Haruki Murakami - Kafka na zalu

Poglavlje 17

Ovo je moja treća noć u kolibi. Sa svakim minulim danom sve više
se privikavam na tišinu i nevjerojatnu tamu. Noć me više ne plaši, ili
barem ne onoliko mnogo. Napunim peć drvima, smjestim se ispred
nje i čitam. Kad se umorim, samo isključim misli i zurim u
plamenove. Nikada se ne umorim od zurenja. Javljaju se u svim
oblicima i bojama, gibaju se kao živa bića - rađaju se, povezuju,
stapaju i umiru.

Kad nije oblačno izlazim van i promatram nebo. Zvijezde kao da ne
prijete kao prije, počinjem osjećati da sam im bliže. Svaka sja svojim
posebnim svjetlom. Prepoznajem neke zvijezde i gledam kako
trepere u noći. Svako malo, kao da se iznenada toga sjete,
zaplamsaju svjetlije na trenutak. Mjesec visi, blijed i sjajan, pa
razgledam li ga pobliže čini mi se da mogu razabrati pojedine stijene
na površini. Ne mislim ni na što, samo očaran zurim u nebo.

To što nemam glazbe ne smeta mi koliko sam mislio da će smetati.
Ima mnoštvo zvukova koji zauzimaju njezino mjesto - ptičji cvrkut,
zujanje svakovrsnih kukaca, mrmorenje potoka, šum lišća. Kiša
pada, nešto grebe po krovu kolibe, i katkada čujem neopisive
zvukove koje ne znam objasniti. Nisam znao da je svijet ispunjen s
tako mnogo lijepih, prirodnih zvukova. Cijelog života nisam za njih
mario, ali sada je drukčije. Satima sjedim na trijemu zatvorenih očiju,
pokušavam biti neprimjetan, hvatam svaki pojedini zvuk oko sebe.

Ni šuma me ne plaši koliko me je prije plašila, i počeo sam osjećati
svojevrsnu bliskost i poštovanje. Kad to kažem, ne osmjeljujem se
daleko od kolibe i držim se staze. Dok se pridržavam pravila, ne bi
smjelo biti previše nesigurno. To je važno - slijediti pravila i šuma će
me prihvatiti bez riječi, dijeleći sa mnom dio svoga mira i ljepote. Ali
prekorači granicu i zvijeri tišine što leže u zasjedi razderat će te
pandžama oštrim kao britva.

Često legnem na malu okruglu čistinu i puštam da me kupa
sunčano svjetlo. Predajem mu se čvrsto stisnutih očiju, osluškujući
vjetar što šiba vrhove krošanja. Obavijen dubokim šumskim mirisima
slušam lepet ptičjih krila, njihanje paprati. Oslobođen sam gravitacije
i lebdim - samo malo - iznad tla, plovim zrakom. Ne mogu tako ostati
zauvijek, naravno. To je samo trenutan osjećaj - otvorim oči i sve

nestane. Ipak, to je veličanstveno iskustvo. Biti sposoban lebdjeti u
zraku.

Nekoliko puta pada jaka kiša, ali ne traje dugo, i svaki put istrčim
van, gol, da se operem. Katkada se potpuno oznojim od vježbanja,
svlačim odjeću, sunčam se na trijemu. Pijem mnogo čaja i
koncentriram se na čitanje, sjedeći na trijemu ili kraj peći. Knjige iz
povijesti, prirodoslovlja, folklora, mitologije, sociologije, psihologije,
Shakespeare, bilo što. Umjesto da brzam, ponovno čitam dijelove o
kojima mislim da su najvažniji dok ih ne shvatim, da bih iz njih
izvukao nešto opipljivo. Svakovrsno znanje cijedi se, kap po kap, u
moj mozak. Zamišljam kako bi sjajno bilo ostati ovdje koliko želim.
Ima mnogo knjiga na polici koje bih htio pročitati, ima još dosta
hrane. Ali znam da sam samo u prolazu i da ću uskoro morati otići.
Mjesto je previše smireno, previše prirodno, previše savršeno. Ne
zaslužujem ga. Barem još ne.

Četvrtog dana pojavio se Oshima kasno ujutro. Gol sam golcat,
izvaIjen na stolici na trijemu, drijemam na suncu, ne čujem njegov
dolazak. Ne čujem zvuk njegova automobila. Noseći uprtnjaču o
ramenu došao je putem pješice. Tiho se penje na trijem, pruža ruku i
lagano me miluje po glavi. Trgnem se, skočim na noge i potražim
ručnik. Nema nijednoga u blizini.

- Ne uzrujavaj se - kaže Oshima. - Kad sam ja ovdje boravio,
obično sam se sunčao gol po čitav dan. Krasno je osjećati sunce na
mjestima do kojih nikada ne dopire.

Tako gol pred njim, osjećam se potpuno bespomoćno i ranjivo, s
izloženim stidnim dlakama, penisom, testisima. Pojma nemam što
bih učinio. Malo je prekasno da ih pokrivam. - Hej - kažem, upinjući
se da zvučim nehajno. - Tako ste dakle dopješačili?

- Tako je krasan dan da sam odlučio hodati - kaže on. - Ostavio
sam auto dolje kraj ulaza. - Uzima ručnik koji je bio prebačen preko
ograde i pruža mi ga. Omatam ga oko pasa i napokon mogu
odahnuti.

Pjevajući tiho neku pjesmu on grije vodu, zatim vadi brašno, jaja i
mlijeko iz uprtnjače, muti ih i peče palačinke na tavi. Premazuje ih
maslacem i sirupom. Zatim vadi salatu, rajčice i luk. Veoma je

oprezan s kuhinjskim nožem dok sjecka povrće. Sve to imamo za
ručak.

- Kako si onda proveo tri dana ovdje? - pita režući komad
palačinke.

Kažem mu kakvo sam divno vrijeme imao. Ispuštam dio s odlaskom
u šumu. Nekako je bolje da o tome ne govorim.

- Drago mi je - kaže Oshima. - Nadao sam se da će ti se ovdje
svidjeti.

- Ali sada se vraćamo u grad, zar ne?
- Tako je. Vrijeme je da se vratimo.
Spremajući se da odemo, žustro dovodimo u red kolibu. Peremo
suđe i stavljamo ga na police, čistimo peć. Praznimo vjedro,
zatvaramo ventil na propanskoj boci. Trajnu hranu stavljamo u
ormar, ostatak bacamo. Metemo pod, brišemo stol i stolice. Kopamo
vani rupu da zatrpamo smeće.
Oshima zaključava kolibu, ja se okrećem da bacim pogled zadnji
put. Sve je do prije jednu minutu izgledalo tako stvarno, ali sada
postaje imaginarno. Dovoljno je samo nekoliko koraka da se sve
povezano s tim mjestom odjednom pričinja nestvarnim. I ja - osoba
koja je čas prije bila ondje - doimam se imaginarnim. Treba trideset
minuta hoda do mjesta gdje je Oshima parkirao auto, i jedva
razmjenjujemo pokoju riječ dok se spuštamo niz planinski put.
Oshima mumlja neku melodiju. Puštam da mi misli lutaju.
Dolje na dnu mala zelena sportska kola blistaju na šumskoj
pozadini. Oshima zatvara vrata da obeshrabri uljeze, dvaput ih
omota lancem i zaključa lokot. Kao prije, privezujem svoju uprtnjaču
na stražnji nosač. Krov je spušten.
- Natrag u grad - kaže Oshima.
Kimnem potvrdno.
- Siguran sam da si uživao živeći tako potpuno sam s prirodom, ali
nije lako živjeti ondje dugo - kaže Oshima. Stavlja sunčane naočale i
veže pojas.
Sjednem kraj njega i škljocnem svojim pojasom.
- U teoriji nije nemoguće tako živjeti, i ima ljudi koji to čine, dakako.
Ali priroda je zapravo neprirodna, na neki način. I opuštanje može
zapravo ugrožavati. Potrebno je iskustvo i priprema da se stvarno

živi s tim protuslovljima. Tako se vraćamo u grad na neko vrijeme.
Natrag u civilizaciju.

Oshima pritisne gas i počnemo se spuštati planinskom cestom.
Ovaj put nije u žurbi i vozi sporim tempom, uživajući u okolini i šumu
vjetra što mu raskuštrava Čuperke. Završava makadamski put i
počinjemo se voziti uskom asfaltnom cestom, prolazeći kroz sela i
polja.

- Govoreći o protuslovljima - Oshima iznenada kaže - kad sam te
prvi put sreo osjetio sam nekakvo protuslovlje u tebi. Ti nešto tražiš,
ali u isto vrijeme svim silama bježiš od toga.

- Što je to što tražim?
Oshima odmahne glavom. Pogleda u retrovizor i namršti se. -
Nemam pojma. Samo kažem da sam stekao takav dojam.
Ja ne odgovaram.
- Iz moga vlastitog iskustva, kad netko veoma uporno pokušava
nešto postići, ne uspijeva. A kada od nečega bježiš koliko te noge
nose, to te obično stigne. Poopćujem stvari, naravno.
- Ako ih poopćujete u vezi sa mnom, dakle, što me čeka u
budućnosti? Ako tražim i bježim u isto vrijeme?
- To je teško pitanje - kaže Oshima smiješeći se. Prođe trenutak
prije nego ko nastavi. - Ako bih morao išta reći, to bi bilo ovo: Što
god tražiš to neće doći u obliku koji očekuješ.
- Nekakvo zloslutno proročanstvo.
- Kao Kasandra.
- Kasandra? - upitam.
- Grčka tragedija. Kasandra je bila trojanska kraljevna koja je
proricala. Bila je svećenica u hramu i Apolon joj je dao moć da
pretkazuje sudbinu. Zauzvrat ju je pokušao prisiliti da spava s njim,
ali ona je odbila pa ju je prokleo. Grčki bogovi su više mitološki nego
religijski likovi. Time hoću reći da imaju iste karakterne nedostatke
kao ljudi. Oni se razbjesne, pomame bludno, budu ljubomorni,
zaboravni, što god hoćeš.
Vadi kutijicu bombona s limunom iz pretinca i ubaci jedan u usta.
Pokazuje mi da sam uzmem jedan, i ja uzmem.
- Koja je to vrsta prokletstva bila?
- Prokletstva na Kasandri?
Kimnem.

- Prokletstvo koje je Apolon na nju bacio bilo je da sva njezina
proročanstva budu istinita, ali da nitko u njih ne povjeruje. Povrh
toga, njezina će proročanstva biti nesretna - pretkazanja izdaja,
udesa, smrti, propasti države. Takvih stvari. Ne samo Što joj nisu
vjerovali, ljudi su je počeli prezirati. Ako ih još nisi čitao,
preporučujem ti Euripidove i Eshilove drame. One pokazuju mnogo
bitnih problema s kojima se borimo svaki dan. To govori koros.

- Koros? Što je to?
- Tako su oni zvali zbor kojim su se služili u grčkim dramama. On
stoji u dnu pozornice i jednoglasno objašnjava situaciju ili ono što
glumci osjećaju u dubini duše. Katkada čak pokušavaju utjecati na
likove. To je vrlo zgodan izum. Ponekad bih volio da imam vlastiti
zbor koji stoji iza mene.
- Jeste li vi sposobni proricati?
- Nisam te sreće. - Nasmiješi se. - Ne znam je li dobro ili zlo, ali
nemam takve moći. Ako se čini da uvijek proričem zloslutne stvari, to
je zato što sam pragmatičar. Služim se deduktivnim zaključivanjem
da poopćim stvari, a to valjda kadšto zazvuči kao nesretno
proročanstvo. Znaš li zašto? Zato što je stvarnost samo gomilanje
zloslutnih proročanstava koja oživljuju. Trebaš samo otvoriti novine
bilo kojega dana i odvagnuti dobre vijesti naprama lošim vijestima,
pa ćeš vidjeti što hoću reći.
Oshima pomno prebacuje u nižu brzinu na svakoj okuci,
uvježbanim kretnjama koje se jedva primjećuju. Odaje ih samo
promjena u zvuku motora.
- Ipak ima jedna dobra vijest - kaže. - Odlučili smo te primiti. Bit ćeš
član osoblja u Spomen-knjižnici Komura. Mislim da si kvalificiran za
to.
Instinktivno ga pogledam. - Hoćete reći da ću raditi u knjižnici?
- Točnije, odsada ćeš biti dio knjižnice. Boravit ćeš u knjižnici, živjet
ćeš ondje. Otvarat ćeš vrata kad je vrijeme da se knjižnica otvori,
zatvarat ćeš ih kad je vrijeme da se zatvori. Kao što sam prije rekao,
izgleda da si prilično discipliniran, i dovoljno si snažan, pa
pretpostavljam da ti taj posao neće biti pretežak. Gospođica Saeki i
ja nismo tjelesno toliko jaki, pa ćeš nam stvarno mnogo pomoći.
Osim toga samo ćeš nam pomagati u sitnim svakidašnjim poslovima.
Nije ni vrijedno spominjanja, doista. Meni ćeš kuhati izvrsnu kavu,

odlaziti za nas u kupovinu. Pripremili smo sobu koja je povezana s
knjižnicom da u njoj stanuješ. Izvorno je to bila soba za goste, ali
kako nemamo gostiju koji odsjedaju, dugo se nije koristila. U njoj ćeš
živjeti. Ima i svoj tuš. Najbolja je stvar što ćeš biti u knjižnici pa
možeš čitati što god hoćeš.

- Ali zašto... - zaustim, ali ne mogu dovršiti.
- Zašto to činimo? Sve se to zasniva na veoma jednostavnu načelu.
Ja razumijem tebe, a gospođica Saeki razumije mene. Ja prihvaćam
tebe, a ona prihvaća mene. I tako, premda si neki nepoznati
petnaestogodišnji bjegunac, to nije problem. Onda, što misliš?
Malo se zamislim. - Sve što sam tražio bio je krov nad glavom. To je
sada jedino važno. Stvarno ne znam što znači postati dijelom
knjižnice, ali ako to znači da mogu ondje živjeti, zahvalan sam.
Barem neću više morati putovati svaki dan.
- To je onda sređeno - kaže Oshima. - Idemo u knjižnicu. I možeš
postati dijelom nje.

Stižemo na regionalnu cestu i kraj nas promiču razni gradovi,
divovski plakat neke kreditne tvrtke, benzinska crpka sa šarenim
ukrasima, restoran sav u staklu, ljubavni hotel načinjen tako da
izgleda kao europski dvorac, napuštena video trgovina od koje je
preostao samo znak, kockarnica pachinko s prostranim
parkiralištem, McDonald's, 7-Eleven, Yoshinoya, Denny's... Bučna
stvarnost počinje nas okruživati. Šištanje zračnih kočnica golemih
kamiona, zvukovi sirena i ispušnih cijevi. Sve što je dosad bilo oko
mene - vatra u peči, treperenje zvijezda, spokojnost šume -
iščeznulo je. Teško mi je te stvari i zamisliti.

- Ima nekoliko stvari koje moraš znati o gospođici Saeki - kaže
Oshima. - Kad je bila malena, moja majka i gospođica Saeki bile su
školske drugarice i vrlo bliske. Ona kaže da je gospođica Saeki bila
bistra djevojčica. Dobivala je dobre ocjene, bila je dobra u pisanju, u
svim vrstama sportova, a znala je i dobro svirati klavir. Bila je
najbolja u svemu čega bi se dohvatila. I lijepa. I danas je prilično
sjajna osoba, naravno.

Kimnem.
- Dok je još bila u nižim razredima osnovne škole imala je simpatiju.
Najstariji sin obitelji Komura, zapravo daleki rođak. Bili su istih

godina i skladan par, tipični Romeo i Julija. Živjeli su u blizini i nikada
se nisu rastajali. I zaljubili su se kad su odrasli. Bili su kao jedno
tijelo i duh, prema pričanju moje majke.

Čekamo na crvenom svjetlu, i Oshima gleda u nebo. Kad semafor
pokaže zeleno, pritisne gas i prozu jimo pokraj neke cisterne. -
Sjećaš li se što sam d rekao u knjižnici? O tome kako ljudi uvijek
lutaju naokolo tražeći svoju drugu polovicu?

- Onaj dio o muško/muško, muško/žensko i žensko/žensko?
- Točno. Ono što je Aristofan rekao. Kako očajnički tumaramo kroz
život tragajući za drugom polovicom. Gospođica Saeki i onaj mladić
nikada nisu morali to činiti. Oboje se rodilo sa svojom drugom
polovicom točno ispred sebe.
- Imali su sreće.
Oshima kimne. - Apsolutno. Sve do jednoga trenutka.
Protrlja bradu dlanom kao da provjerava je li dobro obrijan. Nema
nikakva traga britvice, koža mu je glatka kao porculan.
- Kad je mladiću bilo osamnaest godina, otišao je na fakultet u
Tokio. Imao je dobre ocjene i odabrao glavni predmet koji ga je
zanimao. Također je želio vidjeti kako izgleda veliki grad. Ona je išla
na fakultet u svom mjestu i upisala klavir. Ovo je konzervativan dio
zemlje, a ona je potekla iz staromodne obitelji. Bila je jedino dijete,
roditelji nisu željeli da ide u Tokio. Tako su se oni rastali prvi put u
životu. Upravo kao da ih je bog prerezao nožem i razdvojio.
- Naravno, pisali su jedno drugome svaki dan. "Možda bi moglo bici
dobro za nas da pokušamo biti ovako razdvojeni", pisao je on. "Tada
stvarno možemo reći koliko jedno drugomu značimo." Ali ona nije u
to vjerovala. Znala je kako je njihov odnos dovoljno stvaran da se ne
moraju razdvojiti da bi ga iskušali. To je bio jedan od milijun spojeva,
suđen da bude, nešto što se nije moglo razvrgnuti. Ona je bila
apsolutno sigurna u to. Ali on nije. Ili je možda bio, ali jednostavno
nije to prihvaćao. Tako je nastavio i otišao u Tokio, misleći da će
svladavanje nekoliko zapreka ojačati njihovu ljubav. Muškarci su
katkada takvi.
- Kad joj je bilo devetnaest, gospođica Saeki je napisala pjesmu,
uglazbila je i pjevala uz klavirsku pratnju. Bila je to melankolična
melodija, nevina i ljupka. Riječi su s druge strane bile simbolične,
misaone, teško odgonetljive. Taj kontrast je davao pjesmi neku

duhovnost i izravnost. Naravno, cijela pjesma, riječi i glazba, bila je
njezin način zazivanja svoga dragoga, tako daleko. Pjevala je
pjesmu nekoliko puta u društvu. Obično je bila sramežljiva, ali voljela
je pjevati i čak je bila u folklornoj grupi na fakultetu. Nekoga se ta
pjesma naročito dojmila, snimio ju je na vrpcu i poslao prijatelju čiji je
otac bio direktor u glazbenoj industriji. Njemu se svidjela pjesma pa
ju je pozvao u studio u Tokiju i snimio je.

- Bila je prvi put u Tokiju, i mogla je vidjeti svoga dragoga. Između
snimanja mogli su voditi ljubav, kao prije. Moja majka kaže da misli
kako su imali spolne odnose kad im je bilo oko četrnaest godina.
Oboje su bili prerano zreli, i bilo im je teško odrastati, kao mnogim
prerano sazrelim ljudima. Kao da im je vječno bilo četrnaest ili
petnaest godina. Priljubili su se jedno uz drugo i opet su mogli osjetiti
žestinu svoje Ijubavi. Nijedno od njih nikada nije privukao nitko drugi.
I kad su bili rastavljeni, nitko nije mogao stati između njih. Oprosti -
jesam li ti dosadan s ovom bajkovitom romansom?

Odmahnem glavom. - Slutim da se bližite prekretnici.
- Imaš pravo - kaže Oshima. - Tako se događaju priče - s
prekretnicom, s neočekivanim obratom. Postoji samo jedna vrsta
sreće, ali nesreća dolazi u svim oblicima i veličinama. To je kao ono
što je rekao Tolstoj. Sreća je alegorija, nesreća je priča. Svejedno,
ploča je ušla u prodaju i postigla golem uspjeh. Stalno se prodavala -
milijun primjeraka, dva milijuna, nisam siguran u točan broj. U
svakom slučaju, ploča je obarala rekorde u ono doba. Na omotu je
bila njezina fotografija, na slici ona kako sjedi za klavirom u velikom
studiju i smiješi se u kameru.
- Nije imala nikakvih drugih pjesama, pa je na poleđini singla bila
instrumentalna verzija iste pjesme. Klavir i orkestar, i ona za
klavirom, naravno. Krasna izvedba. Bilo je to oko 1970. Pjesma je
bila na svim radio-postajama u ono vrijeme, kaže moja majka. To je
bilo prije mog rođenja, pa ne znam zasigurno. Bila je to jedina
njezina pjesma kao profesionalne pjevačice. Nije izdala longplejku,
ni ponovila singl.
- Pitam se jesam li čuo tu pjesmu.
- Slušaš li često radio?
Odmahnem glavom. Jedva ikada slušam radio.

- Onda je vjerojatno nisi čuo. Ako nije bila na nekoj postaji sa starim
melodijama, po svoj prilici nisi. Ali to je divna pjesma. Imam je na
CD-u i slušam je svako malo. Kad gospođica Saeki nije u blizini,
naravno. Mrzi svako spominjanje te pjesme. Ne voli da itko priča o
prošlosti.

- Kako se pjesma zvala?
- "Kafka na žalu" - kaže Oshima.
- "Kafka na žalu"?
- Točno tako, Kafka Tamura. Isto ime kao što je tvoje. Čudna
podudarnost, zar ti se ne čini?
- Ali Kafka nije moje stvarno ime. Tamura jest, doduše.
- Ali sam si ga izabrao, zar ne?
Kimnem. - Prije mnogo vremena odlučio sam da je to pravo ime za
novog mene.
- U tome je stvar, rekao bih - kaže Oshima.

Dečko gospođice Saeki umro je kad mu je bilo dvadeset godina,
nastavlja Oshima. Upravo kad je "Kafka na žalu" bio hit. Njegov je
fakultet bio u štrajku u razdoblju studentskih nemira i zatvoren.
Otišao je odnijeti hranu prijatelju koji je bio na barikadama, jedne
noći malo prije deset. Studenti u zaposjednutoj zgradi pomislili su da
je on vođa suprotne stranke - jako je na njega sličio - pa su ga
ščepali, privezali za stolicu i ispitivali ga kao uhodu. Pokušavao je
objasniti da su pogriješili, ali svaki put bi ga udarili željeznom cijevi ili
štapom. Kad je pao na pod udarali su ga cipelama. Pred zoru je
umro. Lubanja mu je bila ulupljena, rebra polomljena, pluća
razderana. Njegovo su truplo izbacili na ulicu kao mrtva psa. Dva
dana poslije fakultet je zatražio da uđe nacionalna garda, i za par
sati studentska je pobuna ugušena a nekoliko njih uhićeno i
optuženo za ubojstvo. Studenti su priznali što su učinili pa su
izvedeni pred sud, ali kako nije bilo predumišljaja dvojica su njih
osuđena zbog ubojstva iz nehaja i dobila kratke zatvorske kazne.
Njegova smrt bila je potpuno beznačajna.

Gospođica Saeki nikada više nije zapjevala. Zaključala se u sobu i
ni s kim nije htjela govoriti, čak ni telefonom. Nije otišla na njegov
pokop, ispisala se s fakulteta. Nakon nekoliko mjeseci ljudi su opazili
da nije više u gradu. Nitko nije znao kamo je otišla ili što je učinila.

Njezini roditelji nisu htjeli o tome raspravljati. Možda ni oni nisu znali
gdje je. Kao da je isparila. Čak ni njezina najbolja prijateljica,
Oshimina majka, nije ništa znala. Kolale su glasine da je nakon
neuspjela pokušaja samoubojstva smještena u duševnu bolnicu
duboko u šumama što okružuju planinu Fuji. Drugi su rekli da ju je
neki prijatelj nekog prijatelja vidio na tokijskim ulicama. Prema
riječima te osobe radila je u Tokiju kao pisac ili tako nešto. Treće su
glasine tvrdile da se udala i da ima dijete. Ali sve su te priče bile bez
temelja, ništa ih nije moglo potvrditi. Tako je prošlo dvadeset godina.

Nije važno gdje je bila ili što je radila cijelo to vrijeme, ali gospođica
Saeki nije se brinula za novac. Prihodi od njezinih autorskih prava za
"Kafku na žalu" deponirani su na račun u banci i nakon odbitka
poreza popeli se do znatne svote. Prihodi su joj tekli kad god bi se
pjesma puštala na radiju ili uključila u kompilaciju evergrina. Tako joj
je bilo jednostavno živjeti povučeno, daleko od javnosti. Osim toga,
njezina je obitelj bila bogata a ona im je bila kći jedinica.

Iznenada, dvadeset pet godina poslije, gospođica Saeki se pojavila
u Takamatsuu. Očevidan je razlog bio pokop njezine majke. (Otac je
umro pet godina prije toga, ali na njegov pokop nije došla.) Održala
je mali obred za majku, i kad su se stvari stišale, prodala je kuću u
kojoj se rodila i odrasla. Preselila se u stan koji je kupila u mirnom
dijelu grada i kao da se ponovno smirila. Nakon nekog vremena
imala je razgovore s obitelji Komura. (Glava obitelji, nakon smrti
najstarijega sina, bio je njegov mlađi brat, tri godine mlađi. Sastalo
se samo njih dvoje, i nitko ne zna točno o čemu su govorili.) Kao
ishod toga gospođica Saeki je postala ravnateljicom Spomen-
knjižnice Komura.

Čak i sada ona je vitka i lijepa, ima isti dotjeran, pametan izgled
kakav se vidi na omotu ploče "Kafka na žalu". Ali nešto nedostaje:
onaj ljupki, nevini smiješak. I dalje se smiješi od vremena do
vremena, šarmantan osmijeh bez sumnje, ali uvijek je nekako
ograničen, smiješak koji ne nadživi trenutak. Nju okružuje visok,
nevidljiv zid, držeći ljude na razmaku koliko segne ruka. Svako jutro
vozi sivi Volkswagen Golf do knjižnice, uvečer ga vozi natrag kući.

U rodnom gradu ne održava nikakve veze s prijašnjim prijateljima i
rođacima. Ako se slučajno sretnu, povede se pristojan razgovor, ali
on rijetko ide dalje od nekoliko standardnih tema. Ako se spomene

prošlost - osobito ako to uključuje nju - ona brzo i glatko prelazi na
drugu temu. Uvijek je pristojna i ljubazna, ali njezinim riječima
nedostaje znatiželje i uzbuđenja što ih obično očekujete. Njezini
pravi osjećaji - predmnijevajući da tako nešto uistinu postoji - ostaju
skriveni. Osim kad se moraju donijeti neke praktične odluke, nikada
ne iskazuje mišljenje ni o čemu. Rijetko govori o sebi, umjesto toga
pušta druge da govore, kimajući toplo dok sluša. Ali većina ljudi u
razgovoru s njom počne se nekako neugodno osjećati - kao da slute
kako joj oduzimaju vrijeme, gazeći po njezinu privatnom, divnom,
uzvišenom svijetu. I taj dojam je najvećim dijelom točan.

Tako je, i kad se smirila u rodnom gradu, ostala zagonetna.
Elegantna žena obavijena plemenitom tajnom. Nešto oko nje
otežavalo je da joj se pristupi. I njezini nominalni poslodavci, obitelj
Komura, držali su se podalje.

Naposljetku je Oshima postao njezinim pomoćnikom i počeo raditi u
knjižnici. U to vrijeme Oshima nije radio niti je išao u školu, samo je
sjedio doma i slušao glazbu. Osim nekoliko osoba s kojima je
razmjenjivao e-mailove, jedva je imao ikakvih prijatelja. Zbog
hemofilije često je morao posjećivati specijalista u bolnici, vozeći se
po gradu u svojoj Mazdi Miati, pa osim redovitoga odlaska u
Sveučilišnu bolnicu u Hirošimi i povremenog boravka u kolibi u
planinama kod Kochija, nikada nije napuštao grad. To ne znači da je
bio nesretan sa svojim životom. Jednoga je dana majka slučajno
predstavila Oshimu gospođici Saeki, i on joj se istog trenutka svidio.
Osjećaj je bio uzajaman, a spoznaja da radi u knjižnici pobudila je
njegovo zanimanje. Oshima je uskoro postao jedina osoba s kojom
je gospođica Saeki imala posla ili razgovarala.

- To meni zvuči kao da se gospođica Saeki vratila da bi postala
ravnateljicom knjižnice - kažem.

- Moram se složiti. Pokop njezine majke bio je samo prigoda koja ju
je dovela natrag. Njezin rodni grad morao je biti tako pun slatko-
gorkih uspomena da zamišljam kako je bila teška odluka vratiti se.

- Zašto joj je knjižnica bila toliko važna?
- Njezin dečko nekada je živio u zgradi koja je sada dio knjižnice.
Bio je najstariji sin u obitelji Komura, a ljubav prema čitanju bila mu
je u krvi, rekao bih. Volio je biti sam - još jedna obiteljska crta. Tako

je, kad je pošao u više razrede osnovne škole, zahtijevao da živi
izvan glavne kuće, u zasebnoj zgradi, i njegovi su roditelji pristali.
Cijela je obitelj voljela čitati, pa su mogli razumjeti odakle mu to. Ako
želiš biti okružen knjigama, nemamo ništa protiv - znaš već. Tako je
živio u tome dodatku, nitko mu nije smetao, a u glavnu kuću je
odlazio samo na obroke. Gospođica Saeki posjećivala ga je gotovo
svaki dan. Učili su zajedno, slušali glazbu i vječno razgovarali. I
vjerojatno ondje vodili ljubav. To mjesto je bilo njihov kutak raja.

Oslonivši obje ruke na upravljač, Oshima baci pogled na me. - Tu
ćeš sada ti živjeti, Kafka, U toj sobi. Kao što sam rekao, knjižnica je
obnovljena, ali to je ta ista soba.

Tišina s moje strane.
- Život gospođice Saeki uglavnom se zaustavio u dobi od dvadeset
godina, kad je umro njezin ljubavnik. Ne, možda ne u dvadesetoj
godini, možda mnogo prije... Ne znam pojedinosti, ali moraš biti
svjestan ovoga. Tada su se zaustavile kazaljke sata u temelju
njezine duše. Izvanjsko vrijeme, naravno, teče dalje kao uvijek, ali
ono na nju ne djeluje. Ono što mi smatramo normalnim vremenom
za nju je bez značenja.
- Bez značenja?
Oshima kimne. - Kao da ne postoji.
- Hoćete reći da gospođica Saeki još živi u tome zamrznutom
vremenu?
- Točno. Ne kažem da je ona živo truplo ili tako nešto. Razumjet ćeš
kad je bolje upoznaš.
Oshima pruža ruku i spušta je na moje koljeno s potpuno prirodnom
kretnjom. - Kafka, u svačijem životu postoji točka bez povratka. A u
vrlo malo slučajeva točka gdje ne možeš više ići naprijed. Kada
stignemo do te točke, možemo samo mirno prihvatiti tu činjenicu.
Tako opstajemo.
Spremamo se spojiti s glavnom autocestom. Prije toga Oshima
zaustavlja auto, podiže krov i ubacuje CD sa Schubertovom
sonatom.
- Ima još jedna stvar koje moraš biti svjestan - nastavlja. -
Gospođica Saeki ima ranjeno srce. Do neke mjere to vrijedi za sve
nas, uključujući prisutno društvo. Ali gospođica Saeki ima posebnu
individualnu ranu koja seže dalje od uobičajenog značenja toga

izraza. Njezina duša stupa tajanstvenim stazama. Ne kažem da je
opasna, nemoj me krivo shvatiti. Na svakidašnjoj razini svakako drži
pod nazorom svoje ponašanje, vjerojatno bolje nego itko drugi koga
poznajem. Ona je šarmantna, duboka, inteligentna. Ali neka te ne
uznemiruje ako koji put kod nje zapaziš nešto čudno.

- Čudno? - ne mogu odoljeti pitanju.
Oshima odmahne glavom. - Doista volim gospođicu Saeki, i
poštujem je. Siguran sam da ćeš se uskoro i ti tako osjećati.
To zapravo nije odgovor na moje pitanje, ali Oshima ništa ne kaže.
Sa savršenim osjećajem za vrijeme prebacuje brzine, pritišće gas i
prestiže kamion časak prije nego što ćemo ući u tunel.

Poglavlje 18

Nakata se našao nauznak u gustišu korova. Dok se budio polako je
otvarao odi. Bila je noć, ali nije vidio ni zvijezda ni i mjeseca. Ipak,
nebo je bilo donekle svijetlo. Mogao je osjetiti jak miris ljetnih trava i
čuti kako kukci zuje oko njega. Nekako se opet našao na praznu
gradilištu gdje je stražario svaki dan. Osjećajući da mu nešto grubo i
toplo grebe lice, okrenuo se i vidio dvije mačke kako mu uporno ližu
obraze svojim tankim jezicima. Bile su to Goma i Mimi. Nakata je
polagano sjeo, pružio ruku i pomilovao ih. - Je li Nakata spavao? -
upitao je.

Mačke su malo zacviljele kao da se zbog nečega tuže, ali Nakata
nije mogao uloviti riječi. Nije imao pojma što mu pokušavaju reći. Bile
su to samo dvije mačke koje mijauču.

- Oprostite, ali ne razumijem što pokušavate reći. - Ustao je i
pregledao svoje tijelo da provjeri je li sve u redu kao obično. Nije
osjećao nikakve boli, a ruke i noge su se normalno micale. Očima je
trebalo neko vrijeme da se priviknu na tamu, a kad su se privikle
vidio je da na njegovim rukama i odjeći nema nikakve krvi. Odjeća
mu nije bila potrgana ni zgužvana, izgledala je jednako kao kad je
napustio svoj stan. Platnena torba ležala je kraj njega, ručak i
termosica u njoj, a šeširr u džepu od hlača kamo je i pripadao. Sve je
bilo u redu. Nakata nije mogao razumjeti što se zbiva.

Da bi spasio te dvije mačke, on je probo Johnnija Walkera -
mačkomora - na smrt. Toliko se sjećao sasvim jasno. Još je mogao
osjetiti nož u ruci. To nije bio san - krv je liptala iz Johnnija Walkera,
on se skljokao na pod, zgrčio i umro. Zatim se Nakata svalio natrag
na kauč i izgubio svijest. A sljedeće što zna, zatekao se kako leži
usred korova na praznom gradilištu. Ali kako se vratio ovamo? Nije
znao put natrag. I njegova odjeća nema nimalo krvi na sebi. To što
vidi kraj sebe Mimi i Gomu dokazuje da nije bio san, ali zbog nekog
čudnog razloga sada nije mogao razumjeti ni riječi od onoga što su
govorile.

Nakata uzdahnu. Nije mogao sabrano razmišljati. Ali nije važno -
shvatit će on to poslije. Zabaci torbu preko ramena, pokupi one dvije
mačke i napusti prazno gradilište. Kad se našao izvan ograde, Mimi
je počela cviljeti kao da želi da je spusti.

Nakata je spusti na zemlju. - Mimi, možeš se sama vratiti kući,
rekao bih. To je blizu.

To je točno, kao da je potvrđivalo micanje Mimina repa.
- Nakata ne razumije što se dogodilo, ali zbog nekoga razloga ne
mogu više s tobom razgovarati. Ali uspio sam naći Gomu, i bolje je
da je odnesem Koizumijima. Svi je čekaju. Hvala ti za sve, Mimi.
Mimi mijaknu, zamahnu repom, potrča i nestade iza ugla. Ni na njoj
nije bilo krvi. Nakata odluči to zapamtiti.

Koizumi su blistali od sreće što se Goma vratila. Bilo je poslije
deset sati uvečer, ali djeca su još bila na nogama, upravo su prala
zube prije spavanja. Roditelji su pili čaj i gledali vijesti na TV-u, i
toplo su pozdravili Nakatu. Dvije djevojčice, u pidžamama, gurale su
se koja će prije zagrliti dragocjenu ljubimicu. Brzo su dale Gomi malo
mlijeka i mačje hrane, na koju je ona hrlo navalila.

- Oprostite što se svraćam ovako kasno noću. Bilo bi mnogo bolje
da sam došao ranije, ali Nakata nije mogao ništa učiniti.

- Sve je u redu - reče gđa Koizumi. - Molim vas, nemojte se o tome
brinuti.

- Nemojte se brinuti što je kasno - reče njezin muž. - Ta mačka je
kao član obitelji. Ne mogu vam reći koliko smo sretni što ste je našli.
Kako bi bilo da uđete i popijete šalicu čaja?

- Ne, hvala vam, Nakata mora poći. Samo sam vam želio vratiti
Gomu što je moguće prije.

Gospođa Koizumi ode u drugu sobu i vrati se s Nakatinom plaćom
u omotnici koju njezin muž predade Nakati. - Nije mnogo, ali molim
vas da to prihvatite kao znak priznanja za sve što ste učinili. Veoma
smo zahvalni.

- Velika vam hvala. Vaš sam dužnik - reče Nakata i nakloni se.
- Ipak sam iznenađen što ste je našli po ovakvu mraku.
- Da, to je duga priča. Nakata ne može sve kazati. Ja nisam odveć
bistar, i nisam tako dobar u podnošenju dugačkih objašnjenja.
- To je sasvim u redu. Tako smo vam zahvalni, g. Nakata - reče gđa
Koizumi. - Žao mi je što su ovo samo ostatci, ali imamo malo prženih
padidžana i ukiseljenih krastavaca, htjeli bismo da ih ponesete
doma.

- Vrlo rado. Prženi padidžani i ukiseljeni krastavci spadaju među
Nakadna omiljena jela.

Nakata spremi Tuppervvare kutiju za hranu i omotnicu u torbu.
Zadm brzo pođe prema kolodvoru i stiže do policijske kućice u
trgovačkom kvartu. Mlad policajac sjedio je u njoj za stolom, pozorno
ispisujući neke formulare. Njegova kapa ležala je na stolu.

Nakata otvori klizna staklena vrata. - Dobra večer. Oprostite što
vam smetam - reče.

- Dobra večer - odgovori policajac. Podiže pogled s formulara i
odmjeri Nakatu. Načelno fin, bezopasan starac, bila je njegova
profesionalna procjena, vjerojatno se svratio da se raspita o nekoj
ulici.

Stojeći na ulazu, Nakata skide šešir i gumu ga u džep, zadm izvadi
rupčić iz drugoga džepa i ispuhnu nos. Smota rupčić i vrati ga
natrag.

- Mogu li nešto učiniti za vas? - upita policajac.
- Da, možete. Nakata je upravo ubio nekoga.
Polkajac ispusti olovku na stol i otvorenih usta zagleda se u starca.
Na trenutak je ostao bez riječi. Što to...?
- Evo tu, sjednite - reče sa sumnjom, pokazujući na stolicu ispred
sebe. Posegnu rukom i provjeri ima li na sebi pištolj, palicu i lisice.
- Hvala - reče Nakata i sjede. Uspravnih leđa, ruku spuštenih na
krilo, gledao je ravno u policajca.
- Dakle, to što kažete... ubili ste nekoga?
- Da. Nakata je nožem ubio jednu osobu. Malo prije - iskreno
priznade Nakata.
Mladi policajac izvadi formular, pogleda sat na zidu i zapisa vrijeme
i izjavu o ubojstvu nožem. - Trebat će mi vaše ime i adresa.
- Moje ime je Satoru Nakata, a moja adresa je...
- Samo čas. Kojim znakovima pišete svoje ime?
- Ja ne znam znakove. Žao mi je, ne znam pisati. Ni čitati, isto tako.
Policajac se namršti. - Kažete mi da uopće ne znate čitati? Ne
znate ni napisati svoje ime?
- To je točno. Do svoje devete godine znao sam čitati i pisati, ali
tada se dogodila nesreća i poslije toga ne znam. Nakata nije odveć
bistar.

Policajac uzdahnu i odloži olovku. - Ne mogu ispuniti formular ako
ne znam kako se piše vaše ime.

- Ispričavam se.
- Imate li koga od obitelji?
- Nakata je sasvim sam. Nemam obitelji. I nemam posao. Živim od
pod pore od predsjednika.
- Prilično je kasno, predlažem vam da pođete kući. Pođite kući i
dobro se naspavajte, a onda sutra ako se čega sjetite dođite da me
ponovno posjetite. Tada možemo razgovarati.
Policajac se bližio kraju svoje smjene i želio je dovršiti zapisnik prije
nego napusti službu. Obećao je sastati se s kolegom na piću u
obližnjem baru poslije posla, tako da je posljednja stvar na koju je
htio gubiti vrijeme bio razgovor s nekim ludim starim glupanom.
Ali Nakata ga strogo pogleda i zaklima glavom. - Ne, gospodine,
Nakata želi reći sve dok se još sjeća. Ako čekam do sutra mogao bih
zaboraviti nešto važno. Nakata je bio na praznom gradilištu u
drugom bloku. Obitelj Koizumi zamolila me da nađem njihovu
nestalu mačku, Gomu. Onda se odjednom pojavio onaj golemi crni
pas i odveo me u onu kuću. Ne znam adresu. Nikada prije nisam bio
u onom dijelu grada. Ali prilično sam siguran da je u četvrti Nakano.
U toj kući je bio čovjek po imenu Johnnie Walker koji je na glavi imao
nekakav smiješan crni šešir. Vrlo visok šešir. U frižideru u kuhinji bili
su nizovi mačjih glava. Dvadesetak njih, rekao bih. On skuplja
mačke, reže im glave pilom i jede njihova srca. Skuplja mačje
duhove da bi načinio posebnu vrstu frule. I zatim će se poslužiti tom
frulom da skuplja ljudske duše. Pred Nakatim očima Johnnie Walker
je nožem ubio g. Kawamuru. I nekoliko drugih mačaka. Trbuh im je
razrezivao nožem. Htio je također ubiti Gomu i Mirni. Ali tada se
Nakata poslužio nožem da ubije Johnnija Walkera.
- Johnnie Walker je rekao kako želi da ga Nakata ubije. Ali ja ga
nisam planirao ubiti. Nikada prije nisam nikoga ubio. Samo sam htio
spriječiti Johnnija Walkera da više ne ubija mačke. Ali moje tijelo nije
htjelo poslušati. Činilo je što je htjelo. Podignuo sam jedan od onih
noževa i probo Johnnija Walkera dva puta. Johnnie Walker je pao,
sav obliven krvlju, i umro. I Nakata je tada bio sav krvav. Sjeo sam
na sofu i mora biti da sam zaspao. Probudio sam se usred noći i
našao se opet na praznom gradilištu, Mimi i Goma bile su kraj mene.

To je bilo malo prije. Nakata je vratio Gomu, dobio malo prženih
patlidžana i ukiseljenih krastavaca od gđe Koizumi, i došao ravno
ovamo. I mislio sam kako je najbolje da sve odmah javim
predsjedniku. Recite mu što se dogodilo.

Nakata je uspravno sjedio tijekom cijele svoje recitacije, i duboko je
udahnuo kad je završio. Nikada u životu nije toliko dugo govorio u
jednom dahu. Osjetio se potpuno iscijeđenim. - Tako vas molim da to
javite predsjedniku - dodao je.

Mladi policajac slušao je cijelu priču odsutna pogleda i nije puno
razumio od onoga što starac govori. Goma? Johnnie Walker? -
Razumijem - odgovorio je. - Pobrinut ću se da predsjednik to čuje.

- Nadam se da mi neće ukinuti pod poru.
S izrazom negodovanja policajac se pravio da ispunjava formular. -
Razumijem. Zapisat ću upravo ovako: Osoba u pitanju želi da se
njegova potpora ne ukine. Je li onda tako u redu?
- Da, to je u redu. Vaš sam dužnik. Žao mi je što vam oduzimam
vrijeme. I molim vas da pozdravite predsjednika od mene.
- Pozdravit ću ga. Tako se ne brinite, i za danas je gotovo, u redu? -
reče policajac. Nije se mogao suzdržati da ne primijeti: - Znate, vaša
odjeća izgleda prilično čisto za čovjeka koji je nekoga ubio i sav se
okrvavio. Nema na vama ni mrlje.
- Da, potpuno ste u pravu. Istinu govoreći, i sam Nakata misli da je
to vrlo čudno. To nema nikakva smisla. Morao bih biti pokriven krvlju,
ali kad sam pogledao sve je nestalo. To je vrlo čudno.
- Sigurno jest - reče policajac, a glas mu je bio obojen
cjelodnevnom iscrpljenošću.
Nakata je otvorio klizna vrata i spremao se izaći kad se zaustavio i
okrenuo. - Oprostite, gospodine, ali hoćete li biti u ovom kraju sutra
uvečer?
- Da, bit ću - odgovori policajac oprezno. - Ovdje sam u službi sutra
uvečer. Zašto pitate?
- Ako bude i sunčano, predlažem vam da ponesete kišobran.
Policajac kimnu. Okrenu se i pogleda na sat Njegov kolega trebao
bi telefonirati svaki čas. - U redu, pobrinut ću se da ga ponesem.
- Padat će ribe s neba, kao kiša. Mnogo riba. Ponajviše srdele,
mislim. S malo pomiješanih skuša.

- Srdele i skuše, ha? - nasmija se policajac. - Onda je bolje okrenuti
kišobran naopako i uloviti ih. Mogu ih malo zaocriti za objed.

- Skuša u octu je omiljeno Nakatino jelo - reče Nakata ozbiljno. - Ali
do toga vremena sutra vjerujem da ću otići.

Idućega dana, kad su srdele i skuše doista padale kao kiša po
jednom dijelu četvrti Nakano, mladi je policajac problijedio kao krpa.
Bez ikakva upozorenja dvije tisuće srdela i skuša pljusnule su na
zemlju iz oblaka. Ribe su se većinom spljoštile u kašu kad su
tresnule o tlo, ali neke su preživjele i poskakivale po cesti u
trgovačkom dijelu. Ribe su bile svježe, još su mirisale po moru.
Udarale su po ljudima, automobilima i krovovima, ali očito nisu
padale s velike visine pa nije bilo ozbiljnijih ozljeda. Više su izazvale
šok nego išta drugo. Velik broj riba što padaju s neba kao tuča - to je
bez sumnje bilo apokaliptično.

Policija je istraživala ali nije našla dobro objašnjenje kako se to
dogodilo. Nijedna ribarnica ili ribarski brod nisu prijavili da im
nedostaje velika količina srdela i skuša. Nikakvi zrakoplovi ili
helikopteri nisu onuda nadlijetali u to vrijeme. Nije bilo nikakvih vijesti
o tornadima. Odbacili su mogućnost da je to bila nekakva neslana
šala - tko bi uopće mogao učiniti nešto toliko čudnovato? Na zahtjev
policije zdravstvena služba četvrti Nakano pokupila je nešto riba i
ispitala ih, ali nije se otkrilo ništa neobično. Bile su to obične srdele i
skuše. Svježe i dobre za jelo, po izgledu. Ipak, bojeći se da bi te
tajanstvene ribe mogle sadržavati neku otrovnu tvar, policija je
poslala kola s razglasom po susjedstvu upozoravajući ljude da ih ne
jedu.

To je bila vrsta priče koju su gutale TV vijesti, pa su ekipe pohitale
na mjesto zbivanja. Reporteri su se gomilali oko trgovačkog dijela i
po cijeloj zemlji slali izvješća o tome čudnovatom događaju.
Reporteri su lopaticama skupljali ribe da pokažu što se dogodilo.
Intervjuirali su kućanicu koju je u glavu pogodila skuša u padu,
porezavši joj obraz leđnom perajom. - Samo mi je drago što to nije
bila tuna - rekla je, pritiskajući rupčićem obraz. To je imalo smisla, ali
gledatelji su svejedno prasnuli u smijeh. Jedan od poduzetnijih
reportera spržio je malo ribe na licu mjesta. - Vrlo slasno - ponosno
je rekao gledateljima. - Vrlo svježe, s pravom količinom masnoće.
Šteta što nema salate i vruće riže da zaokružim objed.

Policajac je bio zbunjen. Onaj čudnovati stari svat - kako mu je bilo
ime? - prorekao je da će sva ta riba pasti s neba. Srdele i skuše,
upravo kako je rekao... Ali ja sam to samo popratio smijehom, mislio
je policajac, i nisam zapisao ni njegovo ime i adresu. Bi li to trebao
red svojem šefa? Misli da bi, ali opet kakva bi korist od toga bila
sada? Nitko nije stvarno ozlijeđen, i nema nikakva dokaza da je
upleten u kakav zlodn. Samo iznenadan pljusak ribe što kiši s neba.

Ali tko kaže da će mi šef uopće povjerovati? upitao je sam sebe.
Recimo da mu kažem cijelu priču - da je jučer neki nastran čovjek
upao u policijsku kućicu i prorekao kako će pljuštati ribe. Pomislio bi
da sam skrenuo. I priča bi kolala po postaji, postajala čudnovatija sa
svakim prepričavanjem, i završila kao najgora šala na moj račun.

Još jedna stvar, mislio je policajac. Taj starac je došao da prijavi
kako je nekoga ubio. Da se preda, drugim riječima. A ja ga nisam
nimalo ozbiljno shvatio. Nisam to čak ni zapisao u dnevnik. To je
svakako bilo protiv propisa, i mogao bih pasti pod optužbu. Ali
starčeva je priča bila toliko besmislena. Nijedan je policajac ne bi
uzeo ozbiljno. Katkada je prava ludnica u policijskoj kućici, s
papirima do guše. Svijet je pun ljudi kojima fali daska u glavi, i kao
po dogovoru prije ili poslije nađu put do policijske kućice da
izblebetaju kakvu besmislicu. Ako se gnjaviš sa svakim od tih
luđaka, i sam ćeš poludjeti!

Ali kad se proročanstvo da će s neba padati ribe - najluđa moguća
izjava - zbilja ostvarilo, tako možda - samo možda - i priča da je
nekoga izbo na smrt - Johnnija Walkera, kako je rekao - mogla bi
zbilja biti istinita. Ako se tako pretpostavi, to je velik problem, jer je
odbio nekoga tko je priznavao ubojstvo, nije čak ni izvješće o tome
sastavio.

Napokon je kamion za smeće došao i počistio sve hrpice riba. Mladi
policajac je usmjeravao promet, blokirajući ulaz u trgovački dio da ne
ulaze automobili. Riblje su se ljuske zalijepile po ulici ispred dućana i
nisu htjele otići koliko god su ih polijevali šmrkovima. Ulica je ostala
mokra neko vrijeme, što je bilo uzrokom da su se neke kućanice na
biciklima okliznule i pale. Mjesto je zaudaralo po ribi danima poslije
toga uzbuđujući sve mačke u susjedstvu. Policajac je stalno bio
zauzet čišćenjem i nije imao vremena razmišljati o onom čudnom
starcu.

Dan poslije riblje kiše, ipak, policajac se zabezeknuo kad je u blizini
otkriveno truplo nasmrt izbodena čovjeka. Mrtvac je bio neki slavan
kipar, a tijelo je otkrila čistačica koja je dolazila svakog drugog dana.
Tijelo je bilo golo, ležalo je u lokvi krvi. Procijenjeno vrijeme smrti bila
je večer prije dva dana, oružje ubojstva nož za odreske iz kuhinje.
Na svoju strahotu, mladi policajac napokon je povjerovao što mu je
starac rekao. Bože moj, mislio je, u kakvu sam groznu kašu upao!
Trebao sam telefonirati u postaju i uhititi starca. Priznao je ubojstvo,
tako sam ga morao predati višima i njima prepustiti da odlučuju je li
lud ili nije. Ali ja sam zabušavao na dužnosti. Sada kad je došlo do
toga, zaključio je mladi policajac, najbolje mi je držati jezik za zubima
i praviti se da se ništa nije dogodilo.

U to vrijeme Nakata nije više bio u gradu.

Poglavlje 19

Ponedjeljak je i knjižnica je zatvorena. Knjižnica je najčešće
vremena dovoljno tiha, ali u ovakve dane kad je zatvorena sliči na
zemlju koju je vrijeme zaboravilo. Ili bolje rečeno na mjesto koje
zadržava dah, nadajući se da vrijeme neće na nj nabasati.

Kad se pođe niz hodnik od čitaonice, pokraj znaka SAMO ZA
OSOBLJE, naiđe se na čajnu kuhinju gdje se može skuhati kava ili
čaj, a tu je i mikrovalna pećnica. Odmah iza toga su vrata gostinjske
sobe s minijaturnom kupaonicom i zidnim ormarom. Kraj kreveta za
jednu osobu stoji noćni ormarić sa svjetiljkom za čitanje i budilicom.
Tu je i malen pisaći stol, sa svjetiljkom. Plus par starinskih stolica,
presvučenih bijelom tkaninom, za primanje gostiju, te ormar za
odjeću. Na polici povrh malog frižidera za samce leži nekoliko
posuda. Tko želi prirediti jednostavan obrok, čajna kuhinja je u
hodniku. Kupaonica ima tuš, sapun i šampon, sušilo za kosu i
ručnike. Sve što ti treba za udoban boravak. Kroz prozor koji gleda
na zapad možeš vidjeti drveće u vrtu. Bliži se večer, zalazeće sunce
bliješti kroz cedrove grane.

- Ovdje sam ostao nekoliko puta kad mi je bilo preteško otići kući -
kaže Oshima. - Ali nitko drugi ne služi se sobom. Koliko znam,
gospođica Saeki nikada je ne upotrebljava. Hroću reći, nitko se neće
morati iseliti da bi ti boravio ovdje.

Stavljam uprtnjaču na pod i osvrćem se po novom boravištu.
- Tu su čiste plahte, a u frižideru ima dovoljno hrane da se nasitiš.
Mlijeko, voće, povrće, maslac, Šunka, sir... Nije dosta za pristojan
obrok, ali dovoljno za sendvič ili barem salatu. Ako želiš nešto više,
predlažem gotova jela ili odlazak u restoran. Za pranje rublja morat
ćeš se sam pobrinuti u kupaonici, na žalost. Da vidimo, jesam li što
zaboravio?
- Gdje gospođica Saeki obično radi?
Oshima pokaže na strop. - Sjećaš li se one sobe na katu koju si
vidio prilikom obilaska? Uvijek je ondje, piše. Ako katkada moram
nakratko izaći, ona siđe i zauzme mjesto za prijamnim stolom. Ali
ako nema kakva posla u prizemlju, uvijek je ondje.
Kimnem.
- Sutra ću biti ovdje prije deset da prođemo sve što uključuje tvoj
posao. Dotada, samo se opusti i bez brige.

- Hvala za sve - velim mu.
- Sa zadovoljstvom - odgovori on.
Nakon njegova odlaska raspremam uprtnjaču. Slažem oskudan
izbor odjeće u ormar, vješam košulje i jaknu, mećem dnevnik i
olovke na stol, stavljam toaletni pribor u kupaonicu, i napokon
spremam samu uprtnjaču u zidni ormar.
U sobi nema nikakvih ukrasa, osim male uljane slike s realističnim
portretom nekog dječaka na žalu. Nije loše, ocjenjujem - možda ga
je naslikao netko slavan. Dječak izgleda kao da mu je dvanaestak
godina, nosi bijeli šešir za sunce i sjedi na bijeloj ležaljci. Laktom se
oslonio na naslon za ruke, brada mu počiva na dlanu. Izgleda
pomalo tužan, ali kao da mu je i ugodno. Crn njemački ovčar sjedi
kraj dječaka, kao da ga čuva. U pozadini je more i nekoliko drugih
osoba, ali one su predaleko da bi im se razaznala lica. Vidljiv je
malen otok, i nekoliko tek nastalih oblaka plovi iznad vode.
Nedvojbeno ljetni prizor. Sjedam za stol i promatram tu sliku neko
vrijeme. Počinjem se osjećati kao da čujem lomljenje valova,
mirišem slanost mora.
Dječak na slici mogao bi biti dječak koji je nekada živio u ovoj sobi,
mladić kojega je voljela gospođica Saeki. Onaj kojega su uhvatili u
sukobima studentskoga pokreta i besmisleno tukli do smrti. Ne mogu
to sigurno reći, ali kladio bih se da je to on. Za početak, prizor jako
sliči na ono što se vidi u okolici. Ako je to točno, onda mora biti iz
vremena prije četrdeset godina - vječnost za nekoga poput mene.
Pokušavam zamisliti sebe za četrdeset godina, ali to je kao da se
pokušava naslikati ono što leži onkraj svemira.

Sljedećega jutra Oshima stiže i pokazuje mi što bih trebao učiniti da
knjižnica bude spremna za otvaranje. Prvo moram odbraviti i otvoriti
prozore da prozračim sobe, proći brzo usisivačem, obrisati stolove,
promijenio cvijeće u vazama, upaliti svjetla, povremeno vrt poprskati
vodom da se slegne prašina i, kada dođe vrijeme, otvoriti vrata. U
vrijeme zatvaranja postupak je isti u protivnom smislu - zabraviti
prozore, opet obrisati stolove, ugasiti svjetla i zatvoriti ulazna vrata.

- Tu se nema bogzna što ukrasti, pa se možda ne moramo brinuti
da uvijek zaključavamo vrata - kaže mi Oshima. - Ali gospođica
Saeki i ja ne volimo da se stvari traljavo obavljaju. Tako nastojimo

obavljati stvari po propisima. Ovo je naša kuća, zato prema njoj
postupamo s poštovanjem. I nadam se da ćeš i ti činiti to isto.

Kimnem.
Zatim mi pokazuje što se radi za prijamnim stolom, kako se pomaže
ljudima koji se dolaze služiti knjižnicom.
- Zasada trebaš samo sjediti kraj mene i gledati što činim. To nije
nimalo teško. Ako ikada iskrsne nešto što ne možeš riješiti, samo se
popni gore i pitaj gospođicu Saeki. Ona će se za to pobrinuti.
Gospođica Saeki se pojavljuje malo prije jedanaest. Njezin
Volkswagen Golf stvara prepoznatjivu buku kad se zaustavlja, pa
mogu smjesta reći da je to ona. Parkira se, ulazi na stražnja vrata i
pozdravlja nas dvojicu. "Dobro jutro", kaže. "Dobro jutro",
odgovaramo. To je sav naš razgovor. Gospođica Saeki ima na sebi
modru haljinu kratkih rukava, pamučni ogrtač preko ruke, torbu o
ramenu. Ništa što se može nazvati asesoarom, i jedva slutnja
šminke. Ipak ima na njoj neko ko očarava. Promatra me kako stojim
kraj Oshime i načas izgleda kao da želi neko reći, ali ne kaže. Samo
bljesne laganim smiješkom u mojem smjeru i penje se u svoj ured na
katu.
- Nemoj se brinuti - osokoljuje me Oshima. - Njoj nimalo ne smeta
ko si ti ovdje. Ona se jednostavno ne upušta u prigodne razgovore,
to je sve.
U jedanaest Oshima i ja otvaramo glavna vrata, ali nitko ne ulazi
neko vrijeme. U tom razdoblju Oshima mi pokazuje kako se rabe
računala za traženje knjiga. To su tipična osobna računala za
knjižnice s kojima sam već upoznat. Zatim mi pokazuje kako se
ispunjavaju i slažu kataloške kartice. Svaki dan knjižnica dobiva
novoobjavljene knjige, i jedna od ostalih dužnosti je ručno unošenje
onoga što stigne.
Oko jedanaest i trideset dvije žene ulaze skupa, nose identične
traperice. Niža od njih ima kratku kosu kao plivačica, dok je viša
žena svoju kosu zabacila straga. Obje nose tenisice za jogging,
jedna marke Nike, druga Asics. Viša izgleda oko četrdeset, nosi
naočale i kariranu košulju; niža je mlađa desetak godina, nosi bijelu
bluzu. Obje imaju na sebi male uprtnjače, a lica su im natmurena
kao oblačan dan. Nijedna ne govori mnogo. Oshima im uzima

uprtnjače na ulazu, a žene nevoljko vade bilježnice i olovke prije
nego što ih ostave.

Žene prolaze kroz knjižnicu, provjeravaju police za policama,
ozbiljno prebiru po karticama kataloga, povremeno nešto bilježe.
Ništa ne čitaju niti sjedaju. Ne ponašaju se kao ljudi koji se služe
knjižnicom, više kao porezni inspektori koji provjeravaju inventar
neke kompanije. Oshima i ja ne možemo odgonetnuti tko su ili zbog
čega su uopće tu. On me značajno pogleda i slegne ramenima.
Blago govoreći, sve to skupa nije mi drago.

U podne, dok Oshima izlazi u vrt da pojede ručak, ja ga
zamjenjujem za prijamnim stolom.

- Oprostite, ali imam jedno pitanje - prilazi jedna od onih žena i to
kaže. Viša žena. Ton njezina glasa je opor i nepopustljiv, kao štruca
kruha koju je netko zaboravio na dnu police.

- Da, kako vam mogu pomoći?
Ona se mršti i gleda me kao da sam kakav nakrivljen okvir za sliku.
- Jesi li ti srednjoškolac?
- Da, to je točno. Ja sam vježbenik - odgovaram.
- Ima li koga od tvojih nadređenih s kim bih mogla govoriti?
Izlazim u vrt da dovedem Oshimu. On polako ispija gudjaj kave da
omekša zalogaj hrane u ustima, otresa mrvice s krila i ulazi u
knjižnicu.
- Da, mogu li vam pomoći? - prijazno je upita Oshima.
- Samo da vas izvijestimo, mi istražujemo javne kulturne objekte u
cijeloj zemlji sa ženskoga gledišta, pazeći na lakoću uporabe,
zgodan pristup i druga svojstva - kaže ona. - Naša grupa provodi
jednogodišnje istraživanje i namjerava objaviti izvješće o nalazima.
Velik broj žena uključen je u ovaj projekt, a nas dvije smo zadužene
za ovo područje.
- Ako dopustite - kaže Oshima - biste li mi htjeli reći naziv te
organizacije?
Žena hitro vadi posjetnicu i pruža mu je.
Nepromijenjena izraza Oshima je pomno pročita, stavi je na stol,
zatim podigne pogled s toplim smiješkom i pozorno se zagleda u
ženu. Prvoklasan smiješak od kojega zajamčeno pocrveni svaka
žena od krvi i mesa.

Ova žena ne reagira, što je sasvim čudno, ni obrva joj se ne
pomakne. - Mi smo zaključile, na žalost, da ova knjižnica ima
nekoliko stvari s kojima se valja pozabaviti.

- S gledišta žena, kažete - dodaje Oshima.
- Točno, s gledišta žena - odgovori žena i pročisti grlo. - I htjele
bismo to iznijeti pred vašu upravu i čuti njihov odgovor, ako nemate
ništa protiv.
- Mi nemamo ništa tako raskošno kao što je uprava, ali ja bih bio
sretan da vas saslušam.
- No, prije svega nemate poseban zahod za žene. To je točno, zar
ne?
- Da, to je točno. U ovoj knjižnici nema ženskog zahoda. Imamo
jedan zahod za muškarce i žene.
- Čak ako ste privatni objekt, budući da ste otvoreni za javnost, zar
ne mislite, u načelu, da biste morali osigurati zasebne zahode za
muškarce i žene?
- U načelu? - kaže Oshima.
- Točno. Zajedničke prostorije pogoduju raznim oblicima
zlostavljanja. Prema našem istraživanju, većina žena nerado se služi
zajedničkim zahodima. Ovo je jasan slučaj nemara prema vašim
ženskim posjetiteljima.
- Nemara... - kaže Oshima i pravi grimasu kao da je zabunom
progutao nešto gorko. Reklo bi se da mu se baš ne sviđa zvuk te
riječi.
- Namjerni previd.
- Namjerni previd - ponovi on, i malo se zamisli nad tim nespretnim
izrazom.
- Kakva je onda vaša reakcija na sve to? - kaže žena, jedva
obuzdavajući ljutnju.
- Kao što možete vidjeti - kaže Oshima - mi smo vrlo malena
knjižnica. I na žalost nemamo prostora za odijeljene zahode. Bolje bi
bilo imati odijeljene prostorije, naravno, ali nikada se nitko od naših
posjetitelja nije potužio. Bilo to dobro ili loše, u našoj knjižnici nema
gužve. Ako biste htjeli dalje nastaviti tu temu odijeljenih zahoda,
predlažem vam da odete u sjedište Boeinga u Seattleu i potegnete
pitanje zahoda u zrakoplovima 747. Ti mlažnjaci su mnogo veći od

naše male knjižnice i mnogo je veća gužva u njima. Koliko znam,
sve zahode u mlažnjacima dijele muškarci i žene.

Visoka žena se na njega strogo mršti, dok joj lične kosti strše i
naočale poskakuju na nosu. - Mi ne istražujemo zrakoplove.
Mlažnjaci 747 su bespredmetni.

- Zar zahodi u mlažnjacima i našoj knjižnici, u načelu, ne bi izazvali
istu vrstu problema?

- Mi istražujemo javne objekte, jedan po jedan. Nismo ovdje da se
prepiremo o načelima.

Oshimin blag osmijeh nije se gubio tijekom ovog razgovora. - Zar
tako? A bio bih se zakleo da smo upravo o načelima raspravljali.

Žena uviđa da je zabrljala. Malo pocrveni, premda ne zbog
Oshimine spolne privlačnosti. Pokušava promijeniti taktiku. - U
svakom slučaju, supermlažnjaci su ovdje irelevantni. Nemojte
pokušavati zamutiti pitanje.

- Razumijem. Nema više zrakoplova - obećava Oshima. - Spustit
ćemo stvar na zemlju.

Žena ga strijelja pogledom, uzima dah i tjera dalje. - Drugo pitanje
koje bih postavila tiče se toga kako ste ovdje autore odijelili po spolu.

- Da, to je točno. Osoba koja je ovdje radila prije nas katalogizirala
je autore i zbog nekih razloga odijelila ih na muške i ženske.
Razmišljali smo o tome da preuredimo katalog, ali to do sada nismo
mogli.

- Ne kritiziramo vas zbog toga.
Oshima malo nakrivi glavu.
- Ali problem je u tome što su u svim kategorijama muški autori
navedeni prije ženskih autora - kaže ona. - Po našem načinu
razmišljanja to krši načelo spolne jednakosti i potpuno je nepošteno.
Oshima ponovno uzme njezinu posjetnicu, preleti je pogledom,
zatim je opet spusti na stol. - Gospođice Soga - počne on - kad su
vas prozivali u školi vaše bi ime došlo prije gospođice Tanaka, a
poslije gospođice Sekine. Jeste li se zbog toga žalili? Jeste li
podnijeli prigovor, zahtijevajući da promijene poredak? Ljuti li se G
zato što dolazi iza F u abecedi? Diže li stranica 68 revoluciju samo
zato što dolazi iza stranice 67?
- Nije stvar u tome - kaže ona srdito. - Vi namjerno pokušavate
zamutiti problem.

Čujući to, dojuri niža žena, koja je do tada stajala pred nekom
policom i nešto bilježila.

- Namjerno pokušavate zamutiti problem - ponovi Oshima, kao da
podcrtava riječi one žene.

- Zar to poričete?
- To je dimljeni sleđ - odgovori Oshima.
Žena po imenu Soga stoji otvorenih usta i ništa ne kaže.
- U engleskom postoji izraz red herring. Nešto što je vrlo zanimljivo,
ali vas odvlači od glavne teme. Na žalost, nisam pogledao zašto se
služe takvim izrazom.
- Sleđevi ili skuše ili bilo što, vi izbjegavate pitanje.
- Ovo što činim zapravo je prenošenje analogije - kaže Oshima. - To
je jedna od najefektnijih metoda, prema Aristotelu. Građani stare
Atene jako mnogo su uživali služiti se tim intelektualnim trikom. Šteta
je, međutim, što u ono vrijeme žene nisu bile uključene u definiciju
"građana".
- Vi se s nama rugate?
Oshima odmahnu glavom. - Gledajte, evo što pokušavam reći:
Siguran sam da ima mnogo djelotvornijih načina da se osiguraju
prava japanskih žena nego što je njuškanje po nekoj maloj knjižnici u
nekom malom gradu i podnošenje pritužbi zbog zahoda i kataloga.
Činimo sve što možemo da ova naša skromna knjižnica bude
korisna zajednici. Skupili smo izvanrednu zbirku za ljude koji vole
knjige. I trudimo se koliko možemo da damo ljudsko lice našem
odnosu s javnosti. Možda niste toga svjesni, ali naša zbirka građe
vezane uz poeziju od 1910-ih do srednjeg razdoblja Showa priznata
je u nacionalnim razmjerima. Naravno, ima stvari koje bismo mogli
bolje učiniti, i granica do kojih možemo to ostvariti. Ali budite uvjereni
da činimo najbolje što možemo. Mislim kako bi daleko bolje bilo da
se usredotočite na ono što dobro činimo nego na ono što nam je
nemoguće učiniti. Zar to nije ono što zovete pošteno?
Visoka žena pogleda nižu koja uzvrati pogled i prvi put otvori usta.
- Vi ste upravo skrenuli s teme, navodeći šuplje argumente kojima
izbjegavate preuzimanje odgovornosti - kaže ona vrlo piskutavim
glasom. - U stvarnosti, da se konvencionalno poslužim tim terminom,
to je jednostavan pokušaj samoopravdanja. Vi ste potpuno patetičan,
historijski primjerak falocentrika, blago rečeno.

- Patetičan, historijski primjerak - ponovi Oshima, očevidno
impresioniran. Po tonu njegova glasa reklo bi se da mu se sviđa
zvuk te fraze.

- Drugim riječima vi ste tipičan seksist, patrijarhalni mužjak - uplete
se viša žena, ne uspijevajući sakriti ljutnju.

- Patrijarhalni mužjak - opet ponovi Oshima.
Niža žena prelazi preko toga i nastavlja. - Vi rabite status quo i
jeftinu falocentričnu logiku koja to podupire da biste cijeli ženski rod
sveli na građane drugoga reda, da biste ograničili žene i lišili ih prava
koja im pripadaju. Činite to prije nesvjesno nego namjerno, ali zbog
toga ste još krivlji. Štitite ustoličene muške interese i postajete
okorjeli na tuđe muke, čak ni ne pokušavate vidjeti kakvo zlo vaše
sljepilo zadaje ženama i društvu. Shvaćam da su problemi sa
zahodima i katalozima puki detalji, ali ako ne počnemo s malim
stvarima nikada ne ćemo biti sposobni zbaciti plašt sljepila koji
pokriva naše društvo. To su načela po kojima djelujemo.
- Tako se osjeća svaka senzibilna žena - dodaje viša žena
bezizražajna lica.
- Kako bi se ijedna žena plemenita duha mogla drugačije ponašati,
s obzirom na patnje s kojima se suočavam - kaže Oshima.
Dvije žene stoje tu i šute kao sante leda.
- Sofoklova Elektra. Divna drama. I usput, izraz rod izvorno se
upotrebljavao da označi gramatički rod. Ja bih rekao da je riječ "spol"
točnija u smislu označavanja tjelesne spolne razlike. Netočno je
ovdje rabiti "rod". Da se stvar lingvistički izvede na čistac.
Slijedi ledena šutnja.
- U svakom slučaju, to što govorite u osnovi je pogrješno - kaže
Oshima, mirno ali naglašeno. - Ja sasvim sigurno nisam patetičan,
historijski primjerak patrijarhalnog muškarca.
- Onda objasnite, jednostavno, što je pogrješno u onome što smo
rekle - kaže niža žena izazovno.
- Bez skretanja s teme ili pokušaja pokazivanja koliko ste učeni -
dodaje viša.
- U redu. Učinit ću upravo to - objasniti jednostavno i pošteno, bez
skretanja ili briljiranja - kaže Oshima.
- Mi čekamo - kaže visoka, a niska to poprati ki manjem da pokaže
kako se slaže.

- Prije svega, ja nisam muško - najavi Oshima.
Svi zabezeknuto umuknu. Progutam pljuvačku i prostrijelim Oshimu
pogledom.
- Ja sam žena - kaže on.
- Voljela bih da se ne šalite s nama - kaže niska žena kad je došla
do daha. Ali bez puno samopouzdanja. Kao da je samo osjetila da
netko mora nešto reći.
Oshima izvlači novčanik iz pamučnih hlača, vadi vozačku dozvolu i
pruža je toj ženi. Ona čita što u njoj piše, mršti se i pruža je svojoj
visokoj kolegici, koja čita i nakon trenutka oklijevanja vraća je Oshimi
s kiselim izrazom lica.
- Jesi li je ti htio vidjeti? - Oshima pita mene. Kad odmahnem
glavom, on gurne dozvolu natrag u novčanik i stavi novčanik u džep
hlača. Zatim položi obje ruke na stol i doda: - Kao što možete vidjeti,
biološki i pravno ja sam neporecivo žena. Zbog toga je ono što ste
govorile o meni u osnovi pogrješno. Meni je jednostavno nemoguće
da budem, kako vi kažete, tipičan seksist, patrijarhalni mužjak.
- Da, ali... - počne visoka žena ali zatim stane. Niska stišće usne i
igra se s ovratnikom.
- Moje tijelo je fizički žensko, ali moj duh je potpuno muški -
nastavlja Oshima. - Emocionalno živim kao muškarac. Tako bi vaše
poimanje da sam historijski primjerak moglo biti točno. A tko zna,
možda jesam okorjeli seksist. Ali nisam lezbijka, iako se ovako
oblačim. Moj seksualni izbor su muškarci. Drugim riječima, jesam
žena ali sam gay. Prakticiram analni seks, nikada mi nije vagina
poslužila za seks. Klitoris mi je osjetljiv, ali sise nisu. Nemam
menstruaciju. Dakle, što ja to diskriminiram? Bi li mi to mogao tko
reći?
Nas troje slušamo zapanjeni i ne kažemo ni riječi, jedna se žena
nakašljava i hrapav zvuk odjekuje prostorijom. Zidni sat glasno
otkucava sekunde.
- Jako mi je žao - kaže Oshima - ali ja sam usred ručka. Imam tunu
u špinatu koju sam je dopola pojeo kad ste me zovnuli. Ostavim li je
malo dulje mačke će se iz susjedstva pograbiti zbog nje. Ljudi
odbacuju u šumu kraj mora mačiće koje ne žele, tako je susjedstvo
puno mačaka. Ako vam ne smeta pošao bih dovršiti ručak. Oprostite
mi, dakle, ali molim, nemojte se žuriti i uživajte u knjižnici. Naša je

knjižnica otvorena svima. Sve dok se držite pravila i ne smetate
drugim posjetiteljima, slobodno činite što vas je volja. Možete
pogledati sve što želite. Samo naprijed, i napišite u svom izvješću
što god hoćete. Nećemo vam zamjeriti. Ne dobivamo nikakva
sredstva ni od koga i radimo sve kako nam se sviđa.

Poslije Oshimina odlaska žene razmijene poglede, zatim se obje
zabulje u mene. Možda me smatraju Oshiminim ljubavnikom ili tako
nešto. Ne kažem ni riječi i počinjem slagati kataloške kartice. Njih
dvije šapću među policama, te ubrzo skupljaju svoje stvari i
spremaju se otići. Imaju leden izraz na licu, ne kažu ni riječi zahvale
kad im pružam uprtnjače.

Nakon nekog vremena Oshima dovršava ručak i vraća se unutra.
Pruža mi dva komada tune s povrćem omotana nekakvom zelenom
tortillom s bijelim umakom odozgo. To imam za ručak. Ugrijem vode
za čašu čaja Earl Grey da zalijem obrok.

- Sve što sam malo prije rekao istina je - kaže mi Oshima poslije
ručka.

- To ste dakle mislili kad ste mi rekli da ste neobična osoba?
- Nisam se pokušavao hvastati ili bilo što - kaže on - ali ti razumiješ
da nisam pretjerivao, zar ne?
Šutke kimnem.
Oshima se nasmiješi. - U pogledu spola ja sam sigurno žensko,
premda mi se grudi nisu mnogo razvile i nikada nisam imao
menstruaciju. Ali nemam penis, ni testise, ni dlake na licu. Ukratko,
nemam ništa. Ugodan osjećaj neopterećenosti, ako tomu želiš dati
pozitivan predznak. Iako sumnjam da možeš razumjeti kako se to
osjeća.
- Valjda ne mogu - kažem.
- Katkada ni sam to ne razumijem. Kao, koji sam vrag ja, na koncu
konca? Stvarno, što sam ja?
Odmahujem glavom. - No, ni ja ne znam što sam ja.
- Klasična kriza identiteta.
Kimnem potvrdno.
- Ali barem znaš odakle ćeš početi. Za razliku od mene.
- Meni je svejedno što ste, jako mi se sviđate - kažem mu. Nikada
to nisam nikomu rekao u cijelom svom životu, i zacrvenim se od tih
riječi.

- To cijenim - kaže Oshima, i nježno mi spušta ruku na rame. -
Znam da sam malo različit od svakoga drugoga, ali ipak sam ljudsko
biće. To bih volio da shvatiš. Ja sam samo normalna osoba, nikakvo
čudovište. Osjećam iste stvari kao svatko drugi, postupam na isti
način. Katkada, međutim, ta mala razlika osjeća se kao ponor. Ali
mislim da tu ne mogu puno učiniti. - Uzima dugačku, zašiljenu olovku
sa stola i promatra je kao da je produžetak njega. - Htio sam ti sve to
reći što prije, izravno, radije nego da čuješ od koga drugoga. Tako
mislim da je danas bila dobra prigoda. Ipak to nije bilo jako ugodno
iskustvo, zar ne?

Kimnem.
- Doživio sam svakovrsne diskriminacije - kaže Oshima. - Samo
ljudi koji su bili diskriminirani mogu stvarno znati koliko to boli. Svaka
osoba osjeća bol na svoj način, svatko ima svoje ožiljke. Zato mislim
da mi je stalo do poštenja i pravde više nego ikomu. Ali još više mi
se gade ljudi koji nemaju imaginacije. Ona vrsta koju T.S. Eliot
naziva šupljim ljudima. Ljudi koji taj manjak imaginacije ispunjavaju
bezdušnim komadićima slame, a nisu čak ni svjesni što čine. Okorjeli
ljudi koji vas zasipaju gomilom praznih riječi, pokušavaju vas prisiliti
da činite što ne želite činiti. Kao onaj ljupki par koji smo upravo sreli.
- Uzdiše i vrti dugačku tanku olovku u ruci. - Homoseksualci,
lezbijke, heteroseksualci, feministkinje, fašističke svinje, komunisti,
Hare Krišna - nitko mi od njih ne smeta. Nije me briga pod kojom
zastavom stupaju. Ali ne mogu podnijeti šuplje ljude. Kad sam s
njima, to jednostavno ne mogu izdržati, pa na kraju reknem nešto što
ne bi trebalo. S ovim ženama - trebao sam samo pustiti da sve ide
svojim tijekom ili pozvati gospođicu Saeki i njoj prepustiti da to riješi.
Ona bi im se nasmiješila i stvar izgladila. Ali ja to jednostavno ne
mogu. Kažem stvari koje ne bi trebalo, činim stvari koje ne bih smio
činiti. Ne mogu se kontrolirati. To je jedna od mojih slabih točaka.
Znaš li zašto je to moja slaba točka?
- Zato što tomu nema kraja, ako svaku osobu kojoj nedostaje
imaginacije uzimate ozbiljno - kažem ja.
- To je to - kaže Oshima. Gumicom na olovci lupka lagano po
sljepoočnici. - Ali ima jedna stvar koju želim da upamtiš, Kafka. To je
upravo ona vrsta ljudi koja je ubila ljubljenog mladića gospođice
Saeki. Uski umovi lišeni imaginacije. Nesnošljivost, teorije odsječene

od stvarnosti, prazna terminologija, prigrabljeni ideali, kruti sistemi.
To su stvari koje me doista plaše. Čega se apsolutno bojim i
gnušam. Naravno, važno je znati što je pravo i što je krivo.
Pojedinačne pogrješke u prosudbi obično se mogu ispraviti. Sve dok
imaš hrabrosti priznati pogrješke, stvari se mogu preokrenuti. Ali
nesnošljivi, uski umovi bez imaginacije su kao paraziti koji preobliče
domaćina, promijene oblik, i nastave uspijevati. Oni su izgubljen
slučaj, i ne želim da itko takav zalazi ovamo.

Oshima upire šiljkom olovke prema knjigama. A misli, naravno, na
cijelu knjižnicu.

- Takvi mi ljudi nevjerojatno idu na živce.

Poglavlje 20

Bilo je već prošlo osam uvečer kad je hladnjača na osamnaest
kotača skrenula s autoceste Tomei i ostavila Nakatu na parkiralištu
odmorišta Fujigawa. S platnenom torbom i kišobranom u ruci on se
spustio sa suvozačeva mjesta na asfalt.

- Mnogo sreće s drugim stopiranjem - reče vozač isturivši glavu
kroz prozor. - Ako se raspitate okolo, siguran sam da ćete nešto
naći.

- Vaš sam dužnik. Nakata cijeni vašu pomoć.
- Sve najbolje - reče vozač, zatim mahnu i vrati se na autocestu.
Fu-ji-ga-wa, rekao je vozač. Nakata nije imao pojma gdje se nalazi
Fu-ji-ga-wa, iako je razumio da je napustio Tokio i putuje na zapad.
Ne treba mu kompas ili karta da bi mu rekli, znao je to instinktivno.
Sad samo kad bi ga uzeo neki kamion što ide na zapad.
Nakata je bio gladan i odluči pojesti zdjelu ramena u restoranu.
Rižine kuglice i čokoladu u torbi htio je čuvati za nuždu. Kako nije
znao čitati, trebalo mu je neko vrijeme da shvati kako će doći do
obroka. Prije ulaska u blagovaonicu treba na automatu kupiti bonove
za hranu, ali netko mu mora pomoći da pročita što piše na tipkama. -
Oči su mi slabe, pa ne vidim dobro - rekao je nekoj sredovječnoj
ženi. Ona je ubacila njegov novac, stisnula pravu tipku i pružila mu
ostatak novca. Iskustvo ga je poučilo kako je bolje ne otkrivati da ne
zna čitati. Jer kad bi to učinio, ljudi su u njega zurili kao u kakvo
čudovište.
Poslije obroka Nakata je s kišobranom u ruci i torbom o ramenu
nekoliko puta obišao kamione na parkiralištu, pitajući da ga povezu.
Idem na zapad, objašnjavao je, i pitam se biste li bili ljubazni da me
povezete? Ali svi su ga vozači samo pogledali i odmahnuli glavom.
Taj postariji autostopist je prilično čudan, a oni su prirodno zabrinuti
zbog svega što nije uobičajeno. Naša kompanija ne dopušta nam da
uzimamo autostopere, svi su kazali. Žao nam je.

Dugo mu je trebalo da prijeđe put od Četvrti Nakano do ulaza na
autocestu Tomei. Nikada prije nije bio izvan Nakana, i nije imao
pojma gdje je autocesta. Imao je posebnu propusnicu za gradske
autobusne linije kojima se mogao služiti, ali nikada se nije sam vozio
podzemnom željeznicom ili vlakom, gdje je trebalo kupiti kartu.

Bilo je malo prije deset ujutro kad je u torbu spremio presvlaku,
toaletni pribor i malo hrane, pomno metnuo u pripašaj novac koji je
skrivao ispod tatamija, i zatim s velikim kišobranom u ruci napustio
stan. Kad je vozača gradskog autobusa upitao kako može stići do
autoceste, čovjek se nasmijao.

- Ovaj autobus ide samo do kolodvora Shinjuku. Gradski autobusi
ne voze do autoceste. Morat ćete sjesti na neki prigradski autobus.

- Gdje mogu sjesti na prigradski autobus koji ide do autoceste To-
mei?

- Kolodvor Tokio - odgovori vozač. - Idite ovim autobusom do
kolodvora Shinjuku, zatim vlakom do kolodvora Tokio, gdje možete
kupiti kartu s rezerviranim sjedalom. Odande će vas autobusi odvesti
do autoceste Tomei.

Nakata nije bio sasvim siguran što vozač misli, ali krenuo je i vozio
se tim autobusom do Shinjukua. Ali kad je stigao tamo izgubio se.
Golemi kolodvor bio je prepun ljudi, teško mu se bilo kretati kroz
gužvu. Bilo je također toliko linija vlakova da nije mogao odgonetnuti
koji voze do kolodvora Tokio. Kako nije znao čitati znakove, pitao je
nekoliko prolaznika, ali njihova su objašnjenja bila prebrza, odveć
komplicirana, i puna imena mjesta koja nije znao. To je kao da
razgovaram s Kawamurom, pomisli Nakata u sebi. Uvijek postoji i
policijska kućica gdje se možeš raspitati za pravce, ali bojao se da
ga ne zamijene s nekim senilnim starcem i privedu, što je već bio
doživio. Dok je tumarao po kolodvoru i oko njega zasmetali su mu
ispušni plinovi i buka te je počeo osjećati slabost. Izbjegavajući
pretrpane pločnike, našao je malen park između dviju visokih zgrada
i sjeo na klupu.

Nakata se potpuno izgubio. Sjedio je ondje, povremeno nešto
mrmljao, češući se po kratko ošišanu tjemenu. Nijedna se mačka
nije vidjela u parku. Ali bilo je mnogo čavki koje su slijetale i kopkale
po košarama za smeće. Nakata je nekoliko puta pogledao u nebo i
prema položaju sunca mogao je pogoditi približno vrijeme. Nebo je
bilo pokriveno nekom čudnom bojom, možda zbog toliko ispušnih
plinova.

U podne su uredski službenici iz obližnjih zgrada preplavili park da
pojedu ručak. Nakata je pojeo ponesena peciva s premazom od
graha i popio malo topla čaja iz termosice. Dvije mlade žene sjele su

skupa na klupu do njegove, i on odluči da im se obrati. Kako mogu
stići do autoceste Tomei? upitao je. Rekle su mu iste stvari koje mu
je rekao vozač autobusa. Uzmite liniju Chuo do kolodvora Tokio,
zatim neki autobus do autoceste Tomei.

- Nakata je to pokušao ali nije uspjelo - dodao je Nakata. - Nikada
prije nisam bio izvan četvrti Nakano. Tako ne znam kako da se
ukrcam na vlak. Znam samo kako da se vozim gradskim autobusom.
Ne znam ni čitati, tako ne mogu kupiti kartu. Gradskim autobusom
sam se dovezao dovde, ali ne znam kako ću dalje.

- Ne znate čitati? - upitale su zapanjene. Izgledao im je kao
bezopasan starčić. Prijazno se smiješi, uredno je odjeven. Malo je
čudno što nosi kišobran po tako lijepu danu, ali ne bi se reklo da je
beskućnik. Ugodno lice, posebno sjajne oči.

- Doista hoćete reći da nikada niste bili izvan četvrti Nakano? - upita
cmokosa djevojka.

- Da. Trudio sam se da nikada ne odlazim odande. Ako bi se
Nakata izgubio, nikoga nema tko bi me tražio.

- I ne znate čitati - reče druga djevojka, ona sa smeđe obojenom
kosom.

- To je točno. Uopće ne znam čitati. Mogu shvatiti jednostavne
brojeve, ali ne znam zbrajati.

- Hmm. Mogu zamisliti kako bi vam teško bilo ukrcati se na vlak.
- Da, veoma teiko. Ne znam kupiti kartu.
- Da imamo vremena, mogle bismo vas odvesti na kolodvor i
pobrinuti se da sjednete na pravi vlak, ali uskoro se moramo vratiti
na posao. Stvarno mi je žao.
- Ne, ne trebate se ispričavati. Već ću se nekako snaći.
- Sjetila sam se! - uskliknu crnokosa djevojka. - Zar nije Togeguchi
iz prodajnog odjela rekao da danas mora u Yokohamu?
- Da, sada kad si to spomenula. On će vam pomoći ako ga
zamolimo. Malo je povučen, ali zbilja nije loš momak - reče
smeđokosa djevojka.
- Budući da ne znate čitati, možda bi bolje bilo da autostopirate -
reče crnokosa djevojka.
- Da autostopiram?
- Da nekoga molite da vas poveze. To većinom završi vožnjama s
kamiondžijama na duge pruge. Obični automobili ne uzimaju često

autostopere.
- Nakata nije siguran što su kamiondžije na duge pruge.
- Ako se u to upustite bit će sve u redu. Ja sam jednom stopirala

dok sam bila na fakultetu. Svi su vozači kamiona dobri dečki.
- Koliko daleko idete autocestom Tomei? - upita smeđokosa

djevojka.
- Nakata ne zna - odgovori Nakata.
- Ne znate?
- Znat ću kad stignem tamo. Tako ću krenuti na zapad autocestom

To-mei. Poslije toga razmišljat ću kamo dalje. U svakom slučaju,
moram poći na zapad.

Dvije se djevojke pogledaše, ali Nakatine riječi su bile čudnovato
uvjerljive i djevojke su osjedle naklonost prema tom starcu. Dovršile
su ručak, bacile prazne limenke u smeće i ustale.

- Zašto ne biste pošli s nama? - reče crnokosa djevojka. - Nešto
ćemo smisliti.

Nakata pođe za njima u obližnju zgradu. Nikada dotad nije bio u
tako velikoj zgradi. Djevojke su mu pokazale da sjedne na klupu kraj
porte, zatim su razgovarale s portirom i rekle Nakati da malo pričeka.
Nestale su u jednom od dizala u predvorju. Dok je Nakata ondje
sjedio s kišobranom i platnenom torbom u ruci, službenici su se
vraćali sa stanke za ručak. Još jedan prizor koji njegove oči nisu
vidjele u životu. Kao po nekom uzajamnom dogovoru, svi su bili
dobro odjeveni - kravate, blistave tašne i visoke potpetice, i svi su
jurili u istom pravcu. Ni za živu glavu Nakata se nije mogao domisliti
za čim toliko mnogo ljudi uopće juri.

Nakon nekog vremena one dvije djevojke su se vratile, pratio ih je
štrkljast mladić s kravatom na pruge i bijelom košuljom.

- Ovo je g. Togeguchi - reče smeđokosa djevojka. - On se sprema
voziti u Yokohamu. I rekao je da će vas povesti sa sobom. Ostavit će
vas na parkiralištu Kohoku na autocesti Tomei, i nadamo se da ćete
otamo naći drugi prijevoz. Samo se prošećite naokolo i kažite
ljudima da želite ići na zapad, a kad vas netko poveze svakako ga
počastite jelom čim se negdje zaustavite. Je li vam jasno?

- Ali imate li novaca za to? - upita crnokosa djevojka.
- Da, imam dovoljno.

- Gospodin Nakata je naš prijatelj, zato budi dobar s njim - reče
smeđokosa djevojka Togeguchiju.

- Ako vas dvije budete dobre sa mnom - odgovori mladić stidljivo.
- Jednoga lijepog dana... - reče crnokosa.
Dok su se opraštale, djevojke rekoše: - Ovo je mali dar na rastanku.
Za vas kad ogladnite. - Pružile su mu rižine kuglice i štangu
čokolade što su kupile u samoposluzi.
- Ne znam kako da vam dovoljno zahvalim za sve što ste učinile -
reče Nakata. - Molit ću se da vam se dogode dobre stvari, objema.
- Nadam se da će se vaše molitve obistiniti - reče smeđokosa dok
njezina kolegica prasnu u smijeh.

Mladić Togeguchi primio je Nakatu na suvozačevo mjesto u kombiju
Hi-Ace, zatim krenuo autocestom Metropolitan do odvojka za Tomei.
Ceste su bile zakrčene pa su njih dvojica razgovarala o svemu i
svačemu dok su se sporo micali. Togeguchi je bio stidljiv, pa isprva
nije mnogo rekao, ali poslije se naviknuo što ima Nakatu uza se i
počeo govoriti sve dok nije taj razgovor prešao u njegov monolog.
Bilo je mnogo stvari o kojima je želio govoriti, i bilo mu je nekako
lako da se otvori pred strancem kao što je Nakata kojega nikada više
neće vidjeti. Objasnio je da je prije nekoliko mjeseci prekinuo sa
zaručnicom. Imala je drugoga mladića s kojim se potajno viđala
cijelo to vrijeme. Rekao je da se ne slaže dobro sa šefovima i da
razmišlja o napuštanju posla. Roditelji su mu se razveli kad je bio u
višim razredima osnovne škole, i majka mu se ubrzo udala za
nekoga ljigavca. Posudio je novac od štednje nekom prijatelju koji ne
pokazuje znaka da će mu to ikada vratiti. A student koji stanuje u
susjednom apartmanu toliko glasno navija muziku da se ne može
naspavati.

Nakata je marljivo slušao, mrmljajući na prikladnim mjestima,
ubacujući povremeno vlastito mišljenje. Do trenutka kad su njihova
kola skrenula na parkiralište Kohoku znao je gotovo sve što se
moglo znati o tome mladiću. Bilo je mnogo toga što nije razumio, ali
imao je pred očima okvirnu sliku Togeguchijeva života, to jest da je
to jadan momak koji pokušava živjeti poštenim životom i nailazi na
dosta problema.

- Nakata vam ostaje dužnikom - reče on. - Velika vam hvala za
vožnju.

- Bilo mi je ugodno. Zahvaljujući vama, g. Nakata, sad se osjećam
potpuno opušteno. Nikada ni s kim prije nisam ovako razgovarao, i
sretan sam što sam vam mogao sve reći. Nadam se da vam nisam
dosađivao sa svojim problemima.

- Ne, ni govora. Nakata je također veoma sretan što je mogao s
vama govoriti. Siguran sam da će vam se dogoditi dobre stvari, g.
Togeguchi.

Mladić izvadi telefonsku karticu iz novčanika i pruži je Nakati.
- Molim vas uzmite ovu karticu. Moja kompanija ih proizvodi.
Smatrajte to darom na rastanku. Volio bih da vam mogu dati nešto
bolje.
- Velika vam hvala - reče Nakata i pažljivo je spremi u novčanik.
Nije imao nikoga komu bi telefonirao, i nije uopće znao kako se
upotrebljava kartica, ali je pomislio kako je pristojnije prihvatiti dar.
Sada su već bila tri sata popodne.

Prošao je još jedan sat dok nije našao nekoga voljna da ga poveze
do Fujigawe. Vozač je bio snažan čovjek četrdesetih godina, s
rukama poput balvana i izbočena trbuha, koji je prevozio svježu ribu
u hladnjači.

- Nadam se da vam ne smeta miris ribe - rekao je vozač.
- Ribe su Nakatino omiljeno jelo - odgovorio je Nakata.
Vozač se nasmijao. - Vi ste čudan svat, zar ne?
- Ljudi mi katkada tako kažu.
- Meni se slučajno sviđaju čudaci - reče vozač. - Ljudi koji izgledaju
normalno i vode normalan život - njih se morate čuvati.
- Zbilja?
- Vjerujte mi, tako to ide. Bar po mojem mišljenju.
- Nakata nema mnogo mišljenja. Ali volim jegulju.
- No, to je jedno mišljenje. To da volite jegulju.
- Jegulja je mišljenje?
- Sigurno, kad kažete da volite jegulju to je mišljenje.
Tako su se njih dvojica vozila do Fujigawe. Vozač je rekao da se
zove Hagita.

- Gospodine Nakata, što mislite o tome kamo ide ovaj svijet? -
upitao je.

- Jako mi je žao, nisam bistar, tako da o tome nemam pojma - reče
Nakata.

- Imati svoje mišljenje i ne biti bistar - to su dvije različite stvari.
- Ali, g. Hagita, ne biti odveć bistar znači da ne možete razmišljati o
stvarima.
- Ali rekli ste da volite jegulju.
- Da, jegulja je Nakatino omiljeno jelo.
- To je ta veza, vidite?
- Hmm.
- Volite li piletinu s jajima na riži?
- Da, i to je Nakatino omiljeno jelo.
- No, u tome je ta veza također - reče Hagita. - Na taj način
povezujete stvari i začas imate značenje. Što više veza, to dublje
značenje. Nije važno je li to jegulja, ili zdjela riže, ili pržena riba, bilo
što. Shvaćate?
- Ne, još ne razumijem. Da li hrana stvara veze među stvarima?
- Ne samo hrana. Tramvaji, car, bilo što.
- Ali ja se ne vozim tramvajima.
- To je u redu. Gledajte, nastojim pokazati da nije važno s kim ili s
čim imate posla, ljudi grade značenje između sebe i stvari oko sebe.
Važno je da li to dolazi prirodno ili ne. Biti bistar nema nikakve veze s
dm. Važno je da vidite stvari svojim vlastitim očima.
- Vi ste veoma bistri, g. Hagita.
Hagita se glasno nasmija. - Nije to pitanje inteligencije. Uopće
nisam toliko bistar, samo imam vlastiti način mišljenja. Zato se
ljudima gadim. Optužuju me da uvijek iznosim stvari koje bi bolje bilo
ostaviti na miru. Ako se pokušavate poslužiti svojom glavom da
razmislite o stvarima, ljudi ne žele s vama imati posla.
- Nakata ni dalje ne razumije, ali vi namjeravate reći da ima veza
između toga kad čovjek voli jegulju i kad voli piletinu s jajima na riži?
- Mogli biste to tako reći, valjda. Uvijek će biti veza između vas, g.
Nakata, i stvari s kojima se bavite. Baš kao što postoji veza između
jegulje i zdjele riže. I kako se mreža tih veza širi, tako se prirodno
razvija veza između vas, g. Nakata, i kapitalista i proletarijata.
- Pro-le-čega?

- Proletarijata - reče Hagita, dižući ruke s upravljača i praveći široku
kretnju. Nakati su one izgledale krupne kao rukavice za bejzbol. -
Ljudi koji naporno rade, koji zarađuju kruh u znoju svoga lica, oni su
proletarijat. Na drugoj strani imate ljude koji sjede na dupetu, ne
podižu prsta, izdaju zapovijedi drugim ljudima i zarađuju stostruku
moju plaću. To su vam kapitalisti.

- Ne znam ništa o ljudima koji su kapitalisti. Ja sam siromašan, i ne
poznajem nikoga tko je tako velik. Najveća osoba koju znam u Tokiju
je predsjednik. Je li predsjednik kapitalist?

- Da, rekao bih. Ipak je vjerojatnije da su predsjednici psi ljubimci u
krilu kapitalista.

- Zar je predsjednik pas? - Nakata se sjetio golemoga crnog psa
koji ga je odveo u kuću Johnnija Walkera, pa se u njegovim mislima
ta zloslutna figura preklopila s predsjednikom.

- Svijet vrvi takvom vrstom pasa. To su kapitalistički pijuni.
- Pijuni?
- Kao u šahu, njima se igraju.
- A postoje li kapitalističke mačke?
Hagita prasnu u smijeh. - Zbilja, g. Nakata, vi jeste različiti! Ali sviđa
mi se vaš stil. Kapitalističke mačke! Ta vam je dobra. To vam je
jedinstveno mišljenje.
- Gospodine Hagita?
- Da?
- Ja sam siromašan i svakog mjeseca primam pod poru od
predsjednika. Je li ta stvar bila pogrješna?
- Koliko dobivate svakog mjeseca?
Nakata mu reče iznos.
Hagita s negodovanjem zaklima glavom. - Prilično je vraški teško
izlaziti na kraj s toliko malo.
- To nije istina, jer Nakata ne troši mnogo novaca. Osim pod pore,
dobivam novac od ljudi kojima nalazim izgubljene mačke.
- Ne šalite se? Profesionalni tragač za mačkama? - reče Hagita
zadivljeno. - Vi ste čudan svat, to moram reći.
- Zapravo, ja znam razgovarati s mačkama - reče Nakata. - Mogu
razumjeti što govore. To mi pomaže da odredim gdje su izgubljene
mačke.
Hagita kimne. - Ne bih se iznenadio.

- Ali nedavno sam otkrio da više ne mogu razgovarati s mačkama.
Čudim se zašto.

- Stvari se mijenjaju svaki dan, g. Nakata. Sa svakom novom zorom
ovo nije isti svijet kao prethodnoga dana. Ni vi niste ista osoba koja
ste bili. Shvaćate što govorim?

- Da.
- I veze se mijenjaju. Tko je kapitalist, tko je proleter. Tko je desno,
tko je lijevo. Informacijska revolucija, plivajući tečajevi,
restrukturiranje zanimanja, multinacionalne korporacije - što je
dobro, što je loše. Granice između stvari iščezavaju cijelo to vrijeme.
Možda zato ne možete više razgovarati s mačkama.
- Razliku između desno i lijevo Nakata razumije. Ovo je desno, a
ovo je lijevo. Točno?
- Imate pravo - složio se Hagita. - To je sve što trebate znati.
Posljednja stvar koju su podijelili bio je obrok u restoranu na nekom
odmorištu. Hagita je naručio dvije porcije jegulja, a kad je Nakata
htio platiti da mu zahvali za vožnju, vozač je naglašeno odmahnuo
glavom.
- Ne dolazi u obzir – rekao je. – Nikada ne bih dopustio da me
nahranite milostinjom koju vam daju kao potporu.
- Onda sam vam veliki dužnik. Hvala vam za ovakvu gozbu - reče
Nakata, sretan što je prihvatio njegovu ljubaznost.

Nakata je proveo čitav sat u restoranu na odmorištu Fujigawa
pitajući vozače bi li ga povezli, ali nije našao nijednoga spremna da
ga uzme. Ipak nije počeo paničariti, niti ga je obuzela po tište nost. U
njegovu duhu vrijeme je vrlo sporo prolazilo. Jedva je uopće teklo.

Izašao je na zrak i malo se prošetao. Nebo je bilo bez oblaka,
površina mjeseca jasno vidljiva. Nakata je prokrstario parkiralištem
koje je bilo puno bezbrojnih velikih kamiona, poredanih poput
divovskih životinja što se, rame uz rame, odmaraju. Neki su kamioni
imali barem dvadeset divovskih guma, svaka visoka kao čovjek.
Toliko mnogo kamiona, svi jure autocestom tako kasno noću - što bi
mogli prevoziti u sebi? To Nakata nije mogao zamisliti. Da zna čitati
što piše na bokovima kamiona, pitao se, bi li to mogao odgonetnuti?

Poslije pola sata opazio je desetak motocikla parkiranih u kutu gdje
nije bilo mnogo automobila. Skupina mladih ljudi stajala je kraj njih u

krugu, gledajući nešto i vičući. Nakata se znatiželjno približio. Možda
su otkrili nešto neobično?

Kad se primaknuo bliže vidio je da su okružili nekoga tko je ležao
na tlu, udarali ga šakama i nogama, i općenito pokušavali sve što
mogu da ga ozlijede. Većina je njih bila nenaoružana, iako su neki
imali lanac u ruci. Drugi su držali cm štap koji je izgledao kao
policijska palica. Nosili su raskopčane košulje kratkih rukava, neki u
majicama, drugi u kratkim hlačama, većina njih žuto ili smeđe
obojene kose, neki s tetovažama na rukama. Mladić kojega su tukli
bio je jednako tako odjeven.

Kad se Nakata približio, lupkajući vrhom kišobrana po asfaltnoj
površini, dva-tri su se okrenula i oštro pogledala u njega. Odahnuli
su videći da je to tek neki bezazleni starac. - Gubi se, djedice! -
zaurlao je jedan od njih.

Nakata se nije uznemirio, čak je prišao još bliže. Onaj čovjek na du
kao da je krvario iz usta. - Curi mu krv - reče Nakata. - Mogao bi
umrijeti.

Momci su bili iznenađeni i nisu smjesta reagirali.
- Možda bismo trebali i tebe ubiti, o istom trošku - reče jedan s
lancem. - Ubiti jednoga ili dva - isto košta.
- Ne možete ubiti nekoga bez razloga - nastavio je Nakata.
- Ne možete ubiti nekoga bez razloga - ponovi netko staračkim
glasom, a njegovi prijatelji prasnuše u smijeh.
- Imamo mi razloga, stari - reče netko drugi. - I to nema nikakve
veze s tobom hoćemo li ga mi ubiti ili ne. Zato pokupi svoj kukavni
kišobran i briši prije nego počne padati kiša.
Čovjek na tlu poče puzati naprijed, a jedan mladić obrijane glave
dođe iznad njega i žestoko ga udari teškom cipelom pod rebra.
Nakata zatvori oči. Osjetio je da nešto u njemu kuha izvan njegove
kontrole. Osjetio je laganu mučninu. Iznenada se sjetio kako je izbo
Johnnija Walkera. Ruka mu je još pamtila kakav je osjećaj zariti nož
u prsi nekom čovjeku. Veze. Bi li to bila jedna od onih veza o kojima
je govorio g. Hagita? Jegulja = nož = Johnnie Walker? Glasovi tih
ljudi zvučili su iskrivljeno, nije ih više mogao razabirati. Njihovi su se
glasovi stapali s neprekidnim zujanjem guma s autoceste da bi
proizveli čudan ton. Iz srca mu je navaljivala krv u udove dok ga je
obavijala noć.

Nakata pogleda u nebo, zatim polako otvori kišobran i zadrža ga
iznad sebe. Vrlo oprezno povuče se nekoliko koraka natrag, stvorivši
prostor između sebe i one klape. Pogleda oko sebe, zatim ustuknu
još nekoliko koraka.

Mladići su se smijali kad su to vidjeli. - Hej, vidi staroga dripca, baš
je cool! - reče jedan od njih. - On se zbilja služi svojim kišobranom!

Ali nisu se dugo smijali. Odjedanput nepoznati masni predmeti
počeše pljuštati s neba, udarajući po tlu kraj njihovih nogu s čudnim
bubnjanjem. Mladići prestadoše tući svoju žrtvu i pogledaše u nebo.
Nije bilo nijednoga oblaka, ali nešto je zbilja padalo jedno za drugim
iz neke točke na nebu. Isprva mjestimice tu i tamo, zatim postupno
sve više i više, dok ih začas nije zahvatio pravi potop. Predmeti što
su pljuštali s neba bili su male crne grudice dugačke tri-četiri
centimetra. Pod svjetlima parkirališta izgledali su kao sluzav crn
snijeg što pada ljudima po ramenima, rukama, vratovima, i tu se
lijepi. Očajno su pokušavali stresti sa sebe te oborine, ali nisu mogli.

- Pijavice! - kriknu netko.
Kao na dani znak, svi mladići zavikaše i pojuriše preko parkirališta
do zahoda. Jednoga od njih, mladog plavokosa čovjeka, oborio je
automobil pred koji je istrčao. Skočio je na noge, raspalio šakom po
haubi i glasno opsovao vozača. Ali to je bilo sve, i on je uskoro
odhramao prema zahodima.
Pijavice su gusto padale neko vrijeme, zatim se prorijedile i
prestale. Nakata je sklopio kišobran, otresao pijavice i pošao vidjeti
što je s ozlijeđenim čovjekom. Hrpa sluzavih stvorenja vrvjela je
svuda naokolo, pa se nije mogao sasvim primaknuti, a čovjek na tlu
bio je sav zatrpan. Pogledavši izbližega, Nakata je mogao vidjeti da
krvari iz rasječenih kapaka, i kao da mu je bilo slomljeno nekoliko
zubi. Nakata je znao da je to previše za njega sama, pa je pohitao
natrag u restoran i rekao jednom od službenika da na parkiralištu leži
ranjen čovjek. - Bolje da zovete policiju, ili bi inače mogao umrijeti -
rekao je.
Nedugo poslije toga Nakata je našao vozača koji je bio voljan da ga
poveze sve do Kobea. Momak oko dvadeset pete, pospana izgleda,
ne vrlo visok, s konjskim repom, probušenim uhom i bejzbolskom
kapom Chunichi Dragons, sjedio je u restoranu, pušio i listao strip.
Šarena havajska košulja i prevelike tenisice Nike upotpunjavale su

njegovu garderobu. Otresao je cigaretni pepeo na preostalu juhu u
zdjeli ramena, oštro pogledao Nakatu, zatim kimnuo preko volje. -
Da. u redu. Nekako me podsjećate na moga djeda. Način kako
gledate, ili možda kako govorite, nekako nesuvislo... Na kraju je moj
djed postao senilan i umro. Prije nekoliko godina.

Nastavio je objašnjavati kako bi trebali stići u Kobe pred jutro.
Isporučuje pokućstvo nekom robnom skladištu ondje. Dok je s
kamionom izlazio iz parkirališta, prošli su kraj automobilske nesreće.
Dvoja patrolna kola već su bila na licu mjesta, blješteći crvenim
svjetlima, a jedan je policajac sa signalnim svjetlom usmjeravao
promet. Nije izgledalo kao neka velika nesreća. Nekoliko se auta
nanizalo u sudaru, strana jednog kombija bila je uleknuta, stražnja
svjetla jednog auta razbijena.

Vozač kamiona isturi glavu kroz prozor i razmijeni par riječi s
policajcem, zatim podiže staklo na prozoru. - Kazao je da je hrpa
pijavica pala s neba - reče on bez uzbuđenja. - Njih su zgnječili
automobili, cesta postala jako skliska, i neki vozači izgubili kontrolu.
Zato idu sporo i polako, rekao mi je. Povrh toga neka lokalna klapa
motorista je istukla nekoga. Pijavice i motoristi - kakva čudna
kombinacija. Barem zadaje posla policajcima.

Vozio je pozorno prema izlazu. I pri sporoj vožnji kamion se
okliznuo nekoliko puta, a vozač je to ispravljao vještim okretanjem
volana. - Čovječe, stvarno izgleda kao da ih je pala sva sila, i vraški
je klizavo. Ali pijavice, to je prilično gadno. Je li vam se ikada
prilijepila pijavica?

- Ne, koliko se Nakata sjeća, ne bih rekao - odgovori Nakata.
- Ja sam odrastao u planinama Gifu, i meni se to dogodilo mnogo
puta. Hodao bih šumom i one bi padale s drveća. Gacaš potokom i
one ti se zalijepe za noge. Znam ponešto o tim pijavicama, vjerujte
mi. Kad se jednom zalijepe teško ih je otrgnuti. Ako otrgneš veliku
krvopiju, koža ti se otkine i ostat će ti ožiljak. Tako ih je najbolje
sažeći. Grozna stvar, kako ti piju krv. A kad se jednom napiju,
postanu sasvim meke i ljigave. Prilično gnjusno, ha?
- Da, sigurno je gadno - složi se Nakata.
- Ali ne očekuje se da pijavice padaju s neba po parkiralištu nekog
odmorišta. Nikada nisam čuo nešto tako glupo! Ovdašnji ljudi pojma
nemaju o pijavicama. Pijavice ne padaju s neba, zar nije tako?

Nakata je zašutio i nije odgovorio.
- Prije nekoliko godina užasan broj stonoga pojavio se u okrugu
Yamanashi, i automobili su se posvuda klizali. Baš kao ovdje, cesta
je postala jako skliska i bilo je mnogo udesa. Prekrile su sasvim
tračnice, ni vlakovi nisu mogli voziti. Ali ni stonoge neće pljusnuti s
neba kao kiša. One ispuze odnekuda. To je općepoznato.
- Davno nekada živio sam u Yamanashiju. Za vrijeme rata.
- Šalite se - reče vozač. - Koji je to rat bio?

Poglavlje 21

KIPAR KOICHI TAMURA NASMRT IZBODEN

Nađen u radnoj sobi - Na podu more krvi

Svjetski poznat kipar Koichi Tamura nađen je mrtav 30. ovoga
mjeseca poslije podne u radnoj sobi u svojoj kući u Nogati, četvrt
Nakano. Tijelo je otkrila spremačica. Gospodin Tamura je nađen s
licem dolje, gol, obliven krvlju. Bilo je znakova borbe i smrt se tretira
kao ubojstvo. Uporabljeno oružje je kuhinjski nož otkriven pokraj
tijela.

Policija procjenjuje da je vrijeme smrti večer 28., a kako je g.
Tamura živio sam, tijelo je otkriveno tek dva dana poslije. Gospodinu
Tamuri zadano je nekoliko dubokih uboda u grudi oštrim nožem za
odreske, i vjeruje se da je umro gotovo trenutačno od velika gubitka
krvi zbog ozljeda srca i pluća. Nekoliko rebara također je slomljeno
grubom silom. Policija nije objavila nikakav nalaz otisaka prstiju ili
bilo čega što se našlo na licu mjesta. Izgleda također da nije bilo
svjedoka toga zločina.

Budući da kuća nije nađena u neredu, a vrijednosti i novčanik blizu
mjesta događaja nisu uzeti, policija smatra taj zločin osobnom
osvetom. Dom g. Tamure bio je u mirnoj rezidencijalnoj okolini, ali
nitko nije ništa čuo u vrijeme ubojstva, i susjede je potresla ta vijest.
Gospodin Tamura nije imao dodira sa susjedima i živio je mirno, a
nitko nije vidio ništa neobično u vrijeme događaja.

Gospodin Tamura živio je sa svojim sinom (15), ali prema riječima
spremačice sin nije viđen desetak dana. Sin je također izbivao iz
škole i policija traga za njegovim boravištem.

Osim prebivališta g. Tamura je imao ured i studio u Musashino
Cityju, i prema riječima tajnice sve do dana uoči ubojstva radio je na
novoj skulpturi kao obično. Na dan ubojstva trebala je s njim stupiti u
vezu zbog nekog posla, ali svaki put kad je nazvala njegovu
rezidenciju dobila je telefonsku sekretaricu.

Koichi Tamura rođen je Kokubunjiju, Tokio. Upisao se na Odjel
kiparstva u tokijskom Umjetničkom zavodu, i dok je još bio student
dovršio je mnogo inovativnih skulptura o kojima se govorilo u

umjetničkom svijetu. Glavna mu je tema bila ljudska podsvijest, i
njegove skulpture, koje su bile jedinstvena stila što je odstupao od
konvencionalnoga, postigle su međunarodni uspjeh. Najpoznatiji
njegov rad bio je veliki niz "Labirint" koji je kroz nesputan izraz
imaginacije istraživao ljepotu i nadahnuće u vijugavim obrisima
labirinta. Trenutno je bio gost-profesor na jednoj umjetničkoj
akademiji, a prije dvije godine, na izložbi svojih radova u Muzeju
moderne umjetnosti u New Yorku...

Na ovom mjestu prestajem čitati. Tu je fotografija naših ulaznih
vrata, i jedna očeva iz mlađih dana, zbog njih novine izazivaju
zloslutan osjećaj. Presavijam ih dvaput i stavljam na stol. Sjedeći i
dalje na krevetu, ne kažem ništa, samo vršcima prstiju pritisćem oči.
Potmuo zvuk stalne učestalosti bubnja mi u ušima. Potresam glavom
da se toga riješim, ali zvuk ne prestaje.

Nalazim se u svojoj sobi u knjižnici. Sedam je sati uvečer. Oshima i
ja upravo smo zatvorili zgradu preko noći, a malo prije gospođica
Saeki se odvezla u svojem Golfu. Sada smo samo Oshima i ja u
knjižnici. I to iritantno bubnjanje u mojim ušima.

- Ove mi novine otprije dva dana. Članak je izišao dok si bio u
planinama. Kad sam ga vidio pomislio sam da bi taj Koichi Tamura
mogao biti tvoj otac. Mnoge pojedinosti se podudaraju. Trebao sam
ti to pokazali jučer, ali htio sam pričekati dok se ne smjestiš.

Kimnem, pritišćući i dalje oči. Oshima ne kaže ništa više.
- Ja ga nisam ubio, znate.
- To znam - kaže Oshima. - Na dan ubojstva bio si ovdje u knjižnici,
čitao si do večeri.
Ne bi imao dovoljno vremena otići u Tokio, ubiti oca, i zatim se
vratiti u Takamatsu. To je nemoguće.
Ali ja nisam bio toliko siguran. Malo sam računao i zaključio da je
on ubijen iste noći kad sam se ja probudio s okrvavljenom košuljom.
- Ali novine pišu da te policija pokušava locirati. Kao važna
svjedoka.
Kimnem.
- Ako odeš na policiju i dokažeš im da imaš čvrst alibi, stvari će biti
mnogo lakše nego da ih nastojiš izbjegavati. Ja ću stati iza tebe,
naravno.

- Ali ako to učinim, vratit će me u Tokio.
- I ja tako mislim. Hoću reći, još moraš završiti osnovnu školu -
takav je zakon. Ne možeš samo tako ići kamo želiš u tvojoj dobi.
Zakon kaže da ti još treba skrbnik.
Odmahujem glavom. - Ne želim nikomu ništa objašnjavati. I ne
želim se vratiti doma u Tokio, ili natrag u školu.
Oshima šuti neko vrijeme i pozorno me promatra. - To je nešto što
moraš sam odlučiti - napokon kaže smirenim tonom. - Mislim da
imaš pravo živjeti kako želiš. Imaš li petnaest ili pedeset godina, zar
je to važno? Ali na žalost društvo se ne slaže. Tako recimo da
nikomu ništa ne objašnjavaš. Bit ćeš stalno u bijegu od policije i
društva. Život će ti biti prilično težak. Tek ti je petnaesta, cijeli život je
pred tobom. To ti odgovara?
Ništa ne kažem.
Oshima uzima novine i ponovno čita članak. - Prema ovome ovdje
ti si jedini u rodu sa svojim ocem.
- Imam majku i stariju sestru - objašnjavam - ali one su davno
otišle, i ne znam gdje se nalaze. Kad bih i znao, sumnjam da bi
došle na pokop.
- No, ako tebe ne bude ondje, pitam se tko će se za sve pobrinuo.
Sprovod, njegove poslovne stvari.
- Kao što je pisalo u novinama, on ima u uredu tajnicu koja je
zadužena za sve. Ona zna njegove poslove, siguran sam da ih može
obaviti. Ne želim ništa njegovo. Kuću, nekretnine, bilo što - neka se
toga riješe kako god žele. - Jedino što mi je dao u nasljedstvo,
mislim u sebi, to su moji geni.
- Ispravi me ako griješim - kaže Oshima - ali ne izgledaš odveć
ožalošćen što ti je otac ubijen.
- Ne, žalostan sam. On mi je otac, uostalom. Ali još više žalim što
nije prije umro. Znam da je užasno reći...
Oshima potresa glavom. - Nema problema. Sada više nego ikada
imaš pravo biti iskren.
- No, onda mislim... - Glas mi se čini slabim, kao da mu nedostaje
autoriteta. Ne znajući kamo su krenule, moje riječi se gube u
praznini. Oshima prilazi i sjeda kraj mene.
- Toliko mi se stvari događa - počnem. - Neke sam izabrao, neke
nisam. Ne znam više kako bih jedne od drugih razlikovao. Hoću reći,

čini se kao da je sve bilo odlučeno unaprijed, kao da slijedim stazu
koju je netko drugi već obilježio za mene. Nije važno koliko o
stvarima razmišljam, koliko napora u to ulažem. Zapravo, što jače
pokušavam, to više gubim osjećaj o tome tko sam. Kao da je moj
identitet putanja s koje sam skrenuo, i to doista boli. Ali više od toga,
to me plaši. Od same pomisli na to protrnem.

Oshima pruža ruku da mi dodirne rame. Osjećam toplinu njegove
ruke. - Kad već razgovaramo o mogućnostima, pretpostavimo načas
da su sve tvoje odluke i sav tvoj trud osuđeni na propast. Ali čak i u
tom slučaju, i dalje ćeš to biti ti, a ne netko drugi. Ideš kroz život kao
vlastita osoba. Dakle, opusti se.

Podignem glavu i zagledam se u njega. - Zašto to mislite?
- Jer je u to uključena ironija.
- Ironija?
Oshima se zapilji u moje oči. - Slušaj, Kafka. To što sada
doživljavaš motiv je mnogih grčkih tragedija. Čovjek ne bira sudbinu.
Sudbina bira čovjeka. To je temeljni pogled grčke drame na svijet. A
osjećaj tragedije - prema Aristotelu - ne dolazi iz slabih točaka
protagonista, što je prilično ironično, nego iz njegovih dobrih
osobina. Znaš li na što ciljam? Ljudi zapadaju sve dublje u tragediju
ne zbog svojih poroka nego zbog svojih vrlina. Sofoklov Kralj Edip je
veliki uzor. Edip ne zapada u tragediju zbog lijenosti ili gluposti, nego
zbog hrabrosti i čestitosti. Otuda na kraju neizbježna ironija.
- Ali to je beznadno stanje.
- Ovisi - kaže Oshima. - Ponekad jest. Ali ironija produbljuje osobu,
pomaže ljudima da sazriju. To je ulaz prema spasenju na višoj razini,
prema mjestu gdje možeš naći univerzalniju vrstu nade. Zato ljudi i
danas uživaju čitati grčke tragedije, zato se one smatraju
prototipskom klasikom. Ja se ponavljam, ali sve je u životu metafora.
Ljudi obično ne ubijaju oca i ne spavaju s majkom, zar ne? Drugim
riječima, mi prihvaćamo ironiju kroz izum koji nazivamo metaforom. I
kroz to odrastamo i postajemo dublja ljudska bića.
Ništa ne kažem. Previše sam zauzet razmišljanjem o vlastitom
stanju.
- Koliko ljudi zna da si u Takamatsuu? - pita Oshima.
Odmahujem glavom. - Dolazak ovamo bila je moja ideja, stoga
mislim da nitko drugi ne zna.