Haruki Murakami - Kafka na zalu

kamena i počeo ga trljati.
- Uh - reče Hoshino kamenu. - Čekić i noževi da se s nečim borim,

a ne znam čak ni što je to? A crni mačak iz susjedstva odlučuje što
da se radi? Kakav je ovo vražji posao?

Kamen se, naravno, suzdržao od komentara.
- Toro je rekao da to vjerojatno nije opasno. Vjerojatno? Ali što će
biti ako iskoči nešto iz Jurskoga parka? Što ću do vraga tada učiniti,
ha? Onda sam gotov.
Nikakva odgovora.
Hoshino zgrabi čekić i zamahnu njime nekoliko puta.
- Kad razmisliš o tome, sve je sudbina. Od časa kad sam pokupio
g. Nakatu na onom odmorištu do sada, kao da je sudbina odlučivala
o svemu. Jedini tko nije to razumio bio sam ja. Sudbina je čudna
stvar, čovječe - reče Hoshino. - Je li tako? Što ti o tome kažeš?
Kamen je i dalje šutio kao kamen.
- Dobro, što ti tu možeš, je li tako? Ja sam odabrao ovaj put, i
moram ga prijeći sve do kraja. Teško je nekako zamisliti što sve
odbojno može iskrsnuti, ali to mi ne smeta. Moram mu zadati najjači
udarac. Život je kratak, a imao sam lijepih trenutaka. Toro je rekao,
ovo jedna od milijun prilika. Možda ne bi bilo tako loše izaći iz svega
ovjenčan lovorikama. Pokušaj barem jedanput pobijediti za onoga
starog momka. Za g. Nakatu.
Kamen je nastavio bdjeti u tišini.
Hoshino je učinio što mu je rekao mačak i taspao na sofi
pripremajući se za noć. Osjećao se čudno što slijedi upute jedne
mačke, ali čim je legao tvrdo je prespavao čitav sat. Uvečer je otišao
u kuhinju, odledio škampe s curryjem i pojeo ih s rižom. Kad se
počelo smračivati, sjeo je kraj kamena, imajući nadohvat noževe i
čekić.
Ugasio je sva svjetla osim male stolne lampe. Tako je bolje,
prosudi. Ono se kreće samo noću, pomisli, stoga bih i ja morao
zamračiti sobu koliko mogu. Želim također da to naleti što prije -
zato, ako si tu, pokaži lice! Idemo se toga riješiti, u redu? Kad
jednom završim ovdje vratit ću se u Nagoyu, u svoj stan, zovnuti
neku djevojku i navaliti.
Više nije govorio kamenu. Samo je ondje čekao u tišini,
pogledavajući katkada na sat. Kad bi mu dosadilo, zamahnuo bi oko

sebe nožem ili čekićem. Ako se išta dogodi, mislio je, moralo bi biti
usred noći. Iako se može zbiti i prije toga, naravno, a htio se
osigurati da ne propusti svoju priliku - jednu od milijun prilika. Sad
nije bilo vrijeme za izmotavanje. Povremeno bi zagrizao kreker i
popio gutljaj mineralne vode.

- Hej, kamene - prošapta Hoshino. - Upravo je prošla ponoć, doba
kad izlaze zlodusi. Trenutak istine. Idemo ti i ja vidjeti što će se
dogoditi, što kažeš? - Ispruži ruku da dodirne kamen. Možda je to
bila samo njegova mašta, ali površina se činila malko toplijom nego
obično. Trljao ju je bez prestanka, da se osokoli. - Želim da navijaš
za mene, u redu? - reče kamenu. - Dobro bi mi ovdje došlo malo
emocionalne podrške.

Bilo je malo poslije tri kad se iz sobe gdje je ležalo Nakatino tijelo
začulo lagano šuštanje. Zvuk nalik na nešto što puzi po tatamiju. Ali
nije bilo nikakva tatamija, jer ta je soba bila tapecirana.

Hoshino je podignuo pogled i pozorno slušao. Nema nikakve
sumnje, pomislio je, ne znam što je, ali ondje se nešto događa. Srce
mu poče žestoko udarati. Zataknu čekić za pas, zgrabi oštriji nož
desnom rukom, lijevom džepnu lampu, i ustade.

- Idemo... - reče nikomu posebno.
Tiho se došuljao do vrata Nakatine sobe i otvorio ih. Upalio je
lampu i brzo osvijetlio tijelo. Otamo je sigurno došlo ono šuštanje.
Snop svjetla pao je na dugačak, blijed, tanak predmet koji se izvijao
iz Nakatinih usta. Predmet je podsjetio Hoshina na tikvicu. Bio je
debeo kao čovječja ruka, i premda nije mogao reći koliko je dug,
Hoshino je smatrao da ga je pola izašlo. Njegovo mokro tijelo
svjetlucalo je poput sluzi. Nakatina su usta bilo širom otvorena kao u
zmije, da dopusti toj stvari izaći. Čeljusti su mu se morale iščašiti,
toliko su bile raširene.
Hoshino glasno proguta pljuvačku. Ruka koja je držala lampu malo
je drhtala, svjetlo se kolebalo. Uh, kako se od mene očekuje da
ubijem tu stvar? pitao se. Ne bi se reklo da ima ikakve ruke ili noge,
oči ili nos. Tako je sluzavo da ga ne možeš ni dobro zgrabiti. I kako
se od mene očekuje da to uništim? I kakvo je do vraga to stvorenje,
uostalom?

Je li to nekakav parazit koji se cijelo vrijeme skrivao u Nakati? Ili je
to starčeva duša? Ne, to ne može biti. Slutnja mu je govorila da
takva ljigava stvar ne bi mogla biti u Nakati. Čak i ja znam toliko.
Moralo je doći odnekud drugdje, i prolazi kroz g. Nakatu samo da bi
ušlo na ulaz. Pojavilo se kad je htjelo, služeći se g. Nakatom kao
svojevrsnim prolazom za vlastite nakane. A ja ne mogu dopustiti da
se to dogodi. Zbog toga moram to ubiti. Kao što je mačka rekla,
likvidirati ga do krajnjeg uništenja.

Hoshino priđe Nakati i brzo zari nož u ono što je izgledalo kao glava
te stvari. Izvuče nož i zari ga ponovno, i tako mnogo puta. Ali malo je
bilo otpora nožu, tek hrskav osjećaj koji te obuzme kad zabadaš nož
u meko povrće. Ispod sluzave vanjštine nije bilo mesa, ni kostiju. Ni
organa, ni mozga. Čim bi izvukao oštricu, sluz je smjesta prekrivala
ranu. Nije istjecala krv niti ikakva tekućina. To ništa ne osjeća,
pomislio je Hoshino. Bez obzira na to koliko žestoko napadao, stvar
je nastavila gmizati iz Nakatinih usta, bez smetnje.

Hoshino baci nož na pod, ode u dnevnu sobu i uze teški nož u
obliku sjekirice. Udarao je uzastopno njime po onoj bijeloj stvari,
raskolio joj glavu, ali kao što je i mislio - u njoj nije bilo ničega, samo
ista kašasta bjelina poput vanjske kože. Zasjekao ju je nekoliko puta
i napokon odvojio dio glave, koji se na trenutak svijao na podu kao
puž balavac, zatim se prestao micati kao da je mrtav. Ali ništa nije
djelovalo na ostatak tijela koje je nastavilo izlaziti. Sluz je uskoro
pokrila onu ranu, bujajući tako da je stvar izgledala isto kao prije.
Ništa od svega toga nije usporilo njezino migoljenje iz starčevih usta.

Napokon je cijela kreatura izašla, razotkrivajući svoj oblik. Stvorenje
je bilo dugačko oko jedan metar, s repom, što je napokon Hoshinunu
omogućilo da sa sigurnošću odredi koji je koji kraj. Rep je bio kao u
daždevnjaka, kratak i debeo, vršak mu se naglo stanjivao u sitnu
točku. Nije imalo nogu, ni ruku, ni usta ili nosa. Ali jamačno je imalo
vlastitu volju. Ne, pomislio je Hoshino, prije bi se reklo da volja sve
što ima. Nije to trebao logično zaključiti, jednostavno je znao. Kad se
pokreće, mislio je, samo se dogodi da poprimi ovaj oblik. Ježurci su
mu prolazili duž kralježnice. U svakom slučaju, zaključio je, ja ga
moram ubiti.

Pokušao je zatim čekićem, ali nije bilo nikakve koristi. Udarao je po
jednom dijelu stvorenja da bi tek vidio kako okolna tvar i sluz

popunjavaju udubinu koju je napravio. Dovukao je stolić i počeo
mlanti stvar jednom nogom, ali ništa nije usporavalo njegovo
neumoljivo napredovanje. Kao neka nespretna zmija, to je polagano
i uporno puzilo prema susjednoj sobi i ulaznom kamenu.

To ne sliči ni na jedno živo stvorenje koje sam dosad vidio, mislio je
Hoshino. Nikakvo oružje na nj ne djeluje. Nema srca da ga
probodeš, nema grkljana da ga prerežeš. Što onda do vraga mogu
učiniti? Ta stvar je zlo, i bez obzira na sve moram ga spriječiti da ne
dospije u ulaz. Toro je rekao da ću ga prepoznati kad ga vidim, i vrag
me odnio ako nema pravo. Ne mogu dopustiti da ta stvar živi.

Hoshino se vrati u kuhinju da potraži nešto drugo što bi poslužilo
kao oružje, ali nije mogao ništa naći. Iznenada pogleda dolje na
kamen kraj nogu. Ulazni kamen. To je to! Mogu se poslužiti
kamenom da smlavim onu stvar. Na prigušenom svjetlu kamen je
imao crvenkastiji obris nego obično. Prignuo se i pokušao ga
podignuli. Bio je užasno težak, nije ga mogao pomaknuti ni
centimetar. - Vidim, vratio si se u stanje ulaznog kamena - reče. -
Tako. ako te zatvorim prije nego što ona stvar stigne ovamo, neće
moći unići.

Hoshino se upinjao iz sve snage da podigne kamen, ali nije mogao.
- Ne mičeš se - reče kamenu, duboko dišući. - Mislim da si čak teži
nego prije. S tobom ću se sigurno iskilaviti, znaš to?
Iza njega se nastavljao onaj šuštav zvuk. Bijela stvar se uporno sve
više i više približavala. Nije imao mnogo vremena.
- Još jedan pokušaj - reče Hoshino. Položi obje ruke na kamen,
jako duboko udahnu puneći pluća i zadrža zrak. Usmjeri svu snagu u
jednu točku i stavi obje ruke s jedne strane kamena. Ako ga ne
podigne taj put, druge prilike neće imati. To je to, Hoshino! Sada ili
nikada. Učinit ću to makar poginuo! Sa svom snagom koju je mogao
skupiti on zastenja i povuče. Kamen se malko pridignuo. Uloži
posljednji trunak snage i pođe mu za rukom podignuti kamen - kao
da ga čupa od poda.
Glavu mu je obuzimala slabost, a mišići su vrištali od boli. Muda su
se osjećala kao da su odavno pretrgnuta. Ipak, nije ga mogao
podignuti nimalo više. Hoshino pomisli na Nakatu, kako je starac dao
život da otvori i zatvori taj kamen. Nekako, na neki način, morao ga
je otpratiti do svršetka samog. Toro mu je rekao da to mora preuzeti

od starca. Mišići su mu vapili za svježom krvi, pluća su umirala za
zrakom da stvore tu krv, ali nije mogao disati. Znao je da se nalazi u
najvećoj blizini smrti, ponor ništavila zijevao je točno pred njegovim
oama. Ali on prijeđe preko toga, skupi svu snagu posljednji put i
privuče kamen k sebi. Kamen se podignuo, prevrnuo se s velikim
trijeskom i pao na pod. Pod se potresao od udarca, staklena su vrata
zazvečala. Kamen je bio strahovito, dubinski težak.

Hoshino je sjedio i hvatao zrak. - Dobro si to učinio - rekao je sam
sebi nekoliko trenutaka kasnije, kad je napokon došao do daha.

Kad je jednom zatvorio ulaz, bilo mu je iznenađujuće jednostavno
pobrinuti se za bijelo stvorenje. Ono je bilo odijeljeno od mjesta
kamo je krenulo, i to je znalo. Prestalo je napredovati i počelo
gmizati po sobi tražeći gdje bi se sakrilo, možda u nadi da će
odgmizati natrag kroz Nakarina usta. Ali nije imalo snage da
umakne. Hoshino je smjesta pošao za njim. sijekući ga na komade
teškim nožem. Te komade je sjeckao na još sitnije komadiće. Ti su
se komadići neko vrijeme izvijali po podu. ali ubrzo su gubili snagu i
prestajali se micati. Svijali su se u čvrste kuglice i ugibali, tepih se
ljeskao od njihove sluzi. Hoshino je skupio sve te komade metlom,
ubacio ih u vreću za smeće i čvrsto svezao špagom, zatim je tu
vreću stavio u drugu pa i nju čvrsto svezao. To je stavio u debelu
platnenu vreću koju je našao u spremištu.

Potpuno izmožden, zgrčio se na podu, dok su mu se ramena
nadizala od duboka disanja. Ruke su mu se tresle. Želio je nešto
reći, ali nije mogao oblikovati riječi. - Obavio si dobar posao, Hoshino
- uspio je izgovoriti nekoliko trenutaka poslije.

Sa svom bukom koju je stvarao napadajući ono bijelo stvorenje i
prevrćući kamen, zabrinuo se da su se ljudi u stambenoj zgradi
probudili i da čak sada nazivaju policiju. Na sreću, ništa se nije
dogodilo. Nema policijskih sirena, nitko ne lupa na vrata. Posljednja
stvar koja mu treba je policija što nahrupljuje unutra.

Hoshino je znao da se mrvice i komadići one bijele stvari, čvrsto
nabijene u vreće, neće vratiti u život. Nema za njih mjesta kamo bi
otišli, mislio je. Ali dobro mu je došla ideja da bude siguran, pa je
odlučio, čim se razdani, otići na obalu i sve ih spaliti. Pretvoriti ih u
pepeo.

I kada to bude gotovo, vratit će se u Nagoyu. Natrag kući.

Dotle je bilo skoro četiri, vani se razdanjivalo. Vrijeme da se krene.
Hoshino je natrpao svoju odjeću u torbu, uključujući za svaki slučaj
sunčane naočale i bejzbolsku kapu Chunichi Dragonsa. Ako ga
ščepa policija prije nego što završi, cijela stvar će se poremetiti.
Ponio je i bocu jestiva ulja da njime potpali vatru. Sjetio se svoga
CD-a s Nadvojvodinim triom i ubacio ga isto tako u torbu.

Napokon, pošao je u sobu gdje je Nakata ležao na krevetu. Klima je
i dalje bila na najjačem stupnju, soba se smrzavala. - Hej. g. Nakata
- rekao je - ja se spremam otići. Žao mi je, ali ne mogu ostati ovdje
zauvijek. Telefonirat ću policiji s kolodvora da mogu doći i pobrinuti
se za vaše tijelo. Morat ćemo ostalo prepustiti nekim ljubaznim
službenicima, zar ne? Nikada se više ne ćemo vidjeti, ali ja vas
nikada neću zaboraviti. I da to pokušam, mislim da ne bih mogao.

Uz glasno štektanje hlađenje se isključilo.
- Znate što, djedice? - nastavio je. - Mislim da ču se u budućnosti,
kad god se nešto dogodi, uvijek upitati: Što bi g. Nakata o ovome
rekao? Što bi g. Nakata učinio? Neću morati o svemu razmišljati na
svoju ruku. Imam nekako taj osjećaj, i to je velika stvar, kad se bolje
razmisli. Kao da će dio vas zauvijek živjeti u meni. To ne znači da
sam najbolji spremnik koji ste mogli naći, ali bolje i to nego ništa, ha?
Ali osoba kojoj se obraćao bila je samo ljuštura g. Nakate.
Najvažniji njegov dio već je odavno otišao na neko drugo mjesto. I
Hoshino je to razumio.
- Hej ti tamo - rekao je kamenu i pružio ruku da mu dotakne
površinu. - Ja odlazim. Vraćam se u Nagoyu. Morat ću prepustiti
policajcima da se i o tebi pobrinu. Znam da bih te morao vratiti u
svetište iz kojega si došao, ali pamćenje mi nije tako dobro i pojma
više nemam koje je to svetište. Nemoj me prokleti ili tako nešto, u
redu? Učinio sam samo ono što mi je pukovnik Sanders rekao. Tako,
ako kaniš ikoga prokleti, eno ti njega. U svakom slučaju, sretan sam
što sam te mogao sresti. Ni tebe neću nikada zaboraviti.
Hoshino obu tenisice Nike debelih potplata i izađe iz apartmana,
ostavljajući nezaključana vrata. U jednoj ruci je nosio torbu sa svim
svojim stvarima, u drugoj držao vreću s truplom one bijele stvari.

- Gospodo - rekao je, zureći u zoru koja je osvanjivala na istoku -
vrijeme je da zapalim svoju vatru!

Poglavlje 49

Malo poslije devet ujutro čujem zvuk automobila koji se približava i
izlazim iz kolibe. To je malen kamion Datsun s pogonom na sva četiri
kotača, ona vrsta s velikim gumama i visoko podignutom
karoserijom. Izgleda kao da nije opran barem pola godine. Na njemu
su dvije dugačke, već izlizane daske za surfanje. Kamion se škripeći
zaustavi ispred kolibe. Vrata se otvore i visok mlad čovjek izlazi iz
njega, noseći preveliku bijelu majicu, košulju No Fear s mrljama od
ulja, žutosmeđe kratke hlače i tenisice koje su vidjele i boljih dana.
Čovjeku je tridesetak godina, širokih je ramena. Sav je preplanuo i
ima trodnevnu strnjiku na licu. Kosa mu je dovoljno dugačka da
pokrije uši. Pogađam da to mora biti Oshimin stariji brat, onaj koji
drži dućan za surfere u Kochiju.

- Hej - kaže on.
- Dobro jutro - odgovorim.
Pruža ruku, i rukujemo se na trijemu. Ima snažan stisak. Dobro sam
pogodio. Pokazuje se da je on Oshimin stariji brat.
- Svi me zovu Sada - kaže mi. Govori polako, birajući pomno riječi,
kao da mu se ne žuri. Kao da ima vremena na pretek. - Dobio sam
poziv iz Takamatsua da dođem po tebe i odvezem te natrag -
objašnjava. - Čini se da je neki hitan posao iskrsnuo.
- Hitan posao?
- Da. Ali ne znam što.
- Žao mi je što ste se morali toliko mučiti - kažem mu.
- Ne treba se ispričavati - kaže on. - Možeš li se brzo spremiti za
odlazak?
- Dajte mi pet minuta.
Dok trpam stvari u uprtnjaču, on mi pomaže zatvoriti kolibu i djelo
vrijeme zvižđuće. Zatvara prozor, navlači zastore, provjerava je li
zatvoren plin, skuplja preostalu hranu, na brzinu čisti sudoper.
Gledajući ga mogu reći da se on osjeća kao da je koliba njegov
produžetak.
- Rekao bih da se sviđaš mojem bratu - kaže Sada. - On ne voli
previše ljudi. Pomalo je teška osoba.
- Doista je bio ljubazan sa mnom.
Sada kimne. - Zna biti prilično ugodan kad hoće.
Penjem se na suvozačevo mjesto i spuštam uprtnjaču kraj nogu.

Sada uključuje paljenje, prebacuje u brzinu, naginje se kroz prozor
da još jedanput pogleda kolibu, zatim pritisne gas. - Ova koliba je
jedna od rijetkih stvari koje nas dvojica dijelimo kao braća - kaže on
dok vješto manevrira niz planinski put. - Kad nas uhvati
neraspoloženje, katkada dolazimo ovamo i provodimo nekoliko dana
nasamo. - Razmišlja o tome neko vrijeme, zatim nastavlja. - Ovo
nam je obojici uvijek bilo važno mjesto, i još jest. Kao da je ovdje
neka struja koja nam puni baterije. Neka smirena vrsta struje.
Razumiješ što hoću reći?

- Mislim da znam - kažem mu.
- Brat mi je rekao da ćeš razumjeti - kaže Sada. - Ljudi koji to ne
shvaćaju nikada neće razumjeti.
Izblijedjela tkanina na sjedalima pokrivena je bijelom pasjom
dlakom. Pasji miris miješa se s mirisom mora, te s vonjem voska za
daske i cigareta. Dugme za uključivanje klima-uređaja je slomljeno.
Pepeljara je puna opušaka, džep sa strane prepun nasumce
skupljenih vrpca za kasetofon, bez kutija.
- Išao sam u šumu nekoliko puta - kažem.
- Duboko?
- Da - odgovorim. - Oshima me je upozoravao da ne idem.
- Ali ti si svejedno išao.
- Da - kažem.
- I ja sam jedanput učinio isto. Mora da je to bilo prije deset godina.
- Zašuti na neko vrijeme, usredotočujući se na vožnju. Nalazimo se
na dugačkoj okuci, šljunak skače ispod debelih guma dok se vozimo.
Često vidimo čavke kraj puta. Ne pokušavaju odletjeti, samo
pozorno gledaju znatiželjnim očima dok prolazimo.
- Jesi li naletio na vojnike? - pita Sada nehajno kao da me je upitao
koliko je sati.
- Mislite na ona dva vojnika?
- Točno - odgovori Sada, svrnuvši pogled na me. - Otišao si toliko
daleko, ha?
- Da, otišao sam - odgovorim.
Njegove se ruke lagano stežu dok manevrira upravljačem, ne
odgovara, a njegov mi izraz lica ništa ne govori.
- Sada? - upitam.
- Hm? - kaže on.

- Kad ste sreli one vojnike prije deset godina, šlo ste učinili?
- Što sam učinio kad sam sreo one vojnike? - ponovi on.
Ja kimnem i čekam njegov odgovor.
On baci pogled na retrovizor, zatim nastavi gledati naprijed. -
Nikada ni s kim nisam o tome govorio - kaže. - Čak ni s bratom.
Bratom, sestrom, kako god ga želiš nazvati. Za mene je brat. On
ništa ne zna o onim vojnicima.
Kimnem bez riječi.
- I sumnjam da ću to ikomu kazati, čak ni samom sebi. Znaš što
pokušavam reći?
- Mislim da znam - kažem mu.
- Što je to?
- To je nešto gdje se ne možete poslužiti riječima. Pravi odgovor je
nešto što riječi ne mogu izraziti.
- Svaka čast - odgovori Sada. - Točno. Ako se ne možeš poslužiti
riječima, onda je bolje da i ne pokušavaš.
- Čak ni samom sebi? - pitam.
- Da, čak ni samom sebi - kaže Sada. - Bolje je da ne pokušaviš to
objasniti, čak ni samom sebi.
Nudi mi snop žvakaćih guma Cool Mint. Uzimam jednu i počinjem
žvakati.
- Jesi li ikada pokušao surfati? - pita on.
- Ne.
- Ako ti se pruži prilika ja ću te naučiti - kaže on. - Ako bi htio
naučiti, hoću reći. Valovi su sasvim pristojni duž obale kod Kochija, a
nema previše surfera. Surfanje nije tako plitak sport kao što se čini
na prvi pogled. Kad surfaš naučiš da se ne treba boriti protiv
prirodne snage, čak i kad postane nasilna.
Vadi cigaretu iz majice, stavlja je u usta i pali upaljačem s vozačke
ploče. - To je nešto što se ne da objasniti riječima. Jedna od onih
stvari na koje se ne može reći ni da ni ne. - Na Havajima - nastavlja
on - ima mjesto koje zovu Zahodskom školjkom. Ondje su golemi
virovi, jer se na tome mjestu susreću i međusobno sudaraju
nadolazeća plima i odlazeća oseka. Vrte se u krugovima kao kad
ispireš zahod. Ako zalutaš onamo, nađeš se pod vodom i teško je
ponovno izroniti. Možda više nikada ne izađeš na površinu, ovisno o
valovima. I tako se nađeš ondje, pod vodom, udaraju te valovi, i ništa

ne možeš učiniti. Nikamo te neće odvesti ako mlataraš oko sebe.
Samo ćeš potrošiti snagu. Nikada se nisi toliko uplašio u životu. Ali
ako ne svladaš taj strah nikada nećeš biti pravi surfer. Moraš se
suočiti sa smrću, moraš je stvarno upoznati, i zatim je svladati. Kad
se nađeš u tom viru počinješ misliti o svakojakim stvarima. To je kao
da se moraš sprijateljiti sa smrću, voditi s njom pravi srdačan
razgovor.

Na kraju prilaznog puta on izlazi iz kamiona i zaključava ulaz,
potegnuvši dva-tri puta lanac da provjeri hoće li izdržati.

Poslije toga ne razgovaramo mnogo. On ostavlja radio na nekoj
postaji dok vozi. ali mogu reći da zapravo ne sluša. Upaljen radio je
znak dobre volje. Čak i kad zađemo u tunel pa čujemo samo
smetnje, njemu to ne smeta. Došavši na autocestu, zbog pokvarena
klima-uređaja ostavljamo otvoren prozor.

- Ako bi htio naučiti kako se surfa, svrati se i posjeti me - kaže Sada
dok se Unutarnje more pojavljuje na vidiku. - Imam sobu viška,
možeš ostati koliko te je volja.

- Hvala - kažem. - Držat ću vas za riječ. Ali ne znam kada.
- Prilično si zaposlen?
- Moram se pobrinuti za neke stvari.
- Isto je sa mnom - kaže Sada.
Ne progovaramo ništa dugo vremena. On razmišlja o svojim
problemima, ja o svojima. Pogled mu je na cesti, lijevu ruku drži na
upravljaču i katkada zapali cigaretu. Za razliku od Oshime, ne vozi
brzo. Lakat mu viri kroz otvoren prozor, vozi niz autocestu lagodnom
brzinom. Druga vozila prestiže samo kad voze odveć sporo. Tada
preko volje stišće gas, zaobilazi ih, i smjesta se vraća u svoju traku.
- Vi odavno surfate? - pitam ga.
- A-ha - kaže on, i opet nastupa tišina. Napokon, kad smo gotovo
zaboravili pitanje, odgovara.
- Surfam još od srednje škole. Tada je to bilo samo za zabavu.
Nisam se time ozbiljno bavio do prije šest godina. Radio sam u nekoj
velikoj agenciji u Tokiju. Nisam to mogao podnijeti, pa sam dao
otkaz, vratio se ovamo i počeo surfati. Uzeo sam zajam, posudio
nešto novca od roditelja i otvorio dućan za surfere. Sam ga vodim,
pa mogu uglavnom raditi što želim.
- Jeste li se željeli vratiti na Shikoku?

- Dijelom i to - kaže on. - Ne znam. ne osjećam se dobro ako
nemam more i planine u blizini. Ljudi su pretežno proizvod okoline
gdje se rode i odrastu. Kako razmišljaš i osjećaš, to je uvijek
povezano s reljefom, s temperaturom, čak i s glavnim vjetrovima.

- U Tokiju. Nogata, u okrugu Nakano.
- Želiš li se tamo vratiti?
Odmahnem glavom. - Ne želim.
- Zašto ne?
- Nemam razloga da se vratim.
- U redu - kaže on.
- Nisam naročito povezan s reljefom, glavnim vjetrovima i svime tim
- kažem.
- Daaa? - kaže on.
Opet šutimo. Kao da njemu tišina nimalo ne smeta. Ni meni. Samo
sjedim tu, mozak mi je prazan, slušam glazbu na radiju. On zuri u
cestu ravno naprijed. Napokon izlazimo s autoceste, skrećemo na
sjever i ulazimo unutar gradskih granica Takamatsua.

Stižemo pred Knjižnicu Komura malo prije jedan popodne. Sada me
iskrcava ispred nje, ali sam ne izlazi iz kola. Motor je i dalje upaljen,
on se smjesta vraća u Kochi.

- Hvala - kažem.
- Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti - kaže on. Ispruži ruku kroz
prozor, kratko mahne, zatim odlazi uz škripu debelih guma. Hita
natrag da uhvati koji visok val, vraća se u svoj svijet, k svojim
problemima.
Zabacujem uprtnjaču na rame i prolazim kroz ulična vrata. Lovim
miris svježe pokošena travnjaka u vrtu. Čini mi se da sam izbivao
mjesecima, a prošla su zapravo samo četiri dana.
Oshima je za prijamnim stolom, nosi kravatu, nikada prije nisam to
vidio. Bijela zakopčana košulja i kravata sa smeđim, žutim i zelenim
prugama. Rukavi su mu zasukani do lakata i nema jakne. Pred njim
su, kako se moglo predmnijevati, šalica kave i dvije uredno zašiljene
olovke.
- Hej - pozdravlja me, dodajući uobičajeni smiješak.
- Haj - uzvratim.
- Pogađam da te je dovezao moj brat?

- To je točno.
- Ali nije mnogo govorio - kaže Oshima.
- Doista, malo smo govorili.
- Imaš sreće. Katkada ne progovori ni riječi, ovisno o tome s kim je.
- Je li se ovdje što dogodilo? - pitam. - Rekao mi je da je nešto
hitno.
Oshima kimne. - Ima nekoliko stvari koje trebaš znati. Prije svega,
gospođica Saeki je preminula. Imala je srčani udar. Našao sam je
gore s licem na stolu, u utorak popodne. Sve se dogodilo iznenada, i
ne bi se reklo da je patila.
Spuštam uprtnjaču na pod i sjedam u fotelju. - U utorak popodne? -
pitam. - Danas je petak, je li tako?
- Da, tako je. Umrla je poslije redovita obilaska utorkom. Vjerojatno
sam trebao ranije stupiti u vezu s tobom, ali nisam mogao jasno
razmišljati.
Potonuvši u fotelju, osjećam da se ne mogu pomaknuti. Nas dvojica
sjedimo tu dugo u tišini. Vidim stubište koje vodi na kat, dobro
uglačan crni rukohvat, bojeno staklo na odmorištu. Te su stube uvijek
imale posebno značenje za mene, jer su vodile do nje, gospođice
Saeki. Ali sada su tek prazne stube, bez ikakva značenja. Nje ondje
više nema.
- Kao što sam prije spominjao, mislim da je sve to bilo suđeno -
kaže Oshima. - Znao sam to, a znala je i ona. Iako je to, kad se
doista dogodi, veoma teško prihvatiti.
Kad on zastane, osjećam se kao da bih trebao nešto reći. ali riječi
ne dolaze.
- Po njezinoj želji, pogreba neće biti - nastavlja Oshima. - Tiho je
kremirana. Ostavila je oporuku gore u ladici radnoga stola. Svu svoju
imovinu ostavila je zakladi koja vodi knjižnicu. Meni je ostavila
nalivpero Mom Blanc, za uspomenu. A tebi jednu sliku. Sliku dječaka
na žalu. Uzet ćeš je, zar ne?
Kimnem.
- Omotana je ondje, spremna za odlazak.
- Hvala - kažem, napokon sposoban govoriti.
- Reci mi nešto, Kafka Tamura - kaže Oshima. Uzima olovku i vrti je
po običaju. - Je li u redu ako te nešto upitam?
Kimnem.

- Nije bilo potrebno da ti kažem da je umrla, zar ner? Ti si već znao.
Opet kimnem. - Mislim da sam znao.
- To sam i mislio - kaže Oshima i duboko udahnjuje. - Bi li htio malo
vode ili što drugo? Istinu da ti kažem, lice ti je kao pustinja.
- Hvala, dobro će mi doći. - Skapavam od žedi, ali toga nisam bio
svjestan dok on nije spomenuo.
Gutam na dušak ledenu vodu koju mi je donio, tako brzo da me
glava počinje boljeti. Stavljam praznu čašu na stol.
- Hoćeš li još?
Odmahnem glavom.
- Kakvi su ti sada planovi? - pita Oshima.
- Vratit ću se u Tokio - odgovaram.
- Što ćeš ondje raditi?
- Otići na policiju, prije svega, i reći im što znam. Ako ne odem,
tražit će me do kraja života. A zatim ću najvjerojatnije natrag u školu.
Ne znači da to želim, ali moram završiti barem osnovnu školu. Ako
izdržim samo nekoliko mjeseci i dobijem svjedodžbu, mogu raditi što
hoću.
- To ima smisla - kaže Oshima. Sužava malo oči i gleda me. - To
zvuči kao najbolji plan.
- Sve više razmišljam da je to pravi put.
- Možeš bježati ali ne možeš se sakriti?
- Da, valjda je tako - kažem.
- Odrastao si.
Odmahujem glavom. Ništa ne uspijevam reći.
Oshima se lagano lupne dva-tri puta gumicom na olovci po
sljepoočnici. Telefon zazvoni, ali on se na nj ne obazire.
- Svatko od nas gubi nešto što nam je dragocjeno - kaže kad
telefon prestane zvoniti. - Izgubljene prilike, izgubljene mogućnosti,
osjećaji koje nikada ne možeš vratiti. To je dio onoga što znači biti
živ. Ali unutar naših glava - barem to ondje zamišljam - malena je
prostorija gdje spremamo uspomene. Prostorija kao police u ovoj
knjižnici. A da bismo razumjeli kako radi naše srce moramo stalno
praviti nove kataložne listiće. Povremeno moramo brisati prašinu,
puštati unutra svjež zrak, mijenjati vodu u vazama za cvijeće. Drugim
riječima, zauvijek ćeš živjeti u svojoj vlastitoj knjižnici.

Zurim u olovku u njegovoj ruci. Boli me dok je gledam, ali moram
biti najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu, barem još neko vrijeme.
Ili se praviti da jesam. Uzimam dubok dah, ispunim pluća zrakom, i
uspijevam udahnuti onu grudu emocija. - Je li u redu ako se jednog
dana vratim ovamo? - upitam.

- Naravno - kaže Oshima, i odlaže olovku na stol. Spaja ruke na
zatiljku i gleda ravno u mene. - Kažu da ću ja biti zadužen za
knjižnicu neko vrijeme. I mislim da će mi trebati pomoćnik. Jednom
kad se oslobodiš policije, škole, i ostaloga što imaš - uz uvjet da
želiš, naravno - volio bih da se vratiš. Ovaj grad i ja ne idemo
nikamo, za sada sigurno. Ljudima treba mjesto kamo mogu
pripadati.

- Hvala - kažem mu.
- Zaista nema na čemu - kaže on.
- Vaš brat je rekao da će me naučiti kako se surfa.
- To je sjajno. Njemu se većina ljudi ne sviđa - kaže on. - Pomalo je
teška osoba.
Kimnem i nasmiješim se. Doista su slični, ta dvojica braće.
- Kafka - kaže Oshima, gledajući duboko u moje oči. - Možda
griješim, ali mislim da je to prvi put da te vidim kako se smiješiš.
- Možda ste u pravu - kažem. Sasvim sigurno se smiješim. I
crvenim se.
- Kad ideš natrag u Tokio?
- Ovaj čas, mislim.
- Zar ne možeš pričekati do večeri? Mogu te odvesti na kolodvor
kad zatvorimo.
Razmatram to, zatim odmahnem glavom. - Hvala. Ali mislim da je
najbolje ako odem ovaj čas.
Oshima kimne. Odlazi u stražnju prostoriju i donosi uredno
omotanu sliku. Stavlja također i ploču "Kafka na žalu" u vrećicu i
pruža mi je. - Mali dar od mene.
- Hvala - kažem. - Je li u redu ako pođem gore i još jedanput vidim
sobu gospođice Saeki?
- Samo pođi.
- Biste li vi došli sa mnom?
- Naravno.

Penjemo se gore u njezinu sobu. Stojim ispred radnog stola, lagano
mu dodirujem površinu i razmišljam o svemu što je ona upijala.
Zamišljam nju kako je klonula licem na stol. Kako je uvijek sjedila
ondje, s prozorom iza sebe, i užurbano pisala. Kako sam joj donosio
kavu, kad bi bacila pogled dok bih otvarao vrata i ulazio. Kako mi se
uvijek smiješila.

- Što je ona ovdje pisala? - pitam.
- Ne znam - odgovara Oshima. - Jedno znam sigurno: odnijela je sa
sobom mnogo tajni kad je napustila ovaj svijet.
I mnogo teorija isto tako, mislim u tišini.
Prozor je otvoren, lipanjski lahor blago miče rub bijelih čipkastih
zastora. U zraku se osjeća lagan miris mora. Odlazim od stola,
priđem Oshimi i čvrsto ga zagrlim. Njegovo vitko tijelo priziva
svakovrsne nostalgične uspomene.
On mi nježno gladi kosu. - Svijet je metafora, Kafka Tamura - kaže
mi na uho. - Ali za tebe i za mene samo ova knjižnica nije metafora.
Uvijek je samo knjižnica. Želim biti siguran da se u tome razumijemo.
- Naravno - kažem.
- Ona je jedinstvena, posebna knjižnica. Ništa drugo ne može
zauzeti njezino mjesto.
Kimnem.
- Zbogom, Kafka - kaže Oshima.
- Zbogom. Oshima - kažem ja. - Znate, dobro vam stoji ta kravata.
On se odmakne od mene, pogleda me u lice i nasmiješi se. - Čekao
sam da mi to kažeš.

Zabacivši uprtnjaču na rame, hodam do postaje i sjedam na vlak do
kolodvora Takamatsu. Kupujem na šalteru kartu za Tokio. Vlak će
stići u Tokio kasno noću, tako ću najprije morati naći prenoćište,
zatim idućeg dana krenuti do svoje kuće u Nogati. Bit ću sam u onoj
golemoj, praznoj kući. Nitko me ne čeka da se vratim doma. Ali
nemam drugoga mjesta kamo bih se vratio.

Poslužim se javnim telefonom na kolodvoru i nazovem Sakuru na
mobitel. Nalazi se usred posla ali kaže da može odvojiti nekoliko
minuta. To je u redu, kažem joj.

- Vraćam se u Tokio sada - kažem joj. - Tu sam na kolodvoru u
Takamatsuu. Samo sam ti htio reći.

- Prestao si bježati od kuće?
- Reklo bi se.
- S petnaest je malo prerano za bježanje, u svakom slučaju - kaže
ona. - Ali što ćeš raditi u Tokiju?
- Vratit ću se u školu.
- To je vjerojatno dobra ideja - kaže ona.
- I ti se vraćaš u Tokio, zar ne?
- Da, vjerojatno u rujnu. Ljeti bih mogla poći nekamo na izlet.
- Mogu li te vidjeti u Tokiju?
- Da, naravno - kaže ona. - Možeš li mi reći svoj broj?
Dajem joj broj telefona kod kuće, ona ga zapisuje.
- Sanjala sam te neki dan - kaže ona.
- I ja sam tebe sanjao.
- Prilično pohotno, kladila bih se?
- Možda - dopuštam. - Ali to je bio samo san. A ti?
- Moj san nije bio pohotan. Bio si u golemoj kući koja je bila poput
labirinta, hodao si naokolo, tražeći neku posebnu sobu, ali nisi je
mogao naći. Bio je netko drugi u kući, tražeći tebe. Pokušavala sam
viknuti da te upozorim, ali nisi me mogao čuti. Prilično jeziv san. Kad
sam se probudila, bila sam iscrpljena od tolikog vikanja. Otada sam
stalno za tebe zabrinuta.
- Hvala ti na tome - kažem. - Ali i to je samo san.
- Nije ti se nikakvo zlo dogodilo?
- Ne, nikakvo zlo. - Ne, nikakvo zlo, kažem sam sebi.
- Zbogom, Kafka - kaže ona. - Moram se vratiti poslu, ali ako kad
poželiš razgovarati, samo me nazovi, u redu?
- Zbogom - kažem. - Sestro - dodajem.

Preko mosta i preko vode prelazimo, i presjedam u metak-vlak na
kolodvoru Okayama. Zavalim se u sjedalo i sklopim oči. Tijelo mi se
polagano prilagođuje vibraciji vlaka. Čvrsto omotana slika Kafka na
žalu je kraj mojih nogu. Mogu je ondje osjetiti.

- Želim da me se sjećaš - kaže gospođica Saeki i gleda me ravno u
oči. - Ako se ti budeš sjećao mene, onda me nije briga ako me svi
drugi zaborave.

Vrijeme te pritišće kao neki stari, dvosmisleni san. Stalno se krećeš,
pokušavaš kroza nj kliznuti. Ali čak ako ideš do rubova zemlje, nećes
ga moći izbjeći. Ipak. moraš tamo poći - na kraj svijeta. Ima nešto što
ne možeš učiniti osim ako ne stigneš onamo.

Počinje padati kiša kad minemo Nagoyu. Zurim u kapi koje prugaju
tamni prozor. Kiša je padala i kad sam napuštao Tokio. Zamišljam
kako kiša pada na raznovrsnim mjestima - u šumi, na moru, na
autocesti, u knjižnici. Kiša pada na rubu svijeta.

Sklapam oči i opuštam se, omogućujem napetim mišićima da se
olabave. Slušam postojano zujanje vlaka. A tada, bez upozorenja,
topla suza iscuri mi iz oka, otkotrlja se niz obraz do usta i osuši se
nakon nekog vremena. Nije važno, kažem sam sebi. To je samo
jedna suza. Čak je ne osjećam kao da je moja, više je dio vanjske
kiše.

Jesam li dobro učinio?
- Dobro si učinio - kaže dječak zvan Čavka. - Učinio si što je bilo
najbolje. Nitko drugi ne bi to mogao učiniti dobro kao ti. Uostalom, ti
si autentični primjerak: najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu.
- Ali ni dalje ne znam ništa o životu - prosvjedujem.
- Gledaj tu sliku - kaže on. - I slušaj vjetar.
Kimnem.
- Znam da to možeš.
Ponovno kimnem.
- Bolje je da malo spavaš - kaže dječak zvan Čavka. - Kad se
probudiš, bit ćeš dio potpuno nova svijeta.
Napokon toneš u san. I kad se probudiš, istina je.
Dio si potpuno nova svijeta.

Table of Contents

Dječak zvan Čavka
Poglavlje 1
Poglavlje 2
Poglavlje 3
Poglavlje 4
Poglavlje 5
Poglavlje 6
Poglavlje 7
Poglavlje 8
Poglavlje 9
Poglavlje 10
Poglavlje 11
Poglavlje 12
Poglavlje 13
Poglavlje 14
Poglavlje 15
Poglavlje 16
Poglavlje 17
Poglavlje 18
Poglavlje 19
Poglavlje 20
Poglavlje 21
Poglavlje 22
Poglavlje 23
Poglavlje 24
Poglavlje 25
Poglavlje 26
Poglavlje 27
Poglavlje 28
Poglavlje 29
Poglavlje 30
Poglavlje 31
Poglavlje 32
Poglavlje 33
Poglavlje 34

Poglavlje 35
Poglavlje 36
Poglavlje 37
Poglavlje 38
Poglavlje 39
Poglavlje 40
Poglavlje 41
Poglavlje 42
Poglavlje 43
Poglavlje 44
Poglavlje 45
Poglavlje 46
Dječak zvan Čavka
Poglavlje 47
Poglavlje 48
Poglavlje 49