Haruki Murakami - Kafka na zalu

- To je istina.
- Isto tako, kad mačka katkada krene u potragu za seksom, može
odlutati i teško opet pronaći put kući.
- Ako Nakata izađe iz četvrti Nakano, ne bi mi bilo lako pronaći put
kući.
- To se meni dogodilo nekoliko puta. Bilo je to davno prije, naravno,
kad sam bio mnogo mlađi - reče Otsuka, zažmirivši kao da
pretražuje po pamćenju. - Kad se jednom izgubiš, uhvati te panika.
Padneš u potpuni očaj, ne znaš što bi činio. Zbog toga seks može
biti prava muka, naravno, ali kad te uhvati možeš razmišljati samo o
onome što ti se nalazi pred nosom - to je seks, u redu. Tako ta
mačka... kako se ono zvala.? Ta koja se izgubila?
- Misliš Goma?
- Da, naravno, Goma. Volio bih učiniti sve što je u mojoj moći da ti
pomognem da je nađeš. Takva mlada mačka boje kornjačevine, o
kojoj se brine neka fina obitelj, ne bi znala ni najobičnije stvari o
snalaženju u svijetu. Ne bi znala nikoga potjerati od sebe, ne bi se
mogla obraniti, jadnica. Na žalost, međutim, nikada je nisam vidio.
Mislim da bi je mogao negdje drugdje potražiti.
- Onda dobro, mislim da bih trebao poslušati tvoj savjet i poći na
neko drugo mjesto da je potražim. Nakati je jako žao što je prekinuo
tvoj san. Siguran sam da ću se još koji put ovdje zaustaviti, pa ako u
međuvremenu opaziš Gomu, molim te da mi kažeš. Volio bih ti nešto
dati za tu pomoć.
- Nema potrebe, uživao sam u razgovoru s tobom. Slobodno se
opet svrati. Za sunčanih dana najčešće sam tu. Kad pada kiša
uglavnom sam u onom skloništu gdje se spuštaju stepenice.
- No, velika ti hvala. I Nakata je vrlo sretan što je razgovarao s
tobom, g. Otsuka. Ne mogu uvijek govoriti tako lako sa svakom
mačkom koju sretnem. Neki put kada pokušam mačka je na oprezu i
pobjegne ne rekavši ni riječi. Kada kažem samo zdravo.
- Da, shvaćam. Ima svakojakih mačaka, baš kao što ima svakojakih
ljudi.
- To je sasvim točno. Nakata to osjeća na isti način. Ima svakakvih
vrsta ljudi na svijetu, i svakakvih vrsta mačaka.
Otsuka se protegnu i pogleda u nebo. Zlatne sunčeve zrake
ispunjavale su prazno gradilište, ali zrak je mirisao na kišu, i Otsuka

je to mogao osjetiti. - Nisi li rekao da si doživio nekakvu nesreću kad
si bio malen, i da zato nisi toliko pametan?

- Da, to je točno. To je upravo ono što je Nakata rekao. Imao sam
nesreću kad mi je bilo devet godina.

- Kakvu nesreću?
- Nakata se ne može stvarno sjećati. Ne znaju zašto, ali imao sam
visoku temperaturu oko tri tjedna. Bio sam u nesvijesti cijelo vrijeme.
Spavao sam u krevetu u nekoj bolnici, rekli su mi, imao sam u sebi
intra venus. A kad sam se napokon probudio, nisam se mogao
ničega sjetiti. Bio sam zaboravio očevo lice, majčino lice, kako se
čita, kako se računa, kako mi kuća izgleda iznutra. Čak i vlastito ime.
Glava mi je bila potpuno prazna, kao kad u kadi izvučeš čep. Kažu
mi da je prije nesreće Nakata uvijek imao dobre ocjene. Ali kad sam
se srušio i probudio, bio sam glup. Majka mi je davno umrla, ali je
običavala puno plakati zbog toga. Zato što sam postao glup. Otac
nikada nije plakao, ali uvijek je bio ljut.
- Ali umjesto da budeš pametan, ti si postao sposoban razgovarati s
mačkama.
- To je točno.
- Zanimljivo...
- Osim toga, uvijek sam bio zdrav i nijedanput nisam bio bolestan.
Nemam šupljih zubi, i ne moram nositi naočale.
- Koliko ja mogu reći, čini mi se da si prilično inteligentan.
- Zar zbilja? - reče Nakata, naginjući glavu. - Nakata je sada obilato
prevalio šezdesetu, g. Otsuka. Dok sam napunio šezdeset godina
sasvim sam se naviknuo da budem glup, i da ljudi nemaju posla sa
mnom. Može se preživjeti bez vožnje vlakovima. Otac je umro, tako
me nitko više ne udara. I majka je umrla, tako ne plače. Tako
zapravo, ako vi kažete da sam prilično pametan, to me malo
uznemirava. Vidite, ako nisam glup predsjednik mi više neće davati
pod poru, i nema više posebne autobusne iskaznice. Ako
predsjednik kaže: Vi uostalom niste glupi, tada Nakata ne zna što bi
rekao. Tako je to u redu, biti glup.
- Pokušavam reći da vaš problem nije u tome što ste glupi - reče
Otsuka s ozbiljnim izrazom na licu.
- Stvarno?

- Vaš problem je u tome što je vaša sjena malo... kako bih to rekao?
Blijeda. To sam pomislio kad sam vas prvi put pogledao, da je sjena
koju bacate na zemlju samo upola tamna kao sjena običnih ljudi.

- Shvaćam...
- Naletio sam jednom na još jednoga takva čovjeka.
Pomalo otvorenih usta Nakata je zurio u Otsuku. - Hoćete reći da
ste vidjeli nekoga slična Nakati.
- Da, vidio sam. Zato nisam bio toliko iznenađen što znate
razgovarati s mačkama.
- Kad je to bilo?
- Prije mnogo vremena, dok sam još bio mladac. Ali ne mogu se
sjetiti pojedinosti - lica te osobe ili imena ili gdje smo se i kada sreli.
Kao što sam prije rekao, mačke nemaju tu vrstu pamćenja.
- Shvaćam.
- Sjena toga čovjeka, također, izgledala je kao da je pola nje
odijeljeno od njega. Bila je blijeda kao vaša.
- Shvaćam.
- Evo što mislim: Vi biste trebali odustati od traženja izgubljenih
mačaka i krenuti u potragu za drugom polovicom svoje sjene.
Nakata nategnu nekoliko puta rub šešira u rukama. - Istinu
govoreći, Nakata je prije imao taj osjećaj. Da je moja sjena slaba.
Drugi ljudi možda ne primjećuju, ali ja primjećujem.
- To je onda dobro - reče mačak.
- Ali već sam star, i možda neću dugo živjeti. Majka je već umrla.
Otac je već umro. Bio čovjek pametan ili glup, znao čitati ili ne znao,
imao sjenu ili nemao, kad jednom dođe vrijeme, svatko odlazi. Umre
i kremiraju ga. Pretvori se u pepeo i pokopaju ga na mjestu zvanom
Karasuyama. Karasuyama je u četvrti Setagaya. Ali kad ga jednom
ondje pokopaju, vjerojatno ne može više ni o čemu razmišljati. A ako
ne može razmišljati, onda se zbuni. Tako zar nije stanje u kojem sam
sada baš fino? Mogu učiniti to, dok sam živ, da nikada ne izađem iz
četvrti Nakano. Ali kad umrem, morat ću poći u Karasuyamu. Tu
nema pomoći.
- To o čemu razmišljate potpuno je vaša stvar, naravno - reče
Otsuka, te opet poče lizati jastučiće na šapi. - Iako biste morali uzeti
u obzir kako se vaša sjena pritom osjeća. Mogla bi imati mrvicu

kompleksa manje vrijednosti, to jest kao sjena. Da sam ja sjena,
znam da ne bih volio biti polovica onoga što bih trebao biti.

- Razumijem - reče Nakata. - Doista ste možda u pravu. Nakata
nikada nije razmišljao o tome. Razmišljat ću o tome više kad se
vratim kući.

- Izvrsna ideja.
Njih dvojica pošutješe neko vrijeme. Nakata tiho ustade, otrese vlati
trave s hlača i stavi iznošeni šešir na glavu. Namještao ga je
nekoliko minuta dok nije dobio točan kut. Nabaci platnenu torbu na
rame i reče: - Hvala vam, jako ste ljubazni. Nakata stvarno cijeni
vaše mišljenje, g. Otsuka. Nadam se da ćete poživjeti sretno i dobro.
- Vi također.
Kad je Nakata otišao, Otsuka ponovno leže u travu i sklopi oči. Još
je ostalo nešto vremena prije nego stignu oblaci i počne kiša. U
mislima mu nastade praznina, i on utonu u kratak san.

Poglavlje 7

U sedam i petnaest doručkujem u restoranu kraj predvorja - prženi
kruh, vruće mlijeko, šunka s jajima. Ali me taj besplatni hotelski
doručak ni izdaleka ne zasićuje. Sva je hrana otišla prije nego sam
primijetio, a još sam gladan. Gledam oko sebe, i ne bih rekao da će
se odnekud stvoriti još prženoga kruha. Duboko uzdahnem.

- No, što ćeš učiniti? - veli mladić zvan Čavka.
Sjedi točno sučelice meni.
- Nisi više kod kuće, gdje se možeš nakljukati čime želiš - veli on. -
Hoću reći, pobjegao si od kuće, je li tako? Utuvi si to u glavu.
Navikao si rano ustati i pojesti obilan doručak, ali to je sada prošlost,
prijatelju moj. Morat ćeš se zadovoljiti s onim što ti dadu. Znaš li
kako kažu da se veličina želudca može prilagoditi količini hrane koju
pojedeš? No. ti si na putu da vidiš je li to stvarno istina. Tvoj će se
želudac smanjiti, iako će za to trebati neko vrijeme. Misliš da to
možeš podnijeti?
- Da, to mogu podnijeti - odgovaram.
- Dobro - veli mi Čavka. - Od tebe se traži da budeš najžilaviji
petnaestogodišnjak na svijetu, sjećaš li se?
Potvrdno mu kimnem.
- Dobro, onda, kako bi bilo da prestaneš zuriti u prazan tanjuri
kreneš dalje?
Slijedeći taj savjet ustajem i odlazim na recepciju pregovarati o
cijeni sobe. Objašnjavam da sam učenik privatne srednje škole u
Tokiju i da sam došao ovamo napisati diplomski rad. (Što nije
potpuna laž, jer srednja škola povezana s mojom školom ima tu
vrstu programa.) Dodajem kako materijale za rad skupljam u
Spomen-knjižnici Komura. Treba mnogo više istraživati nego što
sam mislio, pa moram ostati u Takamatsuu barem tjedan dana. Ali
kako imam ograničena sredstva, bi li snižena cijena sobe bila
moguća ne samo za tri dana, nego za cijelo vrijeme koje budem
ovdje. Nudim da ću plaćati svaki dan unaprijed i obećavam da neću
praviti nikakvih problema.
Stojim tu pred djevojkom u službi, pokušavajući najbolje što mogu
oponašati pristojna, dobro odgojena mladića koji se našao u škripcu.
Nikakva obojena kosa, nikakav pirsing. Na meni je čista polo majica
marke Ralph Lauren, pamučne hlače i par posve novih mokasinka

Topsiders. Zubi su mi sjajni i mirišem po sapunu i šamponu. Znam
kako se pristojno razgovara. Kad mi je do toga stalo, ostavljam
prilično dobar dojam na ljude starije od sebe.

Djevojka sluša bez riječi, potvrdno kima, usne su joj malo
nakrivljene. Sitna je, i nosi zelenu uniformu preko bijele bluze.
Izgleda malo pospano, ali žustro obavlja svoje jutarnje dužnosti. Ima
otprilike godina kao moja sestra.

- Razumijem - kaže ona - ali to moram raspraviti sa šefom. Mogli
bismo vam dati odgovor do podne. - Njezin ton je poslovan, ali mogu
reći da sam kod nje prošao. Zapisuje moje ime i broj sobe. Nemam
pojma hoće li me to pregovaranje ikamo dovesti. Moglo bi mi se obiti
o glavu - ako šef zatraži moju učeničku iskaznicu, recimo, ili pokuša
stupiti u vezu s mojim roditeljima. (Naravno, dao sam pogrješan
telefonski broj kad sam se upisivao.) Ali videći kako su moje zalihe
ograničene, zaključujem da je vrijedno riskirati.

Listam telefonski imenik i nazivam javnu vježbaonicu te se
raspitujem o njihovim spravama s utezima. Imaju gotovo sve što
trebam, a košta samo petsto jena na dan. Dobivam upute kako ću
tamo stići, zahvaljujem im i spuštam slušalicu.

Vraćam se u sobu po uprtnjaču, zatim krenem kroz ulice. Mogao
bih jednostavno ostaviti stvari u sobi, ili u hotelskom sefu, ali
osjećam se bolje kad sve to nosim sa sobom. Kao da je već dio
mene, i ne mogu se s tim rastati.

U autobusu od postaje ispred kolodvora do vježbaonice mogu
osjetiti kako mi se lice zateže, tako sam nervozan. Pretpostavimo da
netko upita zašto se dječak mojih godina vucara do vježbaonice
usred dana? Ne poznajem ovaj grad i nemam pojma što ovi ljudi
misle. Ali nitko na me ne obraća pozornost. Počinjem se osjećati kao
Nevidljivi čovjek ili tako nešto. Plaćam ulaznicu na ulazu, nitko ništa
ne pita, i dobivam ključ od ormarića. U svlačionici se presvlačim u
sportske gaćice i majicu kratkih rukava, zatim pravim neke vježbe
istezanja. Kako se opuštaju moji mišići, tako se i ja opuštam. Siguran
sam unutar ove posude koja se zove ja. Uz mali škljocaj obrisi ovog
bića - mene - točno pristaju unutra i uredno su zaključani. Upravo
kako volim. Tu sam gdje pripadam.

Počinjem svoje kružno vježbanje. S Princeom koji se dere na
mojem walkmanu, provodim dobar sat u vježbanju, praveći

uobičajeni krug od sedam sprava. Bio sam uvjeren da će
vježbaonica u tako malom gradu biti puna zastarjelih sprava, ali ove
su posljednji modeli, s metalnim mirisom nova novcata čelika. Prvi
krug pravim s laganim utezima, zatim povećavam težinu za drugi
krug. Uskoro se počinjem znojiti i zaustavljam se svako malo da
potegnem gutljaj iz boce i zagrizem limun koji sam kupio na putu.

Nakon vježbanja tuširam se vrućom vodom služeći se sapunom i
šamponom što sam ih donio sa sobom. Dobro operem pimpek. koji
nije previše godina izvan svoje kožice, zatim pazuha, muda i
stražnjicu. Važem se i napinjem malo mišiće ispred zrcala. Napokon
isperem znojne hlačice i majicu u umivaoniku, ocijedim ih i spremim
u plastičnu vrećicu.

Vozim se autobusom natrag do kolodvora i pojedem zdjelu vruća
udona u istom restoranu kao jučer. Ne žuri mi se, gledam kroz
prozor dok jedem. Kolodvor je krcat ljudima koji nahrupljuju unutra i
van, svi u svojoj omiljenoj odjeći, s torbama ili tašnama u rukama,
svatko u jurnjavi da obavi neki žuran posao. Zurim u tu neprekidnu,
užurbanu gomilu i zamišljam vrijeme koje će doći za sto godina. Za
sto godina svatko će ovdje - uključujući i mene - nestati s lica zemlje
i pretvoriti se u pepeo ili prah. Čudnovata misao, ali sve preda mnom
počinje izgledati nestvarno, kao da bi nalet vjetra mogao sve to
otpuhnuti.

Raširim ruke ispred sebe i dobro ih pogledam. Zbog čega sam
uvijek tako napet? Čemu ova očajnička borba tek da bi se
preživjelo? Odmahujem glavom, odvraćam pogled od prozora, čistim
um od misli na dalekih sto godina. Mislit ću samo o sadašnjosti. O
knjigama koje čekaju u knjižnici da budu pročitane, o spravama u
vježbaonici na kojima nisam vježbao. Razmišljanje o bilo čemu
drugome neće me nikamo odvesti.

- Pun pogodak - veli mi Čavka. - Sjeti se, od tebe se traži da budeš
najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu.

Kao dan prije, kupujem gotov ručak na kolodvoru i ukrcavam se na
vlak, stižući u Knjižnicu Komura u jedanaest i trideset. I Oshima je
sasvim sigurno ondje u predvorju za stolom. Danas nosi plavu
košulju od umjetne svile zakopčanu do vrata, bijele traperice i bijele
tenisice. Sjedi za stolom, zadubljen u neku debela knjigu, dok ona

ista žuta olovka, rekao bih, leži kraj njega. Šiške mu padaju posvuda
po licu. Dok ulazim on diže pogled, smiješi se i uzima od mene
uprtnjaču.

- Vidim, još se ne vraćaš u školu.
- Nikada se neću vratiti - priznajem.
- Onda je knjižnica prilično dobra alternativa - kaže on. Okrene se
da provjeri vrijeme na satu iza sebe, zatim se vrati čitanju.
Ja krećem u čitaonicu i vraćam se Tisuću i jednoj noći. Kao uvijek,
čim se smjestim i počnem prevrtati stranice, ne znam stati.
Burtonovo izdanje sadrži sve priče kojih se sjećam iz djetinjstva, ali
su duže, s više epizoda i zapleta radnje, i toliko puno privlačnije te je
teško povjerovati da su iste. Pune su nepristojnih, nasilnih,
seksualnih, uglavnom groznih prizora. Poput duha u boci, imaju onu
vrstu životnog i živahnog osjećaja igre, slobode, koju zdrav razum ne
može držati začepljenu u boci. Ja to volim i ne mogu knjigu ispustiti
iz ruku. Kad se usporede s onim bezličnim hordama ljudi što vrve
kroz kolodvor, ove lude, nametljive priče od prije tisuću godina
mnogo su stvarnije, barem meni. Kako je to moguće, ne znam.
Prilično je čudnovato.
U jedan izlazim ponovno u vrt, sjedam na trijem i jedem ručak.
Napola sam gotov kad mi priđe Oshima i kaže da imam telefonski
poziv.
- Telefonski poziv? - velim, ostajući gotovo bez riječi. - Za mene?
- Ako je tvoje ime Kafka Tamura.
Crvenim se, skačem na noge i uzimam od njega bežični telefon.
To je djevojka s recepcije u hotelu, vjerojatno provjerava obavljam li
istraživanje u knjižnici. Zvuči kao da je osjetila olakšanje kad se
uvjerila da joj nisam lagao. - Razgovarala sam sa šefom - kaže ona -
i rekao je da to nikada prije nisu učinili, ali s obzirom na to koliko ste
mladi i kakve su posebne okolnosti, napravit će iznimku i dopustiti
vam da ostanete po cijeni koju je ona agencija za vas ugovorila.
Trenutačno nismo prepuni, kaže on, pa možemo malo zaobići
pravila. Također kaže da knjižnica mora biti doista krasna, te se nada
da ćete imati dovoljno vremena i obaviti sva potrebna istraživanja.
Ispustim uzdah olakšanja i zahvalim joj. Osjećam se pomalo loše
zbog laganja, ali u tom pogledu ne mogu mnogo učiniti. I sam

moram zaobići neka pravila ako želim opstati. Prekidam vezu i
vraćam telefon Oshimi.

- Ti si jedini srednjoškolac koji dolazi ovamo, pa sam zaključio da je
poziv za tebe - kaže on. - Rekao sam joj da si ovdje od jutra do
mraka, s nosom zabodenim u knjige. Što je istina.

- Hvala - kažem mu.
- Kafka Tamura?
- Tako se zovem.
- Nekako čudno.
- No, tako se zovem - ponavljam.
- Pretpostavljam da si čitao neke Kafkine priče?
Kimnem potvrdno. - Dvorac, pa Proces, pa Preobrazba, plus ona
mučna priča o izumu za smaknuće.
- U kažnjeničkoj koloniji - kaže Oshima. - Volim tu priču. Samo je
Kafka mogao to napisati.
- To mi je najdraža njegova kratka priča.
- Ne šališ se?
Kimnem potvrdno.
- A zašto?
Treba mi trenutak da priberem misli. - Mislim da Kafka daje čisto
mehaničko objašnjenje onoga složenog stroja u priči kao svojevrstan
nadomjestak za objašnjenje stanja u kojemu se mi nalazimo. Hoću
reći... - Moram još malo razmisliti. - Hoću reći, to je njegov vlastit
izum za objašnjenje života koji vodimo. Ne tako da govori o našem
stanju, nego tako da govori o pojedinostima stroja.
- To ima smisla - kaže Oshima i spušta mi ruku na rame, kretnja je
prirodna i prijateljska. - Zamišljam kako bi se Franz Kafka s tobom
složio.
Uzima bežični telefon i nestaje u zgradi. Ja ostajem na trijemu neko
vrijeme, dovršavam ručak, pijem mineralnu vodu, promatram ptice u
vrtu. Koliko znam to su one iste jučerašnje ptice. Nebo je skriveno
oblacima, ni krpice plavetnila na vidiku.
Oshimi je vjerojatno moje objašnjenje Kafkine priče bilo uvjerljivo.
Barem do nekoga stupnja. Ali što sam doista htio reći, to nije izašlo
iz mene. Nisam iznosio neku općenitu teoriju o Kafkinoj fikciji,
govorio sam o nečemu što je veoma stvarno. Kafkin složeni,
tajanstveni izum za smaknuće nije nikakva metafora ili alegorija, on

je zapravo ovdje, svuda oko mene. Ali ne mislim da bi to itko
razumio. Ne bi Oshima. Ne bi nitko.

Vraćam se u čitaonicu, gdje potonem u sofu i svijet Tisuću ijedne
noći. Polagano, kao u filmskom izbljeđivanju, svijet iščezava. Sam
sam, unutar svijeta priče. Moj najdraži osjećaj na svijetu.

Kad se u pet spremam otići, Oshima je još za stolom, čita istu
knjigu, košulja mu je još bez ijednoga nabora. Kao uvijek, nekoliko
čuperaka kose pada mu na lice. Kazaljke električnog sata iza njega
bešumno se pomiču naprijed. Sumnjam da se taj momak ikada znoji
ili štuca. Podiže pogled i pruža mi uprtnjaču. Malo se mršti, kao da
mu je preteška. - Voziš li se vlakom odavde u grad?

Kimnem potvrdno.
- Ako misliš dolaziti svaki dan, ovo će ti poslužiti. - Pruža mi list
papira, ispada da je to red vožnje između kolodvora u Takamatsuu i
postaje gdje izlazim za knjižnicu. - Obično ne kasne.
- Hvala - velim turajući papir u uprtnjaču.
- Kafka, nemam pojma odakle si došao, ili kakve su ti namjere, ali
ne možeš zauvijek ostati u hotelu, je li tako? - kaže birajući pomno
riječi. Prstima lijeve ruke provjerava vrške svojih olovaka. Ne zato
što bi to bilo potrebno, jer su sve naoštrene koliko je moguće.
Ništa ne kažem.
- Ne želim se miješati, vjeruj mi. Samo pitam. Mladić tvojih godina u
mjestu gdje nikada prije nije bio - vjerujem da to nije lako.
Ponovno kimnem.
- Jesi li se zaputio ikamo drugdje? Ili namjeravaš ostati ovdje neko
vrijeme?
- Još se nisam odlučio, ali mislim da ću biti ovdje neko vrijeme.
Nema drugoga mjesta kamo bih išao - dodajem.
Možda bih sve trebao reći Oshimi. Uvjeren sam da me neće
iznevjeriti, održati mi lekciju ili pokušati da mi nametne nekakav
zdrav razum. Ali upravo sada pokušavam održati riječi na minimumu.
Osim toga, nisam baš naviknut pričati ljudima kako se osjećam.
- Za sada se, dakle, snalaziš? - pita Oshima.
Kratko kimnem u znak potvrde.
- Onda sretno - kaže on.

Osim nekih manjih pojedinosti, sljedećih nekoliko dana provodim na
isti način. (Osim ponedjeljka, naravno, kad je knjižnica zatvorena, pa
cio dan provodim u velikoj javnoj knjižnici.) Budilica me probudi u
šest i trideset svako jutro, pa na brzinu pojedem hotelski pseudo-
doručak. Ako je na recepciji ona djevojka kestenjaste kose, malo joj
mahnem. Ona uvijek kimne i uzvraća mi smiješkom. Mislim da joj se
sviđam, i ona se meni nekako sviđa. Bi li ona mogla biti moja sestra?
Ta mi misao sijevne u glavi.

Svako jutro izvodim u sobi lagane vježbe istezanja, a zatim odlazim
u vježbaonicu i prolazim uobičajen krug vježbanja. Uvijek ista mjera
težine, isti broj ponavljanja. Nimalo više, nimalo manje. Tuširam se i
perem svaki centimetar svog tijela. Važem se, da budem siguran da
imam istu težinu. Prije dvanaest sjedam na vlak do Knjižnice
Komura. Razmijenim nekoliko riječi s Oshimom kad mu predajem
uprtnjaču i kad je predižem. Jedem ručak vani na trijemu. I čitam.
Kad završim Tisuću i jednu noć, dohvatim se sabranih djela
Natsumea Sosekija - uvijek ima poneki roman koji još nisam
pročitao. U pet izlazim iz knjižnice. Tako sam većinu dana u
vježbaonici ili knjižnici. Sve dok sam u jednoj od njih, kao da nikoga
ne zabrinjavam. Prilično je malo vjerojatno da bi dječak koji pobjegne
iz škole visio u jednoj ili drugoj zgradi. Večeravam u restoranu ispred
kolodvora. Pokušavam jesti povrće koliko god mogu, i povremeno
kupujem voće na štandu i gulim ga nožem koji sam uzeo s očeva
radnog stola. Kupujem krastavce i celer, perem ih u hotelskom
umivaoniku i jedem s majonezom. Katkada uzmem tetrapak mlijeka
u mini-marketu i pojedem zdjelicu žitarica.

Kad se vratim u sobu zapisujem u dnevnik što sam radio taj dan,
slušam Radiohead na walkmanu, malo čitam, i u jedanaest je
gašenje svjetla. Katkada masturbiram prije spavanja. Zamišljam
djevojku na recepciji, odbacujući iz glave svaku pomisao da bi mi
mogla biti sestra, za neko vrijeme. Jedva imalo gledam TV ili čitam
novine.

Ali uvečer osmoga dana - kao što se moralo prije ili poslije dogoditi
- taj jednostavni, centripetalni život raspada se na komadiće.

Poglavlje 8

IZVJEŠĆE OBAVJEŠTAJNOG ODJELA
AMERIČKE VOJSKE (MIS)
Datum: iz. svibnja 1946.

Naslov: Izvješće o događaju na brijegu Zdjela Riže, 1944.
Broj dokumenta: PTYX-722-8936745-422I6-WWN

Slijedi snimljeni razgovor s liječnikom Shigenorijem
Tsukayamom (52), profesorom na Odjelu psihijatrije
Medicinskog fakulteta, Carsko sveučilište Tokio, koji se vodio
tijekom tri sata u Glavnom stožeru vrhovnoga zapovjednika
Savezničkih snaga. Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su
pod brojem PTYX-722-SQ-267 do 291. [Opaska: Dokumenti 271 i
278 nedostaju.]

Dojmovi voditelja razgovora, potporučnika Roberta O'Connora:
Prof. Tsukayama bio je sasvim miran i opušten kroz cijeli
razgovor, kao što se može očekivati od stručnjaka njegova
kalibra. On je jedan od vodećih psihijatara u Japanu i objavio je
nekoliko izvanrednih knjiga o toj temi. Za razliku od većine
Japanaca, izbjegava nejasne izjave, povlačeći oštru crtu između
činjenica i nagađanja. Prije rata bio je na znanstvenoj razmjeni
na Stanfordu i prilično tečno govori engleski. Sigurno ga mnogi
vole i cijene.

Vojska nam je zapovjedila da smjesta pristupimo ispitivanju dotične
djece. Bilo je to sredinom studenoga 1944. Bilo nam je prilično
neobično što smo dobili zahtjev i zapovjed od vojske. Vojska je,
naravno, imala vlastito samostalno medicinsko tijelo kojemu je
tajnost bila visok prioritet, pa su obično radije rješavali stvari interno.
Izuzimajući iznimne slučajeve kad im je bilo potrebno posebno
znanje i tehnike koje su imali samo izvanjski istraživači ili liječnici,
rijetko su se obraćali civilnim doktorima ili istraživačima.

Tako. čim su načeli to pitanje, smjesta smo pretpostavili da se
dogodilo nešto izvanredno. Iskreno, nije mi se sviđalo raditi po
vojnim uputama. U većini slučajeva njihovi su ciljevi bili strogo
utilitarni, bez ikakva interesa da tragaju za istinom u akademskom

smislu, vodeći samo do zaključaka koji su se slagali s njihovim
zamislima. Nisu bili ona vrsta ljudi kojima upravlja logika. Ali bilo je
ratno vrijeme i nipošto nismo mogli reći odbiti. Morali smo šutjeti i
učiniti točno što nam je bilo rečeno.

Nastavljali smo istraživanje usprkos američkim zračnim napadima.
Ali većina naših studenata i postdiplomaca bila je unovačena.
Studenti psihijatrije nisu bili izuzeti od novačenja, na žalost. Kad je
od vojske stigla zapovijed, ostavili smo sve drugo i krenuli vlakom u
[izbačeno], okrug Yamanashi. Bili smo trojica: ja i jedan kolega s
Odjela psihijatrije, te jedan liječnik s Odjela neurokirurgije s kojim
smo vodili istraživanje.

Čim smo stigli onamo upozorili su nas da je to što će nam otkriti
vojna tajna koju ne smijemo nikada obznaniti. Zatim su nam rekli o
događaju što se zbio početkom mjeseca. Kako je šesnaestero djece
izgubilo svijest u brdima i kako je poslije petnaestero njih vratilo
svijest, bez ikakva sjećanja na ono što se dogodilo. Jedan dječak,
rekli su nam, nije se osvijestio i još se nalazi u vojnoj bolnici u Tokiju.

Vojni liječnik koji je ispitivao djecu odmah poslije događaja,
specijalist interne medicine bojnik Toyama, dao nam je potanka
objašnjenja o tome što se otkrilo. Mnogi vojni liječnici su kao birokrati
koje više brine zaštita vlastitoga malog područja nego medicina, ali
na sreću bojnik Toyama nije bio jedan od njih. Bio je čestit i otvoren, i
očevidno darovit liječnik. Nikada se nije pokušao poslužiti činjenicom
što smo civili da nama gospodari ili da nam išta prikriva, kao što bi
neki možda učinili. Iznosio je sve potrebne pojedinosti na veoma
profesionalan način i pokazivao nam medicinska izvješća koja su se
vodila o djeci. Želio je to istražiti do kraja više nego itko drugi. Sve
nas je prilično impresionirao.

Najvažnija činjenica koju smo napabirčili iz izvješća bilo je to,
medicinski govoreći, da događaj nije ostavio trajnih posljedica na
djeci. Odmah poslije toga događaja pa sve do dana današnjega,
ispitivanja i pokusi dosljedno pokazuju da nema nikakvih unutarnjih
ni izvanjskih abnormalnosti. Djeca su vodila zdrav život, baš kao
prije toga događaja. Potanka istraživanja otkrila su da neka djeca
imaju parazite, ali ništa neobično. Inače su bila potpuno
asimptomatična - bez glavobolje, mučnine, boli, gubitka teka,
nesanice, mrtvila, proljeva, noćnih mora. Ništa.

Uočljiva je bila činjenica da je dvosatne razdoblje tijekom kojega su
djeca bila onesviještena u brdima izbrisano iz njihova pamćenja. Kao
da je taj dio bio odstranjen in toto. Bio je to više nekakav manjak u
pamćenju, negoli gubitak pamćenja. Ovo nisu medicinski termini, i
njima se služim zbog praktičnosti, ali postoji velika razlika između
gubitka i manjka. Rekao bih da je to kao - no, zamislite vlak što tutnji
tračnicama. Teret je nestao iz jednoga vagona. Vagon koji je prazan
- to je gubitak. A kad iščezne čitav vagon, to je manjak.

Raspravljali smo o mogućnosti da su djeca udisala otrovni plin. Dr.
Toyama je rekao da su to naravno uzeli u obzir. Zbog toga se uplela
vojska, rekao nam je, ali to nije veoma vjerojatno. Zatim nam je
rekao: Sada je to vojna tajna, zato ne smijete nikomu reći. Vojska
sigurno razvija plinsko i biološko oružje, ali to uglavnom obavlja
posebna jedinka na kineskom kopnu, ne u samom Japanu. To je
odveć opasan projekt da hi se izvodio na gusto naseljenu mjestu kao
što je Japan. Ne znam vam reći jesu li ili nisu te vrste oružja
uskladištene negdje u Japanu, iako vam mogu definitivno jamčiti da
se ne drže nigdje u okrugu Yamanashi.

- Tako je on kategorički zanijekao da su specijalna oružja,
uključujući otrovne plinove, uskladištena u tome okrugu?

Točno. Bio je potpuno jasan u tom pogledu. U biti nismo imali izbora
nego da mu vjerujemo, ali on je zvučao tako da mu se moglo
vjerovati. Zaključili smo također kako nije nimalo vjerojatno da je
otrovni plin izbačen iz nekog B-29. Da su Amerikanci razvili takvo
oružje i odlučili ga upotrijebiti, bacili bi ga na neki veliki grad gdje bi
posljedice bile masovne. Bacanje jedne ili dvije bombe na takvo
zabačeno mjesto ne bi im omogućilo da utvrde kakvo je djelovanje
imalo to oružje. Osim toga, čak ako prihvatite pretpostavku da je
otrovni plin bačen na ono mjesto, svaki plin koji bi onesvijestio djecu
na dva sata bez ikakvih trajnih učinaka bio bi nevrijedan kao vojni
arsenal.

Također smo znali da nijedan otrovni plin, bio umjetan ili prirodan,
ne bi tako djelovao ne ostavljajući nikakvih posljedica. Posebno kad
imate posla s djecom, koja su osjetljivija i imaju delikatniji imuni
sustav nego odrasli, moralo bi biti nekakvih posljedica, napose u

očima ili sluznicama. Zbog istih razloga prekrižili smo trovanje
hranom.

Tako su nam ostali psihološki problemi, ili problemi povezani s
moždanom funkcijom. U takvim slučajevima standardna medicinska
metodologija ne bi pomogla u određivanju uzroka. Učinci bi bili
nevidljivi, nešto što ne biste mogli mjeriti. Napokon smo razumjeli
zašto nas je vojska onamo pozvala na konzultacije.

Razgovarali smo sa svakim djetetom upletenim u taj događaj, kao i
s učiteljicom te nazočnim liječnikom. Sudjelovao je i bojnik Toyama.
Ali ti razgovori nisu donijeli gotovo ništa novo, samo smo potvrdili što
nam je bojnik već rekao. Djeca se nisu uopće sjećala događaja.
Vidjela su nešto što je izgledalo kao blistav zrakoplov visoko na
nebu, popela se na Owan yamu i počela tražiti gljive. Zatim nastaje
praznina u vremenu i sljedeće čega se doista sjećaju je činjenica da
su ležala na zemlji, okružena skupinom učitelja i policajaca zabrinuta
izgleda. Dobro su se osjećala, bez ikakve boli, neugode ili mučnine.
Samo su u glavi osjećala nekakvu malu prazninu, kao kad se tek
probudite izjutra. To je bilo sve. Svako je dijete dalo posve jednak
odgovor.

Nakon završenih razgovora zaključili smo da je to bio slučaj
masovne hipnoze. Prema simptomima koje su učiteljica i školski
liječnik zapazili na licu mjesta ta je hipoteza imala najviše smisla.
Pravilno micanje očiju, lagano usporeno disanje i kucanje srca te
snižena temperatura, zatim gubitak pamćenja - sve se podudaralo.
Samo učiteljica nije izgubila svijest zato što uzrok koji je proizveo tu
masovnu hipnozu nije djelovao na odrasle.

No, nismo bili u stanju točno odrediti taj uzrok. Općenito govoreći,
masovni hipnotizam zahtijeva dva elementa. Prvo, skupina mora biti
tijesno povezana i homogena, te smještena unutar ograničenih
okolnosti. Drugo, nešto mora izazvati reakciju, nešto što djeluje
istodobno na svakoga. U ovom slučaju to je mogao biti blijesak
onoga zrakoplova što su ga djeca vidjela. To je samo hipoteza,
pazite - nismo mogli naći nikakvo drugo objašnjenje - a moglo je lako
biti nešto drugo što je to prouzročilo. Načeo sam s bojnikom
Toyamom ideju da je posrijedi slučaj masovne hipnoze,
naglašavajući da je to samo nagađanje. Dvojica mojih kolega

općenito su se složila. Slučajno se to neizravno podudaralo sa
sličnim istraživanjem koje smo sami izvodili.

Izgleda da se to podudara s dokazima, rekao je bojnik Toyama
nakon kratka razmišljanja. Nije moje područje, ali to bi se moglo
pokazati kao najvjerojatnije objašnjenje. Ali ima nešto što ne
razumijem - što ih je vratilo iz te masovne hipnoze? Morao je
postojati nekakav "povratni" mehanizam.

Stvarno ne znam, dodao sam. Mogao sam samo nagađati. Ovo je
bila moja hipoteza: Posrijedi je nekakav sustav koji nakon određena
razdoblja prođe, automatski prekida čaroliju. Naša tijela imaju
snažne obrambene mehanizme, pa ako ih neki izvanjski mehanizam
trenutno svlada, čim prođe određeno razdoblje kao da se upali
alarmno zvonce, aktivirajući sustav za nuždu koji isključuje taj strani
predmet koji blokira našu ugrađenu obranu - u ovom slučaju učinak
masovne hipnoze - i uklanja ga.

Na žalost, nemam pred sobom te materijale, pa ne mogu citirati
točne brojke, ali kako sam rekao bojniku Toyami, bilo je izvješća o
sličnim događajima koji su se zbili u inozemstvu. Svi su se oni
smatrali misterijem bez logična objašnjenja. Velik je broj djece gubio
svijest u isto vrijeme, a nekoliko sati poslije budila su se bez ikakva
sjećanja na ono što se dogodilo.

Taj događaj je prilično neobičan, drugim riječima, ali nije bez
presedana. Slična se stvar dogodila oko 1930. na rubu nekoga
seoceta u Devonshireu, u Engleskoj. Bez ikakva vidljiva razloga
trinaest srednjoškolaca nižih razreda na zajedničkoj šetnji kroz
prirodu palo je na tlo, jedan za drugim, i izgubilo svijest. Nekoliko sati
poslije, kao da se ništa nije dogodilo, osvijestili su se i sami vratili u
školu. Liječnik ih je odmah pregledao ali nije mogao naći nikakav
medicinski nedostatak. Nijedan od njih nije se mogao sjetiti što se
zbilo.

Na koncu prošloga stoljeća sličan se slučaj dogodio u Australiji. U
okolici Adelaidea petnaest djevojčica iz privatne djevojačke škole
bilo je na izletu kad su sve one izgubile svijest, a zatim je povratile.
Opet nije bilo nikakvih ozljeda, nikakvih posljedica. Završilo je u
arhivu kao slučaj sunčanice, ali sve su one bile izgubile svijest i
oporavile se gotovo u isto vrijeme, i nijedna nije pokazivala
simptome sunčanice, tako da pravi uzrok ostaje misterij. Osim toga,

nije bio osobito vruć dan kad se to zbilo. Vjerojatno nije bilo drugoga
tumačenja onoga što se odigralo, pa su odlučili da je to najbolje
objašnjenje.

Ovi slučajevi imaju nekoliko zajedničkih točaka; dogodili su se
među skupinom dječaka ili djevojčica, negdje daleko od škole, svi su
oni izgubili svijest uglavnom istodobno i opet je povratili otprilike u
isto vrijeme, i nitko nije pokazivao nikakve posljedice. Izvješćivano je
da su neki odrasli koji su se našli s djecom također gubili svijest, a
neki da nisu. Svaki slučaj bio je različit u tom pogledu.

Ima i drugih sličnih događaja, ali ta dva su najbolje dokumentirana, i
zato su reprezentativni slučajevi u literaturi o toj pojavi. Ovaj
posljednji slučaj u okrugu Yamanashi, međutim, sadrži jedan
element koji ga razlikuje od ostalih: naime, jedan dječak nije povratio
svijest. To dijete je ključ za otvaranje istine u cijelom događaju. Vratili
smo se u Tokio poslije tih razgovora u Yamanashiju i smjesta otišli u
vojnu bolnicu gdje su se brinuli o tome dječaku.

- Vojsku je dakle taj slučaj zanimao samo zato što su sumnjali
da ga je možda prouzročio otrovni plin?

To je moje mišljenje. Ali bojnik Toyama bi o tome više znao, pa
predlažem da njega izravno pitate.

- Bojnik Toyama je poginuo u ožujku 1945. u Tokiju, na
dužnosti, za vrijeme zračnog napada.

Veoma mi je žao što to čujem. U ratu smo izgubili toliko mnogo ljudi
koji su obećavali.

- Na kraju je vojska ipak zaključila da to nije prozroćilo nikakvo
kemijsko oružje. Nisu mogli odrediti uzrok, ali su prihvatili da to
nije bilo povezano s ratom, zar ne?

Da, to je moje mišljenje. U tome bi času oni bili zaključili istraživanje
te stvari. Ali onomu dječaku, Nakati, dopušteno je da ostane u vojnoj
bolnici, jer se bojnik Toyama osobno zanimao za slučaj i ondje imao
neke veze. Tako smo mogli odlaziti u bolnicu svaki dan i naizmjenice

ostajati preko noći da nastavimo istraživati slučaj toga
onesviještenog dječaka, s raznih stajališta.

Iako je bio onesviješten, svejedno su se dječakove tjelesne funkcije
normalno nastavile. Davali su mu intravenoznu hranu i u pravilnim
razmacima je izbacivao mokraću. Zatvorio bi oči po noći i zaspao
kad bismo ugasili svjetlo, zatim bi ih ponovno otvorio ujutro. Osim što
je bio bez svijesti, izgledao je potpuno zdravo. Bio je u nekoj vrsti
kome, ali očevidno nije ništa sanjao. Kad ljudi sanjaju, pokazuju
karakteristično gibanje očiju i izraze na licu. Bilo vam se ubrzava dok
reagirate na doživljaje u snovima. Ali kod toga dječaka Nakate nismo
mogli otkriti nijedan od tih pokazatelja. Njemu su otkucaji srca,
disanje i temperatura stalno bili malo niži, ali iznenađujuće stabilni.

Može zvučati pomalo čudno da se kaže na ovakav način, ali
izgledao je kao da je stvarni Nakata nekamo otišao, ostavljajući za
sobom na neko vrijeme svoju ljusku od krvi i mesa koja je u njegovoj
odsutnosti održavala sve njegove tjelesne funkcije na minimalnoj
razini koja je potrebna da se preživi. Na pamet nam je pao izraz
"prijenos duha". Je li vam poznat taj izraz? Japanske narodne bajke
pune su takvih stvari, gdje duša privremeno napušta tijelo i odlazi
daleko da bi obavila neku važnu zadaću i onda se vraća da se opet
sjedini s tijelom. Ona vrsta osvetničkih duhova što napučuju
Pripovijest o Genjiju može biti nešto slično. Poimanje da duša ne
napušta tijelo samo prilikom smrti nego da je također sposobna
odijeliti se od tijela živa čovjeka - uz pretpostavku da je volja
dovoljno jaka - vjerojatno je ideja koja je nikla u Japanu u drevnim
vremenima. Za to nema nikakvih znanstvenih dokaza, naravno, pa
oklijevam i potegnuti to pitanje.

Pred nama je bio praktični problem kako dječaka probuditi iz kome i
vratiti ga k svijesti. Mučeći se da nađemo povratni poticaj koji će
ponišiti hipnozu, sve smo pokušali. Doveli smo njegove roditelje,
navodili ih da uzvikuju njegovo ime. To smo pokušavali nekoliko
dana, ali reakcije nije bilo. Pokušali smo svaki trik iz knjiga o hipnozi
- pljeskali rukama na različite načine tik ispred njegova lica. Puštali
smo glazbu koju je poznavao, čitali mu glasno iz njegovih udžbenika,
davali mu da omiriše svoju omiljenu hranu. Čak smo donijeli njegovu
mačku od kuće, jednu koja mu je bila posebno draga. Primijenili smo

svaku metodu koju smo mogli smisliti da ga vratimo u stvarnost, ali
ništa nije uspijevalo.

Otprilike nakon dva tjedna toga bavljenja, kad smo istrošili ideje i
bili iscrpljeni i obeshrabreni, dječak se probudio sam od sebe. Ne
zato što bismo mi išta učinili. Bez upozorenja, kao da je trenutak za
to bio unaprijed određen, on se osvijestio.

- Je li se išta izvan uobičajenoga dogodilo toga dana?

Ništa vrijedno spomena. Bio je dan kao svaki drugi. U deset ujutro
došla je bolničarka da uzme uzorak krvi. Odmah zatim on se malo
zagrcnuo, i malo se krvi prolilo po plahtama. Ne mnogo, ali plahte su
smjesta promijenili. To je otprilike jedina stvar izvan uobičajenoga
tijeka koja se dogodila toga dana. Dječak se probudio oko pola sata
poslije toga. Odjedanput je sjeo u krevetu, protegnuo se i pogledao
naokolo po sobi. Vratila mu se svijest i medicinski je bio savršeno u
redu. Uskoro, međutim, primijetili smo da je potpuno izgubio
pamćenje. Nije se mogao sjetiti ni vlastita imena. Mjesto gdje je
živio, škola, lica njegovih roditelja - sve se izbrisalo. Nije znao čitati,
nije čak bio svjestan da je u Japanu ili na zemlji. Nije uopće mogao
razumjeti pojam Japana ili zemlje. Vratio se na ovaj svijet s posve
obrisanom pameti. Poslovična tabula rasa.

Poglavlje 9

Dok mi se vraća svijest, ja sam u gustom grmlju, ležim na vlažnu tlu
kao klada. Ništa ne vidim, tako je mračno.

Glava mi je naslonjena na bodljikavu kupinu, duboko udišem i
osjećam miris biljaka, i blata, i s njima pomiješan lagan vonj psećega
govna. Mogu vidjeti noćno nebo kroz granje drveća. Nema mjeseca
ni zvijezda, ali nebo je čudnovato svijetlo. Oblaci djeluju kao zaslon,
odražavaju svu svjetlost odozdo. Ambulantna kola zavijaju u daljini,
približavaju se, zatim iščezavaju. Ako pomno slušam, jedva mogu
uloviti kotrljanje guma u prometu. Procjenjujem da sam u nekom
gradskom zakutku.

Pokušavam se sabrati i prikupiti komadiće sebe što kao razbacani
dijelovi slagalice leže naokolo. Ovo je početak, pomišljam. Je li
doista? Imao sam taj osjećaj negdje prije. Ali kada? Pretražujem po
pamćenju, ali ta tanka nit puca. Zatvaram oči i puštam da protječe
vrijeme.

S naletom panike sjetim se uprtnjače. Gdje sam je mogao ostaviti.
Ali kako ću je naći u mraku? Pokušavam ustati, ali prsti su mi izgubili
svu snagu.

Borim se da podignem lijevu ruku - zašto je odjednom tako teška? -
i prinosim sat bliže licu, upirući pogled na nj. Digitalni brojevi
pokazuju 11,26. Dvadeset osmi svibnja. Sjetim se svoga dnevnika.
Dvadeset osmi svibnja... dobro... tako nisam izgubio dan. Nisam
ležao ovdje, na hladnoći, danima. Moja svijest i ja rastali smo se
najviše nekoliko sati. Možda četiri sata, računam.

Dvadeset osmi svibnja... dan kao svaki drugi, točno ista rutina.
Ništa mimo kolotečine. Otišao sam u vježbaonicu, zatim u Knjižnicu
Komura. Obavio uobičajene vježbe na spravama, čitao Sosekija na
istoj sofi. Večerao blizu kolodvora. Riblja večera, sjećam se. Losos,
zatim porcija riže, malo miso juhe i salata. Poslije toga... poslije toga
ne znam što se dogodilo.

Lijevo me rame malo boli. Kako mi se vraća svijest, tako se
pojačava bol. Vjerojatno sam udario u nešto prilično tvrdo. Trljam taj
dio desnom rukom. Nema rane ni otekline. Je li me udario auto,
možda? Ali odjeća mi nije potrgana, a jedino mjesto koje boli je to
lijevo rame. Vjerojatno samo ogrebotina.

Pipam okolo po grmlju, ali dotičem samo granje, stisnuto i spleteno
kao srca uplašenih malih životinja. Nema uprtnjače. Kopam po
džepovima hlača. Novčanik je tu, bogu hvala. U njemu je nešto
novca, hotelska kartica, telefonska kartica. Osim toga imam kesicu
za kovanice, rupčić, kemijsku olovku. Koliko mogu reći u mraku,
ništa ne nedostaje. Nosim žutosmeđe pamučne hlače, bijelu
potkošulju s izrezom u obliku slova V ispod grube jeans košulje
dugih rukava. Plus mokasinke Topsiders mornarski modre boje.
Kapa mi je nestala, moja bejzbolska kapa s natpisom New York
Yankees. Znam da sam je imao na glavi kad sam napustio hotel, ali
sad je nema. Morala mi je ispasti, ili sam je negdje ostavio. Nije
važno. Kape su vrlo jeftine.

Napokon nalazim uprtnjaču, naslonjena je na deblo nekoga bora.
Zašto bih je uopće ostavio ondje i zatim se zavukao u to grmlje,
samo da se srušim? Gdje sam k vragu, uostalom? Pamćenje mi se
potpuno zaledilo. Svejedno, važna je stvar da sam je našao. Vadim
malu džepnu lampu iz džepa sa strane i provjeravam sadržaj. Rekao
bih da ništa ne manjka. Hvala bogu vrećica sa svom gotovinom je tu.

Zabacujem uprtnjaču na leđa i koračam po grmlju, razmičući grane
s puta, dok ne stignem na malu čistinu. Tu je nekakva stazica, pa
slijedim trak svoje lampe do mjesta gdje ima malo svjetla. Pokazuje
se da je to zemljište nekoga šintoističkog svetišta. Izgubio sam
svijest u šumarku iza glavne zgrade u svetištu.

Živina svjetiljka na visokom stupu obasjava prostrano zemljište,
bacajući neko hladno svjetlo na unutarnje svetište, na škrinju za
priloge, na zavjetne ploče. Moja sjena izgleda čudnovato dugačka na
šljunku. Nalazim ime svetišta na oglasnoj ploči i pohranjujem ga u
pamćenje. Nikoga drugoga nema uokolo. Vidim u blizini zahod,
ulazim unutra, pokazuje se da je prilično čist. Skidam uprtnjaču i
umivam se, zatim provjeravam svoj izgled u mutnu zrcalu iznad
umivaonika. Pripremam se za najgore, i nisam razočaran - izgledam
grozno. Neko blijedo lice upalih obraza zuri u mene, vrat mi je sav
blatan, kosa strši na sve strane.

Primjećujem nešto tamno na bijeloj potkošulji, u obliku nekakva
golemog leptira raširenih krila. Pokušavam to otresti, ali ne odlazi.
Dodirnem i ruke mi ostanu ljepljive. Moram se smiriti, zato svjesno
otežem i polako svlačim košulju i potkošulju. Pod treperavim

fluorescentnim svjetlom vidim što je - tamna krv je promočila tu
tkaninu. Krv je još svježa, mokra, i mnogo je ima. Prinosim je bliže
da pomirišem, ali nema nikakva mirisa. Nešto je krvi poprskalo i
jeans košulju, ali samo malo, i ne ističe se na tamnomodrom
materijalu. Krv na potkošulji je druga priča - na bijeloj podlozi nema
mogućnosti zabune.

Perem potkošulju u umivaoniku. Krv se miješa s vodom, bojeći
porculan u crveno, ali mrlja ne odlazi koliko god snažno trljao. Već se
spremam baciti potkošulju u kantu za smeće, ali odlučim suprotno.
Ako je želim baciti, neko drugo mjesto bilo bi bolje. Ocijedim
potkošulju i spremim je u plastičnu vrećicu s drugom ocijeđenom
odjećom, pa cijelu stvar strpam u uprtnjaču. Kvasim kosu i
pokušavam razmrsiti neke čvorove. Zatim vadim sapun iz toaletnog
pribora i perem ruke. One se još malo tresu, ali ja se ne žurim,
pomno ih perem između prstiju i ispod nokata. Vlažnim ručnikom
brišem krv što mi je curila po golim prsima. Zatim oblačim jeans
košulju, zakopčavam je do grla i trpam u hlače. Ne želim da ljudi
zure u mene, zato moram izgledati barem napola normalno.

Ali sam uplašen, zubi mi ne prestaju cvokotati. Koliko god
pokušavao ne mogu ih zaustaviti. Ispružam ruke i promatram ih.
Obje se malo tresu. Izgledaju kao nečije tuđe ruke, kao da nisu
moje. Kao par malih životinja s nekim vlastitim životom. Dlanovi me
peku, kao da sam stisnuo vruću metalnu šipku.

Spuštam ruke na umivaonik i naginjem se naprijed, glava mi se
dotiče zrcala. Rado bih zaplakao, ali ako i zaplačem, nitko mi neće
doći u pomoć. Nitko...

Čovječe božji, otkuda sva ta krv po tebi? Koga si vraga radio?
Ali ti se ničega ne sjećaš, je li tako. Ipak na tebi nema rana, to je
olakšanje. Nema ni stvarne boli - osim te što ti kuca u lijevom
ramenu. Tako ta krv mora biti nečija tuđa, nije tvoja. Nečija tuđa
krv.

U svakom slučaju, ne možeš ovdje ostati zauvijek. Ako te
patrolna kola ugledaju ovdje, svega u krvi, nadrljao si, prijatelju
moj. Naravno, poći natrag u hotel ne bi bila dobra zamisao. Ne
znaš tko možda leži u zasjedi, spreman da skoči na tebe. Moraš

biti jako na oprezu. Čini se da si bio upleten u nekakav zločin, u
nešto čega se ne sjećaš. Možda si počinitelj. Tko zna?

Sva je sreća što imaš svoje stvari sa sobom. Uvijek si dovoljno
pazio da vučeš sve svoje naokolo u toj teškoj uprtnjači. Dobra
odluka. Učinio si što je trebalo, zato se nemoj brinuti. Nemoj se
bojati. Sve će se riješiti. Jer upamti - ti si najžilaviji
petnaestogodišnjak na svijetu, je li tako? Dođi k sebi! Udahni
duboko nekoliko puta i počni se služiti glavom. Stvari će se
srediti. Ali moraš biti jako oprezan. Krv o kojoj govorimo je
prava krv, nečija tuđa krv. I nije riječ o samo dvije-tri kapi. Dok
govorimo kladim se da ti netko pokušava ući u trag.

Zato bolje kreni. Preostaje ti samo da učiniš jednu stvar, jedno
mjesto kamo moraš poći. A ti znaš gdje je to.

Udahnem duboko nekoliko puta da se smirim, zatim zabacujem
uprtnjaču na leđa i izlazim iz zahoda. Škripim po šljunku, pritišće me
živino svjetlo, pokušavam pokrenuti mozak. Spoji prekidač, okreni
ručicu, da se stari proces mišljenja uspostavi i poteče. Ali ni makac -
nema dovoljno struje u akumulatoru da se motor pokrene. Treba mi
neko sigurno i toplo mjesto. Da umaknem na neko vrijeme i dođem k
sebi. Ali gdje? Jedino mjesto koje mi pada na pamet je knjižnica. Ali
Knjižnica Komura je zatvorena do jedanaest ujutro, a ja se dotada
moram negdje skloniti.

Nalazim rješenje. Sjedam na mjesto gdje me nitko ne može vidjeti i
uzimam mobitel iz uprtnjače. Provjeravam je li još uključen, zatim
vadim Sakurin telefonski broj iz novčanika i ukucavam brojke. Prsti
mi još ne rade dobro, i treba mi nekoliko pokušaja prije nego točno
utipkam cijeli broj. Ne dobivam njezinu govornu poštu, bogu hvala.
Pošto zazvoni dvanaest puta ona odgovori. Kažem joj svoje ime.

- Kafka Tamura - ponovi ona, nije baš oduševljena. - Imaš li ti pojma
koliko je kasno? Sutra moram rano ustati.

- Znam, žao mi je što zovem ovako kasno - velim joj. Glas mi zvuči
napeto. - Ali nisam imao izbora. U nekakvoj sam nevolji, a ti si jedina
osoba koje sam se mogao sjetiti.

Nikakva odgovora s druge strane. Čini se da provjerava boju moga
glasa, važe ga u mislima.

- Je li to nešto... ozbiljno? - upita naposljetku.

- Ne mogu ti to reći ovaj čas, ali mislim da je tako. Moraš mi
pomoći. Samo ovaj put.

Obećavam da ti neću dosađivati.
Ona malo razmišlja. Ne bi se reklo da je zbunjena ili tako nešto,
samo razmišlja o tome. - Pa gdje si?
Kažem joj ime svetišta.
- Je li to u gradu Takamatsuu?
- Nisam sasvim siguran, ali tako mislim.
- Čak ni ne znaš gdje si? - kaže ona zabezeknuto.
- To je duga priča.
Ona uzdahne. - Uzmi taksi i dođi do samoposluge Lawson na uglu
blizu moga stana. Imaju velik znak i ne možeš pogriješiti. - Daje mi
upute. - Imaš li novca za taksi?
- Imam - velim.
- U redu - kaže ona i prekida vezu.

Prolazim kroz torii vrata na ulazu u svetište i upućujem se prema
cesti da zaustavim taksi. To ne traje dugo. Pitam vozača zna li gdje
je samoposluga Lawson na onom uglu, on kaže da zna. Kad ga
upitam je li daleko, kaže da nije, vožnja od svojih tisuću jena.

Taksi se zaustavlja ispred Lawsona, plaćam vozaču, ruke mi se još
tresu. Uzimam uprtnjaču i ulazim u samoposlugu. Stigao sam tako
brzo da Sakura još nije došla. Kupim mali tetrapak mlijeka, zagrijem
ga u mikrovalnoj i polako pijuckam. Toplo mlijeko klizi mi niz grloi
malo mi smiruje želudac. Dok sam ulazio u samoposlugu prodavač
je pogledao moju uprtnjaču, pazeći na kradljivce, ali poslije toga
nitko na me ne obraća pozornost. Stojim kraj police s tiskom, praveći
se da biram neki časopis, i provjeravam svoj odraz u staklu izloga.
Iako mi je kosa još malo raskuštrana, jedva se može vidjeti krv na
jeans košulji. Ako je itko primijeti samo će pomisliti da je to tek
nekakva mrlja. Sada mi samo preostaje zaustaviti drhtanje.

Deset minuta poslije Sakura ulijeće unutra. Gotovo je jedan sat. Na
njoj je jednostavna trenirka i izblijedjele traperice. Kosa joj je
svezana u konjski rep i nosi mornarski modru kapu marke New
Balance. Čim sam je ugledao, zubi su mi napokon prestali cvokotati.
Oprezno mi se približi i pomno me razgleda, kao da provjerava zube
psu kojega se sprema kupiti. Ispusti zvuk napola između uzdaha i

konkretnih riječi, zatim me potapša dvaput po ramenu. - Idemo -
kaže.

Njezin je stan dva bloka od Lawsona. Otrcana dvokatnica. Uspinje
se stubama, vadi ključ iz džepa i otvara zelena vrata s umetcima.
Stan se sastoji od dvije sobe plus kuhinja i kupaonica. Zidovi su
tanki, podovi škripe, i to mjesto vjerojatno dobiva jedino prirodno
svjetlo tijekom dana kad ga obasja zasljepljujuće sunce na zalasku.
Čujem šum vode u zahodu iz nekoga drugog stana, škripu ormara
koji se negdje zatvara. U lošem stanju, u redu, ali barem ostavlja
dojam stvarnih ljudi koji žive stvarni život. Posuđe nagomilano u
sudoperu, prazne plastične boce, napola pročitani časopisi, lonci s
ocvalim tulipanima, popis namirnica zalijepljen na frižideru, čarape
prevješene preko naslona stolice, novine na stolu otvorene na
stranici TV programa, pepeljara, tanka kutija cigareta Virginia Slims.
Zbog nekog čudna razloga taj me prizor opušta.

- Ovo je stan moje prijateljice - objašnjava ona. - Nekada je radila
sa mnom u jednom salonu u Tokiju, ali prošle se godine morala
vratiti u Takamatsu, odakle je rodom. Ali onda je rekla da želi
otputovati u Indiju na mjesec dana i zamolila me da joj pazim na
stan. Zamjenjujem je na poslu dok je odsutna. I ona je frizerka.
Shvatila sam da je to dobra prilika da se na neko vrijeme ode iz
Tokija. Ona je jedna od onih new age tipova, tako da sumnjam da će
biti sposobna rastati se s Indijom za mjesec dana.

Kaže mi da sjednem za stol i donosi mi limenku Pepsija iz frižidera.
Ali nema čaše. Obično ne pijem kolu - previše je slatka i loša za
zube. Ali umirem od žeđi i ispijam cijelu limenku.

- Hoćeš li što pojesti? Sve što imam to je gotova juha s
okruglicama, ako ti to odgovara.

Nisam gladan, velim joj.
- Izgledaš strašno. To znaš?
Kimnem potvrdno.
- Onda, što se dogodilo?
- Volio bih da znam.
- Pojma nemaš što se dogodilo. Nisi znao ni gdje se nalaziš. I to je
duga priča - kaže ona, podastirući činjenice. - Ali svakako si u
nevolji.
- Svakako - odgovaram. Nadam se da je barem to razumljivo.

Tišina. Ona me cijelo vrijeme promatra duboko namrštena. - Ti
zapravo nemaš nikakvih rođaka u Takamatsuu, zar ne? Pobjegao si
od kuće.

Ponovno kimnem.
- Jednom, kad sam bila tvojih godina, i ja sam pobjegla od kuće.
Mislim da razumijem kroz što prolaziš. Zato sam ti dala broj svoga
mobitela. Pomislila sam da bi ti mogao dobro doći.
- Stvarno to cijenim - velim.
- Živjela sam u Ichikawi, u Chibi. Nikada se nisam slagala s
roditeljima i mrzila sam školu, pa sam ukrala nešto njihova novca i
otišla, nastojeći stići najdalje što sam mogla. Bilo mi je šesnaest
godina. Stigla sam sve do Abashirija, gore na Hokkaidu. Zaustavila
sam se kraj nekog imanja koje sam ugledala i zamolila ih da me
puste da ondje radim. Radit ću bilo što, rekla sam im, i naporno ću
raditi. Ne trebam nikakvu plaću, sve dok imam krov nad glavom i dok
me hrane. Žena je bila blaga sa mnom, ponudila mi da sjednem i
popijem čaj. Samo pričekaj ovdje, rekla je. Sljedeće što se sjećam
bila su patrolna kola koja su se zaustavila ispred kuće i policija koja
me je vratila doma. To nije bilo prvi put da je ta žena prošla kroz
nešto slično. Tada me je snažno pogodila misao da moram izučiti
neki zanat, tako da uvijek mogu naći posla kamo god pošla. Tako
sam napustila srednju školu, otišla u obrtničku školu i postala
frizerka. - Kutovi njezinih usana podignu se u lagan smiješak. -
Prilično zdrav pristup stvarima, što ti misliš?
Slažem se s njom.
- Hej, hoćeš li mi kazati čitavu priču, od početka? - kaže ona, vadi
cigaretu i pali je. - Ne bih rekla da ću se noćas naspavati, pa bih je
mogla cijelu čuti.
Sve joj potanko kazujem, od trenutka kad sam napustio dom. Ipak
izostavljam onaj zloslutni dio. To se, znam, ne može kazati bilo
komu.

Poglavlje 10

Je li onda u redu ako vas Nakata naziva Kawamura? - ponovi
pitanje prugastom smeđem mačku, izgovarajući riječi polagano,
trudeći se najviše što je mogao da bude razumljiv.

Taj je mačak rekao kako mu se čini da je u blizini naletio na Gomu,
jednogodišnju mačku boje kornjačevine koja se izgubila. Ali s
Nakatina gledišta on je govorio veoma čudno. Osjećaj je bio
uzajaman, jer se činilo da i mačak ima vlastitih problema slušajući
njega. Njihov se razgovor vodio sa suprotnim ciljevima.

- Meni uopće ne smeta, najviša od svih glava.
- Oprostite, ali Nakata ne razumije što kažete. Oprostite, ali ja
nisam odveć bistar.
- To je tuna, do samoga kraja.
- Kažete li možda da biste htjeli jesti tunu?
- Ne. Svezane ruke, prije.
Nakata se nikada nije upuštao u razgovor s mačkama očekujući da
će moći lako komunicirati o svemu. Morate predvidjeti neke
probleme kad mačke i ljudi pokušavaju međusobno razgovarati. I
trebalo je uzeti u obzir još jedan faktor: Nakatine osnovne probleme
s govorom, ne samo s mačkama nego i s ljudima. Njegov lagan
razgovor s Otsukom prošloga tjedna bio je više iznimka nego pravilo,
jer je prenošenje i jednostavne poruke stalno zahtijevalo velik napor.
Nerijetko je to više sličilo na dva čovjeka što s protivnih strana
kanala viču jedan drugomu za vjetrovita dana. A danas je bio jedan
od takvih dana.
Čak i znajući što može očekivati, Nakati je bilo nemoguće
odgonetnuti Kawamuru. Loše je izgovarao riječi, pa Nakata nije
mogao uloviti što znači pojedina riječ ili veza između njih. To što je
mačak govorio više je sličilo na zagonetke nego na rečenice. Ipak,
Nakata je bio neizmjerno strpljiv, i imao je vremena na pretek.
Ponavljao je ista pitanja, po nekoliko puta, prisiljavajući mačka da
ponavlja odgovore. Njih su dvojica sjedila na rubnom kamenu koji je
obilježavao malo dječje igralište u rezidencijalnom području.
Razgovarali su gotovo čitav sat, vrteći se stalno u krugu.
- Kawamura je samo ime kojim ću vas zvati. Ono ništa ne znači.
Nakata daje ime svakoj mački, tako ih lakše pamti. To vama neće

stvarati nikakvih problema, ja vam jamčim. Samo bih vas volio tako
zvati, ako vam ne smeta.

Kawamura je umjesto odgovora mrmljao nešto nerazumljivo. Videći
kako to vjerojatno neće uskoro prestati, Nakata ga prekide nadajući
se da će nastaviti razgovor tako da Kawamuri još jedanput pokaže
Gominu fotografiju.

- Gospodine Kawamura, ovo je Goma. Mačka koju Nakata traži.
Jednogodišnja mačka boje kornjačevine. Njezini su vlasnici obitelj
Koizumi iz trećega bloka u Nogati, izgubili su je prije nekog vremena.
Gđa Koizumi je otvorila prozor i mačka je iskočila i pobjegla. Tako
bih vas još jednom htio upitati jeste li vidjeli ovu mačku.

Kawamura ponovno pogleda fotografiju i kimne.
- Ako je to tuna, Kwa'mura je povezao. Povezao, kušati naći.
- Žao mi je, ali rekao sam čas prije, Nakata nije odveć bistar, i ne
može sasvim dobro razumjeti na što ciljate. Biste li htjeli to ponoviti?
- Ako je to tuna, Kwa'mura kuša. Kušati naći i povezao je to.
- Pod tunom, mislite na ribu?
- Kuša tunu, kušati to. Kwa'mura.
Nakata se počeše po kratko ošišanoj prosijedoj kosi i zamisli se.
Što bi uopće mogao učiniti da riješi tu zagonetku s tunom i umakne
iz labirinta u koji se pretvorio njihov razgovor? Ipak, bez obzira na to
koliko je napinjao mozak, nije nalazio rješenja. Uostalom, logično
rješavati zagonetke nije bila njegova najjača strana. Uživajući u
svemu tome, Kawamura podiže stražnju nogu i dobro se počeša
točno ispod brade.
Upravo tada Nakata pomisli kako je čuo tih smijeh iza sebe. Okrenu
se i vidje kako na niskom betonskom zidu pokraj kuće sjedi ljupka,
vitka sijamska mačka gledajući ga naškiljenim očima.
- Oprostite, ali jeste li vi možda g. Nakata? - reče sijamka.
- Da, to je točno. Moje ime je Nakata. Lijepo je što smo se upoznali.
- Također, sigurno - odgovori sijamka.
- Oblačno je od jutros, ali ne očekujem da ćemo tako skoro vidjeti
kišu - reče Nakata.
- Nadam se da će kiša ostati podalje.
Sijamska se mačka bližila srednjoj dobi. Ponosno je dizala rep i
imala ogrlicu i pločicu s imenom. Imala je ugodne crte i bila je vitka,
bez imalo suvišna sala.

- Molim vas zovite me Mimi. Mimi iz La Boheme. Ima o tome i
pjesma; "Da, mene zovu Mimi."

- Shvaćam - reče Nakata, ali zapravo nije razumio.
- Puccinijeva opera, znate. Moj vlasnik je velik ljubitelj opere -reče
Mimi i ljupko se nasmiješi. - Ja bih vam to otpjevala, ali na žalost
nisam osobita pjevačica.
- Nakata je vrlo sretan što se s vama upoznao.
- I ja također, g. Nakata.
- Živite li ovdje u blizini?
- Da, u onoj dvokatnici ondje. U kući obitelji Tanabe. Vidite je, zar
ne? Ona ispred koje je parkiran žutosmeđi BMW 530.
- Shvaćam - ponovi Nakata. Pojma nije imao što je BMW, ali opazio
je žutosmeđa kola. Sigurno je mislila na to.
- Gospodine Nakata - reče Mimi - ja sam poznata kao samostalna
mačka, ili biste vi možda rekli vrlo povučena mačka, i obično se ne
miješam u tuđe poslove. Ali taj mladić - taj kojemu se mislim
obraćate kao Kawamuri - nije ono što bih nazvala najbistrijim
mačetom u okotu. Dok je još bio mlad neko ga je dijete udarilo
biciklom, jadnika, i on je tresnuo glavom o beton. Otada nije sasvim
svoj. Tako, ako ste i strpljivi s njim, kao što vidim da jeste, nikamo ne
ćete stid Promatrala sam neko vrijeme, pa više nisam mogla samo
besposleno sjediti. Znam da je drsko to što činim, ali morala sam
nešto reći.
- Ne, molim vas nemojte tako misliti. Vrlo sam sretan što ste mi
rekli. Nakata je glup kao i Kawamura, bojim se, i ne može se snaći
bez tuđe pomoći. Zbog toga dobivam pod poru od predsjednika
svaki mjesec. Zato sam vrlo sretan što čujem vaše mišljenje, Mimi.
- Razumjela sam da tražite neku mačku - reče Mimi. - Nisam
prisluškivala, pazite, nego se samo dogodilo da sam vas čula dok
sam ovdje drijemala. Goma, mislim da ste rekli to ime?
- Da, to je točno.
- I Kawamura je vidio Gomu?
- Tako mi je kazao. Ali Nakata ne može shvatiti što je rekao poslije
toga.
- Ako ne biste zamjerili, g. Nakata, zašto da se ja ne umiješam i
pokušam govoriti s njim? Dvjema mačkama je lakše komunicirati, a

prilično sam upoznata s načinom kako on govori. Tako, zašto da ga
ne ispitam, a zatim to vama ukratko priopćim?

- To bi bilo jako korisno, siguran sam.
Sijamka lagano kimne i kao balerina spretno skoči s betonskoga
zida. Držeći visoko crni rep kao koplje zastave, polagano je prišla i
sjela kraj Kawamure. On odmah počne njušiti Miminu stražnjicu, ali
sijamka ga brzo pljusne po obrazu pa se mladi mačak povuče.
Gotovo odmah zatim Mimi ga još jednom tresne po nosu.
- Pazi što radiš, blesavče jedan bez mozga! Smrdljiva ništarijo! -
Mimi zašišti, zatim se okrene Nakati. - Morate mu smjesta pokazati
tko zapovijeda ili nikamo ne ćete stići. Inače će vam se gubiti u
oblacima i dobit ćete samo blebetanje. Nije njegova krivnja što je
takav, i žao mi ga je, ali što možete učiniti?
- Shvaćam - reče Nakata, ne znajući uopće s čim bi se trebao
složiti.
Dvije mačke počeše razgovor, ali govorile su tako brzo i tiho da
Nakata nije mogao ništa razabrati. Mimi je ispitivala Kawamuru
oštrim tonom, mlađi mačak je sramežljivo odgovarao. Svako
oklijevanje donosilo mu je novu pljusku po licu. Ta sijamka je
pametna, i k tomu učena. Nakata je sreo mnogo mačaka prije toga,
ali nikada nijednu koja bi slušala operu i znala modele automobila.
Doimalo ga se dok je gledao kako Mimi djelotvorno obavlja svoj
posao.
Kad je Mimi čula sve što je htjela, otjerala je mlađega mačka od
sebe. - Gubi se! - rekla je oštro, i on se pokunjeno odvukao odande.
Mimi se ljupko ugnijezdi u Nakatino krilo. - Mislim da sam saznala
najvažnije.
- Jako sam zahvalan - reče Nakata.
- Taj mačak - to jest, Kawamura - kaže da je vidio Gomu nekoliko
puta na onom travnatom zemljištu malo niže. To je prazna čestica
gdje su mislili graditi. Neka građevinska tvrtka kupila je skladište
automobilskih dijelova i srušila ga, namjeravajući podignuti
stambenu zgradu visoke klase. Neki građanski pokret usprotivio se
izgradnji, povela se pravna bitka, i gradnja je odgođena. Te se stvari
stalno događaju ovih dana. Čestica je obrasla travom i ljudi jedva
tamo zalaze, tako da je postala savršenim skloništem za sve
beskućnike u okolici. Ne družim se s mnogo mačaka, pa jedva ikada

tamo odlazim. Kao što ste bez sumnje svjesni, buhe su kao loša
navika - užasno ih se teško riješite kad ih jednom dobijete.

- Shvaćam - reče Nakata.
- Rekao mi je da je mačka točno kao ona s fotografije - plašljiva,
lijepa mlada mačka boje kornjačevine s ogrlicom protiv buha. Ni ona
ne govori tako dobro. Svakomu je jasno da je to bezazlena kućna
mačka koja se ne zna vratiti doma.
- Kad je to bilo, pitam se?
- Zadnji put je vidio tu mačku valjda prije tri-četiri dana. Nije naročito
bistar, tako da nije siguran što se tiče dana. Ali rekao je da je to bilo
poslije kiše, tako mislim da je morao biti ponedjeljak. Čini mi se đa je
prilično jako kišilo u nedjelju.
- Nakata ne poznaje dane u tjednu, ali mislim da je nekako u to
vrijeme padala kiša. Otada je nije vidio?
- To je bilo zadnji put. Ni druge je mačke nisu vidjele, kaže.On je
rastresena mačka, ni za što nije, ali tako sam ga pristisnula da
vjerujem u većinu onoga što je rekao.
- Stvarno vam želim zahvaliti.
- Nema potrebe, bilo mi je zadovoljstvo. Najveći dio vremena imam
samo ovu nevrijednu gomilu mačaka oko sebe da s njima
razgovaram, i kao da se nikada ne slažemo ni u čemu. To me
nevjerojatno ljuti. Tako je poput daška svježeg zraka kad mogu
razgovarati s razumnim ljudima kao što ste vi.
- Shvaćam - reče Nakata. - Ima jedna stvar koju Nakata još ne
razumije. Gospodin Kawamura je stalno govorio o tuni, i pitao sam
se znači li to riba.
Mimi žustro podiže prednju nogu, pogleda ružičastu kožu na
jastučiću i nasmija se. - Bojim se da terminologija toga mladca nije
previše široka.
- Termalogija?
- Ograničen je broj riječi s kojima je upoznat, to hoću reći. Tako je
za njega tuna sve što je dobro za jelo. Za njega je tuna najveća
poslastica, što se tiče hrane. On ne zna da postoje stvari kao što je
grdobina, morska mačka ili iverak.
Nakata pročisti grlo. - Zapravo, Nakati se jako sviđa tuna. Naravno,
volim i jegulju.
- I ja volim jegulju, lako to nije stvar koju možete jesti cijelo vrijeme.

- To je istina. Ne biste je mogli jesti cijelo vrijeme.
Njih dvoje zašuti neko vrijeme, razmišljanje o jegulji ispunilo im je
trenutke koji su protekli.
- U svakom slučaju, evo što se dogodilo s tom mačkom - reče Mimi,
kao da se iznenada sjetila. - Nedugo nakon što su se susjedne
mačke počele izležavati na praznom gradilištu, pojavio se neki zao
čovjek koji hvata mačke. Druge mačke misle da je taj čovjek mogao
odnijeti Gomu. On ih navabi nečim dobrim za jelo, zatim ih ubaci u
veliku vreću. Čovjek je prilično spretan u hvatanju mačaka, a gladna,
bezazlena mačka kao Goma lako bi upala u njegovu stupicu. Čak i
mačke lutalice što žive u okolici, inače oprezna rulja, s tim su
čovjekom izgubile nekoliko pripadnika. To je jednostavno ogavno, jer
nema ništa gore za jednu mačku nego da je strpaju u vreću.
- Shvaćam - reče Nakata i ponovno dlanom pogladi prosijedu kosu.
- Ali što taj čovjek čini s mačkama kad ih jednom ulovi?
- To ne znam. U stara su vremena pravili glazbalo samisen od
mačje kože, ali danas malo ljudi svira samisen. Osim toga, čujem da
danas uglavnom upotrebljavaju plastiku. U nekim dijelovima svijeta
ljudi jedu mačke, srećom ne u Japanu, hvala bogu. Mislim da to
oboje možemo isključiti kao motive. Što nam ostavlja, da vidim...
ljude koji upotrebljavaju mačke u znanstvenim pokusima. Mačke se
upotrebljavaju u znanstvenim pokusima. Jednu moju prijateljicu,
zbilja, upotrijebili su u nekom psihološkom pokusu na tokijskom
sveučilištu. Strašna stvar, ali to je duga priča i ne želim se sada u nju
upuštati. Ima također nastranih ljudi - ne mnogo, pazite - koji
jednostavno uživaju mučiti mačke. Ulove mačku i odsijeku joj rep, na
primjer.
- Što rade zatim kad joj ga odsijeku?
- Ništa. Oni samo žele mučiti i ozljeđivati mačke. Od toga se zbog
nekog razloga dobro osjećaju. Bojim se da ima takvih uvrnutih ljudi
na svijetu.
Nakata o tome malo razmisli. Kako bi odsijecanje mačjega repa
moglo uopće biti zabavno? - Vi dakle kažete da je možda ta uvrnuta
osoba odnijela Gomu? - upita.
Mimi zategne dugačke bijele brkove i namršti se. - Radije ne bih to
rekla, čak ni zamislila, ali to je jedna mogućnost. Nisam proživjela
previše godina, g. Nakata, ali vidjela sam strašnih stvari koje nikada

nisam mogla zamisliti. Većina ljudi gleda mačke i misli: Kakav život -
od svega posla samo se izležavamo na suncu, ni prstom ne moramo
maknuti. Ali mačji život nije tako idiličan. Mačke su slaba mala
stvorenja bez snage koja je lako ozlijediti. Nemamo oklope kao
kornjače, ni krila kao ptice. Ne možemo se zakopati u zemlju kao
krtice ni promijeniti boju kao kameleon. Svijet nema pojma koliko
mačaka nastrada svaki dan, koliko ih od nas dočeka bijedan kraj. Ja
sam slučajno sretna što živim s Tanabeima u toploj i prijateljskoj
obitelji, djeca sa mnom dobro postupaju, imam sve što trebam. Ali
čak ni moj život nije uvijek lak. Ali kad je riječ o lutalicama, njima je
doista teško.

- Ti si stvarno pametna, zar ne, Mimi? - reče Nakata pod dojmom
sijamkine elokvencije.

- Ne, stvarno ne – odgovori Mimi stišćući oči od nelagode. - Samo
provodim previše vremena ispred TV-a i eto što se dogodi - glava mi
se napuni nevrijednim činjenicama. Gledate li vi ikada TV, g.
Nakata?

- Ne, Nakata ne gleda TV. Ljudi na TV-u govore prebrzo, ne mogu
ih pratiti. Glup sam, pa ne znam čitati, a TV nema mnogo smisla ako
ne znate čitati. Katkada slušam radio, ali riječi su i na njemu prebrze,
pa me to zamara. Mnogo mi je draže ovo - govoriti s nekom mačkom
vani, pod vedrim nebom.

- Zbilja? - reče Mimi.
- To je točno - odgovori Nakata.
- Stvarno se nadam da je Goma dobro.
- Mimi, Nakata će pogledati to prazno gradilište.
- Po riječima onoga mladca taj čovjek je veoma visok, i nosi čudan
visoki šešir i visoke kožne čizme. I hoda vrlo brzo. Izgleda vrlo
neobično, tako čete ga odmah prepoznati, rekao mi je. Kad god ga
mačke koje se okupljaju na praznom gradilištu vide da dolazi,
raštrkaju se na sve strane. Ali novodošlica možda ne zna dovoljno
da bi...
Nakata spremi tu obavijest u glavu, stavljajući je pozorno u prednju
ladicu da je ne zaboravi. Taj čovjek je veoma visok, i nosi čudan
visoki šešir i visoke kožne čizme.
- Nadam se da sam bila korisna - reče Mimi.

- Nakata cijeni sve što ste učinili. Da niste bili dovoljno ljubazni i
progovorili ja bih se još stalno vrtio u krugu oko tune. Zahvalan sam.

- Ja mislim - reče Mimi, gledajući odozdo u Nakatu naborana čela -
da je taj čovjek nevolja. Mnogo nevolje. Opasniji je nego što uopće
možete zamisliti. Da se mene pita nikada se ne bih približila onom
gradilištu. Ali vi ste ljudsko biće, i to vam je posao, uostalom, ali
nadam se da ćete biti jako oprezni.

- Hvala vam, vrlo ste ljubazni. Bit ću jako oprezan.
- Gospodine Nakata, ovaj svijet je užasno nasilno mjesto. I nitko ne
može izbjeći nasilje. Držite to na umu, molim vas. Nikada ne možete
biti previše oprezni. To isto je istina za mačke i ljudska bića.
- Upamtit ću to - odgovori Nakata.
Ali pojma nije imao gdje i kako bi svijet mogao biti nasilan. Svijet je
pun stvari koje Nakata ne može razumjeti, a najviše stvari povezanih
s nasiljem spada u tu kategoriju.

Pošto se oprostio s Mimi, pošao je vidjeti ono prazno gradilište, koje
se pokazalo da je otprilike veličine malog igrališta. Visoka daščana
ograda zatvarala je gradilište, s pločom na kojoj je pisalo: ulaz
zabranjen - ZEMLJIŠTE ZA BUDUĆU ZGRADU (što Nakata,
naravno, nije mogao pročitati). Debeo lanac sprječavao je ulaz, ali sa
strane je bila rupa u ogradi, i on lako uđe unutra. Netko ju je morao
provaliti.

Srušena su sva skladišta koja su prije tu stajala, ali zemljište nije
izravnano za građenje i bilo je pokriveno travom. Kiselica je narasla
do visine djeteta, nekoliko je leptira lepršalo iznad nje. Hrpe zemlje
stvrdnule se na kiši, na nekim su se mjestima dizale kao mali humci.
Savršeno mjesto za mačke. Ljudima se ne ulazi, a ima svakojakih
sitnih stvorenja za lovljenje i mnoštvo mjesta za skrivanje.

Nigdje se nije vidio Kawmura. Dvije mršave mačke grube dlake bile
su ondje, ali kad ih je Nakata prijateljski pozdravio samo su ga
hladno pogledale i nestale u korovu. Što je imalo smisla - nitko ne
želi da ga uhvate i odsijeku mu rep. Sam Nakata sigurno ne želio da
se to dogodi njemu, premda nema repa. Nije onda čudo što su
mačke bile oprezne s njim.

Nakata je stajao na višem zemljištu i dobro pogledao oko sebe.
Nikoga drugoga nije bilo, osim leptira koji su nešto tražili, lepršajući

iznad korova. Našao je dobro mjesto da sjedne, spustio platnenu
torbu s ramena, izvadio dva peciva s namazom od graha i počeo
jesti svoj uobičajeni ručak. Pio je vruć čaj iz termosice, stišćući oči
dok je mirno srkao. Tek mirno rano poslijepodne. Sve je počivalo,
spokojno, skladno. Nakati je teško bilo povjerovati da netko može
vrebati iz zasjede da bi uznemiravao i mučio mačke.

Gladio je podrezanu prosijedu kosu dok je žvakao. Da je tko drugi
bio s njim mogao bi mu objasniti - Nakata nije odveć bistar - ali na
žalost bio je sam. Mogao je samo kimnuti nekoliko puta sam sebi i
nastaviti žvakati. Kad je pojeo peciva, presavio je u zbijenu četvorinu
celofan kojim su bila omotana i stavio ga u torbu. Čvrsto je zašarafio
poklopac natrag na termosicu te i nju stavio u torbu. Nebo je bilo
pokriveno slojem oblaka, ali po njihovoj je boji mogao reći da mu je
sunce gotovo nad glavom.

Taj čovjek je veoma visok, i nosi čudan visoki šešir i visoke kožne
čizme.

Nakata pokuša zamisliti toga čovjeka, ali pojma nije imao kako
izgledaju čudni visoki šeširi i visoke kožne čizme. U cijelom životu
nikada se nije namjerio ni na kakve visoke šešire i visoke kožne
čizme. Kawamura je rekao Mimi da ćete ga prepoznati kad ga vidite.
Tako, zaključi Nakata, pretpostavljam da samo moram čekati dok ga
ne vidim. To je svakako najbolji plan. Ustao je i olakšao se u korovu -
dugo, čestito pišanje - a onda prešao do busena korova u jednom
kutu praznoga gradilišta, gdje je imao najbolju priliku da ostane
sklonjen s pogleda, te prosjedio ostatak popodneva, čekajući toga
čudnog čovjeka da se pojavi.

Čekanje je bilo dosadna dužnost. Nije imao pojma kad bi se taj
čovjek mogao pojaviti sljedeći put - možda sutra, možda ni za tjedan
dana. Ili se nikada više neće pojaviti - postojala je i ta mogućnost. Ali
Nakata je bio naviknut na besciljna čekanja i trošenje vremena u
samoći, ništa ne radeći. Nije mu to ni najmanje smetalo.

Njemu vrijeme nije bilo glavna briga. Nije imao čak ni sat. Nakata je
djelovao po vlastitom osjećaju za vrijeme. Ujutro je postajalo svijetlo,
uvečer je sunce zalazilo i postajalo je mračno. Čim bi se smračilo
odlazio je u obližnje javno kupalište, a nakon povratka kući iz
kupališta pošao bi spavati. Javno je kupalište bivalo zatvoreno u
neke dane tjedna, i kad bi se to dogodilo jednostavno bi odustao i

vraćao se doma. Želudac mu je govorio kad je vrijeme jesti, a kad bi
došlo vrijeme da ode podignuti svoju pod poru (netko je uvijek bio
dovoljno uslužan da mu kaže kad bi se primaknuo taj dan) znao je
da je prošao još jedan mjesec. Idućeg bi dana uvijek otišao na
šišanje u mjesnu brijačnicu. Svakog bi ga ljeta netko iz starateljskog
ureda počastio jeguljom, a svake Nove godine donijeli bi mu kolača
od riže.

Nakata se primirio da mu se opusti tijelo, isključio mozak i dopustio
da stvari teku kroza nj. To mu je bilo prirodno, nešto što je činio od
djetinjstva, bez ikakve primisli. Uskoro su granice njegove svijesti
zalepršale naokolo, baš kao leptiri. Izvan tih granica ležao je mračan
ponor. Povremeno bi njegova svijest preletjela preko granice i
lebdjela iznad te vrtoglave, crne provalije. Ali Nakata se nije plašio
mraka ni njegove dubine. I zašto bi se plašio? Taj bezdani svijet
mraka, taj teški muk i kaos, bio je stari prijatelj, već dio njega. Nakata
je to dobro razumio. U tome svijetu nema nikakva pisanja, ni dana u
tjednu, ni zastrašujućeg predsjednika, ni opere, ni BMW-a. Nema
škara, ni visokih šešira. S druge strane, nema ni ukusne jegulje, ni
ukusnih peciva s namazom od graha. Sve je ondje, ali ondje nema
dijelova. Budući da nema dijelova, nema ni potrebe da se jedna stvar
nadomješta drugom. Nema potrebe da se išta oduzima, ili da se išta
dodaje. Ne morate razmišljati o teškim stvarima, samo se prepuštate
da sve upijete. Za Nakatu ništa nije moglo biti bolje.

Katkada je znao zadrijemati. Ali i kad je spavao, njegova osjetila,
uvijek budna, stražarila su nad praznini gradilištem. Da se što
dogodilo, da je tko došao, on bi se probudio i učinio što bi trebalo
učiniti Nebo je bilo prekriveno tankom crtom sivih oblaka, ali barem
se nije spremala kiša. Sve su mačke to znale. Znao je i Nakata.

Poglavlje 11

Kad sam završio priču već je prilično kasno. Sakura pozorno sluša
cijelo vrijeme, odmarajući glavu među rukama na kuhinjskom stolu.
Kažem joj da mi je zapravo petnaest godina, da sam još u osnovnoj
školi, da sam ukrao očev novac i pobjegao od kuće u četvrti Nakano
u Tokiju. Da sam odsjeo u hotelu u Takamatsuu i provodim dane
čitajući u knjižnici. Da sam se odjednom našao na zemlji kraj nekoga
svetišta, obliven krvlju. Sve. No, gotovo sve. Ne kažem važnu stvar o
kojoj ne mogu govoriti.

- Tako je tvoja majka napustila dom s tvojom starijom sestrom kad
su ti bile samo četiri godine. Ostavila tebe i tvoga oca.

Vadim iz novčanika fotografiju gdje smo sestra i ja na žalu i
pokazujem joj. - Ovo je moja sestra - velim. Sakura pogleda
fotografiju, zatim mi je pruži bez riječi.

- Otada nisam vidio sestru - velim. - Ni mamu. Nikada se nije javila,
pojma nemam gdje je. Čak se ne sjećam kako izgleda. Nisu ostale
nikakve njezine fotografije. Sjećam se njezina mirisa, dodira, ali ne
sjećam se lica.

- Hmm - reče Sakura. Glava joj je još među rukama, žmiri i
promatra me. - To ti je sigurno teško palo.

- Da, mislim...
Ona me šutke nastavlja promatrati. - Tako se nisi slagao s ocem? -
upita poslije nekoliko časaka.
Nisi se slagao? Kako se od mene očekuje da na to odgovorim? Ne
kažem ništa, samo odmahnem glavom.
- Glupo pitanje, naravno da nisi. Inače ne bi pobjegao - kaže
Sakura. - U svakom slučaju, napustio si dom, i danas si iznenada
izgubio svijest ili pamćenje ili tako nešto.
- Da.
- Je li se to ikada prije dogodilo?
- Katkada - velim joj iskreno - spopadne me bijes, i to bude kao
prasak rakete. Kao da mi netko okrene prekidač u glavi i tijelo učini
nešto prije nego što se razum stigne uključiti. To je kao da sam
ovdje, ali na neki način to nisam ja.
- Izgubiš kontrolu i učiniš nešto nasilno, hoćeš reći?
- Dogodilo se nekoliko puta, da.
- Jesi li koga ozlijedio?

Kimnem potvrdno. - Dvaput jesam. Ništa ozbiljno.
Ona razmisli o tome. - Je li se to dogodilo ovaj put?
Odmahnem glavom. - Ovo je prvi put da se dogodilo nešto tako
gadno. Ovaj put... Ne znam kako je počelo, i ne mogu se uopće
sjetiti što se dogodilo. Kao da mi je potpuno izbrisano pamćenje.
Nikada prije nije bilo ovako gadno.
Pregledava potkošulju koju sam izvukao iz uprtnjače, pomno
provjeravajući krv koju nisam mogao isprati. - Tako je posljednja
stvar koje se sjećaš večera, je li tako? U restoranu blizu kolodvora?
Kimnem potvrdno.
- I sve poslije toga je praznina. Sljedeća stvar koje se sjećaš - ležao
si u grmlju iza onog svetišta. Oko četiri sata kasnije. Košulja ti je bila
oblivena krvlju i boljelo te lijevo rame?
Kimnem još jednom. Ona odnekud donosi plan grada i provjerava
udaljenost između kolodvora i svetišta.
- Nije toliko daleko, ali potrajalo bi da se ide pješice. Ali prije svega,
zašto bi se ondje našao? To je u suprotnom smjeru od tvoga hotela.
Jesi kad prije išao onamo?
- Nikad.
- Svući košulju načas - kaže ona.
Svlačim se gol do pasa, a ona prolazi iza mene i čvrsto me grabi za
lijevo rame. Njezini se prsti zabadaju u meso, i ne mogu spriječiti
stenjanje. Ta djevojka je prilično snažna.
- To boli?
- I te kako boli - kažem.
- Udario si u nešto prilično tvrdo. Ili je nešto udarilo tebe.
- Ničega se ne sjećam.
- U svakom slučaju, ništa nije slomljeno - kaže ona. Nastavlja
pritiskati oko bolnoga mjesta, i zanemarim li se bol, dodir njezinih
prstiju stvarno je ugodan. Kad joj to kažem ona se nasmiješi.
- Oduvijek znam dobro masirati. To je korisna vještina za frizerku.
Nastavlja masirati moje rame. - Izgleda da nije ništa strašno. Dobro
prespavaj noć i rame će ti biti bolje.
Uzima moju potkošulju, stavlja je u plastičnu vrećicu i baca je u
smeće. Moju jeans košulju pregleda i ubaci je u perilicu za rublje.
Pretražuje komodu i nalazi bijelu majicu. Pruža mi je, novu novcatu

bijelu majicu na kojoj piše Maui Whale Watching Cruise, sa slikom
kitova repa što viri iz vode.

- To je najveća majica koju sam mogla naći. Nije moja, ali neka te to
ne brine. To je tek uspomena na nekoga. Možda nije po tvom ukusu,
ali probaj.

Navučem majicu na se, savršeno pristaje.
- Možeš je zadržati ako želiš - kaže ona.
Zahvaljujem joj.
- Tako nikada prije nisi imao takav potpun gubitak pamćenja? -
upita.
Kimnem, zatim sklopim oči, dodirnem majicu, upijam njezin nov
miris. - Sakura, stvarno se bojim - velim joj. - Ne znam što bih činio.
Ne sjećam se da sam ikoga ozlijedio. Što god je bilo mene je oblilo
krvlju, ali ne mogu se ničega sjetiti. Ako sam počinio zločin, svejedno
sam zakonski odgovoran, je li tako, sjećao se toga ili ne?
- Možda je to bilo samo krvarenje iz nosa. Netko je išao ulicom,
udario u telefonski stup i razbio nos. Ti si mu samo pomogao.
Shvaćaš? Razumijem zašto si zabrinut, ali pokušajmo ne zamišljati
najgore scenarije, može? Barem ne noćas. Ujutro možemo zaviriti u
novine, pogledati vijesti na TV-u. Ako se nešto strašno doista
dogodilo, to ćemo doznati. Tada možemo razmotriti mogućnosti. Ima
mnogo razloga zašto netko može biti okrvavljen, i u većini slučajeva
to nije ni približno ružno kako izgleda. Ja sam djevojka, naviknuta
sam gledati krv, dosta je vidim svaki mjesec. Znaš što hoću reći.
Kimnem, i osjetim da sam se malo zacrvenio. Ona naspe malo
Nescafea u veliku šalicu i zagrije vodu u lončiću. Puši dok čeka da
voda uzavre. Par puta otpuhne, zatim ugasi cigaretu vodom iz
slavine. Osjetim miris mentola.
- Ne želim se miješati, ali htjela bih te nešto upitati. Smeta li ti to?
- Ne smeta.
- Tvoja starija sestra je bila usvojena. Negdje su je uzeli prije tvog
rođenja, je li tako?
- Tako je - odgovorim. - Ne znam zašto, ali moji su je roditelji
usvojili. Poslije toga sam se ja rodio. Pretpostavljam da to nisu
planirali.
- Ti si onda sigurno dijete svoje majke i oca.
- Koliko ja znam - velim joj.

- Ali kad je otišla, tvoja majka nije uzela tebe, nego je uzela tvoju
sestru, koja nije u srodstvu s tobom - veli Sakura. - Ne bih normalno
očekivala od jedne žene da to učini.

Ne kažem ništa.
- Zašto bi to učinila?
Odmahujem glavom. - Pojma nemam - velim joj. - I sam sam sebe
to isto pitao milijun puta.
- To te sigurno boljelo.
Je li boljelo? - Ne znam. Ali ako se jednog dana oženim, mislim da
neću imati djece. Ne bih znao kako bih se s njima složio.
- Moja situacija nije bilo komplicirana kao tvoja - veli ona - ali dugo
se nisam mogla složiti s roditeljima, i zbog toga sam se upetljala u
mnogo gluposti. Zato znam kako se osjećaš. Ali nije pametno
donositi odluke tako rano. Ništa nije apsolutno.
Stoji pred štednjakom u kuhinji i pije Nescafe, para se diže iz velike
šalice. Na šalici su crteži likova iz stripa Moomin. Ne kaže ništa, ne
kažem ni ja.
- Imaš li koga, rođake ili tako nešto, tko bi ti mogao pomoći? - pita
poslije nekog vremena.
- Nemam - velim. - Roditelji moga oca davno su umrli, a on nema
nikakve braće, sestara, stričeva ili tetaka. Nikoga. To ne znači da to
mogu dokazati. Ali znam da nikada nije imao nikakva posla ni s
kakvim rođacima. I nikada nisam ništa čuo o rođacima s majčine
strane. Hoću reći, čak i ne znam majčino prezime, kako bih onda
mogao išta znati o njezinim rođacima?
- Tvoj otac izgleda kao nekakav došljak iz svemira ili tako nešto -
kaže Sakura. - Kao da je došao s nekog dalekog planeta, poprimio
ljudski oblik, oteo neku ženu sa zemlje i zatim imao tebe. Samo tako
je mogao imati potomke. Tvoja je majka to otkrila, uplašila se i
pobjegla. Kao u nekom filmu crne znanstvene fantastike.
Pojma nemam što bih rekao.
- Šalu na stranu - kaže ona i široko se nasmiješi da pokaže kako to
i misli - želim reći: na cijelom ovome širokom svijetu jedina osoba na
koju se možeš osloniti... to si ti.
- Tako bih rekao.
Stoji ondje naslanjajući se na sudoper, pijući kavu.

- Moram malo zaspati - kaže, kao da se odjednom sjetila. Prošla su
tri. - Moram ustati u sedam i trideset pa neću mnogo profitirati, ali
bolje išta nego ništa. Mrzim ići na posao bez imalo sna. A što ćeš ti
učiniti?

- Imam vreću za spavanje sa sobom - kažem joj - pa ako ne smeta
leći ću u neki kut. - Vadim čvrsto smotanu vreću iz uprtnjače, raširim
je i protresem da se nadigne.

Ona gleda, zadivljena je. - Pravi mladi izviđač - kaže.

Kad ona ugasi svjetlo i legne u krevet, ja se uvlačim u vreću za
spavanje, zatvaram oči i pokušavam zaspati. Ali me opsjeda slika
one krvave potkošulje. Još osjećam da me peče dlan. Otvaram oči i
zurim u strop. Negdje škripi pod. Netko otvara slavinu. I opet čujem
ambulantna kola u noći, daleko su ali zvuk oštro odjekuje u mraku.

- Ne možeš zaspati? - prošapće ona u tami.
- Ne mogu - kažem.
- Ni ja. Nisam smjela popiti onu kavu. To je bilo glupo. - Pali svjetlo
kraj uzglavlja, gleda na sat, zatim gasi svjetlo. - Nemoj me krivo
razumjeti - kaže - ali ako bi htio doći ovamo, možeš. Ni ja ne mogu
zaspati.
Iskiznem iz vreće za spavanje i popnem se k njoj u krevet. Na meni
su bokserice i ona majica. Na njoj je svijetloružičasta pidžama.
- Imam stalnog dečka u Tokiju - kaže mi. - Nije bogzna što da se
hvalim, ali on je moj dečko. Zato nemam seks ni s kim drugim.
Možda ne izgledam tako, ali kad je u pitanju seks prilično sam
sputana. Zovu me staromodnom. Nisam uvijek bila takva, znala sam
biti prilično divlja, ali više ne ludujem naokolo. Zato nemoj da ti što
padne na pamet, u redu? Samo zamisli da smo brat i sestra.
Razumiješ?
- Jasno - kažem joj.
Obavije me rukama, čvrsto me zagrli i položi obraz na moje čelo. -
Jadno stvorenje - kaže.
Ne moram vam reći da mi se odmah dignuo. Jako. I nisam mogao
spriječiti trljanje o njezino bedro.
- Oh, joj - kaže ona.
- Oprosti - velim joj. - Nisam to htio.

- Sve je u redu - kaže ona. - Znam kakva je to nelagoda. Ne možeš
ništa učiniti da to spriječiš.

Kimnem u mraku.
Ona oklijeva jedan trenutak, zatim mi spusti bokserice, izvuče mi
pimpek tvrd kao kamen, i nježno ga obuhvati rukom. Kao da nešto
provjerava, kao što liječnik opipava puls. Dok me njezina meka ruka
dira, osjećam nešto - nastrana misao, možda - da mi poskakuje u
preponama.
- Koliko bi tvoja sestra sada imala godina?
- Dvadeset i jednu - kažem. - Šest godina starija od mene.
Razmišlja o tome neko vrijeme. - Želiš li je vidjeti?
- Možda - kažem ja.
- Možda? - Njezina mi ruka malo jače stisne pimpek. - Što hoćeš
time reći, možda? Zar je stvarno toliko ne želiš vidjeti?
- Ne znam o čemu bismo razgovarali, a ona možda ne bi htjela
vidjeti mene. Ista je stvar s mojom majkom. Možda nijedna od njih ne
želi ništa imati sa mnom. Mene nitko ne traži. Hoću reći, one su
otišle i sve to... - Bez mene, šutke nadopunim misao.
Ona ništa ne kaže. Njezina ruka na mojem pimpeku malo se
olabavi, zatim opet stisne. U skladu s tim moj se pimpek smekšava,
zatim bude još tvrdi.
- Želiš li svršiti?
- Možda - kažem.
- Opet ti možda?
- Jako želim - ispravljam se.
Ona uzdahne i poče lagano micati ruku. Taj je dodir božanstven.
Nije to samo kretnja gore-dolje, nego više kao masaža po cijelom
tijelu. Njezini mi prsti nježno glade pimpek i testise. Zatvorim oči i
duboko uzdahnem.
- Ne smiješ me dirati, i kad budeš svršavao reci mi tako da mi ne
uprljaš plahte.
- U redu - kažem.
- Kako je? Prilično sam dobra, ha?
- Fantastična.
- Kao što sam ti rekla, jako sam spretna s prstima. Ali ovo nije seks,
u redu? Samo ti pomažem da se opustiš, to je to. Imao si težak dan,

sav si napet, i nećeš dobro spavati ako nešto ne učinimo s tim.
Shvaćaš?

- Da, shvaćam - kažem. - Ali imam jednu molbu.
- Što je to?
- Je li u redu ako te zamišljam golu?
Ona zaustavi ruku i pogleda me u oči. - Želiš me zamišljati golu dok
ovo radim?
- Da. Pokušavao sam spriječiti te misli, ali ne mogu.
- Stvarno?
- To je kao TV koji ne možeš ugasiti.
Ona se nasmije. - Ne shvaćam. Nisi mi to morao reći! Zašto samo
ne nastaviš i zamišljaš što god hoćeš? Ne treba ti moje dopuštenje.
Kako mogu znati što je u tvojoj glavi?
- Tu nema pomoći. Zamišljanje je nešto vrlo važno, pa sam mislio
kako je bolje da ti kažem. Nema to nikakve veze s tim da li ti znaš ili
ne.
- Ti si neka pristojna vrsta mladića, zar ne - kaže ona pod dojmom. -
Ipak bih rekla da je lijepo što si htio da to znam. U redu, dopuštenje
odobreno. Naprijed i zamišljaj me golu.
- Hvala - kažem.
- Kako je? Je li moje tijelo zgodno?
- Predivno je - odgovorim.
Onaj čežnjiv osjećaj širi se po mojoj donjoj polovici, kao neka
tekućina što pluta na površini. Kada joj kažem, ona grabi papirnat
ubrus pokraj kreveta, i ja svršavam, bez prestanka, kao lud... Malo
poslije ona odlazi u kuhinju, baca ubrus i pere ruke.
- Oprosti - kažem.
- Sve je u redu - kaže ona, zavlačeći se natrag u krevet. - Ne moraš
se ispričavati. To je samo dio tvoga tijela. Onda, osjećaš li se bolje?
- Svakako.
- Drago mi je. - Malo razmišlja, zatim kaže: - Pomišljam kako bi
lijepo bilo da sam tvoja stvarna sestra.
- I ja pomišljam - kažem.
Lagano mi dodirne kosu. - Sad idem spavati, pa zašto se ti ne bi
vratio u svoju vreću. Ne mogu dobro spavati ako nisam sama, i ne
želim da me tvoja erekcija bode cijelu noć, u redu?

Vraćam se u vreću za spavanje i sklapam oči. Ovaj put mogu
zaspati. Dubok, dubok san, možda najdublji otkad sam pobjegao od
kuće. Kao da se nalazim u golemu dizalu koje me polako, tiho
spušta sve dublje i dublje ispod zemlje. Napokon su sva svjetla
iščeznula, svi zvukovi zamrli.

Kad sam se probudio, Sakura je već otišla na posao. Devet je sati.
Rame me gotovo više ne boli. Baš kao što je rekla. Na kuhinjskom
stolu nalazim savijene jutarnje novine, poruku i ključ.

U poruci piše: Gledala sam TV vijesti u sedam i pregledala cijele
novine, ali nije bilo vijesti o nekakvoj krvavoj nesreći u okolici. Zato
mislim da ta krv nije bila ništa. Dobra vijest, ha? Nema mnogo hrane
u frižideru, ali posluži se. I posluži se svime što ti treba u stanu. Ako
ne namjeravaš nikamo ići, slobodno se možeš zadržati ovdje. Samo
stavi ključ ispod otirača ako izađeš.

Grabim tetrapak mlijeka iz frižidera, zagrijem malo vode i napravim
čašu čaja Darjeelinga. Pržim dvije kriške kruha i jedem ih s nekakvim
nemasnim margarinom. Zatim otvaram novine i pregledavam lokalne
vijesti. Kao što je rekla, nema nasilnih zločina u naslovima.
Odahnem s olakšanjem, presavijam novine i stavljam ih natrag gdje
su bile. Ali zaključujem da je bolje ne odlaziti u hotel, radi svake
sigurnosti. I dalje ne znam što se dogodilo tijekom ona četiri
izgubljena sata.

Zovem hotel. Odgovara neki muškarac, ne prepoznajem mu glas.
Kažem mu da je nešto iskrsnulo i da moram otkazati sobu.
Pokušavam najbolje što mogu zvučati kao odrasla osoba. Platio sam
unaprijed pa ne bi trebalo biti problema. Ima nekih osobnih stvari u
sobi, kažem mu, ali one se mogu baciti. - Sve je u redu, g. Tamura -
kaže on. - Soba je otkazana. - Ključ je plastična kartica, ne moram je
vraćati. Zahvaljujem mu i spuštam slušalicu.

Tuširam se. Sakurino rublje i čarape suše se u kupaonici.
Pokušavam ne gledati i usredotočujem se na svoj uobičajeni posao
dok se temeljito perem. I pokušavam najbolje što mogu ne misliti na
prošlu noć. Operem zube i obučem nove gaće, smotam vreću za
spavanje i strpam je u uprtnjaču, zatim operem prljavo rublje u
perilici. Nema sušila pa ga nakon centrifugalnoga ciklusa složim,

stavim u plastičnu vrećicu i strpam u uprtnjaču. Uvijek ga mogu
osušiti poslije u praonici na uglu.

Operem sve suđe što se nagomilalo u sudoperu, pustim da se
ocijedi, obrišem ga i stavim na policu. Zatim uredujem sadržaj
frižidera i bacam sve što se pokvarilo. Neka hrana smrdi - pljesniva
prokulica, meki krastavac, omot tofua kojemu je davno istekao rok
uporabe. Uzimam sve što je još jestivo, prebacujem to u nove
posude i brišem malo prolivena umaka. Bacam sve opuške, slažem
na urednu hrpu razbacane stare novine, usisavam cijeli stan. Sakura
možda dobro masira, ali kad je riječ o održavanju kućanstva, to je
katastrofa. Glačam košulje koje je nabila u komodu i mislim poći u
kupovinu i spremiti večeru. Kod kuće sam se sam pokušavao brinuti
za kućne poslove, tako mi ništa od toga nije teško. Ali da spremim
večeru, zaključujem, tu bih mogao otići predaleko.

Kad sam sve to završio, sjedam za kuhinjski stol i gledam po stanu.
Znam da ne mogu ostati zauvijek. Imao bih polutrajnu erekciju. s
polutrajnim maštarijama. Ne mogu izbjeći pogled na one male crne
gaćice što vise u kupaonici, ne mogu tražiti njezino dopuštenje da mi
luta mašta. Ali iznad svega ne mogu zaboraviti što mi je učinila
prošle noći.

Ostavljam poruku Sakuri, služeći se tupom olovkom i blokom kraj
telefona. Hvala. Zbilja si me spasila. Žao mi je što sam te probudio
onako kasno prošle noći. Ali ti si jedina osoba na koju sam se mogao
osloniti. Zaustavljam se načas da razmislim što bih sljedeće napisao,
i pravim puni krug okolo po sobi dok razmišljam. Hvala ti što si mi
dopustila da ostanem. Zahvalan sam što si rekla da mogu ostati
koliko hoću. Bilo bi to lijepo kad bih mogao, ali mislim da ti ne bih
smio više smetati. Ima mnogo razloga u koje ne želim ulaziti. Moram
sve sam riješiti. Nadam se da ćeš o meni lijepo misliti kad sljedeći
put budem u gužvi.

Opet se zaustavljam. Netko je u susjedstvu glasno navio TV, jedna
od onih jutarnjih govornih emisija za kućanice. Ljudi u emisiji viču
jedni na druge, a reklame su jednako glasne i neugodne. Sjedam za
stol, vrtim tupu olovku u ruci, sabirem misli. Istinu govoreći, ipak
mislim da ne zaslužujem tu ljubaznost. Pokušavam svim silama biti
mnogo bolja osoba, ali stvari ne idu dobro. Sljedeći put kad se

sretnemo nadam se da ću biti sređen. Hoće li se to dogoditi ili ne, ne
znam. Hvala za prošlu noć. Bilo je predivno.

Gurnem poruku ispod jedne šalice, zabacim uprtnjaču na leđa i
izađem iz stana, ostavljajući ključ ispod otirača kako je rekla. Mačak
s crno-bijelim pjegama leži nasred stubišta, drijema. Sigurno je
naviknut na ljude jer se ne miče da bi ustao dok ja silazim stubištem.
Sjednem kraj njega i neko vrijeme gladim njegovo krupno tijelo.
Dodir krzna vraća mi uspomene. Mačak žmiri i počinje presti.
Sjedimo na stubištu dugo vremena, svaki uživajući u vlastitoj verziji
toga prisnog osjećaja. Napokon mu kažem zbogom i silazim na
cestu. Počinje padati ugodna kiša.

Pošto sam otkazao hotel i napustio Sakurin stan, pojma nemam
gdje ću provesti noć. Prije nego zađe sunce moram naći krov pod
kojim ću spavati, neko sigurno mjesto. Ne znam odakle bih počeo,
ali odlučim sjesti na vlak do Knjižnice Komura. Kad dođem onamo,
nešto će se riješiti. Ne znam zašto, ali upravo osjećam da hoće.

Čini se da me sudbina vodi u nekim još čudnijim pravcima.

Poglavlje 12

19. listopada 1972.

Poštovani profesore,

Sigurna sam da ste prilično iznenađeni što primate pismo od mene,
iz vedra neba. Molim vas oprostite što sam toliko drska.
Pretpostavljam da se više ne sjećate moga imena, profesore, ali
nekada sam bila učiteljica u jednoj maloj osnovnoj školi u okrugu
Yamanashi. Kad ovo pročitate možda ćete se sjetiti nečega o meni.
Bila sam učiteljica zadužena za skupinu djece na izletu u prirodu,
one djece koja su bila upletena u događaj kad su sva djeca izgubila
svijest. Poslije toga, kao što se možda sjećate, imala sam priliku
razgovarati s vama i vašim kolegama s tokijskoga sveučilišta
nekoliko puta kad ste s predstavnicima vojske posjećivali naš grad
da biste istraživali.

Sljedećih sam godina često viđala vaše ime kako se spominje u
novinama, i pratila sam vašu karijeru i postignuća s najdubljim
divljenjem. U isto vrijeme njegovala sam uspomene na naše susrete,
posebno na vaš vrlo poslovan, žustar način govora. Osjećam se
sretnom, također, što sam mogla pročitati nekoliko vaših knjiga.
Uvijek me se doimala vaša pronicljivost, i smatram da je svjetonazor
koji se provlači kroz sve vaše publikacije veoma uvjerljiv - naime da
smo mi kao pojedinci krajnje osamljeni, dok smo u isto vrijeme
povezani prototipskim pamćenjem. Bilo je trenutaka u mojem životu
kad sam se osjećala upravo tako. Stoga se izdaleka molim za vaš
trajni uspjeh.

Poslije onog događaja nastavila sam predavati u istoj osnovnoj
školi. Međutim, prije nekoliko godina, neočekivano sam oboljela,
dugo sam bila u Općoj bolnici u Kofuu, i poslije nekog vremena dala
otkaz. Godinu dana bila sam čas u bolnici čas doma, ali naposljetku
sam se oporavila, dobila otpusnicu i otvorila malu školu za privatnu
poduku u našem gradu. Učenici su mi bila djeca mojih nekadašnjih
učenika. Ovo je možda banalna opaska, ali istina je što kažu da
vrijeme leti, jer sam se uvjerila kako je vrijeme nevjerojatno brzo.

Tijekom rata izgubila sam muža i oca, zatim i majku u doba zbrke
poslije predaje. Muž mi je bio otišao u rat uskoro nakon vjenčanja,
pa nismo imali djece, tako da sam ostala sama na svijetu. Ne bih

rekla da mi je život bio sretan, ali bila je velika sreća što sam mogla
tako dugo poučavati i imala priliku godinama raditi s toliko mnogo
djece. Zahvalna sam bogu za tu mogućnost. Da nije bilo toga
poučavanja mislim da ne bih bila sposobna preživjeti.

Danas sam skupila svu svoju hrabrost da vam pišem, profesore, jer
nikad nisam uspjela zaboraviti ono što se dogodilo u šumi ujesen
1944. Prošlo je dvadeset i osam godina, ali meni je to svježe u
pameti kao da se jučer dogodilo. Uspomena na to uvijek je sa
mnom, zasjenjuje svaki trenutak moje budnosti. Provela sam bezbroj
noći razmišljajući o svemu tome, čak me je progonilo u snovima.

To je kao da naknadne posljedice toga događaja utječu na svaki
oblik mog života. Da vam dadem jedan primjer, kada god naiđem na
neko dijete koje je bilo upleteno u onaj događaj (pola ih još živi ovdje
u gradu, sada su u srednjim tridesetim godinama), uvijek se upitam
kakve je posljedice ostavio taj događaj na njima, i na meni. Nešto
traumatično, kao što biste pomislili da se nekakvo trajno tjelesno ili
duševno djelovanje moralo zadržati na svima nama. Ali kad dođe do
toga da se upre prstom kakve bi te posljedice morale biti, i koliko su
velik utjecaj imale, ja se izgubim.

Kao što ste svjesni toga, profesore, vojska se pobrinula da vijesti ne
prodru u javnost. Tijekom okupacije američka je vojska provodila
vlastito istraživanje iza zatvorenih vrata. Vojska je uvijek ista, bilo
japanska ili američka. Čak i kad je poslije okupacije ukinuta cenzura,
nikakav članak o tome nije se pojavio u novinama ili časopisima. Što
je valjda razumljivo, jer se dogodilo godinama prije i nitko nije pritom
umro.

Zbog toga većina ljudi ne zna da se takav događaj uopće desio.
Tijekom rata bilo je toliko mnogo užasnih događaja, i milijuni su
izgubili živote, pa ne bih rekla da bi ljude posebno potreslo ono što
se zbilo u našem gradiću. Čak ni ovdje mnogi se ljudi ne sjećaju što
se dogodilo, a oni koji se sjećaju kao da ne žele o tome govoriti.
Rekla bih da je većini ljudi koji se sjećaju događaja to neugodna
uspomena u koju radije ne bi dirali.

Većina se stvari s vremenom zaboravlja. Čak i sam rat, borba na
život i smrt kroz koju su ljudi prošli, sada sliči na nekakvu daleku
prošlost. Toliko smo zarobljeni svakidašnjim životom da događaji iz
prošlosti, kao drevne zvijezde koje su izgorjele, nisu više u orbiti oko

naših umova. Ima upravo previše stvari o kojima moramo razmišljati
svaki dan, previše novih stvari koje moramo naučiti. Nove mode,
nove informacije, nova tehnologija, nova terminologija...

Ali ipak, bez obzira na to koliko vremena prolazi, bez obzira na to
što se u međuvremenu događa, ima stvari koje ne možemo
prepustiti zaboravu, uspomena koje nikada ne možemo izbrisati.
One ostaju s nama zauvijek, kao kamen kušnje. A za mene je jedna
od takvih uspomena ono što se dogodilo u šumi onoga dana.

Shvaćam da ništa ne mogu s tim učiniti sada, i sigurno bih
razumjela ako vam je zagonetno zašto ovo iznosim tako kasno. Ali
dok sam još živa moram se riješiti nečega što mi leži na srcu.

Tijekom rata, naravno, živjeli smo pod strogom cenzurom, i bilo je
stvari o kojima nismo mogli lako govoriti. Kad sam srela vas,
profesore, s nama su bili vojni časnici pa nisam mogla slobodno
govoriti. Isto tako nisam tada ništa znala o vama, ili o vašem radu,
pa sigurno nisam osjetila - kao mlada žena koja razgovara s
nepoznatim muškarcem - da mogu biti iskrena o nekim privatnim
stvarima. Tako sam nekoliko činjenica zadržala za sebe. Drugim
riječima, u službenoj istrazi namjerno sam izmijenila neke činjenice o
onom događaju. A kad me je poslije rata ispitivala američka vojska,
držala sam se svoje priče. Od straha i da sačuvam obraz, možda,
ponovila sam iste laži koje sam vama rekla. To je vama možda još
više otežalo istraživanje događaja, i možda je donekle iskrivilo vaše
zaključke. Ne, znam da ih je iskrivilo. To me je godinama mučilo, i
stidim se toga što sam učinila.

Nadam se da ovo objašnjava zašto vam pišem ovako dugačko
pismo. Jasno mi je da ste zaposlen čovjek i da možda nemate
vremena za ovo. Ako je tako, molim vas da sve ovo smatrate
brbljanjem starije žene i da bacite pismo. Stvar je u tome da osjećam
potrebu, dok sam još sposobna, priznati sve što se onda stvarno
dogodilo, zapisati i proslijediti nekome tko to mora znati. Oporavila
sam se od bolesti, ali nikada ne znate kad se ona može vratiti.
Nadam se da ćete to uzeti u obzir.

Noć prije nego što sam povela djecu u brda, sanjala sam o mužu,
upravo prije svanuća. Bili su ga unovačili i odveli u rat. San je bio

krajnje stvaran i nabijen seksom - jedan od onih snova koji su tako
živi da je teško razlikovati san od stvarnosti.

U snu smo ležali na velikoj ravnoj stijeni i vodili ljubav. Bila je to
svijetlosiva stijena blizu vrha nekakve planine. Cijela stvar je bila
veličine dvaju tatamija, površina glatka i vlažna. Bilo je oblačno i
izgledalo kao da se sprema oluja, ali nije bilo nikakva vjetra. Činilo
se da je blizu sumrak, i ptice su hitale u gnijezda. Tako smo ondje
bili, nas dvoje pod onim oblačnim nebom, šutke smo imali snošaj.
Nismo bili dugo u braku u to vrijeme, i rat nas je bio razdvojio. Moje
tijelo je gorjelo za mužem.

Osjetila sam neopisiv užitak. Iskušavali smo sve moguće položaje i
stalno ih ponavljali, dosežući neprekidno vrhunac. To je čudno, sada
kad o tome razmišljam, jer smo u stvarnom životu oboje bili tihe,
prilično introvertirane osobe. Nikada se ne bismo prepustili strastima
na taj način ili iskusili takvu vrtoglavu nasladu. Ali u snu, prvi put u
životu, odbacili smo sva sputavanja i obavljali to kao životinje.

Kad sam otvorila oči vani se još nije razdanilo i osjećala sam se
veoma čudno. Tijelo mi je bilo teško, i još sam mogla osjetiti muža
duboko u sebi. Srce mi je žestoko udaralo i teško mi je bilo disati.
Vagina mi je bila mokra, upravo kao poslije snošaja. Činilo mi se kao
da sam stvarno vodila ljubav a ne samo sanjala o tome. Neugodno
mi je to reći, ali u taj čas sam masturbirala. Gorjela sam od pohote i
morala nešto učiniti da se smirim.

Poslije sam se kao i obično odvezla biciklom do škole i krenula s
djecom prema Owan yami na naš izlet u prirodu. Dok smo se
uspinjali brdskom stazom još sam mogla osjetiti zaostale posljedice
seksa. Samo sam trebala zatvoriti oči i već bih osjetila muža kako
ulazi u mene i kako njegovo sjeme štrca po stijenkama moje utrobe.
Pripijala sam se uz njega svim snagama, noge sam širila koliko sam
mogla, gležnjevi su mi se prepletali s njegovim bedrima. Bila sam u
nekakvoj omami, iskreno, dok sam djecu vodila uz brijeg. Osjećala
sam se kao da sam usred onoga stvarnog, erotičnog sna.

Popeli smo se na brdo, stigli do mjesta kojemu smo težili, i upravo
kad su se djeca spremala razići u lov na gljive, meni je iznenada
došla menstruacija. Nije bilo vrijeme za nju. Posljednja mi je bila
prestala tek prije deset dana, a moja je menstruacija uvijek bila
redovita. Možda je onaj erotičan san pokrenuo nešto u mojoj nutrini i