Haruki Murakami - Kafka na zalu

Toliko sam zasigurno znala. Zbog toga sam željela otići, upravo
kakva sam bila, na neko mjesto gdje ne postoji vrijeme.

- A ja želim brže odrasti.
Gospođica Saeki se odmakne da prouči izraz moga lica. - Ti moraš
biti mnogo jači i neovisniji od mene. U tvojoj dobi ja sam bila puna
iluzija o bijegu iz stvarnosti, ali ti stojiš suočen sa stvarnim svijetom i
njemu se suprotstavljaš. To je velika razlika.
Jak i neovisan? Nisam ni jedno ni drugo. Mene samo gura
stvarnost, sviđalo se to meni ili ne. Ali ništa ne kažem.
- Znaš, podsjećaš me na jednoga petnaestogodišnjaka kojega sam
poznavala prije puno vremena.
- Je li izgledao kao ja? - pitam.
- Ti si viši i mišićaviji nego što je on bio, ali ima sličnosti. Nije volio
razgovarati s dječacima svoje dobi - bili su na različitoj valnoj dužini -
pa je većinu vremena provodio zakopan u svojoj sobi, čitajući ili
slušajući glazbu. Jednako mu se tako mrštilo čelo, kad god bi tema
razgovora postala teška. I ti isto tako voliš čitati.
Kimnem.
Gospođica Saeki pogleda na sat. - Hvala ti za kavu.
Shvaćajući to kao znak da odem, ustanem i krenem prema vratima.
Gospođica Saeki uzima crno nalivpero, polagano odvija kapicu i
vraća se pisanju. Izvana sijevne još jedna munja, načas okupa sobu
nekom čudnom bojom. Trijesak groma udari trenutak poslije toga.
Ovaj put bliži je nego prije.
- Kafka - kaže gospođica Saeki.
Zastanem na vratima i okrenem se.
- Upravo sam se sjetila da sam nekada napisala knjigu o munji.
Ne kažem ništa. Knjigu o munji?
- Išla sam po cijelom Japanu razgovarajući s ljudima koji su
preživjeli udar munje. To mi je uzelo nekoliko godina. Većina
razgovora prilično je zanimljiva. Objavio ju je neki mali nakladnik, ali
jedva se uopće prodavala. Knjiga nije došla ni do kakva zaključka, a
nitko ne želi čitati knjigu koja nema zaključka. A meni se to što nema
zaključka činilo da je baš dobro.
Sitan čekić u mojoj glavi lupa negdje po nekoj ladici, ustrajno.
Pokušavam se nečega sjetiti, nečeg jako važnog, ali ne znam što je

to. Dotle se gospođica Saeki vratila svojem pisanju, a ja se vraćam u
svoju sobu.

Kišna oluja nastavlja nas šibati još čitav sat. Grmljavina je tako
nevjerojatno glasna da se bojim kako će prozori na knjižnici
popucati. Kad god munjin udar sijevne preko neba, obojeno staklo
na stubišnom odmorištu baca sliku nekog drevnog duha na suprotan
bijeli zid. Oluja prestaje oko dva, i žućkasto svjetlo počinje se
pomaljati između oblaka kao pomirba koja je napokon uglavljena.
Voda i dalje kapa odozgo u nježnom sunčanom svjetlu.

Kad se primakne večer, počinjem zatvarati knjižnicu za noć.
Gospođica Saeki kaže do viđenja meni i Oshimi i odlazi doma.
Čujem motor njezina Golfa i zamišljam je kako sjeda za upravljač,
okrećući ključ. Kažem Oshimi da ću sam dovršiti zaključavanje.
Zviždeći neku ariju, on pođe da se umije u zahodu, zatim odlazi.
Slušam kako Mazda Miata isprva grmi, zatim joj se zvuk gubi u
daljini. Sad je cijela knjižnica moja. Tiša je nego ikad prije.

Odlazim u svoju sobu i proučavam note "Kafke na žalu". Kao što
sam predmnijevao, akordi su uglavnom jednostavni. Ali pripjev ima
dva zapetljana akorda. Prelazim u čitaonicu i pokušavam to odsvirati
na pijaninu. Prstomet je zbilja težak, pa ga dugo dugo vježbam,
nastojeći da ga zapamte ruke, i nekako uspijevam postići da zvuči
kako treba. Isprva ti akordi zvuče krivo. Siguran sam da su to
tiskarske pogrješke, ili da pijanino nije ugođen. Ali što dulje s
pomnjom slušam kako ta dva akorda zvuče jedan za drugim, to sam
uvjereniji da cijela pjesma ovisi o njima. Ta dva akorda drže "Kafku
na žalu" da ne padne na razinu neke glupe popularne pjesme, daju
joj dubinu i srž. Ali kako je gospođica Saeki uspjela do njih doći?

Vraćam se u svoju sobu, grijem vodu u električnom kuhalu i pravim
čaj. Vadim stare ploče koje smo našli u spremištu i stavljam ih jednu
za drugom na postolje. Blonde on Blonde Boba Dylana. "White
Album" Beatlesa, Dock of the Bay Otisa Reddinga, Getz/Gilberto
Stana Getza - sve sami hitovi iz kasnih šezdesetih. Onaj mladić, s
gospođicom Saeki kraj sebe, morao je činiti to što ja činim, stavljati
ploče na postolje, spuštati iglu, slušati glazbu što dopire iz zvučnika.
Glazba se osjeća kao da nosi mene i cijelu sobu u neko različito
vrijeme, u neki svijet prije nego sam se rodio. Dok uživam u glazbi,

ponavljam razgovor koji smo vodili toga popodneva, pokušavajući
točno uloviti naše riječi.

- Kad je meni bilo petnaest godina, mislila sam da postoji takvo
mjesto u svijetu. Bila sam sigurna da ću negdje naići na neki ulaz
koji će me odvesti do toga drugoga svijeta.

Mogu čuti njezin glas tik kraj sebe. U mojoj glavi nešto kuca na
neka vrata, teško uporno kucanje.

Neki ulaz?
Dižem iglu s albuma Stana Getza, izvlačim singl "Kafka na žalu",
stavljam ga na postolje i spuštam iglu. I slušam nju kako pjeva.

Prsti djevojke što se utapa
Traže ulazni kamen, i više.
Podižući rub azurne haljine,
Ona zuri -
u Kafku na žalu.

Djevojka koja dolazi u ovu sobu najvjerojatnije je našla taj ulazni
kamen. Ona je u drugom svijetu, upravo kakva je bila u petnaestoj
godini, i noću dolazi pohoditi ovu sobu. U svojoj svijetloplavoj haljini
ona dolazi zuriti u Kafku na žalu.

Odjednom, posvema niodakle, sjetim se oca kako je govorio o tome
da ga je nekoć pogodila munja. Nije to rekao meni, pročitao sam u
sklopu intervjua u nekom časopisu. Kad je studirao na likovnoj
akademiji, povremeno je radio kao poslužitelj kod golfa. Jednog je
dana pratio svoga igrača po terenu kad je nebo naglo promijenilo
boju i na njih se stuštila silna oluja s grmljavinom. Potražili su
sklonište pod nekim stablom kad je u njega udarila munja. Golemo
se stablo rascijepilo nadvoje. Igrač je poginuo, ali moj otac je nešto
naslutio i na vrijeme se odmaknuo od stabla. Zadobio je lakše
opekline, kosa mu je spržena, a udarac munje tresnuo je njime o
stijenu. Udario je glavom i izgubio svijest, ali izvukao se iz nesreće
samo s malim ožiljkom na čelu. Toga sam se htio sjetiti toga
popodneva, stojeći na vratima gospođice Saeki i slušajući huku
grmljavine. Tek kada se oporavio od ozljeda moj otac je ozbiljno
shvatio svoju kiparsku karijeru.

Dok je gospođica Saeki išla naokolo razgovarajući s ljudima za
svoju knjigu, možda je srela mog oca. To je sasvim moguće. Ne
može biti previše ljudi koji su preživjeli udar munje, zar ne?

Dišem vrlo tiho, čekajući zoru. Oblak se prelama nadvoje,
mjesečina se slijeva na drveće u vrtu. Ima upravo previše
podudarnosti. Sve se nekako ubrzava, jureći prema istom odredištu.

Poglavlje 26

Bilo je prilično kasno popodne, morali su naći mjesto gdje će
prenoćiti. Hoshino je otišao do kioska s turističkim informacijama na
kolodvoru u Takamatsuu i rezervirao smještaj u nekom prenoćištu.
Do njega se moglo dopješačiti s kolodvora, što je dobro, ali inače je
bilo tipično i pomalo zapušteno. No, to nije mnogo smetalo ni
Hoshinu ni Nakati. Čim ima futona da na njima spavaju, oni su
zadovoljni. Kao i prije, doručak je bio uključen, a sami su se morali
pobrinuti za večeru. To je napose odgovaralo Nakati koji je vjerojatno
mogao svaki čas zaspad.

Kad su se našli u sobi, Nakata je rekao Hoshinu da legne potrbuške
na futon, opet ga zajahao i s oba palca pritiskao mu donji dio leđa,
gore-dolje, pozorno provjeravajući stanje njegovih zglobova i mišića.
Ovaj put bio je mnogo nježniji, samo je slijedio kralježnicu i
provjeravao koliko su naped mišići.

- Nešto loše? - upitao je Hoshino zabrinuto.
- Ne, sve je u redu. Nakata nalazi da s vama sada ništa nije loše.
Kralježnica vam je u dobrom stanju.
- To je olakšanje - rekao je Hoshino. - Nisam se baš veselio još
jednom mučenju.
- Znam. Nakati je zbilja žao. Ali vi ste mi rekli da vam ne smeta bol,
pa sam krenuo i stisnuo najjače što sam mogao.
- Da, znam da sam to rekao. Ali čujte, djedice, postoje granice.
Katkada se morate poslužiti zdravim razumom. Ali mislim da se ne
bih smio žaliti - sredili ste mi leđa. Ali, čovječe božji, nikada ništa
slično nisam osjetio u životu. Bol je bila nezamisliva! Osjećao sam se
kao da me razdirete. Kao da sam umro i vratio se u život ili tako
nešto.
- Nakata je jednom bio mrtav tri tjedna.
- Vi se šalite - reče Hoshino. Ležeći i dalje potrbuške, otpio je gutljaj
čaja i počeo žvakati hrskave kekse koje je kupio u samoposluzi.
- Tako ste doista bili mrtvi?
- Bio sam.
- Gdje ste bili cijelo to vrijeme?
- Nakata se ne sjeća. Kao da sam bio negdje daleko, radeći nešto
drugo. Ali glava mi je plutala i ničega se ne mogu sjetiti. Onda sam

se vratio na ovaj svijet i otkrio da sam glup. Više nisam znao čitati ni
pisati.

- Morali ste svoju sposobnost čitanja i pisanja ostaviti na drugoj
strani.

- Možda je tako.
Njih dvojica zamuknuše neko vrijeme. Hoshino je zaključio kako je
najbolje povjerovati sve što mu starac kaže, bez obzira na to koliko
ekscentrično zvučilo. Istodobno se osjećao nelagodno, kao da bi ga
svako daljnje ustrajavanje na toj ideji o trotjednoj smrti odvelo u neko
kaotično stanje izvan kontrole. Bolje je vratiti razgovor na praktičnije
stvari. - Tako, sada kad smo u Takamatsuu, g. Nakata, kamo
namjeravate ići?
- Nemam pojma - odgovori Nakata. - Ne znam što bih trebao činiti.
- A što je s onim ulaznim kamenom?
- To je točno! Nakata je na to potpuno zaboravio. Moramo naći taj
kamen. Ali zbilja ne znam gdje bih ga tražio. Moj um pluta i ne želi se
razbistriti. Za početak, nisam ni bio odveć bistar, a ovakve stvari to
samo pogoršavaju.
- Onda smo malo zapeli, zar ne?
- Da, rekao bih da jesmo.
- To što sjedimo ovdje i zurimo jedan u drugoga nije naročito
zabavno. Ovo nas neće nikamo odvesti.
- Imate pravo.
- Mislim da bismo trebali naokolo pitati ljude, znate, postoji li takav
kamen negdje u blizini.
- Ako vi tako kažete, onda Nakata želi to učiniti. Ja sam prilično
glup, pa sam naviknut postavljati ljudima pitanja.
- Moj djed je uvijek govorio da je postavljanje pitanja neugodno za
trenutak, ali da je nepostavljanje neugodno za cijeli život.
- Slažem se. Kad umrete, iščezne sve što ste znali.
- No, to nije ono što je on točno mislio - reče Hoshino, češući se po
glavi. - U svakom slučaju, imate li u pameti sliku toga kamena? Od
koje je vrste kamena, koliko je velik, kakva je oblika ili boje? Za što
se upotrebljava? Ako nemamo nikakvih pojedinosti, teško je pitati.
Nitko neće znati o kojem vragu govorimo ako samo kažemo: Postoji
li igdje u blizini neki ulazni kamen? Pomislit će da smo ludi. Shvaćate
što hoću reći?

- Da, shvaćam. Ja sam možda glup, ali nisam lud.
- U redu.
- Veoma je poseban kamen koji Nakata traži. Nije toliko velik. Bijel
je, i nema nikakva mirisa. Ne znam za što se upotrebljava. Okrugao
je, kao nekakav kolač od riže. - Podignuo je ruke da pokaže nešto
veličine LP gramofonske ploče.
- Hmm. Onda što mislite, hoćete li ga prepoznati ako ga ugledate?
Znate ono: Hej, evo ga.
- Nakata bi to smjesta znao.
- Mora biti nekakva priča ili legenda iza toga kamena. Možda je
slavan i izložen u nekom svetištu ili drugdje.
- To bi moglo biti, rekao bih.
- Ili je možda samo u nekoj kući, i ljudi se njime služe kao utegom
kad ukiseljuju krastavce.
- Ne, to nije moguće.
- Zašto ne?
- Zato što nitko ne može pomaknuti taj kamen.
- Nitko osim vas, hoćete reći.
- Da, mislim da Nakata vjerojatno može.
- Kada ga pomaknete, onda što?
Nakata učini nešto neuobičajeno - razmišljao je o tome prilično
dugo. Barem je izgledao kakav jest, žustro trljajući kratku pepeljastu
kosu. - To zbilja ne znam - napokon je rekao. - Znam samo da je
došlo vrijeme da ga netko pomakne.
I Hoshino je malo razmišljao. - A taj netko - to ste vi, zar ne? Barem
za sada.
- Da - odgovori Nakata - to je točno.
- Taj se kamen nalazi samo u Takamatsuu?
- Ne, zapravo nije važno gdje se nalazi. Samo se slučajno nalazi
upravo ovdje. Bilo bi mi lakše da je bio u četvrti Nakano.
- Ali pomicanje takva kamena mora biti opasno.
- To je točno. Možda Nakata ne bi smio ovo iznositi, ali to je jako
opasno.
- K vragu - reče Hoshino, polagano klimajući glavom. Pa stavi kapu
Chunichi Dragons i provuče konjski rep kroz rupu otraga. - Ovo
počinje sličiti na film Indiana Jones ili tako nešto.

Sljedećega jutra pođu oni do kioska s turističkim informacijama na
kolodvoru da se raspitaju ima li kakva slavna kamenja u Takamatsuu
ili okolici.

- Kamenje? - rekla je djevojka iza pulta i lagano se namrštila. Bila je
naučena navesti sva uobičajena turistička mjesta, ali ništa mimo
toga, pa ju je pitanje prilično zbunilo. - Koju vrstu kamenja tražite?

- To je okrugao kamen otprilike ovoliko velik - reče Hoshino,
pokazujući rukama krug veličine LP ploče, upravo kako je Nakata
pokazao. - Zove se ulazni kamen.

- Ulazni kamen?
- Da. Tako se zove. Prilično je slavan, rekao bih.
- Ali, ulazni - u što?
- Da sam to znao, ne bih se morao upuštati u cijelu ovu zavrzlamu.
Djevojka se malo zamislila. Hoshino joj je čitavo to vrijeme zurio u
lice. Zgodna je, prosuđivao je, iako su joj oči malo previše
razmaknute, dajući joj izgled oprezna goveda. Telefonirala je
nekoliko puta, ali nije se moglo reći da time išta postiže.
- Žao mi je - rekla je naposljetku. - Nitko nije čuo za kamen toga
imena.
- Nitko?
Odmahnula je glavom. - Oprostite što pitam, ali jeste li ovdje samo
zato da nađete taj kamen?
- Da, ne znam je li to samo da ga vidimo. U svakom slučaju, ja sam
iz Nagoye. Starac je iz četvrti Nakano u Tokiju.
- Da, Nakata je iz četvrti Nakano - pridruži se Nakata. - Vozio sam
se s mnogo kamiona, čak su me jedanput počastili jeguljom. Stigao
sam ovako daleko a nisam potrošio nijednog svoga jena.
- Shvaćam... - reče djevojka.
- Bez brige. Ako nitko nije čuo za taj kamen, ko možete učiniti, ha?
Niste vi krivi. Ali možda ga nekako drukčije zovu. Ima li ikakva
drugog slavnog kamenja u blizini? Znate, nešto povezano s kakvom
legendom, možda? Ili neko kamenje pred kojim ljudi mole? Bilo što
slično tomu?
Djevojka stidljivo pogleda Hoshina svojim previše razmaknutim
očima, snimi njegovu kapu Chunkhi Dragons, njegov konjski rep,
zelene sunčane naočale i havajsku košulju od umjetne svile. - Bit će
mi drago da vam kažem kako ćete stići do gradske knjižnice. Ondje

možete potražiti gdje je to kamenje. Bojim se da sama ne znam
puno o kamenju.

Ta knjižnica, međutim, nije nimalo pomogla. U njoj nije bila ni jedna
jedina knjiga posvećena kamenju u Takamatsuu i okolici. Knjižničar
je rekao da će možda negdje naići na kakvu referenci ju i spustio
pred njih hrpu knjiga: Legende iz okruga Kagawa, Legende o Kobu
Datshiju na Shikokuu, Povijest Takamatsua i tomu slično. Hoshino
duboko uzdahnu i poče ih listati. Nakata je sa svoje strane pomnjivo
prevrtao stranicu za stranicom fotografske zbirke pod naslovom
Slavno kamenje u Japanu.

- Ne znam čitati - rekao je - pa je ovo prva knjižnica u kojoj sam bio.
- Ja se time ne ponosim - rekao je Hoshino - ovo je prva i meni.
Iako znam čitati.
- Baš je zanimljivo sada kad smo ovdje.
- Drago mi je to čuti.
- Ima jedna knjižnica u četvrti Nakano. Mislim da ću se povremeno
u nju navraćati. Najbolje je to što ništa ne naplaćuju. Nakata nije
pojma imao da će vas pustiti unutra ako ne znate čitati.
- Ja imam rođaka koji se rodio slijep, ali ide gledati filmove - reče
Hoshino. - Što li je u tome zabavno?
- Ja vidim, ali nikada nisam bio u kinu.
- Vi se šalite! Moram vas jednom odvesti.
Knjižničar im pristupi i upozori ih da stišaju glasove, pa oni
prestadoše govorio i vratiše se knjigama. Kad je prelistao Slavno
kamenje u Japanu, Nakata vrati knjigu na policu i poče listati Mačke
u svijetu.
Mumljajući cijelo vrijeme, Hoshino je uspio pregledan sve knjige na
hrpi pokraj sebe. Na žalost, ni u jednoj od njih nije uspio naći ništa
podudarno. Bilo je nekoliko referencija na kamene zidine Dvorca
Takamatsu, ali kamenje u tim zidinama bilo je tako masivno te nije
dolazilo u obzir da bi Nakata mogao podignuti koji komad. Bila je i
obećavajuća legenda o Kobu Daishiju, glasovitom učenom redovniku
iz hejanskoga razdoblja. Tvrdilo se da je podignuo kamen u pustoši,
a ispod njega pokuljao izvor i to mjesto pretvorio u plodno rižište, ali
tu je priča završavala. Hoshino je pročitao nešto i o nekom svetištu u

kojem je kamen po imenu Dječje blago, ali visok je više od metra i
oblikovan kao falus. Nipošto nije mogao biti kamen koji Nakata traži.

Njih dvojica odustadoše, napustiše knjižnicu i svratiše se u obližnji
restoran na večeru. Obojica su uzela rezance prelivene tempurom, a
Hoshino je naručio dodatnu zdjelu rezanaca i gustu juhu.

- Lijepo mi je bilo u knjižnici - reče Nakata. - Nisam imao pojma da
postoji toliko vrsta mačaka na svijetu.

- Onaj kamen se nije pojavio, ali to je u redu - reče mu Hoshino.
- Tek smo počeli. Idemo se dobro naspavati i vidjeti što donosi
sutra.

Sljedećega jutra vratili su se u knjižnicu. Kao i dan prije toga,
Hoshino je čitao golemu hrpu knjiga, jednu za drugom. Nikada nije
toliko čitao u životu. Sad je već prilično dobro bio upućen u povijest
Shikokua, i naučio je da su ljudi stoljećima štovali različite vrste
kamenja. Ali ono što je doista želio - opis toga ulaznog kamena -
nigdje se nije moglo naći. Poslije podne počela ga je boljeti glava, pa
su napustili knjižnicu, dugo ležali na travi u parku i zurili u oblake koji
su promicali. Hoshino je pušio, Nakata pijuckao čaj iz termosice.

- Sutra će opet biti grmljavine - reče Nakata.
- Što znači, vi ćete sutra izazvati grmljavinu?
- Ne, Nakata to ne može. Grmljavina dolazi sama od sebe.
- Hvala bogu da je tako - reče Hoshino.

Vratili su se u svratište i okupali se. Nakata je tada legao i ubrzo
tvrdo zaspao. Hoshino je gledao bejzbol na TV-u sa stišanim
zvukom, ali kako su Giantsi gadno tukli Hirošimu cijela mu se stvar
zgadila pa je ugasio televizor. Nije mu se još spavalo i osjećao je
žeđ, tako da je izašao i našao pivnicu gdje je naručio kriglu piva i
tanjur kolutića luka. Razmišljao je o zapodijevanju razgovora s
djevojkom koja je sjedila kraj njega, ali je zaključio da nije vrijeme ni
mjesto za takav korak. Sutra ujutro, uostalom, nastavlja se potraga
za neuhvatjivim kamenom.

Popio je pivo, nabio kapu Chunichi Dragons, napustio pivnicu i
samo lunjao naokolo. Nije baš najprivlačniji grad, zaključio je, ali
dobro se osjećao šetajući se kuda želi u gradu gdje do tada nije bio.
Ionako mu je šetnja uvijek bila draga. S Marlboroom u ustima i

rukama zabijenim u džepove lutao je od jedne glavne ulice do druge
i duž različitih uličica. Kad nije pušio onda je zviždao. Neka mjesta
su bila živahna i napučena, druga pusta i mrtvački tiha. Gdje god se
zatekao, išao je jednakim korakom. Bio je mlad, zdrav, bezbrižan,
ničega se nije imao bojati.

Koračao je nekom uskom uličicom punom karaoke barova i klubova
koji su izgledali kao da rade pod različitim imenima po šest mjeseci, i
upravo je bio došao do mračna, napuštena mjesta kad ga je netko
glasno zazvao iza leđa: - Hoshino! Hoshino!

Isprva nije mogao povjerovati. Nitko ga ne poznaje u Takamatsuu,
to mora biti neki drugi Hoshino. To ime nije toliko obično ime, ali nije
ni toliko neobično. Nije se okrenuo nego je nastavio hodati. Ali tko
god to bio, slijedio ga je i stalno zvao po imenu.

Hoshino se napokon zaustavio i okrenuo. Ondje je stajao nizak star
čovjek u bijelom odijelu. Sijeda kosa, ozbiljan par naočala, sijedi
brkovi i kozja bradica, bijela košulja i vrpčasta kravata. Lice mu je
izgledalo japanski, ali po svemu je više sličio na provincijskoga
gospodina s američkoga juga. Bio je visok gotovo sto šezdeset, ali
nije izgledao kao niska osoba nego kao minijaturna, umanjena
verzija čovjeka. Držao je obje ruke ispred sebe kao da nosi pladanj.

- Gospodine Hoshino - reče starac jasnim i prodornim glasom, s
malo naglaska.

Hoshino je zurio u toga čovjeka potpuno zapanjen.
- Imate pravo! Ja sam pukovnik Sanders.
- Izgledate baš kao on - reče Hoshino, zadivljen.
- Ja ne izgledam baš kao pukovnik Sanders. Ja to jesam.
- Čovjek od pečene piletine?
Starac duboko kimnu. - Taj, glavom i bradom.
- U redu, ali kako znate moje ime?
- Sve navijače Chunichi Dragonsa zovem Hoshino. Nagashima je
glavno ime vaših Giantsa, i slično tomu Hoshino mora biti za
Dragonse, je li tako?
- Da, ali Hoshino je slučajno moje stvarno ime.
- Slučajna podudarnost - viknu starac. - Nemojte mene kriviti.
- I što dakle želite?
- Našao sam djevojku za vas!

- Oh, razumijem - reče Hoshino. - Vi ste svodnik. Zato ste se na taj
način dotjerali.

- Gospodine Hoshino, ne znam koliko puta moram to reći, ali ja
nisam odjeven kao netko drugi. Ja jesam pukovnik Sanders.
Nemojte to pobrkati, može?

- Može... Ali ako ste vi pravi pukovnik Sanders, koga vraga radite
kao svodnik u pokrajnjoj uličici u Takamatsuu? Vi ste slavni, i sigurno
plivate u lovi od samih prava na zaštitni znak. Trebali biste se ritati
kraj nekog bazena negdje u Sjedinjenim Državama, uživajući u
mirovini. U čemu je onda stvar?

- U svijetu je na djelu neka vrsta zakrivljenosti.
- Zakrivljenosti?
- Vi to vjerojatno ne znate, ali tako imamo tri dimenzije. Zbog te
zakrivljenosti. Ako želite da sve bude uredno i ravno cijelo vrijeme,
onda idite živjeti u svijetu koji je načinjen s pomoću trobridnog
ravnala.
- Vi ste prilično čudni, znate li to? - reče Hoshino. - Ali druženje s
čudnim starcima kao da mi je suđeno ovih dana. Još malo toga pa
više neću razlikovati lijevo i desno.
- To je možda istina, g. Hoshino, ali što kažete? Što kažete za jednu
krasnu djevojku?
- Mislite na jedan od onih salona za masažu?
- Salona za masažu? Što je to?
- Znate, to su oni saloni gdje vam ne dopuštaju da činite ružne
stvari nego se za vas pobrinu pušenjem ili ručnim radom. Tako vam
dadu da svršite, bez onoga unutra-van.
- Ne, ne - reče pukovnik Sanders, klimajući glavom od ljutnje. -To
uopće nije to. Moje djevojke čine sve - ručni rad, pušenje, kako god
želite, uključujući stari način unutra-van.
- Aha, vi dakle govorite o toploj kupelji?
- Toploj što?
- Prestanite se šaliti, može? Imam nekoga sa sobom, i moramo
sutra rano ustati. Tako večeras nemam vremena ni za kakve
gluposti.
- Vi onda ne želite djevojku?
- Nikakvu djevojku. Nikakvu pečenu piletinu. Vraćam se na
spavanje.

- Ali možda ne ćete tako lako zaspao? - reče pukovnik Sanders
znalački. - Kad netko nešto traži i ne može naći, obično ne može
dobro spavati.

Hoshino je stajao otvorenih usta, zureći u njega. - Kad netko nešto
traži? Kako vi znate da nešto tražim?

- To piše na vama. Vi ste po prirodi čestita osoba. Sve što
razmišljate piše preko čitava vašeg lica. To je kao jedna strana
razrezane sušene skuše: sve što je u vašoj glavi izloženo je svima
da vide.

Hoshino nagonski podiže ruku i nasloni je na obraz. Zatim otvori
ruku i pogleda dlan, ali na njemu ničega nije bilo. Piše preko čitava
moga lica?

- Tako - reče pukovnik Sanders, podignuvši prst da to naglasi. - Je li
to što tražite slučajno okruglo i tvrdo?

Hoshino se namršti i reče: - Dajte, starče, tko ste vi? Kako biste to
mogli znati?

- Rekao sam vam: to piše preko čitava vašeg lica. Nije vam jasno,
je li? - reče pukovnik Sanders tresući prstom. - Nisam bio u ovom
poslu tolike godine zbog zdravlja, znate. Tako stvarno ne želite
djevojku?

- Tražim nekakav kamen. Zove se ulazni kamen.
- Znam sve o njemu.
- Znate?
- Ja ne lažem. I ne pričam viceve. Ja sam vam tip čovjeka koji ide
ravno u glavu i ne govori gluposti.
- Znate li gdje se nalazi taj kamen?
- Znam točno gdje se nalazi.
- Onda, biste li mi mogli reći gdje?
Pukovnik Sanders dotaknu crnouokvirene naočale i pročisti grlo. -
Jeste li sigurni da ne želite djevojku?
- Ako mi kažete gdje se nalazi kamen, razmislit ću o tome - reče
Hoshino dvojbeno.
- Sjajno. Pođite sa mnom. - Ne čekajući odgovora, on žustro krenu
niz uličicu.
Hoshino se trgnu da održi korak. - Hej, starče. Pukovniče! Imam
samo oko dvadeset tisuća jena uza se.

Pukovnik Sanders pucnu jezikom dok je kaskao putem. - To je
dovoljno. Za to ćete dobiti devetnaestogodišnju ljepoticu svježa lica.
Ona će vam pružiti cijeli program - pušenje, ručni rad, unutra-van,
samo recite. A poslije toga nešto ću vam dodati besplatno - reći ću
vam sve o tome kamenu.

- Ovo je ludo - protisnu Hoshino.

Poglavlje 27

Tek je 2,47 kad opažam da je djevojka tu - malo ranije nego prošle
noći. Bacam pogled na sat kraj uzglavlja da zapamtim vrijeme. Ovaj
put ostajem budan, čekajući je da se pojavi. Uopće ne zatvaram oči,
osim povremenih treptaja. Mislio sam da pazim, ali nekako
propuštam stvarni trenutak njezina pojavljivanja.

Na njoj je uobičajena svijedoplava haljina i sjedi ondje isto kao prije,
s glavom na rukama, tiho zureći u sliku Kafka na žalu. I ja zurim u
nju pritajena daha. Slika, djevojka i ja - tvorimo nepomičan trokut u
sobi. Ona neumorno promatra sliku, a ja jednako neumorno
promatram nju. Trokut je postojan, ne klima se. A onda se događa
nešto posve neočekivano.

- Gospođice Saeki - čujem sebe kako govorim. Nisam namjeravao
izgovoriti njezino ime, ali ta misao je provrela u meni i kapnula van.
Vrlo tihim glasom, ali ona ga čuje. I jedna stranica trokuta pada.
Možda sam se potajno nadao da će pasti, ne znam.

Gleda u mojem pravcu, iako se ne bi reklo da se trsi vidjeti. Glava
joj je još na rukama dok šutke okreće lice. Kao da je nešto - nije
sigurna što - beskrajno lagano potreslo zrak.

Ne znam može li me vidjeti, ali želim da me vidi. Molim se da me
primijeti i da zna kako postojim. - Gospođice Saeki - ponovim. Ne
mogu se suzdržavati da ne izgovaram njezino ime. Možda će se
uplašiti moga glasa i napustiti sobu, da se nikada više ne vrati.
Strašno bih se osjećao kad bi se to dogodilo. Ne, ne strašno, ne
želim to reći. Uništeno je mnogo sličnije tomu. Ako se nikada ne bi
vratila, sve bi za mene bilo zauvijek izgubljeno. Svako značenje,
svaki pravac. Sve. To znam, ali svejedno nastavljam i riskiram, i
zazivljem njezino ime. Po vlastitoj suglasnosti, gotovo automatski,
moj jezik i usta oblikuju njezino ime, bez prestanka.

Ona više ne gleda sliku, gleda mene. Ili sam barem u njezinu
vidnom polju. Ne mogu vidjeti njezin izraz s mjesta gdje sjedim. Vani
se giblju oblaci i mjesečina svjetluca. Mora biti vjetrovito, ali to ne
mogu čuti.

- Gospođice Saeki - kažem opet, nošen nekom hitnom, prinudnom,
neodoljivom silom.

Ona diže glavu s ruku, drži desnu ruku ispred sebe kao da mi veli
da ništa više ne govorim. Ali, je li to ono što zaista želi reći? Kad bih

se samo mogao primaknuti gore k njoj i zagledati joj se u oči, da
vidim što upravo sada misli, koji je osjećaji preplavljuju. Što mi
pokušava reći? Što mi pokazuje? Prokletstvo, volio bih da znam. Ali
ova teška tama, malo prije tri ujutro, ukrala je svako značenje. Teško
je disati, i ja sklapam oči. U mojim grudima je tvrda gruda zraka, kao
da sam progutao čitav kišni oblak. Kad otvorim oči nekoliko sekunda
poslije, ona je iščeznula. Ostala je samo prazna stolica. Sjena
oblaka klizi preko zida iznad stola.

Ustajem iz kreveta, prilazim prozoru i gledam noćno nebo. I
razmišljam o vremenu koje se nikada ne može vratiti. Razmišljam o
rijekama, o plimama. Šume i voda koja izvire. Kiša i munja. Stijene i
sjene. Sve je to u meni.

Idućega dana, poslije podne, u knjižnicu se svraća neki detektiv.
Ležim u svojoj sobi i ne znam da je on tu. Detektiv ispituje Oshimu
dvadesetak minuta, zatim odlazi. Oshima poslije dolazi u moju sobu
da me izvijesti.

- Detektiv iz lokalne policijske postaje raspitivao se o tebi - kaže
Oshima, zatim uzima bocu Perriera iz frižidera, skida čep, nalijeva
vodu u čašu i pije.

- Kako je znao da sam ovdje?
- Služio si se mobitelom. Mobitelom svoga oca.
Prebirem po sjećanju i potvrdim kimanjem. One noći kad sam
završio sav krvav u šumarku iz onog svetišta, zvao sam Sakuru na
mobitel. - Jesam, ali samo jedanput.
- Policija je provjerila popis poziva i slijedila te do Takamatsua.
Obično policija ne ulazi u pojedinosti, ali dok smo brbljali naveo sam
ga da mi objasni kako su slijedili poziv. Kada to želim, znam ih
šarmirati. Izlanuo se također da nisu mogli otkriti osobu koju si zvao,
tako da je to morao biti unaprijed plaćen telefon. Bilo kako bilo, oni
znaju da si bio u Takamatsuu, i lokalna policija je provjerila sve
hotele. Otkrili su da je mladić po imenu Kafka Tamura koji odgovara
tvojem opisu boravio u nekom jeftinom hotelu u gradu, uz poseban
aranžman preko Putničke agencije za mlade, do 28. svibnja. Toga
istoga dana netko je umorio tvoga oca.
Barem policija nije saznala za Sakuru. Zahvalan sam za to, već
sam joj dovoljno smetao.

- Direktor hotela sjetio se da si se raspitivao za našu knjižnicu.
Sjećaš li se kako su nazvali da vide dolaziš U zbilja ovamo?

Kimnem.
- Zato se navratila policija. - Oshima otpije gutljaj Perriera. - Lagao
sam, naravno. Rekao sam detektivu da te nisam vidio od 28. svibnja.
Da si dolazio svaki dan, ali nikada poslije toga.
- Mogli biste upasti u nevolje - kažem.
- Da nisam lagao, ti bi bio u mnogo većim nevoljama.
- Ali ne želim da budete upleteni.
Oshima suzi oči i nasmiješi se. - Ti ne razumiješ, je li tako? Već si
me upleo.
- Da, rekao bih tako.
- Nemojmo se prepirati, može? Sto je učinjeno, učinjeno. Razgovor
o tome sada neće nas nikamo odvesti.
Kimnem, ne kazavši ni riječi.
- U svakom slučaju, detektiv je ostavio posjetnicu i rekao mi da ga
smjesta nazovem ako se opet pojaviš.
- Jesam li osumnjičen?
Oshima polagano odmahnu glavom. - U to sumnjam. Ali oni misle
da bi im mogao pomoći. Pratio sam sve to u novinama. Istraga ništa
nije postigla, i policija postaje nestrpljiva. Nema otisaka prstiju, nema
tragova, nema svjedoka. Ti si jedini trag koji imaju. Što objašnjava
zašto tako uporno žele otkriti gdje si. Tvoj tata je k tomu slavan, pa je
umorstvo detaljno pokriveno na TV-u i u novinama. Policija
vjerojatno neće samo sjediti i vrtjeti palce.
- Ali ako otkriju da ste im lagali, neće vas više prihvatiti kao
svjedoka - i onda ode moj alibi. Mogu pomisliti da sam ja to počinio.
Oshima opet odmahnu glavom. - Japanska policija nije toliko glupa,
Kafka. Nedostaje joj imaginacije, da, ali nije nesposobna. Siguran
sam da su već provjerili sve popise putnika na zrakoplovima iz Tokija
za Shikoku. Ne znam jesi li svjestan toga, ali oni imaju kameru na
svim izlazima u zračnim lukama, fotografiraju sve putnike koji se
ukrcavaju. Sad već znaju da nisi letio natrag u Tokio u vrijeme
zločina. U Japanu se upravlja informacijama do sitnica, vjeruj mi.
Tako policija ne smatra tebe osumnjičenikom. Da te smatraju, ne bi
poslali lokalnog policajca, nego detektive iz Državne policijske
agencije. Da se to dogodilo pritisnuli bi me prilično snažno i ne bi bilo

načina da ih nadmudrim. Oni samo žele od tebe čuti bilo kakvu
informaciju koju im možeš pružiti o tom događaju.

Savršeno je razumno to što kaže.
- U svakom slučaju, bolje je da se ne izlažeš neko vrijeme - kaže
on. - Možda će policija nadzirati ovo područje, tragajući za tobom.
Imaju tvoje fotografije. Kopije tvoje službene slike iz osnovne škole.
Ali ne mogu reći da odveć sliči na tebe. Stvarno si luđački izgledao
na toj fotografiji.
To je bila jedina fotografija koju sam ondje ostavio. Uvijek sam
izbjegavao fotografiranje, ali taj put nije bilo mogućnosti da me ne
snime.
- Policija kaže da si stvarao probleme u školi. Bilo je nekih nasilnih
događaja u koje ste bili upleteni ti i kolege iz razreda. I bio si tri puta
uvjetno izbačen.
- Dvaput, ne tri puta. I nisam bio izbačen, samo službeno zadržan
kod kuće - objašnjavam. Duboko udišem, zatim izdišem. - Bilo je
takvih dana, da.
- Ne možeš se obuzdati - kaže Oshima.
Kimnem.
- I ozljeđuješ druge? - kaže Oshima.
- Nije namjerno. Ali to je kao da netko drugi živi u meni. I kada
dođem k sebi, otkrijem da sam nekoga ozlijedio.
- Koliko ih ozljeđuješ? - pita Oshima.
Uzdahnem. - Ništa ozbiljno. Nema slomljenih kostiju, izbijenih zubi
ili tako nešto.
Oshima sjedne na krevet, prekriži noge i makne kosu s čela.
Odjeven je u plave pamučne hlače, crnu polo košulju i bijele tenisice
Adidas. - Meni se čini da se ti moraš nositi s mnogo problema.
Mnogo problema. Podignem pogled. - Zar ih vi uopće nemate?
Oshima drži ruke u zraku. - Ni izdaleka toliko. Ali ima jedna stvar.
Za mene, u ovom tijelu - ovom manjkavom kontejneru - najvažnije je
preživljavanje od danas do sutra. To je jednostavan ili pak vrlo težak
posao, sve ovisi o tome kako na njega gledaš. U svakom slučaju,
čak i ako stvari dobro idu, to nije veliko postignuće. Nitko neće ustati
i zapljeskati mi ili tako nešto.
Grizem usnu neko vrijeme, zatim pitam: - Zar nikada ne pomislite
na izlazak iz toga kontejnera?

- Misliš o napuštanju svoga fizičkog tijela?
Kimnem.
- Simbolično? Ili stvarno? - nastavlja Oshima.
- Jedno i drugo.
Oshima zabacuje kosu rukom. Mogu zamisliti kotačiće koji se vrte
punom brzinom odmah ispod površine njegova blijeda čela. - Misliš li
da bi ti to volio učiniti?
Uzimam dah. - Oshima, da vam kažem neuljepšanu istinu, ni meni
se ne sviđa kontejner u kojemu sam zatočen. Nikada mi se nije
sviđao. Mrzim ga, zapravo. Svoje lice, svoje ruke, svoju krv, svoje
gene... mrzim sve što sam naslijedio od roditelja. Ništa mi ne bi bilo
draže nego umaknuti od svega toga, kao što se bježi od kuće.
On zuri u moje lice i smiješi se. - Ti imaš lijepo, mišićavo djelo. Bez
obzira na to od koga si to naslijedio, prilično si zgodan. No, možda
malo previše jedinstven da bi te se nazvalo sasvim zgodnim. Ali ne
izgledaš loše. Meni se barem sviđa kako izgledaš. Pametan si,
okretan. Imaš i lijep pimpek. Na tome ti zavidim. Hrpe će djevojaka
padad na tebe, zajamčeno. Tako ne mogu vidjeti zašto nisi
zadovoljan svojim kontejnerom.
Pocrvenim.
- U redu, mislim da sve ovo nema smisla - nastavlja Oshima. - Ja
nisam zadovoljan s kontejnerom u kojem se nalazim, to je sigurno.
Kako bih i mogao - s ovakvim traljavim uradkom? Prilično je
nepraktičan, to ti mogu reći. Ipak, u dubini, evo što mislim: Ako
zamijenimo mjesta vanjske ljuske i biti stvari - drugim riječima, ako
vanjsku ljusku shvatimo kao bit, a bit samo kao ljusku - mogli bismo
daleko lakše razumjeti svoj život.
Zurim u svoje ruke, razmišljajući o svoj onoj krvi na njima, kako su
bile ljepljive. Razmišljam o vlastitoj biti, o vlastitoj ljusci. O biti mene,
okruženoj ljuskom koja predstavlja mene. Ali te misli odgoni jedna
neuklonjiva slika: sva ona krv.
- Što je s gospođicom Saeki? - upitam.
- Što hoćeš reći?
- Mislite li da i ona ima problema koje treba svladavati?
- Bolje je da to nju pitaš - kaže Oshima.

U dva nosim šalicu kave na pladnju gore u sobu gospođice Saeki,
gdje je nalazim kako sjedi za stolom. Kao uvijek na stolu je papir za
pisanje i nalivpero, ali na peru je još kapica. Obje se ruke oslanjaju
na stol, ona zuri u prazan prostor. Ne bi se reklo da išta gleda, samo
zuri u mjesto kojega tu nema. Izgleda umorno. Prozor iza nje je
otvoren, rani ljetni povjetarac šumi u bijelom čipkastom zastoru.
Prizor izgleda kao neka lijepa alegorična slika.

- Hvala ti - kaže ona dok stavljam kavu na stol.
- Izgledate malko umorno.
Ona kimne. - Pretpostavljam da izgledam mnogo starije kad sam
umorna.
- Uopće ne. Izgledate divno, kao uvijek.
Ona se smiješi. - Za nekoga tko je tako mlad, ti sigurno znaš kako
se laska ženi.
Moje se lice žari.
Gospođica Saeki pokazuje na stolicu. Ista stolica kao jučer, točno u
istom položaju. Sjedam.
- Ja sam navikla biti umorna, ali ne bih rekla da si ti.
- Mislim da nisam.
- Kad sam imala petnaest godina ni ja nisam, naravno. - Podigne
šalicu i otpije gutljaj kave. - Kafka, što vidiš vani?
Gledam kroz prozor iza nje. - Vidim drveće, nebo i nekoliko oblaka.
Nekoliko ptica na granama drveća.
- Ništa iznimno. Je li tako?
- Tako je - kažem.
- Ali kad bi znao da to možda nećeš sutra moći vidjeti, sve bi
odjednom postalo posebno i dragocjeno, zar ne?
- Tako bih rekao.
- Jesi li ikada o tome razmišljao?
- Jesam.
Ona poprimi iznenađen izgled. - Kada?
- Kad sam zaljubljen - kažem joj.
Ona se neprimjetno nasmiješi, i smiješak nastavi lebdjeti oko
njezinih usana. To me podsjeća na to kako svježe izgleda voda kad
je netko nalije u kakvu lokvicu po ljetnom danu.
- Jesi li zaljubljen? - upita ona.
- Jesam.

- I njezino lice i cijelo biće tebi je posebno i dragocjeno, svaki put
kad je vidiš?

- Tako je. I to bih mogao izgubiti.
Gospođica Saeki gleda u me neko vrijeme, i smiješak iščezava. -
Zamisli pticu koja sjedi na tankoj grani - kaže ona. - Grana se njiše
na vjetru, i kad god se to dogodi ptičje se vidno polje pomiče. Znaš
što hoću reći?
Kimnem.
- Kad se to dogodi, što misliš kako se ptica prilagođuje?
Odmahnem glavom. - Ne znam.
- Diže i spušta glavu, nadoknađujući njihanje grane. Dobro pogledaj
ptice idući put kad bude vjetrovito. Ja provodim puno vremena
gledajući kroz taj prozor. Zar ne misliš da je takav život zamoran?
Uvijek pomicati glavu kad se zanjiše grana na kojoj sjediš?
- Da.
- Ptice su na to naviknute. Njima je to prirodno. Ne moraju o tome
razmišljati, jednostavno to čine. Pa onda nije toliko zamorno kako
zamišljamo. Ali ja sam ljudsko biće, nisam ptica, tako to katkada
bude zamorno.
- Vi ste negdje na grani?
- Moglo bi se tako reći - kaže ona. - I katkada vjetar puše prilično
jako. - Vrati šalicu na tanjurić i skine kapicu s nalivpera.
To je znak za mene, zato ustanem. - Gospođice Saeki, ima nešto
što vas moram pitati.
- Nešto osobno?
- Da. I možda neumjesno.
- Ali to je važno?
- Za mene jest.
Ona stavi nalivpero na stol i oči joj se ispune nekim neodređenim
sjajem. - U redu. Samo naprijed.
- Imate li vi djece?
Ona udahne i zastane. Izraz njezina lica povlači se polako nekamo
u daljinu, zatim se vraća. Poput kakve parade koja nestaje na kraju
ulice, zatim ponovno stupa istom ulicom prema vama.
- Zašto to želiš znati?
- To je nešto osobno. Nije samo nekakvo nenadano pitanje.

Ona podigne debeli Mont Blanc kao da ispituje njegovu debljinu i
težinu, zatim ga vrati na stol i pogleda me. - Žao mi je, ali ne mogu ti
dati ni potvrdan ni niječan odgovor. Barem ne sada. Umorna sam, i
puše jak vjetar.

Kimnem. - Oprostite. Nisam smio pitati.
- Sve je u redu. Ne okrivljujem te - kaže ona nježno. - Hvala ti za
kavu. Praviš izvrsnu kavu.

Odlazim i silazim u svoju sobu. Sjedam na krevet i pokušavam
čitati, ali kao da mi ništa ne prolazi u glavu. Osjećam se kao da
zurim u neku tablicu slučajnih brojeva, samo očima pratim slova.
Odlažem knjigu, prilazim k prozoru i gledam u vrt. Ima ptica na
nekim granama, ali o vjetru nema ni govora. Jesam li zaljubljen u
gospođicu Saeki kad joj je bilo petnaest godina? Ili u stvarnu
gospođicu Saeki gore na katu, od pedeset i nešto godina? Ni sam
više ne znam. Granična crta između njih dvije počela se kolebati,
blijedjeti, ne mogu je razabrati. I to me zbunjuje. Zatvaram oči i
pokušavam u sebi naći neko središte za koje bih se uhvatio.

Ali znate, ona ima pravo. Svaki dan, svaki put kad vidim njezino
lice, kad vidim nju, to je nadasve dragocjeno.

Poglavlje 28

Za čovjeka njegovih godina pukovnik Sanders je bio lagan na
nogama i tako brz da je sličio na veterana u brzom hodanju. I činilo
se da zna svaku rupu i pukotinu u gradu. Išao je prečacima uz
mračne, uske stube, skretao lijevo i desno provlačeći se kroz tijesne
prolaze između kuća. Preskočio je neki jarak, kratkom zapovijedi
ušutkao psa iza živice. Poput nemirna duha koji traži počinak,
njegova sitna figura u bijelom odijelu jurila je pokrajnjim gradskim
ulicama. Hoshino je jedva mogao održavati korak. Uskoro je ostao
bez daha, oznojio se ispod pazuha. Pukovnik Sanders nijednom se
nije osvrnuo da vidi prati li ga.

- Hej, jesmo li uskoro tamo? - najzad je Hoshino nestrpljivo viknuo.
- O čemu vi to govorite, mladi čovječe? Ja ovo ne bih nazvao ni
šetnjom - odgovori pukovnik Sanders, ne osvrćući se i dalje.
- Da, ali ja sam mušterija, sjećate li se? Što će se dogoditi s mojim
spolnim nagonom ako sav izdušim?
- Kakva sramota! I vi sebe nazivate muškarcem? Ako će mala
šetnja ubiti vašu volju, možda ste bez nje bili od početka.
- Nebesa - promrmlja Hoshino.
Pukovnik Sanders udari još jednom pokrajnom ulicom, presiječe
glavnu cestu ne pazeći na prometna svjetla i nastavi koračati.
Prijeđe most i primaknu se nekom svetištu. Prilično veliko svetište,
po izgledu, ali bilo je kasno i nikoga nije bilo u blizini. Pukovnik
Sanders pokaza klupu ispred svetišnoga ureda i dade mu znak da
sjedne. Živina svjetiljka bila je kraj klupe i sve je bilo jasno kao po
danu. Hoshino učini kako mu je rečeno, a pukovnik Sanders sjede
pokraj njega.
- Ne ćete me natjerati da to ovdje učinim, zar ne? - upita Hoshino
zabrinuto.
- Ne budite maloumni - reče pukovnik Sanders. - Nismo mi kao oni
srndaći što se vrzmaju oko slavnih svetišta i samo naskaču. Nemam
namjeru da vas na to natjeram u svetištu. Uostalom, što vi mislite tko
sam ja? - Zatim izvadi srebreni mobitel iz džepa i utipka
troznamenkast broj. - Da, to sam ja - reče kad mu je druga osoba
odgovorila. - Uobičajeno mjesto. Svetište. Imam sa sobom ovdje
mlada čovjeka po imenu Hoshino. Tako je... isto kao i obično. Da,

razumijem. Samo dođi ovamo što prije možeš. - On isključi telefon i
gurnu ga natrag u džep bijeloga odijela.

- Uvijek zovete djevojke iz ovog svetišta? - upita Hoshino.
- S tim nešto nije u redu?
- Ne, stvarno ne. Samo sam pomislio da bi moglo bid neko bolje
mjesto. Neko... normalnije mjesto? Neki kafić, ili možda da čekam u
nekoj hotelskoj sobi?
- Svetište je tiho. I zrak je svjež i čist
- Istina, ali čekati djevojku na klupi ispred svetišnoga ureda... teško
se opustiti. Osjećam se kao da ću pasti pod urocima onih lisičjih
duhova ili tako nešto.
- O čemu vi to govorite? Ne rugate se valjda sa Shikokuom, ha?
Takamatsu je pravi grad, glavni grad okruga, zapravo. Nije neka
selendra. Nema ovdje nikakvih lisica.
- U redu, u redu, samo se šalim... Ali vi se bavite uslužnom
djelatnosti, pa sam tek pomislio kako biste se morali više pobrinuo
da stvorite atmosferu, znate o čemu govorim? Nešto raskošno, da
vam podigne raspoloženje. Ne znam, možda me se to uopće ne tiče.
- Imate pravo, to se vas ne riče - naglasi pukovnik Sanders. - Sada
o onom kamenu...
- Točno! Kamen... Recite mi o njemu.
- Poslije obavljena posla. Onda ćemo govoriti.
- Važno je obaviti taj posao, ha?
Pukovnik Sanders ozbiljno kimnu nekoliko puta i potegnu se za
kozju bradicu. - To je točno. Formalnost koju morate obaviti. Onda
ćemo govoriti o kamenu. Znam da će vam se svidjeti ova djevojka.
Ona je naša prvakinja. Rakošne grudi, koža kao svila. Lijep, savijen
pâs, vrela i vlažna gdje vam se to sviđa, prava seks-mašina. Da se
poslužim automobilskom metaforom, ona je u krevetu pogon na četiri
kotača, turbo želja, nagaz na gas, s podignutim mjenjačem u
rukama, vi na okuci, ona zanosno mijenja brzine, jurite trakom za
prestizanje, i bang! Eto vas - Hoshino je umro i uzašao na nebo.
- Vi ste baš neka mustra, znate? - reče Hoshino diveći se.
- Kao što rekoh, nisam u ovom poslu zbog zdravlja.

Petnaest minuta poslije stigla je djevojka, i pukovnik Sanders je
imao pravo - bila je sjajna. Uska minisuknja, crne visoke potpetice,

mala crno lakirana torbica o ramenu. Mogla je lako biti manekenka.
Bujne grudi, također, kiptjele su iz duboka izreza.

- Može li poslužiti? - upita pukovnik Sanders.
Hoshino je bio odveć zapanjen da bi odgovorio, pa samo kimnu.
- Istinska seks-mašina, Hoshino. Lopta je vaša - reče pukovnik
Sanders i prvi put se nasmiješi. Uštipnu Hoshina za dupe.
Djevojka odvede Hoshina u obližnji hotel za ljubavnike, napuni
kadu, brzo svuče odjeću i zatim razodjenu njega. Pomno ga je svega
oprala, zatim počela lizati, klizeći u potpuno umjetnički čin felacija,
radeći mu stvari koje nikada nije vidio niti o njima čuo u životu. Nije
mogao razmišljati ni o čemu drugome nego o svršavanju, i onda je
svršio.
- Čovječe božji, to je bilo fantastično. Nikada se nisam tako osjećao
- reče Hoshino mlitavo uranjajući natraške u kadu.
- To je samo početak - reče djevojka. - čekaj da vidiš što slijedi.
- Da, ali ovo je bilo dobro, čovječe.
- Koliko dobro?
- Kao da više nema prošlosti ni budućnosti.
- Čista sadašnjost je neuhvatljiv zajam prošlosti što proždire
budućnost. Uistinu, svaki osjećaj je već sjećanje.
Hoshino podiže pogled, napola otvori usta i zagleda se u njezino
lice. - Što je to?
- Henri Bergson - odgovori ona, ližući sjeme s vrha njegova penisa.
- Mame mo memelay.
- Pardon?
- Materija i sjećanje. Jesi li to ikada čitao?
- Ne bih rekao - odgovori Hoshino nakon kratka razmišljanja. Osim
posebnih priručnika za vozače koje je morao proučavati - i knjiga o
povijesti Shikokua koje je netom prelistavao u knjižnici - nije se
mogao sjetiti da je išta čitao osim manga stripova.
- Ti si to čitala?
Djevojka kimnu. - Morala sam. Završavam filozofiju na fakultetu, i
čekaju nas ispiti.
- Nemoj mi reći - reče Hoshino. - Ovo ti je dakle honorarni posao?
- Da lakše platim školarinu.
Povela ga je do kreveta, milovala vršcima prstiju i jezikom po
cijelom tijelu, dok nije postigao drugu erekciju. Snažno mu se

dignuo, kao toranj u Pisi u doba karnevala.
- Vidiš, već si spreman za novi pohod - primijeti djevojka, polako

ulazeći u drugi krug svojih kretnja. - Imaš li posebnih zahtjeva?
Nešto što bi htio da ti radim? Gospodin Sanders je od mene zatražio
da ti pružim sve što poželiš.

- Ne mogu se sjetiti ničega posebnog, ali možeš li citirati još malo
one filozofske građe? Ne znam zašto, ali to bi me moglo zadržati da
ne svršim tako naglo. Inače ću prilično brzo biti gotov.

- Da vidimo... Ovo je prilično staro, ali kako bi bilo malo Hegela?
- Svejedno.
- Preporučujem Hegela. On je malo zastario, ali sigurno je stara
dobra stvar.
- Meni to dobro zvuči.
- U isto vrijeme kad sam "ja " sadržaj odnosa, "ja "sam također ono
što čini taj odnos.
- Hmm...
- Hegel je vjerovao da osoba nije tek svjesna sebe i objekta kao
zasebnih entiteta, nego da je kroz projekciju sebe putem medijacije
objekta voljno sposobna postići dublje razumijevanje sebstva. A sve
to tvori samosvijest.
- Pojma nemam o tome što do vraga govoriš.
- No, razmišljaj o onome što ti upravo činim. Za sebe ja sam
sebstvo, a ti si objekt. Za tebe, naravno, sve je obratno - ti si sebi
sebstvo a ja sam objekt. I zamjenjivanjem sebstva i objekta,
možemo projicirati drugo na drugo i zadobiti samosvijest. Voljno.
- Još uvijek ne razumijem, ali osjećaj je zbilja dobar.
- U tome je cijela ideja - reče djevojka.

Poslije toga rekao je djevojci do viđenja i vratio se u svetište gdje je
pukovnik Sanders sjedio na klupi upravo kako ga je ostavio.

- Vi ste cijelo vrijeme ovdje čekali? - upita Hoshino.
Pukovnik Sanders odmahnu ljutito glavom. - Nemojte biti kreten.
Zar doista izgledam kao da imam toliko vremena na raspolaganju?
Dok ste vi plovili u nebesa, ja sam ponovno radio u pokrajnjim
uličicama. Nazvala me je kad ste završili, pa sam dojurio. Onda,
kakva je bila naša mala seks-mašina? Prilično dobra, kladio bih se.

- Bila je sjajna. Ne žalim se. Tri puta sam svršio. Voljno govoreći.
Mora da sam izgubio dva kila.

- Drago mi je to čuti. Sada, glede onoga kamena...
- Točno, zbog toga sam došao ovamo.
- U stvari, taj kamen je u šumarku ovoga svetišta.
- Govorimo li o ulaznom kamenu?
- Tako je. To je ulazni kamen.
- Jeste li sigurni da to samo ne izmišljate?
Pukovnik Sanders osovi glavu. - O čemu govorite, tikvane jedan?
Jesam li vam ikada lagao? Zar ja samo izmišljam stvari? Rekao sam
vam da ću vam nabaviti mladu podatnu seks-mašinu, i održao sam
svoj dio pogodbe. Po osnovnoj cijeni također, samo dvanaest tisuća
jena, i bili ste dovoljno zahrđali da opalite tri puta, ništa manje. Sve
to i još u mene sumnjate?
- Nemojte se pjeniti! Ja vam vjerujem, naravno. Riječ je o tome da
postanem mrvicu sumnjičav kad stvari teku malo previše glatko, to je
sve. Hoću reći, razmislite o tome - mirno hodam, i zovne me neki tip
u smiješnoj opremi, kaže mi da zna gdje se nalazi kamen, onda
pođem s njim i svršim s tom curom što obara s nogu.
- Tri puta, hoćete reći.
- Svejedno. Svršim dakle tri puta, i onda mi kažete da je kamen koji
tražim upravo tu? To bi svakoga zbunilo.
- Vi još ne razumijete, je li tako? Ovdje govorimo o otkrivenju - reče
pukovnik Sanders pucnuvši jezikom. - Otkrivenje preskače granice
svakidašnjega. Život bez otkrivenja nije uopće život. Vi se morate
preseliti iz razuma koji promatra u razum koji djeluje. To je ono što je
kritično. Imate li imalo pojma o čemu govorim, vi pozlaćena grdosijo
od glupana?
- Projekcija i razmjena između sebstva i objekta...? - stidljivo poče
Hoshino.
- Dobro. Drago mi je što barem toliko znate. U tome je stvar. Pođite
za mnom, i možete iskazati štovanje svojem dragocjenom kamenu.
Poseban aranžman u paketu, samo za vas.

Poglavlje 29

Nazivam Sakuru s javnog telefona u knjižnici. Nisam bio s njom u
dodiru od one noći u njezinu stanu - samo kratka poruka i to je bilo
sve. Pomalo mi je neugodno zbog načina kako sam se oprostio. Kad
sam napustio njezin stan otišao sam ravno u knjižnicu, a Oshima me
je odvezao u kolibu na nekoliko dana, daleko izvan dosega svakog
telefona. Zatim sam došao stanovati i raditi u knjižnici, susrećući živi
duh gospođice Saeki - ili nešto slično tomu - svaku noć. I zaljubio
sam se preko ušiju u tu petnaestogodišnju djevojku. Dogodila se sva
sila stvari, jedno za drugim, koje bi svakog zaokupile preko glave.
Što ne znači da je to neka isprika.

Već je devet sati uvečer kad zovem, a ona odgovara nakon šest
zvonjava.

- Gdje si cijelo ovo vrijeme, zaboga? - pita Sakura oporim glasom.
- Još sam u Takamatsuu.
Ne kaže ništa neko vrijeme. U pozadini čujem glazbeni program na
TV-u.
- Nekako sam preživio - dodajem.
Tišina, zatim uzdah mirenja sa situacijom.
- Što ti je trebalo da onako nestaneš? Brinula sam se za tebe, pa
sam onaj dan došla malo ranije kući. Čak sam ti nešto kupila.
- Znam da je bilo pogrješno. Doista znam. Ali morao sam otići. U
glavi mi je vladala zbrka i morao sam se maknuti da razmislim o
stvarima, da pokušam opet stati na noge. A biti s tobom - ne znam -
ne mogu to izraziti riječima.
- Previše pobuda?
- Da. Nikad nisam bio tako blizu neke djevojke.
- Šališ se?
- Znaš, miris djevojke. Svakakve stvari...
- Prilično je gadno biti mlad, ha?
- Slažem se - kažem. - Onda, kako ti je na poslu?
- Prava ludnica. Ali željela sam raditi i uštedjeti malo novca, pa se
ne bih smjela tužiti.
Zastanem, zatim joj kažem kako me traži policija.
Ona šuti neko vrijeme, zatim oprezno kaže: - Cijela ona priča s
krvi?

Odlučujem da joj ne kažem istinu. - Ne, nije to. Nema ništa s krvi.
Traže me zato što sam bjegunac. Žele me uloviti i otpremiti natrag u
Tokio, to je sve. Tako bi policajci mogli doći do tebe. Onaj dan, prije
nego što sam ostao kod tebe preko noći, zvao sam te mobitelom,
tako su pregledali telefononske pozive i našli da sam ovdje u
Takamatsuu.

- Ne brini se - kaže ona. - Ovo je unaprijed plaćen telefon, tako
nema načina da dođu do vlasnika.

- To je olakšanje - kažem. - Nisam ti htio stvarati nevolje više nego
što sam ih već stvorio.

- Tako si sladak da ćeš me natjerati na plač, znaš?
- Ne, stvarno se tako osjećam.
- Znam - kaže kao da radije ne bi to priznala. - Onda, gdje je naš
mali bjegunac stanovao ovih dana?
- Netko koga poznajem dopustio mi je da ostanem.
- Otkada ti poznaješ nekoga ovdje?
Kako bih uopće mogao sažeti sve što mi se dogodilo posljednjih
nekoliko dana? - To je duga priča - kažem.
- S tobom su uvijek duge priče.
- Ne znam zašto, ali uvijek tako ispadne.
- Nekakva tvoja sklonost?
- Valjda - odgovorim. - Reći ću ti sve o tome jednog dana kad
budem imao vremena. To ne znači da išta skrivam. Jednostavno ne
mogu to dobro objasniti preko telefona.
- To je u redu. Samo se nadam da nisi upao gdje ne bi smio biti.
- Ne, ništa slično tomu. Sve je u redu, ne brini se.
Ona opet uzdahne. - Mogu razumjeti želju da budeš sam za se,
samo se nemoj upetljati ni u što nezakonito, u redu? To nije vrijedno
toga. Ne želim te vidjeti kako umireš nekom bijednom smrću prije
dvadesete kao Billy the Kid.
- Billy the Kid nije umro prije dvadesete - ispravljam je. - Ubio je
dvadeset jednog čovjeka i umro kad mu je bila dvadeset prva.
- Ako ti tako kažeš... Bilo kako bilo, ima li nešto što si htio?
- Samo sam ti htio zahvaliti. Osjećam se jadno što sam onako
odšao pošto si bila tako ljubazna.
- Hvala, ali zašto to jednostavno ne zaboraviš, ha?
- Htio sam također čud tvoj glas - kažem.

- Sretna sam što to čujem, ali kakva je korist od toga?
- Ne znam kako bih to točno rekao... Ovo može čudno zvučan, ali ti
živiš u stvarnom svijetu, dišeš stvaran zrak, govoriš stvarne riječi.
Kad s tobom govorim, osjećam da sam spojen sa stvarnosti, za neko
vrijeme. A to mi je zbilja važno.
- Ljudi s kojima si sada nisu stvarni?
- Nisam siguran - velim joj.
- Dakle, kažeš da se nalaziš na nekom nestvarnom mjestu, s
ljudima koji su odsječeni od stvarnosti?
Razmišljam o tome neko vrijeme. - Moglo bi se tako reći.
- Kafka - kaže Sakura. - Znam da je to tvoj život i ne bih smjela
gurati nos, ali mislim da ti je bolje otići odatle. Ne znam na kakvu se
mjestu nalaziš, ali nekako osjećam da je to mudar potez. Nazovi to
slutnjom. Zašto ne dođeš k meni? Možeš ostati koliko želiš.
- Zašto si tako ljubazna sa mnom?
- Što si ti, glupan?
- Što hoćeš reći?
- Zato što mi se sviđaš, zar to ne možeš shvatiti? Ja sam u osnovi
znatiželjan tip, ali to ne bih učinila za bilo koga. Sve sam to učinila za
tebe zato što mi se sviđaš, u redu? Ne znam kako bih to rekla,
osjećam te kao mlađeg brata.
Držim telefon i ništa ne kažem. Na trenutak potpuno sam zbunjen,
čak mi se zavrti u glavi. Nitko mi nikada nije ništa slično rekao.
Nikada.
- Jesi li još tu? - upita Sakura.
- Da - uspijevam reći.
- No, onda reci nešto.
Uspravim se i duboko udahnem. - Sakura, želio bih da to mogu
učiniti. Zbilja bih želio. Ali ne mogu ovaj čas. Kao što sam ti rekao,
ne mogu otići odavde. Zaljubljen sam.
- U neku zamršenu, nestvarnu osobu?
- Moglo bi se tako reći.
Čujem kako opet uzdiše - jedan od onih dubokih, teških uzdaha.
- Znaš, kad se dečki tvoje dobi zaljube skloni su biti malo zaneseni,
pa ako osoba u koju si zaljubljen nije povezana sa stvarnosti, to je
ozbiljan problem. Slijediš me?
- Da, jasno mi je.

- Kafka?
- Molim?
- Ako se što dogodi, zovi me, u redu? Nemoj oklijevati, nimalo.
- Hvala ti.
Odlažem slušalicu, vraćam se u svoju sobu, stavljam singl "Kafka
na žalu" na postolje i spuštam iglu. I još jednom, htio to ili ne, nešto
me prenosi na ono mjesto. U ono vrijeme.

Osjećam neku prisutnost i otvaram oči. Potpuna je tama.
Fluorescentni brojevi na budilici kraj mog uzglavlja pokazuju da su
prošla tri. Mora biti da sam zaspao. Na slabašnom svjetlu
kandelabra u vrtu vidim je kako tu sjedi. Za stolom je kao uvijek, zuri
u sliku na zidu. Nepomična, s glavom na rukama. I ja ležim u
krevetu, pokušavajući da ne dišem, oči su mi jedva otvorene, zurim u
njezinu siluetu. Kroz prozor čuje se kako lahor s mora šušti u
granama svibe.

Nakon nekog vremena ipak osjećam da je nešto drugačije. Nešto u
zraku remeti savršen sklad našega malog svijeta. Što je to? Vjetar
naglo ojačava, a ja počinjem osjećati da je krv što kola mojim žilama
čudno gusta i teška. Grane svibe crtaju ustreptao labirint na
prozorskom staklu. Napokon mi sine. To nije silueta one mlade
djevojke. Puno sliči na nju, gotovo da se s njom podudara. Ali nije
točno jednaka. Kao kopija crteža položena preko prave stvari, neke
su pojedinosti pomaknute. Frizura joj je drukčija, na primjer. I nosi
drukčiju odjeću. Cijela njezina prisutnost je drukčija. Nesvjesno
odmahujem glavom. To nije djevojka koja je ondje sjedila, to je netko
drugi. Nešto se događa, nešto veoma važno. Čvrsto stišćem šake
ispod pokrivača, a moje srce ne može više podnositi i počinje
snažno lupati, kucati neočekivanim nepravilnim ritmom.

Kao da je taj zvuk dao znak, silueta na stolici počinje se micati,
polako mijenjajući kut kao kakav golem brod što mijenja pravac.
Podiže glavu s ruku i okreće se u mojem smjeru. Trgnem se kad
shvatim da je to gospođica Saeki. Gutam pljuvačku i ne mogu
izdahnuti. To je gospođica Saeki iz sadašnjosti. Stvarna gospođica
Saeki. Gleda me neko vrijeme, tiho se usredotočuje kao kada
promatra neku sliku, a mene pogodi misao - vremenska osovina.
Negdje, nije mi poznato gdje, nešto se čudno događa s vremenom.

Stvarnost i snovi posvema su pomiješani, kao morska i riječna voda
kad teku zajedno. Mučim se da nađem značenje iza svega toga, ali
ništa nema nikakva smisla.

Napokon ona ustaje i polako kreće prema meni, držeći se uspravno
kao uvijek. Bosa je, i podne daske jedva čujno škripe dok hoda. Tiho
sjeda na rub kreveta i ostaje mirna neko vrijeme. Njezino tijelo
pouzdano ima gustoću i težinu. Ima na sebi bijelu svilenu bluzu i
mornarski modru suknju koja joj seže do koljena. Pruža ruku i
dodiruje mi glavu, prsti joj prodiru kroz moju kratku kosu. Njezina
ruka je stvarna, dodiruje me stvarnim prstima. Opet ustaje, i na
slabašnom svjetlu što dopire izvana počinje se svlačiti - kao da je to
najprirodnija stvar. Ne žuri joj se, ali ni ne oklijeva. Vještim prirodnim
kretnjama raskopčava bluzu, oslobađa se suknje i iskoračuje iz
gaćica. Komad po komad njezine odjeće pada na pod, meka tkanina
jedva stvara zvuk. Ona spava, shvaćam. Njezine oči su otvorene, ali
to je kao da u snu hoda.

Kad je ostala gola, uvlači se u moj uski krevet i ovija oko mene
blijede ruke. Njezin topao dah grije mi vrat, stidne dlake guraju se uz
moje bedro. Sigurno misli da sam njezin davni dečko, i da ona čini
ono što su nekada činili ovdje u ovoj istoj sobi. Čvrsto usnula,
sanjajući, prolazi kroz one davne kretnje.

Zaključujem kako je bolje da je probudim. Čini veliku pogrješku, i to
joj moram reći. Ovo nije san, ovo je stvaran život. Ali sve se događa
tako brzo, a nemam snage da se oduprem. Izbačen potpuno iz
ravnoteže, osjećam se kao da sam usisan u vremensku anomaliju.

I jesi usisan u vremensku anomaliju.
I prije nego primijetiš, njezin se san omotao oko tvoga razuma.
Nježno, toplo, kao plodna voda. Gospođica Saeki će ti svući
potkošulju i bokserice. Ljubit će te po vratu dugo, dugo, zatim
će segnuti dolje i uhvatiti te za penis koji je već tvrd kao
porculan. Nježno ovija prste oko tvojih testisa, i bez riječi vodi
tvoje prste do svojih stidnih dlaka. Njezina je vagina topla i
vlažna. Ljubi te po prsima, siše ti bradavice. Tvoji prsti polako
ulaze u nju.
Gdje ovdje počinje tvoja odgovornost? Brišući oblačak iz vida,
boriš se da otkriješ gdje se stvarno nalaziš. Pokušavaš naći
pravac struje, boreći se da se održiš na vremenskoj osovini. Ali

ne možeš odrediti graničnu crtu između sna i stvarnosti. Čak ni
razdjelnicu između onoga što je stvarno i što je moguće. Samo
si svjestan toga da se nalaziš u delikatnoj situaciji. Delikatnoj - i
pogibeljnoj. Nešto te vuče dalje, dio toga, a nemoćan si utvrditi
načela proročanstva ili logike. Kao kad se rijeka izlije i poplavi
čitav grad, svi cestovni znakovi su potonuli ispod valova. I
možeš vidjeti samo anonimne krovove potonulih kuća.

Ležiš nauznak, a gospođica Saeki uzjahuje na tebe. Uvodi tvoj
okamenjeni pimpek u sebe. Ti si bespomoćan, ona zapovijeda.
Sagiba se i uvija u pasu kao da tijelom ocrtava neku sliku.
Njezina ravna kosa pada ti na ramena i bešumno se trese, kao
vrbovo granje. Malo-pomalo propadaš u toplo blato. Cijeli svijet
postaje topao, vlažan, nerazgovijetan, od svega postoji samo
tvoj ukočen, blistav pimpek. Sklapaš oči i počinju tvoji vlastiti
snovi. Teško je reći koliko vremena prolazi. Plima nadolazi,
mjesec se diže. I uskoro svršavaš. Ničim to ne možeš zaustaviti.
Svršavaš uzastopno u njoj. Tople se stijenke u njoj stežu,
skupljaju tvoje sjeme. Sve to vrijeme ona i dalje spava širom
otvorenih očiju. Ona je u različitu svijetu, i tamo odlazi tvoje
sjeme - progutalo ga je neko drugo mjesto.

Prolazi dugo vrijeme. Ne mogu se pomaknuti. Svaki moj dio je
paraliziran. Paraliziran, ili možda samo ne osjećam da se
pokušavam pomaknuti. Ona sjahuje i liježe kraj mene. Malo poslije
ustaje, navlači gaćice, oblači suknju i zakopčava bluzu. Opet nježno
pruža ruku i mrsi mi kosu. Sve se to događa bez ijedne razmijenjene
riječi.

Ništa nije rekla otkad je ušla u sobu. Jedini zvuk je škripanje podnih
dasaka, a vani vjetar neprestano puše. Soba izdiše, prozorsko staklo
podrhtava. To je zbor iza mene.

I dalje usnula, ona korača preko sobe i odlazi. Vrata su tek
odškrinuta ali ona klizne van kao spretna, snena riba. Vrata se tiho
zatvaraju. Gledam iz kreveta kako izlazi, i dalje nemoćan da se
pomaknem. Ne mogu ni prsta podignuti. Usne su mi tvrdo
zapečaćene. Riječi spavaju u kutu vremena.

Nemoćan sam pomaknuti ijedan mišić, ležim tu upinjući se da
čujem. Zamišljam kako ću uhvatiti buku njezina Golfa na parkiralištu.
Vjetar nanosi oblake, zatim ih rastjeruje. Podrhtavaju grane svibe i

bezbrojni noževi sijevaju u tami. Prozor je prozor moga srca, vrata
su vrata moje duše. Ležim tu budan do zore, zureći u opustjelu
stolicu.

Poglavlje 30

Njih dvojica se provukoše preko niske živice u šumarak. Pukovnik
Sanders izvuče džepnu lampu i osvijetli usku stazu. Šumarak nije bio
jako dubok, ali golema stabla bila su prastara, njihove isprepletene
krošnje mračno su se nadvijale odozgo. Jak miris trave dopirao je s
tla odozdo.

Pukovnik Sanders je išao naprijed, ovaj put održavajući lagan
korak. Posvjetljujući lampom da provjeri gdje staje, oprezno je
stupao korak po korak.

Hoshino ga je u stopu slijedio. - Hej, ujo, ovo je nekakva smjelost ili
tako nešto? - reče on pukovnikovim bijelim leđima. - Gle, duh!

- Zašto za promjenu ne umuknete - reče pukovnik Sanders ne
okrećući se.

- U redu, u redu. - Hoshino se iznenada upita što je s Nakatom.
Vjerojatno još duboko spava. Kao da je izraz duboko spava izmišljen
upravo da njega opiše - čim jednom usne, s njim je gotovo. Ali kakve
snove sniva tijekom takva rekordnog spavanja? Hoshino to nije
mogao zamisliti. - Jesmo li stigli?

- Skoro - odgovori pukovnik Sanders.
- Recite mi nešto - poče Hoshino.
- Što?
-Jeste li vi stvarno pukovnik Sanders?
Pukovnik Sanders pročisti grlo. - Zapravo nisam. Samo privremeno
poprimam njegov izgled.
- To sam i mislio - reče Hoshino. - Onda što ste stvarno?
- Nemam imena.
- Kako se snalazite bez imena?
- Nema problema. Izvorno nemam ni imena ni oblika.
- Vi ste dakle nekakav prdac.
- Mogli biste tako reći. Budući da nemam oblika, mogu postati što
god hoćete.
- Uh...
- Ovaj put sam odlučio poprimiti poznat oblik, oblik slavne
kapitalističke ikone. Zabavljao sam se mišlju o Mikiju Mausu, ali
Disneyeva zaklada je sitničava oko prava na svoje likove.
- Mislim da ionako ne bih volio da mi Miki Maus podvodi ženske.
- Vidim na što ciljate.

- I odjeća pukovnika Sandersa pristaje uz vaš karakter.
- Ali ja nemam karaktera. Nemam nikakvih osjećaja. Oblik mogu
poprimiti, razgovor mogu voditi, ali nisam ni Bog ni Buddha, prije
sam bezosjećajno biće čije se srce tako razlikuje od ljudskoga srca.
- Što to...?
- Ulomak iz Priča o mjesečini i kiši koje je napisao Ueda Akinari.
Sumnjam da ste to čitali.
- Tu ste me ulovili.
- Ovdje se pojavljujem u ljudskom obliku, ali nisam ni Bog ni
Buddha. Moje srce radi drukčije od ljudskih srdaca zato što nemam
osjećaja. To znači to.
- Hmm - reče Hoshino. - Nisam siguran da razumijem, ali vi time
kažete da niste osoba, ali ni Bog ili Buddha, je li tako?
- Ni Bog ni Buddha, samo sam bez osjećaja. Kao takav, ne
istražujem niti slijedim čovjekovo dobro i zlo.
- Što znači?
- Budući da nisam ni Bog ni Buddha, ne trebam prosuđivati jesu li
ljudi dobri ili zli. Slično tomu, ne moram djelovati u skladu sa
standardima dobra i zla.
- Drugim riječima, vi postojite onkraj dobra i zla.
- Vi ste odveć ljubazni. Ja nisam onkraj dobra i zla, točnije - oni
meni nisu važni. Nemam pojma što je dobro ili što je zlo. Ja sam
veoma pragmatično biće. Neutralan objekt, tako reći, i samo se
brinem o perfektuiranju dužnosti koja mi je zadana da je obavljam.
- Perfektuiranje dužnosti? Što je to?
- Zar niste išli u školu?
- Jesam, išao sam školu, ali to je bila zanatska škola. Cijelo sam
vrijeme provodio divljajući naokolo na motociklima.
- Ja sam neka vrsta nadzornika, nadgledam neke stvari da vidim
ispunjavaju li svoje prvobitne uloge. Provjeravam suodnos između
različitih svjetova, brinem se da stvari budu u pravom poretku. Tako
posljedice slijede uzroke i značenja se ne pobrkaju. Tako prošlost
dolazi prije sadašnjosti, budućnost poslije nje. Stvari mogu malo
odstupiti od poretka, to je u redu. Ništa nije savršeno. Ipak, ako se
knjige računa uglavnom slažu, ja sam zadovoljan. Nisam zapravo
sitničava osoba. Tehnički izraz za to je "skraćena senzorna obrada
trajne informacije", ali ne želim ulaziti u sve to. Predugo bi trajalo

objašnjavanje, a znam da je to izvan vašeg dosega. Zato prijeđimo
na stvar. Hoću reći, ja se ne tužim zbog svake sitnice. Naravno, ako
se računi na kraju ne slažu, to je problem. Moram imati na umu svoju
odgovornost.

- Imam jedno pitanje za vas. Ako ste tako važna osoba, kako to da
ste svodnik u pokrajnjoj uličici u Takamatsuu?

- Ja nisam osoba, u redu? Koliko vam puta moram to reći?
- Svejedno...
- Svođenje je samo sredstvo da vas dovedem ovamo. Ima nešto
gdje vas trebam da mi pomognete, tako sam mislio da vam za
nagradu najprije pružim zabavu. Svojevrsna formalnost kroz koju
moramo proći.
- Da vam pomognem?
- Kao što sam objasnio, ja nemam oblika. Ja sam metafizički,
konceptualni objekt. Mogu poprimiti svaki oblik, ali nemam tvari. Da
bih obavio stvaran čin, treba mi pomoći netko tko ima tvar.
- A u ovom posebnom času ta tvar sam slučajno ja.
- Točno - odgovori pukovnik Sanders.
Oprezno su nastavili koračati stazom i došli do manjega svetišta
ispod gusta hrasta. Svetište je bilo staro i ruševno, bez ikakvih
prinosa ili ukrasa.
Pukovnik Sanders ga osvijetli džepnom lampom. - Kamen je tu
unutra. Otvorite vrata.
- Ni govora! - odgovori Hoshino. - Ne možete otvarati svetišta kako
vas je volja. Bit ćete prokleti. Nos će vam otpasti. Ili uši, ili tako
nešto.
- Ne brinite se. Rekao sam da je u redu, samo naprijed i otvorite ih.
Nećete biti prokleti. neće vam otpasti nos i uši. Bože, stvarno znate
biti staromodni.
- Zašto ih onda vi ne otvorite? Ja se ne želim u to miješati.
- Koliko vam puta moram objašnjavati? Već sam vam rekao da
nemam tvari. Ja sam apstraktan koncept. Ne mogu ništa učiniti na
svoju ruku. Zato sam se izložio nevolji da vas ovamo dovučem. I
omogućio vam da tri puta svršite po sniženoj cijeni.
- Da, čovječe, bila je fantastična... Ali opljačkati svetište? Nipošto!
Djed mi je stalno govorio da se okanim svetišta. U tome je bio zbilja
strog.

- Zaboravite svoga djeda. Nemojte na me svaljivati čitav svoj okrug
Gifu, cijelo seljačko ćudoređe, može? Nemamo vremena za to.

Gunđajući cijelo vrijeme, Hoshino oklijevajući otvori vrata svetišta, a
pukovnik Sanders osvijetli unutrašnjost. Unutra je bio stari okrugao
kamen, naravno. Upravo kako je rekao Nakata, bio je veličine rižina
kolača, gladak bijeli kamen.

- To je to? - upita Hoshino.
- Tako je - reče pukovnik Sanders. - Iznesite ga.
- Čekajte malo. To je krađa.
- Nije važno. Nitko neće primijetiti da nedostaje ovakav kamen. I
nikoga neće biti briga.
- Da, ali ovaj kamen je Božje vlasništvo, zar ne? On će se rasrditi
ako ga iznesemo.
Pukovnik Sanders prekriži ruke i pogleda ravno u Hoshina. - Što je
Bog?
To pitanje svlada Hoshina na trenutak.
Pukovnik Sanders pritisnu ga još jače. - Kako Bog izgleda, i što
radi?
- Nemojte mene pitati. Bog je Bog. On je posvuda, gleda što činimo,
prosuđuje je li to dobro ili loše.
- Zvuči kao nogometni sudac.
- Tako nekako, rekao bih.
- Bog dakle nosi kratke hlače, ima zviždaljku u ustima, i pogledava
na sat?
- Vi znate da ne mislim tako - reče Hoshino.
- Jesu li japanski Bog i strani Bog rođaci, ili možda neprijatelji?
- Kako bih ja to znao?
- Čujte, Bog postoji samo u ljudskom umu. Oduvijek je bio neka
vrsta prilagodljiva koncepta, posebno u Japanu. Pogledajte što se
dogodilo poslije rata. Douglas MacArthur je naredio božanskom caru
da prestane biti Bog, i on je prestao, održavši govor u kojem je rekao
da je obična osoba. Tako poslije 1946. nije više bio Bog. Takvi su
japanski bogovi, mogu se primorati i prilagoditi. Neki Amerikanac što
pućka jeftinu lulu izda zapovijed i hokus-pokus - Bog više nije Bog.
Nešto veoma postmoderno. Ako mislite da ima Boga, on postoji. Ako
ne mislite, ne postoji. A ako je Bog takav, ne bih se zbog toga
zabrinjavao.

- U redu...
- U svakom slučaju, samo iznesite taj kamen. Ja preuzimam svu
odgovornost. Možda nisam neki bog ili neki Buddha, ali imam nekih
veza. Pobrinut ću se da ne budete prokleti.
- Sigurni ste?
- Neću pogaziti riječ.
Hoshino pruži ruke i pozorno, kao da vadi minu iz zemlje, podiže
kamen. - Prilično je težak.
- Nemamo posla sa sojinim sirom. Kamenje je obično teško.
- Ali i za kamen ovo je teško - reče Hoshino. - Što dakle hoćete da s
njim učinim?
- Ponesite ga sa sobom i stavite ga kraj kreveta. Poslije toga stvari
će krenuti svojim tokom.
- Hoćete da ga ponesem u svratište?
- Možete uzeti taksi ako je pretežak - odgovori pukovnik Sanders.
- Da, ali odnijeti ga tako daleko, je li to u redu?
- Čujte, svaki je predmet u struji. Zemlja, vrijeme, koncepti, ljubav,
život, vjera, pravda, zlo, svi su u struji i protjecanju. Ne stoje u
jednom obliku ili na jednom mjestu zauvijek. Cijeli svemir je poput
nekog velikog FedEx-ova paketa.
- Hmm.
- Ovaj kamen je privremeno ovdje u obliku kamena. Njegovo
pomicanje neće ništa promijeniti.
- U redu, ali zbog čega je ovaj kamen tako poseban? Nimalo ne
izgleda kao bogzna što.
- Sam kamen je beznačajan. Situacija nešto zahtijeva, a u ovoj
vremenskoj točki to je slučajno ovaj kamen. To je najbolje formulirao
Anton Čehov kad je rekao: "Ako se u priči pojavi pištolj, on na kraju
mora opaliti." Znate li što time želi reći?
- Ne.
Pukovnik Sanders uzdahnu. - Nisam ni mislio da znate, ali morao
sam pitati. To pristojnost nalaže.
- Velika vam hvala.
- Čehov je ciljao na ovo: Nužnost je neovisan koncept. Ona je
drukčije strukturirana nego logika, moral ili značenje. Njezina funkcija
leži potpuno u ulozi koju igra. Što ne igra nikakvu ulogu, ne bi smjelo
postojati. Što nužnost zahtijeva, to mora postojati. To je ono što

nazivate dramaturgijom. Logika, moral ili značenje nemaju s tim
nikakve veze. Sve je pitanje suodnosa. Čehov je vrlo dobro razumio
dramaturgiju.

- Uh, vi ste visoko iznad mene.
- Kamen koji nosite je Čehovljev pištolj. On mora opaliti. Tako je u
tom smislu važan. Ali u njemu nema ničega posvećenoga ili svetoga.
Zato se ne zabrinjavajte zbog prokletstva.
Hoshino se namršti. - Ovaj kamen je pištolj?
- Samo u metaforičkom smislu. Ne brinite se, neće izletjeti nikakvi
metci. - Pukovnik Sanders izvuče veliko platno iz džepa i pruži ga
Hoshinu. - Zamotajte ga u ovo. Bolje da ga ljudi ne vide.
- Rekao sam vam da je to krađa!
- Zar ste gluhi? To nije krađa. Trebamo ga za nešto važno, tako ga
samo posuđujemo na kratko vrijeme.
- U redu, u redu. Shvaćam. Slijedeći pravila dramaturgije, mi nužno
pomičemo tvar.
- Točno - reče pukovnik i kimnu. - Vidite, vi razumijete o čemu
govorim.
Noseći kamen u platnu mornarski modre boje, Hoshino se vraćao
stazom iz šumarka, dok mu je pukovnik Sanders džepnom lampom
osvjetljavao put. Kamen je bio mnogo teži nego se činilo, i Hoshino
se morao nekoliko puta zaustaviti da dođe do daha. Brzo su prešli
dobro osvijetljen prostor oko svetišta da ih tko ne vidi, zatim izašli na
glavnu ulicu. Pukovnik Sanders je zaustavio taksi i pričekao da se
Hoshino ukrca s kamenom.
- Onda ga moram metnuti do svoga jastuka, ha?- upita Hoshino.
- Točno - reče pukovnik Sanders. - To je sve što morate učiniti. Ne
pokušavajte ništa drugo. Glavna je stvar da ga samo imate ondje.
- Morao bih vam zahvaliti. Zato što ste mi pokazali gdje je kamen.
Pukovnik Sanders se naceri. - Nema potrebe, samo radim svoj
posao. Samo konzumiram svoju funkciju. Ali hej, što kažete za onu
djevojku, Hoshino?
- Bila je čudesna.
- Drago mi je što to čujem.
- Bila je stvarna, je li? Nije neki lisičji duh ili neka apstrakcija ili
nešto zapleteno poput toga?

- Nikakav duh, nikakva apstrakcija. Samo jedna stvarna, živa seks-
mašina. Prava pohota s pogonom na četiri kotača. Nije ju bilo lako
naći. Budite i dalje u to sigurni.

- Uhuuu! - uzdahnu Hoshino.

Kad je Hoshino kraj Nakatina jastuka položio kamen umotan u
platno, već je bio minuo jedan sat poslije ponoći. Zaključio je da će
smanjiti mogućnosti prokletstva ako ga položi kraj Nakatina umjesto
kraj svoga jastuka. Kao što je mislio, Nakata je i dalje bio kao
poslovična klada. Hoshino je odriješio platno da kamen bude vidljiv.
Zatim se presvukao u pidžamu, zavukao se u drugi krevet i smjesta
usnuo. Imao je kratak san - neki bog u kratkim hlačama, istaknutih
dlakavih bedara, trčao je poljem svirajući u frulu.

U pet sati ujutro Nakata se probudio i kraj jastuka našao kamen.

Poglavlje 31

Netom poslije jedan nosim kavu u studio na katu. Vrata su otvorena
kao uvijek. Gospođica Saeki stoji kraj prozora i zuri van, jedna joj
ruka počiva na prozorskom podboju.

Izgubljena je u mislima, nije svjesna da joj se prsti druge ruke igraju
s dugmadi na bluzi. Ovaj put nema nalivpera ni papira na stolu.
Stavljam šalicu kave na stol. Tanak sloj oblaka prekriva nebo, a ptice
su vani za razliku tihe.

Napokon me primjećuje, vraća se iz misli, odlazi od prozora, sjeda
za stol i otpija gutljaj kave. Daje mi znak da sjednem na istu stolicu
kao jučer. Sjednem i promatram je kako s druge strane stola pije
kavu. Sjeća li se ičega što se događalo prošle noći? Ne bih znao
reći. Izgleda kao da sve zna, a istodobno kao da ništa ne zna. Slike
njezina gola tijela dolaze mi na pamet, sjećanja kako sam osjećao
pojedine dijelove. Nisam čak ni siguran da je to bilo tijelo žene koja
se nalazi preda mnom. U ono vrijeme, međutim, bio sam sto posto
siguran.

Na njoj je uska žutosmeđa suknja i svijetlozelena bluza svilenasta
izgleda. O vratu joj je tanka srebrena ogrlica, veoma elegantna.
Poput vješto izrađena predmeta, njezini tanki prsti na stolu lijepo su
isprepleteni. - Onda, sviđa li ti se sada ovaj kraj?

- Mislite Takamatsu?
- Da.
- Ne znam. Nisam ga mnogo vidio, samo neke stvari usput. Ovu
knjižnicu, naravno, vježbaonicu, kolodvor, hotel... takva mjesta.
- Zar ti nije dosadno?
Odmahnem glavom. - Još ne znam. Nisam imao vremena da mi
bude dosadno, a gradovi jednako izgledaju. Zašto pitate? Mislite li
da je ovo dosadan grad?
Ona lagano slegne ramenima. - Mislila sam kad sam bila mlada.
Umirala sam od želje da odem odavde. Napustiti ovo mjesto i otići
nekamo drugdje, gdje bi me čekalo nešto posebno, gdje bih mogla
naći zanimljivije ljude.
- Zanimljivije ljude?
Gospođica Saeki lagano potresa glavom. - Bila sam mlada - kaže. -
Većina mladih ljudi tako se osjeća, pretpostavljam. Zar ti ne?

- Ne, nikada nisam osjetio da me čeka nešto posebno ako nekamo
odem. Samo sam želio biti negdje drugdje, to je sve. Bilo gdje samo
ne ondje.

- Ondje?
- Nogata, okrug Nakano. Gdje sam se rodio i odrastao.
Na zvuk toga imena nešto je bljesnulo u njezinim očima. Barem se
tako činilo.
- Čim si napustio ono mjesto, nije ti bilo posebno stalo kamo ćeš
stići? - upita ona.
- To je točno - kažem ja. - Nije bilo važno kamo ću stići. Morao sam
otići odande ili sam inače znao da ću sasvim propasti. Tako sam
otišao.
Ona promatra svoje ruke koje počivaju na stolu, u očima joj je
veoma odsutan pogled. Zatim vrlo tiho kaže: - Kad sam odavde
otišla u dvadesetoj, jednako sam se osjećala. Morala sam otići ili
inače ne bih preživjela. I bila sam uvjerena da nikada više neću
vidjeti ovo mjesto dok sam živa. Nikada nisam pomišljala na
povratak, ali dogodile su se neke stvari i evo me tu. Kao da sve
počinjem iznova. - Okreće mi leđa i gleda kroz prozor.
Oblaci što zastiru nebo jednake su boje kao prije, a nema ni
naznake vjetra. Sve to izgleda mimo kao obojena pozadina u prizoru
iz filma.
- Nevjerojatne se stvari događaju u životu - kaže.
- Hoćete reći da bih se ja mogao vratiti onamo odakle sam krenuo?
- Ne znam. Ovisi o tebi, jednom u dalekoj budućnosti. Ali mislim da
je veoma važno gdje se čovjek rodi i umre. Ne možeš birati gdje se
rađaš, ali možeš gdje ćeš umrijeti - donekle. - Sve to govori tihim
glasom, zureći kroz prozor kao da razgovara s nekom zamišljenom
osobom vani. Sjetivši se da sam tu, okreće se prema meni. - Čudim
se zašto tebi povjeravam te stvari.
- Zato što nisam odavde, i tako smo različitih godina.
- Valjda je tako - kaže.
Dvadeset, možda trideset sekunda, gubimo se u vlastitim mislima.
Uzima šalicu i otpija još jedan gutljaj kave.
Odlučujem iznijeti sve otvoreno i to kažem. - Gospođice Saeki, i ja
imam nešto što moram vama povjeriti.
Ona me gleda i smiješi se. - Vidim da razmjenjujemo tajne.

- Ovo moje nije tajna. Tek teorija.
- Teorija? - ponovi ona. - Povjeravaš mi neku teoriju?
- Da.
- Zvuči zanimljivo.
- To je nastavak onoga o čemu govorimo - kažem. - Hoću reći, jeste
li se vratili u ovaj grad da umrete?
Na njezinim usnama se pomalja smiješak poput srebrna mjeseca u
zoru. - Možda jesam. Ali ne bih rekla da je to važno. Ako dolaziš na
neko mjesto da živiš ili umreš, to je otprilike isto kao stvari koje činiš
svaki dan.
- Nadate li se da ćete umrijeti?
- Pitam se... - kaže ona. - Ni sama ne znam.
- Moj otac se nadao da će umrijeti.
- Tvoj otac je umro?
- Ne tako davno - kažem joj. - U stvari, prije kratka vremena.
- Zašto je tvoj otac pokušavao umrijeti?
Duboko udahnem. - Dugo nisam mogao to dokučiti. Ali sada mislim
da sam shvatio. Kad sam došao ovamo napokon sam razumio.
- Zašto?
- Moj otac je bio zaljubljen u vas, ali nije vas mogao vratiti. Ili možda
od samog početka nije uspio da budete stvarno njegova. On je to
znao, i zato je htio umrijeti. I zato je htio da ga ubije njegov sin - vaš
sin, također. Ja, drugim riječima. Htio je također da spavam s vama i
sa svojom starijom sestrom. To je bilo njegovo proročanstvo, njegova
kletva. Sve je to programirao unutar mene.
Gospođica Saeki vraća šalicu na tanjurić s tupim, neutralnim
zvukom. Gleda ravno u mene, ali zapravo me ne vidi. Zuri u neku
prazninu, u neki pust prostor negdje drugdje. - Poznajem li ja tvoga
oca?
Odmahujem glavom. - Kao što sam vam rekao, to je samo teorija.
Polaže ruke na stol, jednu preko druge. Ostaju blijedi tragovi
smiješka, - U tvojoj teoriji, dakle, ja sam tvoja majka.
- To je točno - kažem. - Živjeli ste s mojim ocem, imali mene, i onda
otišli, ostavivši me. Ljeti kad sam upravo navršio četiri godine.
- To je dakle tvoja teorija.
Kimnem.
- Što objašnjava zašto si me jučer pitao imam li djece?

Opet kimnem.
- Rekla sam ti da na to ne mogu odgovoriti. Da ne mogu reći ni da
ni ne.
- Znam.
- Tako tvoja teorija ostaje spekulativna.
Opet kimnem. - To je točno.
- Reci mi onda, kako je umro tvoj otac?
- Ubijen je.
- Nisi ga ubio ti, zar ne?
- Ne, nisam. Imam alibi.
- Ali nisi sasvim siguran?
Potresem glavom. - Nisam uopće siguran.
Opet podiže šalicu i otpija sitan gutljaj, kao da nema okusa. - Zašto
je otac na te bacio tu kletvu?
- Valjda je htio da preuzmem njegovu želju - kažem.
- Da želiš mene, hoćeš reći.
- Tako je - kažem.
Gospođica Saeki zuri u šalicu u ruci, zatim opet podigne pogled.
- Onda, želiš li me?
Ja jasno kimnem.
Ona sklopi oči. Gledam njezine spuštene kapke dugo, dugo, i kroz
njih mogu vidjeti tamu koju ona vidi. U njoj lebde čudnovati oblici,
izranjajući samo da bi iščeznuli.
Naposljetku otvara oči. - Hoćeš reći, želiš me u teoriji.
- Ne, odijeljeno od teorije. Ja vas želim, i to ide onkraj svake teorije.
- Želiš sa mnom imati spolni odnos?
Kimnem.
Ona zažmiri kao da joj nešto bliješti u oči. - Jesi li ikada prije imao
odnos s nekom djevojkom?
Opet kimnem. Prošle noći, s vama, pomislim. Ali ne mogu to glasno
izreći. Ona se ničega ne sjeća.
S njezinih se usana otrgne nešto blisko uzdahu. - Kafka, znam da si
svjestan toga, ali tebi je petnaest godina a meni više od pedeset.
- Nije to tako jednostavno. Ovdje ne govorimo o toj vrsti vremena.
Ja vas poznajem kad ste imali petnaest godina. I zaljubljen sam u
vas u toj dobi. Jako zaljubljen. A kroz nju, zaljubljen sam u vas. Ta

mlada djevojka još je u vama, spava u vama. Ali čim vi pođete
spavati, ona oživi. To sam vidio.

Još jednom sklapa oči, vjeđe joj lagano podrhtavaju.
- Zaljubljen sam u vas, i to je važno. Mislim da to razumijete.
Poput čovjeka koji iz velike dubine izranja na morsku površinu, ona
duboko udahne. Traga za riječima da ih kaže, ali one leže izvan
njezina dosega. - Žao mi je, Kafka, ali kako bi bilo da odeš? Želim
biti malo sama - kaže. - I na izlasku zatvori vrata.
Kimnem, ustanem, i krenem, ali nešto me vuče natrag. Zaustavim
se na vratima, okrenem se i koračam preko sobe do mjesta gdje je
ona. Pružim ruku i dotaknem joj kosu. Kroz uvojke moja joj ruka
pomiluje maleno uho. Jednostavno ne mogu odoljeti.
Gospođica Saeki podigne pogled, iznenađena, i nakon trenutka
oklijevanja položi svoju ruku na moju. - U svakom slučaju, ti i tvoja
teorija gađate kamenom cilj koji je veoma daleko. Razumiješ li to?
Kimnem. - Znam. Ali metafora može smanjiti udaljenost.
- Mi nismo metafore.
- Znam - kažem. - Ali metafore pomažu ukloniti ono što razdvaja
vas i mene.
Vraća joj se slabašan smiješak dok me gleda. - To je najčudniji
početak upucavanja koji sam ikada čula.
- Mnogo se čudnih stvari događa, ali osjećam da se polako
približavam istini.
- Da se stvarno približavaš metaforičkoj istini? Ili da se metaforički
približavaš stvarnoj istini? Ili se one međusobno nadomještaju?
- Bilo ovako ili onako, mislim da ne mogu podnijeti tugu koju upravo
sada ovdje osjećam - kažem joj.
- Ja se jednako tako osjećam.
- Dakle, vratili ste se u ovaj grad da umrete?
Ona potresa glavom. - Da budem iskrena, ja ne pokušavam
umrijeti. Samo čekam smrt da dođe. Kao što se sjedi na
kolodvorskoj klupi, čekajući vlak.
- A znate li kad će vlak stići?
Odmiče ruku s moje ruke i vršcima prstiju dodiruje očne kapke. -
Kafka, potrošila sam toliko mnogo svoga života, potrošila sam sebe.
U jednom času trebala sam prestati živjeti, ali nisam. Znala sam da
je život ostao bez svrhe, ali nisam ga se mogla odreći. Tako sam

završila da tek obilježavam vrijeme, trošeći svoj život na poslove bez
svrhe. Na kraju sam mučila samu sebe, i to me je tjeralo da mučim
druge oko sebe. Zbog toga sam sada kažnjena, zbog toga je na
mene pala nekakva kletva. Imala sam nešto odveć potpuno,
presavršeno, nekada, i poslije toga mogla sam samo prezirati sebe.
To je ta kletva kojoj ne mogu umaknuti. Zato se ne bojim smrti. I da
odgovorim na tvoje pitanje: Da, prilično dobro naslućujem kada stiže
taj čas.

Opet je hvatam za ruku. Njišu se zdjelice na vagi, i kao da se zbog
mrvice težine naginju čas na jednu čas na drugu stranu. Moram
razmisliti. Moram odlučiti. Moram učiniti korak naprijed. - Gospođice
Saeki, hoćete li spavati sa mnom? - pitam.

- Hoćeš reći, čak ako sam ti majka u toj tvojoj teoriji?
- Kao da je sve oko mene u previranju, i kao da sve ima dvostruko
značenje.
Ona razmisli o tome. - Ali to ne bi moralo biti istina za mene. Za
mene stvari ne bi morale biti tako nijansirane. Prije bi moglo biti kao
sve ili ništa.
- A vi znate koje je od toga.
Ona kimne.
- Mogu li vam postaviti jedno pitanje?
- O čemu?
- Gdje ste našli ona dva akorda?
- Akorda?
- Dva akorda prijelaza u "Kafki na žalu"?
Ona me pogleda. - Sviđaju ti se?
Kimnem.
- Našla sam ih u jednoj staroj sobi, veoma daleko. Tada su vrata te
sobe bila otvorena - kaže tiho. - Sobe koja je bila veoma, veoma
daleko. - Sklapa oči i uranja natrag u uspomene. - Kafka, zatvori
vrata kad izađeš - kaže.
I upravo to učinim.
Pošto zatvorimo knjižnicu preko noći, Oshima me vozi u malo dalji
riblji restoran. Kroz velik prozor restorana možemo vidjeti noćno
more, i ja razmišljam o svim stvorenjima što žive ispod vode.
- Katkada moraš izaći i pojesti malo pristojne hrane - kaže mi on. -
Opusti se. Ne bih rekao da policajci drže pod prismotrom ovo mjesto.

Obojici nam je trebala promjena okoline.
Jedemo veliku porciju salate i dijelimo naručenu paellu.
- Volio bih jednog dana otići u Španjolsku - kaže Oshima.
- Zašto u Španjolsku?
- Da se borim u španjolskom građanskom ratu.
- Ali on je davno završio.
- Znam to. Lorca je umro, a Hemingway je preživio - kaže Oshima. -

Ali još imam pravo otići u Španjolsku i biti sudionikom španjolskoga
građanskog rata.

- Metaforički?
- Točno - kaže on i gleda me poprijeko. - Hemofiličar neodređena
spola koji je jedva ikada kročio izvan Shikokua nije baš spreman poći
da se stvarno bori u Španjolskoj, rekao bih.
Navaljujemo na hrpu paelle, zalijevajući je Perrierom.
- Ima li kakva napretka u slučaju moga oca? - upitam.
- Ništa vrijedno spomena. Osim kićena spomen-članka na
stranicama za umjetnost, nije bilo bogzna što u novinama. Istraga je
morala zapeti. Žalosna je činjenica da broj uhićenja stalno pada ovih
dana, upravo kao tržište dionica. Hoću reći, policija ne može ući u
trag ni njegovu sinu koji je nestao.
- Petnaestogodišnji mladac.
- Petnaestogodišnjak s poviješću nasilna ponašanja - dodaje
Oshima. - Opsjednuti mlad bjegunac.
- A što je s onim slučajem kad su stvari padale s neba?
Oshima odmahuje glavom. - To su zasada odgodili. Ništa drugo
čudnovato nije palo s neba, osim ako ne računaš onu rekordnu
grmljavinu koju smo imali prije dva dana.
- Stvari su se dakle slegle.
- Tako izgleda. Ili se možda nalazimo točno u središtu oluje.
Kimnem, uzmem školjku, izvučem vilicom meso, zatim stavim
školjku na pladanj pun praznih ljuštura.
- Jesi li još zaljubljen? - upita me Oshima.
Kimnem. - A vi?
- Jesam li zaljubljen, hoćeš reći?
Opet kimnem.
- Drugim riječima, usuđuješ se biti osoban i pitao o protudruštvenoj
romanci koja uljepšava moj iščašeni, homoseksualni život

poremećena spola i identiteta?
Kimnem, a on nastavlja u istom tonu.
- Imam partnera, da - priznaje. Jede školjku, lice mu postaje

ozbiljno. - Nije to neka strasna, olujna ljubav kakvu nalaziš u nekoj
Puccinijevoj operi ili nešto slično. Držimo se međusobno na opreznu
razmaku. Ne sastajemo se tako često, ali razumijemo se uzajamno
na dubokoj, temeljnoj razini.

- Razumijete se uzajamno?
- Kad god je Haydn komponirao, uvijek je pazio da se svečano
odjene, čak da nosi napudranu vlasulju.
Ja ga pogledam s iznenađenjem. - Kakve veze ima Haydn s bilo
čime?
- Nije mogao dobro komponirati ako to ne bi učinio.
- Kako to?
- Pojma nemam. To se tiče Haydna i njegove vlasulje. Nitko drugi
ne bi razumio. Neobjašnjivo, pretpostavljam.
Kimnem. - Recite mi, kad ste sami, pomislite li katkada na partnera
i osjetite tugu?
- Naravno - kaže on. - To se katkada događa. Kad mjesec pomodri,
kad ptice polete na jug, kad...
- Zašto naravno? - pitam.
- Tko god se zaljubi taj traži dijelove koji mu nedostaju. Zato se
svatko tko je zaljubljen rastuži kad pomisli na svoga ljubavnika. To je
kao povratak u sobu za koju nas vežu drage uspomene, koju nismo
odavno vidjeli. To je sasvim prirodan osjećaj. Nisi ti osoba koja je
otkrila taj osjećaj, zato ne pokušavaj da ga patentiraš, u redu?
Odiažem vilicu i podižem pogled. - Draga, stara daleka soba?
- Točno - kaže Oshima. Podiže ravno uvis vilicu da to naglasi. -
Samo metafora, naravno.

Te noći gospođica Saeki dolazi u moju sobu poslije devet. Sjedim
za stolom i čitam knjigu kad začujem kako se njezin Golf zaustavlja
na parkiralištu. Vrata se bučno zalupe. Cipele s gumenim potplatima
polako škripe preko parkirališta. I napokon se čuje kucanje na mojim
vratima. Otvaram vrata, i tu je ona. Ovaj put je posvema budna. Na
sebi ima svilenu bluzu s uskim prugama, tanke modre traperice,
bijele mokasinke. Nikada je prije nisam vidio u hlačama.

- Odavno nisam vidjela ovu sobu - kaže ona. Stoji kraj zida i gleda u
sliku. - Ni ovu sliku.

- Je li to mjesto na slici ovdje negdje u blizini? - upitam.
- Sviđa li ti se?
Kimnem. - Tko ju je naslikao?
- Mlad umjetnik koji je toga ljeta boravio kod Komura - kaže ona. -
Nije bio jako slavan, barem ne u to vrijeme. Zaboravila sam mu ime.
Ali bio je vrlo prijazna osoba, i mislim da je ovo dobro naslikao. Ima
tu nešto, ne znam, nešto moćno. Sjedila sam kraj njega cijelo
vrijeme i promatrala ga kako radi. Davala sam mu svakovrsne
polušaljive savjete dok je slikao. Dobro smo se slagali. Bilo je to
jednog ljeta prije mnogo vremena. Bilo mi je tada dvanaest godina. I
dječaku na slici bilo je dvanaest.
- Izgleda kao ovo more u blizini.
- Idemo se prošetati - kaže ona. - Odvest ću te onamo.
Hodam s njom do žala. Presijecamo borovu šumu i silazimo na
pješčanu plažu. Oblaci se razilaze i polumjesec obasjava valove.
Sitni valovi jedva stižu do plaže, jedva se lome. Ona sjedne na jedno
mjesto na pijesku, ja sjednem kraj nje. Pijesak je još malo topao.
Kao da provjerava kut, pokazuje neku točku na rubu žala. - Bilo je
to točno ondje - kaže. - Odavde je slikao onu točku. Stavio je ležaljku
ondje, rekao dječaku da u njoj pozira, namjestio stalak točno ovdje.
Dobro se sjećam toga. Primjećuješ li kako je položaj otoka isti kao
na slici?
Gledam kamo mi pokazuje, i doista je isti položaj. Ali bez obzira na
to koliko dugo zurim, to meni ne izgleda kao mjesto na slici. To joj
kažem.
- Potpuno se promijenilo - odgovara gospođica Saeki. - Uostalom,
bilo je to prije četrdeset godina. Stvari se mijenjaju. Mnoge su stvari
djelovale na obalnu crtu - valovi, vjetar, tajfuni. Spiraju pijesak, opet
ga nanose još više. Ali to je sigurno ono mjesto. Vrlo dobro se
sjećam što se ondje dogodilo. Toga sam ljeta imala i prvu
menstruaciju.
Sjedimo ondje i promatramo okolinu. Oblaci se pomiču i mjesečina
šara more. Vjetar puše kroz borovu šumu, zvuči kao gomila ljudi što
metu do u isto vrijeme. Uzimam u pregršt malo pijeska i puštam ga
da polako sipi između prstiju. Pada na plažu i poput izgubljena