Haruki Murakami - Kafka na zalu

vremena postaje dijelom onoga što je već tu. To neumorno
ponavljam.

- O čemu razmišljaš? - pita me gospođica Saeki.
- O odlasku u Španjolsku - odgovaram.
- Što ćeš ondje raditi?
- Jesti slasnu paellu.
- To je sve?
- I boriti se u španjolskom građanskom ratu.
- To je završilo prije šezdeset godina.
- Znam - kažem joj. - Lorca je umro, a Hemingway je preživio.
- Ali ti želiš biti dio toga?
Kimnem, - Da. Dizati mostove u zrak i slično.
- I zaljubiti se u Ingrid Bergman.
- Ali u stvarnosti ja sam ovdje, u Takamatsuu. I zaljubljen sam u
vas.
- Prava nesreća.
Zagrlim je oko ramena.
Ti je zagrliš oko ramena.
Ona se nasloni na tebe. I prolazi mnogo vremena.
- Jesi li znao da sam tu istu stvar učinila prije mnogo vremena?
Točno na istom ovom mjestu?
- Znam - kažeš joj.
- Kako to znaš? - pita gospođica Saeki i gleda te u oči.
- Bio sam ondje.
- Dizao u zrak mostove?
- Da, bio sam ondje, dizao u zrak mostove.
- Metaforički?
- Naravno.
Držiš je u zagrljaju, privlačiš je k sebi, ljubiš je. Možeš osjetiti kako
njezino tijelo napušta snaga.
- Svi mi sanjamo, je li tako? - kaže ona.
Svi mi sanjamo.
- Zašto si morao umrijeti?
- Nisam mogao ništa učiniti - odgovaraš.
Skupa idete duž plaže natrag u knjižnicu. Gasite svjetlo u tvojoj
sobi, navlačite zastore i bez riječi liježete u krevet i vodite ljubav.
Prilično slično vođenje ljubavi kao prethodne noći. Ali s dvije razlike.

Poslije seksa ona počne plakati. To je jedno. Zarije lice u jastuk i tiho
plače. Ti ne znaš što bi učinio. Nježno spuštaš ruku na njezina gola
leđa. Znaš da bi morao nešto reći, ali nemaš pojma što. Sve su riječi
umrle u šupljini vremena, gomilajući se bešumno na mračnom dnu
vulkanskoga jezera. I ovaj put dok ona odlazi možeš čuti motor
njezina auta. To je drugo. Ona pali motor, gasi ga na neko vrijeme,
kao da o nečemu razmišlja, zatim opet okreće ključ i odlazi s
parkirališta. Ono prazno, tiho međurazdoblje ostavlja te tužna, tako
strašno tužna. Poput magle s mora, ta praznina nalazi put u tvoje
srce i ostaje u njemu dugo, dugo vremena. Napokon je dio tebe.

Ona ostavlja za sobom vlažan jastuk, mokar od suza. Dodiruješ tu
toplinu rukom i gledaš kako se nebo polagano rasvjetljuje. U daljini
grače čavka. Zemlja se polako i dalje vrti. Ali onkraj svih tih
pojedinosti stvarnoga svijeta ima snova. I svatko živi u njima.

Poglavlje 32

Kad se Nakata probudio u pet izjutra, vidio je velik kamen kraj
svoga jastuka. Hoshino je još tvrdo spavao na futonu do njegova -
usta su mu bila poluotvorena, svaka vlas stršila na svoju stranu,
kapa Chunichi Dragons hitnuta kraj njega. Njegovo usnulo lice imalo
je odlučan izraz koji je govorio da ga se ne budi bez obzira na sve.

Nakata se nije naročito iznenadio našavši tu kamen. Njegov um se
smjesta prilagodio novoj stvarnosti, prihvatio ju je, nije se pitao kako
se dogodilo da je tu. Istraživanje uzroka i posljedica nikada nije bilo
njegova jača strana.

Sjeo je ukočeno kraj kreveta, uredno podvio noge i proveo nešto
vremena nasamo s kamenom, zureći pozorno u nj. Napokon je
pružio ruku i dodirnuo ga, kao da miluje veliku, usnulu mačku. Isprva
oprezno, tek vršcima prstiju, a kad mu se učinilo da nema opasnosti,
pomno je prešao cijelim dlanom po čitavoj površini. Dok ga je gladio
stalno je razmišljao - ili je barem imao zadubljen izgled nekoga tko
razmišlja. Kao da čita zemljovid, rukom je prešao po svakom dijelu
kamena, pamteći svaku izbočinu i pukotinu, upoznavajući opipom
njegovu tvrdoću. Zatim je naglo podignuo ruku i protrljao kratku
kosu, tražeći možda suodnos između kamena i svoje glave.

Napokon se oglasio nečim što je moglo biti uzdah, ustao, otvorio
prozor i kroza nj pomolio lice. Vidljiva je bila samo pozadina
susjedne zgrade. Trošne, bijedne zgrade. Od one vrste gdje bijedni
ljudi provode jedan bijedan dan za drugim obavljajući svoj bijedan
posao. Od one zlosretne vrste zgrada što ih nalazite u svakom
gradu, od vrste za koju je Charlesu Dickensu trebalo desetak
stranica da ih opiše. Oblaci što su plovili iznad zgrade bili su nalik na
stvrdnute grude nečistoće iz usisavača koji nitko nikada nije očistio.
Ili možda više nalik na protuslovlja treće industrijske revolucije koja
su se zgusnuta i zaplovila nebom. Bez obzira na to uskoro se
spremala kiša. Nakata pogleda dolje i uvreba mršavu crnu mačku,
podignuta repa, gdje patrolira vrhom uska zida između dviju zgrada.
- Danas će biti grmljavine - doviknu on. Ali ne bi se reklo da ga je
mačka čula, nije se čak ni okrenula, samo je produžila mlitavo hodati
i nestala u sjeni zgrade.

Nakata je pošao niz hodnik do zajedničkih umivaonika, noseći
plastičnu torbicu s toaletnim priborom u ruci. Umio se, oprao zube i

obrijao se sigurnosnom britvicom. Svaka operacija trajala je neko
vrijeme. Pomno je umio lice, ne obazirući se na vrijeme, pomno je
oprao zube, ne obazirući se na vrijeme, pomno se obrijao, ne
obazirući se na vrijeme, škarama je postrigao dlake u nosu, doveo u
red obrve, očistio uši. Bio je tip koji se nije obazirao na vrijeme što
god činio, ali jutros je sve to obavljao čak u sporijem ritmu nego
obično. Nitko drugi nije umivao lice tako rano, i još je dugo potrajalo
prije nego što je doručak bio spreman. Hoshino nije izgledao kao da
će tako skoro ustati. Raspolažući cijelom sobom, Nakata se
promatrao u ogledalu pripremajući se polagano za dan, zamišljajući
slike svih mačaka što ih je vidio u knjizi u knjižnici prije dva dana.
Kako ne zna čitati, nije doznao imena tih mačaka, ali jasna slika
svakoga pojedinog mačjega lica urezala se u njegovo pamćenje.

- Zaista ima mnogo mačaka na svijetu, to je sigurno - rekao je
čisteći štapićem uši. Nakon svoga prvog posjeta knjižnici postao je
bolno svjestan koliko malo zna. Beskonačan je broj stvari koje ne
zna o svijetu. Beskonačnost, po definiciji, nema granica, i od takva
razmišljanja dobio je blagu migrenu. Odustao je i vratio misli na
Mačke u svijetu. Kako bi lijepo bilo, pomisli on, kad bih mogao
razgovarati sa svim onim mačkama. U svijetu mora biti raznovrsnih
mačaka, a sve različito misle i govore. Bi li strane mačke, upita se,
govorile stranim jezicima? Ali to je bila još jedna teška tema, i opet
mu je u glavi počelo kucati.

Kad se oprao, pošao je u zahod i po običaju obavio svoje stvari. To
nije potrajalo dugo kao druga njegova čišćenja. Kad je završio, uzeo
je plastičnu torbicu s toaletnim priborom i vratio se u sobu. Hoshino
je tvrdo spavao, točno kako ga je ostavio. Nakata podiže svučenu
havajsku košulju i traperice, uredno ih složi. Metnu ih jedno na drugo
kraj Hoshinova futona, dodavši bejzbolsku kapu Chunichi Dragom na
vrh kao zajednički naslov šarolikoj zbirci ideja. Svukao je sa sebe
pamučni kimono i obukao uobičajene hlače i košulju, zatim protrljao
ruke i duboko udahnuo.

Sjeo je opet ispred kamena i promatrao ga neko vrijeme prije nego
što će oklijevajući pružiti ruku da ga dotakne. - Danas će biti
grmljavine - izgovorio je nikomu posebno. Možda se obratio kamenu.
Naglasio je to potvrdnim kimanjem.

Nakata je bio kraj prozora i izvodio uobičajene vježbe kad se
Hoshino napokon probudio. Mrmljajući tiho za sebe glazbu s radija,
Nakata se gibao u ritmu melodije.

Hoshino pogleda na sat. Bilo je malo poslije osam. Podiže glavu da
provjeri je li kamen još ondje gdje ga je stavio. Na svjetlu je kamen
izgledao veći i hrapavi ji nego što ga je upamtio. - Tako naposljetku
nisam sanjao - reče on.

- Oprostite, o čemu govorite? - upita Nakata.
- O kamenu - reče Hoshino. - Kamen je ovdje. Ono nije bio san.
- Imamo kamen - reče Nakata jednostavno, i dalje usred svojih
vježbi, trudeći se da to zvuči kao neka središnja pretpostavka
njemačke filozofije devetnaestoga stoljeća.
- Ipak, duga je priča, djedice, kako se kamen našao ovdje.
- Da, Nakata je i mislio da bi takav mogao biti slučaj.
- Sad svejedno - reče Hoshino sjedajući u krevetu i duboko udišući.
- Nije važno. Glavna je stvar da je ovdje. Da skratimo cijelu priču.
- Imamo kamen - reče Nakata. - To je važno.
Hoshino se spremao odgovoriti, ali iznenada shvati koliko je
izgladnio. - Što kažete da se dočepamo malo doručka?
- Nakata je prilično gladan.

Poslije doručka, dok je pio čaj, Hoshino reče: - Onda, što ćete
učiniti s onim kamenom?

- Što bi Nakata trebao učiniti s njim?
- Poštedite me - reče Hoshino odmahujući glavom. - Rekli ste da
morate naći taj kamen, i zato sam uspio doći do njega prošle noći.
Nemojte me sada spopadati s nekakvim: Bože, što da radim s njim.
U redu?
- Da, imate pravo. Ali istinu govoreći, ja još ne znam što bih trebao
s njim uraditi.
- To je problem.
- Doista problem - odgovori Nakata, iako to nikada ne biste zaključili
po njegovu izrazu.
- Dakle, ako provedete neko vrijeme razmišljajući o tome, smislit
ćete što treba učiniti?
- Tako mislim. Nakati treba mnogo dulje nego drugim ljudima da
učini neke stvari.

- U redu, ali čujte me, g. Nakata.
- Da, g. Hoshino.
- Ne znam tko mu je dao to ime, ali kad se zove ulazni kamen,
nagađam da je morao biti ulaz u nešto prije mnogo vremena, zar ne?
Mora o tome postojati neka legenda ili objašnjenje.
- Da, mora da je takav slučaj.
- Ali vi nemate pojma o kakvu ulazu ovdje govorimo?
- Ne, još ne. Nekada sam stalno razgovarao s mačkama, ali nikada
nisam razgovarao s nekim kamenom.
- Ne bi se reklo da bi to bilo odveć lagano.
- Sasvim se razlikuje od razgovaranja s mačkama.
- Ali ipak, kad sam odnio taj kamen iz svetišta, jeste li sigurni da ne
ćemo biti prokleti ili tako nešto? To me doista muči. Jedno je uzeti
ga, ali raspolagati njime sada kad ga imamo moglo bi biti kao trn u
peti. Pukovnik Sanders je rekao da neće biti nikakva prokletstva, ali
ne mogu potpuno vjerovati tomu čovjeku, razumijete me.
- Pukovnik Sanders?
- Ima neki starac toga imena. Čovjek na reklamama za Kentucky
Fried Chicken. S bijelim odijelom, bradicom, glupim naočalama. Ne
znate na koga mislim?
- Jako mi je žao, ali ne bih rekao da znam tu osobu.
- Ne znate pečenu piletinu iz Kentuckyja? To je malko neobično.
No, svejedno. Taj starac je ionako apstraktan pojam. Nije ljudski
stvor, ni neki bog, ni neki Buddha. Nema oblika, nego mora poprimiti
nečiji izgled, tako je slučajno izabrao toga pukovnika.
Nakata je izgledao zbunjeno i češao se po pepeljastoj kosi. - Ne
razumijem.
- No, istinu govoreći, ni ja to ne razumijem, iako o tome brbljam -
reče Hoshino. - U svakom slučaju, taj čudni starac odjednom je
niotkuda iskočio i zasuo me svim tim stvarima. Da skratim dugu
priču, starac mi je pomogao tako da sam našao kamen i dovukao ga
ovamo. Ne pokušavam zadobiti vašu naklonost ili tako nešto, ali
proveo sam dugu i tešku noć, to vam mogu reći. Sada bih stvarno
želio predati cijelu stvar vama i dopustiti vam da je preuzmete.
- Hoću.
- To je bilo brzo.
- Gospodine Hoshino? - reče Nakata.

- Što je?
- Uskoro će biti mnogo grmljavine. Čekajmo to.
- Kažete mi da će grmljavina učiniti nešto da vam pomogne oko
kamena?
- Ne znam zasigurno, ali počinje me obuzimati takav osjećaj.
- Grmljavina, ha? Dobro nekako zvuči. U redu, čekat ćemo da
vidimo što se događa.
Kad su se vratili u sobu, Hoshino leže potrbuške na futon i upali TV.
Nije bilo ničega iznimna osim hrpe zabavnih emisija za kućanice, ali
kako nije bilo drugog načina da se utuče vrijeme, nastavio je gledao
kritizirajući stalno sve na ekranu.
Nakata je dotle sjedio ispred kamena, gledao ga, trljao ga,
povremeno mrmljao. Hoshino nije mogao uloviti što govori Znao je
samo da starac zapravo govori kamenu.
Poslije dva-tri sata Hoshino je otrčao do obližnje samoposluge i
vratio se s vrećicom punom mlijeka i slatkih kruščića što su njih
dvojica imala za ručak. Dok su jeli, pojavila se sobarica da počisti
sobu, ali Hoshino joj je rekao da se ne brine, njima je dobro.
- Ne idete nikamo van? - upitala je.
- Ne - odgovorio je. - Imamo nekog posla ovdje.
- Jer će biti grmljavine - dodade Na kata.
- Grmljavine. Shvaćam... - reče sumnjičavo sobarica prije nego će
otići, izgledajući kao da radije ne bi htjela imati ništa više s tim
čudnim parom.
Oko podne grom tupo zagrmi u daljini, i poče škropiti kao da se
čekao taj znak. Nedojmljiva grmljavina, kao lijen patuljak što topoće
po bubnju. Malo potom, međutim, kišne kapi postadoše krupnije, i
uskoro nastade pravi pljusak, obavijajući svijet vlažnim, ustajalim
mirisom.
Kad je počela grmljavina, njih dvojica sjedoše sučelice, s kamenom
između sebe, kao kad Indijanci puše lulu mira. Nakata je i dalje
mrmljao za se, trljajući čas kamen čas glavu. Hoshino je otpuhivao
Marlboro i promatrao.
- Gospodine Hoshino? - reče Nakata.
- Što se događa?
- Hoćete li ostati neko vrijeme sa mnom?
- Sigurno. Nikamo ne idem po toj kiši.

- Postoji mogućnost da se nešto čudno dogodi.
- Šalite se sa mnom? - poče Hoshino. - Sve je već bilo dovoljno
čudno.
- Gospodine Hoshino?
- Da.
- Odjedanput sam se upitao - što sam, zapravo? Što je Nakata?
Hoshino razmisli o tome. - To je gadno pitanje. Malo izvan
domašaja. Hoću reći, ne znam ni što sam ja, tako da nisam osoba
koju treba pitati. Razmišljanje nije baš moja odlika, znate. Ali znam
da ste dobar, čestit čovjek. Niste baš neka veličina, ali ste netko
komu vjerujem. Zato sam došao s vama sve do Shikokua. Možda ni
ja nisam toliko bistar, ali znam prosuditi ljude.
- Gospodine Hoshino?
- Da.
- Ne radi se samo o tome da sam glup. Nakata je prazan iznutra. To
sam napokon razumio. Nakata je kao knjižnica bez ijedne knjige.
Nije uvijek bilo tako. Nekada je u meni bilo knjiga. Dugo nisam
mogao pamtiti, ali sada mogu. Nekada sam bio normalan, kao
svatko drugi. Ali nešto se dogodilo i završio sam kao posuda u kojoj
ničega nema.
- Da, ali ako na to gledate na taj način svi smo mi prilično prazni,
zar ne biste rekli? Jedeš, prazniš se, obavljaš pišljiv posao za ušljivu
plaću, i katkada nešto povališ, ako imaš sreće. Čega još ima? Ipak,
znate, u životu se događaju zanimljive stvari, kao sada s nama.
Nisam siguran zašto. Moj djed je govorio da stvari nikada ne
ispadaju kako mislite da će ispasti, ali zbog toga je život zanimljiv, i
to ima smisla. Kad bi Chunichi Dragonsi pobijedili u svakoj utakmici,
tko bi ikada gledao bejzbol?
- Vi ste jako voljeli svoga djeda, zar ne?
- Da, volio sam ga. Da nije bilo njega, ne znam što bi se sa mnom
dogodilo. Zbog njega sam počeo osjećati da moram nešto pokušati i
nešto od sebe stvoriti. Zbog njega sam počeo osjećati da sam - ne
znam - ukopčan. Zato sam napustio bajkere i stupio u
Samoobrambene snage. I odjednom nisam više upadao u nevolje.
- Ali znate, g. Hoshino, Nakata nema nikoga. Ništa, uopće nisam
ukopčan. Ne znam čitati. I moja sjena je samo pola onoga što je
nekada bila.

- Svatko ima svojih nedostataka.
- Gospodine Hoshino?
- Da.
- Da sam bio normalna osoba, mislim da bih vodio posve drukčiji
život. Kao moja dva mlađa brata. Išao bih u višu školu, radio u nekoj
kompaniji, oženio se i imao obitelj, vozio velika kola, igrao golf u
slobodne dane. Ali nisam bio normalan, zato sam ovakav Nakata
kakav sam danas. Prekasno je da se stvar ponovi. To razumijem. Ali
ipak, makar na kratko vrijeme, volio bih biti normalan Nakata. Sve
dosad nikada nije bilo ničega posebnog što bih volio raditi. Uvijek
sam radio što su mi ljudi rekli, najbolje što sam mogao. Možda je to
samo postala navika. Ali sada se želim vratiti da budem normalan.
Želim biti Nakata s vlastitim idejama, s vlastitim značenjem.
Hoshino uzdahnu. - Ako je to ono što želite, onda za tim krenite.
Što ne znači da imam pojma kakav je normalni Nakata.
- Ni Nakata nema pojma.
- Samo se nadam da će to uspjeti. Molit ću se za vas, da opet
postanete normalni.
- Ipak, prije nego se vratim u normalno stanje, moram se pobrinuti
za neke stvari.
- Kao što?
- Kao Johnnie Walker.
- Johnnie Walker? - reče Hoshino. - Da, spominjali ste to i prije.
Mislite - onaj momak na viskiju?
- Da. Otišao sam smjesta u policiju, i rekao im za njega. Znao sam
da moram izvijestiti predsjednika, ali nisu htjeli slušati. Tako moram
naći rješenje na svoju ruku. Moram se za to pobrinuti prije nego opet
postanem normalni Nakata. Ako je moguće.
- Zbilja to ne shvaćam, ali slutim da kažete kako vam je potreban
ovaj kamen da učinite to što trebate učiniti.
- To je točno. Moram vratiti drugu polovicu svoje sjene.
Dotle je grmljavina postala zaglušna. Munje su krivudale nebom, za
njima su začas slijedili bučni gromovi. Zrak se tresao, a labava
prozorska stakla nervozno su zveckala. Tmasti oblaci pokrivali su
cijelo nebo, a unutra se tako smračilo da su jedva mogli jedan
drugomu razabrad lice. Ipak su ostavili ugašeno svjetlo. Još su sjedili
kao prije, s kamenom između sebe. Kiša je šibala tako snažno da se

čovjek gušio od samog pogleda na nju. Svaka munja časkom bi
osvijetlila sobu. Neko vrijeme ni riječi nisu progovorili.

- U redu, ali zašto uopće morate imati posla s ovim kamenom, g.
Nakata? - upita Hoshino kad je grmljavina malo jenjala. - Zašto to
morate biti vi?

- Zato što sam ja onaj koji je ušao i opet izašao.
- Ne razumijem vas.
- Jednom sam odavde otišao, i opet se vratio. To se dogodilo kad je
Japan bio u velikom ratu. Poklopac se otvorio, i odavde sam otišao.
Slučajno sam se vratio. Zato nisam normalan, i moja sjena je samo
pola onoga što je bila. Ali tada sam mogao razgovarati s mačkama,
iako to ne mogu više. Mogu također učiniti da neke stvari padaju s
neba.
- Kao one pijavice?
- Da.
- Prilično jedinstven dar, to je sigurno.
- To je točno, ne može to svatko učiniti.
- I to je zato što ste izašli i opet se vratili? Mislim da ste uistinu
prilično izvanredni.
- Kad sam se vratio nisam više bio normalan. Nisam znao čitati. I
nikada nisam dotaknuo ženu.
- To je teško povjerovati.
- Gospodine Hoshino?
- Da.
- Mene je strah. Kao što sam vam rekao, potpuno sam prazan.
Znate li što znači biti potpuno prazan?
Hoshino odmahnu glavom. - Mislim da ne znam.
- Biti prazan sliči na opustjelu kuću. Na nezaključanu, opustjelu
kuću. Svatko može ući, bilo kad. To me najviše plaši. Mogu učiniti da
stvari padaju s neba, ali uglavnom nemam pojma što ću sljedeće
natjerati da pada kao kiša. Ako bi to bilo deset tisuća noževa, ili
golema bomba, ili otrovni plin - ne znam što bih učinio. Mogao bih
svima reći da mi je žao, ali to ne bi bilo dovoljno.
- U tome imate pravo - reče Hoshino. - Sama isprika ne bi pomogla.
Pijavice su poprilično gadne, ali te stvari su još gore.
- Johnnie Walker je ušao u Nakatu. On me je natjerao da činim
stvari koje nisam želio. Johnnie Walker me je iskoristio, ali nisam

imao snage da se oduprem. Jer nemam ništa u svojoj nutrini.
- To objašnjava zašto se želite vratiti da budete normalan Nakata.

Netko tko je od tvari?
- Točno tako. Nisam previše bistar, ali znao sam praviti pokućstvo, i

to sam radio iz dana u dan. Volio sam praviti razne stvari - stolove,
stolice, ormare. Lijepo je praviti stvari lijepih oblika. Tih godina, kad
sam pravio pokućstvo, nikada nisam pomislio da želim opet biti
normalan. I nije bilo nikoga tko bi pokušao ući u moju nutrinu. Nakata
se nikada nije ničega bojao. Ali otkad sam sreo Johnnija Walkera
počeo sam se bojati.

- Što vas je onda taj Johnnie Walker natjerao da činite kad je ušao
u vašu nutrinu?

Glasna tutnjava propara nebo, i grom je morao blizu udariti, sudeći
po zvuku. Hoshina su od buke zaboljeti bubnjići.

Nakata je lagano nagnuo glavu u stranu i pozorno slušao, trljajući
polako površinu kamena cijelo vrijeme. - Natjerao me je da prolijem
krv.

- Krv?
- Da, ali nije se zalijepila za Nakatine ruke.
Hoshino je časak razmišljao o tome, zbunjen. - U svakom slučaju,
jednom kad otvorite ulazni kamen, svakovrsne će se stvari slegnuti
natrag gdje su prirodno trebale biti, zar ne? Kao što voda teče s viših
na niža mjesta.
Nakata razmisli o tome. - Moglo bi ne biti tako lako. Nakatin je
posao da nađe ulazni kamen, i da ga otvori. Što se zbiva poslije
toga, bojim se da ne znam.
- U redu, ali zašto je kamen na Shikokuu?
- Kamen je posvuda. Ne samo na Shikokuu. I ne mora biti kamen.
- Ne shvaćam... Ako je posvuda, onda ste sve to mogli obaviti
doma u Nakanu. To bi vam uštedjelo mnogo vremena i truda.
Nakata protrlja dlan o kratko ošišanu kosu. - To je teško pitanje.
Slušao sam sada kamen neko vrijeme, ali ne mogu ga još dobro
razumjeti. Ali mislim da smo obojica morali ovamo doći. Morali smo
prijeći velik most. To ne bi upalilo u okrugu Nakano.
- Mogu li vas pitati nešto drugo?
- Da.

- Ako ovdje otvorite ulazni kamen, hoće li se dogoditi nešto
čudesno? Kao onaj duh, kako se zove, što iskače kao u priči o
Aladinu? Ili će me poljubiti kraljević koji se pretvorio u žabu? Ili će
nas žive pojesti Marsovci?

- Nešto bi se moglo dogoditi, ali opet možda i ništa. Još ga nisam
otvorio, zato ne znam. Ne možete znati dok ga ne otvorite.

- Ali moglo bi biti opasno, ha?
- Da, točno.
- Bože. - Hoshino izvuče Marlboro iz džepa i zapali ga. - Djed mi je
uvijek govorio da je meni najvažnije pobjeći s nepoznatim ljudima ne
razmišljajući što činim. Mislim da sam valjda uvijek tako radio. Dijete
je otac čovjeka, kako kažu. U svakom slučaju, sada tu ne mogu ništa
učiniti. Prešao sam cijeli ovaj put, prošao kroz tolike nevolje da
nađem kamen, tako ne mogu sada otići kući i da ne vidim što će biti
do kraja. Znamo da bi to moglo biti opasno, ali neka ide k vragu.
Zašto ga ne otvorimo i vidimo što se zbiva? Barem ću imati sjajnu
priču za unuke.
- Nakata vas mora zamoliti za uslugu, g. Hoshino.
- Što je to?
- Možete li podignuti kamen?
- Nema problema.
- Mnogo je teži nego kad ste ga donijeli.
- Znam da nisam Schwarzenegger, ali puno sam jači nego ko
izgledam. U Samoobrambenim snagama osvojio sam drugo mjesto
u hrvanju. Plus, vi ste mi izliječili problem s leđima, tako da mogu
uprijeti svime ko imam.
Hoshino ustade, zgrabi kamen objema rukama i pokuša ga dignuti.
Kamen se nije ni pomaknuo. - Imate pravo, mnogo je teži - reče on
zadihano. - Malo prije, nije bilo problema podignuti ga. Sada izgleda
kao da je prikovan za pod.
- To je dragocjen ulazni kamen, zato se ne može lako pomaknuti.
Kad bi se mogao, to bi bio problem.
- Valjda je tako.
Upravo tada nekoliko nepravilnih bljeskova svjetla propara nebo, i
niz gromova potrese zemlju do temelja. Kao da je netko upravo
otvorio poklopac na paklu, pomisli Hoshino. Posljednji udarac groma
prasnu u blizini i iznenada nastade gusta tišina, kao da guši. Zrak je

bio vlažan i ustajao, s okusom nečega sumnjivog, kao da su
bezbrojne uši plovile zrakom, čekajući da otkriju trag neke urote. Dva
su se čovjeka ukipila, obavijena podnevnom tamom. Odjednom opet
ojača vjetar, šibajući kišom po prozoru. Grom zatutnji, ali ne onako
silovito kao prije. Središte oluje mimoišlo je grad.

Hoshino podiže pogled i očima preleti po sobi. Sve je izgledalo
hladno i daleko na čudan način. Četiri zida još praznija nego prije.
Opušak Marlboroa u pepeljari pretvorio se u pepeo. Proguta
pljuvačku i istjera tišinu iz ušiju. - Hej, g. Nakata?

- Što je, g. Hoshino?
- Osjećam se kao da ružno sanjam.
- Dobro, barem imamo isti san.
- Imate pravo - reče Hoshino i rezignirano se počeša po uhu. -
Pravo imate, pravo ko grom. Bježi kišo s prozora, vrati se kad
dozori... U svakom slučaju, od toga mi je bolje. - Ustade još jednom,
da pokuša pomaknuti kamen. Udahnu duboko, zgrabi ga i usredotoči
svu snagu u ruke. Uz tiho stenjanje uspio je podignuti kamen tri-četiri
centimetra.
- Pomaknuli ste ga malo - reče Nakata.
- Tako znamo da nije prikovan. Ali moram ga pomaknuti više od
toga, rekao bih.
- Morate ga potpuno prevrnuti.
- Kao palačinku.
Nakata kimnu. - Tako je. Palačinke su Nakati jedno od najdražih
jela.
- Drago mi je to čuti. Onda u paklu imaju palačinke, ha? U svakom
slučaju, dajte da još jednom pokušam. Mislim da mogu prevrnuti tu
stvar.
Hoshino zatvori oči i prikupi svaki gram snage, sasvim usredotočen
na taj pothvat To je to! reče sam sebi. Sad ili nikad!
Nađe dobar zahvat pomno stisnu, zatim duboko udahnu, ispusti krik
iz utrobe, i odjednom podiže kamen, držeći ga u zraku pod kutom od
četrdeset pet stupnjeva. To je bila granica njegove snage. Nekako ga
je mogao držati u tom položaju. Dahtao je, cijelo ga je tijelo boljelo,
kosti i mišići i živci vrištali su od muke, ali nije htio odustati. Posljednji
je put duboko udahnuo i ispustio bojni poklik, ali nije mogao čuti
vlastiti glas. Nije imao pojma što govori. Čvrsto stisnutih očiju uspio

je izvući snagu o kojoj nije znao da je ima u sebi, snagu koja ga je
morala nadmašivati. Od pomanjkanja kisika sve je pobijeljelo. Živci
su mu jedan za drugim popucali kao praskave rakete. Ništa nije čuo
ni vidio, čak ni mislio. Nije bilo dovoljno zraka. Ipak je sporo podizao
kamen i s konačnim ga krikom preokrenuo. Popustio mu je stisak,
kamen se sam prevrnuo od svoje težine. Težak udar zdrmao je sobu
kao da se cijela zgrada trese.

Od povratnog udara Hoshino se svalio na leđa. Ležao je ondje,
ispružen nauznak na tatamiju, hvatajući zrak, glava mu je bila puna
meka mulja što se neprestano vrtložio. Čini mi se, pomislio je, da
nikada više neću podignuti ništa tako teško dok sam živ. (Ipak se
poslije pokazalo da je to proricanje bilo odveć optimistično.)

- Gospodine Hoshino?
- Š-što?
- Ulaz se otvorio, zahvaljujući vama.
- Znate što, djedice? Hoću reći, g. Nakata?
- Što je?
Ležeći nauznak i dalje zatvorenih očiju, Hoshino još jednom dugo i
duboko udahnu i izdahnu. - I bolje da se otvorio. Inače bih se ni za
što ubio.

Poglavlje 33

Uređujem knjižnicu da bude potpuno spremna za otvaranje prije
Oshimina dolaska. Usisavam sve podove, brišem prozore, čistim
zahod, brišem sve stolice i stolove. Prskam rukohvat, lijepo ga
uglačavam. Pomno brišem prašinu s vitraja na odmorištu. Metem vrt,
palim klimu u čitaonici i uređaj za odvlaživanje u spremištu. Kuham
kavu, šiljim olovke. Pusta knjižnica ujutro - ima u tome nečega što
me doista obuzima. Tu su sve moguće riječi i ideje, mirno počivaju.
Želim učiniti sve što mogu da očuvam to mjesto, da ostane čisto i
uredno. Katkada zastanem i promatram sve nijeme knjige na
policama, pružam ruke i dodirujem nekoliko hrbata. U deset i
trideset, kao uvijek, Mazda Miata dogrmi na parkiralište i pojavljuje
se Oshima, izgleda malo pospano. Brbljamo koji trenutak dok ne
bude vrijeme da otvorimo.

- Ako je to u redu, ja bih malo izašao - kažem mu čim smo otvorili.
- Kamo?
- Moram otići u vježbaonicu i vježbati. Nisam nimalo vježbao već
neko vrijeme.
To nije jedini razlog. Gospođica Saeki dolazi na posao kasno izjutra
i ne želim se s njom sresti. Treba mi neko vrijeme da dovedem glavu
u red prije nego što je opet vidim.
Oshima me gleda i nakon stanke kimne. - Ali pazi. Ne želim te
nadzirati, ali čovjek ne može biti previše oprezan, u redu?
- Ne brinite, bit ću oprezan - uvjeravam ga.
Zabacujem uprtnjaču na rame i penjem se u vlak. Na kolodvora
Takamatsu uzimam autobus do vježbaonice. U svlačionici se
provlačim u sportsku odjeću, zatim vježbam u krugu, uključujem
walkman, slušam Princea kako grmi. Proteklo je neko vrijeme, mišići
se žale, ali uspijevam. To je normalna reakcija tijela - mišići vrište,
opiru se dodatnom bremenu kojim ga opterećujemo. Slušajući "Little
Red Corvette", pokušavam ublažiti tu reakciju, zatomiti je. Duboko
udahnem, zadržim dah, izdahnem. Udahnem, zadržim, izdahnem.
Jednolično disanje, bezbroj puta. Jedan po jedan mišić guram do
granice. Znojim se kao lud, majica mi je mokra i teška. Moram oda
do aparata za vodu i popiti nekoliko gutljaja.
Idem od sprave do sprave uobičajenim redom, misli su mi
ispunjene gospođicom Saeki. Razmišljam o seksu koji smo imali.

Pokušavam isprazniti glavu, očistiti sve, ali to nije lako.
Usredotočujem se na mišiće, upijam se u rutinu. Iste sprave kao
uvijek, isti utezi, isu broj ponavljanja. Prince sada pjeva "Sexy
Motherfucker". Kraj moga penisa još me malo boli i malo peče kad
puštam vodu. Vršak je crven. Moj pimpek što je tek provirio iz kožice
još je jako mlad i nježan. Kondenzirano seksualno maštanje,
Princeov sklizak glas, citati iz svakojakih knjiga - cijela zamršena
zbrka kovitla se u mojem mozgu, osjećam da će mi glava prsnuti.

Tuširam se, presvlačim se u svježe rublje, sjedam na autobus
natrag do kolodvora. Gladan sam, skoknem u restorančić i
naručujem gotovo jelo. Dok jedem, shvaćam da sam tu jeo prvog
dana u Takamatsuu. To me navodi da se upitam koliko sam dana tu.
Prošao je tjedan ili tako nešto otkada sam se namjestio u knjižnici,
tako sam morao stići na Shikoku prije otprilike tri tjedna.

Pijem čaj otkad sam završio s jelom i gledam ljude kako se žure
amo-tamo ispred kolodvora. Svi su se oni nekamo zaputili. Kada bih
htio, mogao bih im se pridružiti. Uzeti vlak za neko drugo mjesta
Odbaciti sve ovdje, krenuti nekamo gdje nikada nisam bio, početi od
nule. Kao da okrećem stranicu u bilježnici. Mogao bih otići u
Hirošimu, Fukuoku, bilo kamo. Ništa me ne drži ovdje. Sto posto
sam slobodan. Sve što mi treba za neko vrijeme nalazi se u mojoj
uprtnjači. Odjeća, toaletni pribor, vreća za spavanje. Jedva da sam
načeo gotovinu koju sam uzeo iz očeve radne sobe.

Ali znam da ne mogu nikamo otići.
- Ali ne možeš nikamo otići, ti to vrlo dobro znaš - kaže dječak
zvan Čavka.
Držao si gospođicu Saeki, ušao si u nju toliko puta. I ona je
sve to primila. Penis te još peče, još se sjeća kakav je osjećaj
biti u njoj. Na jednom od mjesta koja su baš za tebe. Razmišljaš
o knjižnici. O spokojnim, tihim knjigama što su poredane na
policama. Razmišljaš o Oshimi. O svojoj sobi. Kafka na žalu visi
o zidu, petnaestogodišnja djevojka zuri u sliku. Odmahuješ
glavom. Nema načina da napustiš ovo mjesto. Ti nisi slobodan.
Ali što zapravo želiš? Biti slobodan?
U kolodvorskoj zgradi prolazim pokraj policajaca u obilasku, ali oni
me i ne primjećuju. Čini mi se da je svatko kraj koga prođem

nekakav preplanuli dječak mojih godina s uprtnjačom na ramenu. A
ja sam samo jedan od njih, stapam se s okolinom. Ne moram biti
napet. Samo da se prirodno ponašam, i nitko me neće primijetiti.

Uskačem u mali vlak s dva vagona i vraćam se u knjižnicu.
- Hej, vratio si se - kaže Oshima. Gleda moju uprtnjaču, zabezeknut
je. - Zaboga, zar uvijek vučeš sa sobom toliko prtljage? Ti si pravi
Linus.
Uzvarim vodu i popijem čaj. Oshima vrti svoju uobičajenu dugačku,
netom zašiljenu olovku. Pojma nemam gdje završe njegove olovke
kad postanu prekratke.
- Ta tvoja uprtnjača je kao simbol slobode - dodaje.
- I ja bih rekao - kažem.
- Kad ima predmet koji simbolizira slobodu osoba može biti sretnija
nego kad se stvarno domogne slobode koju on predstavlja.
- Katkada - kažem.
- Katkada - ponovi on. - Znaš, kad bi bilo natjecanje za najkraće
odgovore na svijetu, ti bi pobijedio spuštenih ruku.
- Možda.
- Možda - kaže Oshima, kao da mu je dosta. - Možda većina ljudi
na svijetu ne pokušava biti slobodna, Kafka. Oni samo misle da
pokušavaju. Sve je to iluzija. Kad bi stvarno postali slobodni, većina
bi ljudi bila u pravim okovima. Upamti to dobro. Ljudima je zapravo
draže da ne budu slobodni.
- Uključujući i vas?
- Da. I meni je draže da ne budem slobodan. Do neke točke. Jean-
Jacques Rousseau je definirao civilizaciju kao vrijeme kad ljudi
podižu ograde. Veoma pronicavo opažanje. I istinito je - sva je
civilizacija proizvod ograđenog pomanjkanja slobode. Ali autralski
domorodci su iznimka. Uspjeli su održati civilizaciju bez ograda sve
do sedamnaestog stoljeća. Oni su skroz-naskroz slobodni. Idu kamo
hoće, kad hoće, čine što hoće. Njihov život je doslovno putovanje.
Hodanje je savršena metafora za njihov život. Kad su došli Englezi i
podigli ograde da zatvore stoku, domorodci to nisu mogli pojmiti. I,
kako nisu nimalo razumjeli to načelo na djelu, svrstani su među
opasne i antisocijalne elemente, pa su protjerani u unutrašnjost Zbog
toga želim da budeš oprezan. Ljudi koji podignu visoke, jake ograde,

najbolje opstaju. Tu stvarnost možeš zanijekao samo uz rizik da sam
budeš protjeran u divljinu.

Vraćam se u sobu i odlažem uprtnjaču. Zatim odlazim u kuhinju,
kuham kavu i odnosim je u sobu gospođice Saeki. S metalnim
pladnjem u objema rukama pomno koračam svakom stepenicom,
dok stare podne daske škripe. Na odmorištu prolazim kroz dugu
blistavih šara od bojena stakla.

Gospođica Saeki sjedi za stolom, piše. Odlažem šalicu s kavom, a
ona podiže pogled i kaže mi da sjednem na uobičajenu stolicu.
Danas je na njoj košulja krem boje preko crne majice. Kosa joj je
sapeta straga i nosi par malih bisernih naušnica.

Ništa ne kaže neko vrijeme. Pregledava što je netom napisala.
Ništa u njezinu izrazu ne izgleda neobično. Stavlja kapicu na
nalivpero i odlaže ga na pisaći papir, širi prste, traži mrlje od crnila.
Kroz prozor sja sunčano svjedo nedjeljnog popodneva. Netko je vani
u vrtu, čuje se razgovor.

- Gospodin Oshima mi reče da si išao u vježbaonicu - kaže,
proučavajući moje lice.

- To je točno - kažem.
- Koju vrstu vježbe izvodiš ondje?
- Služim se spravama i slobodim utezima - odgovaram.
- Nešto drugo?
Odmahujem glavom.
- To je nekako samotan tip sporta, zar ne?
Kimnem.
- Pretpostavljam da želiš postati jači.
- Moram biti jak da bih opstao. Osobito u mojem slučaju.
- Jer si potpuno sam.
- Nitko mi neće pomoći. Barem nitko nije do sada. Tako moram sve
sam učiniti. Moram postati jači - kao zalutala čavka. Zato sam sebi
nadjenuo ime Kafka. To Kafka znači na češkom, znate - čavka.
- Hmm - kaže ona, blago zadivljena. - Ti si dakle Čavka.
- To je točno - kažem.
To je točno, kaže dječak zvan Čavka.
- Ipak, mora postojati granica takvoj vrsti života - kaže ona. - Ne
možeš se poslužiti tom snagom kao zaštitnim zidom oko sebe.

Uvijek će biti nešto jače što može nadvladati tvoju tvrđavu. Barem u
načelu.

- Sama snaga postaje naša ćudorednost.
Gospođica Saeki se smiješi. - Brzo shvaćaš.
- Snaga koju tražim nije od one vrste u kojoj pobjeđujemo ili
gubimo. Ne tragam za zidom koji će odbiti silu što dolazi izvana.
Želim onu vrstu snage koja je sposobna upiti izvanjsku silu,
suprotstaviti joj se. Snagu da se mirno podnesu neke stvari -
nepoštenje, nesreća, tuga, pogrješke, nesporazumi.
- To mora biti najteža snaga od sviju da je sam stvoriš.
- Znam.
Njezin smiješak produbljuje se za jedan stupanj. - Čini se da ti sve
znaš.
Odmahujem glavom. - To nije istina. Tek mi je petnaest godina, ima
mnoštvo stvari koje ne znam. Trebao bih ih znati, ali ne znam. Ne
znam ništa o vama, na primjer.
Uzima šalicu s kavom i otpija gutljaj. - Nema ničega što bi morao
znati, ničega u meni Što bi trebao znati.
- Sjećate li se moje teorije?
- Naravno - kaže ona. - Ali to je tvoja teorija, ne moja. Stoga nisam
odgovorna za nju, zar ne?
- Točno. Čovjek koji dolazi s nekom teorijom mora je dokazati -
kažem. - Što me vodi do jednog pitanja.
- O čemu?
- Rekli ste mi da ste objavili knjigu o ljudima koje je pogodila munja.
- To je točno.
- Može li se još nabaviti?
Ona odmahne glavom. - Prije svega, nisu tiskali dovoljno
primjeraka. Objavljena je davno, pa mislim da su preostali primjerci
uništeni. Kao što sam prije rekla, nikoga nije zanimala.
- Zašto je vas zanimala ta tema?
- Nisam sigurna. Mislim da je u tome bilo nečega simboličnog. Ili
sam možda samo željela biti zaposlena, pa sam sebi zadala cilj koji
me je tjerao da jurim naokolo i zaokupljao mi um. Ne mogu se sada
sjetiti koja je bila početna motivacija. Naletjela sam na ideju i samo
počela istraživati. Bila sam tada spisateljica, bez novčanih briga i s
mnogo slobodna vremena, pa sam uglavnom mogla činiti sve što mi

je pobuđivalo zanimanje. Ali kad sam jednom u to upala, sama tema
me je očarala. Susretala sam se sa svakovrsnim ljudima, slušala
svakovrsne priče. Da nije bilo toga projekta, vjerojatno bih se bila
povukla još dalje od stvarnosti i završila potpuno osamljena.

- Kad je moj otac bio mlad, radio je kao nosač palica na golfskom
terenu i tu ga je udarila munja. Bio je sretan što je preživio. Onaj
čovjek s njim nije uspio.

- Mnogo ljudi strada od munje na golfskim terenima - veliki, otvoreni
prostori, gotovo nikamo se ne možeš skloniti. A munja voli golfske
terene. Je li i tvojem ocu prezime Tamura?

- Da, i mislim da je bio vaših godina.
Ona odmahne glavom. - Ne sjećam se nikoga tko se zvao Tamura.
Nisam intervjuirala nikoga s tim prezimenom.
Ne kažem ništa.
- To je dio tvoje teorije, zar ne? Da smo se tvoj otac i ja sreli dok
sam istraživala za knjigu, a kao ishod toga rodio si se ti.
- Da.
- No, s tim je to završeno, zar ne? To se nikada nije dogodilo. Tvoja
teorija ne stoji.
- Ne nužno - kažem ja.
- Što hoćeš reći?
- Jer ne vjerujem sve što mi kažete.
- Zašto ne?
- Pa, smjesta ste rekli da nikada niste intervjuirali nikoga tko se
zvao Tamura, niste nimalo razmišljali. Dvadeset godina je dugo
vrijeme, a vjerojatno ste intervjuirali brojne ljude. Ne mislim da biste
bili sposobni tako brzo sjetiti se je li se tko od njih zvao ili se nije
zvao Tamura.
Odmahuje glavom i otpija još jedan gutljaj kave. Lagan smiješak
budi se na njezinim usnama. - Kafka, ja... - Zaustavlja se, tražeći
prave riječi.
Čekam da ih nađe.
- Osjećam kao da se stvari oko mene počinju mijenjati - kaže.
- Kako to?
- Ne mogu zaista reći, ali nešto se događa. Pritisak zraka, način
kako trepere zvukovi, odražavanje svjetla, kako se tijela gibaju i
vrijeme prolazi - sve se preobražava, djelić po djelić. Kao da je svaka

mala promjena kap što se ustrajno ugrađuje u potok. - Uzima crno
nalivpero Mont Blanc, promatra ga, vraća ga gdje je bilo, zatim
pogleda ravno u mene. - Ono što se prošle noći dogodilo između nas
u tvojoj sobi vjerojatno je dio te struje. Ne znam je li dobro ili nije to
što smo prošle noći učinili. Ali u to vrijeme odlučila sam ne prisiljavati
sebe da išta prosuđujem. Ako je struja tu, odlučila sam dopustiti joj
da me nosi kamo hoće.

- Mogu li vam reći što ja mislim?
- Samo reci.
- Mislim da nastojite nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Ona o tome razmišlja nekoliko trenutaka. - Možda si u pravu - kaže.
- Ali kako ti to znaš?
- Jer ja činim to isto.
- Nadoknađuješ izgubljeno vrijeme?
- Da - kažem. - Mnogo je stvari ukradeno iz moga djetinjstva.
Mnogo važnih stvari. I sada ih moram vratiti.
- Da bi mogao dalje živjeti.
Kimnem. - Moram. Ljudima treba nešto poput mjesta kamo se
mogu vratiti. Još ima vremena da se to ostvari, mislim. Za mene, i za
vas.
Ona sklapa oči i pravi šator od prstiju nad stolom. Kao da se
pomirila sa stanjem, otvara opet oči. - Tko si ti? - pita. - I zašto znaš
toliko mnogo o svemu?
Kažeš joj da ona mora znati tko si. Ja sam Kafka na žalu, kažeš.
Tvoj ljubavnik - i tvoj sin. Dječak zvan Čavka. I nas dvoje ne
možemo biti slobodni. Zahvatio nas je vir, vuče nas onkraj vremena.
Negdje, nas je pogodila munja. Ali ne ona vrsta munje koju možeš
vidjeti ili čuti.
Te noći ponovno vodite ljubav. Slušaš dok se u njoj ispunjava ona
praznina. Slabašan je to zvuk, poput fina pijeska na žalu što se
osiplje na mjesečini. Zadržavaš dah, dok osluškuješ. Čas si unutar
svoje teorije. Zatim si izvan nje. I opet unutar, zatim izvan. Udišeš,
zadržavaš dah, izdišeš. Udišeš, zadržavaš dah, izdišeš. Prince i
dalje pjeva, poput kakva mekušca u tvojoj glavi. Mjesec izlazi, plima
se diže. Morska voda teče u rijeku. Svibova grana tik izvan prozora
nervozno podrhtava. Čvrsto je držiš, ona uranja lice u tvoje grudi.
Osjećaš njezin dah na goloj koži. Dodiruje ti mišiće, jedan po jedan.

Naposljetku liže ti nabrekao penis, kao da ga liječi. Opet svršavaš, u
njezina usta. Ona guta, kao da je svaka kap dragocjena. Ti joj ljubiš
vaginu, nježno dodiruješ jezikom svaku meku, toplu točku. Postaješ
netko drugi tu, nešto drugo. Negdje si drugdje.

- Nema ničega u meni što bi trebao znati - kaže ona.
Sve dok ne osvane ponedjeljno jutro držite jedno drugo, slušajući
kako prolazi vrijeme.

Poglavlje 34

Golem bedem grmljavinskih oblaka lijeno je odmicao iznad grada,
istresajući razdražene udare munje kao da želi probosti svaki kutak i
skrovište odavno izgubljena ćudoređa, da bi se na kraju stanjio na
slabašnu, srditu jeku s istočnoga neba. I upravo tada žestoka kiša je
iznenada prestala, a uslijedila je nadzemaljska tišina. Hoshino
ustade i otvori prozor da pusti malo zraka unutra. Olujni oblaci su
iščeznuli, nebo se opet prekrilo tankom opnom blijedih oblaka. Sve
su zgrade bile mokre, vlažne pukotine u njihovim zidovima bile su
tamne, kao vene u starih ljudi. Voda je kapala s električnih vodova i
stvarala lokvice na tlu. Ptice su izlijetale iz potraženih skloništa i
glasno cvrkutale jureći za kukcima koji su također izlazili sada kad se
stišala oluja.

Hoshino je zakrenuo vratom s jedne na drugu stranu nekoliko puta,
provjeravajući kralježnicu. Jako se protegnuo, sjeo kraj prozora i
pogledao van, zatim izvukao kutiju Marlboroa i zapalio cigaretu.

- Znate, g. Nakata, poslije svega napora da se prevrne taj kamen i
otvori ulaz, ipak se ništa izvanredno nije dogodilo. Nikakva žaba se
nije pojavila, nikakvi zlodusi, uopće ništa čudnovato. Protiv čega ja
osobno nemam ništa, naravno... Scenografija je bila postavljena sa
svom onom bučnom grmljavinom, ali moram reći da sam nekako
razočaran.

Nije dobio nikakva odgovora, pa se okrenuo. Nakata je bio nagnut
naprijed s obje ruke na podu i sklopljenih očiju. Starac je izgledao
kao nemoćan kukac.

- Što je? Je li vam dobro? - upitao je Hoshino.
- Oprostite, samo mi se čini da sam malo umoran. Nakata se ne
osjeća jako dobro. Volio bih leći i spavati neko vrijeme.
Nakatino je lice bilo užasno blijedo. Oči su mu bile upale, prsti
podrhtavali. Trebalo mu je samo nekoliko sad, činilo se, da strašno
ostari.
- U redu, razvući ću vam futon. Slobodno spavajte koliko želite -
reče Hoshino. - Ali jeste li sigurni da vam je dobro? Boli ii vas
želudac? Ide li vam na povraćanje? Zvoni li vam u ušima? Ili možda
morate na zahod? Da pozovem liječnika? Imate li osiguranje?
- Imam, predsjednik mi je dao iskaznicu, držim je na sigurnom u
torbi.

- To je dobro - reče Hoshino, vukući futon iz zidnoga ormara i
razvlačeći ga. - Znam da nije vrijeme da se ulazi u pojedinosti, ali
iskaznicu vam nije dao predsjednik Tokija. To je iskaznica
Narodnoga zdravstva, izdala vam ju je dakle japanska vlada. Ne
znam previše o tome, ali siguran sam da je tako. Sam predsjednik
ne brine se o svakoj pojedinosti vašega života, zar ne? Zato ga
zaboravite na neko vrijeme.

- Nakata razumije. Predsjednik mi nije dao iskaznicu osiguranja.
Pokušavam ga zaboraviti na neko vrijeme. Ipak, mislim da mi ne
treba liječnik. Ako samo malo odspavam trebao bih biti dobro.

- Čekajte jedan čas. Nećete se valjda zaputiti u nekakav maraton
od trideset šest sati, ha?

- Ne znam. Ja ne odlučujem koliko ću dugo spavati da bih se zatim
toga držao.

- Dobro, to valjda ima smisla - dopusti Hoshino. - Nitko to ne čini. U
redu - samo spavajte koliko hoćete. Bio je težak dan. Sva ona
grmljavina, plus razgovor s kamenom, je l' tako? Pa onda otvaranje
onoga ulaza. Ne viđa se baš svaki dan, to je sigurno. Trebali ste se
puno služiti glavom, zato morate biti umorni. Ne za što se na brinite,
samo se opustite i ulovite malo sna. Neka se stari Hoshino pozabavi
ostatkom.

- Vaš sam dužnik. Stalno vas izvrgavam nečemu, zar ne? Nakata
vam nikada ne može dovoljno zahvaliti za sve što ste učinili. Da niste
bili sa mnom, ne bih znao što učiniti. A imate i sami svoga važnog
posla.

- Da, valjda imam - reče Hoshino turobno. Toliko se mnogo stvari
dogodilo, posve je zaboravio na svoj posao. - Kad ste već
spomenuli, doista bih se morao uskoro vratiti na posao. Kladim se da
gazda već bjesni. Telefonirao sam mu i rekao da ću uzeti par dana
da nešto sredim, ali otada se nisam javljao. Kad se vratim stvarno će
se iskaliti na meni.

Upali nov Marlboro, polagano izdišući dim. Zagleda se u čavku na
vrhu telefonskog stupa i poče joj se kreveljiti. - Ali koga je briga?
Neka kaže što ga je volja - može ispuštati paru iz ušiju što se mene
tiče. Vidite, teglio sam godinama preko svake mjere, slomio sam se
od posla. Hej, Hoshino, nema nas dovoljno, kako bi bilo noću
potegnuti do Hirošime? Dobro, gazda, tu sam... Uvijek sam radio što

su mi rekli da radim, nikad nijedne pritužbe. Zahvaljujući tomu leđa
su mi se ukočila. Da mi ih niste sredili, bilo bi sve gore i gore. Tek
sam u sredini dvadesetih, pa zašto bih uništavao zdravlje na nekom
pišljivom poslu, ha? Što smeta nekoliko slobodnih dana tu i tamo?
Ali znate, g. Nakata, ja...

Hoshino odjednom shvati da starac čvrsto spava. Čvrsto sklopljenih
očiju, lica uperena u strop, tvrdo stisnutih usana, Nakata je mirno
disao. Prevrnuti kamen ležao je kraj njegova jastuka.

Čovječe, nikada nisam nikoga vidio da tako brzo zaspi kao on,
pomisli Hoshino s divljenjem.

Raspolažući svojim vremenom, ispružio se i gledao malo televiziju,
ali nije mogao više podnijeti bljutave popodnevne emisije pa je
odlučio izaći. Potrošio je čisto rublje pa je morao nešto kupiti. Mrzio
je prati rublje. Radije će kupiti jeftine gaće, razmišljao je, nego petljati
s pranjem starih prljavih gaća. Otišao je na recepciju svratišta da
plati za idući dan i rekao im da njegov drug spava i da ga ne smiju
buditi. - To ne znači da biste mogli sve da i pokušate - dodao je.

Lutao je ulicama, mirisao vonj što ostaje u zraku poslije kiše, noseći
uobičajenu kapu Dragonsa, zelene Ray Ban naočale i aloha košulju.
Kupio je novine na kiosku na kolodvoru i provjerio kako stoje
Dragonsi - izgubili su u Hirošimi na gostovanju - zatim je pregledao
raspored kino-programa i odlučio pogledati posljednji film Jackieja
Chana. Termin prikazivanja mu je savršeno odgovarao. Raspitao se
u policijskoj kućici i otkrio da je kino blizu, pa se prošetao. Kupio je
ulaznicu, ušao unutra i gledao film, zvačući kikiriki.

Kad je izašao iz kina bila je već večer. Nije bio naročito gladan, ali
kako nije mogao ništa drugo smisliti odlučio je večerati. Upao je u
obližnji lokal i naručio sushi i pivo. Bio je umorniji nego što je mislio,
popio je tek pola piva.

Ipak to ima smisla, pomislio je. Uništilo me je dizanje onog teškog
kamena, naravno. Osjećam se kao najstariji od Tri praščića. Stari
podli vuk treba samo huknuti i puhnuti da me ispali sve do Okayame.

Izašao je iz sushi bara i naletio na dvoranu pachinko. Još se nije ni
snašao, a već je izgubio dvadeset tisuća jena. Shvatio je da nije
njegov dan, pa se okanio pachinka i lutao naokolo. Sjetio se da još
nije kupio rublje. K vragu, zbog toga sam zapravo izašao, reče sam
sebi. Ušao je u dućan sa sniženjima u trgovačkoj četvrti i kupio gaće,

potkošulju i čarape. Sad je napokon mogao baciti prijavo rublje.
Znao je da je vrijeme i za novu aloha košulju pa je pregledao
nekoliko dućana u potrazi za njom, samo da bi zaključio kako je
izbor u Takamatsuu prilično tanak. Ljeti i zimi nosio je aloha košulje,
ali to nije značilo da je bilo kakva aloha košulja dobra.

Zaustavio se u obližnjoj pekari i kupio kruha, u slučaju da se Nakata
probudi gladan usred noći, te malen tetrapak narančina soka. Potom
je otišao do banke i na bankomatu podignuo pedeset tisuća jena.
Provjerivši saldo, vidio je da je još dosta toga ostalo. Posljednjih
nekoliko godina bio je toliko zaposlen da je jedva imao vremena
trošiti novac.

Do tada se već potpuno smračilo, i odjednom ga je spopala želja za
šalicom kave. Pogledao je oko sebe, opazio natpis nekoga kafića,
malo izvan glavne ulice. Pokazalo se da je to staromodna kavana
kakvih nema više mnogo. Ušao je, smjestio se na meku, udobnu
fotelju i naručio kavu. Komorna glazba izvirala je iz zvučnika
engleske proizvodnje, obloženih orahovinom. Hoshino je bio jedini
gost. Utonuo je u fotelju i po prvi put se u posljednje vrijeme osjetio
posve lagodno. Sve je u kavani djelovalo umirujuće, prirodno, sa
svime se udobno osjećao. Kava, poslužena u otmjenoj šalici, bila je
jaka i ukusna. Hoshino sklopi oči, udišući tiho i slušajući prepletanje
gudačkih instrumenata i glasovira. Jedva da je ikada prije slušao
klasičnu glazbu, ali ona ga je smirivala i dovodila u raspoloženje
samopromatranja.

Dok je tonuo u meku fotelju, sklopljenih očiju, izgubljen u glazbi,
brojne su mu misli prolazile glavom - uglavnom u svezi s njim
samim. Ali što je više razmišljao o sebi, to se manje činilo da u
njegovu životu ima ičeg stvarnog. Počeo se osjećati kao besmislen
privjesak što ondje sjedi.

Oduvijek sam bio veliki navijač Chunichi Dragonsa, pomisli, ali što
su zapravo Dragonsi meni? Recimo da tuku Giantse - kako ću ja
zbog toga postati bolja osoba? Kako bih mogao? Zašto sam onda do
bijesa potrošio toliko vremena, uzbuđujući se kao da je ta momčad
nekakav moj produžetak?

Gospodin Nakata je rekao da je prazan. Možda i jest, koliko ja
znam. Ali što to znači meni? Rekao je da je zbog nekakve nesreće
kad je bio malen postao takav - prazan. Ali ja nikada nisam doživio

nesreću. Ako je g. Nakata prazan, onda sam ja gore nego prazan!
Barem u njemu ima nečega - što god bilo to što me je nagnalo da
pustim sve i dopratim ga do Shikokua. Ali ne pitajte me što je to
nešto...

Hoshino naruči još jednu kavu.
- Vama se dakle sviđa naša kava? - priđe mu sjedokosi vlasnik i
upita. (Hoshino to nije znao, naravno, ali taj čovjek je nekada bio
službenik u Ministarstvu obrazovanja. Nakon umirovljenja vratio se u
rodni Takamatsu i otvorio tu kavanu, gdje je pravio dobru kavu i
puštao klasičnu glazbu.)
- Sjajna je. Ima tako finu aromu.
- Ja sam pržim zrnje. Biram, svako zrno posebno.
- Nije čudno što je tako dobra.
- Glazba vam ne smeta?
- Glazba? - odgovori Hoshino. - Ne, sjajna je. Uopće mi ne smeta.
Nimalo. Tko svira?
- Trio Rubinstein, Heifetz i Feuermann. Zvali su ih Trio od milijun
dolara. Vrhunski umjetnici. Ovo je stara snimka iz 1941., ali sjaj nije
potamnio.
- Zaista nije. Dobre stvari nikada ne zastarijevaju, zar ne?
- Nekim ljudima je draži Nadvojvodin trio u urednijoj, klasičnoj,
jednostavnijoj verziji. Kao što je verzija Oistrachova trija.
- Ne, mislim da je ovaj u redu - reče Hoshino. - Ima u njemu
nekakav, ne znam, nježan osjećaj.
- Hvala vam lijepa - reče vlasnik zahvaljujući mu u ime Trija od
milijun dolara i vrati se iza šanka.
Uživajući u drugoj šalici kave, Hoshino se vratio svojim
razmišljanjima. Ali ja pomažem g. Nakati da se snađe. Čitam
umjesto njega, i našao sam kamen, uostalom. Jedva da sam to
ikada primijetio, ali nekako je ugodno biti koristan nekomu... Nije mi
nimalo žao što sam izostao s posla, došavši ovamo na Shikoku. Sve
one ludosti što su se nanizale jedna za drugom...
Osjećam da sam upravo ondje kamo pripadam. Kad sam sa g.
Nakatom, ne muči me više taj problem Tko sam ja? Možda
pretjerujem, ali kladio bih se da su se Buddhini sljedbenici i Isusovi
apostoli osjećali ovako. Kad sam s Buddhom, uvijek osjećam da se

nalazim gdje pripadam - tako nešto. Fućkaš kulturu, istinu, svo to
smeće. Samo je nadahnuće vrijedno.

Kad sam bio malen, djed mi je kazivao priče o Buddhinim
učenicima. Jedan se od njih zvao Myoga. Čovjek je bio potpuni
kreten, nije mogao upamtiti ni najjednostavniju sutru. Drugi su ga
učenici stalno zadirkivali. Jednoga dana Buddha njemu reče:
"Myoga, ti nisi naročito bistar, zato ne moraš učiti sutre. Umjesto
toga, volio bih da sjediš kraj ulaza i svima laštiš obuću." Myoga je bio
poslušan, pa nije učitelja poslao k vragu. Tako je deset godina,
dvadeset godina, marljivo laštio svačiju obuću. Onda je jednog dana
doživio prosvjetljenje i postao jednim od najvećih Buddhinih
sljedbenika. Tu je priču Hoshino zauvijek zapamtio, jer je mislio da je
najusranija vrsta posla laštenje obuće kroz desetljeća. Valjda se
šališ, mislio je. Ali kad je sada o tome razmislio, priča je počinjala
dobivati različit prizvuk. Život je usran, kako god ga skrojiš, pomislio
je. Samo što to nije razumio kad je bio malen.

Te su ga misli zaokupljale dok glazba, koja mu je pomagala da
razmišlja, nije prestala svirati.

- Hej - zovnuo je vlasnika. - Kako se ono zvala ta glazba?
Zaboravio sam.

- Beethovenov Nadvojvodin trio.
- Nad vodnim...?
- Nadvojvodin. Beethoven ga je posvetio austrijskom nadvojvodi
Rudolfu. To nije službeno ime, više kao nadimak toga djela. Rudolf je
bio sin cara Leopolda Drugoga. Bio je vrlo vješt glazbenik, studirao
je glasovir i glazbenu teoriju kod Beethovena, počevši kad mu je bilo
šesnaest godina. Nadvojvoda se nije proslavio ni kao pijanist ni kao
skladatelj, nego je nekako ostao u sjeni pomažući Beethovenu koji
nije mnogo znao o tome kako se napreduje u svijetu. Da nije bilo
njega, Beethovenu bi bilo mnogo teže.
- Takvi su ljudi potrebni u životu, ha?
- Apsolutno.
- Svijet bi bio prava ludnica kad bi svatko bio genij. Netko mora
paziti, brinuti se o poslu.
- Točno. Svijet pun genija imao bi znatnih problema.
- Zaista mi se sviđa taj komad.

- Krasan je. Nikada se ne umorite slušati ga. Rekao bih da je to
najistančaniji od svih Beethovenovih klavirskih trija. Skladao ga je u
četrdesetoj i to mu je bio posljednji.

Vjerojatno je zaključio da je dosegnuo vrhunac u tom žanru.
- Mislim da znam što hoćete reći. Dosezanje vrhunca važno je u
svemu - reče Hoshino.
- Molim vas, dođite opet.
- Da, doći ću.
Kad se vratio u sobu, Nakata je prema očekivanju spavao kao
klada. Hoshino je već prošao kroz to, zato se ovaj put nije začudio.
Neka samo spava koliko ga volja, zaključio je. Kamen je još bio tu,
točno uz njegov jastuk, i Hoshino je spustio vrećicu s kruhom pokraj
njega. Okupao se i obukao novo rublje, zatim smotao staru
presvlaku u papirnatu vrećicu i bacio je u koš. Zavukao se pod
pokrivač i uskoro tvrdo zaspao.
Probudio se sljedećeg jutra malo prije devet. Nakata je još spavao,
disanje mu je bilo mirno i pravilno.
Hoshino je sam pošao na doručak, rekavši poslužiteljici da ne budi
njegova druga. - Možete samo ostaviti futon kako jest - rekao je.
- Je li s njim sve u redu, kad toliko spava? - upitala je poslužiteljica.
- Bez brige, neće nam umrijeti. Mora se naspavati da povrati snagu.
Znam točno što je najbolje za njega.
Kupio je novine na kolodvoru, sjeo na klupu i pretraživao popis
filmova. U kinu pokraj kolodvora davali su retrospektivu Francoisa
Truffauta. Hoshino nije imao pojma tko je Truffaut, čak nije znao je li
muško ili žensko, ali dvostruk program bio je dobar način da se ubije
vrijeme do večeri, pa je odlučio poći. Prikazivali su se filmovi Četiri
stotine udaraca i Pucajte na pijanista. U kinu je bila je tek šačica
gledatelja. Hoshino ni u kom slučaju nije bio filmski zanesenjak.
Povremeno bi otišao pogledati koji kung fu ili akcijski film. Tako tu mu
rana Truffatova djela bila mjestimice nerazumljiva, ritam malko
prespor, kao što se može očekivati od starijih filmova. Ipak je uživao
u jedinstvenu ugođaju, u općem dojmu filmova, kako su unutarnji
svjetovi likova bili oslikani. Na koncu konca, nije se dosađivao. Ne bi
mi bilo krivo vidjeti još koji film toga čovjeka, rekao je sam sebi
poslije.

Izašao je iz kina, odšetao se do trgovačke četvrti, ušao u istu
kavanu kao prethodne večeri. Vlasnik ga se sjetio. Hoshino je sjeo u
istu fotelju i naručio kavu. Kao i prije, bio je jedini gost. Na stereu su
nebo svirali gudački instrumenti.

- Haydnov prvi koncert za violončelo. Pierre Fournier svira solo -
objasni vlasnik donoseći Hoshinovu kavu.

- To je stvarno prirodan zvuk - dodade Hoshino.
- Doista, zar ne? - reče vlasnik. - Pierre Fournier je jedan od meni
najdražih glazbenika. Kao birano vino, njegova svirka ima aromu i
krjepkost koja grije krv i blago vas ohrabruje. Ja o njemu uvijek
govorim kao o maestru Fournieru, iz poštovanja. Ne poznajem ga
osobno, naravno, ali oduvijek osjećam kao da mi je učitelj.
Slušajući Fournierov uzbibani, dostojanstveni violončelo, Hoshino
se vratio u svoje djetinjstvo. Običavao je svaki dan ići na rijeku da
peca. Tada nije imao nikakvih briga, podsjeti se. Samo je živio svaki
dan kako je koji dolazio. Sve dok sam bio živ, bio sam nešto. Bilo je
upravo tako. Ali negdje se usput sve promijenilo. Život me je
pretvorio u ništa. Čudno... Ljudi se rode da žive, je li tako? Ali što
sam dulje živio, to sam više gubio ono što je u meni - i završio
prazan. I kladio bih se da ću, što dulje živim, to prazniji, to
bezvrjedniji postati. Nešto je krivo s tom slikom. Život ne bi smio biti
takav! Zar nije moguće promijeniti pravac, skrenuti s puta kojim
idem?
- Oprostite... - Hoshino zovnu vlasnika iza kase,
- Mogu li vam pomoći?
- Pitao sam se, ako imate vremena, biste li došli ovamo i
porazgovarali malo sa mnom? Htio bih više znati o tome Haydnu.
Vlasnik je bio sretan što može dati kratku lekciju o Haydnu, o
čovjeku i njegovoj glazbi. Bio je inače povučena osoba, ali na temu
klasične glazbe vrlo rječit. Objasnio je kako je Haydn bio unajmljen
glazbenik, služeći različitim pokroviteljima tijekom duga života,
skladajući tko zna koliko kompozicija po narudžbi. Haydn je bio
praktičan, prijazan, skroman i velikodušan, rekao je, ali i složena
ličnost s gluhom tamom u vlastitoj nutrini.
- Haydn je bio zagonetna osoba. Nitko zapravo ne zna koliko je
snažna patosa nosio u sebi. Ali u feudalno doba kad je rođen morao
je vješto zaodijevati svoj ego u pokornost i pokazivati pametnu,

sretnu vanjštinu. Inače bi bio zgažen. Mnogi su ga nesklono
uspoređivali s Bachom i Mozartom - kako njegovu glazbu tako
njegov način života. Tijekom cijelog dugačkog života bio je
inovativan, to je sigurno, ali nikada probojan. Ali ako ste stvarno
pozorni dok slušate, možete uloviti skrivenu čežnju za modernim
egom. Kao daleka jeka puna protuslovlja, sve se nalazi u Haydnovoj
glazbi, tiho pulsira. Čujte ovaj akord - čujete li ga? Vrlo je tih - je li
tako? - ali u njemu je uporan duh što se giblje prema nutrini, ispunjen
nekom gipkom, mladenačkom znatiželjom.

- Kao filmovi Françoisa Truffauta.
- Točno! - uskliknu vlasnik sav sretan, tapšući nesvjesno Hoshina
po ruci. - Pogodili ste točno u glavu. Nalazite isti duh koji oživljuje
Truffauta. Uporan duh što se giblje prema nutrini, ispunjen nekom
gipkom, mladenačkom znatiželjom - ponovi on.
Kad je Haydnov koncert završio, Hoshino ga zamoli da ponovno
pusti Nadvojvodin trio u izvedbi trija Rubinstein-Heifetz-Feuermann.
Dok ga je slušao, opet se izgubio u mislima. Prokletstvo, baš me
briga što se događa, odlučio je na kraju. Slijedit ću g. Nakatu do
kraja života. K vragu i posao!

Poglavlje 35

Kad je telefon zazvonio u sedam ujutro, još sam tvrdo spavao. U
snu sam bio duboko u nekoj špilji, pognut u tami, s baterijskom
lampom u ruci, tražim nešto. Čujem glas daleko na ulazu u špilju,
tiho doziva neko ime. Vičem na sav glas, ali tko god ono bio kao da
me ne čuje. Ta osoba izvikuje moje ime, uzastopno. Preko volje
ustajem i krećem prema ulazu. Još malo pa ću naći, pomišljam. Ali u
sebi osjećam olakšanje što nisam našao. To se zbiva dok se budim.
Gledam naokolo, skupljam raspršene komadiće svoje svijesti.
Shvaćam da telefon zvoni, telefon na prijamnom stolu knjižnice.
Sunčano svjetlo sja unutra kroz zastore, a gospođica Saeki nije više
kraj mene. Sam sam u krevetu.

Ustajem iz kreveta u potkošulji i boksericama i odlazim do telefona.
Treba mi neko vrijeme dok ne stignem tamo, ali telefon ne prestaje
zvoniti.

- Halo?
- Jesi li spavao? - pita Oshima.
- Da.
- Žao mi je što te budim ovako rano u slobodan dan, ali imamo
problem.
- Problem?
- Objasnit ću ti poslije, ali bolje bi bilo da te nema tu neko vrijeme.
Uskoro ćemo krenuti, zato skupi svoje stvari. Kada dođem tamo,
samo izađi na parkiralište i uđi u auto bez ijedne riječi. U redu?
- U redu - odgovorim.
Vraćam se u sobu i pakiram stvari. Ne moram se žuriti jer je
dovoljno pet minuta da budem spreman. Skidam rublje koje sam
objesio u kupaonici, trpam toaletni pribor, knjige i dnevnik u
uprtnjaču, zatim se oblačim i namještam krevet. Zatežem plahte,
nadižem jastuke, izravnavam pokrivače. Prekrivam sve tragove
onoga što se tu zbivalo. Sjedam na stolicu i razmišljam o gospođici
Saeki koja je bila sa mnom do prije nekoliko sati.
Imam vremena za brzu zdjelicu kukuruznih pahuljica. Perem
zdjelicu i žlicu i spremam ih. Perem zube, umivam lice. Provjeravam
lice u ogledalu kad začujem kako Miata skreće na parkiralište.
Iako je vrijeme savršeno, Oshima ima podignut bež krov.
Zabacujem uprtnjaču na rame, dolazim do kola i sjedam na

suvozačevo sjedalo. Kao i prije, Oshima temeljito privezuje moju
uprtnjaču iznad prtljažnika. Nosi sunčane naočale Armani i prugastu
lanenu košulju iznad bijele potkošulje s V izrezom, zatim bijele
traperice i modre, niske tenisice Converse All-Stars. Sportska odjeća
za slobodne dane.

Pruža mi modru mornaričku kapu sa znakom North Face. - Zar mi
nisi rekao da si negdje izgubio pokrivalo? Uzmi ovo. Pomoći će ti da
malo sakriješ lice.

- Hvala - kažem i nabijam kapu na glavu.
Oshima provjerava kakav sam s kapom i kimanjem odobrava. -
Sunčane naočale imaš, je li tako?
Kimnem, izvučem iz džepa nebesko plave naočale Revos i stavim
ih.
- Jako cool - kaže on. - Pokušaj staviti kapu naopako.
Učinim kako kaže, preokrenuvši kapu.
Oshima ponovno kimne. - Sjajno. Izgledaš kao reper iz fine obitelji.
- Ubacuje u prvu, polako pritišće gas, zatim otpušta kvačilo.
- Kamo idemo? - pitam.
- Na isto mjesto kao prije.
- Planine u Kochiju?
Oshima kimne. - Točno. Još jedna dugačka vožnja. - Uključuje
stereo. Čuje se veseli Mozartov orkestralni komad koji sam već čuo.
Serenada "Poštanski rog", možda?
- Jeli ti dosta planina?
- Ne, sviđa mi se ondje. Mirno je, mogu mnogo toga pročitati.
- Dobro - kaže Oshima.
- Onda, koji je to problem što ste ga spomenuli?
Oshima natmureno pogleda retrovizor, osvrne se na me, zatim opet
gleda ravno naprijed, - Prije svega, policija me je ponovno
kontaktirala. Sinoć su mi telefonirali doma. Reklo bi se da ti ozbiljno
žele ući u trag. Izgledali su prilično napeti zbog cijele stvari.
- Ali ja imam alibi, zar ne?
- Da, imaš. Čvrst alibi. Na dan umorstva bio si na Shikokuu. U to ne
sumnjaju. Ali misle da si se mogao urotiti s nekim drugim.
- Urotiti?
- Mogao si imati suučesnika.
Suučesnika? Odmahnem glavom. - Otkuda im ta ideja?

- O tome ni da zucnu. Nametljivo postavljaju pitanja, ali odmah
zašute kad im uzvratiš istom mjerom. Tako sam cijelu noć proveo na
internetu, skidajući informacije o tom slučaju, jesi li znao da postoji
već nekoliko mrežnih mjesta o tome? Prilično si slavan. Lutajući
kraljević koji drži ključeve zagonetke.

Lagano slegnem ramenima. Lutajući kraljević?
- S internetskim informacijama teško je razlučiti činjenice od želja,
ali sve bi se moglo ovako sažeti: Policija sada traga za čovjekom u
kasnim šezdesetim. U noći umorstva pojavio se u nekoj policijskoj
kućici kraj trgovačkog kvarta u Nogati i priznao da je upravo ubio
nekoga u susjedstvu. Rekao je da ga je izbo. Ali izgovorio je
svakakve besmislice, tako da je mladi policajac u službi procijenio da
je lud i poslao ga da ide svojim putem ne saznavši cijelu priču.
Naravno, kad je umorstvo izašlo na vidjelo, policajac je znao da je
zabrljao. Nije zapisao starčevo ime ni adresu, a kad bi to čuli njegovi
pretpostavljeni skupo bi ga stajalo, pa je tako sve prešutio. Ali nešto
se dogodilo - pojma nemam što - i cijela je stvar izašla na svjetlo
dana. Policajac je pozvan na red, naravno. Jadni momak vjerojatno
to nikada neće zaboraviti.
Oshima ubrzava da prestigne bijelu Toyotu Tercel, zatim se vješto
vraća u traku.
- Policija se rastrčala na sve strane i identificirala starca. Ne znaju
tko je, ali čini se da je duševno bolestan. Nije retardiran, samo malko
nastran. Živi sam od socijalne pomoći i dobiva neku pomoć od
rodbine. Ali nestao je iz stana. Policija je pratila njegovo kretanje i
čini se da je autostopirao, putujući prema Shikokuu. Vozač
međugradskog autobusa misli da se vozio njegovim autobusom iz
Kobea. Sjetio ga se jer je govorio na neobičan način i rekao neke
čudne stvari. Navodno je bio s nekim mladićem između dvadeset i
trideset godina. Njih dvojica su se iskrcala na kolodvoru u Tokushimi.
Nađeno je svratište u kojem su njih dvojica odsjela, i prema
vlasnikovim riječima sjeli su na vlak za Takamatsu. Starčevo kretanje
i tvoje potpuno se preklapaju. Obojica ste napustili Nogatu u okrugu
Nakano i krenuli ravno prema Takamatsuu. Malo previše
podudarnosti, tako je policija naravno iz toga nešto pročitala - oni
misle da ste vas dvojica cijelu stvar skupa planirali. Nacionalna
policijska agencija također stupa u akciju, i sada pročešljavaju grad.

Možda te više ne ćemo moći skrivati u knjižnici, pa sam zaključio
kako je bolje da se pritajiš u planinama.

- Duševno bolestan starac iz Nakana?
- Na nešto te podsjeća?
Odmahujem glavom. - Ni na što.
- Njegova adresa nije daleko od tvoje kuće. Petnaest minuta hoda,
navodno.
- Ali more ljudi živi u Nakanu. Ne znam ni tko stanuje u susjednoj
kući.
- Ima još nešto - kaže Oshima i baca pogled na me. - On je čovjek
koji je prouzročio onu kišu skuša i srdela u trgovačkom kvartu
Nogate. Barem je unaprijed rekao policiji da će mnogo ribe pasti s
neba dan prije nego što se to dogodilo.
- To je čudnovato - kažem.
- Zar ne? - kaže Oshima. - I istoga dana, uvečer, golema količina
pijavica pljuštala je po odmorištu Fujigawa na autocesti Tomei.
Sjećaš li se?
- Da, sjećam se.
- Ništa od toga nije promaknulo policiji, naravno. Nagađaju da bi
mogla postojati veza između tih događaja i toga tajanstvenog
čovjeka kojega traže. Njegovo kretanje se sa svime tim tako tijesno
poklapa.
Mozartova skladba završava, druga počinje.
S rukama na upravljaču, Oshima zavrti glavom nekoliko puta. -
Zbilja neobičan obrat. Počelo je čudno i razvija se sve čudnije.
Nemoguće je predvidjeti što će se sljedeće desiti. Ali jedno je
sigurno. Kao da se sve stječe upravo ovamo. Starčeva staza i tvoja
moraju se ukrstiti.
Sklapam oči i slušam grmljavinu motora. - Možda bih morao poći u
neki drugi grad - kažem mu. - Osim svega ostaloga, ne želim više
stvarati nikakve neprilike vama ili gospođici Saeki.
- Ali kamo bi pošao?
- Ne znam. Ali mogu smisliti ako me odvezete na kolodvor. Zbilja
nije važno.
Oshima uzdahne. - Ne bih rekao da je to pametna ideja. Kolodvor
sigurno vrvi policajcima, svi traže visokog i hladnokrvnog
petnaestogodišnjaka koji tegli ruksak i gomilu opsesija.

- Zašto me onda ne biste odvezli na neki daleki kolodvor gdje oni
ne vrebaju?

- To je svejedno. Na kraju će te naći.
Ne kažem ništa.
- Gledaj, nisu izdali nalog za tvoje uhićenje. Ne nalaziš se na
popisu osoba koje se traže ili nešto slično, je li tako?
Kimnem.
- Što znači da si još slobodan. Stoga mi ne treba ničije dopuštenje
da te odvezem kamo god želim. Ja ne kršim zakon. Hoću reći, čak
ne znam ni tvoje pravo ime, Kafka. Zato se ne zabrinjavaj zbog
mene. Ja sam veoma oprezna osoba. Nitko me neće tako lako
upecati.
- Oshima? - kažem ja.
- Da?
- Nisam ništa ni s kim planirao. Da sam morao ubiti oca, ne bih ni
od koga tražio da to učini.
- Znam.
Zaustavlja se na crvenom svjetlu i provjerava retrovizor, zatim
ubacuje limunov bombon u usta i nudi ih meni.
Uzmem jedan i gurnem ga u usta. - Što dolazi poslije toga?
- Na što misliš? - pita Oshima.
- Rekli ste prije svega. O tome zašto se moram skrivati u brdima.
Ako postoji nekakav prvi razlog, mora biti i neki drugi.
Oshima zuri u crveno svjetlo, ali ono se ne gasi. - Naspram prvog,
drugi nije jako važan.
- I dalje ga želim čuti.
- Riječ je o gospođici Saeki - kaže on. Napokon se upali zeleno i on
nagazi gas. - Ti s njom spavaš, je li tako?
Ne znam kako bih na to odgovorio.
- Bez brige, ne korim te ili bilo što. Samo imam osjećaj za takve
stvari, to je sve. Ona je divna osoba, vrlo privlačna dama. Ona je -
posebna, na mnogo načina. Mnogo je starija od tebe, to je sigurno,
ali što onda? Razumijem da te privlači. Želiš s njom imati seks, pa
zašto ne? Želi li ona imati seks s tobom? To joj povećava moć. Meni
ne smeta. Ako je dobro vama, onda je dobro i meni. - Oshima
prevrće limunov bombon u ustima. - Ali mislim da je bolje ako se

držite na udaljenosd neko vrijeme. I ne mislim to zbog one krvave
zbrke u Nakanu.

- Zbog čega onda?
- Ona je u vrlo delikatnu položaju upravo sada.
- Kako to?
- Gospođica Saeki... - počne on, tražeći ostatak. - Hoću reći, ona
umire. Osjećam to već dugo vremena.
Podignem sunčane naočale i pogledam ga izbliza. On gleda ravno
naprijed dok vozi. Skrenuli smo na autocestu prema Kochiju. Ovaj
put, iznenađujuće; drži se ograničenja brzine. Neka Toyota Supra
prošiša mimo nas.
- Kad kažete da umire... - počnem. - Hoćete reći da ima neku
neizlječivu bolest? Rak ili leukemiju ili tako nešto?
Oshima odmahne glavom. - Moguće je. Ali ništa ne znam o njezinu
zdravlju. Možda zbilja pati od neke takve bolesti. Ali mislim da je to
vise psihološko pitanje. Želja da živi - nešto u vezi s tim.
- Kažete da je izgubila volju za životom?
- Tako bih rekao. Izgubila volju da dalje živi.
- Mislite li da će se ubiti?
- Ne, ne mislim - odgovori Oshima. - Riječ je o tome da vrlo mirno,
vrlo postojano, putuje prema smrti. Odnosno, da smrt putuje prema
njoj.
- Kao što vlak putuje prema kolodvoru?
- Nešto slično tomu - kaže Oshima i zastaje stisnutih usana. - Ali
onda si se ti pojavio, Kafka. Hladan kao led, tajanstven kao pravi
Kafka. Vas dvoje ste se privukli i, da uporabim klasičan izraz, imate
odnošaj.
- I onda?
Za kratak trenutak Oshima podiže obje ruke s upravljača. - To je
sve.
Polagano klimam glavom. - Kladio bih se da mislite kako sam ja
onaj vlak.
Oshima ne kaže ništa dugo vremena. - Točno - napokon kaže. - To
je točno.
- Da sam ja uzrok njezine smrti?
- Ne okrivljujem te zbog toga, pazi - kaže on. - To je zapravo
najbolje.

- Zašto?
On na to ne odgovori. Od tebe se traži da nađes odgovor na to,
govori mi njegova šutnja. Ili mi možda kaže: Previše je očito da bi se
o tome razmišljalo.
Naslonim se u sjedalu, sklopim oči i puštam da mi tijelo omlohavi. -
Oshima?
- Što je?
- Ne znam više što bih činio. Ne znam ni u kojem pravcu krećem.
Što je pravo, što je krivo - trebam li ići naprijed ili se okrenuti natrag.
Potpuno sam izgubljen.
Oshima i dalje šuti, ne stiže nikakav odgovor.
- Morate mi pomoći. Što bih trebao učiniti? - pitam ga.
- Ne moraš ništa učiniti - kaže on jednostavno.
- Ništa?
On kimne. - Zbog toga te vozim u planine.
- Ali što bih trebao činiti kad stignem tamo?
- Samo osluškuj vjetar - kaže on. - To ja uvijek činim.
Razmišljam o tome.
On nježno spusti ruku na moju. - Ima mnogo stvari za koje nisi ti
kriv. Niti ja. Niti su kriva proročanstva, ili prokletstva, ili DNK, ili
besmisao. Niti je kriv strukturalizam ili treća industrijska revolucija.
Svi mi umiremo i iščezavamo, ali to je stoga što je samo ustrojstvo
svijeta sagrađeno na razaranju i gubitku. Naši životi su samo sjene
toga vodećeg načela. Recimo da vjetar puše. To može biti jak, silovit
vjetar, ili pak blag lahor. Ali naposljetku svaka vrsta vjetra zamre i
iščezne. Vjetar nema oblika. To je samo gibanje zraka. Trebaš
pozorno osluškivati. I tada ćeš razumjeti tu metaforu.
Stisnem mu ruku zauzvrat. Meka je i topla. Njegova glatka,
bespolna, istančano uglađena ruka. - Vi dakle mislite da je za mene
bolje da se zasada držim podalje od gospođice Saeki?
- Mislim, Kafka. To je u ovaj čas najbolja stvar. Moramo je pustiti da
bude sama sa sobom. Ona je razumna, i čvrsta. Uspjela je nositi se
s užasnom samoćom dugo vremena, s mnogo bolnih uspomena.
Može sama donijeti sve odluke koje mora donijeti.
- Tako sam ja samo dječak koji stoji na putu.
- Ja ne mislim tako - reče Oshima blago. - Uopće nije tako. Učinio si
što si morao učiniti. Što je imalo smisla za tebe, i za nju. Ostalo

prepusti njoj. Ovo može zvučati hladno, ali ništa ne možeš za nju
sada učiniti. Trebaš otići u planine i baviti se vlastitim stvarima. Za
tebe je ovo pravi čas.

- Baviti se vlastitim stvarima?
- Samo drži otvorene uši, Kafka - odgovori Oshima. - Samo slušaj.
Zamisli da si školjka.

Poglavlje 36

Kad se vratio u svratište, Hoshino je našao Nakatu gdje tvrdo
spava - i nije se iznenadio. Vrećica s kruhom i sokom od naranče
koju je stavio kraj njega bila je netaknuta. Starac se nije pomaknuo
ni centimetar, vjerojatno se cijelo vrijeme nije budio. Hoshino poče
računati sate. Nakata je legao u dva prethodnoga popodneva, što
znači da je spavao dobrih trideset sad. Koji je dan, uostalom, upita
se Hoshino. Potpuno je izgubio predodžbu o vremenu. Izvuče notes
iz torbe i provjeri. Da vidimo, reče sam sebi, stigli smo u Tokushimu
u subotu autobusom iz Kobea, zatim je Nakata spavao do
ponedjeljka. U ponedjeljak smo napustili Tokushimu i stigli u
Takamatsu, u četvrtak je bila ona strka oko kamena i grmljavine, i
toga popodneva je pošao spavati. Tako preskočimo jednu noć i
dobivamo danas... petak. Kao da je starac došao na Shikoku s
namjerom da sudjeluje na nekom festivalu spavanja ili tako nešto.

Kao i prethodne noći Hoshino se okupao, gledao televiziju neko
vrijeme, zatim se ispružio na futonu. Nakata je i dalje spokojno
disao, tvrdo usnuo. Svejedno, pomisli Hoshino. Samo se prepusti
struji. Neka spava koliko hoće. Zbog toga se ne treba brinuti. Pa je i
on zaspao, u deset i trideset.

U pet sljedećeg jutra zazvonio je mobitel u njegovoj torbi i naglo ga
probudio. Nakata je i dalje bio u svojoj tami.

Hoshino izvadi telefon. - Halo.
- Gospodin Hoshino! - Čuo se muški glas.
- Pukovnik Sanders? - reče Hoshino, prepoznavši glas.
- Glavom i bradom. Kako ide, momče?
- Dobro, valjda... Ali kako ste dobili ovaj broj? Ja vam ga nisam dao,
i telefon je bio isključen cijelo vrijeme da mi ne bi smetali oni klauni s
posla. Kako ste me onda mogli nazvati? Vi me nekako ovdje plašite.
- Kao što sam vam rekao, ja nisam nikakav bog ni Buddha, niti
ljudsko biće, nego sam nešto drugo - pojam. Tako bez problema
zvonim na vaš telefon. Čas posla. Bio uključen ili isključen, nema
nikakve razlike, prijatelju moj. Nemojte da vas svaka sitnica
uznemirava, u redu? Mogao sam dotrčati i biti kraj vas upravo kad
ste se probudili, ali sam pomislio kako bi to bio pravi šok.
- Možete se u to kladiti.

- Što objašnjava telefonski poziv. Ja sam uglađena osoba, na koncu
konca.

- To cijenim - reče Hoshino. - U svakom slučaju, što bismo trebali
učiniti s kamenom? Nakata i ja uspjeli smo ga preokrenuti tako da je
onaj ulaz otvoren. Munje su sijevale kao lude, a kamen je težio jednu
tonu. Oh, točno - još vam nisam ništa rekao o Nakati. On je momak s
kojim putujem.

- Znam ja sve o g. Nakati - reče pukovnik Sanders. - Ne treba
objašnjavati.

- Znate ga? - reče Hoshino. - Dobro... Svejedno, Nakata je poslije
toga usnuo zimski san, a kamen je još ovdje. Mogli bismo biti prokleti
što smo ga uzeli bez odobrenja.

- Vi nikada ne odustajete, zar ne? Koliko sam vam puta rekao da
nema prokletstva? - reče pukovnik Sanders s gađenjem. - Čuvajte
kamen tu neko vrijeme. Otvorili ste ga, na kraju ćete morati opet sve
zatvoriti. Poslije toga možete ga vratiti. Ali još nije vrijeme za to.
Shvaćate? U tome se slažemo?

- Da, shvaćam - reče Hoshino. - Stvari koje su otvorene moraju se
zatvoriti. Stvari koje imaš, moraš ih vratiti kako su bile. Sve je u redu.
U svakom slučaju, odlučio sam ne misliti o tome previše. Slažem se
sa svime što hoćete, bez obzira na to koliko ludo zvuči. Imao sam
neko otkrivenje prošle noći. Uzimati lude stvari ozbiljno, to je ozbiljan
gubitak vremena.

- Eto veoma mudra zaključka. Ima i ona izreka: "Besmisleno
razmišljanje je gore nego nikakvo razmišljanje".

- To mi se sviđa.
- Veoma sugestivno, zar ne biste rekli?
- Jeste li vi čuli ovu izreku: "Brdska brklja tvrdo brtvi britvu"?
- Što bi to za miloga boga trebalo značiti?
- To je izreka za lomljenje jezika. Sad sam je smislio.
- U kojem smislu?
- Nema smisla, doista. Samo mi je došlo da tako kažem.
- Dosta glupih kometara, je li tako? Nemam puno strpljenja za
besmislice. Izludit ćete me ako tako nastavite.
- Oprostite - reče Hoshino. - Ali zašto ste me zapravo nazvali?
Morali ste imati razlog da zovete ovako rano.

- Da, to je točno. Potpuno sam smetnuo s uma - reče pukovnik
Sanders. - Evo što je - želim da napustite to svratište ovaj čas.
Nemate vremena za doručak. Samo probudite g. Nakatu, zgrabite
kamen, i odlazite. Uzmite taksi, ali ne dajte da vam ga zovu iz
svratišta. Idite u glavnu ulicu i sami ga zaustavite. Zatim dajte
vozaču ovu adresu... Imate li čime pisati?

- Da, samo sekundu - odgovori Hoshino, vadeći olovku i notes iz
torbe. - Metla i lopatica, na broju.

- Dosta već jednom s tim glupim šalama! - viknu pukovnik Sanders
iz telefona. - Sad sam ozbiljan. Ni minutu ne smijemo izgubiti.

- U redu, u redu. Nastavite.
Pukovnik Sanders izdiktira adresu, a Hoshino je zapisa i ponovi da
provjeri je li točno razumio: - Apartman 308, Gornji Park Takamatsu
16-15, blok 3. Je li tako?
- Tako je - odgovori pukovnik Sanders. - Naći ćete ključ pod crnim
stalkom za kišobrane ispred ulaza. Otključajte vrata i uđite. Možete
ondje ostati koliko želite. Ima dovoljno hrane i ostaloga, tako da ne
ćete morati izlaziti neko vrijeme.
- Je li to vaš apartman?
- Zaista jest. Iako nisam vlasnik. Unajmljen je. Osjećajte se kao kod
kuće. Tako sam smjestio vas dvojicu.
- Pukovniče?
- Da?
- Rekli ste mi da niste ni bog, ni Buddha, ni ljudsko biće, točno?
- Točno.
- Zato pretpostavljam da niste s ovoga svijeta.
- Pogodili ste.
- Kako ste onda mogli unajmiti apartman? Vi niste ljudsko biće, pa
nemate sve papire i ostalo što trebate, točno? Obiteljski list,
prijavnicu, dokaz o prihodima, službeni pečat i žig i sve drugo. Ako
toga nemate, nitko vam neće iznajmiti apartman. Jeste li ih prevarili
ili tako nešto? Možda čarolijom pretvorili neki list u službeni pečat?
Već se mnogo toga dogodilo ispod ruke, ne želim se više u to
miješati.
- Vi jednostavno ne razumijete, je li tako? - reče pukovnik Sanders
pucnuvši jezikom. - Vi ste prvorazredan glupan. Zar vam je mozak
od hladetine, mlitavče jedan? Neki list? Što mislite da sam ja, jedan

od onih čarobnjačkih rakuna? Ja sam pojam, razumijete? Po-jam!
Pojmovi i rakuni nisu baš ista stvar, zar ne? Kakva glupost... Zar
uistinu mislite da sam otišao do stvarnoga agenta nekretnina,
ispunio sve formulare, cjenkao se da snizim stanarinu? Smiješno.
Imam tajnicu da se brine o svjetovnim stvarima. Moja tajnica vadi
sve dokumente i sređuje stvari. Što ste očekivali?

- Ah tako, vi imate tajnicu?
- Imam, nego što! Što mislite tko sam ja, uostalom? Potpuno ste
zastranili. Ja sam poslovan čovjek, zašto onda ne bih imao tajnicu?
- U redu, u redu, nemojte se pjeniti. Samo sam vas zafrkavao. No
svejedno, zašto moramo tako brzo otići? Zar ne možemo nešto
prigristi prije nego odemo? Ja sam izgladnio, a g. Nakata još spava.
Ne bih ga mogao probuditi koliko god uporno pokušavao.
- Slušajte. Ovo nije šala. Policija pročešljava grad tražeći vas
dvojicu. Prva im je stvar jutros da obiđu hotele i svratišta, ispitujući
sve po redu. Već su dobili opis jednoga i drugoga. Kad počnu
njuškati naokolo, samo je pitanje vremena. Vas dvojica se ističete,
suočimo se s tim. Ne smijemo ni časa gubiti.
- Policija? - uzviknu Hoshino. - Stanite malo! Nismo ništa skrivili.
Naravno, ukrao sam nekoliko motocikla u srednjoj školi. Samo da ih
malo provozam - ne da bi ih prodao ili tako nešto. Uvijek sam ih
vraćao. Otada nikad ništa nezakonito. Najgora stvar koju sam učinio
bilo je to što sam uzeo onaj kamen iz svetišta. A vi ste mi rekli da to
učinim.
- To nema nikakve veze s kamenom - reče pukovnik Sanders
odrješito. - Katkada ste prava budala. Zaboravite kamen. Policija
ništa ne zna o tome, a ne bi im bilo stalo i da znaju. Ne bi oni u cik
zore obijali vrata zbog nekakva kamena. Govorimo o nečem mnogo
ozbiljnijem.
- Što hoćete reći?
- Zbog toga policija traži g. Nakatu.
- Ne razumijem. On je posljednji čovjek na svijetu koji bi mogao
počiniti zločin. Kakav zločin? I kako bi on mogao biti umiješan?
- Nemamo vremena sada u to ulaziti. Morate ga odade izvući. Sve
ovisi o vama. Jesmo li se razumjeli?
- Ne shvaćam - ponovi Hoshino, odmahujući glavom. - To
jednostavno nema nikakva smisla. Onda će mene optužiti kao

sukrivca?
- Ne, ali siguran sam da će vas ispitivati. Gubimo vrijeme. Nemojte

zbog toga sada razbijati glavu, samo učinite kako vam kažem.
- Slušajte, morate nešto razumjeti u vezi sa mnom. Ja mrzim

policajce. Oni su gori od yakuze, gori nego tajna služba. Grozni su,
kakve stvari čine - kočopere se naokolo i ništa im nije draže nego
mučiti slabije. Imao sam mnogo okršaja s policajcima kad sam bio u
srednjoj školi, čak i poslije kad sam počeo voziti kamione, tako mi
sukob s njima zbilja ne treba. Nema načina da pobijediš, a poslije ih
se ne možeš otresti. Znate što mislim? Bože, kako sam upao u sve
to? Vidite, što ja...

Telefonska se veza prekide.
- Huuu - reče Hoshino. Uzdahnu duboko i strpa mobitel u torbu,
zatim pokuša probuditi Nakatu.
- Hej, g. Nakata. Djedice. Požar! Poplava! Potres! Revolucija!
Godzila je pobjegao! Ustajte, već jednom!
Prošlo je neko vrijeme prije nego što se Nakata probudio. - Završio
sam koso piljenje - reče on. - Ostalo sam upotrijebio kao potpalu.
Ne, mačke se ne kupaju. Ja sam se kupao. - Očevidno u svome
malom svijetu.
Hoshino uhvati starca za rame i prodrma ga, uštipnu ga za nos,
potegnu ga za uši i napokon ga vrati u zemlju živih ljudi.
- Jeste li to vi, g. Hoshino? - upita on.
- Da, to sam ja - odgovori Hoshino. - Oprostite što vas budim.
- Nema problema. Nakata se ionako spremao probuditi. Ne brinite
se zbog toga. Završio sam s potpalom.
- Dobro. Ali nešto se dogodilo, nešto ne tako dobro, pa moramo
smjesta odavde otići.
- Tiče li se to Johnnija Walkera?
- To ne znam. Imam svoje izvore, oni mi kažu da nam je bolje da se
odavde gubimo. Traži nas policija.
- Zbilja?
- Tako je rekao. Ali što se dogodilo između vas i toga Johnnija
Walkera?
- Zar vam Nakata nije već rekao?
- Ne, niste.
- Čini mi se ipak kao da jesam.

- Ne, nikada mi niste rekli najvažniji dio.
- No, što se dogodilo... Nakata ga je ubio.
- Valjda se šalite!
- Ne, ne šalim se.
- Nebesa - promrmlja Hoshino.
Hoshino ubaci svoje stvari u torbu i zamota kamen u platno.
Jednako je težio kao na početku. Nije lagan, ali barem ga može
nositi. Nakata stavi stvari u svoju platnenu torbu. Hoshino ode na
recepciju i reče im da je iznenada nešto iskrsnulo pa moraju otići.
Budući da je unaprijed platio, to nije dugo potrajalo. Nakata je još bio
malko nesiguran na nogama, ali mogao je hodati. - Koliko sam
spavao? - upita on.
- Da vidimo - reče Hoshino računajući. - Oko četrdeset sati,
otprilike.
- Osjećam se kao da sam se dobro naspavao.
- Nije čudo. Ako se ne osjećate svježe nakon toga rekordnoga
spavanja, onda je spavanje besmisleno, zar ne? Hej, jeste li gladni?
- Da, jako sam gladan.
- Možete li se malo strpjeti? Prvo moramo odavde izaći, najbrže što
možemo. Zatim ćemo jesti.
- To je u redu. Mogu čekati.
Hoshino mu pomognu izaći na glavnu ulicu i zaustavi taksi. Reče
vozaču adresu, a vozač kimnu i pojuri. Taksi napusti središte grada,
odveze se glavnom arterijom i ude u predgrađe. Četvrt je bila
otmjena i tiha, prava suprotnost bučnom području blizu kolodvora
gdje su bili odsjeli. Vožnja je trajala oko dvadeset pet minuta.
Zaustavili su se ispred tipične, savršeno uredne stambene
peterokatnice. Na uličnom znaku je pisalo Gornji Park Takamatsu,
iako su se nalazili u ravnici bez ikakva parka na vidiku. Popeli su se
dizalom na treći kat, gdje je Hoshino našao ključ, naravno, ispod
stalka za kišobrane. To je bio običan trosobni stan - dvije spavaće
sobe, čajna kuhinja, dnevna soba i kupaonica. Po izgledu je sve bilo
novo, pokućstvo jedva rabljeno. U dnevnoj sobi bio je širok
televizijski prijamnik, mali stereo, sofa i uzak kauč, u svakoj spavaćoj
sobi već načinjen krevet. Kuhinja je imala uobičajene aparate, police
s prihvatljivim kompletom tanjura, šalica i zdjela. Na zidovima su bile

elegantno uokvirene grafike, i cijelo je mjesto izgledalo kao model
apartmana što ga investitor želi pokazati novim kupcima.

- Uopće nije loše - primijeti Hoshino. - Nije ništa posebno, ali barem
je čisto.

- Vrlo je lijepo - dodade Nakata.
Veliki sivobijeli frižider bio je pretrpan hranom. Mrmljajući za sebe,
Nakata pregleda sve, zatim uze nekoliko jaja, zeleni papar i maslac.
Opra papar, izreza ga na tanke kriške i malo ga proprži, Potom razbi
jaja u zdjelu i stuče ih štapićima za jelo. Izvuče tavu i uvježbanim
kretnjama nastavi peći dva omleta. Pokri ih prepečencem i iznese
cijeli obrok na stol, skupa s vrućim čajem.
- Vi ste pravi kuhar - reče Hoshino. - Zadivljen sam.
- Oduvijek živim sam, pa sam se naviknuo.
- I ja živim sam, ali ne tražite od mene da išta skuham, jer sam u
tome nikakav.
- Nakata ima mnogo slobodna vremena i nikakva drugog posla.
Njih dvojica pojedoše prepečenac i omlete. Još su bili gladni, pa se
Nakata vrati u kuhinju i poprži malo slanine i špinata, s dva dvopeka
svakomu. Počeli su se opet osjećati kao ljudska bića, pa sjedoše na
sofu i uzeše piri drugu šalicu čaja.
- Onda - reče Hoshino - nekoga ste ubili, ha?
- Da, ubio sam - odgovori Nakata i potanko ispriča kako je nasmrt
izbo Johnnija Walkera.
- Čovječe božji - reče Hoshino kad je Nakata završio. - Kakva
grozna priča. Policija nikad neće u to povjerovati, bez obzira na to
koliko pritom iskreni bili. Hoću reći, ja vam vjerujem, ali da ste mi to
rekli prije tjedan dana poslao bih vas k vragu.
- Ni ja sam to ne razumijem.
- U svakom slučaju, netko je umoren, a umorstvo nije nešto zbog
čega samo slegnete ramenima. Policija se s tim nipošto ne šali, kad
su vam ušli u trag ovdje na Shikokuu.
- Nakati je žao što ste se u to upleli.
- Zar se nećete predati?
- Ne, neću - reče Nakata s neuobičajenom čvrstinom. - Već sam
pokušao, ali upravo sada mi se to ne radi. Ima drugih stvari koje
Nakata mora obaviti. Inače je besmisleno što sam prešao sav taj put
- Morate opet zatvoriti onaj ulaz.

- To je točno. Stvari koje se otvore moraju se opet zatvoriti. Onda ću
opet biti normalan. Ali ima nešto čime se Nakata mora najprije
pozabaviti.

- Pukovnik Sanders, momak koji mi je rekao gdje se nalazi kamen -
reče Hoshino - sada nam pomaže da se pritajimo. Ali zašto to čini?
Ima li kakva veza između njega i Johnnija Walkera?

Ali što je više Hoshino pokušavao razmrsiti stvar, to je bivao
zbunjeniji. Bolje da ne pokušavam naći neki smisao, odluči on, u
onome što nema u osnovi smisla. - Besmisleno razmišljanje je gore
nego nikakvo razmišljanje - zaključi naglas prekriženih ruku.

- Gospodine Hoshino? - reče Nakata.
- Što je sad?
- Osjećam miris mora.
Hoshino priđe prozoru, otvori ga, izađe na usku verandu i duboko
udahnu. Nije mogao otkriti nikakav miris mora. U daljini su bijeli ljetni
oblaci plovili iznad borove šume. - Ne osjećam nikakva mirisa - reče
on.
Nakata priđe k njemu i poče njuškati, stišćući nos kao vjeverica.
- Ja osjećam. More je točno ondje. - I pokaza na šumu.
- Imate dobar nos - reče Hoshino. - Ja imam sitnih problema sa
sinusima, tako da sam uvijek malko začepljen.
- Gospodine Hoshino, zašto se ne bismo prošetali do oceana?
Hoshino razmisli o tome. Kako bi mala šetnja po žalu mogla ičemu
naškoditi? - U redu, idemo.
- Nakata mora najprije na zahod, ako je to u redu.
- Samo naprijed, nikamo se ne žurimo.
Dok je Nakata bio u zahodu Hoshino je obilazio apartman
provjeravajući sve po redu. Kao što je pukovnik rekao, bilo je
uglavnom sve što im treba. Krema za brijanje u kupaonici, par novih
četkica za zube, štapići za uši, zavoji, škarice za nokte. Sve
najosnovnije. Čak glačalo i daska za glačanje. Vrlo obzirno s
njegove strane, iako mislim da je sve to obavila njegova tajnica.
Ništa nisu zaboravili.
Otvorio je zidni ormar i našao novo rublje i odjeću. Nije bilo aloha
košulja, na žalost, samo nove novcate Tommy Hilfiger prugaste
košulje i polo majice. - Tu je pukovnik Sanders malo zbrzao stvar -
požali se Hoshino nikomu posebno. - Morao je shvatiti da ja nosim

samo aloha košulje. Kad se toliko pomučio, mogao mi je kupiti
barem jednu. - Primijetio je da košulja na njemu počinje malko
zaudarati, pa ju je skinuo i navukao polo majicu. Savršeno mu je
pristajala.

Prošli su kroz borik, prešli nasip protiv valova i spustili se na plažu.
Unutarnje more bilo je mirno. Sjeli su jedan kraj drugoga na pijesak,
ne govoreći dugo vremena, samo su gledali valove kako se dižu kao
plahte i raspršuju u zraku da bi se uz slabašan zvuk razbili. Nekoliko
manjih otoka vidjelo se na pučini. Njih dvojica nisu se prečesto u
životu nalazili kraj mora, pa su napajali oči tim prizorom.

- Gospodine Hoshino - reče Nakata, remeteći tišinu.
- Što je?
- More je zaista krasna stvar, zar ne?
- Da, krasno je. Nekako vas smiruje.
- Zbog čega to čini?
- Vjerojatno stoga što je veliko, a ničega nema na njemu - reče
Hoshino i pokaza prstom. - Ne biste se osjećali tako smireno kad bi
ondje bio dućan 7-Eleven, ili robna kuća Seiyu, zar ne? Ili dvorana
pachinko tamo, ili pak zalagaonica Yoshikawa? Ali dokle oko seže
ničega nema - što je prokleto dobro.
- Mislim da ste u pravu - reče Nakata razmislivši o tome. -
Gospodine Hoshino?
- Što je sad?
- Imam jedno pitanje o nečemu drugom.
- Da čujemo.
- Što je na dnu mora?
- Dolje je kao neki drugi svijet, svakovrsne ribe, školjke, morska
trava i slično. Niste nikada bili u akvariju?
- Ne, nikada nisam bio. Mjesto u kojem je Nakata dugo živio,
Matsumoto, nije imalo toga.
- Ne, nisam ni mislio - reče Hoshino - u takvoj brdskoj zabiti, valjda
je muzej gljiva ili nešto slično najviše što se može očekivati.
Svejedno, svakojakih stvari ima na dnu mora. Te su životinje različite
od nas, one uzimaju kisik iz vode i ne treba im zrak da dišu. Ima
krasnih stvari dolje, izvanrednih stvari, ali ima i opasnih. I stvari koje
bi vas izbezumile. Ako ih nikada niste vidjeli, teško je to opisati, ali
potpuno je različito od onoga na što smo navikli. Na dnu je mrkli

mrak i ima najružnijih stvorenja što se mogu vidjeti. Što kažete, kad
sve ovo prođe, da obiđemo neki akvarij? Zabavni su, a dugo nisam
ni u jednom bio. Siguran sam da i ovdje postoji.

- Da, volio bih otići na takvo mjesto.
- Ima nešto što bih ja želio vas upitati.
- Da?
- Neki dan podigli smo onaj kamen i otvorili ulaz, je li tako?
- Da, vi i ja otvorili smo ulaz. Poslije toga Nakata je zapao u dubok
san.
- Evo što sam želio znati: je li se što dogodilo zato što se otvorio
ulaz?
Nakata kininu. - Da. Dogodilo se.
- Ali vi još ne znate što je to.
Nakata odlučno odmahne glavom. - Ne, Nakata još ne zna.
- Onda se možda događa na nekom drugom mjestu, upravo u ovaj
čas?
- Da, mislim da je to istina. Kao što ste rekli, događa se. I ja čekam
da se završi to događanje.
- I jednom kad se završi događanje, što god to bilo, sve će se samo
od sebe riješiti?
Još jedno odlučno odmahivanje glavom. - To Nakata ne zna. Činim
to što činim zato što moram. Ali pojma nemam što će se dogoditi
zbog toga što činim. Nisam toliko bistar, pa mi je teško predvidjeti.
Ne znam što će se dogoditi.
- U svakom slučaju, to će potrajati neko vrijeme, zar ne? Pa što god
bilo to što se treba završiti - da bi se dogodio neki zaključak ili nešto
slično?
- To je točno.
- I dok čekamo moramo paziti da nas ne ščepa policija. Jer još ima
stvari koje treba obaviti?
- Točno. Meni ne smeta odlazak u policiju. Spreman sam učiniti što
god mi kaže predsjednik. Ali upravo sada nije pravo vrijeme da to
učinim.
- Znate što? Ako policajci čuju vašu ludu priču, oni će je
jednostavno odbaciti i izmisliti neko prikladno priznanje, nešto što će
svi povjerovati. Kao da ste pljačkali kuću i čuli nekoga, pa ste zgrabili
nož iz kuhinje i proboli ga. Fućka se njima za stvarne činjenice, ili što

je ispravno. Smjestili bi nekome samo zato da povise stopu uhićenja.
Ni okom ne bi trepnuli i već bi vas strpali u zatvor ili neku
psihijatrijsku ustanovu s maksimalnim osiguranjem. Zatvorili bi vas i
bacili ključ. Nemate dovoljno novca da uzmete nekog poznatog
odvjetnika, pa bi vam prilijepili kakva sudski dodijeljena glupana
kojemu nije nimalo stalo, i jasno je kako bi to završilo.

- Bojim se da ne razumijem sve to...
- Samo vam kažem kakvi su policajci. Vjerujte mi, znam - reče
Hoshino. - Stoga ih doista ne želim na vratu, u redu? Policajci i ja
jednostavno ne idemo zajedno.
- Žao mi je što sam vam prouzročio toliko problema.
Hoshino duboko uzdahnu. - Kao što se ono kaže: Kad uzimaš
otrov, uzmi i pladanj.
- Što to znači?
- Ako već jedete otrov, možete pojesti i pladanj na kojemu je došao.
- Ali ako pojedete pladanj, umrijet ćete. To vam nije dobro ni za
zube. I ozlijedit će vam grlo.
- Morao bih se složiti - reče Hoshino, odgonetavajući to. - Da, zašto
morate pojesti pladanj?
- Ja nisam toliko bistar, tako da vam zbilja ne znam reći. Ali bez
obzira na otrov, pladanj je zaista pretvrd.
- Hm. Tu imate pravo. I mene to počinje zbunjivati. Ni ja se nikada
nisam služio vlastitom glavom. Pokušavam reći ovo: došao sam s
vama dovde, pa ću ostati uz vas i pobrinuti se da umaknete. Ne
mogu zamisliti da ste učinili ikakvo zlo, ne bih vas nipošto napustio
ovdje. Moram razmisliti o svojoj časti.
- Vaš sam veliki dužnik. Nakata vam ne može dovoljno zahvaliti.
Ipak ću se opet drznuti i zamoliti vas za još jednu uslugu.
- Samo naprijed.
- Trebat će nam auto.
- Hoće li biti u redu unajmljena kola?
- Nakata zbilja ne zna što je to, ali bit će dobro bilo što. Veliki ili
mali, svejedno, samo da je auto.
- Nema problema. Tu smo na mojem terenu. Malo poslije otići ću da
ga unajmim. Onda ćemo nekamo otputovati?
- Tako mislim. Vjerojatno ćemo nekamo otputovati.
- Znate što, g. Nakata?