Haruki Murakami - Kafka na zalu

- Da?
- S vama mi nikada nije dosadno. Toliko mnogo neshvatljivih stvari
se događa, ali jedno mogu reći zasigurno: s vama nikada nije
dosadno.
- Hvala vam što to kažete. Lakše mi je kad to čujem. Ali g.
Hoshino?
- Što je sad?
- Nisam zaista siguran da znam što znači kad je nekome dosadno.
- Nikada prije nije vam bilo dosadno?
- Ne, nijedanput
- Znate, tako mi se nekako i činilo.

Poglavlje 37

Zaustavljamo se u nekom gradu da nešto prigrizemo i nabavimo
hranu i mineralnu vodu u samoposluzi, zatim se vozimo
neasfaltiranom cestom kroz brda i stižemo do kolibe. U njoj je sve
točno onako kako sam ostavio prije tjedan dana. Otvaram prozor da
prozračim prostoriju, zatim pospremam hranu.

- Idem prileći prije povratka - kaže Oshima, zaklanjajući gotovo
cijelo lice rukama dok široko zijeva. - Nisam dobro spavao prošle
noći.

Zaista mora biti umoran, jer čim se zavukao ispod pokrivača i
okrenuo prema zidu, zaspao je. Kuham kavu i nalijevam je u
termosicu za njegovu vožnju natrag, zatim se s aluminijskim vjedrom
spuštam do potoka da popunim zalihe vode. Šuma se nije ni truna
promijenila - isti miris trava, ptičje glasanje, grgoljanje vode u potoku,
šum vjetra u krošnjama, iste sjene šuštava lišća. Oblaci iznad mene
doimlju se doista blizu. Osjećam se sjetno što ih opet vidim, jer su
postali dio moje prirode.

Dok Oshima spava ja sjedim na trijemu, pijuckam čaj i čitam knjigu
o Napoleonovoj provali u Rusiju 1812. Oko 400.000 francuskih
vojnika izgubilo je život u toj golemoj zemlji tijekom velikoga,
besmislenog pohoda. Same bitke bile su grozne, naravno, ali nije
bilo dovoljno ni liječnika ni sanitetskog materijala, tako da su većinu
teško ranjenih vojnika ostavljali da umru u mukama. Drugi su se
smrzli ili umrli od gladi, što je jednako strašan način umiranja. Dok
sam sjedio na trijemu i pio vruć biljni čaj, uz ptičje zviždukanje
posvuda oko mene, pokušavao sam zamisliti bojište u Rusiji i te
ljude kako klipšu kroz vijavicu.

Prolazim otprilike trećinu knjige i idem provjeriti je li s Oshimom sve
u redu. Znam da je iscrpljen, ali je tih kao da uopće nije ondje, pa
sam malo zabrinut Ali s njim je sve u redu, omotan je pokrivačima,
spokojno diše. Prilazim k njemu i gledam kako mu se ramena lagano
dižu i spuštaju. Stojeći ondje odjednom se sjetim da je on žena.
Ponajviše vremena to zaboravljam, i o njemu mislim kao o
muškarcu, što je točno ono što on želi, naravno. Ali kad spava,
izgleda kao da se vratio da bude žena.

Izlazim opet na trijem i nastavljam čitati knjigu gdje sam prestao.
Natrag do Smolenska, na cestu koja je obrubljena smiznutim

truplima.
Oshima je spavao dva sata. Kad se probudio, izlazi na trijem i gleda

svoja kola. Prašan neasfaltirani put prekrio je zelenu Miatu bijelom
bojom. Snažno se proteže i sjeda kraj mene. - Sad je kišno doba -
kaže, trljajući oči - ali ove godine nema mnogo kiše. Ako uskoro ne
padne, Takamatsu će ostati bez vode.

Osmjelim se upitati: - Zna li gospođica Saeki da sam ovdje?
Odmahne glavom. - Ne zna, nisam joj ništa rekao. Uopće ne zna da
imam kolibu ovdje. Bolje je držati je u neznanju, pa se neće uplesti u
sve to. Što manje zna, manje treba skrivati.
Kimnem. To je točno ono što sam htio čuti.
- Uplela se dovoljno već prije - kaže Oshima. - Ne treba joj ovo
sada.
- Rekao sam joj da mi je otac nedavno umro - kažem mu. - Kako ga
je netko umorio. Izostavio sam dio o policiji koja me traži.
- Ona je prilično pametna. Iako joj ni ti ni ja nismo ništa spomenuli,
imam neki osjećaj da je shvatila većinu onoga što se događa. Tako,
ako joj sutra kažem da si imao nešto što si morao obaviti i da si
otišao na neko vrijeme, te ako joj prenesem tvoj pozdrav, sumnjam
da će se raspitivati za pojedinosti. Čak ako to bude sve što ću joj
reći, znam da će ona šutke prijeći preko svega.
Kimnem.
- Ali ti je želiš vidjeti, zar ne?
Ne odgovaram. Nisam siguran kako bih se izrazio, ali odgovor nije
teško pogoditi.
- Nekako mi je žao tebe - kaže Oshima - ali kao što rekoh, mislim
da se vas dvoje ne biste trebali vidjeti neko vrijeme.
- Ali mogao bih je nikada više ne vidjeti.
- Možda - dopusti Oshima, nakon kraćeg razmišljanja. - To je
prilično očito, ali dok se stvari ne dogode, one se nisu dogodile. I
često stvari nisu ono što se čini da jesu.
- Ali kako se gospođica Saeki osjeća?
Oshima sužava oči i gleda me. - U kojem smislu?
- Hoću reći, ako zna da me nikada više neće vidjeti, osjeća li se isto
zbog mene kao ja zbog nje?
Oshima se suho nasmiješi. - Zašto me to pitaš?

- Ja pojma nemam, i vjerojatno zbog toga pitam vas. Voljeti nekoga,
željeti ga više nego išta drugo - sve je to novo iskustvo. Isto kao
imati nekoga tko želi mene.

- Mogu zamisliti da si zbunjen i da ne znaš što bi činio.
Kimnem. - Točno.
- Ne znaš dijeli li ona iste, snažne osjećaje koje ti gajiš prema njoj -
dodaje Oshima.
Potresam glavom. - Zaboli me kad pomislim na to.
Oshima ušuri neko vrijeme zureći u šumu suženim očima. Ptice
lijeću s grane na granu. Njegove su ruke sklopljene iza glave. -
Znam kako se osjećaš - kaže naposljetku. - Ali to je nešto što sam
moraš riješiti. Nitko ti ne može pomoći. U tome je sva tajna ljubavi,
Kafka. Upravo ti si ispunjen tim divnim osjećajima, ali moraš sam
kroz to proći dok lutaš u mraku. Tvoj duh i tijelo moraju sve to
podnijeti. Sve moraš sam.

Već su prošla dva sata kad je spreman poći.
- Ako rasporediš hranu - kaže mi - trebala bi potrajati tjedan dana.
Do tada ću se vratiti. Ako nešto iskrsne pa ne mognem doći, poslat
ću brata s namirnicama. On živi svega jedan sat odavde. Rekao sam
mu da ćeš biti ovdje. Stoga se nemoj brinuti, u redu?
- U redu.
- I kao što ti prije rekoh, budi nadasve oprezan kad ideš u šumu.
Ako se izgubiš, nikada nećeš naći izlaza.
- Bit ću oprezan.
- Uoči početka Drugog svjetskog rata, veća jedinica carskih snaga
izvodila je neke vježbe ovdje, fingirajući bitke sa sovjetskom armijom
u sibirskim šumama. Jesam li ti to već ispričao?
- Ne.
- Izgleda da sam zaboravio najvažniju stvar - kaže Oshima
smeteno, lupkajući se po sljepoočnici.
- Ali ovo ne izgleda kao sibirske šume - kažem ja.
- Imaš pravo. Sve drveće je ovdje širokoga lista, a ondje bi morala
biti crnogorica, ali mislim da vojska nije marila za te pojedinosti. Cilj
je bio zaći u šumu s potpunom bojnom opremom i izvoditi ratne igre.
Nalijeva šalicu kave iz termosice, usipa žlicom malo šećera i kao da
je zadovoljan ishodom. - Vojska je zatražila od moga pradjeda da im

dopusti da se posluže šumom za vježbu, a on je rekao: nego što,
samo izvolite. Uostalom, nitko se njome nije služio. Jedinica je
odmarširala putem kojim smo došli ovamo, zatim su zašli u šumu. Ali
kad je vježba završila i oni se okupili na prozivku, otkrili su da dvojica
nedostaju. Samo su nestali za vrijeme vježbe, s potpunom bojnom
opremom, obojica netom unovačena. Vojska je provela opsežnu
potragu, ali ta dva vojnika nikada nisu pronađena. - Oshima otpije
još jedan gutljaj kave. - Do današnjeg dana nitko ne zna jesu li se
jednostavno izgubili ili pobjegli. Okolna šuma je nevjerojatno duboka,
a jedva se može išta naći za jelo.

Kimnem.
- Postoji drugi svijet, paralelan s našim, i do određenog stupnja
možeš zaći u taj drugi svijet i vratiti se živ i zdrav. Sve dok si
oprezan. Ali prijeđi stanovitu točku i izgubit ćeš stazu. To je labirint.
Znaš li odakle potječe ideja labirinta?
Odmahnem glavom.
- Od drevnih Mezopotamaca. Oni su vadili životinjska crijeva -
katkada ljudska crijeva, nema sumnje - i služili se njihovim oblikom
za proricanje budućnosti. Divili su se složenom obliku crijeva. Tako je
prototip labirinta, jednom riječju, utroba. Što znači da je prototip
labirinta unutar tebe. I to se slaže s labirintom izvana.
- Još jedna metafora - primijetim.
- Točno. Recipročna metafora. Stvari izvan tebe su projekcije onoga
što je unutar tebe, a što je unutar tebe to je projekcija onoga što je
izvana. Tako, kada stupiš u labirint izvan sebe, istodobno stupaš u
labirint unutra. Definitivno rizičan posao.
- Neka vrst Ivice i Marice.
- Točno, upravo poput njih. Šuma je namjestila zamku, i što god
činio, bez obzira na to koliko si oprezan, neke ptice oštra oka pojest
će sve tvoje krušne mrvice.
- Obećavam da ću biti oprezan - kažem mu.
Oshima spušta krov na Miati i sjeda u nju. Stavlja sunčane naočale
i polaže ruku na mjenjač brzina, šuma odjekuje zvukom one poznate
buke. Zabacuje kosu, kratko mi mahne i nestaje. Prašina se kovitla
gdje je bio, ali vjetar je uskoro raznosi.
Vraćam se u kolibu. Liježem na krevet kojim se on poslužio i
sklapam oči. Kad bolje razmislim, ni ja nisam dovoljno spavao prošle

noći. Jastuk i pokrivači još pokazuju znakove da je tu bio Oshima.
Ne on, doista, više kao njegov san. Uranjam u te znakove. Spavao
sam pola sata kad se začuo glasan trijesak izvan kolibe, kao da je
pukla grana i pala na tlo. Taj zvuk me sasvim razbudi. Ustajem i
izlazim na trijem da pogledam, ali sve izgleda isto. Možda je to kakav
tajanstven zvuk što ga od vremena do vremena stvara šuma. Ili je to
bio dio nekakva sna. Ne razlikujem jedno od drugoga.

Sve dok sunce ne potone na zapadu, sjedim na trijemu i čitam
knjigu.

Spremam jednostavan obrok i jedem ga u tišini. Poslije pranja suđa
opet se zavaljujem na staru sofu i razmišljam o gospođici Saeki.

- Kao što je Oshima rekao, gospođica Saeki je pametna osoba.
Osim toga, radi stvari na vlastit način - kaže dječak zvan Čavka.
Sjedi do mene na sofi, baš kao kad smo bili u radnoj sobi moga oca.
- Ona je vrlo različita od tebe - kaže mi.

Ona je vrlo različita od tebe. Svladala je svakovrsne zapreke - i
to ne one koje bi nazvao normalnim zaprekama, ne. Poznaje
svakovrsne stvari o kojima ti nemaš pojma, iskusila je cijeli
raspon emocija koje nikada nisi osjetio. Što dulje ljudi žive, to
više uče razlikovati što je važno od onoga što nije. Morala je
donijeti mnoštvo kritičnih odluka, i vidjela je ishode. Ponavljam,
vrlo različita od tebe. Ti si tek dijete koje je živjelo u suženu
svijetu i iskusilo veoma malo. Silno si se trudio da ojačaš, i u
nekim područjima doista si ojačao. To je činjenica. Ali sada
zatječeš sebe u novom svijetu, u situaciji gdje nikada prije nisi
bio. Sve ti je novo, zato nije čudno što se osjećaš zbunjeno.

Nije čudno što se osjećaš zbunjeno. Jednu stvar ne razumiješ
osobito dobro - imaju li žene seksualnu želju. Teoretski imaju,
naravno. Toliko i ti znaš. Ali kad se dođe do toga kako se ta želja
javlja, kakva je - ti si izgubljen. Tvoja seksualna želja je jednostavna
stvar. Ali ženska želja, naročito želja gospođice Saeki, potpuni je
misterij. Kad te je držala, je li osjećala istu tjelesnu ekstazu? Ili je to
nešto posve različito?

Što više misliš o tome, to više mrziš što ti je petnaest godina.
Osjećaš se beznadno. Da ti je barem dvadeset - ne, čak i osamnaest
bi bilo dobro, bilo što samo ne petnaest - mogao bi bolje razumjeti

što znače njezine riječi i postupci. Onda bi mogao odgovoriti na pravi
način. Nalaziš se usred nečega čudesnog, nečega tako strahovitog
da možda nikada više nećeš to iskusiti. Ali ne možeš stvarno
razumjeti kako je to čudesno. Zbog toga si nestrpljiv. A to sa svoje
strane vodi u očaj.

Pokušavaš zamisliti što ona upravo sada čini. Ponedjeljak je,
knjižnica je zatvorena. Što radi u slobodne dane? Zamišljaš je samu
u stanu. Pere, kuha, čisti, ide u kupovinu - svaki prizor bljesne u
tvojoj mašti. Što više zamišljaš, teže je sjediti ovdje na miru. Želiš se
pretvoriti u neustrašivu Čavku, izletjeti iz ove kolibe, projuriti iznad
ovih planina, spustiti se ispred njezina stana i zuriti u nju zauvijek.

Možda se zaustavlja kraj knjižnice i odlazi u tvoju sobu. Kuca ali
nema odgovora. Vrata su otključana. Otkriva da više nisi ondje.
Krevet je načinjen, a sve tvoje stvari su nestale. Pita se kamo si
iščeznuo. Možda čeka neko vrijeme da se vratiš, sjedi za stolom, s
glavom u rukama, zuri u Kafku na žalu. Razmišlja o prošlosti koja je
zamotana u tu sliku. Ali koliko god čeka, ti se ne vraćaš. Napokon
odustaje i napušta sobu. Odlazi do Golfa na parkiralištu i pali motor.
Posljednja stvar koju želiš bila bi da tako ode. Želiš je držati, znati
što svaka pojedina kretnja njezina tijela znači. Ali ti nisi ondje. Ti si
sam, na mjestu koje je odsječeno od svakoga.

Liježeš u krevet i gasiš svjetlo, nadajući se da će se ona pojaviti u
ovoj prostoriji. Ne mora to biti stvarna gospođica Saeki, i ona
petnaestogodišnjakinja bila bi u redu. Nije važno koji oblik će
poprimiti - živući duh, iluzija - ali moraš je vidjeti, moraš je imati kraj
sebe. Mozak ti je tako pun nje da je spreman prsnuti, tijelo ti je
spremno razletjed se na komadiće. Ipak, koliko god mnogo želio da
bude ovdje, koliko god dugo čekao, ona se ne pojavljuje. Čuješ
samo slabašan šumor vjetra izvana i ptice što nježno guguću u noći.
Zadržavaš dah, buljiš u mrklinu. Osluškuješ vjetar, pokušavaš nešto
iz toga dokučiti, napinješ se da uloviš tračak nekakva značenja. Ali
sve što te okružuje samo su različite sjene mraka. Naposljetku se
predaješ, sklapaš oči i toneš u san.

Poglavlje 38

Hoshino potraži na žutim stranicama agencije za iznajmijivanje
auta, izabra jednu nasumce i nazva ih. - Treba mi auto za nekoliko
dana - objasni on - neka obična osobna kola. Ništa preveliko, ništa
što se ističe.

- Možda ovo ne bih smio reći - reče službenik agencije - ali kako
iznajmljujemo samo Mazde, nemamo nijedna kola što se ističu. Tako
da ste mirni.

- Sjajno.
- Može li Familia? Vrlo pouzdana kola, i zakleo bih se da ih nitko
neće primijetiti.
- Dobro zvuči. Dakle, Familia. - Agencija je bila blizu kolodvora i
Hoshino im reče da će biti kod njih za jedan sat i preuzeti kola.
Uzeo je do tamo taksi, pokazao im kreditnu karticu i vozačku
dozvolu, zatim unajmio kola za dva dana. Bijela Familia na
parkiralištu bila je, kako je najavljeno, potpuno neuočljiva. Okreneš
se od nje na trenutak i svako sjećanje na to kako je izgledala
iščezne. Značajno postignuće na polju anonimnosti.
Vozeći se natrag do stana, Hoshino se zaustavi kraj knjižare i kupi
plan Takamatsua i mrežu autocesta na Shikokuu. Skokne do obližnje
trgovine CD-a da vidi imaju li Beethovenov Nadvojvodin trio, ali u toj
maloj trgovini bio je ograničen odjel klasične glazbe i jeftina verzija
toga djela po sniženoj cijeni. Nije to bio Trio od milijun dolara, na
žalost, ali Hoshino ga uze i plati osam tisuća jena.
Kad se vratio u apartman, ugodan miris ispunjavao je prostoriju.
Nakata se vrzmao po kuhinji pripremajući daikon na pari i preprženi
tanki tofu. - Nisam imao što raditi, pa sam pripremio malo jela -
objasni on.
- To je sjajno - reče Hoshino. - Ovih sam dana previše jeo vani, pa
bi bilo lijepo imati domaći obrok za promjenu. Oh da, imam kola.
Trebaju li vam isti čas?
- Ne, sutra će biti u redu. Danas Nakata mora još govoriti s
kamenom.
- Dobra ideja. Važno je razgovarati o stvarima. Ako razgovarate s
ljudima, ili stvarima, ili što god, bolje je raspraviti stvari. Znate, kad
vozim kamion ja često razgovaram s motorom. Možete čuti
svakojake stvari ako pomnjivo slušate.

- Nakata ne može razgovarati s motorima, ali doista je važno
raspraviti stvari.

- Onda, kako ide s kamenom? Možete komunicirati?
- Počinjemo komunicirati.
- To je dobro. Pitao sam se - je li kamenu krivo što smo ga donijeli
ovamo?
- Ne, uopće nije. Koliko mogu razabrati. Kamen ne mari mnogo
gdje se nalazi.
- Uh, to je olakšanje - odahnu Hoshino. - Nakon svega što smo
prošli, ako se kamen okrene protiv nas nadrljali smo.
Hoshino je proveo popodne slušajući svoj novi CD. Izvedba nije bila
spontana i nezaboravna kao ona koju je čuo u kavani. Bila je
ograničenija i tvrđa, ali uglavnom nije bila tako loša. Dok je ležao na
kauču i slušao, ljupka ga je melodija osvajala, istančana vijuganja
fuge uzburkavala su nešto duboko u njegovoj nutrini.
Da sam ovu glazbu slušao prije tjedan dana, reče sam sebi, ne bih
bio baš ništa razumio, čak ne bih to ni želio. Ali slučaj ga je nanio u
onu malu kavanu, gdje je utonuo u udobnu fotelju, uživao u kavi i
slušao glazbu. A sada pogledaj me, pomisli on, furam se na
Beethovena - možeš li to povjerovati? Zapanjujući napredak.
Neprestano je puštao skladbu, provjeravajući svoju novootkrivenu
ljubav prema glazbi. Na CD-u se nalazio i drugi Beethovenov trio,
Duh. Nije loša skladba, ali Nadvojvodin trio mu je nedvojbeno bio
draži. Više dubine, zaključio je. Cijelo to vrijeme Nakata je bio u kutu,
gledao kamen i nešto mrmljao. Povremeno je kimao ili češao se po
glavi. Dva čovjeka u svojim malim svjetovima.
- Smeta li vam glazba? - upita ga Hoshino.
- Ne, dobro je. Glazba mi ne smeta. Ona je meni kao vjetar.
- Vjetar, ha?
U šest sati Nakata je spremio večeru - prženi losos i salatu, plus
nekoliko malih priloga koja je složio. Hoshino je upalio televiziju i
gledao vijesti da vidi ima li napretka u slučaju onoga umorstva. Ali
nije bilo ni riječi o tome. Samo ostale vijesti - kidnapirana neka
curica, uobičajene izraelsko-palestinske odmazde, višestruka
prometna nezgoda na autocesti u zapadnom Japanu, stranci na čelu
organizirane krađe automobila, glupa diskriminacijska izjava nekog

ministra, otpuštanja u tvrtkama komunikacijske industrije. Ni jedna
jedina dobra vi jest.

Njih dvojica sjedoše za stol i pojedoše večeru.
- Ovo je zbilja dobro - reče Hoshino. - Pravi ste kuhar.
- Vaš sam dužnik. Ali vi ste prva osoba kojoj sam kuhao.
- Hoćete mi reći da nikada ne jedete s prijateljima ili rođacima ili s
bilo kim?
- Nakata je poznavao mnoge mačke, ali jako se razlikuje ono što
jedemo.
- No, svakako - reče Hoshino. - Ali svejedno, ovo je jako ukusno.
Naročito povrće.
- Sretan sam što vam se sviđa. Nakata ne zna čitati, pa katkada
pravim strašne pogriješke u kuhinji. Tako uvijek uzimam iste sastojke
i kuham stvari na isti način. Da znam čitati, mogao bih spravljati
najrazličitija jela.
- Ova su sasvim dobra.
- Gospodine Hoshino? - reče Nakata ozbiljnim glasom, uspravljajući
se na stolici.
- Daaa?
- Život je težak kad čovjek ne zna čitati.
- Tako bih rekao - reče Hoshino. - Na ovom CD-u piše da je
Beethoven bio gluh. Bio je slavan skladatelj, vrhunski pijanist u
Europi kad je bio mlad. Ali onda jednog dana, možda zbog neke
bolesti, počeo je gubiti sluh. Na kraju ništa nije čuo. Prilično je gadno
biti skladatelj koji ne čuje. Znate što hoću reći?
- Mislim da znam.
- Gluh skladatelj je kao kuhar koji izgubi osjet okusa. Žaba koja
izgubi opne na nogama. Vozač kamiona s ukinutom dozvolom. To bi
svakoga izbezumilo, zar ne? Ali Beethoven nije dopustio da ga to
nadjača. Naravno, morao je isprva biti malo potišten, ali nije dopustio
da ga nesreća svlada. Kao da je rekao - Problem. Kakav problem?
Skladao je više nego ikada prije i bolju glazbu od svega što je do
tada napisao. Doista se divim tom čovjeku. Kao ovaj Nadvojvodin
trio, a bio je gotovo gluh kad ga je napisao, možete li to vjerovati?
Pokušavam reći da vam mora biti grozno kad ne znate čitati, ali to
nije kraj svijeta. Možda ne znače čitati, ali ima stvari koje samo vi

možete učiniti. Na to se morate usredotočiti, na svoju snagu. Kao što
je sposobnost da razgovarate s kamenom.

- Da, sad sam sposoban da malo s njim razgovaram. Nakata je
nekada bio sposoban razgovarati s mačkama.

- Nitko drugi ne može to činiti, je li tako? Drugi ljudi mogu pročitati
sve knjige koje žele, a opet neće znati kako se govori s kamenjem ili
mačkama.

- Ovih dana, ipak, Nakata mnogo sanja. U snovima sam zbog
nekog razloga sposoban čitati. Tada nisam glup kao sada. Tako sam
sretan i odlazim u knjižnicu i čitam mnogo knjiga. I razmišljam kako
je divno kad si sposoban čitati. Čitam knjigu za knjigom, ali onda se
izgubi svjetlo u knjižnici i postane mračno. Netko je ugasio svjetlo.
Ne mogu ništa vidjeti. Ne mogu više čitati knjige. I tada se probudim.
Iako je to samo u snu, divno je kad si sposoban čitati.

- Zanimljivo - reče Hoshino. - A evo ja sam sposoban čitati i jedva
da ikada uzmem knjigu u ruke. Svijet je prava zbrka, to je sigurno.

- Gospodine Hoshino? - upita Nakata.
- Što je sad?
- Koji je danas dan u tjednu?
- Subota je.
- Tako će sutra biti nedjelja?
- Naravno, da.
- Biste li me sutra ujutro vozili?
- Sigurno, ali kamo želite poći?
- Nakata ne zna. Razmislit ću o tome kad sjednem u kola.
- Vjerovali ili ne - reče Hoshino - predosjećao sam što ćete reći.

Hoshino se probudio sljedećeg jutra malo poslije sedam. Nakata je
već kuhao doručak. Hoshino je pošao u kupaonicu, ispljuskao se
hladnom vodom po licu i obrijao se električnim aparatom.
Doručkovali su rižu, miso juhu s patlidžanom, sušene skuše i
krastavce. Hoshino je dvaput uzeo riže.

Dok je Nakata prao sude, Hoshino je gledao vijesti na televiziji.
Ovaj put bio je kratak prilog o umorstvu u Nakanu. "Deset je dana
prošlo od događaja, a policija još nema nikakva traga", jednolično je
odzujao najavljivač na NHK-u. Impresivan ulaz u kuću bljesnuo je na

ekranu, opasan policijskim trakama, s pozornikom koji je stajao na
ulici.

"Nastavlja se potraga za nestalim petnaestogodišnjim sinom
pokojnika, iako je njegovo boravište i dalje nepoznato. Potraga se
također nastavlja za muškarcem šezdesetih godina koji je živio u
susjedstvu i zaustavio se u policijskoj postaji odmah nakon događaja
da pruži informacije o umorstvu. Ostaje nejasno postoji li ikakva veza
između ta dva čovjeka. Budući da unutrašnjost kuće nije
poremećena, policija vjeruje da je zločin bio djelo osobne osvete, a
ne pljačke koja je pošla ukrivo, pa se vrše ispitivanja prijatelja i
znanaca g. Tamure. U tokijskom Nacionalnom muzeju moderne
umjetnosti, gdje se poštuju umjetnička ostvarenja g. Tamure..."

- Hej, djedice - Hoshino zovnu Nakatu u kuhinji.
- Da? Što je?
- Poznajete li sina onoga čovjeka što je umoren u Nakanu? Toga
petnaestogodišnjaka?
- Ne, ne poznajem. Kao što sam vam rekao, sve što Nakata zna to
su Johnnie Walker i njegov pas.
- Da? - odgovori Hoshino. - Policija traži i toga dječaka. Još je
dijete, tako izgleda, a ne spominje se njegova mama. Pretpostavljam
da je pobjegao od kuće prije umorstva i još se ne vraća.
- Tako je to...
- Tvrd je orah to umorstvo - reče Hoshino. - Ali policajci su prilično
šutljivi tipovi, uvijek znaju više nego što kažu. Prema riječima
pukovnika Sandersa, oni vas traže, i znaju da ste u Takamatsuu.
Osim toga, znaju i da je neki zgodan momak poput mene s vama. Ali
to još nisu priopćili medijima. Boje se, ako otkriju da smo ovdje, da
ćemo kidnuti nekamo drugdje. Zbog toga uporno tvrde da ne znaju
gdje smo, pred javnosti. Sjajni tipovi, ti policajci.
U osam i trideset izašli su do unajmljena auta i ukrcali se. Dok se
smještao na suvozačevo sjedalo, Nakata je imao sa sobom
uobičajenu termosicu vruća čaja, kao i vjerni bezoblični šešir,
kišobran i plamenu torbu. Kad su napuštali apartman Hoshino se
spremao staviti kapu Chunichi Dragons na glavu, ali tada je
pogledao u zrcalo i naglo ustuknuo. Policija mora znati da će mladić
kojega traže biti ukrašen bejzbolskom kapom Dragonsa, zelenim
naočalama Ray Ban i aloha košuljom. Neće biti mnogo ljudi s kapom

Dragonsa ovdje u Takamatsuu, pa ako se tomu dodaju još Ray Ban i
aloha košulja, isticat će se kao zavoj preko oka. Zato je pukovnik
Sanders pripremio neuočljive plave polo majice - sigurno je
preduhitrio ovo. Njemu ništa ne promiče, pomisli Hoshino, pa odloži
u stranu naočale i kapu.

- Onda, kamo? - upita.
- Bilo kamo bit će u redu - odgovori Nakata. - Samo kružite po
gradu.
- Sigurni ste?
- Možete ići kamo god želite. Ja ću samo uživati u krajoliku.
- Ovo mi je prvi put - reče Hoshino. - Prilično sam se navozio - kako
u Samoobrambenim snagama tako u prijevoznom poduzeću - i
pristojan sam vozač, ako to mogu reći za sebe. Ali kad god sjedam
za upravljač, znam kamo idem i ravno odjurim onamo. Ja sam takav,
valjda. Nikada mi nitko nije rekao: Možete ići kamo god želite - bilo
kamo bit će u redu. Vi me nekako zbunjujete.
- Nakati je jako žao.
- Sve je u redu, nema potrebe da se ispričavate. Učinit ću što mogu
- reče Hoshino i ubaci CD s Nadvojvodinim triom u čitač. - Samo ću
voziti po cijelom gradu dok vi uživate u vidiku. Je li to u redu?
- Da, to će biti u redu.
- Zaustavit ću kola kad nađete ono što tražite. A onda će se priča
razvijati u novom smjeru. Jesam li tu u pravu?
- Da, to bi se moglo dogoditi - reče Nakata.
- Ja se nadam - reče Hoshino i raširi plan grada u krilu.

Njih su dvojica nastavila vožnju gradom, a Hoshino je obilježavao
svaku ulicu u pojedinom bloku da bude siguran kako su ih sve
pokrili, zatim je kretao do sljedećega. Povremeno su se zaustavljali
da Nakata može popiti šalicu čaja, a Hoshino popušiti Marlboro.
Nadvojvodin trio neprestano je svirao. U podne su stali kraj nekog
restorana i naručili curry.

- Ali kojega vraga tražite? - upita Hoshino kad su pojeli.
- Ne znam. Ali mislim...
- Mislite da ćete znati kad to vidite. A dok ne vidite, ne ćete znati što
je to.
- Da, to je točno.

Hoshino ravnodušno odmahnu glavom. - Znao sam što ćete reći, ali
samo sam morao biti siguran.

- Gospodine Hoshino?
- Daaa?
- Moglo bi potrajati neko vrijeme dok to ne nađem.
- To je u redu. Učinit ćemo što možemo. Brod je napustio luku, mi
smo uza nj vezani.
- Hoćemo li unajmiti brod? - upita Nakata.
- Ne. Za sada nema brodova.
U tri su otišli u neki kafić gdje je Hoshino naručio kavu. Nakata se
dvoumio oko svoje narudžbe, napokon se odlučio za hladno mlijeko.
Sad je već Hoshino bio iscrpljen od cijele te vožnje i nije mu bilo do
razgovora. Dosta mu je bilo Beethovena. Voziti u krugu, nikamo ne
stići, to mu nije odgovaralo. Morao je stalno voziti polagano i dobro
paziti što radi, pa mu je bilo dosadno. Katkada bi kraj njega prošla
patrolna kola i Hoshino se jako trudio da nikoga ne gleda u oči.
Također je pokušavao izbjegavati vožnju ispred policijskih kućica.
Mazda Familia može biti najneprimjetniji auto na cesti, ali ako bi
policija opazila kako isti auto prolazi nekoliko puta mogli bi ga ipak
zaustaviti. Vozio je oprezno, pazeći dosljedno da nikomu ne dolazi
preblizu. Prometna bi nezgoda sve izvrgnula opasnosti.
Dok je Hoshino vozio po gradu, provjeravajući na karti kuda su
prošli, Nakata je sjedio nepomično, s rukom na prozoru, motreći
okolinu u prolazu, napeto tražeći nešto, posvema nalik na kakvo
dijete ili pristojna psa. Bili su zanijeti svaki svojim poslom do večeri, i
jedva su koju riječ razmijenili.
"Što to tražiš?" Hoshino je od očaja počeo neku melodiju. Nije se
mogao sjetiti što je još napisao Inoue Yosui, pa je sam izmišljao riječi
dok su se dalje vozili.
Zar još nisi našao?
Sunce uskoro zalazi...
A Hoshinu zavija želudac.
Od vožnje u krugu vrti mi se u glavi.
Vratili su se u apartman u šest sad.
- Sutra ćemo nastavio - reče Nakata.
- Dosta smo terena pokrili danas. Sutra vjerojatno možemo dovršiti
cijeli grad - reče Hoshino. - Hej, imam jedno pitanje za vas.

- A što bi to moglo bid?
- Ako u Takamatsuu ne nađete to što tražite, što onda?
Nakata se dobro počeša po glavi. - Ako to ne možemo naći u
Takamatsuu, onda ćemo morati tražiti dalje.
- A ako i dalje ne budete mogli naći, što se onda očekuje da
činimo?
- Ako se to dogodi, onda moramo još više tražiti.
- Pravit ćemo sve veće i veće krugove i na kraju ćemo naći. Kao što
se ono kaže: Ako pas trči, mora naletjeti na štap.
- Da, mislim da će se to dogoditi - reče Nakata. - Ali Nakata ne
razumije. Zašto pas mora udariti u štap ako trči? Ako se pred njim
nađe štap, pas ga može zaobići.
Hoshino se zamisli nad tim. - Da, mislim da ste u pravu. Nikada
dosad nisam o tome razmišljao...
- To je vrlo čudno.
- Ostavimo psa i štap po strani na trenutak, u redu? - reče Hoshino.
- To samo komplicira stvari. Hoću reći, koliko dugo ćemo ići u
potragu? Ako ne pripazimo, prije nego budemo svjesni završit ćemo
u nekoj drugoj prefekturi - Ehime ili Kochi ili bilo gdje. Ljeto će proći i
tada će već biti jesen.
- Zbilja bi tako moglo biti. Ali moram to naći, makar bila jesen ili
zima. Znam da ne mogu zahtijevati da mi zauvijek pomažete. Nakata
će samo hodati sam i nastaviti traženje.
- Nemojmo se o tome sada brinuti - promuca Hoshino. - Ali zar
kamen ne bi mogao biti ljubazan i dati nam nekakav znak ili tako
nešto? I približno mjesto puno bi pomoglo.
- Nakati je jako žao, ali kamen ne kaže mnogo.
- Da, nije me zapanjio svojom rječitošću - reče Hoshino. - Mislim da
nije bogzna što ni u plivanju. Bilo kako bilo... Ne trebamo o tome
sada razmišljati. Idemo se noćas dobro naspavati i vidjeti što donosi
sutra.

Sljedećeg dana ponovila se priča, samo što je ovaj put Hoshino
kružio zapadnom polovinom grada. Do tada se plan grada ispunio
žutim linijama. Samo se po povećanom broju zijevanja što su
dolazila od vozača taj dan razlikovao od prethodnoga. Nakatino je
lice i dalje bilo zalijepljeno za prozor, pozorno je proučavao okolinu u

prolazu. Gotovo da nisu ni progovorili. Što god je Nakata tražio, to
nije nalazio.

- Bi li danas bio ponedjeljak?- upita Nakata.
- Da. Jučer je bila nedjelja, tako da je danas ponedjeljak - reče
Hoshino. Zatim, gotovo očajavajući, složi napjev za riječi koje su mu
pale na pamet:

Ako je danas ponedjeljak,
Sutra mora biti utorak.
Mravi su marljivi, lastavice se uređuju.
Dimnjak je visok, sunce na zalasku rumeno.

- Gospodine Hoshino - reče Nakata nakon nekog vremena.
- Daaa?
- Možete dugo promatrati mrave kako rade, i nikad vam neće
dosaditi.
- Mislim da ste u pravu - odgovori Hoshino.
U podne su se zaustavili kraj restorana koji se specijalizirao za
jegulje i naručili specijalitet - zdjelu riže s narescima jegulje. U tri su
otišli u neki kafić gdje je Hoshino uzeo kavu, a Nakata čaj od alga.
Do šest sati plan grada je sav bio prekriven žutim crtama, a
anonimne gume na Familiji prešle su svaki pedalj ceste u gradu. Ali
ni dalje nisu imali sreće.
Što tražiš? opet je zapjevao Hoshino ravnodušnim glasom. Zar još
nisi našao? / Obišli smo sve u gradu. / Stražnjica me boli, zašto ne
pođemo kući?
Kad je završio, reče: - Ako ovo potraje dovoljno dugo, pretvorit ću
se u pravog tekstopisca zabavne glazbe.
- Što bi to bilo? - upita Nakata.
- Nije važno. Tek dobroćudna šala.
Prestavši raditi za taj dan, napustiše grad, izađoše na autocestu i
uputiše se prema apartmanu. Izgubljen u mislima, Hoshino promaši
skrenuti lijevo kad je trebalo. Pokušavao se vratiti na autocestu, ali
put je zavijao pod čudnim kutom i završio u labirintu jednosmjernih
ulica, pa su se uskoro sasvim izgubili. Prije nego što su to shvatili,
našli su se u rezidencijalnoj četvrti koju nisu dotad vidjeli, u

otmjenom starinskom susjedstvu s visokim zidovima oko kuća.
Cesta je bila čudnovato tiha, nigdje žive duše na vidiku.

- Ne bih rekao da smo predaleko od našeg apartmana, ali pojma
nemam gdje se nalazimo - priznade Hoshino. Parkirao je auto na
praznom parkiralištu, ugasio motor, povukao ručnu kočnicu i raširio
plan grada. Provjerio je naziv četvrti i broj ulice na obližnjem
rasvjetnom stupu i pogledao na plan. Možda su mu oči bile
preumorne, ali nije mogao naći to mjesto.

- Gospodine Hoshino? - upita Nakata.
- Daaa?
- Žao mi je što vam smetam, ali što piše na onoj ploči prijeko, na
onim dvorišnim vratima?
Hoshino podiže pogled s plana i pogleda kamo mu je Nakata upirao
prstom, na visok zid sa starinskim vratima i na veliku drvenu ploču
kraj njih. Crna vrata bila su zatvorena. - Spomen-knjižnica Komura -
pročita Hoshino. - Uh, knjižnica u ovako pustom dijelu grada? Čak
ne izgleda kao knjižnica. Više kao neka stara obiteljska kuća.
- Spo-men-knji-žni-ca-Ko-mu-ra?
- Pogodili ste. Mora biti u slavu nekoga tko se zvao Komura. Ali tko
je taj Komura, pojma nemam.
- Gospodine Hoshino?
- No?
- To je to.
- Što hoćete reći? To?
- Mjesto koje je Nakata tražio.
Hoshino opet podiže pogled s plana i zagleda se u Nakatine oči.
Namršti se, pogleda ponovno ploču i opet polako pročita što piše.
Istrese Marlboro iz kutije, stavi ga u usta i zapali plastičnim
upaljačem. Polako udahnu, zatim otpuhnu dim kroz otvoren prozor. -
Jeste li sigurni?
- Da, to je to.
- Slučajnost je stravična stvar, zar ne? - reče Hoshino.
- Svakako - složi se Nakata.

Poglavlje 39

Drugi moj dan u planini protječe dokono, glatko. Vrijeme je jedina
stvar po kojoj se jedan dan razlikuje od sljedećega. Da je vrijeme isto
ne bih mogao razlučivad pojedine dane. Jučer, danas, sutra - svi bi
se stopili u jedno. Poput broda bez sidra, vrijeme besciljno pluta po
debelom moru.

Malo zbrajam i izračunam da je danas utorak. To je dan kad
gospođica Saeki predvodi obilazak knjižnice, pod uvjetom da ima
ljudi koji se žele pridružiti. Upravo kao prvog dana kad sam onamo
došao... Dok šiljaste potpetice lupkaju po stubama, ona se penje na
kat, a zvuk odjekuje u tišini. Blistave čarape, bijela svijetla bluza,
sitne biserne naušnice, Mont Blanc na radnom stolu. Njezin smiren
smiješak, obojen dugačkom sjenom rezignacije. Sve te pojedinosd
sada su tako daleko - i nisu više stvarne.

Dok sjedim na sofi u kolibi, usred mirisa izblijedjelih tkanina, u glavu
mi naviru uspomene na vođenje ljubavi. Gospođica Saeki polako
svlači odjeću, zavlači se u krevet. Moj pimpek je tvrd kao kamen, što
nije iznenađenje, dok mi te misli promiču mozgom, ali vršak mu nije
više bolno crven i ne peče.

Sit tih seksualnih maštarija, izvlačim se van i počinjem uobičajene
vježbe. Naslanjam se na ogradu trijema i izvodim vježbe za trbušne
mišiće. Zadm pravim brze čučnjeve, skupa s napornim istezanjem.
Dotle me već oblijeva znoj, pa namačem ručnik u potoku i sav se
brišem. Hladna voda smiruje mi živce. Sjedam na trijem i slušam
Radiohead na walkmanu. Otkad sam pobjegao od kuće neprestano
slušam istu glazbu - Radioheadov disk Kid A, Princeov Very Best,
katkada Coltraneov My Favorite Things.

U dva popodne - upravo kad počinje obilazak knjižnice - krećem u
šumu. Držim se iste staze, hodam neko vrijeme, stižem do čistine.
Sjedam na travu, naslanjam se na deblo i zurim gore u okrugao
otvor neba između grana. Vidljivi su rubovi bijelih ljetnih oblaka.
Dovde sam siguran. Mogu naći put natrag do kolibe. Skrivačica za
početnike - da je ovo neka videoigra, lako bih svladao prvu razinu.
Ali pođem li imalo dalje, ući ću u složeniji, izazovniji labirint.

Staza postaje uža i progutat će me more paprati.
Zanemarujem to i krećem dalje.

Želim vidjeti koliko je doista duboka ta šuma. Znam da je opasna,
ali želim vidjeti - i osjetiti - koja vrsta opasnosti leži preda mnom, i
koliko je ona stvarno pogibeljna. Moram to. Nešto me gura naprijed.

Oprezno se spuštam nekakvom stazom. Drveće je sve više i više,
zrak se zgušnjava svake minute. Iznad mene grane gotovo zastiru
nebo. Svi znaci ljeta iščezavaju, kao da nikada nije bilo godišnjih
doba. Uskoro ne znam je li to što slijedim staza ili nije. Izgleda kao
staza, oblikovana je kao staza - ali zatim ne sliči, i nije tog oblika.
Usred toga razraslog zelenila svi obrisi gube jasnoću i određenost.
Što ima smisla, a što nema, sve je pomiješano. Iznad mene jedna
čavka prodorno krešti, to zvuči kao upozorenje, tako je neskladno.
Zaustavljam se i pozorno ispitujem okolinu. Bez prave opreme odveć
je opasno ići dalje. Moram se okrenuti.

Što nije lako. Poput Napoleonove vojske na uzmaku, otkrivam da je
vraćanje mnogo teže nego napredovanje. Staza zastranjuje, gusto
raslinje tvori taman zid ispred mene. Vlastito mi disanje zvuči glasno
u ušima, kao vjetar što huji na rubu svijeta. Golem crn leptir veličine
moga dlana pojavljuje se iz sjene drveća i leprša crtom moga zrenja,
a njegov me oblik podsjeća na onu krvavu mrlju na mojoj potkošulji.
Polagano prelijeće otvoren prostor, zatim opet nestaje među
drvećem, a kad iščezne sve iznenada izgleda još nasilnije, a zrak
hladniji. Hvata me panika - ne znam kako bih se odade izvukao.
Čavka ponovno krešti - ista ona ptica otprije, šaljući mi istu poruku.
Stojim na mjestu i gledam uvis, ali ne mogu je vidjeti. Lahor, stvaran
lahor, povremeno puhne, pod nogama mi zloslutno šumi tamno lišće.
Osjećam sjene što se utrkuju iza mene, ali čim se osvrnem već su se
sakrile.

Nekako se uspijevam probiti do svoje sigurnosne zone - do male
okrugle čistine u šumi. Svalim se na travu i duboko udahnem.
Pogledam nekoliko puta gore na krpicu stvarnog neba iznad sebe,
tek da se uvjerim kako sam se uspio vratiti u svijet odakle sam
došao. Okružuju me znaci ljeta - sada tako dragocjeni. Sunčana
svjetlost omata me kao kakav sloj, grije me. Ali strah koji sam osjetio
lijepi se uza me kao hrpa neotopljena snijega u kutu vrta. Srce mi od
vremena do vremena nepravilno tuče, koža mi se još lagano ježi.

Te noći ležim u tami, mimo dišem širom otvorenih očiju, nadajući se
da ću zamijetiti kako se u mraku pojavljuje neki lik. Molim se da se
pojavi, ne znajući imaju li molitve ikakva učinka. Napinjem sve svoje
snage, žudim očajno da se to dogodi. Nadam se kako će očajna
žudnja djelovati da se ostvari moja želja.

Ali moja se želja ne ostvaruje, moje su čežnje splasnule. Kao ni
prethodne noći, gospođica Saeki se ne pojavljuje. Ni stvarna
gospođica Saeki, ni iluzija, ni ona kao petnaestogodišnjakinja. Tama
ostaje samo to - tama. Upravo prije usnuća snažno mi se diže,
snažnije nego ikada prije, ali ne drkam. Odlučio sam očuvao
netaknutu uspomenu na vođenje ljubavi s gospođicom Saeki, barem
za sada. Čvrsto stisnutih šaka tonem u san, nadajući se da ću je
sanjao.

Umjesto nje sanjam Sakuru.
Je li to doista san? Toliko je sve živo, jasno i cjelovito, ali ne znam
kako bih to drukčije nazvao, pa mi se čini da je san najbolji naziv.
Nalazim se u njezinu stanu, ona spava. U svojoj sam vreći za
spavanje, upravo kao one noći što sam je proveo kod nje. Vrijeme se
vratilo natrag, dovelo me na prekretnicu.
Budim se usred noći umirući od žeđi, izvlačim se iz vreće za
spavanje i pijem vodu. Čašu za čašom, pet ili šest čaša. Koža mi je
prekrivena blistavilom znoja, a prednja strana mojih bokserica
napeta je kao šator jer mi se strašno digao. Moj pimpek je kao neka
životinja s vlastitom pameti, radi na različitoj valnoj dužini od ostatka
mene.
Dok pijem vodu, on ju automatski upija. Mogu čuti slabašan zvuk
kao da usisava vodu.
Stavljam čašu kraj sudopera i naslanjam se na zid. Želim provjeriti
vrijeme ali ne mogu naći sat. U to gluho doba noći i sat su progutale
dubine. Stojim kraj Sakurina kreveta. Svjetlo s ulične svjetiljke
prosijava kroz zastor. Lice joj je okrenuto u stranu, čvrsto spava,
mala obla noga viri ispod tankih pokrivača. Iza sebe čujem lagan,
opor zvuk, kao da je netko okrenuo prekidač. Guste grane zaklanjaju
mi vidik. Tu nema godišnjega doba. Odlučim se i zavučem se kraj
Sakure. Krevet za jednu osobu škripi od dodatna tereta. Udišem
miris njezinih lagano znojnih leđa i vrata. Nježno je obavijam

rukama. Ona nešto tiho kaže, ali nastavlja spavati, čavka glasno
zakrešti. Gledam gore ali ne mogu vidjeti pticu. Ne vidim ni nebo.

Svlačim Sakurinu majicu i milujem joj meke grudi. Diram joj
bradavice kao da navijam radio. Tvrdim pimpekom pucnem je
odzada po bedru, ali ona se ne oglasi i disanje joj ostaje isto. Valjda
duboko sanja, pomislim. Opet zakriješti čavka, šaljući mi poruku, ali
ne mogu pogoditi što mi pokušava reći.

Sakurino tijelo je toplo, njezino je tijelo znojno kao moje. Odlučim
okrenuti je k sebi, polako je vučem tako da je sada licem gore.
Duboko izdiše ali još ne pokazuje nikakva znaka buđenja. Naslanjam
uho na njezin trbuh ravan kao papir, pokušavajući uloviti odjeke
snova u tome labirintu.

Moja erekcija ne popušta, tako je kruta da izgleda kako će zauvijek
trajati. Skidam joj male pamučne gaćice, ne žurim se dok ih spuštam
niz noge do kraja. Polažem dlan na njezine stidne dlake, nježno
puštajući prst da ide dublje. Sve je vlažno, pozivno vlažno. Polako
mičem prst. Ona se još ne budi. Izgubljena u snovima, samo duboko
izdahne.

U isto vrijeme, u šupljini unutar mene, nešto se bori da provali van
iz ljuske. Još nisam ni svjestan što se zbiva, a već se par očiju na
meni okreće prema nutrini te mogu promatrati cijeli prizor. Još ne
znam je li ta stvar u meni dobra ili zla, ali što god bilo, ne mogu to
zadržati ili zaustaviti. I dalje je sluzavo biće bez lica, ali uskoro će se
osloboditi ljuske, pokazati lice i stresti sa sebe prevlaku poput
hladetine. Tada ću zaista doznati što je to. Ali sada je to tek
bezobličan znak. Ispruža ruke koje ne bi željele biti ruke, kida ljusku
na njezinu najmekšem dijelu. I mogu vidjeti svaku pa i najmanju
njegovu kretnju.

Stvaram mišljenje.
Ne, zapravo ni o čemu nisam stvorio svoje mišljenje. Stvoriti
mišljenje znači imati izbor, a ja ga nemam. Svlačim bokserice,
oslobađam pimpek. Držim Sakuru, širim joj noge i klizim u nju. Lako
je - ona je tako meka a ja tako tvrd. Pimpek me više ne boli.
Posljednjih nekoliko dana vršak mu je postao još tvrđi. Sakura i dalje
sanja, ja se zakapam u njezin san.
Odjednom se ona razbudi i shvati što se događa.
- Kafka, što to radiš?

- Čini se da sam u tebi - odgovaram.
- Ali zašto? - pita ona hrapavim suhim glasom. - Zar ti nisam rekla
da to ne dolazi u obzir?
- Ja tu ne mogu ništa.
- Stani već jednom. Izlazi iz mene.
- Ne mogu - kažem i naglašeno odmahujem glavom.
- Slušaj me. Prije svega, imam stalnoga dečka, zar ne? Drugo,
ušao si u moj san bez dopuštenja. To nije pravedno.
- Znam.
- Još nije prekasno. U meni si, ali nisi se počeo micati, još nisi
svršio. On je samo miran u meni, kao da o nečemu razmišlja. Je li
tako?
Kimnem.
- Izvuci ga - upozorava me. - I pravimo se kao da se ovo nikada nije
dogodilo. Ja mogu zaboraviti, a trebao bi i ti. Ja sam tvoja sestra, ti si
moj brat. I da nismo u krvnoj vezi, sasvim sigurno smo brat i sestra.
Razumiješ li što govorim? Mi smo dio jedne obitelji. Ne bismo smjeli
ovo raditi.
- Prekasno je - kažem joj.
- Zašto?
- Jer sam ja tako odlučio.
- Jer si ti tako odlučio - kaže dječak zvan čavka.
Ne želiš više biti na milost i nemilost izvanjskih stvari, ni da te
zbunjuju stvari kojima ne možeš upravljati. Već si umorio svoga
oca i silovao majku - i sada se nalaziš u svojoj sestri. Ako u
svemu tome ima prokletstva, nakanio si se uhvatiti s tim u
koštac i ispuniti zadaću koja ti je postavljena. Skini breme s
leđa i živi - ne zarobljen u nečije tuđe sheme, nego kao ti. To je
ono što želiš.
Ona pokriva lice rukama i tiho plače. Ti je sažalijevaš, ali
nipošto nećeš napustiti njezino tijelo. Tvoj pimpek je nabrekao
u njoj, postaje još tvrđi, kao da je pustio korijen.
- Razumijem - kaže ona. - Ništa više neću reći. Ali želim da
nešto upamtiš: Ti me siluješ. Volim te, ali ovo nije onako kako
želim da bude. Možda se više nikada nećemo vidjeti, bez obzira
na to koliko se željeli poslije vidjeti. Pristaješ li na to?

Ti ne odgovaraš. Tvoja je pamet isključena. Stežeš je čvršće i
počinješ micati bedrima. Pažljivo, oprezno, na kraju žestoko.
Pokušavaš zapamtiti oblike stabala da se lakše vratiš, ali ona
sva jednako izgledaju i uskoro ih guta bezimeno more. Sakura
sklapa oči i prepušta se gibanju. Ne kaže ni riječi, ne opire se.
Lice joj je bezizražajno, okrenuto u stranu. Ali ti osjećaš da u
njoj raste užitak kao tvoj produžetak. Sada razumiješ.
Isprepleteno drveće stoji kao mračan zid koji ti zaklanja vidik.
Ona ptica ne šalje više poruke. I svršavaš.

Svršavam.
I budim se. U krevetu sam, sam. Gluho je doba noći. Tama je
najdublja što može biti, svi satovi su u njoj izgubljeni. Ustajem iz
kreveta, svlačim gaće, odlazim u kuhinju i perem sjeme s njih.
Sluzavo, bijelo i teško, kao neko nezakonito dijete rođeno od tame.
Pijem vodu, čašu za čašom, ali ništa ne utažuje moju žeđ. Osjećam
se tako osamljeno da je neizdržljivo. U tami, usred noći, okružen
gustom šumom, ne bih mogao biti osamljeniji. Ovdje nema godišnjih
doba, nema svjetla. Vraćam se do kreveta, sjedam i duboko
uzdišem. Tama se obavija oko mene.
Pokazalo se ono što je unutar tebe. Ljuska je nestala, potpuno
je razderana, nigdje se ne vidi, i to je tu, kao mračna sjena,
počiva. Ruke su ti ljepljive od nečega - od ljudske krvi, tako
izgleda. Držiš ih ispred sebe, ali nema dovoljno svjetla da se
vidi. Previše je mračno. Izvana i iznutra.

Poglavlje 40

Kraj ploče na kojoj je pisalo Spomen-knjžnica Komura bila je
obavijest o tome da je radno vrijeme knjižnice od jedanaest do pet,
osim u ponedjeljak kad je zatvoreno, da je ulaz slobodan i da je
obilazak uz vođstvo svakog utorka u dva. Sve je to Hoshino glasno
pročitao Nakati.

- Danas je ponedjeljak, pa je zatvoreno - reče Hoshino i pogleda na
sat - To nije ni važno, jer je ionako prošlo vrijeme kad zatvaraju.
Nema nikakve razlike.

- Gospodine Hoshino?
- Molim?
- Ovo mjesto uopće ne izgleda kao knjižnica u koju smo prije išli -
reče Nakata.
- Ono je bila velika javna knjižnica, a ovo je privatna. Razlika je u
veličini.
- Kad kažete privatna knjižnica, što to znači?
- To znači da je neki imućan čovjek koji voli knjige podignuo zgradu
i sve svoje sakupljene knjige ponudio javnosti. Taj čovjek je doista
morao biti netko. To se može reći po ulaznim vratima koja su zbilja
dojmljiva.
- Što je imućan čovjek?
- Bogata osoba.
- Koja je razlika među njima?
Hoshino nagnu glavu i zamisli se. - Ne znam. Čini mi se da je
imućan čovjek kulturniji od običnoga bogataša.
- Kulturniji?
- Tko god ima novca taj je bogataš. Vi ili ja, da imamo novaca, bili
bismo bogataši. Ali nije lako postati imućan čovjek. Za to treba
vremena.
- Je li teško postati takav?
- Da, teško je. Mi se ne moramo zabrinjavati zbog toga. Ne vidim da
bi ijedan od nas postao bogataš, a da i ne govorimo o kulturi.
- Gospodine Hoshino?
- Molim?
- Kad je ponedjeljkom zatvoreno, ako dođemo ovamo sutra u
jedanaest bit će otvoreno, je li tako? - upita Nakata.
- Tako bih rekao. Sutra je utorak.

- Hoće li Nakati dopustiti da uđe u knjižnicu?
- Piše da je otvoreno za svakoga. Razumije se da će vam dopustiti.
- Ako i ne znam čitati?
- Nema problema - reče Hoshino. - Oni ne ispituju ljude na ulazu
znadu li čitati ili ne.
- Onda želim ući.
- Sutra ćemo se vratiti, to je prvo, zatim ući - reče Hoshino. - Ali
najprije imam jedno pitanje za vas. Ovo jest mjesto koje ste tražili,
točno? I stvar koju tražite nalazi se unutra?
Nakata skide kapu i žestoko se počeša po kratko ošišanoj kosi. -
Da. Mislim da je to ovdje.
- Onda možemo prekinuti potragu.
- To je točno. Potraga je gotova.
- Hvala Bogu - reče Hoshino. - Počinjao sam se pitati hoćemo li se
doista vozikati naokolo do jeseni.

Njih se dvojica odvezoše natrag u apartman pukovnika Sandersa,
dobro se naspavaše i ujutro u jedanaest krenuše u knjižnicu. Bilo je
to samo dvadesetak minuta hoda od apartmana, pa su odlučili
pješačiti. Hoshino je već bio vratio unajmljena kola.

Ulaz u knjižnicu bio je širom otvoren kad su stigli. Činilo se da će
biti vruć, sparan dan, i netko je polio pločnik vodom da se ne diže
prašina. Iza ulaza bio je uredan, dobro održavan vrt.

- Gospodine Nakata? - reče Hoshino pred ulazom.
- Da, kako vam mogu pomoći?
- Što ćemo činiti kad uđemo u knjižnicu? Uvijek te bojim da čete
odjednom doći s nekom čudnovatom idejom, pa bih to volio znati
unaprijed. Moram se pripremiti.
Nakata se malo zamisli. - Nakata nema pojma što treba činiti kad
uđemo. Ovo je ipak knjižnica, pa sam mislio da bismo mogli početi s
čitanjem knjiga. Ja ću naći neku zbirku fotografija ili knjigu o
slikarstvu, a vi možete izabrati što želite.
- Shvaćam. Počinjemo s čitanjem - to ima smisla.
- Zatim nakon nekog vremena možemo razmisliti što ćemo dalje
činiti.
- U redu - reče Hoshino. - Kasnije ćemo misliti što dolazi - kasnije.
Zvuči kao neki plan.

Prošli su kroz lijep vrt i kroz vrata starinskog izgleda. Unutra je
odmah bila prijamna prostorija, zgodan i vitak mlad čovjek sjedio je
za stolom. Imao je bijelu zakopčanu košulju i malene naočale.
Dugačka fina kosa visjela mu je preko čela. Poput nekoga koga
možete očekivati u jednom od crno-bijelih Truffautovih filmova,
pomisli Hoshino.

Mladić ih pogleda i sav se ozari.
- Dobro jutro - reče Hoshino veselo.
- Dobro jutro - odgovori mladić. - Dobro došli u knjižnicu.
- Mi bismo, ovaj... voljeli čitati neke knjige.
- Naravno - kimnu Oshima. - Slobodno možete čitati što želite. Mi
smo otvoreni za javnost. Sav inventar je otvoren, pa uzmite koje god
knjige želite čitati. Knjige možete potražiti u katalogu s karticama ili
na računalu. A ako imate kakvih pitanja, ne oklijevajte pitati. Bit ću
više nego sretan da vam pomognem.
- To je vrlo ljubazno od vas.
- Imate li neko posebno područje ili knjige koje tražite?
Hoshino odmahnu glavom. - Zaista nemamo. Zapravo nas više
zanima sama knjižnica nego knjige. Prolazili smo slučajno i pomislili
kako sve to lijepo izgleda. Zgrada je prekrasna.
Oshima se ljupko nasmiješi i uze vjeko zašiljenu olovku. - Mnogo se
ljudi zaustavi upravo tako.
- Drago nam je to čuti - reče Hoshino.
- Ako imate vremena, možete razmisliti o kratkom obilasku zgrade
koji počinje u dva. Imamo obilazak svakog utorka, ako se nađe ljudi
koji se žele pridružiti. Ravnateljica knjižnice tumači povijest knjižnice.
A danas je slučajno baš utorak.
- To zvuči zabavno. Hej, što vi kažete, g. Nakata?
Cijelo vrijeme dok su se Hoshino i Oshima razgovarali kraj stola,
Nakata je stajao sa strane, držao kapu u ruci i odsutno motrio
okolinu. Na zvuk svoga imena prenuo se iz sanjarenja. - Da, kako
vam mogu pomoći?
- Imaju obilazak knjižnice u dva. Želite li se pridružiti?
- Da, g. Hoshino, hvala vam. Nakata bi to volio.
Oshima je promatrao tu razmjenu riječi s velikim zanimanjem.
Gospoda Hoshino i Nakata - kakav li odnos vlada među njima? Ne
izgledaju kao rođaci. Čudan spoj - s golemom razlikom u dobi i

izgledu. Što li uopće mogu imati zajedničko? I taj g. Nakata, stariji,
čudno govori. Bilo je s njim u vezi nešto što Oshima nije mogao
shvatiti. Ali ništa loše. - Jeste li dugo putovali da stignete ovamo? -
upita.

- Stigli smo iz Nagoye - reče Hoshino žurno prije nego što je Nakata
mogao otvoriti usta. Ako on počne o tome kako je iz Nakana, stvari
se mogu zapedjati. Televizija je već obznanila svijetu da je starac
poput Nakate povezan s tamošnjim umorstvom. Na sreću, ipak,
koliko je Hoshino znao, Nakatina fotografija nije objavljena.

- Da, prešli smo jedan most da stignemo ovamo - reče Nakata. -
Dugačak, divan most.

- Prilično je dugačak, zar ne? - reče Oshima. - Iako nikada nisam
preko njega prešao.

- Nakata nije vidio tako dugačak most u cijelom životu.
- Trebalo je mnogo vremena i strahovita svota novca da se izgradi -
nastavi Oshima. - Prema novinama, javno poduzeće koje upravlja
mostom i autocestom gubi svake godine preko sto milijarda jena. Iz
naših poreza nadoknađuje se taj manjak.
- Nakata pojma nema kolika je jedna milijarda.
- Nj ja nemam, istinu govoreći - reče Oshima. - Nakon neke točke
takvi iznosi nisu više stvarni. U svakom slučaju, to je golema svota
novca.
- Hvala vam lijepa - ubaci Hoshino. Nije se moglo znati što bi
Nakata sljedeće rekao, pa je morao suzbiti tu mogućnost u zametku.
- Mi bismo trebali biti ovdje u dva, je li tako?
- Da, u dva bi bilo u redu - reče Oshima. - Ravnateljica knjižnice bit
će sretna da vam tada pokaže zgradu.
- Do tada ćemo čitati - reče Hoshino.
Vrteći olovku u ruci, Oshima je gledao likove koji su se udaljavali, a
zatim se vratio poslu.

Njih dvojica uzeše neke knjige s polica. Hoshina je privukao naslov
Beethoven i njegova generacija. Nakata je izabrao neke zbirke
fotografija i stavio ih na stol. Zatim je poput kakva psa kružio
prostorijom, pomnjivo sve provjeravao, dodirivao stvari, mirisao
njihov vonj, zaustavljao se na odabranim mjestima da netremice zuri.

Imali su čitaonicu sami za sebe do poslije dvanaest, tako da nitko
nije vidio starčevo nastrano ponašanje.

- Hej, djedice? - šapnu Hoshino.
- Da, kako vam mogu pomoći?
- Ovo je nekako iznenada, ali volio bih da nikomu ne spominjete da
ste iz Nakana.
- Zašto to?
- To je duga priča, samo mi vjerujte na riječ. Ako ljudi saznaju
odakle ste, to bi im moglo zadati problema.
- Razumijem - reče Nakata i duboko kimnu. - Nije dobro drugima
stvarati probleme. Nakata neće ni riječi reći o tome da je iz Nakana.
- To bi bilo sjajno - reče Hoshino. - Oh, jeste li otkrili što je to što
tražite?
- Ne, do sada ništa.
- Ali ovo je sigurno pravo mjesto?
Nakata kimnu. - Sigurno. Prošle noći sam dosta razgovarao s
kamenom prije spavanja. Siguran sam da je ovo pravo mjesto.
- Hvala Bogu.
Hoshino kimnu i vrati se životopisu. Saznao je da je Beethoven bio
ponosan čovjek koji je apsolutno vjerovao u svoje sposobnosti i
nikada se nije trudio laskati plemstvu. Vjerujući da je sama umjetnost
i vlastit izraz emocija najuzvišenija stvar na svijetu, mislio je kako
politička moć i bogatstvo služe samo jednoj svrsi: da omoguće
umjetnost. Kad bi Haydn stanovao kod neke bogate obitelji, kao što
je činio u najvećem dijelu profesionalnog života, morao je jesti sa
slugama. Glazbenici Haydnove generacije smatrali su se
službenicima. (Ali neizvještačenom i dobroćudnom Haydnu to je bilo
mnogo draže od ukočenih i formalnih obroka koje je priređivalo
plemstvo.)
Beethoven je, naprotiv, bjesnio zbog svakog uvrjedljiva postupka,
katkada bi od gnjeva tresnuo nešto o zid. Što se ticalo obroka,
zahtijevao je da mu iskazuju jednako poštovanje kao plemstvu
kojemu je naizgled služio. Često je znao planuti, a kad bi se razljutio
teško ga je bilo smiriti. Povrh toga imao je radikalne političke ideje
koje nije ni pokušavao skrivati. Kako mu se sluh pogoršavao, tako su
te tendencije bivale sve naglašenije. Kako je stario, njegova je
glazba postajala prostranija i ujedno gušće zatvorena u sebe. Samo

je Beethoven mogao držati u ravnoteži te dvije suprotne tendencije.
Ali to je zahtijevalo izvanredan napor koji je sve razornije djelovao na
njegov život, jer svi ljudi imaju tjelesne i emocionalne granice, a u to
vrijeme skladatelj je već išao preko svojih granica.

Takvim genijima nije lako, pomisli Hoshino s divljenjem i odloži
knjigu. Sjetio se brončane biste namrgođena Beethovena u
glazbenom kabinetu svoje škole, ali do ovog časa nije pojma imao o
teškoćama koje je taj čovjek podnio. Nije čudno što je onako kiselo
izgledao. Ja nikada neću postati genijem, to je sigurno, pomisli
Hoshino.

Pogleda iskosa Nakatu koji se zadubio u zbirku fotografija
tradicionalnog pučkog pokućstva i radio zamišljenim dlijetom i
blanjom. Zbog tih fotografija morao je podsvjesno osjećati kao da se
vratio nekadašnjem poslu. A Nakata - tko zna? Možda bi jednog
dana mogao biti velika ličnost, pomisli Hoshino. Većina ljudi ne može
činiti stvari koje on čini. Stari momčina sigurno je klasa za sebe.

Poslije dvanaest dvije sredovječne žene uđoše u čitaonicu, pa su
Hoshino i Nakata iskoristili priliku da izađu na svjež zrak. Hoshino je
ponio kruh za ručak, dok je Nakata vukao sa sobom uobičajenu
termosicu s toplim čajem. Hoshino je najprije upitao Oshimu smije li
se jesti na području knjižnice.

- Naravno - odgovorio je Oshima. - Lijepo je sjediti ondje na verandi
i promatrati vrt. Poslije toga uđite slobodno na šalicu kave. Već sam
je skuhao, pa se sami poslužite.

- Hvala - reče Hoshino. - Imate ovdje prilično domaće ozračje.
Oshima se nasmiješi i zabaci kosu natrag. - Malo se razlikuje od
normalnih knjižnica. Domaće je dobar način da se opiše. Nastojali
smo stvoriti neku vrst prisna prostora gdje se ljudi mogu opustiti i
uživati u čitanju.
Hoshino zaključi da je Oshima privlačan mladić. Inteligentan, dobro
njegovan, očito iz dobre obitelji. I jako ljubazan. Mora biti gay, zar
ne? Ali Hoshinu to ne smeta. Svakomu svoje, pomisli. Neki ljudi
razgovaraju s kamenjem, a neki spavaju s muškarcima. Pa ti
razmišljaj.
Poslije ručka Hoshino ustade, protegnu cijelo tijelo, zatim se vrati u
prijamni prostor da iskoristi Oshiminu ponudu i uzme šalicu kave.

Kako Nakata ne pije kavu, ostao je na verandi, pijuckao svoj čaj i
promatrao kako ptice prelijeću po vrtu.

- Onda, jeste li našli nešto zanimljivo za čitanje? - Oshima upita
Hoshina.

- Da, čitao sam Beethovenovu biografiju - odgovori Hoshino. -Sviđa
mi se. Njegov život nam daje puno toga za razmišljanje.

Oshima kimnu. - Prošao je kroz puno toga - blago rečeno.
- Zaista mu je bilo teško - reče Hoshino - ali mislim da je uglavnom
sam bio tomu kriv. Hoću reći, bio je tako usredotočen na sebe i
nesusretljiv. Mislio je samo na sebe i svoju glazbu, i nije mu smetalo
da tomu žrtvuje sve što ima. S njim se sigurno teško bilo složiti. Hej.
Ludwig, okani me se! To bih ja rekao da sam ga poznavao. Nije
čudno što mu je nećak poludio. Ali moram priznati da mu je glazba
predivna. Ona čovjeka zbilja ponese. To je čudno.
- Apsolutno - složi se Oshima.
- Ali zašto je morao živjeti takvim teškim, divljim životom? Bolje bi
prošao s normalnijim tipom života.
Oshima zavrti olovku oko prstiju. - Vidim na što ciljate, ali u
Beethovenovo vrijeme ljudi su mislili da je važno izraziti ego. Prije
toga, dok je postojala apsolutna monarhija, to bi se smatralo
nepriličnim, društveno nastranim ponašanjem i ugušilo bi se prilično
oštro. Ali čim je buržoazija došla na vlast u devetnaestom stoljeću,
tomu gušenju je došao kraj i pojedinačni ego dobio je slobodu da se
izrazi. Sloboda i emancipacija ega bili su sinonimi. A umjetnost,
posebice glazba, bila je na čelu svega toga. Oni koji su došli poslije
Beethovena i živjeli tako reći u njegovoj sjeni - Berlioz, Wagner,
Liszt, Schumann - svi su vodili ekscentričan, buran život. Na
ekscentričnost se gledalo kao na gotovo idealan način života. Doba
romantizma, tako su ga zvali. Iako sam siguran da je i njima takav
život bio katkada prilično težak. Dakle, volite Beethovenovu glazbu?
- Ne mogu stvarno reći volim li je ili ne. Nisam je dovoljno čuo -
priznade Hoshino. - Jedva imalo, zapravo. Samo mi se nekako sviđa
skladba koje se zove Nadvojvodin trio.
- To je krasno, da.
- Sjajan je Trio od milijun dolara - dodade Hoshino.
- Meni je draža ona češka grupa, Trio Suk - reče Oshima. - Oni
imaju divnu ravnotežu. Osjećate se kao da možete pomirisati vjetar

koji puše preko zelene livade. Ali poznajem i verziju Trija od milijun
dolara - Rubinstein-Heifetz-Feuermann. To je elegantna izvedba.

- Hm, gospodine... Oshima? - upita Hoshino, gledajući na pločicu s
imenom na stolu. - Puno toga znate o glazbi, to mogu reći.

Oshima se nasmiješi. - Ne puno toga. Samo uživam slušati glazbu.
- Mislite li da glazba ima moć promijeniti ljude? Kao, slušate neku
skladbu i prolazite kroz veliku promjenu unutra?
Oshima kimnu. - Sigurno, to se može dogoditi. Imamo doživljaj -
kao neku kemijsku reakciju - koji promijeni nešto u nama. Kad poslije
sami sebe ispitujemo, otkrivamo da su sva načela po kojima smo
živjeli odriješila još jedan čvor i da se svijet otvorio na neočekivan
način. Da, ja sam takvo nešto znao doživjeti. Ne često, ali događalo
se. To je kao zaljubljivanje.
Hoshino se sam nikada nije zaljubio do ušiju, ali prijeđe preko toga i
svakako kimnu. - To mora biti veoma važna stvar, zar ne? - reče on.
- Za naš život?
- Da - odgovori Oshima. - Bez tih vrhunskih doživljaja naš život bi
bio prilično tup i prazan. Berlioz je to ovako kazao: Život u kojem se
jednom ne pročita Hamlet je kao život proveden u rudniku ugljena.
- U rudniku ugljena?
- Samo tipična hiperbola iz devetnaestoga stoljeća.
- No, hvala vam za kavu - reče Hoshino. - Sretan sam što smo
mogli razgovarati.
Oshima mu se zauzvrat široko nasmiješi.

Hoshino i Nakata su čitali knjige do dva. Nakata je obnavljao
drvodjelske kretnje dok je listao zbirku fotografija pokućstva. Osim
sredovječnih gospođa, poslije ručka pridružila su im se još tri
čitatelja. Ali samo su Hoshino i Nakata zatražili da se pridruže
obilasku knjižnice.

- Vama ne smeta ako smo samo nas dvojica? - upita Hoshino. -
Osjećam se neugodno ako se morate mučiti samo zbog nas.

- Uopće se ne mučimo - reče Oshima. - Ravnateljica knjižnice je
sretna kad vodi obilazak, čak i za jednu osobu.

Točno u dva sredovječna žena lijepa izgleda sišla je niz stubište.
Uspravnih leđa, dojmljivo je hodala. Nosila je tamnoplavi komplet
strogih linija, crne cipele s visokim potpeticama, tanku srebrenu

ogrlicu na široku izrezu oko vrata, kosu skupljenu otraga. Ništa
suvišno, u cjelini visoko istančan izgled s ukusom.

- Dobar dan. Zovem se gospođica Saeki. Ravnateljica sam ove
knjižnice - rekla je žena i smireno se nasmiješila.

- Ja sam Hoshino.
- Ja sam Nakata, iz Nakana sam - reče starac s planinarskim
šeširom u ruci.
- Drago nam je što ste nas došli posjetiti iz tolike udaljenosti - reče
gospođica Saeki.
Hladni srsi prođoše Hoshina na te Nakatine riječi, ali gospođica
Saeki nije pokazala sumnjičavost.
Nakata je po običaju bio zaboravan. - Da, prešao sam preko veoma
velika mosta - reče on.
- Ovo je divna zgrada - upade Hoshino, pokušavajući presjeći svaki
razgovor o mostovima.
- Zgrada je podignuta u ranom razdoblju Meiji kao knjižnica i kuća
za goste obitelji Komura - poče gospođica Saeki. - Pohodili su je
mnogi ljudi od pera i ovdje boravili. Grad joj je dao status
povijesnoga mjesta.
- Ljudi od perja? - upita Nakata.
Gospođica Saeki se nasmiješi. - Umjetnici - pjesnici, romanopisci i
tako dalje. U prošlosti su imućni ljudi u raznim mjestima podupirali
umjetnike. Tada je umjetnost bila drugačija, na nju se nije gledalo
kao na nešto od čega čovjek može živjeti. Obitelj Komura bila je
imućna u ovom kraju, bila je pokroviteljica kulture i umjetnosti. Ova
knjižnica je sagrađena i održava se da bi to nasljeđe prenosila
budućim generacijama.
- Imućan čovjek... Nakata zna što to znači - reče Nakata. - Treba
mnogo vremena da se to postane.
Gospođica Saeki se nasmiješi i kimne. - Imate potpuno pravo,
treba. Bez obzira na to koliko novca zgrnete, ne možete kupiti
vrijeme. No, obilazak ćemo početi na gornjem katu.

Obilazili su jednu po jednu sobu na katu. Gospođica Saeki je po
običaju govorila o raznim ljudima od pera koji su tu boravili i
pokazivala njima dvojici kaligrafije i slike koje su umjetnici ostavili iza
sebe. Za vrijeme obilaska činilo se da Nakata uopće ne sluša što

ona govori, umjesto toga znatiželjno je ispitivao svaku pojedinu stvar.
U sobi kojom se gospođica Saeki služila kao uredom, na stolu je
stajalo nalivpero. Hoshino je bio zadužen da sve slijedi i stvara
prikladne šumove. Cijelo vrijeme bio je kao na iglama, zabrinut da
starac iznenada ne učini nešto čudno. Ali Nakata je i dalje samo
proučavao predmete kraj kojih su prolazili. Gospođica Saeki kao da
nije marila za to što Nakata čini. Smiješeći se cijelo vrijeme, hitro im
je sve pokazala. Hoshino je bio zadivljen koliko je mirna i sabrana.

Obilazak je završio za dvadeset minuta, i njih dvojica zahvališe
voditeljici. Čitavo to vrijeme gospođicu Saeki nijednom nije iznevjerio
smiješak. Ali, što ju je više Hoshino promatrao, to je zbunjeniji bio.
Ona se smiješi i gleda nas, reče on sam sebi, ali ništa ne vidi. Gleda
nas, ali vidi nešto drugo. Ali čitavo vrijeme dok nas je vodila, čak i
kad je njezin mozak bio drugdje, bila je savršeno pristojna i ljubazna.
Kad god ju je nešto upitao, dala je ljubak i lako razumljiv odgovor. Ne
bi se reklo da to čini protiv svoje volje ili tako nešto. Dio nje uživa
obavljati pedantan posao. Ali ga ne radi sa srcem.

Njih se dvojica vratiše u čitaonicu i s knjigama sjedoše na sofu.
Ali dok je prevrtao stranice, Hoshino nije mogao odagnati
gospođicu Saeki iz svojih misli. Bilo je nečega veoma neobična u
vezi s tom lijepom ženom, ali nije mogao točno odrediti što je to.
Odustao je i vratio se štivu.
U tri sata, bez ikakva upozorenja, Nakata ustade. Njegove su
kretnje bile neuobičajeno odlučne. Čvrsto je držao šešir u ruci.
- Hej, što je sad? Kamo ćete? - šapnu Hoshino.
Ali nije bilo odgovora. Odrješito stisnutih usana Nakata je već hitao
prema izlazu, ostavivši stvari na podu.
Hoshino sklopi knjigu i ustade. Nešto je sigurno pošlo krivo. - Hej,
čekajte! - zovnu. Videći da starac ne reagira, nadade se za njim.
Ostali su čitatelji podignuli poglede i promatrali ga kako odlazi.
Prije nego što će stići do izlaza, Nakata skrenu lijevo i bez
oklijevanja poče se penjati na kat. Nije ga obeshrabrio znak na dnu
stubišta POSJETITELJIMA NIJE DOPUŠTEN PRISTUP, jer ne zna
čitati. Stubišne daske su škripale pod njegovim iznošenim
tenisicama dok se uspinjao.
- Oprostite - reče Oshima naginjući se preko stola da zovne natrag
lik koji je odmicao. - Taj je dio sada zatvoren.

Čini se da ga Nakata nije čuo.
Hoshino potrča uza stube za njim. - Djedice. Zatvoreno je. Ne
možete ići tamo.
Oshima izađe iza prijamnog stola i pođe za njima gore.
Nakata je neustrašivo koračao niz hodnik i ušao u ured. Vrata su
bila otvorena. Gospođica Saeki, leđima okrenuta prozoru, sjedila je
za stolom i čitala knjigu. Čula je korake i podignula pogled. Kad je
stigao do stola, Nakata je zastao i zagledao se u njezino lice. Ni ona
ni on nisu progovorili ni riječi. Čas kasnije stigao je Hoshino, uskoro
je slijedio Oshima.
- Tu ste - reče Hoshino tapšući starca po ramenu. - Ne biste smjeli
biti ovdje. Prešli smo granicu. Moramo poći odavde, u redu?
- Nakata mora nešto reći - reče Nakata gospođici Saeki.
- A što bi to bilo? - upita gospođica Saeki tiho.
- Želim govoriti o kamenu. O ulaznom kamenu.
Gospođica Saeki je na trenutak proučavala starčevo lice. Njezine
su oči bljesnule suzdržljivom svjetlošću. Trepnula je nekoliko puta,
zatim tiho zaklopila knjigu. Položila je obje ruke na stol i ponovno
pogledala Nakatu. Činilo se da je neodlučna kako nastaviti, ali onda
je lagano kimnula.
Pogledala je Hoshina, zatim Oshimu. - Biste li nas ostavili nasamo
za trenutak? - rekla je Oshimi. - Razgovarat ćemo. Molim vas,
zatvorite vrata na izlasku.
Oshima je oklijevao, zatim kimnuo. Nježno je uhvatio Hoshina za
lakat, izveo ga u hodnik i zatvorio vrata.
- Jeste li sigurni da je to u redu? - upita Hoshino.
- Gospođica Saeki zna što radi - reče Oshima prateći Hoshina niza
stube. - Ako ona kaže da je u redu, onda je u redu. Ne treba se za
nju brinuti. Dakle, g. Hoshino, zašto ne bismo popili kavu dok
čekamo?
- No, kad je riječ o g. Nakati, brinuti se znači samo gubiti vrijeme -
reče Hoshino odmahujući glavom. - To mogu jamčiti.

Poglavlje 41

Kad sam ovaj put pošao u šumu opremio sam se svime što bi mi
moglo ustrebati: kompas, nož, pljoska, najnužnija hrana, radne
rukavice, limenka žute boje sa sprejem i sjekirica kojom sam se prije
služio. Trpam sve to u malen najlonski ruksak koji se također našao
u šupi, i krećem u šumu. Nosim košulju dugačkih rukava, ručnik
omotan oko vrata i kapu koju mi je dao Oshima, a sve izložene
dijelove tijela poprskao sam sredstvom protiv komaraca. Nebo je
oblačno, i vruće je i sparno kao da bi svaki čas mogla pasti kiša, pa
za svaki slučaj ubacujem u ruksak pončo. Ptice se međusobno
svađaju dok u jatu presijecaju nisko, olovno nebo.

Lako stižem do one okrugle čistine u šumi. Provjeravajući na
kompasu idem li uglavnom prema sjeveru, stupam dublje u šumu.
Ovaj put pravim žute oznake na deblima da bih obilježio put. Za
razliku od krušnih mrvica Ivice i Marice, žuti sprej je zaštićen od
gladnih ptica.

Bolje sam pripremljen, zato me nije strah. Nervozan sam, naravno,
ali srce mi ne bubnja. Naprijed me vuče radoznalost. Želim znati što
leži niz ovu stazu. Ako ničega nema, i to želim znati. Moram znati.
Pamteći kraj kuda prolazim, postojano se mičem naprijed, korak po
oprezan korak.

Katkada čujem koji čudan zvuk. Mukao udarac kao da je nešto palo
na tlo, škripa nalik na stenjanje podnih dasaka pod težinom, i drugo
što ne mogu ni opisati. Pojma nemam što znače ti zvukovi, jer ne
znam što su. Katkada zvuče jako daleko, katkada tik blizu - osjećaj
udaljenosti rasteže se i steže. Ptičja krila lepeću iznad mene, zvuče
glasnije, naglašenije nego što bi trebalo. Svaki put kad ih čujem,
zastanem i pozorno slušam, zadržavajući dah, očekujući da se nešto
dogodi. Ništa se ne događa, pa idem dalje.

Osim tih iznenadnih, neočekivanih zvukova, sve ostalo je mirno.
Nema vjetra, nema šuštanja lišća u krošnjama, samo moji koraci dok
se probijam kroz grmlje. Kad stanem na suhu granu, prasak se
razliježe zrakom.

Stežem sjekiricu koju sam naoštrio, grubo je osjećam u rukama bez
rukavica. Do ovog časa nije mi korisno poslužila, ali njezino držalo
pruža mi uporište i osjećaj da sam zaštićen. Ali od čega? Nema
medvjeda ni vukova u ovoj šumi. Tek poneka otrovna zmija, možda.

Najopasnije stvorenje ovdje bio bih ja. Tako se možda bojim samo
svoje sjene.

Ipak, dok nastavljam hodati, prati me osjećaj da nešto, negdje,
vreba na me, sluša me, zadržava dah, stapa se s pozadinom, pazi
na svaki moj pokret Negdje u daljini nešto sluša sve zvukove koje
stvaram, pokušavajući pogoditi kamo smjeram i zašto. Nastojim ne
misliti na to. Što više razmišljate o utvarama, to više one bujaju i
poprimaju oblik. I nisu više utvare.

Pokušavam zviždati da ispunim tišinu. Coltraneov soprano
saksofon iz "My Favorite Things", iako se moje sumnjivo zviždanje
nimalo ne približava složenom izvorniku, brzom poput munje. Samo
dodajem sitne ulomke tako da ono što čujem u glavi oponaša zvuk.
Bolje nego ništa, rekao bih. Bacim pogled na sat - deset i trideset.
Oshima se vjerojatno sprema otvoriti knjižnicu. Danas je... srijeda.
Zamišljam ga kako zalijeva vrt, briše stolove krpom, grije vodu i kuha
kavu. Sve dužnosti koje obično ja obavljam. Ali sada sam ovdje,
duboko u šumi, zalazeći sve dublje. Nitko pojma nema da sam
ovdje. Jedini koji znaju - to smo ja i oni.

Nastavljam niz stazu. Nazivam to stazom, iako naziv nije točan.
Više je to nekakav prirodni kanal koji je voda izdubla tijekom
vremena. Kad provali pljusak u šumi, navala vode nosi zemlju, čupa
travu pred sobom, ogoljuje korijenje drveća. Ako naleti na kamenu
gromadu, zaobilazi je. Kad kiša prestane, nađete se pred suhim
riječnim koritom nalik na stazu. Ovu lažnu stazu pokrivaju paprati i
zelena trava, a ako nisi oprezan potpuno ćeš je izgubiti. Povremeno
postaje strma, tada pužem držeći se za debla.

Negdje duž melodije Coltraneov soprano saksofon gubi dah. Sad
čujem klavir za kojim je McCoy Tyner - lijeva ruka rezbari repetitivnu
ritmičku figuru, a desna polaže, jedan za drugim, guste prijeteće
akorde. Poput kakva mitološkog prizora, glazba portretira nekoga -
nekoga bez imena, bez lica - njegovu tamnu prošlost, a sve su
pojedinosti složene jasno kao crijeva izvučena iz mraka. Ili barem
tako to zvuči meni. Strpljiva glazba koja se ponavlja veoma polagano
razbija stvarnost, preslagujući komadiće. Ona miriše hipnotički i
prijeti, upravo kao šuma.

Stupam dalje, obilježavam stabla dok idem, katkada se okrenem da
provjerim jesu li ti žuti znakovi još vidljivi. Sve je u redu - znakovi koji

me vode kući sliče na nejednaku crtu bova u moru. Da bih bio
dvostruko siguran, povremeno zasijecam urez na deblu. Sjekirica mi
nije jako oštra, pa biram tanja debla koja su naizgled mekša. Drveće
prima te udarce u tišini.

Veliki crni komarci zuje oko mene kao izvidničke patrole, ciljajući u
izloženu kožu oko mojih očiju. Kad čujem njihovo zujanje odagnam
ih ili zgnječim. Kako kojega satrem, on štrcne uprljan krvlju koju je
posisao iz mene. Svrbi me tek poslije. Brišem krv s ruku o ručnik oko
vrata.

Ona vojska što je marširala kroz ovu šumu, ako je bilo ljeto, morala
je imati istih problema s komarcima. Puna bojna oprema - koliko li je
to težilo? One starinske puške kao komadina željeza, pojas sa
streljivom, bajuneta, čelična kaciga, par granata, hrana i pričuva,
naravno, oruđe za kopanje streljačkog zaklona, pribor za jelo... Sva
ta oprema mora iznositi preko dvadeset kilograma. Vraški teško,
mnogo više nego moj mali ruksak. Imam izrazit osjećaj da ću
naletjeti na te vojnike iza sljedeće okuke, iako su odavde iščeznuti
prije više od šezdeset godina.

Sjećam se kako sam čitao o Napoleonovim trupama što su
marširale u Rusiju ljeti 1812. Morali su i oni zgnječiti svoju porciju
komaraca na tom dugačkom putu do Moskve. Naravno, komarci nisu
bili jedini problem. Morali su se boriti s mnoštvom drugih stvari da bi
preživjeli - glad, žeđ, blatni putovi, zarazne bolesti, omamljujuća
vrućina, kozačke skupine što napadaju njihove tanke opskrbne linije,
nedostatak medicinskih zaliha, a da se i ne spominju velike bitke
sredovnom ruskom vojskom. Kad su francuske snage napokon
doteturale u napuštenu Moskvu, njihov broj se sveo od petsto tisuća
na pukih sto tisuća.

Zaustavljam se i pijem mlaz vode iz pljoske. Sat mi pokazuje točno
jedanaest sati. Knjižnica se upravo otvara. Oshima otključava vrata,
zauzima uobičajeno mjesto iza prijamnog stola, pred njim je hrpa
dugačkih, vješto zašiljenih olovaka. Uzima jednu i vrti je, gumicom
nježno pritišće sljepoočnicu. Sve to mogu jasno vidjeti. Ali to je
mjesto tako daleko.

Nikada nisam imao menstruaciju, kaže Oshima. Prakticiram analni
seks, nikada mi nije poslužila vagina za seks. Klitoris mi je osjetljiv,
ali sise nisu.

Sjećam se usnuloga Oshime u kolibi, s licem prema zidu. I znacima
što su ostali iza njega/nje. Obavijen tim znacima pošao sam spavati
u istom krevetu.

Prestajem dalje razmišljati o tome. Umjesto toga razmišljam o ratu.
Napoleonski ratovi, onaj rat u koji su morali poći Japanci i boriti se.
Osjećam držalo sjekirice u rukama. Ta blijeda, britka oštrica bliješti i
moram odvratiti pogled s nje. Zašto ljudi zametnu rat? Zašto se
stotine tisuća, čak i milijuni ljudi okupljaju i pokušavaju uništiti jedni
druge? Počinju li ljudi ratove zbog srdžbe? Zbog straha? Ili su
srdžba i strah samo dva lica istoga duha?

Zasijecam sjekiricom još jedan urez u deblu. Stablo bezglasno
zacvili, krvareći nevidljivom krvlju. Nastavljam klipsati. Coltrane
ponovno uzima saksofon. Još jednom njegovo ponavljanje razbija
stvarnost, preslagujući komadiće.

Uskoro moje misli lutaju carstvom snova. Snovi se tako tiho
vraćaju. Držim Sakuru. Ona je u mojim rukama, ja sam u njezinoj
nutrini. Ne želim više biti prepušten milosti stvari izvan mene, ne
želim da me zbunjuju stvari koje ne mogu nadzirati. Već sam umorio
oca i silovao majku - a sada sam u nutrini svoje sestre. Ako u svemu
tome ima prokletstva, uhvatit ću se s njim u koštac i ispuniti zadaću
koja mi je postavljena. Skinuti breme s leđa i živjeti - ne više sputan
u nečijim tuđim shemama, nego kao ja. To je ono što stvarno želim. I
svršavam u njoj.

- Čak ako je tek u snu, nisi smio to učiniti - doziva me dječak zvan
čavka. Točno je iza mene, hoda šumom. - Pokušavao sam te
zaustaviti svim silama. Htio sam da razumiješ. Čuo si, ali nisi slušao.
Samo si prodirao dalje.

Ne odgovaram i ne okrećem se, samo šutke klipsam dalje.
- Mislio si da ćeš tako pobijediti prokletstvo, zar ne? Ali, je li to bio
pravi put? - pita Čavka.
Ali, je li bio? Ubio si osobu koja je tvoj otac, silovao svoju
majku, a sada i sestru. Mislio si da će to biti kraj prokletstva
koje je na te bacio tvoj otac, pa si izvršio sve što ti je bilo
prorečeno. Ali zapravo ništa nije gotovo. Ono prokletstvo je
žigom utisnuto u tvoju dušu još dublje nego prije. To si do sada
morao shvatio. To prokletstvo je dio tvoje DNK. Izdišeš to
prokletstvo, vjetar ga raznosi na sva četiri kraja svijeta, ali

mračna zbrka i dalje ostaje u tvojoj nutrini. Tvoj strah, srdžba,
nelagoda - ništa nije iščeznulo. Još su u tvojoj nutrini, još te
muče.

- Slušaj, nema rata koji će okončati sve ratove - kaže mi čavka.
- Rat rađa rat. Lapćući nasilno prolivenu krv, hraneći se ranjenim
mesom. Rat je savršeno, samostojno biće. To moraš znati.
- Sakura, moja sestra... - kažem ja. - Nisam je smio silovati. Iakoje
to bilo tek u snu. Što bih trebao učiniti? - pitam zureći u do ispred
sebe.
- Moraš pobijediti strah i srdžbu unutar sebe - kaže dječak zvan
čavka. - Neka jasna svjetlost prodre i otopi hladnoću tvoga srca. To
znači biti žilav. Učini to i doista ćeš biti najžilaviji petnaestogodišnjak
na svijetu. Razumiješ li me? Još ima vremena. Još možeš povratiti
vlastitoga sebe. Posluži se glavom. Razmisli što moraš učiniti. Ti nisi
glup. Morao bi to dokučiti.
- Jesam li doista umorio svoga oca? - pitam.
Nema odgovora. Okrećem se, ali dječak zvan čavka je otišao, a
tišina guta moje pitanje.
Sama u ovako dubokoj šumi, osoba zvana ja osjeća se praznom,
užasno praznom. Oshima je jednom uporabio izraz šuplji ljudi. Eto,
upravo takav sam postao. U meni je neka praznina, ništavilo koje se
polako širi, proždirući sve što je ostalo od onoga što jesam. Mogu
čuti kako se to događa. Potpuno sam izgubljen, moj identitet umire.
Nema nikakva smjera gdje se nalazim, nema neba, nema da.
Razmišljam o gospođici Saeki, o Sakuri, o Oshimi. Ali svjetlosne
sam godine daleko od njih. Kao da s pogrješne strane gledani kroz
dalekozor, i koliko god pružam ruku, ne mogu ih dodirnuti. Posvema
sam sam usred mračna labirinta. Slušaj vjetar, rekao mi je Oshima.
Slušam, ali nikakav vjetar ne puše. Čak je i dječak zvan Čavka
iščeznuo.
Posluži se glavom. Razmisli što moraš učiniti.
Ali ne mogu više razmišljati. Bez obzira na to koliko pokušavao,
završavam na slijepom kraju labirinta. Što je to u mojoj nutrini što
tvori mene? Je li to ono što bi se moralo oduprijeti praznini?
Kad bih samo mogao izbrisati ovo ja koje je ovdje, upravo ovdje i
upravo sada. Ozbiljno to razmatram. Usred ovoga gustog zida od
drveća, na ovoj stazi koja nije staza, ako zaustavim disanje, moja

svijest će tiho potonuti u tamu, dok curi svaka do posljednje kapi
moje mračne nasilne krvi, dok moja DNK trune među korovom. Tada
će završiti moja bitka. Inače, vječno ću ubijati oca, silovati majku,
silovati sestru, srljajući na svijet zauvijek. Sklapam oči i pokušavam
naći svoje središte. Mrak koji ga pokriva oštar je i nazubljen. Postoji
pukotina u mračnim oblacima, kao gledanje kroz prozor da se vidi
svibovo lišće što blista kao tisuću oštrica na mjesečini.

Osjećam da se nešto preslaguje ispod moje kože, a u glavi se čuje
zveketav zvuk. Otvaram oči i duboko udišem. Odbacujem limenku s
bojom, sjekiricu, kompas. Čujem ih sve kako u daljini štropoću po tlu.
Osjećam se lakše. Skidam ruksak s leđa i bacam ga u stranu. Moje
osjetilo dodira kao da se naglo izoštrilo. Zrak oko mene postao je
prozirniji. Osjećaj šume postao je snažniji. Coltraneov solo poput
labirinta odzvanja u mojim ušima, ne prestaje.

Razmislivši ponovno, posežem u ruksak, vadim lovački nož i guram
ga u džep. Onaj nož britke oštrice što sam ga ukrao s očeva radnog
stola. Bude li potrebe, mogu se njime poslužiti da zarežem zapešća i
pustim da se sva krv što je u meni izlije na tlo. To bi uništilo
tvorevinu.

Kročim u samo srce šume, šupalj čovjek, praznina koja proždire
sve što je tvarno. Ništa nije ostalo čega bi se trebalo bojati. Savršeno
ništa.

I kročim u samo srce šume.

Poglavlje 42

Kad je njih dvoje ostalo nasamo, gospođica Saeki ponudi Nakati
stolicu. On malo razmisli prije nego što će sjesti. Sjedili su ondje
neko vrijeme bez riječi, gledajući se preko stola. Nakata je spustio
putni šešir u krilo i rukom dobro protrljao kratku kosu. Gospođica
Saeki je položila obje ruke na stol, motreći ga šutke kako se pribire.

- Ako ne griješim, mislim da smo očekivali vaš dolazak - reče ona.
- Vjerujem da je to istina - odgovori Nakata. - Ali Nakati je trebalo
neko vrijeme da stigne ovamo. Nadam se da vas nisam pustio da
predugo čekate. Trudio sam se da stignem ovamo najbrže što sam
mogao.
Gospođica Saeki odmahnu glavom. - Ne, sve je u savršenom redu.
Da ste došli imalo ranije, ili imalo kasnije, bila bih na većem gubitku,
pretpostavljam. Za mene je savršeno vrijeme upravo sada.
- Gospodin Hoshino je bio jako ljubazan, mnogo mi je pomogao. Da
sam to morao sam obaviti trajalo bi još duže. Uostalom, Nakata ne
zna čitati.
- Gospodin Hoshino je vaš prijatelj, zar ne?
- Da - odgovori Nakata i kininu. - Mislim da jest Ali istinu govoreći,
nisam posve siguran u to. Osim mačaka, nikada nisam imao ono što
nazivate prijateljem u životu.
- Ni ja nisam imala prijatelja, prilično dugo - reče gospođica Saeki. -
Osim u uspomenama.
- Gospođice Saeki?
- Da? - odgovori ona.
- Zapravo, ja nemam ni uspomena. Ja sam glup, vidite, pa biste li
mi mogli reći kakve su uspomene?
Gospođica Saeki se upilji u ruke na stolu, zatim opet pogleda
Nakatu. - Uspomene vas griju iznutra. Ali također vas kidaju.
Nakata potrese glavom. - To je tvrd orah. Nakata ni dalje ne
razumije. Razumijem jedino sadašnjost.
- Ja sam točno vaša suprotnost - reče gospođica Saeki.
Duboka tišina zavlada prostorijom.
Nakata je prekide, lagano pročistivši grlo. - Gospođice Saeki?
- Da?
- Vi znate za ulazni kamen, zar ne?

- Da, znam - reče ona. Prstima dodirnu nalivpero Mont Blanc. -
Slučajno sam na njega naišla prije mnogo vremena. Možda bi bolje
bilo da nikada nisam za nj saznala. Ali tu nisam imala izbora.

- Nakata ga je opet otvorio prije nekoliko dana. Poslije podne kad
su sijevale munje. Mnogo je munja padalo na grad. Gospodin
Hoshino mi je pomogao. Ne bih to mogao sam učiniti. Znate li o
kojem danu govorim?

Gospođica Saeki kimnu. - Da, sjećam se.
- Otvorio sam ga jer sam morao.
- Znam. Učinili ste to da bi stvari opet bile kakve trebaju biti.
Sad je bio Nakatin red da kimne. - Točno.
- I imali ste pravo to učiniti.
- Nakata ne zna ništa o tome. U svakom slučaju, ništa nisam birao.
Moram vam reći ovo: umorio sam nekoga u Nakanu. Nisam htio
nikoga ubiti, ali Johnnie Walker je zapovijedao i ja sam zauzeo
mjesto petnaestogodišnjeg dječaka koji je morao biti ondje, i nekoga
sam umorio. Nakata je morao to učiniti.
Gospođica Saeki sklopi oči, zatim ih otvori i pogleda ga u lice. - Je li
se sve to dogodilo zato što sam otvorila ulazni kamen prije mnogo
vremena? Djeluje li to i sada, remeti li stvari?
Nakata odmahnu glavom. - Gospođice Saeki?
- Da? - reče ona.
- Nakata to ne zna. Moja uloga je da ono što je sada ovdje opet
bude kakvo bi trebalo biti. Zbog toga sam napustio Nakano, prešao
preko golema mosta i stigao na Shikoku. I koliko sam ja siguran
toliko ste vi svjesni da ne možete više ovdje ostati.
Gospođica Saeki se nasmijeii. - Znam - reče ona. - Tomu sam se
nadala, g. Nakata, već dugo vremena. Nešto za čim sam čeznula u
prošlosti, za čim čeznem upravo sada. Ali koliko god sam
pokušavala, nisam to mogla dohvatiti. Jednostavno sam morala
sjediti i čekati to vrijeme - drugim riječima, sada - da dođe. Nije
uvijek bilo lako, ali patnja je nešto što sam morala prihvatiti.
- Gospođice Saeki - reče Nakata - ja imam samo pola sjene. Isto
kao vi.
- Znam.
- Nakata ju je izgubio za vrijeme onoga rata. Ne znam zašto se to
moralo dogoditi, i zašto sam to morao biti ja... U svakom slučaju,

mnogo je vremena prošlo otada, i skoro je vrijeme da odemo
odavde.

- Razumijem.
- Nakata je dugo živio, ali kako sam rekao, nemam nikakvih
uspomena, Tako zapravo ne razumijem tu patnju o kojoj ste govorili.
Ali mislim, bez obzira na to kroz koliku ste patnju prošli, nikada niste
htjeli dopustiti da odu one uspomene.
- To je istina - reče gospođica Saeki. - Boli sve više i više držati ih
uza se, ali nikada nisam htjela da odu, sve dok sam živa. To je bio
jedini razlog zašto sam morala i dalje živieti, jedina stvar koja je
dokazivala da sam živa.
Nakata šutke kimnu.
- To što sam živjela dulje nego što sam trebala samo je upropastilo
druge ljude - nastavi ona. - Upravo nedavno imala sam spolni
odnošaj s tim petnaestogodišnjim dječakom kojega ste spomenuli. U
onoj sobi ponovno sam postala petnaestogodišnjom djevojčicom i
vodila ljubav s njim. Ne znam je li to bilo ispravno, ali nisam si mogla
pomoći. Ali ta su djela sigurno izazvala propast nečeg drugog.
Jedino zbog toga žalim.
- Nakata ne zna što je spolna želja. Kao što nemam uspomena,
tako nemam nikakve spolne želje. Zbog toga ne razumijem razliku
između prave ili krive spolne želje. Ali ako se nešto dogodilo,
dogodilo se. Bilo pravo ili krivo, prihvaćam sve što se dogodi, i tako
sam postao osoba kakva sam sada.
- Gospodine Nakata?
- Da?
- Moram vas zamoliti za jednu uslugu. - Gospođica Saeki podiže
torbicu s poda, izvadi ključić i otključa ladicu radnoga stola, zatim
izvuče neke debele fascikle i položi ih na stol.
- Otkad sam se vratila u ovaj grad - reče ona - pišem ovo. Zapis o
mojem životu. Rodila sam se u blizini i duboko se zaljubila u dječaka
koji je živio u ovoj kući. Voljela sam ga iznad svega, i on je mene
duboko volio. Živjeli smo u savršenom krugu, gdje je sve unutar
njega bilo potpuno. To nije moglo zauvijek teći, naravno. Odrasli
smo, vremena su se promijenila. Raspali su se dijelovi onoga kruga,
izvanjski je svijet navalio u naš raj, a stvari iznutra htjele su izaći van.
Sve je to prilično normalno, pretpostavljam, ali u ono vrijeme nisam

to mogla prihvatiti. I zato sam otvorila ulazni kamen - da spriječim
urušavanje našeg savršenog, privatnog svijeta. Ne mogu se sada
sjetiti kako sam uspjela to učiniti, ali odlučila sam otvoriti kamen bez
obzira na sve - tako ga neću izgubiti, mislila sam, tako izvanjske
stvari neće razoriti naš svijet. U to vrijeme nisam razumjela što će to
značiti. I dobila sam kaznu, naravno.

Tu ona prestade govoriti, uze nalivpero i sklopi oči. - Moj život je
završio u dvadesetoj godini. Otada je on puki niz beskrajnih sjećanja,
mračan zavojit hodnik koji nikamo ne vodi. Unatoč tomu. morala sam
živjeti, trajući svaki prazan dan, ispraćajući svaki dan i dalje prazan.
Tijekom tih dana učinila sam mnogo pogrješaka. Ne, to nije točno -
katkada osjećam da je sve što sam učinila bilo pogrješno. Osjećala
sam se kao da živim na dnu duboka bunara, potpuno zatvorena u
sebe, proklinjući svoju sudbinu, mrzeći sve izvan sebe. Kadšto bih
se osmjelila izaći iz sebe, praveći se da mi je drago što sam živa.
Prihvaćala sam sve što je nailazilo, tupo klizeći kroz život. Spavala
sam s mnogima, u jednom času čak sam živjela u nekakvu braku, ali
sve je bilo besmisleno. U trenutku je sve prolazilo, ne ostavljajući
ništa za sobom osim ožiljaka onih stvari koje sam ozlijedila i
prezirala.

Ona položi ruke na tri fascikla na stolu. - Sve su pojedinosti ovdje...
Napisala sam ovo da sve dovedem u red, da se još jednom
osvjedočim kakav sam život proživjela. Samo sebe mogu okriviti, ali
od toga se postupka grče crijeva. I napokon sam to završila.
Napisala sam sve što trebam napisati. Ovo mi više ne treba, a ne
želim da to itko drugi pročita. Ako tko drugi to slučajno vidi, moglo bi
ponovno biti uzrokom štete. Zato želim da se sve spali, sve do
posljednje stranice, tako da ništa ne ostane. Ako vam ne smeta,
voljela bih da se vi za to pobrinete. Vi ste jedina osoba na koju se
mogu osloniti, g. Nakata. Žao mi je što vas s ovim mučim, ali biste li
mi mogli to učiniti?

- Nakata razumije - reče on, kimnuvši ozbiljno. - Ako to želite,
gospođice Saeki, bit ću sretan da vam sve to spalim. Možete
spokojno počinuti.

- Hvala vam - reče gospođica Saeki.
- Bilo je važno zapisati stvari, zar ne? - upita Nakata.

- Da, tako je. Samo pisanje bilo je važno. Iako je dovršeni proizvod
posvema besmislen.

- Ja ne znam ni čitati ni pisati, pa onda ne mogu zapisati stvari.
Nakata je upravo kao kakva mačka.

- Gospodine Nakata?
- Što mogu za vas učiniti?
- Čini mi se kao da vas oduvijek poznajem - reče gospođica Saeki. -
Zar niste vi bili na onoj slici? Onaj lik u moru u pozadini? Bijelih
zavrnutih nogavica, namačete noge u vodi?
Nakata šutke ustade i priđe da stane ispred gospođice Saeki.
Položi grube, preplanule ruke preko njezinih na fasciklima. I kao da
nešto pozorno sluša, osjeti toplinu što se iz njezinih ruku prelijevala u
njegove. - Gospođice Saeki?
- Da?
- Mislim da sada malo razumijem.
- Što?
- Što su uspomene. Mogu ih osjetiti, kroz vaše ruke.
Ona se nasmiješi. - Drago mi je.
Nakata je dugo zadržao ruke povrh njezinih. Naposljetku je
gospođica Saeki sklopila oči. prepuštajući se mirno uspomenama.
Nestala je bol, jer netko ju je zauvijek isisao. Krug je ponovno bio
potpun. Otvara vrata neke daleke sobe i nalazi dva divna akorda, u
obliku guštera usnulih na zidu. Nježno ih dodiruje i može oćutjeti
njihov spokojan san. Blag vjetar puše, povremeno šušteći starim
zastorom. Znakovito šuštanje, poput nekakve prispodobe. Nosi
dugačku plavu haljinu. Haljinu koju je davno nekoć negdje nosila.
Njezin rub lagano šušti dok hoda. Kroz prozor se vidi žal. Možete
čuti šum valova, i nečiji glas. U lahoru se osjeća dašak mora. Ljeto
je. Uvijek je ljeto. Mali bijeli oblaci urezani su u modro nebo.

Nakata je ponio tri debela fascikla niza stube. Oshima je bio za
prijamnim stolom i razgovarao s jednim od posjetitelja. Nasmiješio se
kad je vidio Nakatu. Nakata je uzvratio pristojnim naklonom, i
Oshima se vratio razgovoru. Hoshino je cijelo vrijeme bio u čitaonici,
zadubljen u neku knjigu.

- Gospodine Hoshino? - reče Nakata.

Hoshino odloži knjigu i podignu pogled. - Hej, to je potrajalo. Sve
ste obavili?

- Da, Nakata je ovdje sve obavio. Ako se slažete, mislio sam da
uskoro možemo poći.

- Slažem se. Gotovo sam završio ovu knjigu. Beethoven je upravo
umro, sada čitam dio o pogrebu. Čovječe, kakav pogreb! Dvadeset
pet tisuća Bečana okupilo se u povorci, i škole su zatvorili toga dana.

- Gospodine Hoshino?
- Da, što je sad?
- Moram vas zamoliti za još jednu uslugu.
- Čujmo.
- Moram ovo negdje spaliti.
Hoshino pogleda fascikle koje je starac nosio. - Hmm, toga ima
dosta. Ne možemo to spaliti bilo gdje. Treba nam suho riječno korito
ili nešto slično.
- Gospodine Hoshino?
- Da?
- Idemo ga onda naći.
- Možda je ovo glupo pitanje, ali zar je to zbilja tako važno?
Možemo li to samo negdje baciti?
- Da, jako je važno i moramo sve skupa spaliti. Mora se pretvorili u
dim i uzaći na nebo. I mi to moramo promatrati, da budemo sigurni
da je sve izgorjelo.
Hoshino ustade i protegnu se. - U redu, idemo naći veliko riječno
korito. Pojma nemam gdje, ali siguran sam da na Shikokuu postoji
barem jedno - ako dovoljno dugo tražimo.

Toga je popodneva bilo više posla nego ikada. Mnogi su se ljudi
došli poslužiti knjižnicom, nekoliko njih s potankim, specijaliziranim
pitanjima. Oshima je mogao samo odgovarati i juriti naokolo
skupljajući građu koja se zahtijevala. Nekoliko stvari morao je
potražiti u računalu. Normalno bi zamolio gospođicu Saeki da mu
pomogne, ali danas se ne bi reklo da je za to bila sposobna.
Različite su ga dužnosti odvlačile od stola pa nije ni primijetio kad je
Nakata otišao. Kad su se stvari smirile na trenutak pogledao je
naokolo, ali onaj čudni par nije se nigdje vidio. Oshima se pope uza
stube do ureda gospođice Saeki.

Čudno, vrata su bila zatvorena. Dvaput je pokucao i pričekao, ali
odgovora nije bilo. Pokucao je ponovno. - Gospođice Saeki - rekao
je ispred vrata. - Jeste li dobro?

Blago je okrenuo ručicu. Vrata nisu bila zaključana. Oshima ih
odškrinu i zaviri unutra. I vidje gospođicu Saeki s licem na stolu.
Kosa joj se prosula naprijed, skrivajući lice. Nije znao što bi učinio.
Možda je bila samo umorna pa je zaspala. Ali nikada je nije vidio da
bi zadrijemala. Nije bila od onih što se uspavaju na poslu. Ušao je u
sobu i pristupio k stolu. Nagnuo se i šapnuo joj ime na uho. ali nije
dobio odgovora. Dodirnuo joj je rame, zatim je uhvatio za zapešće i
stisnuo ga prstom. Nije se osjećalo bilo. Koža je zadržala malo
topline, ali već se počinjala hladiti.

Podignuo joj je kosu i provjerio lice. Oba su oka bila malo otvorena.
Izgledala je kao da nešto ugodno sanja, ali nije sanjala. Bila je mrtva.
Slabašan trag smiješka još je lebdio na njezinim usnama. I u smrti je
ljupka i dostojanstvena, pomisli Oshima. Ispusti kosu da padne i diže
telefonsku slušalicu sa stola.

Već se bio pomirio s činjenicom da je bilo samo pitanje vremena
kad će doći taj dan. Ali sada kad je došao, i on se našao sam u toj
tihoj sobi s mrtvom gospođicom Saeki, bio je izgubljen. Osjećao se
kao da mu je usahnulo srce. Bila mi je potrebna, pomislio je. Bio mi
je potreban netko poput nje da mi ispuni unutarnju prazninu. Ali ja
nisam bio sposoban ispuniti njezinu unutarnju prazninu. Sve do
samog kraja, njezina unutarnja praznina pripadala je samo njoj.

Netko ga je odozdo zvao po imenu. Osjećao je da je već čuo taj
glas. Ostavio je otvorena vrata i mogao je čuti zvukove ljudi koji
nešto rade naokolo. U prizemlju je zazvonio telefon. Nije se na to
osvrnuo. Sjeo je i zurio u gospođicu Saeki. Želite me zvati po imenu,
pomislio je, samo naprijed. Želite me zovnuti preko telefona,
slobodno. Napokon je čuo sirenu hitne pomoći koja se primicala. Za
nekoliko trenutaka ljudi će dojuriti uza stube da je odnesu - zauvijek.
Podignuo je lijevu ruku i bacio pogled na sat. Bilo je četiri i trideset
pet. Četiri i trideset pet u utorak popodne. Moram zapamtiti to
vrijeme, pomislio je. Moram zapamtiti ovaj dan, ovo popodne,
zauvijek.

- Kafka Tamura - šapnuo je zureći u zid - moram ti reći što se
dogodilo. Ako već ne znaš.

Poglavlje 43

Kad je nestala sva moja prtljaga, sad mogu lako putovati, prodirući
sve dublje u šumu. Sav se usredotočujem da se krećem naprijed. Ne
treba više obilježavati drveće, ne treba pamtiti stazu za povratak.
Čak i ne promatram okolinu. Okoliš je uvijek ista, čemu onda to?
Nebnica od drveća koja se visoko krili nad gustom paprati, povijuše
što se spuštaju dolje, čvornato korijenje, hrpe lišća koje trune, suhi
svlakovi različitih kukaca. Tvrda, ljepljiva paučina. Beskrajne grane -
uobičajen svemir krošanja. Prijeteće grane, grane koje se bore za
prostor, mudro skrivene grane, isprepletene, svijene grane, duboko
zamišljene grane, osušene, umiruće grane - ista pozornica koja se
ponavlja u beskraj. Iako sa svakim ponavljanjem šuma postaje
malko dublja.

Čvrsto stisnutih usana nastavljam koračati onim što zamjenjuje
stazu. Teče uzbrdo, ali nije tako strmo, barem za sada. Nije to nagib
zbog kojega ću ostati bez daha. Katkada staza zaprijeti da će se
izgubiti u moru paprati ili trnovita grmlja, ali sve dok uporno
napredujem ta lažna staza ponovno iskrsne. Šuma me više ne plaši.
Ona ima vlastita pravila i obrasce kojih postaješ svjestan čim se
prestaneš bojati. Čim uočim ta ponavljanja, pretvaram ih u dio sebe.

Sada sam praznih ruku. Limenka žute boje sa sprejem, sjekirica -
one su stvar prošlosti. I ruksak je također bivši. Nema pljoske, nema
hrane. Čak ni kompasa. Jedno po jedno, ostavio sam za sobom,
čineći to šaljem vidljivu poruku šumi: Više se ne bojim. Zato sam se
odlučio ovako posve izložiti. Bez svoje tvrde ljuske, samo kosti i
meso, kročim u srce labirinta, predajući se praznini.

Iščeznula je glazba koja mi je svirala u glavi, iza nje je ostao tek
slabašan bijeli šum, kao bijela plahta zategnuta na golemu krevetu.
Dodirujem tu plahtu, prstima joj slijedim trag. Bjelina se zauvijek
nastavlja. Graške znoja pod mojim pazusima. Katkada mogu kroz
krošnje baciti pogled na nebo. Pokriveno je jednakim, neprekinutim
slojem sivih oblaka, ali ne izgleda kao da će kišiti. Oblaci su mirni,
prizor se nimalo ne mijenja. Ptice na visokim granama pozdravljaju
se međusobno odsječnim, znakovitim dozivanjem. Kukci proročanski
zuje među korovom.

Razmišljam o svojoj napuštenoj kući u Nogati. Najvjerojatnije je
sada sve zatvoreno. Meni je svejedno. Neka mrlje krvi stoje. Što me

je briga? Nikada se neću onamo vratiti. I prije nego što se desio
krvavi događaj, ta je kuća bila mjesto gdje je mnogo stvari već bilo
umrlo. Ispravi to - bilo umoreno.

Katkada odozgo, katkada odozdo, šuma mi pokušava zaprijetiti.
Puše mi hladnim dahom iza vrata, bode me tisućom očiju kao
iglama. Sve pokušava da otjera uljeza. Ali ja postupno postajem sve
bolji u propuštanju tih prijetnji da me mimoiđu. Ova šuma je zapravo
dio mene, zar ne? Ta se misao ustaljuje u određenom trenutku.
Putovanje koje poduzimam teče unutar mene. Baš kao što krv kola
žilama, moja nutrina je ono što vidim, a ono što mi naizgled prijeti
samo je jeka straha u mojem srcu. Čvrsto razapeta paukova mreža
je paukova mreža u meni. Ptice što se dozivaju iznad mene su ptice
koje sam posvojio u duhu. Te slike izranjaju u mojem duhu i puštaju
korijen.

Kao da me poput metle gura golemo kucanje srca, nastavljam
koračati kroz šumu. Staza vodi do posebna mjesta, do izvora
svjetlosti što se isukuje iz tame, do mjesta iz kojega dolazi bezglasna
jeka. Moram vlastitim očima vidjeti što je tamo. Nosim važno,
zapečaćeno, osobno pismo, tajnu poruku samom sebi.

Jedno pitanje. Zašto me ona nije voljela? Zar ne zaslužujem da me
moja majka voli?

Godinama je to pitanje bilo užaren oganj koji je žegao moje srce,
izjedao moju dušu. Moralo je sa mnom biti nešto temeljno krivo zbog
čega me majka nije voljela. Jesam li bio od rođenja nečim okaljan?
Jesam li se rodio samo zato da svatko odvraća lice od mene?

Majka me nije ni zagrlila kad je otišla. Samo je okrenula glavu i
napustila dom s mojoj sestrom ne rekavši ni riječi. Iščeznula je kao
tihi dim. I sada je to lice zauvijek iščeznulo.

Ptice ponovno kriče iznad mene, gledam u nebo. Ničega nema
gore, samo onaj ravni bezizražajni sloj sivih oblaka. Nikakva vjetra.
Klipsam dalje. Hodam rubovima svijesti. Valovi svijesti dokotrljaju se,
otkotrljaju se, ostave nešto napisano, a jednako brzo novi se valovi
dokotrljaju i to izbrišu. Pokušavam hitro pročitati što ondje piše.
između jednog vala i sljedećega, ali teško je. Prije nego što stignem
pročitati, sljedeći val to izbriše. Ostaju samo zagonetni ulomci.

Duh mi odluta natrag u kuću onoga dana kad je majka otišla,
odvodeći moju sestru sa sobom. Sjedim sam na trijemu, zurim u vrt.

Sumrak je, rano ljeto, drveće baca duge sjene. Sam sam u kući. Ne
znam zašto, ali već sam znao da sam napušten, Razumio sam već
tada kako će to zauvijek promijeniti moj svijet. Nitko mi nije to rekao -
jednostavno sam znao. Kuća je prazna, pusta, napuštena
stražarnica na nekoj dalekoj granici. Gledam kako sunce zalazi na
zapadu, sjene polagano kradu svijet. U vremenskom svijetu ništa se
ne može vratiti u stanje kakvo je bilo. Ticala sjena postojano
napreduju, nagrizaju usput točku po točku tla, sve dok lice moje
majke, koje je dočas bilo ondje, ne proguta to mračno, hladno
carstvo. Ono otvrdnulo lice, okrenuto od mene, smjesta je ukradeno,
uklonjeno iz moga pamćenja.

Vukući se mučno šumom, razmišljam o gospođici Saeki. Njezino
lice, onaj smiren, svijetao smiješak, toplina njezine ruke. Pokušavam
je zamisliti kao majku koja me ostavlja kad su mi bile četiri godine.
Odmahujem glavom, a nisam ni svjestan toga. Slika je posvema
kriva. Zašto bi gospođica Saeki to učinila? Zašto me mora ozlijediti,
zauvijek upropastiti moj život? Tu mora biti neki skriven, važan
razlog, nešto dublje do čega jednostavno ne dopirem.

Pokušavam osjetiri što je ona tada osjećala i približiti se njezinu
gledištu. To nije lako. Ja sam bio onaj koji je napušten, uostalom,
ona je bila ona koja je napustila. Ali nakon nekog vremena opraštam
se sam sa sobom. Moja duša svlači sa sebe krutu odjeću osobnosti i
pretvara se u crnu čavku što sjedi visoko na grani borova stabla u
vrtu, zureći dolje u četverogodišnjeg dječaka na trijemu.

Pretvaram se u crnu čavku koja razvija teoriju.
- To ne znači da te majka nije voljela - kaže dječak zvan Čavka iza
mene. - Voljela te je jako duboko. To je prvo što moraš učiniti - u to
povjerovati. To je tvoja polazna točka.
- Ali ona me je napustila. Nestala je, ostavljajući me samoga gdje
nisam trebao biti. Napokon počinjem razumijevati koliko to boli. Kako
je mogla to učiniti ako me je doista voljela?
- To je stvarnost. Dogodilo se - kaže dječak zvan Čavka. - Bio si
teško ranjen, ti će ožiljci zauvijek ostati s tobom. Žao mi te je, zbilja.
Ali ja o tome ovako razmišljam: Nije prekasno da se oporaviš. Mlad
si, žilav si. Prilagodljiv si. Možeš zakrpati rane, podignuti glavu, i
krenuti dalje. Ali ona nema takva izbora. Uvijek će biti samo