otvorio joj put. Nisam došla pripremljena, naravno, a bili smo u
brdima daleko od grada.
Rekla sam djeci da uzmu kratku stanku, zatim otišla sama daleko u
šumu i pobrinula se o sebi najbolje što sam mogla s par ručnika što
sam ih ponijela. Bilo je puno krvi, nastao je priličan nered, ali bila
sam sigurna da ću nekako izaći na kraj dok se ne vratimo u školu. U
glavi mi je bila potpuna praznina, nisam se mogla nimalo
usredotočiti. Pekla me je savjest, mogu zamisliti - zbog onoga
nepotisnuta sna, zbog masturbiranja i zbog seksualnih maštarija
pred djecom. Inače sam bila osobe koja potiskuje takve misli.
Zapovjedila sam djeci da pođu brati gljive, i razmišljala kako je bolje
da skratimo izlet i vratimo se što prije možemo. U školi bih se mogla
bolje očistiti. Sjela sam i promatrala djecu dok su tražila gljive. Stalno
sam brojila glave, provjeravala da mi se nitko od njih ne izgubi iz
vida.
Ali poslije nekog vremena vidjela sam jednog dječačića kako ide
prema meni noseći nešto u rukama. Bio je to dječak po imenu
Nakata - isti onaj dječak koji se nije osvijestio pa je poslan u bolnicu.
Držao je krvave ručnike kojima sam se poslužila. Ostala sam bez
daha i nisam mogla vjerovati svojim očima. Sakrila sam ih jako
daleko, izvan pogleda, kamo djeca neće ići. Morate razumjeti da je
to najneugodnija stvar za ženu, nešto što ne želite da itko drugi vidi.
Nisam imala pojma kako ih je mogao iskopati.
Prije nego što sam shvatila što činim počela sam ga pljuskati.
Zgrabila sam ga za ramena i snažno pljuskala po obrazima. Možda
sam nešto vikala, ne sjećam se. Izgubila sam kontrolu, nisam više
bila pri zdravoj pameti. Mislim da je neugodnost morala biti tako
velika da sam bila u šoku. Nikada, nikada prije nisam udarila dijete.
Ali nisam ja bila ona osoba koja je to činila.
Odjednom sam primijetila svu djecu ondje, zurila su u mene. Neka
su stajala, neka sjedila, sva okrenuta prema meni. Bilo je to točno
pred njima - ja, koja sam stajala ondje, blijeda, Nakata koji je pao na
zemlju od udaraca, krvavi ručnici. Vrijeme kao da je stalo. Nitko se
nije maknuo, nitko riječ prozborio. Djeca su bila bezizražajna, njihova
lica kao brončane maske. Duboka tišina spustila se na šumu. Čuo se
samo cvrkut ptica. Ne mogu izbrisati tu sliku iz pameti.
Ne znam koliko je vremena prošlo. Vjerojatno ne toliko dugo, ali
meni se činilo kao vječnost - vrijeme koje me je tjeralo na sam rub
svijeta. Napokon sam se izvukla iz toga. U svijet oko mene vratila se
boja. Sakrila sam krvave ručnike iza sebe i podignula Nakatu s
mjesta gdje je ležao. Stisnula sam ga i ispričavala se najbolje što
sam mogla. Pogriješila sam, oprosti, molim te oprosti, preklinjala
sam ga. On je izgledao kao da je još u šoku. Oči su mu bile
beživotne, i mislim da nije mogao čuti što mu govorim. Držeći ga još
u naručju okrenula sam se ostaloj djeci i rekla im da se vrate
traženju gljiva Vjerojatno još nisu mogli razumjeti što se dogodilo.
Sve je to bilo odveć čudno, odveć naglo.
Stajala sam ondje neko vrijeme, držeći čvrsto Nakatu u naručju,
osjećajući se kao da želim umrijeti ili iščeznuti. Odmah iza obzora
ratno se nasilje nastavljalo, bezbrojni su ljudi ginuli. Nisam više imala
pojma što je pravo a što je krivo. Jesam li stvarno gledala stvaran
svijet? Je li ptičji cvrkut koji sam čula bio stvaran? Našla sam se
sama u šumi, potpuno zbunjena, krv je obilno tekla iz moje utrobe.
Bila sam ljuta, uplašena, zbunjena - sve to pomiješano u jedno. Tiho
sam zaplakala, ne ispuštajući zvuka.
I tada su djeca popadala.
Nisam bila spremna reći vojnim vlastima što se zbilja dogodilo. Bilo
je ratno vrijeme, morali smo sačuvati obraz. Tako sam izostavila dio
o početku moje menstruacije, o Nakati koji je našao krvave ručnike i
o tome kako sam ga udarala. Ponavljam, bojim se da je to stvorilo
zapreku na putu kojim ste istraživali događaj. Možete zamisliti koliko
mi je lakše kad sam skinula taj teret sa srca.
Bilo je jako čudno što se nijedno dijete nije uopće sjećalo onoga što
se zbilo. Nitko nije zapamtio krvave ručnike ili mene kako tučem
Nakatu. To je potpuno iščezlo iz njihova uma. Poslije, uskoro nakon
događaja, imala sam priliku neizravno ispitati svako dijete i uvjeriti se
da je bilo upravo tako. Možda je masovna koma već tada bila
počela.
Voljela bih reći nekoliko riječi o mladom Nakati, kao njegova
nekadašnja razrednica. Što je s njim bilo poslije onog događaja, to
stvarno ne znam. Kad su me ispitivali poslije rata, američki časnik mi
je rekao da je prebačen u neku bolnicu u Tokiju i naposljetku povratio
svijest. Ali nije mi htio reći ništa određenije. Pretpostavljam da vi,
profesore, znate više o tome nego ja.
Nakata je bio jedno od petero djece evakuirane iz Tokija u naš grad,
bio je najbistriji od njih petero i imao je najbolje ocjene. Imao je vrlo
ljupke crte lica i uvijek je bio dobro odjeven. Bio je nježan dječak i
nikada se nije gurao gdje ne pripada. U razredu se nikada nije
javljao, ali kad bih ga prozvala, uvijek je davao točan odgovor, i kad
sam ga pitala za mišljenje logično bi uzvratio. Smjesta je shvaćao,
bez obzira na to o čemu se radilo. U svakom razredu ima takav
učenik, onaj koji će naučiti što treba bez nadziranja, za kojega znate
da će se jednog dana upisati na vrhunski fakultet i dobiti izvrstan
posao. Dijete koje ima urođene sposobnosti.
Ali kao njegova učiteljica reći ću nekoliko stvari o njemu koje su me
zabrinjavale. Povremeno bih u njemu naslutila osjećaj rezignacije. I
kad je dobro svladavao teške zadatke, nikad nije izgledalo da
doživljava muku kušnje ili pogreške. Nikada nije uzdahnuo ili
pokazao smiješak. Bilo je kao da mora obaviti te stvari, i tako ih je
samo obavljao. Djelotvorno je rješavao sve što bi se pred njega
postavilo - kao tvornički radnik koji radi na tekućoj vrpci, s odvijačem
u ruci, koji steže vijak na svakom dijelu što stigne u nizu.
Nikada nisam upoznala njegove roditelje pa ne mogu ništa
pouzdano reći, ali morao je postojati nekakav problem u kući. Vidjela
sam dosta sličnih slučajeva. Odrasli stalno podižu letvicu pametnoj
djeci, upravo zato što su ona sposobna to svladati. Djeca postanu
preopterećena postavljenim zadatcima i postupno gube otvorenost i
osjećaj ostvarenja koji im je prirođen. Kad se s njima tako postupa,
djeca se zatvore u ljušturu i zadržavaju sve u sebi. Potrebno je
mnogo vremena i napora da se ponovno otvore. Dječje se srce dade
kovati, ali kad jednom otvrdnu teško ih je vratiti u prijašnje stanje.
Gotovo nemoguće, u većini slučajeva. Ali možda ne bih trebala
iznositi svoje mišljenje o tim stvarima, to je uostalom vaše stručno
područje.
Naslutila sam također trag nasilja u dječakovu odgoju. Katkada bi
se vidio blijesak straha u njegovim očima što je izgledalo kao
instinktivna reakcija na dugotrajnu izloženost nasilju. Koja je bila
razina nasilja, nije bilo načina da doznam. Nakata je bio veoma
disciplinirano dijete i dobro je prikrivao strah. Ali kadšto bi se javio
nehotičan trzaj, uvijek tako neznatan, nije ga uspijevao prikriti. Znala
sam da se nešto nasilno zbilo u njegovu domu. Kad provedete puno
vremena s djecom, primjećujete takve stvari.
Seoske obitelji znaju biti prilično nasilne. Roditelji su većinom ratari,
svi se bore da sastave kraj s krajem. Iscrpljeni su, obavljaju
mukotrpan posao od zore do mraka, a kad malo popiju i naljute se,
lako mogu tjelesno nasrnuti. Nije tajna da se takve stvari događaju, i
seoska djeca uglavnom to primaju u hodu i prežive bez emocionalnih
ožiljaka. Ali Nakatin otac je bio sveučilišni profesor, a majka, koliko
sam mogla razabrati iz pisama koja mi je pisala, bila je dobro
obrazovana žena. Gradska obitelj iz gornje srednje klase, drugim
riječima. Ako je bilo nekog nasilja u takvoj obitelj, moralo je biti nešto
kompliciranije i neizravnije od onoga što doživljuju seoska djeca.
Vrsta nasilja koje dijete nosi zapreteno u svojoj nutrini.
Zbog toga sam osobito žalila što sam ga udarila onog dana na
brijegu, učinila to nesvjesno ili ne. Nipošto nisam smjela onako
postupiti, i otada stalno osjećam krivicu i stid. Još više žalim zato što
je Nakata – pošto je odvučen od roditelja i smješten u nepoznatu
okolinu - prije onog događaja bio napokon na rubu da mi se otvori.
Onakvo nasilje kakvo sam tada pokazala moglo je biti poguban
udarac osjećajima koji su pupali u njemu. Nadala sam se da ću imati
priliku popraviti štetu koju sam prouzročila, ali okolnosti su drukčije
nalagale. Nakata je prevezen u Tokio u bolnicu, i dalje bez svijesti, i
nikada ga više nisam vidjela. To žalim do dana današnjega. Još
mogu vidjeti izraz njegova lica dok sam ga tukla. U taj čas je osjećao
užasan strah i rezignaciju.
Žao mi je, nisam namjeravala napisati ovako dugačko pismo, ali
ima još jedna stvar koju moram spomenuti. Istinu govoreći, kad je
moj muž poginuo na Filipinima uoči svršetka rata, nisam doživjela
takav šok. Nisam osjetila nikakav očaj ili gnjev - tek dubok osjećaj
bespomoćnosti. Uopće nisam plakala. Već sam znala da će negdje,
na nekom dalekom bojištu, moj muž izgubiti život. Čitavu godinu
dana prije toga, otkad su se dogodile sve ove stvari o kojima sam
upravo pisala - onaj erotski san, moja menstruacija koja je počela
prije vremena, kad sam istukla Nakatu, kad su djeca zapala u onu
tajanstvenu komu - prihvaćala sam smrt svoga muža kao neizbježnu
stvar, kao nešto čemu je suđeno da se zbije. Tako je vi jest o
njegovoj smrti samo potvrdila ono što sam već znala. Cijelo iskustvo
na brijegu bilo je onkraj svega što sam ikada iskusila. Osjećam se
kao da sam u onoj šumi ostavila dio svoje duše.
Na kraju, htjela bih izraziti nadu da ćete i dalje imati uspjeha u
istraživanju. Želim vam dobro zdravlje.
Iskreno vaša
Poglavlje 13
Prošlo je dvanaest, jedem ručak i zurim u vrt, kad se primakne
Oshima i sjedne pokraj mene. Danas sam velik dio knjižnice prisvojio
za sebe. Kao i uvijek moj ručak je najjeftinije gotovo jelo iz male
prodavaonice na kolodvoru. Razgovaramo neko vrijeme, i Oshima
me nagovara da uzmem pola njegovih sendviča.
- Danas sam ih napravio više, upravo za tebe - navaljuje. - Nemoj
to krivo shvatiti, ali izgledaš kao da ne jedeš.
- Pokušavam postići da mi se smanji želudac - objašnjavam.
- Namjerno? - upita on.
Kimnem potvrdno.
- Ti to činiš da uštediš novac?
Ponovno kimnem.
- To mogu razumjeti, ali u tvojoj dobi moraš jesti, i nasititi se kad
god ti se pruži prilika. Potrebna ti je hrana.
Sendvič koji mi nudi izgleda ukusno. Zahvaljujem mu i počinjem ga
jesti. Dimljeni losos, potočarka i loćika na mekom bijelom kruhu.
Kora je fino hrskava, a hren i maslac upotpunjuju sendvič.
- Jeste li ovo sami napravili? - upitam.
- Nema nikoga da to napravi umjesto mene - kaže on.
Nalijeva crnu kavu iz termosice u šalicu, dok ja pijem mlijeko iz
malog tetrapaka.
- Što čitaš ovih dana?
- Sabrana djela Natsumea Sosekija - kažem. - Još nisam čitao neke
njegove romane, tako mi se pruža sjajna prilika da ih sve pročitam.
- Toliko ga voliš da želiš pročitati sve što je napisao? - upita
Oshima.
Kimnem potvrdno.
Para se diže iz šalice u njegovoj ruci. Vani je tamno i oblačno, ali
barem je prestala kiša.
- Koje si njegove romane pročitao otkad si došao ovamo?
- Završio sam Rudara, a sada sam na Makovima.
- Rudara, ha? - kaže Oshima, očevidno tragajući za nejasnim
sjećanjem na tu knjigu. - To je priča o studentu iz Tokija koji završi
kao radnik u rudniku, je li tako? I prolazi kroz sve one teškoće s
drugim rudarima da bi se naposljetku vratio u vanjski svijet? Roman
osrednje dužine, koliko se sjećam. Čitao sam ga prije mnogo
vremena. Zaplet nije ono što normalno očekujete od Sosekija, i stil je
također prilično nedotjeran. Ne ubraja se među njegove najbolje
romane. Što ti se u njemu sviđa?
Pokušavam zaodjenuti u riječi svoje dojmove o romanu, ali treba mi
Čavkina pomoć - treba mi se pojaviti odakle god došao, široko raširiti
krila i pronaći prave riječi za mene.
- Glavni lik je iz bogate obitelji - kažem - ali ima neku vezu koja se
raskine te on pada u depresiju i bježi od kuće. Dok luta naokolo,
pristupi mu onaj sumnjivi lik i traži od njega da radi u rudniku, a on se
samo zaputi za njim i nađe se kako radi u rudniku Ashio. Duboko je
dolje pod zemljom, i prolazi kroz svakakva iskustva koja prije nije
mogao ni zamisliti. Taj bezazleni bogati mladić zatekne se kako
gmiže u talogu društva.
Pijuckam mlijeko i pokušavam složiti ono što želim reći. Prođe neko
vrijeme prije nego se Čavka vrati, ali Oshima strpljivo čeka.
- U rudnicima doživljava ona iskustva na život i smrt. Naposljetku
izlazi i vraća se svom starom životu. Ali ništa u romanu ne pokazuje
da je što naučio iz tih iskustava, da mu se život promijenio, da je
sada duboko razmislio o značenju života ili započeo ispitivati društvo
ili bilo što. Ne stječe se dojam da je sazreo. Obuzima vas čudan
osjećaj kad završite knjigu. Kao da se pitate što je Soseki zapravo
htio reći. Kao da stvarno ne znate što postiže, i to je dio koji s vama
ostaje. Ne znam to dobro objasniti.
- Tako je Rudar sasvim drukčije strukturiran nego, recimo,
Sosekijev Sanshiro, tipični moderni roman odrastanja?
Kimnem potvrdno. - Ne znam mnogo o tome, ali možda ste u pravu.
Sanshiro odrasta u priči. Nailazi na zapreke, procjenjuje stvari,
svladava teškoće, zar ne? Ali junak u Rudaru je različit. On samo
promatra kako se stvari događaju i sve ih prihvaća. Hoću reći,
povremeno daje svoje mišljenje, ali ništa naročito duboko. Umjesto
toga samo mašta o svojoj ljubavnoj vezi. Izlazi iz rudnika gotovo isti
kakav je bio kad je ušao. Nema svijesti da je to bilo nešto što je sam
odlučio učiniti, ili da je imao izbor. On je nekako sasvim pasivan. Ali
ja mislim da su ljudi u stvarnom životu takvi. Nije lako donositi odluke
na svoju ruku.
- Vidiš li sebe nekako slična junaku Rudara?
Odmahujem glavom. - Ne, nikada nisam o tome tako mislio.
- Ali ljudi se moraju za nešto uhvatiti - kaže Oshima. - Moraju. Ti
činiš to isto, iako to ne shvaćaš. To je kao što Goethe reče: Sve je
metafora.
Mozgam o tome neko vrijeme.
Oshima otpija gutljaj kave. - U svakom slučaju, to je zanimljiv
pristup Rudaru. Osobito kad ste obojica bjegunci. To me navodi da
ga ponovno pročitam.
Dovršavam sendvič, gnječim već prazan tetrapak i bacam ga u
kantu za smeće. - Oshima - velim, odlučivši sve otvoreno iznijeti -
našao sam se u nekakvu škripcu, a vi ste jedini od koga mogu
zatražiti savjet.
On široko otvori obje ruke s kretnjom koja kaže: samo naprijed.
- Duga je to priča, ali nemam gdje noćas prespavati. Imam vreću za
spavanje, tako mi ne treba futon ili krevet ili bilo što. Samo krov nad
glavom. Znate li kakvo slično mjesto u blizini?
- Pretpostavljam da ne misliš na hotel ili prenoćište?
Odmahujem glavom. - Novac je faktor. Ali također se nadam da
neću previše upadati u oči.
- Policijskom odjelu za mlade, kladio bih se.
- Da.
Oshima o tome razmisli neko vrijeme pa kaže: - Dobro, mogao bi
ostati ovdje.
- U knjižnici?
- Sigurno. Ima krov, također praznu sobu koju nitko ne koristi po
noći.
- Ali mislite li da je to u redu?
- Naravno, morat ćemo najprije urediti neke stvari. Ali moguće je. Ili
nije nemoguće, rekao bih. Siguran sam da to mogu srediti.
- Kako to?
- Ti voliš čitati dobre knjige, razmišljati o stvarima na vlastit način.
Čini se da si u dobrom tjelesnom stanju, i neovisan si tip čovjeka.
Voliš voditi uredan život i imaš veliku snagu volje. Hoću reći, snagu
volje da čak smanjiš svoj želudac, je li tako? Govorit ću s
gospođicom Saeki o tome da budeš moj pomoćnik i stanuješ u
praznoj sobi u knjižnici.
- Želite da budem vaš pomoćnik?
- Nećeš imati puno posla - kaže Oshima. - Uglavnom ćeš mi
pomagati da otvorimo i zatvorimo knjižnicu. Unajmljujemo
profesionalce da obavljaju veća čišćenja ili da unose stvari u
računalo. Izuzevši to, nema se bogzna što raditi. Možeš samo čitati
što god hoćeš. Dobro zvuči?
- Da, naravno... - Nisam siguran što bih rekao. - Ali mislim da
gospođica Saeki neće na to pristati. Meni je tek petnaest godina, i
bjegunac sam o kojemu ona ništa ne zna.
- Ali gospođica Saeki je... kako bih to rekao? - započne Oshima,
zatim neočekivano zastane, tražeći pravu riječ. - Malo različita.
- Različita?
- Ona stvarima pristupa različito od drugih ljudi.
Kimnem. Različito pristupa stvarima? Što to znači? - Hoćete reci da
je ona neobična osoba?
Oshima zaklima glavom. - Ne, ne bih to rekao. Ako govoriš o
neobičnima, to bih bio ja. Ona jednostavno nije sputana
konvencionalnim načinima obavljanja stvari.
I dalje nastojim odgonetnuti razliku između različitog i neobičnog, ali
odlučujem odustati od daljnjih pitanja. Za neko vrijeme.
Poslije stanke Oshima kaže: - Ali ostati večeras ovdje, to je ipak
problem. Zato ću te odvesti drugamo, gdje možeš ostati koji dan dok
ne sredimo stvari. To ti ne smeta, je li? Malo je podalje.
- Nema problema - kažem.
- Knjižnica se zatvara u pet - kaže Oshima - a ja moram dovesti u
red neke stvari, pa ćemo tako krenuti u pet i trideset. Odvest ću te
onamo autom. Nitko sada ne stanuje ondje. I ne brini se - to mjesto
ima krov.
- Zahvalan sam.
- Možeš mi zahvaliti kad stignemo onamo. Možda to ne bude ono
što zamišljaš.
Vraćam se u čitaonicu i nastavljam gdje sam prekinuo čitanje
Makova. Nisam brz čitatelj. Volim se zadržati na svakoj rečenici,
uživajući u stilu. Ako mi se ne sviđa kako je napisano, prestajem.
Upravo prije pet završavam roman, vraćam ga na policu, zatim
sjedam natrag na sofu, zatvaram oči i razmišljam o onome što se
dogodilo prošle noći. O Sakuri. O njezinoj sobi. O onome što mi je
učinila. Sa svim zapletima i preokretima kako su se razvijali
događaji.
U pet i trideset stojim ispred knjižnice čekajući Oshimu. On me vodi
straga do parkirališta i sjedam u njegova zelena sportska kola.
Mazda Miata sa spuštenim krovom. Moja uprtnjača je prevelika za
mali prtljažnik, pa je privezujemo na stražnji nosač.
- Dugačka je vožnja, pa ćemo usput stati da večeramo - kaže
Oshima. Okreće ključ i pali motor.
- Kamo putujemo?
- Kochi - odgovara on. - Jesi li kad bio ondje?
Odmahujem glavom. - Koliko je daleko?
- Trebat će nam oko dva i pol sata dok stignemo kamo smo krenuli.
Na jug, preko planina.
- Ne smeta vam ići tako daleko?
- Sve je u redu. Do tamo je ravna cesta, i još se vidi. A imam pun
rezervoar.
Vozimo se sumračnim gradskim ulicama, zatim izlazimo na
autocestu krećući na zapad. Oshima glatko mijenja trake, klizeći
između drugih kola, bez napora prebacuje brzine. Svaki put se
brujanje motora neznatno promijeni. Dok mijenja brzine i stišće do
daske, mali auto uskoro klizi preko sto pedeset.
- Auto je posebno ugođen, tako da ima veliko ubrzanje. Ovo ti nije
obična Miata. Znaš li nešto o automobilima?
Odmahujem glavom. Automobili definitivno nisu moja specijalnost. -
Uživate li u vožnji? - pitam.
- Liječnik me je natjerao da se okanim svih riskantnih sportova.
Tako umjesto toga vozim. Kompenzacija.
- Imate li kakvih problema?
- Medicinski naziv je prilično dug, ali to je neka vrsta hemofilije -
nehajno kaže Oshima. - Znaš li što je to?
- Mislim da znam - velim. Učio sam o tome na satu biologije. -Kad
počnete krvariti ne možete to zaustaviti. To je genetski, kad se krv ne
zgrušava.
- Točno. Ima svakojakih hemofilija, a moja vrsta je prilično rijetka.
Nije to toliko loš tip bolesti, ali moram paziti da se ne ozlijedim. Ako
počnem krvariti moram otići u bolnicu. Osim toga, ovih je dana
problem sa zalihama krvi u bolnicama. Umirati polaganom smrću od
AIDS-a nije moj izbor. Zato sam uspostavio neke veze u gradu da
me opskrbe zdravom krvi, za svaki slučaj. Zbog moje bolesti ne idem
na izlete. Osim redovitog pregleda u sveučilišnoj bolnici u Hirošimi,
jedva da ikada napuštam grad. Ipak to nije toliko loše - ionako
nikada nisam toliko volio putovanja ili sportove. Ne smijem se služiti
kuhinjskim nožem, zato je svako stvarno kuhanje isključeno, što je
sramota svoje vrste.
- Vožnja je prilično opasan sport - kažem mu.
- To je različita vrsta opasnosti. Kada god vozim nastojim ići najbrže
što mogu. Ako doživim udes u brzoj vožnji neću završiti samo s
porezanim prstom. Ako izgubiš mnogo krvi, nema nikakve razlike
između hemofiličara i bilo koga drugoga. To izjednačuje stvari, jer su
vam jednaki izgledi da ćete preživjeti. Ne moraš voditi računa o
stvarima kao što je zgrušavanje krvi ili bilo što, i možeš umrijeti bez
ikakva žaljenja.
- Shvaćam.
- Ne brini se - smije se Oshima. - neću doživjeti udes. Oprezan sam
vozač i ne pretjerujem. I vrhunski održavam svoja kola. Osim toga,
kad budem umirao želim to učiniti tiho, potpuno sam.
- Povesti nekoga sa sobom, dakle, ni to ne dolazi u obzir.
- Pogodio si.
Zaustavljamo se na nekom odmorištu da večeramo u restoranu.
Uzimam piletinu i salatu, on naručuje curry od morskih plodova i
salatu. Tek nešto da ispunimo želudac, to je najbolje što se o tome
može reći. Oshima plati račun i ponovno sjedamo u kola. Već se
smračilo. On pritišće gas i brzinomjer naglo skače uvis.
- Smeta li ti ako stavim neku glazbu? - pita Oshima.
- Ne smeta, naravno - odvratim.
Pritisne dugme za CD i počne neka klasična glazba na klaviru.
Slušam neko vrijeme, odgonetavajući glazbu. Znam da nije
Beethoven, a nije ni Schumann. Vjerojatno netko tko je došao
između njih.
- Schubert? - upitam.
- Pogodio si - odgovori on. Ruke su mu na gornjem dijelu
upravljača, baca pogled na me. - Voliš li Schuberta?
- Ne osobito - kažem mu.
- Kad vozim drago mi je slušati Schubertove sonate za klavir, jako
glasno. Znaš li zašto?
- Pojma nemam.
- Jer je jedna od najtežih stvari na svijetu dobro odsvirati
Schubertove sonate za klavir. Posebno ovu, Sonatu u D-duru. Taj je
komad teško svladati. Neki pijanisti mogu savršeno odsvirati jedan ili
možda dva stavka, ali ako slušaš sva četiri stavka kao objedinjenu
cjelinu, nikada je nitko nije ukrotio. Mnogi glasoviti pijanisti pokušali
su biti na visini izazova, ali kao da uvijek nešto nedostaje. Nema
nikada nijednoga da bi se moglo reći: Da! Uspio je! Znaš li zašto?
- Ne - odgovorim.
- Jer je ta sonata sama po sebi nesavršena. Robert Schumann je
dobro razumio Schubertove sonate, i ovu je nazvao "nebeski
dosadnom".
- Ako je kompozicija nesavršena, zašto bi je toliko pijanista
pokušavalo svladali?
- Dobro pitanje - kaže Oshima, i zastaje dok glazba ispunjava tišinu.
- Nemam neko veliko objašnjenje za to, ali jednu stvar mogu reći.
Djela koja imaju u sebi stanovito nesavršenstvo privlačna su upravo
zbog toga razloga - ili su barem privlačna stanovitim tipovima ljudi.
Baš kako tebe privlači Sosekijev Rudar. Ima u njemu nešto što te
uvlači, više nego potpunije ostvareni romani kao Kokoro ili Sanshiro.
Otkrivaš nešto što ti povuče srce - ili bismo možda trebali reći da
djelo otkriva tebe. Schubertova sonata u D-duru je nekako ista stvar.
- Da se vratim na pitanje - kažem ja - zašto slušate Schubertove
sonate? Osobito kada vozite?
- Ako sviraš Schubertove sonate kako su napisane, osobito ovu, to
nije umjetnost. Kao što je Schumann istaknuo, ona je preduga i
odveć pastoralna, a tehnički odveć jednostavna. Odsviraj je takvu
kakva jest i ona je plitka i bljutava, nekakva prašna starina. Zbog
toga svaki pijanist koji se nje dohvati uvijek dodaje nešto svoje,
nešto ekstra. Kao ovaj - čuješ li kako je artikulira ovdje? Dodaje
rubato. Usklađuje ritam, modulaciju, što god. Ne mogu je drukčije
držati na okupu. Ipak moraju biti oprezni, inače svi oni ekstra dodaci
unište dostojanstvo skladbe. Onda to nije više Schubertova glazba.
Svaki pijanist koji je svirao ovu sonatu bori se s istim paradoksom.
Posluša malo glazbu, mumljajući melodiju, zatim nastavi.
- Zbog toga volim slušati Schuberta dok vozim. Kao što rekoh, zato
što su sve izvedbe nesavršene. Napeta, umjetnička vrsta
nesavršenosti stimulira ti svi jest, drži te budnim. Ako slušam neku
iznimno savršenu izvedbu neke iznimno savršene skladbe dok
vozim, mogao bih poželjeti da sklopim oči i poginem na licu mjesta.
Ali slušajući D-dur mogu osjetiti granice onoga za što su ljudi
sposobni - da se stanovit tip savršenstva može ostvariti samo kroz
bezgranično nagomilavanje nesavršenoga. Osobno, mene to
ohrabruje. Znaš li na što ciljam?
- Donekle...
- Oprosti - kaže Oshima. - Naginjem tomu da me ponese tema.
- Ali postoji mnogo vrsta i stupnjeva nesavršenstva, zar ne?- velim.
- Sigurno, naravno.
- Komparativno govoreći, koja je izvedba Sonate u D-duru po
vašem mišljenju najbolja?
- To je teško pitanje. - Oshima se malo zamisli. Prebaci u nižu
brzinu, skrene u sporiji trak, brzo propusti hladnjaču s osamnaest
kotača, prebaci u višu i vrati se u naš trak. - Ne bih te htio uplašiti, ali
zelena je Miata vozilo koje se najteže uočava na autocesti po noći.
Tako je niska, i k tomu zelena se boja pretapa u tamu. Vozači
kamiona posebno je ne mogu vidjeti iz visokih kabina. To može biti
opasna stvar, naročito u tunelima. Sportska kola bi stvarno trebala
biti crvena. Onda bi se isticala. Zbog toga su Ferrariji većinom
crveni. Ali meni se slučajno sviđa zeleno, makar zbog toga stvari bile
opasnije. Zeleno je boja šume. Crveno je boja krvi.
Pogleda na sat i nastavi mumljati prateći glazbu. - Općenito bih
rekao da Brendel i Ashkenazy daju najbolje izvedbe, iako me uopće
ne diraju emocionalno. Schubertova glazba provocira i ruši temelje
svijeta na koji smo navikli. To je bit romantizma, a Schubertova
glazba je sinonim za romantizam.
I dalje slušam sonatu.
- Što ti misliš? Pomalo dosadno? - upita on.
- Pomalo - slažem se.
- Schuberta možeš cijeniti ako sam vježbaš. Sa mnom je bilo slično
kad sam ga prvi put slušao - bio mi je glupo dosadan. To je prirodno
za nekoga tvojih godina. S vremenom ćeš ga cijeniti. Ljudi se umore
od stvari koje nisu dosadne, ali se ne umore od onoga štojest
dosadno. Zamisli. Meni bi moglo biti zabavno kad se dosađujem, ali
ne bi bilo kad se od nečega umaram. Većina ljudi ne može
razlikovati to dvoje.
- Kažete da ste neobična osoba. Mislite li zbog hemofilije?
- Dijelom i zato - kaže on demonski se smješkajući. - Ali, ima tu i još
toga.
Schubertova dugačka "Nebeska" sonata završi, ne slušamo više
glazbu. Umuknemo, i svaki od nas ispunjava tišinu vlastitim
slučajnim mislima. Odsutno zurim i znakove koji promiču. Na
raskrižju skrećemo na jug i cesta zalazi u planine, jedan dug tunel za
drugim. Oshima se snažno koncentrira svaki put kad prestiže neko
vozilo. Prolazimo kraj brojnih sporih kamiona na cesti, i svaki put
čuje se šištav jecaj zraka, kao da je istrgnuta nečija duša.
Povremeno gledam natrag da provjerim je li moja uprtnjača dobro
svezana.
- Mjesto kamo idemo duboko je u planinama, nije baš najudobnije
prebivalište na svijetu - kaže Oshima. - Sumnjam da ćeš ikoga
drugog vidjeti dok budeš ondje. Nema radija, ni TV-a, ni telefona.
Sigurno ti ne smeta?
- Ne smeta - odvratim.
- Navikao si biti sam - komentira Oshima.
Ja kimnem.
- Ali samoća dolazi u različitim oblicima. Ono što ćeš ondje naći
moglo bi biti malo neočekivano.
- Kako to?
Oshima podigne most svojih naočala. - Stvarno ne mogu reći. Može
se promijeniti, ovisi o tebi.
Izlazimo s autoceste i spuštamo se niz užu regionalnu cestu. Duž
ceste blizu izlaza leži neki gradić. Oshima se zaustavi kraj
samoposluge i kupi namirnica gotovo više nego što možemo ponijeti
- voće i povrće, krekeri, mlijeko i mineralna voda, hrana u
konzervama, kruh, instant hrana u kesicama, većinom stvari koje ne
zahtijevaju mnogo kuhanja. Počnem izvlačiti novčanik, ali on
odmahne glavom i sve plati.
Vratimo se u kola, nastavimo vožnju. Držim vrećice koje nisu mogle
stati u prtljažnik. Čim smo napustili onaj gradić oko nas sve postaje
mračno. Nema kuća, tek pokoji automobil, a cesta je tako uska da se
dvoja kola teško mimoilaze. Oshima pali duga svjetla i juri naprijed,
kočeći, ubrzavajući, prebacujući iz druge u treću i obratno. Njegov je
izraz ukočen dok se usredotočuje na vožnju, usne stisnute, oči
prikovane uz točku ispred nas u mraku, desna ruka steže vrh
upravljača, lijeva spremna za akciju na ručici mjenjača.
Oštra strmina pojavljuje se nama slijeva. Čini se kao da je dolje
neki planinski potok. Okuke postaju oštrije, cesta skliskija, i nekoliko
se puta stražnji dio kola zanosi, ali odlučim da se zbog toga ne
brinem. Kad je u pitanju Oshima, imati ovdje udes najvjerojatnije ne
dolazi u obzir.
Moj sat pokazuje da će uskoro devet. Otvaram prozor i puštam da
hladan zrak navali unutra. Ovdje sve zvuči drukčije. U planinama
smo, sve dublje zalazimo. Odahnem s olakšanjem kad se cesta
napokon odvoji od strmina i skrene u šumu. Drveće se magično
uzdiže iznad nas. Naša svjetla ližu debla, obasjavajući jedno za
drugim. Asfaltiranu cestu ostavili smo iza sebe, pod gumama skaču
kamenčići koji se odbijaju od dna kola. Amortizeri plešu gore-dolje
po neravnu putu. Nema mjeseca, ni zvijezda. Povremena kišica
poškropi vjetrobran.
- Dolazite li često ovamo? - upitam.
- Nekada sam dolazio. Sada, kraj posla i svega ostaloga ne mogu
dolaziti tako često. Moj stariji brat je surfer i živi na obali u Kochiju.
Ima ondje dućan i pravi daske za surfanje. Katkada dolazi ovamo. Ti
surfaš?
- Nikada nisam pokušao - kažem mu.
- Ako ti se pruži prilika, neka te moj brat pouči. Jako je dobar - kaže
Oshima. - Ako ga upoznaš vidjet ćeš da nije kao ja. On je visok,
preplanuo, pomalo tih, ne toliko druželjubiv, i voli pivo. I ne bi
razlikovao Schuberta od Wagnera. Ali mi zbilja dobro napredujemo.
Nastavljamo cestom kroz gustu šumu i napokon skrećemo. Oshima
zaustavlja kola, pušta motor da radi, izlazi, otključava neku žičanu
ogradu i otvara prolaz. Vozimo se unutra i nastavljamo zavojitim,
neravnim putem do čistine gdje put završava. Oshima zaustavi auto,
duboko odahne i objema rukama zabaci kosu natrag, zatim ugasi
motor i povuče ručnu kočnicu.
Ventilator još zuji, hladeći pregrijani motor dok se para diže iz
poklopca, ali čim se ugasi motor na nas padne teška tišina. Čujem
potočić u blizini, slabašan zvuk vode. Visoko iznad nas vjetar
simbolično šumi. Otvaram vrata i izlazim. Krpice studeni vise u
zraku. Imam na sebi mornarsku jaknu povrh majice i zatvaram je do
vrata.
Pred nama je mala građevina, drvena koliba naizgled, premda je
premračno da bi se mnogo vidjelo. Automobilska svjetla još gore,
Oshima se polako približava kolibi, s lampom u ruci, penje se
stubama na trijem, vadi ključ i otključava vrata. Ulazi unutra, kresne
šibicom i upali svjetiljku. Zatim izlazi na trijem držeći svjetiljku i
objavljuje: - Dobro došli u moju kuću. - Sve izgleda kao crtež u
starinskoj knjizi priča.
Penjem se uza stube i ulazim. Oshima pali veću svjetiljku što visi sa
stropa. Koliba se sastoji od jedne velike prostorije nalik na kutiju.
U kutu je malen krevet, stol i dvije drvene stolice, stara sofa,
beznadno pohaban tepih - hrpa starog pokućstva koje nitko nije htio,
reklo bi se, tek nabacanog skupa. Tu je polica od cementnih blokova
i dasaka prepuna knjiga, korice su im izlizane kao da su se mnogo
čitale. Tu je i stari ormar za odjeću. I jednostavna kuhinja s radnom
plohom, malen plinski štednjak, i sudoper ali bez tekuće vode.
Umjesto toga pretpostavljam da za vodu služi aluminijsko vjedro.
Lonac i kotlić na polici, plus tava koja visi na zidu. A u sredini
prostorije nalazi se crna peć na drva.
- Moj brat je sagradio ovu kolibu gotovo sam. Uzeo je grubu
brvnaru za drvosječe i potpuno je preuredio. Spretan je u rukama.
Tada sam bio još malen i nešto sam pomagao, pazeći da se ne
porežem i slično. Prilično je primitivna. Nema struje. Nema tekuće
vode. Nema kupaonice. Jedino moderno pomagalo je plin propan. -
Oshima nalijeva malo mineralne vode u lonac i stavlja je da uzavrije.
- Moj djed je nekada bio vlasnik ove planine. Bio je prilično bogat
čovjek u Kochiju, s mnogo posjeda. Umro je prije deset godina, pa
smo brat i ja naslijedili gotovo cijelu planinu. Nijedan drugi rođak nije
ju htio. Predaleko je od uhodanih puteva, i ne vrijedi mnogo. Ako
bismo htjeli uzgajati šumu za sječu drva, morali bismo zaposliti ljude
i to bi previše stajalo.
Razmičem zavjesu na prozoru. Zid posvemašnje tame je sve što
mogu vidjeti.
- Bio sam upravo tvojih godina - kaže Oshima, umačuci vrećice
kamilice u lonac. - Običavao sam često dolaziti ovamo i živjeti sam.
Ne vidjeti nikoga, ni s kim ne razgovarati. Brat me je na to gotovo
prisiljavao. Nije uobičajeno činiti to nekom tko ima moju bolest -
preopasno je za takve osobe da budu same na osamljenu mjestu. Ali
moj brat se nije obzirao. - Naslanja se na radnu plohu, čekajući da
voda uzavrije. - Nije me pokušavao disciplinirati ili bilo što. samo |e
vjerovao da mi je to potrebno. Mogao sam mnogo čitati, razmišljati o
stvarima. Istinu govoreći, poslije nekog vremena teško sam odlazio u
školu. Između mene i škole razvijala se nekakva uzajamna mržnja.
Bio sam različit od sviju drugih. Zbog milosrdna srca pustili su me da
završim osnovnu školu, a poslije toga bio sam prepušten sebi,
uglavnom. Baš kao ti. Jesam li ti sve ovo već ispričao?
Odmahujem glavom. - Jeste li zbog toga tako ljubazni sa mnom?
- Dijelom i zato - kaže on, pa zastane. - Ali ne samo zbog toga.
Oshima mi pruži šalicu čaja i počne ispijati svoj. Moji su živci napeti
nakon duge vožnje, i kamilica je upravo ono što mi je potrebno da se
smirim.
Oshima pogleda na sat. - Bolje je da pođem, zato mi dopusti da ti
sve objasnim. Tu je u blizini krasan potok kojim se možeš poslužiti
za vodu. Dolazi iz izvora pa je možeš slobodno piti. Mnogo je bolja
nego ove boce mineralne vode. Straga su složena drva za ogrjev pa
nalozi peć ako ti bude hladno. Ovdje bude prilično svježe. Nekoliko
sam je puta ložio u kolovozu. Peč možeš rabiti i za jednostavna
kuhanja. Ako ti treba kakvo drugo oruđe ili bilo što, pogledaj u šupi
iza kolibe. I možeš slobodno nositi svu staru odjeću moga brata koju
nađeš u ormaru. Njemu ne smeta ako netko nosi njegovu odjeću.
Oshima se podboči i još jednom preleti pogledom po kolibi. - Nije
neko romantično utočište, to je sigurno. Ali poslužit će za
jednostavan život. Moram te upozoriti na jednu stvar - nemoj ići
predaleko u šumu. Šuma je doista gusta, i kroz nju nema dobrih
staza. Stalno drži kolibu na oku. Lako se čovjek izgubi ako odeš
dalje, i teško je naći put natrag. Jedanput sam ondje doživio strašno
iskustvo. Bio sam samo par stotina koraka odavde, ali sam pola
dana proveo hodajući u krugu. Možeš pomisliti kako je Japan mala
zemlja, kako nema mogućnosti da se izgubiš u šumi. Ali kad se
jednom izgubiš u ovim šumama, vjeruj mi, ostaneš izgubljen.
Spremam to u glavu za buduću uporabu.
- I ne bih silazio s planine, osim u slučaju nužde. Predaleko je od
svih drugih kuća. Samo čekaj ovdje, i ja ću se vratiti za nekoliko
dana da te pokupim. Imaš dovoljno hrane da preživiš. Usput rečeno,
imaš li mobitel?
- Imam - kažem mu, pokazujući na uprtnjaču.
On mi se osmijehne. - Neka ostane u uprtnjači. Ovdje neće raditi,
nalaziš se izvan dosega. Naravno, ni radio ne može raditi. Odsječen
si od svijeta. Mogao bi puno toga pročitati.
Odjednom se sjetim veoma praktična pitanja. - Ako nema
kupaonice, gdje ću poći na zahod?
Oshima široko raširi obje ruke. - Sva je šuma tvoja. Čini što hoćeš.
Poglavlje 14
Nakata je obilazio prazno gradilište nekoliko dana. Jednog je jutra
padala jaka kiša, pa je proveo dan u svojoj sobi baveći se
jednostavnim rezbarstvom, ali inače je provodio vrijeme sjedeći u
korovlju i čekajući da se pojavi nestala mačka boje kornjačevine ili
čovjek s čudnim šeširom. Ali nije imao sreće.
Na kraju svakog dana Nakata bi se zaustavio kraj kuće onih ljudi
što su ga unajmili i kazao im kako napreduje potraga - kamo je išao,
kakve je informacije uspio skupiti. Vlasnik mačke platio bi mu dvije
tisuće jena, njegovu uobičajenu svotu. Nitko nije službeno odredio tu
pristojbu, samo se naokolo proširio glas da u susjedstvu ima neki
vrstan pronalazač mačaka i nekako se uspostavila ta nadnica. Ljudi
bi mu uvijek dali i nešto osim novca - hranu, kadšto odjeću. Jednom
je dobio nagradu od osam tisuća jena kad je doista našao nestalu
mačku.
Nakatu nisu stalno molili da traga za nestalim mačkama, tako da
zbroj prikupljenih pristojba nije svakog mjeseca bio velik. Starija
njegova braća plaćala su režije od nasljedstva koje su roditelji
ostavili Nakati - što nije bilo previše za početak - a živio je od
mršavih ušteda i mjesečne gradske potpore za starije invalide.
Uspijevao je proći sa samom potporom, pa je novac od traženja
mačaka mogao trošiti kako je htio, a njemu se to činilo kao znatna
svota. Ali katkada mu nije padalo na pamet kako bi ga potrošio, ništa
osim da uživa u svojoj omiljenoj jegulji na žaru. Ići na banku ili imati
štedni račun u poštanskom uredu zahtijevalo je ispunjavanje
formulara, pa je sav preostali novac skrivao ispod tatamija u svojoj
sobi.
To što je bio sposoban razgovarati s mačkama bila je Nakatina
mala tajna. Znali su je samo on i mačke. Ljudi bi pomislili da je lud
kad bi to spomenuo, zato je o tome šutio. Svi su znali da nije jako
bistar, ali biti glup i biti lud to su potpuno različite stvari.
Katkada bi naišli ljudi dok je bio u duboku razgovoru s nekom
mačkom, ali kao da ih nikada nije bilo briga. Nije bilo tako neobično,
uostalom, vidjeti stariju čeljad kako razgovara sa životinjama kao da
su ljudi. Ali ako bi tko slučajno komentirao njegove sposobnosti s
mačkama i rekao nešto poput: Gospodine Nakata, kako to da tako
dobro poznajete mačje navike? Gotovo bi se reklo da znate s njima
razgovarati, on bi se samo nasmiješio i prešao preko toga. Nakata je
uvijek bio ozbiljan i uglađen, ugodna osmijeha, i bio je omiljen među
kućanicama u susjedstvu. Pomagao je i njegov uredan izgled. Iako
je bio siromašan, Nakata je uživao u kupanju i pranju rublja, a gotovo
nova odjeća koju su mu često davali njegovi klijenti samo je
pojačavala njegovu izrazitu pojavu. Neki komadi odjeće - majica za
golf boje lososa s natpisom Jack Nicklaus, primjerice - nisu mu točno
pristajali, ali to Nakati nije smetalo samo ako su bili uredni i čisti.
Nakata je stajao pred ulaznim vratima, podnoseći isprekidano
izvješće svojoj trenutnoj klijentici, gđi Koizumi, o potrazi za njezinom
mačkom, Gomom.
- Nakata je napokon dobio neke informacije o maloj Gomi - započe
on. - Osoba po imenu Kawamura reče da je prije nekoliko dana vidio
mačku koja sliči na Gomu prijeko na praznom gradilištu, na onome s
ogradom, prijeko u drugom bloku. To je dvije velike ceste odavde, i
reče da je dob, dlaka i ogrlica sve isto kao u Gome. Nakata je
odlučio držati stražu na praznom gradilištu, pa tako uzmem ručak i
sjedim ondje svaki dan, od jutra do zalaska sunca. Ne, nemojte se
zbog toga brinuti - imam puno slobodna vremena, uopće mi ne
smeta osim ako pada jaka kiša. Ali ako mislite da više nije potrebno,
gospođo, da budem na straži, onda mi to kažite. Odmah ću prestati.
Nije joj rekao da taj g. Kawamura nije osoba nego smeđi prugasti
mačak. To bi, mislio je, samo kompliciralo stvari.
Gđa Koizumi mu je zahvalila. Njezine dvije kćerčice bile su
potištene otkad je njihova ljubimica iznenada nestala, izgubile su
apetit. Majka im nije mogla to objasniti tako da im kaže kako mačke
imaju običaj povremeno nestati. Ali usprkos tomu što su djevojčice
doživjele šok, ona nije imala vremena ići po gradu i tražiti njihovu
mačku. Zbog toga se još više obradovala kad je našla osobu kao što
je Nakata koji će, za pukih dvije tisuće jena na dan, učiniti sve što
može u traganju za Gomom. Nakata je bio nastran star čovjek, i
nekako je čudno govorio, ali ljudi su tvrdili da je pravi genij kad je
posrijedi pronalaženje mačaka. Znala je da o tome ne bi smjela tako
misliti, ali starac nije izgledao dovoljno bistro da bi ikoga prevario.
Pružila mu je novac u omotnici, skupa s povrćem koje je upravo
skuhala - malo riže i taro krumpira u plastičnoj posudi Tupperware.
Nakata se naklonio dok je uzimao Tuppervvare, pomirisao hranu i
zahvalio joj. - Hvala vam lijepa. Taro je jedno od najdražih Nakatinih
jela.
- Nadam se da će vam prijati - odgovorila je gđa Koizumi.
Prošao je tjedan dana otkad je počeo nadzirati prazno gradilište, i
za to vrijeme Nakata je vidio mnogo različitih mačaka kako ulaze i
izlaze. Smeđi prugasti mačak Kawamura zaustavljao se svaki dan
po nekoliko puta da ga pozdravi. Nakata je uzvraćao pozdrav i
brbljao s njim o vremenu i svojoj pod pori. I dalje nije mogao
razumjeti ni riječi od mačkova govora.
- Čučni na pločnik, Kawara u problemu - kazao je Kawamura. Činilo
se da nešto želi priopćiti Nakati, ali starac ništa nije razumio i to mu
je rekao.
Od toga se mačak nekako zbunio i ponovio istu misao - možda istu
- različitim riječima. - Kawara viče svezano. - Nakata je bio još
nemoćniji.
Šteta što Mimi nije ovdje da pomogne, pomislio je. Mimi bi dobro
pljusnula mačka po obrazu i natjerala ga da bude razumljiv. Pametna
je mačka ta Mimi. Ali Mimi nije bila tu. Nikada se ne bi pojavila na
takvu zemljištu, da ne dobije nametnike od drugih mačaka.
Pošto je istresao sve te misli koje Nakata nije mogao slijediti,
Kawamura je ponosno otišao.
Druge su se mačke provlačile unutra i van. Isprva su bile na oprezu
kad bi tek ugledale Nakatu, zureći u njega s udaljenosti uz
negodovanje, ali kad bi vidjele da on ondje samo sjedi i ništa ne radi,
potpuno su zaboravljale na njega. Nakata je na svoj tipičan
prijateljski način pokušavao zapodjenuti razgovor. Rekao bi zdravo i
predstavio se, ali većina bi se mačaka oglušila, praveći se da ga ne
čuju, ili bi jednostavno zurile kroz njega. Ovdje su mačke bile
posebno sklone da nekoga hladno dočekaju. Sigurno su imale
prilično grozno iskustvo s ljudima, zaključio je Nakata. Nije bio u
položaju da išta od njih zahtijeva, i nije ih kudio zbog njihove
hladnoće. Znao je vrlo dobro da će u mačjem svijetu uvijek biti
stranac.
- Vi dakle znate govoriti, ha? - reče pomalo oklijevajući crno-bijeli
tigrasti mačak s poderanim ušima dok se osvrtao oko sebe. Mačak
je grubo govorio ali izgledao je sasvim prijazno.
- Da, pomalo - odgovori Nakata.
- Ipak to začuđuje - dodade tigrasti mačak.
- Meni je ime Nakata - reče Nakata predstavljajući se. - A vaše bi
ime bilo?
- Nemam imena - reče tigrasti mačak osorno.
- Kako bi bilo Okawa? Smeta li vam ako vas tako zovem?
- Svejedno.
- Onda dobro, g. Okawa - reče Nakata. - Kao zalog našega
poznanstva, biste li htjeli malo sušenih srdela?
- Dobro zvuči. Jedno od mojih najdražih jela, srdele.
Nakata izvadi iz torbe srdelu omotanu prozirnom folijom i odmota je
za Okawu. Uvijek je sa sobom imao poneku srdelu, za svaki slučaj.
Okawa smaza srdelu, guleći je od glave do repa, zatim očisti lice.
- To je bila prava stvar. Jako sam zahvalan. Volio bih vas negdje
polizati, ako želite.
- Ne, nema potrebe. Nakata je zahvalan za tu ponudu, ali upravo
sada nemam potrebe za lizanjem, hvala svejedno. Zapravo, jedan
me vlasnik zamolio da nađem njihovu mačku. Ženka boje
kornjačevine po imenu Goma. - Nakata izvadi iz torbe fotografiju
Gome i pokaza je Okawi. - Netko mi je rekao da je ova mačka
viđena na ovom praznom gradilištu. Tako Nakata ovdje sjedi već
nekoliko dana čekajući Gomu da se pojavi. Pitao sam se jeste li,
slučajno, možda vi na nju naletjeli.
Okawa pogleda fotografiju i smrknu se u licu. Pojaviše mu se bore
između obrva i on zgranuto trepnu nekoliko puta. - Zahvalan sam za
srdelu, nemojte me krivo shvatiti. Ali o tome ne mogu govoriti. Bit ću
u velikoj neprilici ako progovorim o tome.
Nakata se prenerazio. - U velikoj neprilici ako progovorite o tome?
- To je opasna, neugodna stvar. Mislim da vam je bolje otpisati tu
mačku. A želite li dobro sebi, držite se dalje od ovoga mjesta. Ne bih
htio da zapadnete u nevolje. Žao mi je što nisam mogao više
pomoći, ali samo razmislite o načinu kako vam zahvaljujem za
hranu. - S tim riječima Okawa ustade, pogleda oko sebe i nestade u
gustišu.
Nakata uzdahnu, izvadi termosicu i poče polako piti čaj. Okawa je
rekao da je opasno ovdje biti, ali Nakata nije mogao zamisliti zbog
čega. On samo traži jednu malu izgubljenu mačku, to je sve što čini.
Što bi uopće moglo biti opasno u tome? Možda je opasan onaj lovac
na mačke s čudnim šeširom što mu ga je spomenuo Kawamura. Ali
Nakata je ljudsko biće, nije mačka. Zašto bi se onda bojao lovca na
mačke?
Ali svijet je bio pun mnogih stvari u koje Nakata nije mogao
proniknuti, pa je prestao o tome razmišljati. S takvim mozgom kakav
je imao, od prevelika razmišljanja samo je dobivao glavobolju.
Nakata ispi posljednju kap čaja, zašarafi poklopac na termosici i vrati
je u torbu.
Kad je Okawa iščeznuo u gustišu, dugo se nije pojavila nijedna
mačka. Samo leptiri, lepršajući tiho iznad korova. Jato vrabaca
doletje na gradilište, rasprši se na sve strane, ponovno se okupi i
odletje. Nakata je zadrijemao nekoliko puta, budeći se s trzajem.
Znao je otprilike koliko je sati prema položaju sunca.
Bila je skoro večer kad se pred njim pojavio pas.
Golem, crn pas iznenada je izišao iz gustiša, probijajući se tiho
naprijed. S mjesta gdje je sjedio Nakata životinja je više sličila na
tele nego na psa. Imao je duge noge, kratku dlaku, nabrekle čelične
mišiće, uši oštre poput noževa, i nije imao ogrlicu. Nakata nije
mnogo znao o pasminama pasa, ali jedan pogled mu je kazao da je
to opak soj, ili barem takav da može postati zao ako bude morao.
Takvu je vrstu pasa koristila vojska u jedinicama K-9.
Oči toga psa bile su potpuno bezizražajne a koža oko usta izvrnuta,
pokazujući zloslutne očnjake. Na zubima je bilo krvi, a sluzavi
komadići mesa prilijepili se oko njegovih usta. Njegov svijetlocrven
jezik palucao je između zubi kao plamen. Pas je zurio u Nakatu i
stajao, nepomičan, bez glasa, dugo vremena. I Nakata je šutke
sjedio. Nije znao razgovarati sa psima - samo s mačkama. Pseće oči
bile su staklaste i beživotne kao perle od skrutnuta močvarna mulja.
Nakata je disao mirno i plitko, ali nije se uplašio. Bio je prilično
svjestan da se našao licem u lice s neprijateljskom, agresivnom
životinjom.(Zašto se to događa, pojma nije imao.) Ali nije razvio tu
misao korak dalje da bi vidio kako je sam u izravnoj opasnosti.
Pojam smrti bio je izvan njegove moći zamišljanja. I bol je bila nešto
čega nije bio svjestan dok je stvarno ne bi osjetio. Bol kao apstraktan
pojam nije ništa značila. Posljedica toga bila je da se nije bojao, čak
ni toga čudovišnoga psa što je zurio u njega. Bio je jednostavno
zbunjen.
Ustani, reče pas.
Nakata proguta pljuvačku. Taj pas govori! Zapravo ne govori, jer mu
se usta ne miču, nego komunicira na način koji se razlikuje od
govora.
Ustani i pođi za mnom, zapovjedi pas.
Nakata učini kako mu je rečeno, uspravljajući se s mukom.
Razmišljao je bi li pozdravio psa, zatim zaključio da je bolje odustati
od toga. Iako oni mogu razgovarati, pomislio je kako od toga ne bi
bilo mnogo koristi. Osim toga, nije mu se razgovaralo sa psom, još
manje da mu daje neko ime. Koliko god proteklo vremena on mu
neće postati prijateljem.
Jedna misao sijevne u Nakatinoj glavi: Možda taj pas ima neke
veze s predsjednikom koji je otkrio da on zarađuje novac tražeći
mačke pa će mu ukinuti pod poru! To me uopće ne bi iznenadilo,
pomisli, da predsjednik ima ovakvu K-9 vrstu psa. Ako je tako, našao
sam se u velikoj nevolji!
Kad je Nakata napokon ustao, pas polako pođe odatle. Nakata
objesi torbu o rame i krenu za njim. Pas je imao kratak rep i pri
njegovu korijenu dva velika testisa.
Pas presiječe ravno preko prazna gradilišta i kliznu kroz daščanu
ogradu. Nakata ga je slijedio, a pas nijednom nije pogledao natrag.
Bez sumnje je mogao po zvukovima njegovih koraka reći da je
Nakata iza njega. Kako su se primicali trgovačkoj četvrti tako su ulice
postajale napučenije, uglavnom kućanicama koje su pošle u
kupovinu. Usmjerivši pogled ravno naprijed, pas je koračao dalje,
pokazujući nadmoć cijelim svojim držanjem. Kad bi ugledali tu
divovsku životinju nasilna izgleda, ljudi su skakali u stranu, a neki su
biciklisti čak sjahali i prešli na drugu stranu ulice da se ne sretnu s
njom.
Dok je hodao za tim čudovišnim psom Nakata je osjećao da se ljudi
njemu sklanjaju s puta. Možda su mislili da je izveo psa u šetnju, ali
bez uzice. I zbilja su ga neki ljudi prostrijelili pokudnim pogledom. To
ga je žalostilo. Ne činim ovo zato što želim, htio im je objasniti.
Nakatu vodi ovaj pas, htio je reći. Nakata nije snažna ličnost, nego
slaba.
Slijedio je psa na priličnoj udaljenosti. Prošli su brojna raskrižja i
napustili trgovačku četvrt. Pas nije mario za svjetla semafora na
pješačkim prijelazima. Ceste nisu bile široke i automobili nisu jurili
brzo, tako da uopće nije bilo opasno prelaziti dok je crveno. Vozači
su stiskali kočnice videći tu golemu životinju ispred sebe. Pas je sa
svoje strane pokazivao zube, zurio u vozače i izazovno se gegao
preko ulice. Pas je jako dobro znao što znače prometna svjetla, to je
Nakata mogao osjetiti, ali namjerno ih je zanemarivao. Taj pas je
naviknuo raditi po svome.
Nakata nije više znao gdje su. U jednom trenutku prošli su kraj
rezidencijalnog područja u četvrti Nakano koje mu je bilo poznato, ali
onda su skrenuli iza ugla i više nije bio u poznatoj okolini. Nakata se
osjećao tjeskobno. Što će učiniti ako se izgubi pa više ne mogne
naći put natrag? Znao je samo to da možda više nisu u četvrti
Nakano. Ispruži vrat pokušavajući uočiti kakav poznat znak, ali nije
bio te sreće. Bio je to dio grada koji nikada prije nije vidio.
Pas je i dalje bezbrižno išao, držeći korak koji je Nakata mogao
pratiti, dignute glave, naćuljenih ušiju, njišući testisima kao satnim
njihalom.
- Recite, je li ovo još četvrt Nakano? - zovnu Nakata.
Pas nije odgovorio niti se osvrnuo.
- Radite li za predsjednika?
Opet nikakva odgovora.
- Nakata samo traži jednu izgubljenu mačku. Malu mačku boje
kornjačevine koja se zove Goma.
Ništa.
To ga nikamo nije vodilo, i on odustade.
Stigli su do nekog ugla u rezidencijalnom kraju s velikim kućama ali
bez prolaznika, i pas hrabro prođe kroz otvoren starinski dvokrilni
ulaz u staromodnom kamenom zidu koji je okruživao jednu kuću.
Velik automobil bio je parkiran ispod nadstrešnice - velik i crn upravo
kao pas, i sjajan. Ulaz u kuću bio je također otvoren. Pas uđe unutra
bez oklijevanja. Prije nego što će stupiti u kuću, Nakata izu stare
tenisice i uredno ih složi kraj ulaza, strpa planinarsku kapu u torbu i
otrese vlati trave s hlača. Pas je stajao čekajući da se Nakata uredi,
zatim krenu drvenim lakiranim hodnikom vodeći ga prema nečemu
što je izgledalo kao primaća soba ili knjižnica.
Prostorija je bila mračna. Sunce je već bilo gotovo zašlo, a teški
zastor na prozoru prema vrtu bio je navučen. Nijedno svjetlo nije bilo
upaljeno. U dnu prostorije bio je velik stol i kao da je netko za njim
sjedio. Nakata je znao da mora pričekati dok mu se oči ne priviknu
da bi mogao reći sa sigurnošću. Ondje se nazirala lelujava tamna
silueta, kao izrezana iz papira. Kad je Nakata ušao u prostoriju ta se
silueta lagano okrenula. Tko god ondje bio taj je sjedio na uredskoj
stolici i okrenuo se prema njemu. Obavivši svoju dužnost, pas se
zaustavio, svalio na pod i zatvorio oči.
- Zdravo - reče Nakata onom crnom obrisu.
Druga osoba ne reče ni riječi.
- Žao mi je što smetam, ali ja se zovem Nakata. Nisam uljez.
Nikakva odgovora.
- Ovaj mi je pas rekao da pođem za njim, tako sam ovdje.
Oprostite, ali pas je ravno ušao u vašu kuću i ja sam došao za njim.
Ako vam strašno ne smeta, ja ću otići...
- Sjednite na sofu, molim - reče čovjek blagim ali jakim glasom.
- U redu, sjest ću - reče Nakata spuštajući se na sofu za jednu
osobu. Točno kraj njega bio je pas, nepomičan kao kip. - Jeste li vi...
predsjednik?
- Nešto slično tomu - reče čovjek iz mraka. - Ako vam je tako lakše,
samo naprijed i mislite da jesam. Nije važno.
Čovjek se okrenu i potegnu lančić da upali podnu svjetiljku. Upali se
žuto svjetlo ostavljajući starinski dojam, slabašno ali dovoljno za tu
prostoriju.
Čovjek pred njim bio je visok, vitak, i nosio je crn svileni šešir.
Sjedio je na kožnoj uredskoj stolici prekriživši noge ispred sebe.
Imao je na sebi pristao crven kaput s dugim repovima, crn prsluk i
visoke crne čizme. Hlače su mu bile bijele kao snijeg i savršeno su
mu pristajale. Jedna mu je ruka bila podignuta do ruba šešira, kao
da se pristojno klanja nekoj dami. Lijeva mu je ruka stiskala okrugao,
pozlaćen držak na crnom štapu za šetnju. Gledajući taj šešir, Nakata
je odjednom pomislio: To mora biti onaj lovac na mačke!
Crte toga čovjeka nisu bile neobične kao njegova odjeća. Bio je
negdje između mladića i starca, lijep i ružan. Obrve su mu bile oštre i
guste, obrazi se zdravo rumenjeli. Lice strašno glatko, bez brade i
brkova. Ispod suženih očiju hladan smiješak je titrao na njegovim
usnama. Ona vrsta lica koju je teško zapamtiti, naročito zbog
njegove neobične odjeće koja je odvlačila pažnju. Obucite ga u
drukčiju odjeću pa ga možda ne ćete ni prepoznati.
- Vi znate tko sam ja, pretpostavljam.
- Ne, gospodine, bojim se da ne znam - reče Nakata.
Čovjek je izgledao kao da ga je to malo razočaralo. - Jeste li
sigurni?
- Da, siguran sam. Zaboravio sam to spomenuti, ali Nakata...
- Nikada me prije niste vidjeli? - reče čovjek ustajući sa stolice da
stane pokraj Nakate, podignute noge kao da hoda. - Niste se sjetili?
- Ne, žao mi je. Ne prepoznajem vas.
- Shvaćam. Možda vi onda ne pijete viski - reče čovjek.
- To je točno. Nakata ne pije i ne puši. Toliko sam siromašan da
dobivam pod poru i tako ne mogu sebi to priuštiti.
Čovjek opet sjede i prekriži noge. Podiže čašu sa stola i popi gutljaj
viskija. Ledene kocke zazvoniše u čaši. - Nadam se da ne
zamjeravate te ja poslužim.
- Ne, to mi ne smeta. Molim, slobodno.
- Hvala vam - reče čovjek, zureći pozorno u Nakatu. - Tako vi
stvarno ne znate tko sam.
- Žao mi je, ali bojim se da ne znam.
Čovjek lagano stisnu usne. Na kratak trenutak pojavio se hladan
smiješak kao mreška na vodenoj površini, iščeznuo, zatim se opet
pojavio. - Tko god pije viski smjesta bi me prepoznao, ali nije važno.
Moje ime je Johnnie Walker. Johnnie Walker. Gotovo svatko zna tko
sam. Nije da se hvalim, ali ja sam poznat u cijelom svijetu. Prava
ikona, mogli biste reći. Nisam ja onaj pravi Johnnie Walker, pazite.
Nemam nikakve veze s onom britanskom destilerijom. Samo sam
posudio njegov izgled i ime. Čovjek mora imati izgled i ime, zar ne?
Tišina zavlada u prostoriji. Nakata nije imao pojma o čemu taj
čovjek govori, iako je razabrao ime Johnnie Walker. - Jeste li vi
stranac, g. Johnnie Walker?
Johnnie Walker nakrivi glavu. - Pa, ako vam to pomaže da me
razumijete, možete slobodno tako misliti. Ili ne. Jer je istina jedno i
drugo.
Nakata je bio izgubljen. Mogao je isto tako razgovarati s
Kawamurom, onim mačkom. - Vi ste dakle stranac, ali također niste
stranac. To hoćete reći?
- To je točno.
Nakata nije razumio stvar. - Jeste li vi onda naredili ovom psu da
me dovede ovamo?
- Jesam - odgovori Johnnie Walker jednostavno.
- Što znači... da možda imate nešto što biste me htjeli pitati?
- Vjerojatnije je da vi imate nešto pitati mene - odvrati Johnnie
Walker, zatim otpi još jedan gutljaj viskija. - Koliko razumijem, vi ste
nekoliko dana čekali na onom praznom gradilištu da se ja pojavim.
- Da, to je točno. Potpuno sam zaboravio! Nakata nije odveć bistar,
i brzo zaboravljam stvari. Upravo je tako kako ste rekli. Čekao sam
vas na onom praznom gradilištu da vas pitam o jednoj nestaloj
mački.
Johnnie Walker oštro lupne crnim štapom po sarama crnih čizama i
rezak prasak ispuni prostoriju. Crni pas strignu ušima. – Sunce
zalazi, vrijeme leti. Zašto onda ne bismo prekinuli ovaj lov - reče
Johnnie Walker. - Htjeli ste me vidjeti zbog te mačke?
- Da, to je točno. Gospođa Koizumi je zamolila Nakatu da je nađe, i
posvuda sam tražio Gomu prošlih desetak dana. Poznajete li Gomu?
- Vrlo dobro je poznajem.
- A znate li gdje bi mogla biti?
- Doista znam.
Napola otvorenih usta Nakata je buljio u svileni šešir, zatim opet u
njegovo lice. Tanke usne Johnnija Walkera bile su čvrsto stisnute, s
izrazom povjerenja.
- Je li negdje blizu?
Johnnie Walker kimnu nekoliko puta. - Da, vrlo blizu.
Nakata pogleda po prostoriji, ali nije vidio nijednu mačku. Samo
pisaći stol, uredska stolica na kojoj je sjedio čovjek, sofa na kojoj je
sam sjedio, još dvije stolice, podna svjetiljka i stolić za kavu. - Mogu
li onda odvesti Gomu kući? - upita Nakata.
- To sasvim ovisi o vama.
- O Nakati?
- Točno. Sve stoji do vas - reče Johnnie Walker, lagano podignuši
jednu obrvu. - Ako pristanete na to, možete Gomu odvesti kući. I
usrećiti gđu Koizumi i njezine kćeri. Ili možete je nikada ne odvesti, a
njima srca slomiti. To ne biste željeli učiniti, pretpostavljam.
- Ne, Nakata ih ne želi razočarati.
- Ista je stvar sa mnom. Ni ja ih ne želim razočarati.
- Što ćemo onda učiniti?
Johnnie Walker zavrti štap za šetnju. - Želim da nešto učinite za
mene.
- Je li to nešto što Nakata može učiniti?
- Nikada ne tražim nemoguće. To je kolosalan gubitak vremena,
slažete li se?
Nakata je malo razmišljao o tome. - Pretpostavljam da je tako.
- To znači da je ono što od vas tražim da učinite nešto što ste
sposobni učiniti.
Nakata promozga o tome. - Da, rekao bih da je to istina.
- U pravilu, uvijek postoji protudokaz za svaku teoriju.
- Oprostite? - reče Nakata.
- Za svaku teoriju mora postojati protudokaz, inače znanost ne bi
napredovala - reče Johnnie Walker, izazovno lupkajući štapom po
čizmama. Pas opet naćuli uši. - Nimalo.
Nakata je šutio.
- Istinu govoreći, već dugo tražim nekoga poput vas - reče Johnnie
Walker. - Ali nije bilo lako naći pravu osobu. Neki dan, međutim vidio
sam vas u razgovoru s nekom mačkom, i tada mi je sinulo - to je
točno osoba za kojom tragam. Zato sam vas natjerao da prijeđete taj
put. Ipak, žao mi je što ste morali pretrpjeti toliku muku.
- Nije bila nikakva muka. Nakata ima slobodna vremena na pretek.
- Pripremio sam nekoliko teorija o vama - reče Johnnie Walker. - I
naravno nekoliko primjera protudokaza. To je kao neka igra,
mentalna igra koju igram. Ali svaka igra zahtijeva pobjednika i
gubitnika. U ovom slučaju, pobjeda i poraz omogućuju da se odredi
koja teorija je točna i koje teorije nisu točne. Ali ne bih rekao da
razumijete o čemu govorim.
Nakata šutke odmahnu glavom.
Johnnie Walker lupnu dvaput štapom po čizmama, znak za psa da
ustane.
Poglavlje 15
Oshima sjeda u Miatu i pali srednja svjetla. Dok pritišće gas, šljunak
skače stružući po dnu automobila. Vozi unatrag, zatim se okreće
prema cesti. Digne ruku u znak pozdrava, ja učinim to isto. Tama
proguta stražnja svjetla, zvuk motora zamre. Zatim sve potpuno
iščezne, zavlada šumska tišina.
Vratim se u kolibu i zasunem vrata iznutra. Kao da je ležala
čekajući mene, tišina me sa svih strana čvrsto ornata čim ostanem
sam. Noćni zrak je tako hladan te je teško vjerovati da je rano ljeto,
ali prekasno je da se naloži peć. Mogu se samo zavući u vreću za
spavanje i usnuti. Mozak mi je malo rastresen od manjka sna i mišići
me bole od duga poskakivanja u autu. Prigušim svjetlo svjetiljke.
Prostorija se smračuje dok sjene što ispunjavaju kutove postaju
dublje. Prevelika je muka mijenjati odjeću, zato se zavlačim u vreću
s trapericama i jaknom na sebi.
Sklopim oči ali ne mogu usnuti, tijelo mi vapi za počinkom dok mi je
duh potpuno budan. Neka ptica povremeno prekida noćnu tišinu. I
drugi se zvukovi miješaju, stvari koje ne mogu identificirati. Nešto
hoda po otpalu lišću. Nešto teško šušti u granama. Zvuk duboka
disanja. Katkada se čuje zloslutna škripa podnih dasaka na trijemu.
Zvuče kao da su kraj mene u kolibi, vojska nevidljivih stvorenja koja
napučuju tamu i mene opkoljavaju.
I kao da me netko gleda. Koža mi bridi od osjeta očiju što me
probadaju. Srce mi muklo lupa. Nekoliko puta iz vreći jedva
razmaknem vjeđe na očima i piljim naokolo po mutno osvijetljenoj
prostoriji da se uvjerim kako u njoj nema nikoga drugoga. Vrata su
zasunjena teškim zasunom, i debeli zastori na prozorima su čvrsto
zatvoreni. Tako sam siguran, velim sebi. Sam sam u ovoj prostoriji i
nitko ne zuri u mene kroz prozore.
Ali još se ne mogu otresti osjećaja da me netko promatra. Grlo mi je
suho i teško dišem. Moram popiti malo vode, ali ako to učinim morat
ću mokriti a to znači izlaziti van. Moram izdržati do jutra. Smotan u
vreći za spavanje, malo zatresem glavom.
Zar me zafrkavaš? Ti si kao neko uplašeno malo dijete, bojiš
se tišine i mraka. nećeš se sada na mene okomiti, zar ne?
Uvijek si mislio da si žilav, ali kad se nađeš u škripcu, izgledaš
kao da ćeš zaplakati. Pogledaj se - kladim se da ćeš se upiškiti
u krevet!
Ne obraćajući pozornost na njega, čvrsto stišćem oči, zatvaram
vreću do nosa i praznim glavu. Ne otvaram oči ni za što - ni kad
čujem kako huče sova, ni kad nešto s muklim udarom padne na
zemlju. Čak ni kad osjetim da se nešto miče u kolibi. Mene
iskušavaju, kažem sam sebi. I Oshima je ovdje proveo nekoliko dana
sam, kad je bio otprilike mojih godina. Morao je biti uplašen do srži,
isto kao ja. To je mislio kad je rekao da samoća dolazi u različitim
oblicima. Oshima točno zna kako se osjećam dok sam ovdje sam po
noći, jer je prošao isto i proživio iste osjećaje. Ta mi misao pomaže
da se malo opustim. Osjećam se kao da mogu pratiti sjene prošlosti
što lebde ovdje i zamišljam sebe kao dio toga. Duboko udahnem i
zaspim istog trena.
Prošlo je šest kad se budim. Zrak je ispunjen pljuskom ptičjeg
dozivanja. Ptice užurbano prelijeću s grane na granu, dozivajući
jedna drugu prodornim cvrkutom. U njihovim porukama nema
nikakva tajanstvena odjeka ni skrivenih značenja kao sinoć. Kad
razmaknem zavjese, svaki je trun sinoćnje tame nestao oko kolibe.
Sve se blista u novorođenom zlatnom sjaju. Naložim peć, zagrijem
malo mineralne vode i napravim šalicu kamilice, zatim otvorim kutiju
krekera i pojedem ih nekoliko sa sirom. Poslije toga operem zube
nad sudoperom i umijem lice.
Navučem vjetrovku preko mornarske jakne i izađem. Jutarnje se
svjetlo slijeva odozgo kroz visoka stabla na čistinu ispred kolibe,
posvuda su sunčane zrake a magla lebdi kao netom iskovane duše.
Čisti zrak probada mi pluća sa svakim udisajem. Sjednem na ulaznu
stepenicu i gledam ptice kako hitaju od drveta do drveta, slušam
njihove dozive. Većina je u parovima, trajno provjeravaju gdje im je
drug, kričeći da ostanu u vezi.
Idem za šumom vode i odmah nalazim potok, vrlo blizu. Stijene
tvore neku vrst bazena gdje voda utječe, vrti se naokolo u mnoštvu
virova prije nego isteče da se opet spoji s maticom. Voda je bistra i
krasna. Uzimam je u pregršt da pijem, hladna je i ukusna, zatim
držim ruke u struji.
Vrativši se u kolibu ispržim šunku s jajima u tavi, napravim malo
prženca služeći se metalnom mrežom, i zagrijem mlijeko u lončiću
da sperem hranu niz grlo. Poslije jela izvlačim stolicu na trijem,
dižem noge na ogradu i provodim jutro u čitanju. Oshimina je polica
nakrcana stotinama knjiga. Samo nekoliko romana, uglavnom
klasici. Većinom su to knjige o filozofiji, sociologiji, historiji, geografiji,
prirodnim znanostima, ekonomiji - golem broj tema, slučajan izbor
područja. Oshima je rekao da je jedva pohađao školu, mora da je na
ovaj način stekao obrazovanje.
Uzimam knjigu o suđenju Adolfu Eichmannu. Imam nekakav
nejasan pojam o njemu kao nacističkom ratnom zločincu, ali taj me
čovjek ne zanima posebno. Knjiga mi je jednostavno zapela za oko,
to je sve. Počinjem čitati i doznajem kako je toga vrlo praktična
potpukovnika SS-a, s naočalama metalnog okvira i prorijeđenom
kosom, uskoro nakon početka rata, nacistički stožer odredio da
isplanira "konačno rješenje" židovskoga pitanja - to jest, istrjebljenje -
i kako je on istražio najbolje načine da se to doista provede.
Očevidno mu je jedva palo na pamet da se upita o moralnosti toga
što radi. Brinuo se samo o tome kako će se najbolje, u najkraćem
vremenu i uz najniži mogući trošak, riješiti Židova. A govorimo o
jedanaestak milijuna Židova u Europi koje je po njegovu računu
trebalo eliminirati.
Eichmann je proučavao koliko se Židova može ukrcati u svaki
željeznički vagon, koliki će postotak umrijeti od "prirodnih" uzroka
tijekom transporta, minimalan broj ljudstva koji je potreban da se ta
operacija izvede. Najjeftinija metoda uklanjanja mrtvih tijela -
spaljivanje, ili pokapanje, ili rastvaranje. Sjedeći za radnim stolom
Eichmann je gomilao sve te brojeve. Kad ih je jednom stavio u
pogon, sve je teklo prilično točno prema planu. Do kraja rata
uklonjeno je nekih šest milijuna Židova. Čudno je što taj čovjek
nikada nije osjetio grižnju savjesti. Sjedeći na sudu u Tel Avivu, iza
neprobojnog stakla, Eichmann je izgledao kao da ni po cijenu
vlastitog života ne može odgonetnuti zašto mu sude, ili zašto su oči
svijeta uprte u njega. Bio je samo tehničar, ponavljao je, koji je našao
najefikasnije rješenje zadanog problema. Zar nije činio samo ono što
bi svaki dobar birokrat učinio? Zašto su ga dakle izdvojili i optužili?
Sjedeći u spokojnoj šum. usred ptičjeg cvrkuta, čitao sam priču o
praktičnu čovjeku. Na kraju knjige ima bilješka olovkom koju je
Oshima zapisao. Njegov je rukopis lako prepoznati: Sve je to pitanje
zamišljanja. Naša odgovornost počinje s moći zamišljanja. To je
upravo kako je Yeats rekao: U snovima počinju odgovornosti.
Preokrenite to i mogli biste reći da se nikakva odgovornost ne može
pojaviti gdje nema moći zamišljanja. Upravo kao što vidimo kod
Eichmanna.
Pokušavam zamisliti Oshimu kako sjedi na toj stolici, s uredno
zašiljenom olovkom u ruci, pregledava ovu knjigu i zapisuje svoje
dojmove. U snovima počinju odgovornosti. Te riječi pogađaju cilj.
Sklapam knjigu, spuštam je u krilo, i razmišljam o vlastitoj
odgovornosti. Tu sam nemoćan. Moja bijela potkošulja bila je
namočena svježom krvlju. Krv sam isprao ovim rukama, toliko krvi
da je umivaonik postao crven. Zamišljam da ću biti odgovoran za svu
tu krv. Pokušavam zamisliti kako meni sude u sudnici, dok mi tužitelji
pokušavaju prilijepiti krivicu, srdito upirući prstima i zureći u mene.
Ponavljam da ne možeš biti odgovoran za nešto čega se ne možeš
sjetiti. Pojma nemam što se stvarno dogodilo, kažem im. Ali oni
ovako uzvraćaju: "Nije važno čiji je san to pokrenuo, ti imaš isti san.
Zato si odgovoran za sve što se u snu dogodilo. Taj san je gmizao u
tebi, upravo niz mračni hodnik tvoje duše."
Baš poput Adolfa Eichmanna što se zapleo - sviđalo se to njemu ili
ne - u uvrnute snove čovjeka koji se zvao Hitler.
Odlažem knjigu, ustajem i protežem se. Dugo sam čitao pa moram
ustati i malo se kretati naokolo. Uzimam aluminijsko vjedro kraj
sudopera i odlazim na potok da ga napunim. Zatim donosim
naramak drva iz šupe i slažem ih kraj peći.
U kutu trijema je izblijedio najlonski konopac za sušenje rublja.
Izvlačim vlažnu odjeću iz uprtnjače, poravnavam sve nabore i
vješam je da se suši. Vadim sve ostalo iz uprtnjače i slažem na
krevet, zatim sjedam za stol i dopunjavam svoj dnevnik za
posljednjih nekoliko dana. Služim se perom fina vrška i sitnim
slovima zapisujem sve što mi se dogodilo. Ne znam koliko ću dugo
pamtiti sve pojedinosti, zato je bolje da ih pobilježim najbrže što
mogu. Pretražujem pamćenje. Kako sam izgubio svijest i došao u
šumarak iza svetišta. Mrak i moja potkošulja natopljena krvlju.
Telefoniranje Sakuri, noćenje u njezinu stanu. Kako smo razgovarali,
kako mi je ono učinila.
Ona je rekla: Ne shvaćam, ne moraš mi to reći! Satno nastavi i
zamišljaj što god hoćeš. Ne treba ti moje dopuštenje. Kako
mogu znati što je u tvojoj glavi?
Ali imala je krivo. Ono što ja zamišljam možda jest veoma važno.
Za čitav svijet.
Toga popodneva odlučim poći u šumu. Oshima je rekao da je
opasno odlaziti daleko u šumu. Stalno drži kolibu na oku, upozorio
me. Ali vjerojatno ću ovdje biti nekoliko dana, pa bih morao nešto
doznati o ovom masivnom šumskom zidu koji me okružuje. Bolje je
znati išta, pretpostavljam, nego ništa. Praznih ruku opraštam se s
osunčanom čistinom i zalazim u tmurno more stabala.
Nekakva gruba staza utrta je kroz šumu, uglavnom slijedi oblik da,
ali tu i tamo je poboljšana s nekoliko kamenih ploča položenih poput
kamenja na gazu. Mjesta podložna eroziji uredno su poduprta
daskama, pa se staza može slijediti i kad je visoko obrasla korovom.
Možda je Oshimin brat radio na stazi malo-pomalo svaki put kad je
boravio ovdje. Slijedim je kroz šumu, najprije ide uzbrdo, zatim se
spušta i zaobilazi visoku gromadu prije nego što će se opet uspinjati.
Uglavnom je to uzbrdica, ali nije jako težak uspon. Visoka stabla
obrubljuju obje strane, debla su tamnih boja, grane rastu na sve
strane, odozgo gusto lišće. Zemljište je pokriveno niskim raslinjem i
papratima što upijaju koliko god mogu slabašno svjetlo. Na mjestima
gdje ne dopire sunce mahovina je prekrila stijene.
Poput nekoga tko uzbuđen kazuje priču da bi tek uvidio kako mu
presahnjuju riječi, staza postaje sve uža što dalje idem, a nisko
raslinje počinje prevladavati. Nakon određene točke teško je reći je li
to stvarna staza ili nešto što samo izdaleka na nju sliči. Naposljetku
se potpuno utapa u moru paprati. Možda staza produžuje uzbrdo, ali
odlučujem ostaviti to istraživanje za drugi put. Nemam na sebi
prikladnu odjeću i stvarno se nisam za to pripremio.
Zaustavim se i okrenem natrag. Odjedanput ništa mi ne izgleda
poznato, ne mogu se ni za što uhvatiti. Splet stabala zloslutno
zaklanja vidik. Tamno je, zrak je ispunjen truležom zelenila, nijedna
se ptica ne čuje.
Iznenada se naježim, ali nemam se zbog čega zabrinjavati, kažem
sam sebi. Staza je točno ondje. Sve dok to ne izgubim iz vida moći
ću se vratiti na svjetlost. Očiju prikovanih uz tlo pomno stupam po
svojim tragovima, te poslije mnogo više vremena nego što mi je
trebalo da stignem tamo, napokon se vratim pred kolibu. Čistina je
ispunjena blistavim svjetlom sunca u rano ljeto, a jasno dozivanje
ptica odjekuje dok traže hranu. Sve je točno onako kako sam
ostavio. Ili barem mislim da je tako. Stolica na kojoj sam sjedio još je
na trijemu. Knjiga koju sam čitao okrenuta je licem nadolje kako sam
je odložio.
Sada točno znam kako šuma može biti opasna. I nadam se da
nikada to neću zaboraviti. Upravo kako je Čavka rekao, svijet je pun
stvari o kojima ništa ne znam. Sve biljke ili drveće ovdje, na primjer.
Nikada nisam pomislio da bi drveće moglo biti tako čudnovato i
nezemaljsko. Hoću reći, jedino bilje koje sam ikada stvarno vidio ili
dotaknuo do sada bilo je gradske vrste - lijepo obrezani i njegovani
grmovi i stabla. Ali drveće ovdje, ono koje živi ovdje, potpuno je
različito. Stabla imaju fizičku moć, njihov dah nagriza svakog tko se
nade blizu, njihov pogled usredotočuje se na uljeza kao da je uočen
plijen. Kao da imaju neke mračne, prapovijesne, čarobne moći. Kao
što stvorenja iz dubokih mora vladaju oceanskim dubinama, u
šumama vrhovnu vlast imaju stabla. Kad bi htjela, šuma bi me mogla
izbaciti, ili me cijeloga progutati. Malo straha i poštovanja nije na
odmet.
Vraćam se u kolibu, vadim kompas iz uprtnjače i provjeravam
pokazuje li igla sjever. Mogao bi mi jednom dobro doći, pa ga stavim
u džep. Odlazim sjesti na trijem, promatram šumu i slušam Cream i
Dukea Ellingtona na walkmanu, pjesme koje sam presnimio iz zbirke
CD-a u knjižnici. Puštam "Crossroads" nekoliko puta. Glazba mi
pomaže da se smirim, ali ne mogu dugo slušati. Ovdje ne mogu
napuniti baterije, jer nema elektrike, pa kad mi se jednom isprazne
rezervne baterije glazba će zauvijek prestati.
Vježbam malo prije večere. Sklekovi, upori sjedeći, čučnjevi, stoj na
rukama, razne vrste istezanja - sklop koji te održava u formi bez
sprava i opreme. Pomalo dosadno. Priznajem, ali drži te u formi.
Učitelj me u vježbaonici poučio. - Osuđenicima u samoći zatvora ove
su vježbe najdraže - objasnio je i nazvao ih "najsamotnijim sklopom
na svijetu". Usredotočujem se na ono što radim i prolazim cijeli niz
nekoliko puta, košulja mi pritom postaje znojna.
Poslije jednostavne večere izlazim na trijem i promatram kako na
svodu trepere zvijezde, slučajno razbacani milijuni zvijezda. Ni u
planetariju ne može se vidjeti toliko zvijezda. Neke su naoko stvarno
velike i istaknute, kao da biste ih mogli dotaknuti ako s tom
namjerom ispružite ruku. Od svega toga ponestaje dah.
Ali nisu samo lijepe - zvijezde su kao stabla u šumi, žive su i dišu. I
gledaju mene. Što sam učinio do sada, što ću još učiniti - one sve to
znaju. Ništa ne promakne njihovim budnim očima. Dok sjedim ni pod
sjajnim noćnim nebom, opet me hvata velik strah. Srce mi tuče kao
ludo, jedva mogu disati. Svi ti milijuni zvijezda gledaju me odozgo, a
ja im nikada prije nisam poklonio ništa osim letimične misli. Ne samo
zvijezdama - koliko drugih stvari nisam primijetio na svijetu, stvari o
kojima ništa ne znam? Odjednom se osjećam izgubljeno, potpuno
nemoćno. I znam da nikada neću pobijediti taj grozan osjećaj.
Vrativši se u kolibu pomno slažem drva u peći, gužvam u lopte
nekoliko listova starih novina, potpalim ih i pazim da vatra zahvati
drvo. U nižim razredima bio sam na logorovanju i naučio kako se pali
vatra. Mrzio sam logorovanje, ali je barem nešto dobro od toga
ostalo, rekao bih. Otvaram prigušnicu da izađe dim. Isprva ne ide
baš najbolje, ali kad komad potpale uhvati, vatra se proširi na druge
cjepanice. Zatvaram vrata na peći i dovlačim stolicu ispred nje,
namještam svjetiljku blizu i nastavljam čitati knjigu gdje sam stao.
Kad se vatra malo razgorjela, stavljam na peć lonac s vodom da
uzavrije, i poslije nekog vremena lonac ugodno zagrgolji.
Natrag k Eichmannu. Naravno, njegov projekt nije uvijek išao
prema planu. Uvjeti na raznim mjestima usporavali su stvar. Kad bi
se to dogodilo on je reagirao kao ljudsko biće - barem malo. Ljutio
se, hoću reći. Raspalio bi se na te elemente nesigurnosti koji su
remetili njegovo elegantno rješenje. Vlakovi su kasnili. Birokracija je
zadržavala stvar. Zaduženi ljudi su smjenjivani, pa se odnosi s
njihovim nasljednicima nisu dobro razvijali. Poslije propasti istočne
fronte čuvari koncentracijskih logora poslani su u borbu. Padalo je
previše snijega. Nije stizalo dovoljno plina. Željeznice su
bombardirane. Eichmann je mrzio sam rat, taj element nesigurnosti
koji je uništavao njegove planove.
Na suđenju je sve to opisao, a lice mu nije odavalo nikakve
emocije. Njegovo je sjećanje bilo zapanjujuće. Čitav njegov život
sastojao se od takvih pojedinosti.
U deset odlažem knjigu, perem zube i umivam lice. Vatra obasjava
prostoriju narančastim sjajem, ugodna toplina ublažava moju
napetost i strah. Uvlačim se u vreću za spavanje u samoj potkošulji i
boksericama. Za razliku od sinoć, lako sklapam oči. U glavi mi
sijevne misao na Sakuru.
- Pomišljam kako bi lijepo bilo da sam zbilja tvoja sestra - rekla je.
Ništa od toga večeras. Moram se naspavati. Jedna cjepanica
propadne u peći, vani hukne sova. I ja propadam u nejasan san.
Idući dan je sve isto. Ptice me probude malo poslije šest. Ugrijem
vodu, napravim šalicu čaja i doručkujem. Čitam na trijemu, slušam
glazbu, idem napuniti vjedro na potoku. I koračam stazom kroz
šumu, ovaj put noseći kompas sa sobom, gledajući povremeno na nj
da otprilike zapamtim gdje je koliba. Našao sam sjekiricu u šupi i
služim se njome da zasijecam jednostavne znakove na stablima.
Raščišćujem ponegdje nisko raslinje da je lakše slijediti stazu.
Upravo kao jučer šuma je tamna i duboka, divovska stabla tvore
visok zid s obje strane. Nešto šumsko skriva se ondje, u tami između
drveća, kao trodimenzionalna slika neke životinje, motreći svaku
moju kretnju. Ali nema više straha od kojega sam drhtao. Uspostavio
sam vlastita pravila, dok njih slijedim neću se izgubiti. Nadam se.
Dolazim do mjesta gdje sam se jučer zaustavio i nastavljam dalje,
zakoračivši u more paprati. Nakon nekog vremena staza se opet
pojavi, opet sam okružen zidom drveća, na njihovim deblima
zasijecam znakove dok idem dalje. Negdje u granama iznad mene
golema ptica lepeće krilima, ali kad pogledam uvis ne mogu je
vidjeti. Usta su mi suha.
Hodam neko vrijeme i stignem do jedne okrugle čistine. Okružena
visokim stablima izgleda kao dno divovskog bunara. Sunčana
svjetlost prolazi kroz krošnje kao reflektor osvjetljujući tlo pod mojim
nogama. Mjesto je na nekin način posebno. Sjednem na sunce i
puštam da me kupa blaga toplina, vadim komad čokolade iz džepa i
uživam u slatkom okusu. Shvaćajući opet koliko je važna sunčana
svjetlost ljudskim bićima, zahvalan sam za svaku sekundu toga
dragocjenog svjetla. Iščeznula je intenzivna samoća i bespomoćnost
koju sam osjetio pod onim milijunima zvijezda. Ali kako vrijeme
prolazi, sunčani kut se mijenja i svjetlo nestaje. Ustanem i vratim se
po stazi do kolibe.
Popodne tamni oblaci iznenada oboje nebo tajanstvenim preljevom
i počne padati jaka kiša, bubnjajući po krovu i prozorima kolibe.
Svlačim se gol i jurim van, perući lice sapunom i trljajući se po
cijelom djelu. To je divan osjećaj. Od radosti zatvaram oči i vičem
riječi bez značenja dok me krupne kapi šibaju po obrazima, vjeđama,
prsima, bokovima, penisu, nogama i stražnjici - bol koja peče kao
neko religijsko uvođenje ili tako nešto. Skupa s boli javlja se osjećaj
bliskosti, kao da jednom u životu svijet sa mnom postupa pošteno.
Osjećam se ushićeno, kao da sam odjedanput oslobođen. Okrećem
lice k nebu ruke su mi raširene, usta širom otvorena, gutam kišu koja
lije.
Vrativši se u kolibu, brišem se ručnikom, sjedam na krevet i gledam
svoj penis - svjetloput, zdrav, mladenački penis. Glavić me još malo
peče od kiše. Dugo zurim u taj čudni organ koji najviše vremena ima
vlastitu volju i bavi se mislima koje ne dijeli s mojim mozgom. Pitam
se je li se Oshima, kad je bio mojih godina i boravio ovdje, borio sa
seksualnim željama. Morao je, ali ne mogu ga zamisliti kako se sam
bavi tim poslom. On je odveć poseban, previše hladan za to.
- Bio sam različit od sviju drugih - rekao je. Ne znam što to znači, ali
siguran sam da ne bi samo tresnuo što bi mu palo na pamet. Ali nije
rekao ni da je to bilo tajanstveno i bojažljivo.
Razmišljam o drkanju ali odbacujem tu misao. Pošto me je tako
žestoko išibala kiša, osjećam da sam čudnovato očišćen i želim
zadržati taj osjećaj malo dulje. Navlačim bokserice, duboko dišem i
počinjem praviti čučnjeve. Stotinu čučnjeva, zatim stotinu upora
sjedeći. Svaki put promatram jednu skupinu mišića. Kad su vježbe
gotove, duh mi je bistar. Kiša je prestala, sunce počinje prosijavati
kroz pukotine u oblacima i ptice opet počinju cvrkutati.
Ali taj mir neće dugo trajati, to znaš. To je poput životinja koje
se nikada ne umaraju, slijede te kamo god kreneš. Napadaju te
duboko u šumi. One su žilave, uporne, nemilosrdne, neumorne i
nikada ne odustaju. Moraš se sada obuzdavati, ne smiješ
masturbirati, ali na koncu će te one stići, kao mokar san. Možda
ćeš sanjati o tome kako siluješ svoju sestru, svoju majku. To se
ne da kontrolirati. To je sila iznad tebe, možeš je samo prihvatiti,
to je sve.
Bojiš se zamišljanja. I još se više bojiš snova. Bojiš se
odgovornosti koja počinje u snovima. Ali moraš spavati, a snovi
su dio spavanja. Kad si budan možeš zauzdati maštu. Ali ne
možeš zauzdati snove.
Liježem na krevet i slušam Princea u slušalicama, koncentrirajući
se na tu glazbu što ne prestaje. Baterije presahnu usred "Little Red
Corvette", glazba iščezava kao da ju je progutao živi pijesak.
Strgnem slušalice i počnem slušati. Tišina je, otkrivam, nešto što
zapravo možeš čuti.
Poglavlje 16
Crni pas ustade i povede Nakatu iz radne sobe niz mračan hodnik
do kuhinje, koja je imala samo dva prozora i bila je mračna. Iako je
bila uredna i čista, ulijevala je nekakav tup osjećaj kao prirodoslovni
laboratorij u školi. Pas zastade ispred vrata velikog frižidera, okrenu
se i prostrijeli Nakatu hladnim pogledom.
Otvori lijeva vrata, reče dubokim glasom. Nakata je znao da to ne
govori pas nego Johnnie Walker, obraćajući se kroz njega Nakati.
Gledajući Nakatu kroz oči toga psa.
Nakata učini kako mu je rečeno. Zelenkasti frižider bio je viši od
njega, i kad je otvorio lijeva vrata termostat se uključio s muklim
udarcem, motor je stenjući oživio. Bijela para, poput magle, sunula je
van. Ta strana frižidera bila je ledenica, namještena na vrlo nisku
temperaturu.
Unutra je bio uredno složen niz od dvadesetak okruglih predmeta
nalik na plodove. Ništa drugo. Nakata se nagnu i dobro ih pogleda.
Kad se razišla para vidio je da to uopće nije voće nego odrubljene
mačje glave. Odsječene glave svih boja i veličina, poredane na tri
police kao naranče na štandu za voće. Mačja su lica bila zamrznuta,
gledajući naprijed. Nakata proguta pljuvačku.
Dobro pogledaj, zapovjedi pas. Provjeri vlastitim očima je li
Goma unutra ili nije.
Nakata to učini, ispitujući jednu po jednu mačju glavu. Nije osjećao
strah - njegov um se usredotočio na traženje nestale mačkice.
Nakata je pomno provjerio svaku glavu, potvrđujući da Goma nije
među njima. O tome nema sumnje - nijedna mačka nije bila boje
kornjačevine. Lica mačaka bez tijela imala su čudan prazan izraz,
nijedno nije pokazivalo tragove patnje. Barem to je navelo Nakatu da
odahne s olakšanjem. Neke su mačke imale zatvorene oči, ali većina
je njih zurila prazno u neku točku u svemiru.
- Ne vidim ovdje Gomu - reče Nakata slabim glasom. Pročisti grlo i
zatvori vrata frižidera.
Jesi li apsolutno siguran?
- Da, siguran sam.
Pas ustade i povede Nakatu natrag u radnu sobu. Johnnie Walker
je još sjedio na uredskoj stolici, čekajući njega. Kad je Nakata ušao,
on dotaknu rub svilenog šešira u znak pozdrava i prijazno se
nasmiješi. Zatim glasno pljesnu rukama, dvaput, i pas napusti
prostoriju.
- Ja sam odsjekao glave svim onim mačkama - reče on. Podiže
čašu i popi malo viskija. - Skupljam ih.
- Vi ste dakle onaj što je lovio mačke na praznom gradilištu i ubijao
ih.
- To je točno. Zloglasni mačkomor Johnnie Walker, na usluzi.
- Nakata to ne razumije sasvim dobro, pa smeta li vam ako
postavim jedno pitanje?
- Samo izvolite - reče Johnnie Walker podižući čašu. - Slobodno
pitajte bilo što. Ipak, da bismo štedjeli vrijeme, ako vama ne smeta,
mogu pogoditi da je prva stvar koju želite upitati zašto moram ubijati
te mačke. Zašto skupljam njihove glave. Jesam li u pravu?
- Da, to je točno. Upravo to Nakata želi znati.
Johnnie Walker odloži čašu na stol i pogleda ravno u Nakatu. - To je
važna tajna koju ne bih bilo komu rekao. Za vas ću, g. Nakata,
napraviti iznimku, ali ne želim da to govorite drugim ljudima. Što ne
znači da bi vam vjerovali i kad biste im kazali. - On se nasmija.
- Čujte, ne ubijam mačke samo radi zabave. Nisam toliko
poremećen da bi mi to bilo zanimljivo - nastavi on. - Nisam ja
nikakav diletant koji se razbacuje vremenom. Potrebno je mnogo
vremena i napora da se ulove i ubiju tolike mačke. Ubijam ih jer
skupljam njihove duše koje koristim za izradu posebne vrste frule. A
kad zasviram u tu frulu ona će mi omogućiti da skupim još veće
duše. Tada skupljam veće duše i pravim još veću frulu. Možda ću na
kraju biti sposoban napraviti toliko veliku frulu da će biti takmac
svemiru. Ali prvo dolaze mačke. Skupljanje njihovih duša je početna
točka cijelog projekta. Postoji red koji morate slijediti u svemu. To je
način da se pokaže poštovanje, radeći redom i slijedeći pravila. To
morate činiti kad imate posla s drugim dušama. Ne bavim se ja tu
ananasima i lubenicama, slažete se?
- Da - odgovori Nakata. Ali zapravo pojma nije imao. Frula? Govori
li on to o flauti koju držite sa strane? Ili možda o magnetofonu?
Kakvu bi vrstu zvuka proizvodila? I što je mislio pod mačjim
dušama? Sve je to nadmašivalo njegove ograničene sposobnosti
razumijevanja. Ali Nakata je jedno shvaćao: mora otkriti gdje je
Goma i otići odatle.
- Vi želite ponijeti Gomu kući - reče Johnnie Walker, kao da je Čitao
Nakadne misli.
- To je točno. Nakata želi ponijeti Gomu kući.
- To je vaše poslanstvo - reče Johnnie Walker. - Svi slijedimo svoje
poslanstvo u životu. To je prirodno. Sad zamišljam da nikada niste
čuli za frulu koja se pravi od mačjih duša, zar ne?
- Ne, nisam.
- Naravno da niste. Ne možete je čuti svojim ušima.
- To je frula koju ne možete čuti?
- Točno. Ja je mogu čuti, naravno - reče Johnnie Walker. - Da je ne
čujem ništa od ovoga ne bi funkcioniralo. Ali obični je ljudi ne mogu
otkriti. Čak ako je napravim, oni je ne zapažaju. Možda su je čuli u
prošlosti ali ne sjećaju se. Veoma čudna frula, to je sigurno. Ali
možda, samo možda, vi biste je mogli čuti, g. Nakata. Da imam
upravo sada frulu sa sobom mogli bismo pokušati, ali bojim se da je
nemam. - Tada, kao da se nečega sjetio, pokaza prstom ravno uvis.
- Zapravo, baš sam se spremao odsjeći glave mačkama koje sam
ulovio. Vrijeme žetve. Imam sve mačke koje se mogu uloviti na
praznom gradilištu, i vrijeme je da se krene naprijed. Ta mačka koju
tražite, Goma, nalazi se među njima. Naravno, ako joj odrežem
glavu, ne biste je mogli odnijeti obitelji Koizumi, nije li tako?
- To je točno - reče Nakata. - Ne bih mogao odnijeti Gominu
odsječenu glavu obitelji Koizumi. Ako bi to vidjele one dvije
djevojčice mogle bi zauvijek prestati jesti.
- Ja želim odsjeći Gominu glavu, ali vi ne želite da se to dogodi.
Naša dva poslanstva, naša dva interesa, dolaze u sukob. To se
često događa u svijetu. Zato ću vam nešto kazati - pregovarat ćemo.
Hoću reći, ako učinite nešto za mene, uzvratit ću uslugu i dati vam
živu i zdravu Gomu.
Nakata podiže ruku iznad glave i počeia se snažno po prosijedoj
kosi, što mu je uobičajeno držanje kad nešto odgonetava. - To je
nešto što mogu učiniti?
- Mislim da smo to već riješili - reče Johnnie Walker s iskrivljenim
smiješkom.
- Da, jesmo - reče Nakata sjetivši se. - To je točno. To smo već
riješili. Oprostite.
- Nemamo puno vremena, pa mi dopustite da prijeđem na
zaključak, ako vam ne smeta. Za mene možete učiniti to da me
ubijete. Da mi oduzmete život, drugim riječima.
S rukom položenom na tjeme Nakata je dugo zurio u Johnnija
Walkera. - Vi želite da vas Nakata ubije?
- To je točno - reče Johnnie Walker. - Uistinu, zlo mi je i umoran
sam od ovoga života. Živim već dugo, dugo vremena. Više se i ne
sjećam koliko sam star. I ovako mi se dulje ne živi. Zlo mi je i umoran
sam od ubijanja mačaka, ali dok sam živ to moram činiti - ubijati
mačku za mačkom i skupljati njihove duše. Slijediti ispravan
poredak, od jedan do deset, zatim opet natrag na jedan. Beskrajno
ponavljanje. I dosta mi je toga! Nitko ne poštuje to što činim, nitko
zbog toga nije sretan. Ali sve je već određeno. Ne mogu tek tako reći
da odustajem i prestati to činiti. A da sam sebi oduzmem život ne
dolazi u obzir. I to je već odlučeno. Svakovrsna su pravila tu
uključena. Ako želim umrijeti, moram naći nekoga drugoga da me
ubije. Tu se pojavljujete vi. Želim da me se bojite, da me strasno
mrzite i da me likvidirate. Prvo me se bojite. Zatim me mrzite. I
naposljetku me ubijete.
- Ali zašto, zašto to tražite od mene? Nakata nikada nikoga nije
dosad ubio. Ja nisam prikladan za nešto takvo.
- Znam. Nikada niste nikoga ubili, i ne želite ubiti. Ali slušajte, ima
trenutaka u životu kad takve isprike više ne vrijede. Ima situacija kad
nikoga nije briga jeste li prikladni za iskrsli zadatak ili niste.
Primjerice, to se događa u ratu. Znate li što je rat?
- Da. znam. Veliki se rat vodio kad je Nakata rođen. Čuo sam o
tome.
- Kad počne rat ljudi su prisiljeni da budu vojnici. Oni nose puške i
idu na bojišnicu ubijati vojnike na drugoj strani. Koliko god više
mogu. Nikoga nije briga volite li ubijati druge ljude ili ne. To je
jednostavno nešto što morate činiti. Inače će drugi vas ubiti. -
Johnnie Walker uperi kažiprst u Nakatine grudi. - Bum! - reče. -
"Jezgrovit prikaz ljudske povijesti".
- Hoće li predsjednik od Nakate načiniti vojnika i natjerati me da
ubijam ljude?
- Da, to će predsjednik učiniti. Reći će vam da nekoga ubijete.
Nakata razmisli o tome ali nije mogao to shvatiti. Zašto bi zaboga
predsjednik to učinio?
- Morate na to ovako gledati: ovo je rat. Vi ste vojnik, i morate
donijeri odluku. Ili ja ubijam mačke ili vi ubijete mene. Jedno ili drugo.
Morate izabrati upravo ovdje i sada. To vam možda izgleda kao
grozan izbor, ali razmotrite ovo: većina izbora što ih činimo u životu
jednako je grozna. - Johnnie Walker lagano dotaknu svileni šešir,
kao da provjerava je li još na mjestu.
- Ovdje vam je zalog oprosta, ako vam doista treba takva stvar,
činjenica da ja želim umrijeti. Ja sam od vas zatražio da me ubijete,
zato ne morate patiti zbog grižnje savjesti. Činite upravo ono čemu
se nadam. To nije isto kao da ubijete nekoga tko ne želi umrijeti. U
stvari, vi činite dobro djelo.
Nakata obrisa graške znoja koje su mu izbile na rubu vlasišta. - Ali
nema načina da bi Nakata mogao učiniti takvo što. Čak ako mi
kažete da vas ubijem, ja ne znam kako bih to učinio.
- Slušam vas - reče Johnnie Walker diveći se. - Nikada dosad niste
nikoga ubili, pa ne znate kako biste to učinili. U redu dakle, dopustite
mi da objasnim. Trik je u tome da ne smijete oklijevati, g. Nakata,
ako morate nekoga ubiti. Usredotočite se na namjeru i brzo je
izvršite - to se traži kad je riječ o ubijanju. Imam izvrstan primjer
upravo ovdje. Ne radi se o čovjeku, ali možda će vam pomoći da
shvatite.
Johnnie Walker ustade i podiže veliku kožnu torbu iz mraka ispod
stola. Stavi je na stolicu gdje je sjedio i otvori, zviždeći neku veselu
melodiju. Kao da izvodi čarobnjački trik, izvuče iz torbe mačku.
Nakata nikada nije vidio tu mačku, mužjaka sa sivim prugama koji je
upravo dosegnuo zrelost. Mačak je bio mlohav, ali oči su mu bile
otvorene. Kao da je bio pri svijesti, ali jedva. Zviždeći i dalje svoju
veselu melodiju - "Hej-hoj" iz Disneyeve Snjeguljice, onu što ju je
pjevalo sedam patuljaka - Johnnie Walker je držao mačka kao da
pokazuje ribu koju je netom ulovio.
- Imam pet mačaka u ovoj torbi, sve su s onoga praznog gradilišta.
Svježa pošiljka. Tek ulovljene, zadnja berba, tako reći. Dao sam im
sve injekcije da ih paraliziram. Nije to anestetik - nisu zaspale i mogu
osjećati bol, ali ne mogu micati nogama. Čak ni glavom. Činim to da
mi se ne smucaju naokolo. Sada ću im nožem razrezivati grudi,
vaditi srca koja još kucaju, i odsijecati im glave. Točno pred vašim
očima. Bit će puno krvi i nezamislive boli. Zamislite koliko bi boljelo
da vam netko razreže grudi i izvuče vaše srce. To isto vrijedi za
mačke - to mora boljeti. Žao mi je tih jadnih malih stvorenja. Nisam
hladan, okrutan sadist, ali tu ne mogu ništa učiniti. Mora biti boli. To
je pravilo. Pravila su svud gdje svrnete pogled. - On namignu Nakati.
- Posao je posao. Morate ispuniti svoje poslanstvo. Riješit ću se
jedne mačke za drugom, a Gomu ću posljednju dokrajčiti. Tako imate
još neko vrijeme da odlučite što vam je činiti. Upamtite, došlo je do
toga - ili ću ja pobiti mačke ili ćete vi ubiti mene.
Johnnie Walker stavi mlohavoga mačka na stol, otvori ladicu i
objema rukama izvuče velik cm omot. Pažljivo razmota i rasprostrije
sadržaj na stol. Tu se našla mala električna pila, skalpeli različitih
veličina i veoma velik nož, svi blistavi kao da su tek naoštreni.
Johnnie Walker je s ljubavlju provjeravao svaku oštricu dok ih je
redao po stolu. Zatim izvuče nekoliko metalnih pladnjeva iz druge
ladice pa i njih poreda po stolu. Onda izvuče iz ladice veliku crnu
plastičnu vreću. Cijelo vrijeme je zviždao "Hej-hoj".
- Kao što sam spomenuo, g. Nakata, u svemu postoji pravi red -
reče Johnnie Walker. - Ne možete gledati predaleko unaprijed.
Učinite to pa ćete izgubiti iz vida ono što radite i posrnuti. Ne velim
da biste se trebali usredotočiti samo na pojedinosti koje su točno
pred vama, pazite. Morate malo gledati naprijed, inače ćete u nešto
udariti. Morate slijediti pravi red i u isto vrijeme jednim okom gledati
što je naprijed. To je ključno, bez obzira na to što radite.
Johnnie Walker zažmiri i nježno pogladi mačka po glavi. Prođe
vrhom kažiprsta gore-dolje po mačkovu trbuhu, zatim desnom rukom
uze skalpel i bez daljnjeg upozorenja načini rez ravno do trbuha. Sve
se to dogodilo u jednom hipu. Trbuh se širom otvori i crvenkasta
utroba se iskrenu. Mačak je pokušavao vrištati ali jedva se Čuo
ikakav zvuk. Jezik mu je bio obamro i teško je mogao otvoriti usta.
Ali oči su mu bile uvrnute od jezive boli. I Nakata je mogao dobro
zamislio kakva je ta bol. Trenutak poslije navrla je krv, oblijevajući
ruke Johnnija Walkera, cureći niz njegov prsluk. Ali on nije na to
obraćao pozornost. I dalje uz pratnju melodije "Hej-hoj", zario je ruku
u mačkovo djelo i malenim skalpelom vješto odrezao sitno srce.
Metnuo je tu krvavu grudicu na dlan i držao da je Nakata vidi. -
Pogledajte. Još kuca.
Zatim, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, ubaci srce u usta i
poče ga tiho žvakati, polagano uživajući u okusu. Oči su mu iskrile
kao u djeteta koje se naslađuje vrućim kolačem iz pećnice.
Obrisao je krv s usta nadlanicom i pomno oblizao usne. - Svježe i
toplo. I još kuca u mojim ustima.
Nakata je bez riječi zurio u prizor pred sobom. Nije mogao odvojio
pogled. Miris svježe krvi ispunio je prostoriju.
Zviždeći i dalje svoju veselu melodiju, Johnnie Walker otpili mačju
glavu. Zubci pile hrskali su kroz kost i prepolovili je. Izgledao je kao
da točno zna što čini. Vratna kost nije bila vrlo debela, tako da je
cijela operacija brzo završila. Ali zvuk je imao u sebi neku čudnu
težinu. Johnnie Walker s ljubavlju stavi odrezanu glavu na metalni
pladanj. Kao da uživa u umjetnini, zažmirio je i pozorno promatrao.
Prestao je načas zviždati, noktom izvadio nešto što mu je zapelo
između zubi, ubacio to u usta i pažljivo kušao, zatim zadovoljno
pucnuo usnama i progutao. Zatim je otvorio crnu plastičnu vreću i
nehajno ubacio mrtvo mačkovo djelo kao nepotrebnu ljusku.
- Jedna je gotova - reče Johnnie Walker raširivši krvave ruke ispred
Nakate. - Čas posla, što mislite? Možete uživati u lijepom svježem
srcu, ali pogledajte kako se okrvavite. Ne, prije će ova moja ruka
zarumeniti svu množinu mora pretvarajući zeleno u crveno. Stihovi iz
Macbetha. Ovo nije tako grozno kao Macbeth, ali ne biste vjerovali
koliki su računi za kemijsko čišćenje. Uostalom, ovo je posebna
odjeća. Morao bih nositi kiruršku halju i rukavice, ali ne mogu. Još
jedno pravilo, na žalost.
Nakata nije rekao ni riječi, iako mu se nešto počelo micati u
mislima. Prostorija je mirisala po krvi, i ulomci melodije "Hej-hoj"
zvonili su mu u ušima.
Johnnie Walker izvuče sljedeću mačku iz torbe, bijelu ženku, ne
toliko mladu, s malo savijenim vrškom repa. Kao i prije, neko je
vrijeme milovao mačku po glavi, zatim polagano obilježio nevidljivu
crtu do njezina trbuha. Uzeo je skalpel i opet brzo načinio rez da joj
otvori grudi. Ostalo je bilo isto kao prije. Nečujno vrištanje, cijelo
tijelo u grču, prosuta crijeva. Vađenje krvava srca, pokazivanje
Nakati, ubacivanje u usta, sporo žvakanje. Zadovoljan smiješak.
Brisanje krvi nadlanicom. Sve to s glazbom "Hej-hoj" u pozadini.
Nakata potonu u stolicu i zatvori oči. Zagnjuri glavu u ruke, zabi
vrhove prstiju u sljepoočnice. Nešto se definitivno u njemu zbivalo,
neka užasna pometnja preobražavala je srž njegova biča. Ubrzano
je disao, i oštra bol sijevala je u njegovu vratu. Vid mu se drastično
mijenjao.
- Gospodine Nakata - reče Johnnie Walker vedro - nemojte mi sada
klonuti. Tek dolazimo do glavnog događaja. Ovo je bio samo uvodni
čin, puko zagrijavanje. Sada dolazimo do niza koji vam je poznat.
Zato širom otvorite oči i dobro pogledajte. Ovo je najbolji dio! Nadam
se da ćete cijeniti što sam se toliko potrudio da vam priredim ovu
zabavu.
Zviždeći svoju melodiju, on izvuče sljedeću mačku. Potonuo u
stolicu, Nakata otvori oči i pogleda sljedeću žrtvu. Mozak mu se
potpuno ispraznio, nije mogao ni ustati.
- Mislim da se već međusobno poznajete - reče Johnnie Walker - ali
svejedno ću počastiti goste. Gospodine Nakata, ovo je g. Kawamura.
Gospodine Kawamura, ovo je g. Nakata. - Johnnie Walker dodirnu
vrh šešira s teatralnom kretnjom, naklonivši se prvo Nakati, zatim
paraliziranom mačku.
- Sada kad ste se tek pozdravili, bojim se da smjesta prelazimo na
rastanak. Zdravo, zbogom. Poput cvijeća raspršena u oluji, ljudski
život je jedno dugačko rastajanje, kako kažu. - On nježno pogladi
Kawamuru po trbuhu. - Sada je čas da me zaustavite ako to mislite
učiniti, g. Nakata. Vrijeme prolazi, a ja neću oklijevati. U rječniku
zloglasnoga mačkomora Johnnija Walkera oklijevati je riječ koju
nećete naći.
I doista, bez imalo oklijevanja on raspori Kawamurin trbuh. Ovaj put
je vrisak bio čujan. Možda mačkov jezik nije bio potpuno paraliziran.
ili je to bila posebna vrsta vriska koju je samo Nakata mogao čuti.
Užasan vrisak od kojega se ledi krv. Nakata zatvori oči i rukama
pridrža glavu koja se tresla.
- Morate gledati! - zapovjedi Johnnie Walker. - To je još jedno od
naših pravila. Ništa se neće promijeniti ako zatvorite oči. Ništa neće
nestati samo zato što ne možete gledati što se događa. Zapravo,
stvari će biti čak gore kada idući put otvorite oči. Takav je svijet u
kojemu živimo, g. Nakata. Držite širom otvorene oči. Samo kukavica
zatvara oči. Zatvaranje očiju i začepljivanje ušiju neće zaustaviti
vrijeme. Nakata učini što mu je rečeno i otvori oči.
Kad se uvjerio da su otvorene, Johnnie Walker je izveo prizor
žderanja Kawamurina srca, još duže se naslađujući. - Meko je i
toplo. Točno kao svježa jeguljina jetra - komentirao je Johnnie
Walker. Zatim je podignuo krvav kažiprst do usta i polizao ga. - Kad
se jedanput naviknete na ovaj okus, upecali ste se. Osobito na okus
ljepljive krvi.
Obrisao je krv sa skalpela, zviždeći veselo kao uvijek, pa otpilio
Kawamurinu glavu. Fini zubci probijali su se kroz kost i krv je
posvuda štrcala.
- Molim vas, g. Walker, Nakata ne može više to podnijeti.
Johnnie Walker prestade zviždati. Zaustavio je rad i počešao se po
uhu. - To neće ići, g. Nakata. Žao mi je što se loše osjećate, stvarno
mi je žao, ali ne mogu samo reći: U redu, učinit ću tako, i sve ovo
opozvao. Rekao sam vam. Ovo je rat. Teško je zaustaviti rat kad
jednom počne. Kad se jednom izvuče mač, krv će poteći. Nema to
nikakve veze s teorijom ili logikom, čak ni s mojim egom. To je samo
pravilo, čisto i jednostavno. Ustanite, usmjerite svoju mržnju i
smaknite me. I to morate sada učiniti. Učinite to i sve je gotovo. Kraj
priče.
Johnnie Walker poče opet zviždati. Završio je rezanje Kawamurine
glave i bacio bezglavo tijelo u vreću za smeće. Sada su tri glave bile
poredane na metalnom pladnju. Pretrpjele su takvu agoniju, ali
njihova lica bila su čudno prazna kao lica mačaka poredana u
frižideru.
- Sljedeća dolazi sijamka - reče Johnnie Walker i izvuče iz torbe
mlohavu sijamku koja je, naravno, bila Mimi. - Tako sada dolazimo
do male "Mi chiamano Mimi". Puccini jeva opera. Ova mačkica
doista ima onu elegantnu koketeriju, zar ne? I ja sam veliki ljubitelj
Puccinija. Puccini jeva glazba je nekako - kako bih to nazvao? -
vječno suprotstavljena vremenima. Puka popularna zabava, mogli
biste tvrditi, ali nikako ne stari. Pravo umjetničko ostvarenje.
On zazvižda jedan takt iz arije "Mi chiamano Mimi".
- Ali moram vam reći, g. Nakata, valjalo se prilično potruditi da se
uhvati Mimi. Ona je pametna i oprezna, vrlo brzo reagira. Nije tip da
bi se dala nečim navabiti. Težak klijent. Ali mačka koja može zavarati
Johnnija Walkera, neusporedivoga mačkomora, tek se mora roditi.
Nije da se hvastam ili bilo što, samo želim priopćiti kako ju je teško
bilo ščepati... U svakom slučaju, voila! Vaša prijateljica Mimi!
Sijamke su mi apsolutno najdraže. Vi toga niste svjesni, ali srce
sijamske mačke je pravi dragulj. Nekako poput tartufa. U redu je,
Mimi. Nemoj se bojati - Johnnie Walker je ovdje! Spreman uživati
tvoje toplo, zgodno malo srce. Ah... vi drhćete!
- Johnnie Walker - duboko iz nutrine Nakata je smogao snage da
protisne riječi tihim glasom. - Molim vas, prestanite. Ako ne
prestanete, Nakata će poludjeti. Ne osjećam se više kao ja.
Johnnie Walker položi Mimi na stol i kao uvijek poče prstima puziti
niz njezin trbuh. - Tako vi niste više vi - reče pomno i mimo. - To je
veoma važno, g. Nakata. Osoba koja nije više ono što jest. - Podiže
skalpel kojim se još nije poslužio i iskuša mu oštrinu vrhom prsta.
Zatim, kao da pravi pokusni rez, povuče oštricom preko svoje
nadlanice. Čas zatim navali krv, kapljući na stol i Mimino tijelo.
Johnnie Walker se zahihota. - Osoba koja nije više ono što jest -
ponovi. - Vi više niste vi. To je ono što se traži, g. Nakata. Divno!
Najvažnija stvar od svega. Oh, pun je skorpija moj mozak! opet
Macbeth.
Nakata ustade bez riječi. Nitko ga nije mogao zaustaviti, ni sam
Nakata. Dugačkim koracima pristupi stolu i zgrabi ono što je
izgledalo kao nož za rezanje odrezaka. Stežući čvrsto drveni držak,
on zari oštricu u trbuh Johnnija Walkera, prorezavši crni prsluk, zatim
ga opet probode na drugom mjestu. Mogao je čuti nešto, neki glasan
zvuk, i isprva nije znao što je. Ali zatim je razumio. Johnnie Walker
se smijao. Probodena trbuha i prsiju, uz liptanje krvi, on se nastavio
smijati.
- To je prava stvar! - vikao je. - Niste oklijevali. Svaka čast! - Smijao
se kao da je to najsmjernija šala koju je dotada čuo. Ali uskoro
njegov smijeh prijeđe u hropac. Grgoljenje krvi u njegovu grlu
zvučalo je kao odvod kad se odčepi. Strašan grč skvrči njegovo
tijelo, iz usta mu pokulja krv skupa s crnim, sluzavim grudicama - bila
su to mačja srca koja je pojeo. Krv je šikljala preko stola, padala na
Nakatinu majicu za golf. Oba su čovjeka bila natopljena krvlju. I
Mimi, ležeći na stolu, ogrezla je u krvi.
Johnnie Walker se skljoka pod Nakatine noge. Ležao je na boku,
sklupčan kao dijete u hladnoj noći, i nedvojbeno je bio mrtav. Lijeva
mu je ruka stiskala grlo, desna pružena ravno kao da za nečim
poseže. Prestali su grčevi i, naravno, smijeh. Slabašno cerenje još
se vidjelo na njegovim usnama. Krv je stvorila lokvicu na drvenom
podu, svileni se šešir otkotrljao u kut. Kosa na zatiljku Johnnija
Walkera bila je rijetka, ispod nje se vidjela koža. Bez šešira izgledao
je mnogo stariji i slabiji.
Nakata ispusti nož i on zaklopara na podu glasno kao zupčanici
nekoga velikog stroja što zvekeću u daljini. Dugo je Nakata stajao
kraj trupla. Sve se u prostoriji zaustavilo. Samo je krv i dalje tiho
tekla, lokvica se širila po podu.
Naposljetku Nakata se pribra i uze Mimi sa stola. Bila je topla i
mlohava u njegovim rukama, oblivena krvlju ali očevidno
neozlijeđena. Mimi pogleda gore kao da mu pokušava nešto reći, ali
zbog droge usta se nisu mogla otvoriti.
Nakata zatim nađe Gomu u torbi i izvadi je. Vidio je samo njezine
fotografije, ali sad je osjetio nostalgiju kao da se susreće s davno
izgubljenim prijateljem. - Goma... - promrmlja. Držeći dvije mačke,
Nakata sjede na sofu. - Idemo doma - reče im, ali nije mogao ustati.
Crni pas se odnekud pojavio i sjeo kraj mrtvoga gospodara. Možda
je laptao iz lokvice krvi, ali Nakata se nije mogao pouzdano sjetiti.
Osjećao je kako mu je glava teška i mutna, pa je duboko udahnuo i
sklopio oči. Razum mu je počeo blijedjeti i, prije nego što je toga bio
svjestan, potonuo je u tamu.
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Haruki Murakami - Kafka na zalu
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Haruki Murakami - Kafka na zalu
- 1 - 50
- 51 - 100
- 101 - 150
- 151 - 200
- 201 - 250
- 251 - 300
- 301 - 350
- 351 - 400
- 401 - 450
- 451 - 470
Pages: