- Onda je bolje da se pritajiš u knjižnici neko vrijeme. Nemoj izlaziti
da radiš u predvorju. Mislim da ti policija neće moći ući u trag, ali ako
postane gusto uvijek se možeš sakriti u kolibi.
Pogledam Oshimu. - Da nisam sreo vas, mislim da ne bih uspio.
Nema nikoga drugoga tko mi može pomoći.
Oshima se smiješi. Skida ruku s moga ramena i zuri u svoj dlan. -To
nije istina. Da nisi sreo mene, siguran sam da bi našao drugu stazu
kojom bi krenuo. Ne znam zašto, ali siguran sam u to. Imam upravo
takav osjećaj o tebi. - Ustaje i donosi druge novine sa stola. - Usput,
ovaj članak je bio u novinama dan prije onoga. Sjećam ga se jer je
bio tako neobičan. Možda je slučajna podudarnost, ali dogodilo se
blizu tvoje kuće.
RIBLJA KIŠA S NEBA!
2000 srdela i skuša u trgovačkom dijelu četvrti Nakano
Oko 6 popodne, predvečer 29. ovoga mjeseca, stanovnici
trgovačkog dijela četvrti Nakano bili su zapanjeni kad je oko 2000
srdela i skuša palo iz neba poput kiše. Dvije žene poslije kupovine u
obližnjoj samoposluzi dobile su lakše ozljede po licu kad su ih
pogodile ribe u padu, ali nema izvješća o drugim ozljedama. U
vrijeme događaja sjalo je sunce, nije bilo oblaka ni vjetra. Mnoge su
ribe još bile žive i skakale su po pločniku...
Završavam čitanje članka i vračam novine Oshimi. Novinar
razmatra nekoliko mogućih uzroka te pojave, iako nijedan nije
naročito uvjerljiv. Policija istražuje mogućnost da je uključena krađa i
da se netko neslano našalio. Meteorološka služba je izvijestila da
nije bilo nikakvih atmosferskih uvjeta koji bi doveli do padanja riba iz
oblaka. A od glasnogovornika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i
ribarstva još nije bilo nikakve izjave.
- Imaš li ikakve ideje zašto se to dogodilo? - upita me Oshima.
Odmahnem glavom. Ništa mi ne pada na pamet.
- Dan poslije ubojstva tvoga oca, blizu mjesta gdje se ono zbilo,
dvije tisuće srdela i skuša padne s neba. Puka podudarnost?
- Tako bih rekao.
- Novine također kažu da je na odmorištu Fujigawa na autocesti
Tomei, kasno uvečer toga istoga dana, hrpa pijavica pala s neba na
ograničen prostor. Posljedica je nekoliko oštećenih odbojnika, kažu.
Očevidno su pijavice bile prilično velike. Nitko ne može objasniti
zašto bi pijavice pljuštale s neba. Bila je vedra noć, nijednog oblaka
na nebu. Nemaš nikakve ideje ni zašto se to dogodilo?
Ponovno odmahnem glavom.
Oshima savija novine i kaže: - Činjenica je da se čudne,
neobjašnjive stvari događaju jedna za drugom. Možda je to samo niz
podudarnosti, ali svejedno me zabrinjavaju. Ima u tome nečega što
ne mogu shvatiti.
- Možda je to metafora - osmjelim se.
- Možda... Ali srdele i skuše i pijavice što pljušte s neba? Kakva je
vrsta metafore to?
U tišini pokušavam složiti u riječi nešto što dugo nisam bio
sposoban. - Znate što? Prije nekoliko godina otac mi je nešto
prorekao.
- Prorekao?
- Nikada to nisam nikomu rekao. Mislio sam da mi nitko ne bi
vjerovao.
Oshima ne kaže ni riječi. Ali njegova me šutnja ohrabruje.
- Bila je to više kletva nego proročanstvo, rekao bih. Otac mi je to
stalno ponavljao. Kao da mi je svaku riječ urezivao u mozak. -
Duboko udahnem i još jedanput provjeravam što trebam reći. Ne
moram to stvarno provjeravati, uvijek je tu, bubnja mi u glavi kada to
ispitujem ili ne. Ali moram još jednom odvagnuti riječi. I evo što
kažem: - Jednog ćeš dana ubiti svog oca i biti sa svojom majkom,
rekao je.
Čim sam to izrekao, čim sam tu misao složio u riječi, obuzima me
neki šupalj osjećaj. A usred te šupljine srce mi tuče praznim,
metalnim ritmom.
Nepromijenjena izraza Oshima me dugo promatra.
- On je dakle rekao da ćeš ubiti svog oca vlastitim rukama, da ćeš
spavati sa svojom majkom?
Kimnem još nekoliko puta.
- Isto proročanstvo kao kod Edipa. To si znao, naravno.
Kimnem. - Ali to nije sve. Ima još jedan sastojak koji je ubacio u tu
mješavinu. Ja imam sestru stariju šest godina, i otac je rekao da ću i
s njom spavati.
- Otac ti je stvarno to rekao?
- Da. Bio sam tada još u nižim razredima, nisam znao što mu znači
"spavati s njom". Par godina kasnije nadoknadio sam to neznanje.
Oshima ništa ne kaže.
- Otac mi je rekao da nemam nikakve mogućnosti pobjeći od te
sudbine. To je proročanstvo kao tempirana bomba u mojim genima,
ništa se tu ne može promijeniti. Ja ću ubiti svoga oca i biti sa svojom
majkom i sestrom.
Oshima nastavlja šutjeti prilično dugo, kao da proučava svaku moju
izgovorenu riječ, jednu po jednu, ispitujući ih da nađe rješenje o
čemu se tu radi. - Zašto bi ti uopće otac rekao takvu groznu stvar? -
naposljetku upita.
- Pojma nemam. Nije ništa dalje objašnjavao - kažem odmahujući
glavom. - Možda se htio osvetiti ženi i kćeri koje su ga napustile. Htio
ih kazniti, možda. Preko mene.
- Čak ako je to značilo nanijeti bol tebi?
Kimnem. - Mojem ocu ja sam vjerojatno bio ništa više nego jedna
od njegovih skulptura. Nešto što može napraviti ili razbiti, kako vidi
da je prikladno.
- To je prilično uvrnut način razmišljanja - kaže Oshima.
- U našem domu sve je bilo uvrnuto. A kad je sve uvrnuto, ono što
je normalno na kraju također izgleda čudno. Znao sam to odavno, ali
bio sam dijete. Kamo sam mogao otići?
- Vidio sam radove tvoga oca više puta - odgovara Oshima. - On je
sjajan kipar. Djela su mu originalna, provokativna, snažna.
Beskompromisna, tako bih se izrazio. Definitivno prava stvar.
- Možda je tako. Ali otpatke koji su ostali iza njih on je rasuo
posvuda, kao otrov koji ne možete izbjeći. Moj otac je okaljao sve
čega se dotaknuo, uništio svakoga oko sebe. Ne znam je li to činio
zato što je želio. Možda je morao. Možda je to bio samo dio njegova
ustrojstva. Bilo kako bilo, ja osjećam da je bio povezan s nečim
veoma neobičnim. Imate li pojma o čemu govorim?
- Da, mislim da imam - kaže Oshima. - S nečim onkraj dobra i zla. S
izvorom snage, mogao bi to tako nazvati.
- I pola mojih gena sastavljeno je od toga. Možda me je zato
napustila majka. Možda se htjela odijeliti od mene jer sam rođen iz
toga strašnog izvora. Jer sam bio okaljan.
Oshima vršcima prstiju lagano pritišće sljepoočnice dok o tome
razmišlja. Malo zažmiri i zagleda se u mene. - Ima li ikakve
vjerojatnosti da on nije tvoj biološki otac?
Odmahujem glavom. - Prije nekoliko godina testirali smo se u
bolnici. Dali smo provjeriti krv i DNK. O tome nema sumnje - mi smo
biološki otac i sin, sto posto. Pokazali su mi rezultate pretraga.
- Vrlo oprezno s njegove strane.
- Mislim da je htio da znam kako sam jedno od djela koje je on
stvorio. Nešto što je dovršio i potpisao.
Oshimini prsti ostaju pritisnuti na sljepoočnicama. - Ali proročanstvo
tvoga oca nije se ostvarilo, je li tako? Nisi ga ti ubio. Bio si ovdje u
Takamatsuu kad se to dogodilo. Netko drugi ga je ubio u Tokiju.
Šutke raširim ruke ispred sebe i zagledam se u njih. One ruke što
su u mrklini noći bile oblivene krvlju. - Ja nisam u to tako siguran -
kažem mu.
I počnem mu pripovijedati. O tome kako sam one noći, na povratku
u hotel, izgubio svijest na nekoliko sati. Kako sam se probudio u
šumarku iza svetišta, a košulja mi bila ljepljiva od nečije krvi. Kako
sam sprao krv u zahodu. Kako je nekoliko sati bilo izbrisano iz moga
pamćenja. Da bih uštedio vrijeme nisam ulazio u to kako sam
prenoćio kod Sakure. Oshima povremeno postavi pitanje, dopunjava
pojedinosti u svojoj glavi. Ali ne izriče nikakvo mišljenje.
- Pojma nemam kako me oblila sva ona krv, ili čija je to krv - kažem
mu. - Ali možda sam ubio oca vlastitim rukama, ne metaforički. Zbilja
imam osjećaj da sam ga ubio. Kao što ste rekli, bio sam u
Takamatsuu toga dana, sigurno nisam išao u Tokio. Ali - U snovima
počinju odgovornosti, zar ne?
Oshima kimne. - Yeats.
- Tako sam ga možda ubio kroz san - kažem. - Možda sam otišao
kroz neki poseban krug sna ili tako nešto i ubio ga.
- Tebi to može izgledati kao istina, ali nitko te neće peći na roštilju
zbog tvojih poetskih odgovornosti. Policija sigurno neće. Nitko ne
može biti na dva mjesta u isto vrijeme. To je znanstvena činjenica -
Einstein i sve to - i zakon prihvaća taj princip.
- Ali ja ovdje ne govorim o znanosti ili zakonu.
- To o čemu govoriš, Kafka - kaže Oshima - samo je teorija.
Smiona, nadrealistična teorija, svakako, ali teorija koja spada u neki
roman znanstvene fantastike.
- Naravno, to je samo teorija. To znam. Mislim da nitko neće
povjerovati u tako glupu stvar. Ali moj otac je uvijek govorio da
znanost nikada neće napredovati bez protudokaza kojima se pobija
teorija. Teorija je bojno polje u tvojoj glavi - to je bila njegova
omiljena rečenica. A upravo sada ne mogu se sjetiti nijednoga
dokaza da pobijem svoju hipotezu.
Oshima šuti. A ja se ne mogu ničega sjetiti što bih rekao.
- U svakom slučaju - napokon kaže Oshima - zato si pobjegao na
Shikoku. Da izbjegneš očevu kletvu.
Kimnem, i pokažem na presavijene novine. - Ali izgleda da nema
bijega.
Udaljenost neće ništa riješiti, kaže mladić zvan Čavka.
- Dobro, svakako ti treba skrovište - kaže Oshima. - Povrh toga
nemam bogzna što reći.
Iznenada shvaćam koliko sam iscrpljen. Naslonim se na Oshimu, a
on savije ruke oko mene.
Naslanjam lice na njegova ravna prsa. - Oshima, ne želim činiti te
stvari. Ne želim ubiti svog oca. Ni biti sa svojom majkom i sestrom.
- Ne želiš, naravno - odgovara on, provlačeći prste kroz moju kratku
kosu. - Kako bi mogao?
- Ni u snovima.
- Ili u metafori - dodaje Oshima. - Ili u alegoriji, ili analogiji. -
Zastane pa onda veli: - Ako ti ne smeta, ostat ću noćas s tobom
ovdje. Mogu spavati na stolici.
Ali ja ga odbijam. Mislim da bi mi bolje bilo neko vrijeme biti sam,
kažem mu.
Oshima odmiče pramenove kose s čela. Nakon kratka oklijevanja
kaže: - Znam da sam beznadna, propala, homoseksualna žena, pa
ako ti to smeta...
- Ne - kažem ja - uopće se ne radi o tome. Samo mi treba vremena
da razmislim u samoći. Previše se stvari dogodilo odjednom. To je
sve.
Oshima zapisuje broj telefona na podsjetniku. - Usred noći, ako
osjetiš potrebu da s nekim govoriš, zovni ovaj broj. Nemoj oklijevati,
u redu? Ionako imam lagan san.
Ja mu zahvalim.
To je ona noć kad sam vidio duha.
Poglavlje 22
Kamion kojim se vozio Nakata stigao je u Kobe malo poslije pet
ujutro. Vani je već bilo svijetlo, ali skladište je još bilo zatvoreno i
njihov teret se nije mogao iskrcati. Parkirali su kamion u širokoj ulici
pokraj luke i zaspali. Mladi vozač ispružio se na stražnjem sjedalu
gdje je obično znao zadrijemati, i uskoro je zadovoljno hrkao.
Njegovo je hrkanje povremeno budilo Nakatu, ali svaki put je brzo
padao natrag u udoban san. Nesanica je pojava koju Nakata nikada
nije iskusio.
Malo prije osam mladi vozač je sjeo i glasno zijevnuo. - Hej,
djedice, jeste li gladni? - upitao je. Bio je zauzet brijanjem, držao je
električni aparat i služio se retrovizorom.
- Kada to već spominjete, da, Nakata osjeća da je malo gladan.
- No, pođimo ugrabiti kakav doručak.
Od časa kad su napustili Fujigawu do njihova dolaska u Kobe,
Nakata je većinu vremena proveo u spavanju. Mladi vozač jedva je
izustio riječ cijelo to vrijeme, samo je vozio, slušajući kasnu emisiju
na radiju. Kadšto bi zapjevao uz neke pjesme koje Nakata nikada
nije čuo. Pitao se jesu li uopće na japanskom jeziku, jer je jedva
mogao razumjeti stihove, tek tu i tamo koju riječ. Iz torbe je izvadio
čokoladu i rižine kuglice koje je dobio od dviju mladih službenica u
Shinjukuu, i podijelio ih s vozačem.
Vozač je pušio jednu za drugom, govoreći da mu to pomaže osuti
budnim, tako da je Nakatina odjeća zaudarala po dimu kad su stigli u
Kobe.
S torbom i kišobranom u ruci Nakata se spustio iz kamiona.
- Bolje da te stvari ostavite u kamionu - reče vozač. - Ne idemo
daleko, vratit ćemo se odmah poslije jela.
- Da, imate pravo, ali Nakata se bolje osjeća kad ih ima uza se.
Mladi se čovjek namršti. - Svejedno. Ne vučem ih ja naokolo. To je
vaša stvar.
- Hvala vam lijepa.
- Meni je ime Hoshino, usput rečeno. Piše se na isti način kao ime
bivšeg trenera Chunichi Dragonsa. Ali nismo u rodu.
- Gospodin Hoshino, je li? Drago mi je što smo se upoznali. Meni je
ime Nakata.
- To sam već znao. Idemo - reče Hoshino.
Poznavao je to mjesto i kad je krupnim koracima krenuo niz ulicu,
Nakata je gotovo morao kaskati da ga stigne. Skrenuli su u malen
restoran u nekoj pokrajnjoj ulici i sjeli među druge vozače kamiona i
lučke radnike. Nije se vidjela nijedna kravata. Svi su pomno gutali
doručak kao da pune rezervoar benzinom. Prostorija je bila
ispunjena zveckanjem posuđa, konobarica je izvikivala narudžbe,
jutarnje vijesti postaje NHK brujale su na televizoru u kutu.
Hoshino pokaza na jelovnik nalijepljen na zidu. - Samo naručite što
god hoćete, djedice. Ovdje je hrana jeftina i prilično dobra.
- U redu - reče Nakata, i učini kako mu je kazano, zureći u jelovnik
sve dok se nije sjetio da ne zna čitati. - Žao mi je, g. Hoshino, ali ja
nisam odveć bistar i ne znam čitati.
- Hmm - reče Hoshino s čuđenjem. - Zbilja? Ne znate čitati? To je
ovih dana prilično rijetka stvar. Ali sve je u redu. Ja uzimam ribu na
žaru i omlet, zašto ne biste i vi uzeli isto?
- To dobro zvuči. Riba na žaru i omlet su Nakatina najdraža jela.
- Drago mi je što to čujem.
- I jegulja mi je jako draga.
- Da? I ja volim jegulju. Ali jegulja se ne jede izjutra, zar ne?
- To je točno. I Nakata je prošle noći jeo jegulju, kad me je počastio
g. Hagita.
- Drago mi je što to čujem - reče opet Hoshino. - Dva puta riba na
žaru, plus dva omleta! - doviknu konobarici. - I velika porcija riže,
može?
- Dva puta riba na žaru, plus dva omleta! Velika porcija riže! - viknu
konobarica kuharima.
- Zar nije to nekako mučno, kad čovjek ne zna čitati? - upita
Hoshino.
- Da, katkada imam problema što ne znam čitati. Sve dok stojim u
četvrti Nakano u Tokiju nije tako loše, ali ako pođem nekamo
drugdje, kao sada, jako mi je teško.
- Mogu misliti. Kobe je prilično daleko od Nakana.
- Nakata ne zna sjever i jug. Sve što znam to je lijevo i desno. Tako
se izgubim, a ne znam ni karte kupiti.
- Čudno je što ste uspjeli stići ovako daleko.
- Mnogi su ljudi bili ljubazni da mi pomognu. Vi ste jedan od njih, g.
Hoshino. Ne znam kako bih vam zahvalio.
- Ali to mora biti gadno, kad čovjek ne zna čitati. Moj djed je bio
prilično senilan, ali još je mogao dobro čitati.
- Ja sam naročito glup.
- Jesu li svi u vašoj obitelji takvi?
- Ne, nisu. Moj stariji brat je šef od jela na jednom mjestu koje se
zove Itoh-Chew, a moj mlađi brat radi u uredu koji se zove Em-e-te-
e.
- Oho - reče Hoshino. - Sama elita. Tako ste vi jedini koji je malo
skrenuo, ha?
- Da, Nakata je jedini koji je doživio nesreću i nije bistar. Zato su mi
uvijek govorili da ne izlazim previše i ne stvaram probleme braći,
sinovicama, sinovcima.
- Da, mislim da bi većini ljudi bilo nekako nezgodno da im se pojavi
netko kao vi.
- Ja ne razumijem teške stvari, ali znam da se neću izgubiti sve dok
se držim Nakana. Predsjednik mi je pomogao, i dobro se slažem s
mačkama. Jedanput mjesečno idem se podšišati i povremeno jedem
jegulju. Ali poslije Johnnija Walkera, Nakata nije mogao više ostati u
Nakanu.
- Johnnie Walker?
- To je točno. On ima čizme i visoki crni šešir, i prsluk i štap za
šetnju. On skuplja mačke da im uzme dušu.
- Nećete reći da... - reče Hoshino. - Nemam mnogo strpljenja za
dugačke priče. Sad svejedno, nešto se dogodilo i vi ste napustili
Nakano, točno?
- To je točno. Napustio sam Nakano.
- Pa kamo ste krenuli?
- Nakata još ne zna. Ali kad smo stigli ovamo znao sam da moram
prijeći preko mosta. Preko velikog mosta u blizini.
- Ah, vi onda idete na Shikoku.
- Jako mi je žao, g. Hoshino, ali ja ne znam tako dobro geografiju.
Ako pri jedete preko mosta jeste li na Shikokuu?
- Da. Ako govorite o nekom velikom mostu u blizini, to je most za
Shikoku. Tu su zapravo tri mosta. Jedan ide od Kobea do otoka
Awaji, zatim do Tokushime. Drugi ide niže od Kurashikija prijeko do
Sakaidea. A jedan povezuje Onomichi i Imabari. Jedan bi most bio
sasvim dosta, ali političari su u to zaboli svoj nos i završili s tri.
Tipični projekti za pridobivanje birača. - Hoshino izli malo vode na
mastan stol i prstom nacrta kartu Japana, pokazujući tri mosta što
povezuju Honshu i Shikoku.
- Jesu li ti mostovi stvarno veliki? - upita Nakata.
- Golemi su.
- Zbilja? U svakom slučaju, Nakata će prijeći preko jednoga od njih.
Vjerojatno preko najbližega. Kasnije ću smisliti što ću raditi poslije
toga.
- Vi dakle kažete da ondje nemate nikakvih prijatelja ili bilo koga,
kamo idete?
- Ne, Nakata nikoga ondje ne poznaje.
- Samo idete preko mosta na Shikoku i zatim idete na drugo mjesto.
- To je točno.
- I ne znate gdje je to drugo mjesto.
- Pojma nemam. Ali mislim da ću znati kad tamo stignem.
- Bože - reče Hoshino. Zabaci kosu natrag, potegnu konjski rep i
nabi kapu s natpisom Chunichi Dragons.
Donijeta im je hrana, i oni počeše jesti.
- Prilično dobar omlet, ha? - upita Hoshino.
- Da, jako je dobar. Ima različit okus od omleta koje sam stalno jeo
u Nakanu.
- To je zato što je priređen na kansajski način. Nimalo sličan onim
lepinjama bez okusa što se u Tokiju smatraju omletom.
Njih dvojica su zatim u tišini uživala u jelu - omlet, slane skuše na
žaru, miso juha sa školjkama, ukiseljena repa, začinjeni špinat, alge.
Nisu ostavili nijedno zrno riže. Nakata se brinuo da svaki zalogaj
prožvače trideset dva puta, tako da mu je trebalo dosta dugo da
završi.
- Je li bilo dosta, g. Nakata?
- Da, dovoljno. A vama, g. Hoshino?
- I meni, do grla. To oživi duh, zar ne, kad čovjek pojede ovakav
doručak?
- Da, svakako oživi.
- Što mi kažete? Morate li se olakšati?
- Kad to već spominjete, čini mi se da moram.
- Samo idite. Zahod je ondje.
- A vi, g. Hoshino?
- Ja ću poslije. Meni treba vremena.
- Hvala vam. Onda Nakata ide da se olakša.
- Hej, ne tako glasno. Ovdje ljudi još jedu.
- Oprostite. Nakata nije odveć bistar.
- Nije važno. Samo vi idite.
- Hoće li vam smetati ako još operem zube?
- Ne će, samo naprijed. Imamo vremena. Činite što god hoćete.
Znate što, mislim da vam neće trebati taj kišobran. Idete samo u
zahod, točno?
- Točno. Ostavit ću kišobran.
Kad se Nakata vratio iz zahoda, Hoshino je već bio platio račun.
- Gospodine Hoshino, ja imam novca, zato dopustite da barem
platim doručak.
Hoshino odmahnu glavom. - Sve je u redu. Ja mnogo dugujem
svojem djedu. U ono sam vrijeme bio pomalo divlji.
- Shvaćam. Ali ja nisam vaš djed.
- To je moj problem, zato se ne brinite zbog toga. Nema rasprave,
može? Dopustite mi da vas počastim.
Nakon trenutačna razmišljanja Nakata odluči prihvatiti
velikodušnost toga mladića. - Onda vam velika hvala. To je bio
veličanstven doručak.
- Hej, to je samo malo skuša i omlet, u nikakvu restorančiću. Nema
potrebe za tolikim klanjanjem.
- Ali znate, g. Hoshino, otkad sam napustio četvrt Nakano svatko je
bio tako ljubazan sa mnom da se gotovo nisam trebao poslužiti
svojim novcem.
- Krasno - reče Hoshino s čuđenjem.
Nakata zamoli konobaricu da mu napuni termosicu vrućim čajem,
zatim je pomno spremi u torbu. Vraćajući se prema parkiranom
kamionu, Hoshino reče: - Tako, što se tiče toga odlaska na
Shikoku...
- Da? - odgovori Nakata.
- Zašto želite tamo otići?
- Ne znam.
- Ne znate zašto idete, ili čak ni kamo idete? Ali ipak morate otići na
Shikoku?
- To je točno. Nakata mora prijeći jedan veliki most.
- Stvari će biti jasnije kad se nađete na drugoj strani?
- Tako mislim. Ništa neću znati sve dok ne prijeđem most.
- Hmm - reče Hoshino. - Tako je prijelaz preko mosta veoma važan.
- Da, to je važnije nego išta drugo.
- Čovječe božji - reče Hoshino češući se po glavi.
Mladić je morao odvesti kamion do skladišta da isporuči pošiljku
pokućstva, pa je rekao Nakati da ga čeka u malom parku blizu luke.
- Nemojte se odande micati, u redu? - upozorio ga je Hoshino. -
Ondje prijeko je zahod, i voda. Imate sve što vam treba. Ako nekamo
odlutate, možda nećete naći put natrag.
- Razumijem. Nisam više u četvrti Nakano.
- Tako je. Ovo nije Nakano. Zato samo sjedite, a ja ću se zbilja brzo
vratiti.
- U redu. Bit ću točno ovdje.
- Dobro. Vratit ću se čim završim isporuku.
Nakata je učinio kako mu je rečeno, nije se micao s klupe, čak ni da
ode u zahod. Njemu nije bilo teško dugo stajati na jednom mjestu.
Sjediti mirno, zapravo, bila je njegova specijalnost.
Mogao je vidjeti more s mjesta gdje je sjedio. Njega nije vidio već
jako, jako dugo. Kad je bio malen, on i njegova obitelj odlazili su na
morsku obalu nebrojeno puta. On bi obukao kupaće gaćice, gacao
po vodi na žalu, skupljao školjke za vrijeme oseke. Ali te uspomene
nisu bile jasne. Bilo je to kao da se dogodilo na nekom drugom
svijetu. Nije se mogao sjetiti da je otada ikada više vidio more.
Poslije čudne nesreće u brdima Yamanashija Nakata se vratio u
školu u Tokio. Vratila mu se svijest i tjelesno je bio u redu, ali
pamćenje mu je bilo potpuno izbrisano, i nikada nije ponovno
savladao vještinu čitanja i pisanja. Nije mogao čitati školske
udžbenike, nije mogao pristupiti nijednom pismenom ispitu.
Iščeznulo mu je sve znanje koje je do tada bio stekao, isto tako u
velikoj mjeri sposobnost da razmišlja u apstraktnim pojmovima. Ipak
su mu dopustili da završi školu. Nije mogao slijediti što su ga učili,
umjesto toga sjedio je mirno u kutu učionice. Kad bi mu učiteljica
rekla da nešto učini, slijedio je doslovce njezine upute. Nikomu nije
smetao, tako da su učitelji počinjali zaboravljati da je uopće ondje.
Bio je više kao gost koji tu sjedi nego neki teret.
Ljudi su uskoro zaboravili da je on sve do one nesreće uvijek
dobivao čiste petice. Ali sada su se školske aktivnosti i priredbe
odvijale bez njega. Nije imao nikakvih prijatelja. Ali njemu ništa od
toga nije smetalo. Kad bi ostao sam to je značilo da se može izgubiti
u vlastitom malom svijetu. U školi ga je najviše privlačila briga o
kunićima i kozama koje su uzgajali, njega cvjetnih lijeha i čišćenje
razreda. Nikad se nije umarao od tih poslova, trajan mu je smiješak
bio na licu.
Na njega su u bid zaboravljali i kod kuće. Kad su jednom saznali da
njihov najstariji sin ne može više čitati i svladavati zadaće, Nakadni
roditelji - potpuno usredotočeni na školovanje svoje djece -
zanemarili su njega i obratiti pozornost na njegovu mlađu braću.
Nakad je bilo nemoguće nastaviti više razrede osnovne škole, pa
kad je završio pučku školu poslali su ga da živi s rodbinom u
Naganu, rodnom gradu njegove majke. Ondje je išao u
poljoprivrednu školu. Kako ni dalje nije znao čitati imao je mnogo
muke sa zadaćama, ali volio je rad u polju. Mogao je čak postati
farmer, da ga školski drugovi nisu toliko mučili. Toliko su uživali tući
toga došljaka, to gradsko dijete. Njegove su ozljede postale tako
ozbiljne (uključujući jedno deformirano uho) da ga je djed izvukao iz
škole i držao doma da pomaže oko kuće. Nakata je bio mirno,
poslušno dijete, pa su ga djed i baka jako voljeli.
Nekako u to vrijeme otkrio je da može razgovarati s mačkama. Oko
kuće bilo je nekoliko mačaka, i Nakata se s njima sprijateljio. Isprva
je mogao razmijeniti tek pokoju riječ, ali je prionuo kao da pokušava
svladati neki strani jezik i uskoro je mogao voditi proširene
razgovore. Kad god je bio slobodan volio je sjesti na trijem i
razgovarati s mačkama. One su ga sa svoje strane štošta poučile o
prirodi i svijetu oko njega. Zapravo je gotovo sve osnovno znanje o
svijetu i kako stvari teku naučio od svojih mačjih prijatelja.
U petnaestoj godini poslan je u obližnju tvornicu pokućstva da uči
obradu drveta. Bila je to manje tvornica a više mala radionica gdje se
izrađivalo pokućstvo pučkoga tipa. Načinjene stolice, stolovi i
komode otpremani su u Tokio. Nakata je zavolio rad u drvetu. Gazdi
se on jako sviđao, jer je bio vješt u rukama, nikada nije izostavio ni
najmanju pojedinost, nije mnogo govorio, i nikada, baš nikada se nije
požalio. Čitanje nacrta i zbrajanje brojeva nije mu bilo jača strana, ali
mimo toga dobro je radio sve čega bi se dotaknuo. Kad bi jednom
zapamtio korake u proizvodnji mogao ih je neumorno i beskrajno
ponavljati. Poslije dvije godine naukovanja dobio je posao s punim
radnim vremenom.
Nakata je tu radio dok nije prevalio pedesetu, nikada nije doživio
nikakvu nezgodu niti je bio na bolovanju. Nije pio ni pušio, nije
dokasna bdio niti se prejedao. Nikada nije gledao TV, a na radiju je
slušao samo program jutarnje vježbe. Djed i baka su na kraju umrli,
kao i njegovi roditelji. Svatko ga je volio, iako nije imao bliskih
prijatelja. Možda se jedino to i moglo očekivati. Kad su ljudi
pokušavali razgovarati s Nakatom, deset minuta je bilo dovoljno da
potroše sve što su imali reći.
Ipak, nikada nije osjećao da je osamljen ili nesretan. Nikada nije
osjetio spolnu želju, nije čak ni poželio da s nekim bude. Shvaćao je
da je različit od drugih ljudi. Iako to nitko nije primjećivao, on je mislio
da je njegova sjena na zemlji bljeđa, svjetlija, nego sjena drugih ljudi.
Jedino su ga mačke stvarno razumjele. U slobodne dane sjeo bi na
klupu u parku i povazdan brbljao s mačkama. Čudnovato je kako mu
s mačkama nikada nije ponestalo tema za razgovor.
Vlasnik radionice pokućstva umro je kad su Nakati bile pedeset
dvije godine, i radionica se uskoro zatvorila. Ta vrsta sumornog,
tamnog, tradicionalnog pokućstva nije se prodavala dobro kao
nekada. Svi su majstori zašli u godine, a mladi nisu pokazivali želje
da izuče taj zanat Sama radionica, izvorno usred polja, sada je bila
okružena novogradnjama, i počele su stizati pritužbe na buku i dim
kad su spaljivali strugotine. Vlasnikov sin, koji je radio u gradu za
jednu oglasnu tvrtku, nije želio preuzeti posao, pa je odmah nakon
očeve smrti prodao teren nekom trgovcu nekretninama. Trgovac je
srušio radionicu, poravnao zemljište i prodao ga graditelju stambenih
objekata koji je na njemu podignuo šesterokatnu zgradu. Već prvoga
dana prodaje prodali su sve do posljednjega stana.
Tako je Nakata izgubio posao. Kompanija je morala otplatiti neke
izvanredne dugove, tako je on dobio tek milostinju kao otpremninu.
Poslije toga nije mogao naći drugi posao. Tko bi zaposlio nepismena
čovjeka u pedesetim godinama koji zna samo izrađivati starinsko
pokućstvo koje nitko više ne želi?
Nakata je neprekidno radio trideset sedam godina bez ijednoga
dana odmora, pa je imao lijepu svotu novca na štednom računu u
poštanskom uredu. Općenito je trošio vrlo malo na sebe, pa je i bez
novog posla trebao udobno proživjeti starost sa svojom uštedom.
Kako nije znao čitati ni pisati, njegov račun je vodio neki rođak koji je
radio u općini. Iako je bio prilično ljubazan, taj rođak nije tako brzo
shvaćao, pa ga je jedan bezobzirni posrednik u poslu s
nekretninama nagovorio da novac investira u apartmansko naselje u
nekom skijališnom centru, te je na kraju zapao u velike dugove.
Otprilike u isto vrijeme kad je Nakata izgubio posao, taj rođak je
nestao s cijelom obitelji da bi pobjegao od vjerovnika. Očevidno su
ga progonili utjerivači dugova iz redova yakuze. Nitko nije znao gdje
mu je obitelj, čak ni jesu li više živi.
Kad je Nakata nagovorio nekoga znanca da pođe s njim do
poštanskog ureda i provjeri stanje na računu, otkrio je da mu je
ostalo tek nekoliko desetaka tisuća jena. Njegova otpremnina,
položena izravno na taj račun, također je iščeznula. Moglo se samo
reći da Nakata nije imao nimalo sreće - izgubio je posao i ostao bez
prebijene pare. Njegovi su rođaci suosjećali s njim, ali i od njih se
tražilo da budu partneri sa strane pa su jednako izgubili sve što su
uložili. Tako nitko od njih nije imao sredstava da pomogne Nakati u
času njegove nevolje.
Naposljetku je stariji od Nakatina dva mlađa brata u Tokiju odlučio
da se privremeno za nj pobrine. Posjedovao je manju stambenu
zgradu u Nakanu za samce - bio je to dio nasljedstva od roditelja -
pa je jedan stan ponudio starijem bratu. On se također brinuo za
novac koji su roditelji oporučno ostavili Nakati - neveliku svotu - i
isposlovao za njega da prima potporu za mentalno hendikepirane
osobe od tokijske gradske uprave. To je bio krajnji doseg bratske
"skrbi". Usprkos nepismenosti Nakata se mogao sam brinuti o svojim
svakidašnjim potrebama, i uspijevao je spajati kraj s krajem sve dok
mu je bila pokrivena stanarina.
Njegova dva brata imala su vrlo malo dodira s njim. Vidjeli su ga
nekoliko puta kad se tek preselio natrag u Tokio, ali to je bilo sve.
Živjeli su odvojeno više od trideset godina, i način njegova života
previše se razlikovao. Nijedan od njih nije ništa osobito osjećao
prema njemu, a u svakom slučaju bili su odveć zauzeti vlastitim
karijerama da bi se brinuli o zaostalom bratu.
Ali to hladno postupanje nije uznemirilo Nakatu. Bio je naviknut na
samoću i zapravo mu je smetalo kad bi ljudi mijenjali navike da bi bili
ljubazni s njim. Nije bio ni ljut što mu je rođak profućkao životnu
ušteđevinu. Razumio je da je grozno što se to dogodilo, naravno, ali
nije bio razočaran zbog cijele te stvari. Nakata nije imao pojma što je
apartmansko naselje u skijališnom centru, ili što znači "investiranje",
niti je shvaćao što uključuje uzimanje "zajma". Živio je u svijetu koji
se opisivao veoma ograničenim rječnikom.
Za njega su samo svote do svojih pet tisuća jena imale neko
značenje. Sve iznad toga - sto tisuća jena, milijun, deset milijuna -
njemu je bilo jednako. To je značilo tek mnogo novaca. Mogao je
imati ušteđevinu, ali nikada je nije vidio. Samo su mu govorili: "Evo
koliko imate na računu", pa bi mu kazali svotu koja je njemu bila
apstraktan pojam, I tako, kad je sve to nestalo, on nikada nije imao
osjećaj da je izgubio nešto stvarno.
Tako je Nakata vodio zadovoljan život u malom stanu koji mu je
priskrbio brat, primao mjesečnu potporu, rabio posebnu autobusnu
propusnicu, odlazio u obližnji park da brblja s mačkama. Taj kutak
Nakana postao je njegov novi svijet. Upravo kao psi i mačke, on je
obilježio svoj teritorij, graničnu crtu preko koje, osim u iznimnim
situacijama, nikada nije zakoračio. Sve dok je ostajao ondje osjećao
se sigurno i spokojno. Nikakva nezadovoljstva, nikakve ljutnje ni na
što. Nikakvih osjećaja samoće, tjeskoba zbog budućnosti ili briga što
je život težak i nezgodan. Iz dana u dan, više od deset godina, to je
bio njegov život, smireno uživanje u svemu što se zbivalo.
Sve do dana kad se pojavio Johnnie Walker.
Nakata godinama nije vidio more, jer u okrugu Nagano nije bilo
mora, a ni u četvrti Nakano. Sad je prvi put shvatio da je tako dugo
bio bez mora. Nije na njega ni pomislio sve te mnoge godine.
Kimnuo je sam sebi nekoliko puta, potvrđujući tu činjenicu. Skinuo je
šešir, protrljao dlanom kratko ošišano tjeme, vratio šešir na glavu i
zurio u more. Ovo je doseg njegova znanja o moru: ono je veoma
veliko, ono je slano, i u njemu žive ribe.
Sjedio je na klupi, udisao miris mora, promatrao galebove kako
kruže iznad glave, gledao brodove na sidrištu. Katkada bi bijeli galeb
sledo na svježu ljetnu travu u parku. Bijelo na zelenom bilo je
krasno. Nakata je pokušao dozvati galeba dok je hodao po travi, ali
nije mu odgovarao nego ga je hladno gledao. Nije bilo mačaka u
blizini. Jedine životinje u parku bili su galebovi i vrapci. Dok je pio
topao čaj iz termosice, kiša je počela škropiti i Nakata je otvorio svoj
dragocjeni kišobran.
Kad se Hoshino vratio u park, malo prije dvanaest, kiša je prestala.
Nakata je sjedio na klupi kako ga je ostavio, sa sklopljenim
kišobranom, i zurio u more. Hoshino je negdje parkirao kamion i
došao taksijem.
- Hej, žao mi je što je toliko trajalo - ispričavao se. Polivinilska putna
torba visjela mu je o ramenu. - Mislio sam da ću prije biti gotov, ali
svašta je iskrsnulo. Kao da se u svakom skladištu mora naći netko
da ti zagorčava život.
- Nakad to nije nimalo smetalo. Samo sam sjedio ovdje i gledao
more.
- Hmm - promrmlja Hoshino. Pogledao je u istom smjeru, ali vidio je
samo derutan stari mol i naftu kako pluta na površini vode.
- Već dugo nisam vidio more.
- Zbilja?
- Zadnji put sam ga vidio u pučkoj školi. Bio sam na morskoj obali u
Enoshimi.
- Kladim se da je to bilo prije mnogo vremena.
- U to su vrijeme Amerikanci bili okupirali Japan. Obala u Enoshimi
bila je puna američkih vojnika.
- Mora da se šalite.
- Ne, ne šalim se.
- Ma dajte - reče Hoshino - nikada Amerika nije okupirala Japan.
- Nakata ne zna pojedinosti, ali Amerika je imala zrakoplove koji su
se zvali B-29. Bacili su mnogo bombi na Tokio, pa sam otišao u
okrug Yamanashi. Ondje sam obolio.
- Da? Svejedno... rekao sam vam da ne volim dugačke priče. U
svakom slučaju krenimo dalje. Potrajalo je duže nego sam mislio, i
uskoro će se smračiti ako se ne maknemo.
- Kamo idemo?
- Na Shikoku, naravno. Prijeći ćemo most. Rekli ste da idete na
Shikoku, zar ne?
- Da. Ali što je s vašim poslom?
- Ne brinite se o tome. Bit će još ondje kad se vratim. Nakupio sam
velik višak sati pa sam pomislio kako bih morao uzeti nekoliko
slobodnih dana. Istinu govoreći, ni ja nikada nisam bio na Shikokuu.
Mogao bih malo pogledati kako je tamo. Osim toga, vi ne znate čitati,
je li tako? Tako će biti puno lakše ako budem s vama da vam
pomognem kupiti kartu. Osim ako želite da ne budem s vama.
- Ne, Nakata bi bio sretan da budete sa mnom.
- Onda učinimo tako. Ja sam već provjerio vozni red autobusa.
Shikoku - evo nas, dolazimo!
Poglavlje 23
Ne znam je li duh prava riječ, ali to jamačno nije od ovoga svijeta -
toliko mogu reći na prvi pogled.
Osjećam nešto i naglo se budim i tu je ona. Duboka je noć ali soba
je čudnovato svijetla, mjesečina struji kroz prozor. Znam da sam
navukao zastore prije lijeganja, ali oni su sada širom razmaknuti.
Jasno se ocrtava silueta neke djevojke, okupane mjesečinom
bijelom kao kost.
Otprilike je moje dobi, petnaest ili šesnaest godina. Rekao bih
petnaest. Velika je razlika između petnaest i šesnaest. Malena je i
vitka, drži se uspravno, i ne izgleda nimalo krhko. Kosa joj visi do
ramena, s kovrčicama na čelu. Nosi plavu haljinu s valovitim
obrubom koji je dug točno koliko treba. Nema na sebi cipela ni
čarapa. Dugmad na rukavima haljine uredno je zakopčana. Haljina
ima okrugao, otvoren ovratnik, pokazujući lijepo oblikovan vrat.
Sjedi za stolom, bradu je oslonila na ruke, zuri u nešto na zidu i o
nečemu razmišlja. Ništa previše zamršeno, rekao bih. Prije bi se
reklo da se prepustila nekoj dragoj, toploj nedavnoj uspomeni. Svako
malo nagovještaj smiješka skupi se u kutovima njezinih usta. Ali
sjene što ih baca mjesečina ne dopuštaju mi da razaberem
pojedinosti njezina izraza. Ne želim je prekidati što god radila, pa se
pravim da spavam, zadržavajući dah i pokušavajući ostati
neprimijećen.
Ona mora biti duh. Prije svega, odveć je lijepa. Crte su joj zanosne,
ali nije samo to. Toliko je savršena da znam da ne može biti stvarna.
Sliči na osobu koja je upravo iskoračila iz sna. Njezina čista ljepota
budi u meni osjećaj blizak tuzi - veoma običan osjećaj, premda ga
samo nešto izvanredno može izazvati.
Omotan sam pokrivačima, zadržavam dah. Ona i dalje sjedi ondje
za stolom, bradu podupire rukama, jedva da se miče. Povremeno se
njezina brada malko pomakne, mijenjajući sasvim neznatno nagib
glave. To je jedino što se miče u cijeloj sobi. Mogu vidjeti veliku
rascvalu svibu pod prozorom, tiho blista na mjesečini. Nema vjetra, i
ne mogu čuti nikakva zvuka. Sve se to doima kao da sam možda
umro, ne znajući. Mrtav sam, a ta djevojka i ja potonuli smo na dno
duboka vulkanskoga jezera.
Odjedanput ona odmiče ruke od brade i spušta ih na krilo. Dva
mala blijeda koljena pokažu se ispod obruba. Prestaje zuriti u zid i
okreće se u mojem smjeru. Podiže ruku i dodiruje kosu na čelu -
njezini tanki djevojački prsti počivaju neko vrijeme na čelu, kao da
nastoji izvući neku zaboravljenu misao. Ona gleda u mene. Srce mi
ludo udara u prsima, ali na neki čudan način ne osjećam se kao da
netko gleda u mene. Možda ona ne gleda u mene nego iza mene.
U dubini našega kraterskog jezera sve je tiho. Vulkan je vjekovima
ugašen. Sloj iznad sloja samoće, kao naslage meka mulja. Malo
svjetla što uspijeva prodrijeti do dubina osvjetljuje okolinu kao
ostatke nekoga slabašnog, dalekog pamćenja. Na tim dubinama
nema znakova života. Ne znam koliko me dugo gleda - možda ne
mene, nego mjesto na kojem se nalazim. Ovdje se ne primjenjuju
pravila vremena. Vrijeme se širi, zatim se steže, sve u skladu s
kucanjem srca.
A zatim, bez upozorenja, djevojka ustaje i na vitkim nogama korača
prema vratima. Vrata su zatvorena, ali ona nestaje bez zvuka.
Ostajem gdje jesam, u krevetu. Oči su mi otvorene tek kao
pukotina, ne mičem nijedan mišić. Znam samo da bi se mogla vratiti,
pomislim. Shvaćam da to i želim. Ali koliko god čekam ona se ne
vraća. Podignem glavu i pogledam fluorescentne brojke na budilici
kraj uzglavlja. Tri i dvadeset pet. Ustanem iz kreveta, odem do
stolice na kojoj je sjedila i dodirnem je. Nije nimalo topla.
Provjeravam stol, nadajući se da ću naći nešto - jednu vlas, možda?
- što je ostalo iza nje. Ali ničega nema. Sjedam na stolicu, dlanovima
protrljam obraze i jedanput duboko uzdahnem.
Navlačim zastore i zavlačim se natrag pod pokrivače, ali nema
šanse da sada zaspim. Glava mi je prepuna one zagonetne
djevojke. Prvo što sam zapazio bila je neka čudna, strašna sila,
različita od svega što sam ikada doživio, koja je nicala u mojem srcu,
puštala ondje korijenje, rasla. Zarobljeno u grudima, moje toplo srce
širi se i steže neovisno o mojoj volji, bez prestanka.
Palim svjetlo i čekam zoru, sjedeći u krevetu. Ne mogu čitati, ne
mogu slušati glazbu. Ne mogu ništa činiti nego samo sjediti, čekajući
da osvane jutro. Kad se nebo počelo zabjeljivati, napokon malo
usnem. Kad sam se probudio, jastuk mi je hladan i mokar od suza.
Ali za čim suze? Pojma nemam.
Oko devet Oshima dojuri grmeći u svojoj Miati, i spremamo se
otvoriti knjižnicu. Kad sve dovršimo ja mu pravim kavu. Naučio me je
kako da to točno činim. Ručno samelji zrnje, uzavrij vodu u loncu s
uskim grljkom, neka malo odstoji, potom polako - ali zbilja polako -
izlij vodu kroz papirnati filtar. Kad je kava gotova Oshima u nju
stavlja mrvicu šećera, tek reda radi, ali bez mlijeka. Tako je najbolje,
inzistira on. Sebi napravim malo čaja Earl Grey.
Oshima ima na sebi sjajnu smeđu košulju kratkih rukava i bijele
lanene hlače. Briše naočale novim novcatim rupčićem koji vadi iz
džepa, i okreće se k meni. - Ne izgledaš kao da si mnogo spavao.
- Ima nešto što bih volio da učinite za mene - kažem.
- Samo reci.
- Želim slušati "Kafku na žalu". Možete li nabaviti ploču?
- A ne CD?
- Ako je moguće volio bih slušati ploču, da čujem kako je to izvorno
zvučilo. Naravno, morat ćemo naći i gramofon.
Oshima oslanja prste na sljepoočnicu i razmišlja. - Mogao bi biti
neki stari stereo u spremištu. Ali ne mogu jamčiti da još radi.
Odlazimo u sobicu što gleda na parkiralište. Nema prozora, samo
ostakljeni otvor visoko gore. Naokolo su razbacani predmeti iz
različitih razdoblja - pokućstvo, posuđe, časopisi, odjeća i slike. Neki
su očevidno vrijedni, ali neki - zapravo većina - ne vrijede mnogo.
- Jednoga se dana moramo riješiti ovoga smeća - primjećuje
Oshima - ali nitko nije bio dovoljno hrabar da u to zaroni.
Usred sobe, gdje se čini da je vrijeme stalo, nalazimo stari stereo
Sansui. Pokriven je tankim slojem prašine, reklo bi se da je u
dobrom stanju, iako je moralo proći više od dvadeset pet godina od
vremena kad je bio suvremena audio oprema. Cijeli uređaj sastoji se
od prijamnika, pojačala, postolja i zvučnika za police s knjigama.
Nalazimo također zbirku starih LP-a, većinom pop-muzika
šezdesetih godina - Beatles, Stones, Beach Boys, Simon
&Garfunkel, Stevie Wonder. Oko trideset albuma, sve skupa. Neke
vadim iz omota. Tko god ih je slušao, dobro je na njih pazio, jer
nigdje nema ni traga plijesni ili ogrebotini.
I jedna gitara se nalazi u spremištu, još sa žicama. Plus hrpa starih
časopisa za koje nikada nisam čuo, i jedan starinski teniski reket.
Sve nalik na ruševine ne tako davne prošlosti.
- Zamišljam da su sve ove stvari pripadale dečku gospođice Saeki -
kaže Oshima. - Kao što spomenuh, nekada je živio u ovoj zgradi, pa
su valjda bacili njegove stvari ovamo dolje. Ali stereo izgleda da je
novijeg datuma.
Odvlačimo stereo i ploče u moju sobu. Brišemo prašinu,
uključujemo u struju, povezujemo gramofon i pojačalo, okrećemo
prekidač. Na pojačalu se upali malo zeleno svjetlo i postolje se
počne okretati. Provjeravam glavu i vidim da ima još pristojnu iglu,
zatim vadim crvenu ploču "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" i
stavljam je na postolje. Počinje svirati poznati uvod na gitari. Zvuk je
mnogo čistiji nego što sam očekivao.
- Japan ima svojih problema - kaže Oshima smiješeći se - ali zbilja
znamo praviti dobre zvučne sisteme. Ova stvar nije rabljena
stoljećima, ali još sjajno zvuči.
Slušamo album Beatlesa neko vrijeme. Kad se usporedi s
verzijama na CD-u, zvuči kao sasvim različita muzika.
- No, dobili smo nešto na čemu ćemo slušati - zaključuje Oshima -
ali nabaviti singl "Kafka na žalu" mogao bi biti problem. To je danas
prilično rijetka stvar. Znaš što - pitat ću moju majku. Vjerojatno ima
negdje spremljen primjerak. Ili će barem znati nekoga tko ima.
Kimnem.
Oshima podigne prst, kao učitelj koji upozorava učenika. – Jedna
stvar, ipak. Nemoj to nikada svirati kad je gospođica Saeki ovdje.
Nipošto. Jasno?
Opet kimnem.
- Kao u Casablanci - kaže on i mrmlja početne taktove melodije "As
Time Goes By". - Da nisi navijao tu pjesmu, u redu?
- Oshima, ima nešto što želim pitati. Dolazi li ovamo i jedna
petnaestogodišnja djevojka?
- Pod ovamo misliš na knjižnicu?
Kimnem.
Oshima nakrivi glavu i malo se zamisli. - Ne, koliko ja znam - kaže
zureći u mene kao da kroz prozor gleda u sobu. - To je čudno
pitanje.
- Mislim da sam je nedavno vidio - kažem.
- Kad je to bilo?
- Sinoć.
- Sinoć si ovdje vidio petnaestogodišnju djevojku?
- Da.
- Kakvu djevojku?
Malo pocrvenim. - Jednostavno djevojku. Kosa do ramena. Nosi
plavu haljinu.
- Je li bila lijepa?
Kimnem.
- Mogla bi to biti seksualna fantazija - kaže Oshima i naceri se. -
Svijet je pun čudnih stvari. Ali za zdrava heteroseksualna dečka
tvojih godina nije čudno imati takve seksualne fantazije.
Sjetim se kako me je Oshima vidio pred kolibom gola golcata, pa
još više pocrvenim.
Za vrijeme stanke za ručak Oshima mi bez riječi pruži singl "Kafka
na žalu" u malom kvadratnom omotu. - Pokazalo se da moja mama
ima tu ploču. Pet primjeraka, ako možeš vjerovati. Ona se zaista
dobro brine za stvari. Pomalo hrčak, ali mislim da se ne bismo smjeli
žaliti.
- Hvala - kažem.
Vraćam se u sobu i vadim ploču iz omota. Ploča izgleda kao da
nikada nije rabljena. Na fotografiji na omotu gospođica Saeki – imala
je devetnaest godina, prema Oshimi - sjedi za klavirom u studiju za
snimanje. Gledajući ravno u kameru, bradu podupire rukama
oslanjajući se na stalak za note, glava joj je lagano nagnuta na jednu
stranu, stidljiv nenamješten smiješak na licu, stisnute usne ugodno
razvučene, dražesne crte u kutovima. Kosu joj straga drži plastična
ukosnica rako da joj ne pada na lice, dio desnoga uha vidljiv je kroz
uvojke. Njezina svijetloplava haljina je kratka i ovješena, na lijevom
zapešću srebrena narukvica, njezin jedini ukras. Par laganih sandala
leži kraj klavirskoga stolca, njezina bosa stopala su ljupka.
Izgleda kao simbol nečega. Jednog vremena, jednog mjesta.
Jednog stanja duha. Izgleda kao duh koji je iskrsnuo iz sretnog
slučajnog susreta. Neka vječna, naivna nevinost, koja se nikada
neće okaljati, lebdi oko nje kao spore u proljeće. Na toj fotografiji
vrijeme se zaustavilo. Godina 1969. - prizor iz doba davno prije nego
što sam se i rodio.
Znao sam od prvog časa da je djevojka koja je sinoć pohodila moju
sobu bila gospođica Saeki. Nisam u to posumnjao nijedne sekunde,
nego sam samo htio provjeriti.
Kad se usporedi kakva je bila u petnaestoj, devetnaestogodišnja
gospođica Saeki izgleda odraslo, zrelije. Da moram usporediti njih
dvije, rekao bih da na fotografiji obris njezina lica izgleda oštrije,
određenije. Neka tjeskoba nedostaje na starijoj od njih. Ali inače su
ta devetnaestogodišnjakinja i petnaestogodišnjakinja koju sam vidio
gotovo identične. Smiješak na fotografiji je isti onaj koji sam vidio
prošle noći. Kako je podupirala glavu rukama, i nagnula glavu -
također isto. I kod gospođice Saeki sada, kod gospođice Saeki u
stvarnom vremenu, mogu vidjeti iste izraze i kretnje. Ushićen sam
što se nisu nimalo promijenile one crte, i osjećaj onostranosti koji je
prati. I njezin stas je gotovo isti.
Ipak, na toj fotografiji devetnaestogodišnjakinje ima nečega što
znam da je sredovječna žena zauvijek izgubila. Možete to nazvati
istjecanjem energije, koja je bezbojna, prozirna, nimalo upadljiva,
kao svježa voda što tajno curi između stijena - neka vrst prirodne,
neokaljane privlačnosti koje vas pogađa ravno u srce. Ta blistava
energija curi iz čitava njezina bića dok ondje sjedi za klavirom.
Samim promatranjem tog sretnog osmijeha možete slijediti lijepu
stazu kojom zadovoljeno srce mora poći. Kao sjaj krijesnice koji traje
dugo nakon njezina iščeznuća u tami.
Sjedim na krevetu dugo, s omotom ploče u ruci, ni o čemu ne
razmišljam, samo puštam da protječe vrijeme. Otvaram oči, odlazim
do prozora, duboko udišem svjež zrak, hvatam dašak mora na
povjetarcu što se probija kroz borovu šumu. Ono što sam prošle noći
vidio u ovoj sobi zacijelo je bila gospođica Saeki u dobi od petnaest
godina. Stvarna gospođica Saeki, naravno, još je živa. Žena od
pedeset i nešto, živi stvarnim životom u stvarnom svijetu. Čak i sad
je gore u svojoj sobi za stolom, obavlja posao. Da bih je vidio,
moram samo izaći iz ove sobe pa uza stubište, i ondje će biti. Mogu
se s njom sresti, s njom govoriti, ali ništa od toga ne mijenja činjenicu
da je ono što sam ovdje vidio bio njezin duh. Oshima mi je rekao da
ljudi ne mogu biti na dva mjesta odjednom, ali ja mislim da je to
moguće. Zapravo, siguran sam u to. Ljudi mogu postati poput
duhova dok su još živi.
A ima još jedna važna činjenica: mene privlači taj duh, nešto me
vuče k njemu. Ne ka gospođici Saeki koja je upravo sada ovdje,
nego k onoj petnaestogodišnjakinji koje nema. Jako me vuče,
osjećaj je tako snažan da ga ne mogu objasniti. I nitko me ne može
razuvjeriti da to nije stvarno. Možda ona ne postoji u stvarnosti, ali
sama pomisao na nju tjera moje srce - moje meso i krv, moje stvarno
srce - da udara kao ludo. Ti osjećaji su stvarni kao krv po cijelim
mojim grudima one užasne noći.
Kad se primakne vrijeme zatvaranja gospođica Saeki silazi odozgo,
potpetice joj lupkaju dok hoda. Kad je ugledam, ukočim se i ne mogu
čuti lupanje svoga srca. Vidim onu petnaestogodišnju djevojku
unutar nje. Kao kakva mala životinja u zimskom snu, ona se smotala
u šupljini unutar gospođice Saeki, usnula.
Gospođica Saeki me nešto pita ali ne mogu odgovoriti. Čak ni ne
znam što je rekla. Ne mogu je čuti, naravno - njezine riječi potresaju
moje bubnjiće i mojem mozgu prenose poruku koja je pretvorena u
riječi - ali nema spoja između riječi i značenja. Od zbunjenosti
pocrvenim i promucam nešto glupo. Oshima se umiješa i odgovori
na njezino pitanje. Ja kimnem na ono što je rekao. Gospođica Saeki
se nasmiješi, obojici nam kaže do viđenja, i odlazi doma. Slušam
zvuk njezina Golfa dok izlazi s parkirališta, dok se stišava u daljini i
iščezava.
Oshima ostaje i pomaže mi zatvoriti knjižnicu preko noći.
- Da se nisi u nekoga zaljubio? - pita. - Izgledaš nekako odsutno.
Pojma nemam kako bih trebao odgovoriti. - Oshima - napokon
kažem - prilično je čudno ovo što ču upitati, ali mislite li da je
nemoguće da netko postane duhom dok je još živ?
On prestane sređivati prijamni stol i pogleda me. - Veoma
zanimljivo pitanje, zapravo. Pitaš li o ljudskom duhu u književnom
smislu - metaforički, drugim riječima? Ili misliš na konkretnu
činjenicu?
- Više kao konkretnu činjenicu, rekao bih - kažem.
- Uz pretpostavku da duhovi stvarno postoje?
- Točno.
Oshima skida naočale, briše ih rupčićem i opet ih stavlja. - To je
ono što se naziva "živim duhom". Ne znam kako je u stranim
zemljama, ali takve se stvari često pojavljuju u japanskoj
književnosti. Priča o Genjiju, primjerice, puna je živih duhova. U
hejanskom razdoblju - ili barem u njegovoj duševnoj sferi - ljudi bi
kadšto postali živi duhovi i putovali kroz prostor da ispune svaku
svoju želju. Jesi li čitao Genjija?
Odmahnem glavom.
- Naša knjižnica posjeduje nekoliko modernih prijevoda, pa bi dobro
bilo da neki pročitaš. Jedan je takav primjer kad Gospa Rokujo - ona
je jedna od ljubavnica Kneza Genjija - toliko izgara od ljubomore na
Genjijevu glavnu ženu, Gospu Aoi, da se pretvara u zloduha koji je
opsjeda. Iz noći u noć ona napada Gospu Aoi u postelji dok je
naposljetku ne ubije. Gospa Aoi je nosila Genjijevo dijete, i to je
rasplamsalo mržnju Gospe Rokujo. Genji je sazvao svećenike da
istjeraju zloduha, ali uzalud. Bilo je nemoguće oduprijeti se zloduhu.
- Ali najzanimljiviji je dio priče to što Gospa Rokujo ni ne sluti da je
postala živi duh. Imala je noćne more i probudila se, samo da bi
otkrila kako njezine duge crne kose zaudaraju po dimu. Nemajući
pojma što se zbiva, bila je potpuno zbunjena. Taj dim je zapravo
dolazio od tamjana koji su svećenici palili dok su molili za Gospu Aoi.
Posvema nesvjesna toga, ona je letjela kroz prostor i prolazila kroz
tunel svoje podsvijesti do ložnice Aoi. To je jedna od najtajnovitijih i
najuzbudljivijih epizoda u Genjiju. Poslije, kad je Gospa Rokuji
spoznala što radi, ona se pokaje za počinjene grijehe, obrije kosu i
odrekne se svijeta.
- Svijet groteske je tama u nama. Davno prije nego što su Freud i
Jung osvijetlili djelovanje podsvjesnoga, ta uzajamnost između tame
i našega podsvjesnoga, ta dva oblika tame, bila je ljudima očita. Nije
to bila ni metafora. Odemo li dublje unatrag, nije to bila čak ni
uzajamnost. Dok Edison nije izumio električno svjetlo, većina svijeta
bila je potpuno pokrivena tamom. Fizička tama izvana i unutarnja
tama duše bile su pomiješane, bez granice koja bi ih dijelila. Bile su
izravno povezane. Ovako. - Oshima tijesno pripije svoje ruke.
- U doba Murasakija Shikibua živi duhovi su bili i groteskna pojava i
prirodno stanje ljudskoga srca kakvo su tada imali. Ljudi iz toga
razdoblja vjerojatno nisu mogli to zamisliti kao dvije međusobno
odijeljene vrste tame. Ali danas su stvari različite. Tama u
izvanjskom svijetu je iščeznula, ali tama u našem srcu ostaje,
praktično nepromijenjena. Upravo poput ledenog brijega, ono što
nazivamo egom ili sviješću, većim je dijelom uronjeno u tamu. I to
otuđenje katkada u nama stvara duboko protuslovlje ili zbrku.
- Oko vaše planinske kolibe - to je stvarna tama.
- Apsolutno - kaže Oshima. - Ondje još postoji stvarna tama.
Katkada odem onamo samo da je doživim.
- Što potakne ljude da postanu živi duhovi? Je li to uvijek nešto
negativno?
- Nisam stručnjak, ali koliko znam, da, svi oni živi duhovi iskrsnu iz
negativnih emocija. Krajnji osjećaji u ljudima većinom naginju k tomu
da budu istodobno vrlo individualni i vrlo negativni. A ti živi duhovi
nastaju kroz nekakvo spontano rađanje. Na žalost, mora se reći da
nema slučajeva pojave živih duhova koji bi ispunili neku logičnu
pretpostavku ili donijeli svijetu mir.
- A zbog ljubavi?
Oshima sjeda i razmišlja o tome. – To je tvrd orah. Mogu ti samo
reći da nikada nisam naletio na takav primjer. Doduše, tu je ona
priča, "Obećanje krizantema", u Pričama o mjesečini i kiši. Jesi li je
čitao?
- Ne - odgovorim.
- Priče o mjesečini i kiši napisao je čovjek po imenu Ueda Akinari,
potkraj razdoblja Edo. Ali radnja se događa u ranijem razdoblju
Zaraćenih država, pa je zbog toga Uedin pristup malko nostalgičan ili
retrospektivan. Kako god, u toj priči dva samuraja postaju odani
prijatelji i zareknu se međusobno kao da su braća po krvi. To je za
samuraje bilo veoma ozbiljno. Biti braća po krvi značilo je biti
spreman založiti život za prijatelja. Živjeli su daleko jedan od
drugoga, služili su različite gospodare. Jedan je pisao drugomu da
će ga, bez obzira na bilo što, posjetiti kad krizanteme budu u cvatu.
Drugi je otpisao da će čekan njegov dolazak. Ali prije nego što je prvi
mogao krenuti na put, upleo se u neku nevolju u svojem kraju, dopao
tamnice, i nije mu bilo dopušteno da izađe ili pošalje pismo. Napokon
je prošlo ljeto i stigla im jesen, doba kada cvatu krizanteme. U tim
uvjetima on neće moći ispuniti obećanje prijatelju. A samuraju ništa
nije važnije od obećanja. Čast je važnija od života. Tako taj samuraj
počini harakiri, postaje duhom i juri prostranstvima da pohodi
prijatelja. Oni sjednu kraj krizantema i narazgovaraju se do mile
volje, a potom duh iščezne s lica zemlje. To je divna priča.
- Ali on je morao umrijeti da bi postao duhom.
- Da, to je točno - kaže Oshima. - Reklo bi se da ljudi ne mogu
postati živi duhovi zbog časti ili ljubavi ili prijateljstva. Da bi to postali
moraju umrijeti. Ljudi odbacuju život zbog časti, ljubavi ili
prijateljstva, i tek tada se pretvaraju u duhove. Ali kada govoriš o
živim duhovima - no, to je druga priča. Čini se da njih uvijek potiče
zlo.
Mozgam o tome.
- Ali kao što si rekao - nastavlja Oshima - moglo bi biti primjera ljudi
koji postaju živi duhovi zbog pozitivnih osjećaja ljubavi. Ali nisam
mnogo proučavao tu građu, bojim se. Možda se to događa. Ljubav
može iznova sagraditi svijet, kažu, tako je sve moguće kad je riječ o
ljubavi.
- Jeste li ikada bili zaljubljeni? - upitam.
On se zagleda u mene, malo odmaknut. - Što ti misliš? Ja nisam
zvjezdača ili paprovo stablo. Ja sam živo ljudsko stvorenje, ja dišem.
Bio sam zaljubljen, naravno.
- Nije to ono što hoću reći - kažem crveneći se.
- Znam - kaže on, i nježno mi se smiješi.
Kad je Oshima otišao, vraćam se u svoju sobu, okrećem stereo na
45 okretaja, spuštam iglu i slušam "Kafku na žalu", prateći stihove na
omotu.
Ti sjediš na rubu svijeta.
Ja sam u grotlu kojeg više nema.
Riječi bez slova
Stoje u sjeni vrata.
Mjesec obasjava usnula guštera,
Male ribe pljušte s neba.
Pod prozorom ima vojnika,
Iskradaju se da umru.
(Pripjev)
Kafka sjedi na stolici kraj žala,
Razmišlja kanda o njihalu što giba svijet.
Kad je tvoje srce zatvoreno,
Sjena nepomične sfinge
Postaje nož što ti para snove.
Prsti djevojke što se utapa
Traže ulazni kamen, i više.
Podižući rub azurne haljine,
Ona zuri –
u Kafku na žalu.
Slušam ploču tri puta. Prije svega, čudim se kako se ploča s takvim
stihovima mogla prodati u više od milijun primjeraka. Ne kažem da
su posvema nejasni, samo su nekako apstraktni i nadnaravni.
Stihovi koji se baš lako ne pamte. Ali poslušajte ih nekoliko puta i
počinju vam zvučiti poznato. Jedna po jedna riječ nastanjuje se u
mojem srcu. Čudnovat je to osjećaj. Slike onkraj ikakva značenja
dižu se kao izrezani likovi i stoje same, kao kad sam usred duboka
sna.
Melodija je lijepa i jednostavna, ali drukčija. I glas gospođice Saeki
s njom se prirodno stapa. Njezinu glasu treba više snage - nije ono
što biste nazvali profesionalnom pjevačicom - ali taj vam glas nježno
čisti dušu kao što proljetna kiša pere pristupno kamenje u vrtu.
Svirala je na klaviru i pjevala, zatim su dodali dio s gudačima i
oboom. Zbog ograničenih sredstava aranžman je morao biti
jednostavan, ali zapravo ta jednostavnost daje pjesmi privlačnost.
Dva neobična akorda pojavljuju se u pripjevu. Drugi akordi u pjesmi
nisu ništa posebno, ali ta dva su različita, od one vrste koju ne
možete shvatiti slušajući samo dva-tri puta. Isprva sam se osjećao
zbunjeno. Da malo pretjeram, osjećao sam se čak izdano, šokirala
me je potpuna neočekivanost zvukova, uznemirila me, kao kad
hladan vjetar iznenada zapuhne kroz pukotinu. Ali kada završi
pripjev, ta lijepa melodija se vraća, vraćajući vas u onaj iskonski
svijet sklada i prisnosti. Tu više nema studena vjetra. Klavir svira
završnu notu dok gudači tiho drže posljednji akord, a treperav zvuk
oboe privodi pjesmu kraju.
Slušajući pjesmu nebrojeno puta, počinjem donekle shvaćati zašto
je "Kafka na žalu" ganuo toliko mnogo ljudi. Pjesma je izravna i
nježna u isto vrijeme, proizvod moćna ali nesebična srca. U njoj ima
nekoga čudotvornog osjećaja - ono preklapanje suprotnosti. Stidljiva
devetnaestogodišnja djevojka iz provincijskoga grada piše stihove o
svojem dalekom mladiću, sjeda za klavir i uglazbljuje ih, zatim bez
oklijevanja pjeva to što je stvorila. Ona nije pisala pjesmu za druge
da je čuju, nego za sebe - da zagrije svoje srce, makar malo. I
njezina zaokupljenost sobom izaziva istančan ali snažan akord u
srcima slušatelja.
Slažem jednostavnu večeru od stvari u frižideru, zatim opet
stavljam "Kafku na žalu" na postolje. Sklopljenih očiju sjedam na
stolicu i pokušavam zamisliti devetnaestogodišnju gospođicu Saeki u
studiju gdje svira klavir i pjeva. Razmišljam o ljubavi koju je osjećala
dok je pjevala. I kako je bezumno nasilje rastavilo tu ljubav zauvijek.
Ploča se odvrtjela, igla se diže i vraća u ležište.
Možda je gospođica Saeki upravo u ovoj sobi pisala riječi za "Kafku
na žalu". Što više slušam ploču, to više sam siguran da je taj Kafka
na žalu onaj dječak sa slike na zidu. Sjedam za stol i, kao ona prošle
noći, držim bradu u rukama i zurim pod istim kutom u sliku ispred
sebe. Sada sam siguran - ovdje ju je morala napisati. Vidim je kako
zuri u sliku, sjećajući se dječaka, pišući pjesmu koju je poslije
uglazbila. To je moralo biti noću, kad je vani bila mrkla tama.
Ustajem, odlazim do zida i pobliže ispitujem sliku. Dječak gleda u
daljinu, oči su mu pune tajanstvene dubine. U jednom kutku neba
ima oštro ocrtanih oblaka, a najveći izgleda kao sfinga koja puže.
Pretražujem pamćenje. Sfinga je bila neprijatelj kojega je Edip
pobijedio kad je riješio zagonetku, i čim je čudovište doznalo da je
izgubilo, skočilo je s litice i ubilo se. Zahvaljujući tomu pothvatu Edip
je postao kralj Tebe i na kraju se oženio vlastitom majkom. A ime
Kafka? Slutim da ga je gospođica Saeki upotrijebila zato što se u
njezinu umu tajanstvena samoća dječaka na slici preklapala s
Kafkinim fikcionalnim svijetom. To bi objasnilo naslov: osamljena
duša luta kraj apsurdna žala.
Ostali stihovi preklapaju se s onim što se meni dogodilo. Dio koji
kaže "male ribe pljušte s neba" - zar to nije točno ono što se
dogodilo u trgovačkoj četvrti kad su pljuštale stotine srdela i skuša?
Dio koji kaže kako sjena "postaje nož što ti para snove" - to bi moglo
biti probadanje moga oca. Prepisujem sve stihove u bilježnicu i
proučavam ih, podcrtavajući dijelove koji me napose zanimaju. Ali na
kraju sve je odveć sugestivno i ne znam što da s tim činim.
Riječi bez slova
Stoje u sjeni vrata...
Prsti djevojke što se utapa
Traže ulazni kamen...
Pod prozorom ima vojnika,
Iskradaju se da umru...
Što bi to moglo značiti? Jesu li to samo slučajne podudarnosti?
Prilazim prozoru i gledam u vrt. Tama se upravo spušta na svijet.
Odlazim u čitaonicu, sjedam na sofu i otvaram Tanizakijev prijevod
Priče o Genjiju. U deset liježem, gasim svjetlo kraj uzglavlja i
sklapam oči čekajući da se petnaestogodišnja gospođica Saeki vrati
u ovu sobu.
Poglavlje 24
Bilo je već osam uvečer kad je njihov autobus iz Kobea stigao na
kolodvor u Tokushimi.
- No, g. Nakata, evo nas. Shikoku.
- Kakav čudesan most. Nikada prije nisam vidio tako golem most.
Njih se dvojica iskrcaše iz autobusa i sjedoše na klupu pred
kolodvorom da pogledaju što ih okružuje.
- Onda, jeste li dobili neku poruku od boga ili tako nešto? - upita
Hoshino. - Da vam kaže kamo sada trebate poći? Što se od vas
očekuje da učinite?
- Ne. Nakata još nema pojma.
- Krasno...
Nakata je namjerno dlanom trljao tjeme neko vrijeme, kao da
razmišlja o teškim stvarima. - Gospodine Hoshino? - napokon reče.
- Što je?
- Žao mi je, ali Nakata stvarno mora na spavanje. Tako mi se spava
da bih smjesta mogao ovdje zaspati.
- Čekajte čas, ne možete ovdje zaspati - reče Hoshino u neprilici. -
Znate što, ja ću naći mjesto gdje možete zakunjati, može? Samo
budite tu neko vrijeme.
- Može. Nakata će biti tu i pokušati da ne zakunja.
- Dobro. Jeste li gladni?
- Ne, samo sam pospan.
Hoshino je brzo otkrio turističke informacije, našao jeftino svratište
gdje je uključen besplatan doručak i telefonirao da rezervira sobu.
Bilo je to malo dalje od kolodvora pa su uzeli taksi. Čim su stigli,
Hoshino je zamolio sobaricu da im prostre futone.
Nakata je preskočio pranje i svukao se, legao i za tili čas zahrkao.
- Vjerojatno ću dugo spavati, zato se nemojte uznemirivao - rekao
je malo prije nego će zaspati.
- Hej, neću vam smetati, spavajte koliko vas volja - rekao je
Hoshino, ali Nakata je već bio izgubljen za ovaj svijet.
Hoshino se dugo kupao u kadi, izašao, lutao naokolo da upozna
kraj, zatim se svratio u restoran na sushi i pivo. Nije odviše pio,
osrednja boca piva bila je dovoljna da mu zacrveni lice i povisi
raspoloženje. Poslije večere igrao je pachinko i za sat vremena
izgubio dvije tisuće petsto jena. Njegova kapa Chunichi Dragons
privukla je poglede nekoliko prolaznika pa je zaključio da je sigurno
jedini koji u Tokushimi nosi takvu kapu.
U svratištu je zatekao Nakatu kako ga je i ostavio - čvrsto je
spavao. U sobi je gorjelo svjetlo, ali to mu očito nije smetalo. Kakav
smiren starac, pomislio je Hoshino. Skinuo je kapu, havajsku košulju
i traperice, zatim se zavukao u krevet i ugasio svjetlo. Ali osjećao je
neko uzbuđenje koje mu, pomiješano s novom okolinom, nije dalo
zaspati. Joj, mislio je, možda sam trebao naći neku drolju i povaliti je.
Ali dok je slušao Nakatino spokojno, pravilno disanje, odjednom ga
je uznemirila ta misao, iako nije bio siguran zašto.
Dok je zurio u strop u mraku, ležeći na krevetu u jeftinu svratištu u
gradu gdje nikada nije bio pokraj čudna starca o kojem ništa ne zna,
počele su ga salijetati sumnje. U to doba noći trebao se voziti natrag
u Tokio i sada biti negdje oko Nagoye. Nije mu bio mrzak njegov
posao, a u Tokiju je postojala djevojka koja je uvijek imala vremena
za njega ako bi je poželio vidjeti. Ipak, zbog nekakva poriva, čim je
iskrcao teret pokućstva u Kobeu, nazvao je vozača za kojeg je znao
da je u gradu i zamolio ga da ga zamijeni i odveze njegov kamion
natrag u Tokio. Telefonirao je kompaniji i uspio izvući tri slobodna
dana, a poslije toga s Nakatom put Shikokua. Sa sobom je imao
samo malu torbu s priborom za brijanje i parom presvlake.
Hoshina je isprva privukla sličnost između toga starca i njegova
pokojnoga djeda, ali taj je dojam izblijedio, i sada ga je više zanimao
sam Nakata. Stvari o kojima je starac govorio, čak i kako je govorio,
sigurno su čudnovate, ali na zanimljiv način. Mora doznati kamo
starac ide, i što će na kraju učiniti kad tamo stigne.
Hoshino se rodio u ratarskoj obitelji, treći od pet sinova. Do nižih
razreda osnovne škole dobro se ponašao, ali kad se upisao u
zanatsku školu spleo se s lošim društvom i počeo upadati u nevolje.
Policija ga je privela nekoliko puta. Uspio je završiti školu ali nije
mogao naći pristojan posao - a nezgoda s jednom djevojkom samo
je upotpunila njegove teškoće - pa je tako odlučio stupiti u
Samoobrambene snage. Iako se nadao da će biti vozač tenka, nije
se istaknuo i najviše je vremena vozio velike transportne kamione.
Nakon tri godine izašao je iz vojske i našao posao u transportnoj
kompaniji gdje posljednjih šest godina zarađuje kruh vozeći
kamione.
To mu je odgovaralo. Oduvijek je volio strojeve, pa kad bi sjedio
visoko u kabini s rukama na volanu, bilo mu je kao da se nalazi u
vlastitom malom kraljevstvu. Umarali su ga dugački sati vožnje, ali
znao je da ne može podnijeti običan posao u kompaniji, putujući
svako jutro u prljav ured da bi mu šef pazio na svaki korak kao
jastreb.
Oduvijek je bio ratoboran tip koji je upadao u tučnjave. Bio je mršav
i onizak, nije izgledao previše opako, ali u njegovu slučaju izgled je
varao. Bio je iznenađujuće jak, a kad bi mu prekipjelo, obuzelo bi ga
ludilo koje bi većinu protivnika nagnalo da bježe u zaklon. Bio je
upleten u mnoge borbe, i kao vojnik i kao vozač kamiona, ali tek
nedavno je počeo shvaćati da to, pobijedio ili podlegao, nikada ne
donosi bogzna što. Ali barem nikada, razmišljao je ponosno, nije
zadobio ozbiljnu ozljedu.
Tijekom njegovih divljih godina u srednjoj školi, djed mu je uvijek bio
jedini koji bi se pojavio u lokalnoj policijskoj postaji i duboko se
klanjao policajcima, a oni bi Hoshina prepustili njegovoj skrbi. Na
putu kući uvijek bi se zaustavili u restoranu, gdje bi ga djed počastio
biranim jelom. Nikada nije držao lekcije Hoshinu, čak ni tada.
Roditelji ga nijednom nisu došli izbaviti. Oni su jedva sastavljali kraj s
krajem i nisu imali ni vremena ni snage da se brinu o svojem
nevaljanom trećem sinu. Hoshino se katkada pitao što bi se s njim
dogodilo da nije bilo djeda koji ga je izvlačio iz pritvora. Taj starac
barem je znao da je njegov unuk živ i zabrinjavao se zbog njega.
Usprkos svemu tomu nijedanput nije zahvalio djedu za sve što je
učinio. Nije znao što bi rekao, i previše je bio zauzet nastojanjem da
se snađe. Djed je umro od raka malo poslije Hoshinova stupanja u
Samoobrambene snage. Na kraju je bio postao senilan, nije ga čak
ni prepoznao. Hoshino nije nijedanput bio kod kuće otkad je djed
umro.
Kad se Hoshino sljedećega jutra probudio u osam, Nakata je još
čvrsto spavao i činilo se kao da se cijelu noć nije pomaknuo. Dubina
i ritam njegova disanja također se nisu promijenili. Hoshino je sišao
dolje i pojeo doručak s ostalim gostima. Prilično mršav obrok, iako je
miso juhe i riže bilo u neograničenim količinama.
- Hoće li vaš drug doći na doručak? - doviknula je poslužiteljica.
- Još nije došao k sebi. Izgleda da mu neće trebati doručak. Ako ne
smetam, možete li ostaviti futone još malo?
U podne je Nakata još tvrdo spavao, pa je Hoshino sredio da
ostanu još jednu noć Pošao je u obližnji soba restoran i naručio
piletinu s jajem na riži. Poslije toga lunjao je naokolo neko vrijeme i
završio u kafiću gdje je popio kavu, popušio cigaretu i prelistao
nekoliko stripova.
Kad se vratio u svratište, malo prije dva, vidio je da se Nakata još
nije probudio. Zabrinuto je opipao starčevo čelo, ali nije se činilo da
ima temperaturu. Disanje mu je bilo mimo i pravilno, obrazima mu se
razlijevalo zdravo rumenilo. Izgledao je savršeno u redu. Samo je
duboko spavao, to je sve, nijedanput se nije okrenuo na ležaju.
- Je li s njim sve u redu, kad toliko spava? - upita poslužiteljica
zavirivši k njima. - Možda je bolestan?
- Iscrpljen je - objasni Hoshino. - Pustimo ga neka spava koliko god
hoće.
- U redu, ali nikada prije nikoga nisam vidjela da toliko spava...
Došlo je vrijeme večere, a maraton spavanja se produžio. Hoshino
je izašao i u nekom drugom restoranu naručio najveću porciju
govedine s curryjem i salatu. Poslije toga otišao je u istu onu
igračnicu kao prošle noći i opet igrao pachinko jedan sat. Ali ovaj put
se promijenila sreća, i za manje od tisuću jena dobio je dvije šteke
Marlboroa. Bilo je devet i trideset kad se s dobitkom vratio u
svratište, i nije mogao vjerovati svojim očima - Nakata je još spavao.
Hoshino poče zbrajati sate. Starac je spavao više od dvadeset četiri
sata. Dakako, rekao je da će dugo spavati, pa se ne mora
zabrinjavati, ali to je smiješno! Hoshino se osjećao iznimno
bespomoćno. Pretpostavimo da se stari više ne probudi? Što će do
bijesa tada činiti?
- K vragu - rekao je i odmahnuo glavom.
Ali idućega jutra, kad se Hoshino probudio u sedam, Nakata je već
bio budan i gledao kroz prozor.
- Hej, djedice, tako ste to napokon nadoknadili, ha? - reče Hoshino
s olakšanjem.
- Da, Nakata se tek probudio. Ne znam koliko sam spavao, ali mora
biti jako dugo. Osjećam se kao nov čovjek.
- Vi se šalite da je bilo jako dugo! Legli ste prekjučer u devet
uvečer, tako da ste spavali oko trideset i četiri sata. Vi ste prava
Snjeguljica.
- Nakata je nekako gladan.
- Kladio bih se da jeste. Dva dana niste ni zalogaja pojeli.
Njih dvojica siđoše u restoran na doručak. Nakata je zapanjio
poslužiteljicu količinom riže koju je smazao.
- Vi ste jednako velika izjelica kao što ste spavalo! - uskliknula je. -
Kao da ste dvodnevnu hranu pojeli u jednom obroku.
- Da, sada moram mnogo jesti.
- Vi ste zbilja zdrav čovjek, zar ne?
- Da, Nakata je zdrav. Ne znam čitati, ali nikada mi se nije pokvario
zub i ne trebaju mi naočale. Nikada nisam išao liječniku. Leđa mi se
nikada ne ukoče, i svako jutro imam dobru stolicu.
- Zar to nije sjajno - reče poslužiteljica s čuđenjem. - No, što danas
imate na rasporedu?
- Krećemo na zapad - izjavi Nakata.
- Na zapad - reče ona zamišljeno. - To mora značiti da idete prema
Takamatsuu.
- Ja nisam toliko bistar i ne znam geografiju.
- U svakom slučaju, djedice, zašto ne bismo otišli do Takamatsua? -
uplete se Hoshino. - A što je sljedeće to možemo odrediti kad
stignemo tamo.
- Jedinstven stil putovanja, to moram reći - dodade poslužiteljica.
- To imate pravo - reče Hoshino.
Kad su se vratili u sobu, Nakata je pošao u kupaonicu, dok je
Hoshino u kućnom kimonu ležao na tatamiju i gledao vijesti na TV-u.
Nije se bogzna što dogodilo. Policija još nije otkrila tragove u vezi s
umorstvom slavnoga kipara u Nakanu - nikakvih znakova, nikakvih
svjedoka. Policija traži petnaestogodišnjeg sina toga čovjeka koji je
nestao malo prije umorstva.
Čovječe božji, pomisli Hoshino, petnaestogodišnji dječak. Zašto su
u današnje vrijeme uvijek petnaestogodišnjaci upleteni u sve te
nasilne događaje? Kad je njemu bilo petnaest godina, dakako, ukrao
je motocikl s parkirališta i krenuo u ludu vožnju, i to bez vozačke, pa
se nema pravo žaliti. To ne znači da se posudba motocikla može
usporediti s rezanjem tate na riblje ploške. A možda ga je samo
sreća sačuvala da ne probode vlastitog oca, jer je sigurno dobio svoj
dio batina.
Ta vijest je upravo završavala kad se Nakata pojavio iz kupaonice.
- Gospodine Hoshino, mogu li vas nešto upitati?
- Što je?
- Bole li vas ikada leđa?
- Da, to je profesionalna bolest, rekao bih. Svaki vozač kamiona
kojega znam ima problema s leđima, kao što svakoga bacača u
bejzbolu boli rame. Zašto pitate?
- Kad sam vam vidio leđa pomislio sam da možda imate taj
problem.
- Ha...
- Hoće li vam smetati ako vam Nakata opipa leđa?
- Samo izvolite.
Hoshino leže potrbuške i Nakata ga objaha. Položi ruke malo iznad
kralježnice i tu ih zadrža. Cijelo to vrijeme Hoshino je gledao neku
popodnevnu razgovornu emisiju gdje su se iznosili svi najnoviji
tračevi o slavnim ljudima. Jedna slavna glumica upravo se zaručila s
ne toliko slavnim mladim romanopiscem. Hoshinu nije bilo do toga,
ali ništa drugo nije bilo na programu. Navodno su glumičini prihodi
deset puta veći od zarade romanopisca koji k tomu ne izgleda ni
posebno lijepo ni vrlo inteligentno.
Hoshinu je čitava stvar bila sumnjiva. - Taj brak neće uspjeti, to vam
mogu reći. Tu mora da je posrijedi neki nesporazum.
- Gospodine Hoshino, vaše su kosti malo pomaknute.
- Nije ni čudo, s obzirom na pomaknut život koji sam vodio -
odgovori Hoshino i zijevnu.
- To će vam zadavati svakojake probleme ako ne učinite nešto s
tim.
- Mislite?
- Imat ćete glavobolje, oslabjet će vam probava. A zatim će vas
uhvatiti leđa.
- To ne može biti dobro.
- Ovo će malo boljeti. To ne smeta?
- Ne, samo naprijed.
- Istinu govoreći, jako će boljeti.
- Gledajte, djedice, cijeli su me život tukli - kod kuće, u školi, u
Samoobrambenim snagama - ali sam preživio. Nije da se hvalim ili
bilo što, ali mogao bih na prste ruku izbrojiti dane kad me nisu tukli.
Zato me nije briga hoće li nešto malo boljeti. Vruće ili hladno, slatko
ili gorko - naprijed s tim.
Nakata zaškilji i usredotoči se, pažljivo provjeravajući jesu li mu
palci gdje je htio da budu. Kad ih je točno položio, počeo je veoma
polako povećavati pritisak, prosuđujući Hoshinovu reakciju. Duboko
je udahnuo, zatim ispustio prekinut krik poput kreštanja kakve
zimske ptice, i pritisnuo svom snagom područje između mišića i
kralježnice. Bol koju je Hoshino u tom času osjetio bila je strašna,
nepojmljivo strašna. Golem blijesak svjetla zapljusnuo mu je mozak i
sve je pobijeljelo. Prestao je disati. Osjećao se kao da se s vrha
tornja sunovratio u dubine pakla. Nije mogao ni vrisnuti, tako je
grozna bila bol. Sve su mu se misli spržile i razletjele. Osjećao se
kao da mu se tijelo rasprsnulo na komadiće. Ni smrt ne bi mogla biti
tako užasna, pomislio je. Pokušao je otvoriti oči ali nije mogao.
Samo je ležao ondje, bespomoćan, s licem prema tatamiju, slineći, a
suze su mu tekle niz lice. To je moralo potrajati nekih tridesetak
sekunda.
Napokon je mogao opet disati, i zateturao je dok je sjedao. Tatami
se pred njim ljuljao kao more pred oluju.
- Siguran sam da je boljelo.
Hoshino zaklima glavom nekoliko puta, kao da provjerava je li još
živ. - To se ne može ni približno opisati kao bol. Zamislite da vam
naživo deru kožu, da vas nabijaju na kolac, obaraju na zemlju, zatim
preko vas natjeraju krdo pobjesnjelih bikova. Koga ste mi vraga
učinili?
- Vratio sam vam kosti na pravo mjesto. Neko vrijeme moralo bi
vam biti dobro. Leđa vas neće boljeti. I jamčim vam da ćete imati
dobru stolicu.
Kako je prorečeno, kad je bol jenjala, kao što se oseka povlači,
Hoshino se bolje osjećao u leđima. Iščeznuo je uobičajeni teški,
mlitavi osjećaj. Oko sljepoočnica osjećao se mnogo bolje, i lakše mu
je bilo disati. I svakako je osjetio potrebu da ode na zahod.
- Da, mislim da se u nekim dijelovima bolje osjećam.
- Sav problem je bio u kralježnici - reče Nakata.
- Ali je vraški boljelo - reče Hoshino i uzdahnu.
Njih dvojica su sjela na ekspresni vlak s kolodvora u Tokushimi za
Takamatsu. Hoshino je sve platio, račun u svratištu i vozne karte.
Nakata je navaljivao da plati svoj dio, ali Hoshino nije htio ni čuo.
- Ja ću sada platiti, a poslije ćemo to srediti. Ne volim kad se ljudi
uzrujavaju oko novca, u redu?
- U redu. Nakata se ne razumije jako dobro u novac, pa ću učiniti
kako kažete - reče Nakata.
- Moram vam reći, ipak, sjajno se osjećam, zahvaljujući onom
shiatsu koji ste izveli na meni. Zato mi barem dopustite da platim,
može? Nisam se već dugo ovako dobro osjećao. Osjećam se kao
nov čovjek.
- To je divno. Nakata ne zna što znači shiatsu, ali znam koliko su
važne kosti.
- Ni ja nisam siguran kako to zovete – shiatsu, namještanje kostiju,
kiropraktika - ali što god bilo, za to stvarno imate dara. Mogli biste
time zaraditi mnogo novaca. Mogli biste cijelu hrpu zaraditi samo da
to radite svim mojim kolegama vozačima.
- Čim sam vidio vaša leđa mogao sam reći da su kosti pomaknute.
Kad vidim da je nešto pomaknuto volim to dovesti u red. Dugo sam
izrađivao pokućstvo i kada god sam vidio nešto nakrivo, morao sam
to ispraviti. Takav je Nakata. Ali ovo je bilo prvi put da ispravljam
kosti.
- Mislim da ste prirodno nadareni - reče Hoshino s divljenjem.
- Nakata je nekada mogao govoriti s mačkama.
- Vi se šalite?
- Ali odnedavna ne mogu više s njima govoriti. Za to mora bid kriv
Johnnie Walker.
- Shvaćam.
- Ja sam glup, zato ne razumijem teške stvari. A u posljednje
vrijeme dogodilo se toliko teških stvari. Ribe i pijavice koje padaju s
neba, na primjer.
- Stvarno?
- Ali drago mi je što sam vam popravio leđa. Ako se vi dobro
osjećate, onda se i Nakata dobro osjeća.
- I ja sam zbilja sretan - reče Hoshino.
- To je dobro.
- Kad već spominjete one pijavice...
- Da, Nakata se toga vrlo dobro sjeća.
- Jesu li u tome bili vaši prsti?
Nakata je o tome razmišljao neko vrijeme, što se rijetko događalo.
- Zapravo ni sam ne znam. Sve što znam, kad sam otvorio
kišobran, pijavice su počele padati kao kiša.
- Pa znate...
- Najgora je stvar ubijanje ljudi - reče Nakata i odlučno kimnu.
- Apsolutno. Ubijanje je zlo, to je sigurno.
- Tako je - reče opet Nakata i snažno kimnu.
Njih su dvojica sišla na kolodvoru u Takamatsuu, zatim ušla u
restoran blizu kolodvora i uzela udon za ručak. Kroz prozor se vidjelo
nekoliko velikih dizalica na dokovima, i na njima mnoštvo galebova.
Nakata je sustavno uživao u svakom rezancu. - Ovaj udon je prava
poslastica - rekao je.
- Drago mi je što vam se sviđa - rekao je Hoshino. - Onda, što
mislite? Je li ovo mjesto u redu?
- Da, Nakata misli da će biti u redu.
- Tako smo izabrali pravo mjesto, što ćete sada učiniti?
- Moram naći ulazni kamen.
- Ulazni kamen?
- Tako je.
- Hmm - reče Hoshino. - Kladim se da iza toga leži duga priča.
Nakata nagnu zdjelu i iscijedi zadnju kap juhe. – Da, to je duga priča.
Ali toliko je duga da je ni sam ne razumijem. Ali kad jednom dođemo
tamo, Nakata misli da ćemo razumjeti.
- Kao i obično, morate biti tamo da biste razumjeli?
- Da, to je točno.
- Ja neću razumjeti ako ne odemo tamo?
- Da. Ni ja neću razumjeti ako ne odemo tamo.
- To je već dovoljno. Ne volim duge priče. U svakom slučaju
pretpostavljam da moramo naći taj ulazni kamen.
- To je točno - reče Nakata.
- Pa gdje je onda?
- Nakata nema pojma.
- Kao da je trebalo pitati - reče Hoshino klimajući glavom.
Poglavlje 25
Tonem u san kratko vrijeme, budim se, opet tonem u san, budim
se, i tako stalno. Ne želim propustiti trenutak kad se ona pojavljuje.
Ali propuštam ga - pogledam, i ona već sjedi za stolom, upravo kao
prošle noći. Sat kraj moga kreveta pokazuje malo poslije tri. Znam
sigurno da sam navukao zastore prije lijeganja, ali opet su širom
razmaknuti. Ali noćas nema mjeseca - to je jedina razlika. Nebo je
pokriveno tmastim oblacima, moglo bi biti pljuska. Soba je mnogo
mračnija nego prošle noći, samo udaljene svjetiljke u vrtu bacaju
slabo svjetlo između drveća. Mojim očima treba neko vrijeme da se
prilagode.
Djevojka sjedi za stolom, glava joj je na rukama, zuri u sliku. Na njoj
je ista odjeća kao sinoć. Čak ako škiljim i prodorno gledam, ovaj put
je premračno da bih joj razaznao lice. Čudno je ipak što se njezino
tijelo i silueta ističu, plutajući jasno u tami. Djevojka je gospođica
Saeki kad je bila mlada - u to nimalo ne sumnjam.
Čini se da je duboko zamišljena. Ili da je usred duga, duboka sna. A
možda ona jest dugi, duboki san gospođice Saeki. U svakom
slučaju, pokušavam disati veoma tiho da ne poremetim ravnotežu te
slike ispred sebe. Ne mičem se nimalo, samo povremeno bacim
pogled na sat da provjerim vrijeme. Vrijeme prolazi sporo, pravilno.
Odjedanput moje srce počne snažno tući, oštrim zvukom kao da
netko kuca na vrata. Zvuk resko odjekuje kroz tihu sobu u gluhoj
noći. To me toliko prene da gotovo skačem iz kreveta.
Djevojčina crna silueta pomakne se tek malo. Diže pogled i
osluškuje u tami. Čula je to - zvuk moga srca. Neznatno nagne
glavu, savršeno nalik na životinju u šumi koja se usredotočuje na
neočekivan, nepoznat zvuk. Zatim se okrene prema meni u krevetu.
Ali ne opažam njezine oči, to mogu reći. Nisam u njezinu snu. Ona i
ja u različitim smo svjetovima, odijeljeni nevidljivom granicom.
Brzo kao što se uzbudilo, moje se zahuktalo srce smiruje. Smiruje
mi se i disanje. Opet sam nevidljiv, ona više ne osluškuje. Pogled joj
se vraća Kafki na žalu. Glava joj je na rukama kao prije, srce još
jednom kroči prema dječaku u onom ljetnom prizoru.
Ostaje dvadesetak minuta, zatim iščezava. Kao i prošle noći,
ustaje, bosa, bešumno klizi prema vratima i kroz njih bez otvaranja
nestaje. Sjedim neko vrijeme, zatim napokon ustajem. Ne paleći
svjetla, odlazim po mraku i sjedam na stolicu koju je ona netom
zauzimala. Oslanjam obje ruke na stol i upijam svjetlosne ostatke
njezine nazočnosti. Sklapam oči, stišćem njezino drhtavo srce,
puštam ga da se cijedi u moje. Oči su mi i dalje sklopljene.
Ima nešto, otkrivam, što je zajedničko toj djevojci i meni. Oboje smo
zaljubljeni u nekoga tko više nije od ovoga svijeta.
Kratko vrijeme poslije toga zapadam u nemiran san. Tijelu mi je
potreban san, ali moj duh to ne dopušta. Njišem se poput klatna,
naprijed i natrag između tijela i duha. Ali potom - nisam ni siguran je
li vani već svijetlo ili nije - ptice počinju žagoriti u vrtu i njihovi me
glasovi potpuno razbuđuju.
Navlačim traperice i oblačim košulju dugih rukava preko majice i
izlazim iz kuće. Tek je minulo pet i nitko drugi nije na nogama.
Odlazim iz starolična grada kroz borovu šumu koja je zasađena da
štiti od vjetra, dalje od morskog nasipa, i spuštam se na žal. Na koži
jedva osjećam povjetarac. Nebo je pokriveno slojem sivih oblaka, ali
ne bi se reklo da će tako skoro kišiti. Mirno, tiho jutro. Poput sloja
zvučne izolacije, oblaci upijaju svaki zvuk koji se diže sa zemlje.
Hodam neko vrijeme stazom koja prati more, videći dječaka sa slike
kako hoda istom stazom, s platnenom stolicom u ruci, i sjedi na žalu.
Ipak nisam siguran koji je prizor ovoga žala na slici. Slika pokazuje
samo žal, obzor, nebo i oblake. I otok. Ali ima nekoliko otoka duž
obale, a ne mogu se točno sjetiti kako je izgledao onaj na slici.
Sjedam na pijesak, licem prema moru, i rukama pravim nekakav
okvir za sliku. Zamišljam kako tu sjedi onaj dječak. Jedan jedini
galeb besciljno proleti nebom bez vjetra. Maleni valovi lome se na
žalu u pravilnim razmacima, ostavljajući za sobom blagu krivulju i
sitne mjehure na pijesku.
Odjedanput shvaćam - ja sam ljubomoran na dječaka sa slike.
- Ljubomoran si na dječaka sa slike - šapće mi na uho mladić zvan
čavka.
Ljubomoran si na onoga jadnog dvadesetogodišnjeg mladića
kojega su zamijenili za nekoga drugoga i besmisleno umorili -
koliko je tomu, trideset godina? Tako si bezumno ljubomoran
da to boli. To je prvi put u životu da si uopće ljubomoran. Sada
napokon razumiješ kakav je to osjećaj. To je kao šumski požar
koji ti spaljuje srce.
Nikada u životu nisi nikomu zavidio, niti poželio da budeš
netko drugi - ali sada želiš. Više nego išta želiš biti taj mladić.
Iako znaš da će mu u dvadesetoj godini raskoliti glavu
željeznom cijevi i nasmrt pretući, ipak bi se s njim zamijenio. Ti
bi to učinio - samo da možeš voljeti gospođicu Saeki onih pet
godina. I da ona tebe ljubi svim svojim srcem. Da je grliš koliko
želiš, da s njom neprestano vodiš ljubav. Da prstima prelaziš
preko svakog pojedinog dijela njezina tijela, i da ona to isto čini
tebi. I kada umreš, tvoja ljubav će postati pričom koja je
zauvijek urezana u njezino srce. Svake će te noći ljubiti u
sjećanju.
Da, u čudnom si položaju, u redu. Zaljubljen si u djevojku koje
nema više, ljubomoran na mladića koji je zauvijek otišao.
Usprkos tomu, osjećaj koji ćutiš stvarniji je i intenzivnije bolan
nego išta što si do sada oćutio. I tu nema izlaza. Nema
mogućnosti da se nađe izlaz. Zalutao si u vremenski labirint, a
najveći je problem u tome što uopće i ne želiš izaći. Nije li tako?
Oshima stiže malo kasnije nego jučer. Prije toga usisavam
prizemlje i kat, brišem sve stolove i stolice, otvaram prozore, perem
zahod, iznosim smeće, nalijevam svježu vodu u vaze. Zatim palim
sva svjetla i kataloška računala. Ostalo je samo otvoriti ulazna vrata.
Oshima pregleda što sam uradio i zadovoljno kimne. - Prilično brzo
učiš, i ne gubiš vrijeme, ha?
Zagrijem vodu i napravim mu kavu. Kao jučer, sebi pravim šalicu
čaja Earl Grey. Vani počinje padati kiša, prilično gusto. Iz daljine čuje
se grmljavina. Još nije podne, ali tako je mračno da sliči na večer.
- Oshima, ima nešto što bih želio da učinite za mene.
- Što je to?
- Možete li gdje nabaviti note za "Kafku na žalu"?
Oshima malo razmisli. - Ako su na mrežnoj stranici nekog muzičkog
nakladnika, mislim da bi ih mogao učitati uz naknadu. Provjerit ću to i
javit ću ti.
- Hvala.
Sjeda u kut prijamnoga stola, stavlja najsitniju kockicu šećera u
kavu i zatim je pomno miješa žlicom. - Onda, pjesma ti se sviđa?
- Da, jako.
- I meni je draga. Ljupka melodija, posve jedinstvena. Jednostavna
ali duboka. Kaže mnogo o osobi koja ju je komponirala.
- Ali riječi su prilično simbolične - osmjelim se ja.
- Od pamtivijeka simbolizam i poezija su nerazdvojni. Kao gusar i
boca ruma.
- Mislite li da je gospođica Saeki znala što sve znače te riječi?
Oshima podigne pogled, slušajući grom kao da računa koliko je
daleko. Okrene se prema meni i za klima glavom. - To nije nužno.
Simbolizam i značenje su dvije odijeljene stvari. Mislim da je našla
prave riječi zaobišavši značenje i logiku. Hvatala je riječi u snu, kao
što se delikatno hvataju krila leptira koji leprša zrakom. Umjetnici
mogu izbjeći rječitost.
- Vi dakle kažete da je gospođica Saeki možda našla te riječi u
nekom drugom prostoru - kao u snovima?
- Velika poezija je uglavnom takva. Ako riječi ne mogu stvoriti
proročanski tunel što ih spaja s čitateljem, onda to više i ne
funkcionira kao pjesma.
- Ali mnoge pjesme samo se pretvaraju da to čine.
- Točno. To je svojevrstan trik, i ako ga znaš, nije ga teško izvesti.
Čim se poslužiš riječima koje simbolično zvuče, to odmah izgleda
kao nekakva pjesma.
- U "Kafki na žalu" osjećam hitnju i ozbiljnost.
- I ja - kaže Oshima. - Te riječi nisu tek nešto na površini. Ali riječi i
melodija tako su nerazdjeljivi u mojem duhu, ne mogu gledati na
riječi kao na čistu poeziju i procijeniti koliko su uvjerljive same po
sebi. - Lagano potrese glavom. - U svakom slučaju, nesumnjivo je
bila prirodno nadarena i imala pravi osjećaj za glazbu. Bila je i
dovoljno praktična da zgrabi prigodu koja se ukazala. Da je onaj
strašni događaj nije povukao iz javnosti, siguran sam da bi još dalje
razvijala svoj talent. U svakom slučaju prava je šteta...
- Pa gdje je otišao sav taj talent?
Oshima me pogleda. - Pitaš gdje je otišao talent gospođice Saeki
poslije smrti njezina mladića?
Kimnem. - Ako je talent vrsta prirodne energije, zar ne mora naći
neki odušak?
- Ne znam - odgovori on. - Nitko ne može proreći kamo se talent
usmjerio. Katkada jednostavno iščezne. Katkada pak potone pod
zemlju kao ponornica i oteče tko zna kamo.
- Možda je gospođica Saeki svoj talent usredotočila na nešto drugo,
različito od glazbe - osmjelim se ja.
- Na nešto drugo? - Oshima nabora čelo, očito ga to zanima. - Što
hoćeš reći?
Meni ponestaje riječi. - Ne znam... Samo osjećam da se to
dogodilo. Možda na nešto neopipljivo.
- Neopipljivo?
- Nešto što drugi ljudi ne mogu vidjeti, nešto za čim se teži sebe
radi. Neki unutarnji proces.
Oshima odmiče kosu s čela, prameni mu vire između tankih prstiju.
- To je zanimljiva ideja. Koliko mi znamo, otkad se gospođica Saeki
vratila u grad možda je trošila svoj talent negdje izvan pogleda, kao
što si rekao, na nešto neopipljivo. Ali moraš imati na umu da je bila
nestala gotovo dvadeset pet godina, pa nema načina da to
zasigurno znaš osim ako nju osobno ne upitaš.
Oklijevam, zatim odlučim hrabro naprijed. - Mogu li vas pitati nešto
doista glupo?
- Doista glupo?
Pocrvenim. - Potpuno nerazumno.
- Nema problema. Meni nisu nužno mrske glupe, nerazumne stvari.
- Ne mogu vjerovati da to ikomu zbilja velim.
Oshima malko nakrivi glavu, čekajući da nastavim.
- Je li moguće da je gospođica Saeki... moja majka?
Oshima se nasloni na stol, uzimajući vremena da potraži prave
riječi. Sat na zidu kuca dok čekam.
Napokon on progovori. - Ti dakle kažeš da je gospođica Saeki, kad
joj je bilo dvadeset godina, napustila Takamatsu u očaju i živjela
negdje sama, te da je slučajno upoznala tvog oca, Koichija Tamuru, i
udala se za njega. Usrećili su se s tobom i zatim, četiri godine
poslije, nešto se dogodilo i ona je pobjegla, ostavivši te. Poslije toga
nastaje tajanstvena praznina, a onda se opet pojavljuje na Shikokuu.
Imam li pravo?
- Da.
- Nije nemoguće. Hoću reći, u ovom času nemam nikakva dokaza
da pobijem tvoju pretpostavku. Toliko njezina života je potpuna tajna.
Govorka se da je živjela u Tokiju. Zatim, otprilike je istih godina kao
tvoj otac. Ali kad se vratila u Takamatsu bila je sama. Koliko si rekao
da je tvojoj sestri godina?
- Dvadeset i jedna.
- Isto kao meni - kaže Oshima. - Ali ja nisam tvoja sestra, toliko
pouzdano znam. Imam roditelje, i brata, svi smo u krvnoj vezi. I
previše su dobri prema meni. - Sklapa ruke i promatra me neko
vrijeme. - I ja imam pitanje za tebe. Jesi li ikada zavirio u registar
svoje obitelji? Tako bi dobio majčino ime i godine.
- Razumije se da jesam.
- I što si dobio?
- Nije bilo nikakva imena - kažem.
On se iznenadi. - Nikakva imena? Kako to može biti?
- Nije ga bilo. Ne šalim se. Nemam pojma zašto. U svakom slučaju,
što se tiče obiteljskoga registra, ja nemam majke. Ni starije sestre. U
registru je samo ime moga oca i moje ime. Zakonski, ja sam kopile.
Nezakonito dijete.
- Ali ti si u neko doba stvarno imao majku i sestru.
Kimnem. - Imao sam, do četvrte godine. Nas četvero je skupa
živjelo. Nije to samo moja imaginacija. Sjećam se toga vrlo jasno.
Njih dvije su otišle netom što sam navršio četvrtu. - Vadim novčanik i
pokazujem Oshimi fotografiju na kojoj se ja i sestra igramo na žalu.
On je promatra neko vrijeme, smiješi se i vraća mi je.
- "Kafka na žalu" - kaže.
Kimnem i vratim fotografiju u novčanik. Vani zavija vjetar, kiša lupa
u prozor. Stropno svjetlo baca moju i Oshiminu sjenu na pod, gdje
izgledamo kao da vodimo zloslutan razgovor u nekom alternativnom
svijetu.
- Ne sjećaš se lica svoje majke? - pita Oshima. - Živjeli ste skupa
do tvoje četvrte godine, morao bi se donekle sjećati kako je
izgledala.
Odmahujem glavom. - Jednostavno se ne mogu sjetiti, nimalo. Ne
znam zašto, ali mračan je dio moga pamćenja gdje bi ona morala
biti, prebojen je, prazan.
Oshima razmišlja o tome neko vrijeme. - Reci mi još o tome zašto
misliš da bi gospođica Saeki mogla biti tvoja majka.
- Dosta o tome - kažem ja. - Zaboravimo cijelu stvar. Ja to
preuveličavam.
- Sve je u redu. Samo nastavi i reci što ti je na pameti - kaže on. -
Potom nas dvojica možemo skupa odlučiti preuveličavaš li to ili ne.
Oshimina se sjena na podu pomiče u skladu s njegovim micanjem,
iako je malo naglašenija.
- Ima zapanjujuća količina podudarnosti između mene i gospođice
Saeki - kažem. - One su poput komada slagalice koji međusobno
pristaju. To sam razumio kad sam slušao "Kafku na žalu". Prije
svega, činjenica je da me je nešto privuklo u ovu knjižnicu, kao da
me je sudbina vodila. Ravnom crtom od Tokija do Takamatsua. Vrlo
čudno, kad o tome razmislite.
- Kao zaplet u grčkoj tragediji - komentira Oshima.
- K tomu - dodam - ja sam u nju zaljubljen.
- U gospođicu Saeki?
- Da, vjerojatno.
- Vjerojatno? - ponovi Oshima i namršti se. – Hoćeš li reći da je
vjerojatno gospođica Saeki ona u koju si zaljubljen? Ili da si
vjerojatno u nju zaljubljen?
Zacrvenim se. - Zaista to ne mogu objasniti - odgovaram. - To je
zamršeno i ima još dosta stvari koje ne shvaćam.
- Ali vjerojatno si zaljubljen, vjerojatno u gospođicu Saeki?
- Točno - kažem. - Veoma jako.
- Vjerojatno, ali također veoma jako.
Kimnem.
- U isto vrijeme moguće je da je ona tvoja majka?
Još jedno od mojih patentiranih kimanja.
- Za jednoga petnaestogodišnjaka koji se još i ne brije ti bogme
vučeš mnogo prtljage sa sobom. - Oshima otpije gutljaj kave i pomno
vrati šalicu na tanjurić. - Ne kažem da je to krivo. Ali sve ima svoje
granice.
Ne kažem ništa.
Oshima dodirne sljepoočnice i izgubi se u mislima neko vrijeme.
Zatim ispreplete tanke prste na grudima. - Pokušat ću naći one note
što prije mognem. Mogu sam dovršio ovo ovdje, a ti se vrati u svoju
sobu.
U doba ručka preuzimam od Oshime prijamnu službu. Ima manje
posjetilaca nego obično, valjda zbog stalne kiše. Na povratku sa
stanke pruža mi veliku omotnicu s kompjuterskim ispisom nota za
"Kafku na žalu".
- Udoban je svijet u kojem živimo - veli.
- Hvala - kažem.
- Ako ti nije teško, zašto ne bi odnio šalicu kave na kat. Bez mlijeka
i šećera. Zaista praviš dobru kavu.
Pravim novu šalicu kave i na pladnju nosim je na kat. Kao i uvijek,
vrata sobe gospođice Saeki su otvorena i ona je za stolom, piše.
Dok stavljam Šalicu kave na njezin stol, ona podigne pogled i
nasmiješi se, zatim vraća kapicu na nalivpero i polaže ga na papir.
- Onda, privikavaš li se na ovdašnje stvari?
- Malo-pomalo - odgovorim.
- Jesi li sada slobodan?
- Da, slobodan sam - kažem joj.
- Hoćeš li onda sjesti. - Gospođica Saeki pokazuje na drvenu
stolicu kraj svoga stola. - Idemo malo razgovarati.
Opet počinje grmjeti. Još je daleko, ali postupno se približava.
Učinim što mi kaže i sjednem.
- Koliko ti je ono godina? Šesnaest?
- Petnaest. Upravo sam navršio petnaestu - odvratim.
- Pobjegao si od kuće, je li tako?
- Da, pobjegao sam.
- Je li bio kakav razlog da si morao to učiniti?
Odmahnem glavom. Što bih rekao?
Gospođica Saeki uzme šalicu i otpije gutljaj čekajući moj odgovor.
- Osjetio sam da ću biti nepopravljivo oštećen ostanem li ondje -
kažem.
- Oštećen? - Gospođica Saeki suzi oči.
- Da - kažem.
Nakon stanke ona kaže: - Čudno zvuči kad dječak tvoje dobi
upotrijebi riječ kao što je oštećen, iako moram reći da me to zanima.
Što točno želiš reći kad kažeš oštećen?
Tražim prave riječi. Najprije se obazrem za mladićem zvanim
Čavka, ali ne mogu ga naći. Ostavljen sam da ih biram na svoju
ruku, a to traje. Ali gospođica Saeki strpljivo čeka. Vani sijevne, i
nakon nekog vremena začuje se daleka grmljavina.
- Želim reći da bih postao nešto što ne bih smio biti.
Gospođica Saeki me gleda s velikim zanimanjem. - Sve dok postoji
nešto što se zove vrijeme, svatko je na kraju oštećen, promijenjen u
nešto drugo. To se uvijek dogodi, prije ili poslije.
- Ali ako se i dogodi, morate imati mjesto kamo možete doći po
svojim stopama.
- Mjesto kamo možete doći po svojim stopama?
- Mjesto koje je vrijedno da mu se čovjek vrati.
Gospođica Saeki zuri ravno u mene.
Ja se crvenim, zatim skupljam hrabrost i dižem pogled prema njoj.
Na njoj je haljina mornarski modre boje s kratkim rukavima. Mora
imati pun ormar haljina u raznim plavim preljevima. Jedini nakit su
tanka srebrena ogrlica i sitan ručni sat s crnim kožnim remenom.
Tražim onu petnaestogodišnju djevojku u njoj i smjesta je nalazim.
Ona je skrivena, usnula, kao trodimenzionalna slika u šumi njezina
srca. Ali ako pozorno gledate možete je spaziti. Moje grudi opet
počinju lupati, kao da netko čekićem zabija dugačke čavle u zidove
koji ga okružuju.
- Za jednoga petnaestogodišnjaka ti si jako pametan.
Nemam pojma kako bih na to odgovorio. Zato ništa ne kažem.
- Kad je meni bilo petnaest godina - kaže gospođica Saeki sa
smiješkom - željela sam samo otići u neki drugi svijet, mjesto onkraj
ičijega dosega. Mjesto onkraj protjecanja vremena.
- Ali nema takva mjesta u ovome svijetu.
- Točno. Zbog toga živim ovdje, u ovome svijetu gdje se stvari
neprekidno oštećuju, gdje je srce prevrtljiva, gdje vrijeme protječe
bez prekida. - Kao da cilja na to protjecanje vremena, nakratko ušuti.
- Ali znaš - nastavlja - kad je meni bilo petnaest godina, mislila sam
da postoji takvo mjesto u svijetu. Bila sam sigurna da ću negdje naići
na neki ulaz koji će me odvesti do toga drugoga svijeta.
- Jeste li bili osamljeni kad vam je bilo petnaest godina?
- U nekom smislu, valjda. Nisam bila sama, ali bila sam strašno
osamljena. Jer sam znala da nikada neću biti sretnija nego tada.
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Haruki Murakami - Kafka na zalu
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Haruki Murakami - Kafka na zalu
- 1 - 50
- 51 - 100
- 101 - 150
- 151 - 200
- 201 - 250
- 251 - 300
- 301 - 350
- 351 - 400
- 401 - 450
- 451 - 470
Pages: