Haruki Murakami - Kafka na zalu

izgubljena. Bez obzira na to prosuđuje li netko da je to dobro ili zlo -
nije stvar u tome. Ti si onaj koji je u prednosti. To moraš uzeti u obzir.

Ne odgovaram.
- Sve se to dogodilo, pa ne možeš stvari vratiti natrag - kaže mi
Čavka. - Nije te smjela tada napustiti, nisi smio biti napušten. Ali
stvari u prošlosti su kao tanjur razbijen na komadiće. Nikada ga ne
možeš sastaviti kakav je bio, zar ne?
Kimnem. Nikada ga ne možeš sastaviti kakav je bio. Točno je
pogodio.
Dječak zvan Čavka nastavlja. - Tvoja majka je osjećala u nutrini
strah i gnjev od kojega se grče crijeva, zar ne? Baš kao ti sada.
Zbog toga te je morala napustiti.
- Iako me je voljela?
- Iako te je voljela, morala te je napustiti. Moraš razumjeti kako se
tada osjećala, i naučiti da to prihvatiš. Razumjeti užasan strah i gnjev
koji je iskusila, i osjetiti ga kao svoj - tako ga nećeš naslijediti i
ponoviti. Glavna je stvar ovo: Moraš joj oprostiti. To neće biti lako,
znam, ali to moraš učiniti. To je jedini način da se spasiš. Nema
drugoga puta!
Razmišljam o tome što je rekao. Što više o tome razmišljam, to
zbunjeniji postajem. Glava mi se vrti, osjećam se kao da mi je
oderana koža- - Je li gospođica Saeki doista moja majka? - upitam.
- Zar ti ona nije rekla da je teorija i dalje funkcionalna? - kaže
dječak zvan Čavka. - To je dakle odgovor. Ta hipoteza i dalje
funkcionira. To je sve što ti mogu reći.
- Radna hipoteka dok ne naiđe dobar protudokaz.
- Pogodio si - kaže Čavka.
- I moram slijediti tu hipotezu dokle god me vodi?
- Tako je - odgovori Čavka naglašeno. - Teorija koja još nema
nikakva dobra protudokaza vrijedna je da se slijedi. A upravo sada,
nemaš izbora nego je slijediti. Čak ako to znači žrtvovati se, moraš je
slijediti do samog kraja.
- Da se žrtvujem? - To svakako zvuči čudno. Ne mogu to shvatiti.
Nema odgovora. Okrenem se uznemiren. Dječak zvan Čavka još je
tu. Točno je iza mene, drži korak.
- Kakvu je vrstu straha i gnjeva osjećala gospođica Saeki u to
vrijeme? - pitam ga dok se okrećem od njega i nastavljam hodati. - I

od čega je dolazio?
- Što ti misliš kakvu je vrstu straha i gnjeva osjećala? - pita zauzvrat

dječak zvan Čavka. - Razmisli o tome. Moraš to sam nješio. Za to
imaš glavu.

To upravo i činim. Moram to razumjeti, prihvatiti, prije nego što ne
bude prekasno. Ali ni dalje ne mogu odgonetnuti onaj tanki zapis što
je ostao na žalu moje svijesti. Nema dovoljno vremena između
jednog i sljedećeg vala.

- Ja sam zaljubljen u gospođicu Saeki - kažem. Riječi prirodno klize
iz mene.

- Znam to - kaže odsječeno dječak zvan Čavka.
- Nikada prije nisam to osjetio - nastavljam. - I to mi je važnije od
svega što sam ikada iskusio.
- Naravno - kaže Čavka. - To se razumije samo po sebi. Zbog toga
si prešao sav taj put.
- Ali i dalje mi nije jasno. Kažeš da me je majka jako voljela. Želim ti
vjerovati, ali ako je to istina, meni jednostavno nije jasna. Zašto
voljeti nekoga znači da ga moraš jednako toliko ranjavati? Hoću reći,
ako se to tako zbiva, čemu uopće nekoga voljeti? Zašto do vraga to
mora biti tako?
Čekam odgovor. Dugo su zatvorena moja usta, ali odgovora nema,
pa se okrenem. Dječak zvan Čavka je nestao. Iznad sebe čujem
lepet krila.
Potpuno si zbunjen.

Nedugo zatim, pojave se dva vojnika.
Nose bojnu opremu stare carske vojske. Ljetne uniforme kratkih
rukava, gamaše i ranci. Nemaju kaciga, samo kape sa štitnikom i
neku vrst crne boje za lice. Obojica su mlada. Jedan je visok i mršav,
s okruglim naočalama metalnog okvira. Drugi je nizak, širokih
ramena i mišićav. Oba sjede na ravnoj stijeni, ne izgledaju kao da im
se žuri u boj. Njihove puške marke Arisaka leže na tlu kraj nogu.
Visokom vojniku kao da je dosadno, žvaće vlat trave. Obojica
izgledaju posve prirodno, kao da pripadaju ovamo. Neuznemireni,
gledaju kako se primičem.
Oko njih je mala ravna čistina, kao odmorište na stubištu.
- Hej - vikne visoki vojnik veselo.

- Kako si.? - kaže plećati jedva se primjetno mršteči.
- Kako ste vi? - uzvraćam pozdrav. Znam da bih morao biti
zapanjen što ih vidim, ali nekako mi to uopće ne izgleda čudno. U
cijelosti je unutar carstva mogućega.
- Čekali smo te - kaže visoki.
- Mene? - pitam.
- Sigurno - odgovara on. - Nitko drugi ne dolazi ovamo, to je
sigurno.
- Čekamo te već dugo - kaže plećati.
- Što ne znači da je vrijeme neki faktor ovdje - dodaje visoki. - Ipak,
trebalo ti je dulje nego što smo mislili.
- Vi ste ona dva momka što su nestala u ovoj šumi prije mnogo,
mnogo godina, je li tako? - pitam. - Za vrijeme manevara?
Plećati vojnik kimne. - To smo mi.
- Posvuda su vas tražili - kažem.
- Da, znam - kaže on. - Znam da su nas tražili. Znam sve što se
događa u ovoj šumi. Ali ne mogu nas naći, bez obzira na to koliko
uporno tražili.
- Zapravo, nismo se izgubili - kaže visoki. - Pobjegli smo.
- Nismo pobjegli tek toliko da bismo naletjeli na ovo mjesto i odlučili
ostati - dodaje plećati. - To je drugačije nego izgubiti se.
- I ne može bilo tko naći ovo mjesto - kaže visoki vojnik. - Ali mi
smo ga našli, a sada si ga i ti našao. Bio je to sretan slučaj, barem
za nas.
- Da nismo našli ovo mjesto, bili bi nas prevezli preko mora -
objašnjava plećati. - Tamo prijeko bilo je ili ubij ili budi ubijen. To nije
bilo za nas. Ja sam ratar, podrijetlom, a ovaj moj drug upravo je
završio fakultet. Nijedan od nas ne želi nikoga ubiti. A još je gore biti
ubijen. To je nekako očito, rekao bih.
- A što je s tobom? - pita me visoki. - Bi li ti htio koga ubiti, ili biti
ubijen?
Odmahujem glavom. Ne, ni jedno ni drugo, definitivno ne.
- Svatko tako osjeća - kaže visoki. - Ili golema većina, u najmanju
ruku. Ali ako kažeš: Hej, ne želim ići u rat tvoja zemlja se neće samo
nasmiješiti i dati ti dopuštenje da se izvučeš. Ne možeš pobjeći.
Japan je mala zemlja, kamo ćeš onda pobjeći? Ući će ti u trag tako
brzo da će ti se zavrtjeti u glavi. Zato smo ostali ovdje. Ovo je jedino

mjesto gdje smo se mogli sakriti. - Klima glavom i nastavlja. - I otada
smo stalno ovdje. Kao što si rekao, već mnogo, mnogo godina. Što
ne znači da je vrijeme glavni faktor ovdje. Gotovo da nema nikakve
razlike između sada i prije mnogo, mnogo godina.

- Uopće nikakve razlike - kaže plećati, tjerajući nešto rukom od
sebe.

- Znali ste da dolazim? - pitam.
- To je sigurno - odgovara plećati.
- Ovdje smo na straži već dugo vremena, tako znamo kad netko
dolazi - reče drugi. - Mi smo kao dio šume.
- Ovo je ulaz - kaže plećati. - I mi ga čuvamo.
- I upravo sada ulaz je slučajno otvoren - objašnjava visoki. -
Uskoro će se, međutim, zatvoriti. Ako želiš ući, sad je čas. Ne otvara
se tako često.
- Mi ćemo te provesti - kaže plećati. - Stazu je teško slijediti, zato
moraš imati nekoga da te uvede.
- Ako ne želiš ući, onda se vrati odakle si došao - kaže visoki. - Nije
uopće teško naći put natrag, zato se ne brini zbog toga. Uspjet ćeš.
Tada ćeš se vratiti u svijet iz kojega si došao, u život koji si živio.
Izbor ovisi potpuno o tebi. Ali kad jednom uđeš, nije se lako vratiti.
- Uvedite me unutra - odgovaram bez trenutka oklijevanja.
- Jesi li siguran? - pita plećati.
- Unutra je netko koga moram vidjeti - kažem. - Barem tako
mislim...
Polako, šutke, njih dvojica ustaju sa stijene i zabacuju puške na
rame. Razmjenjuju poglede i koračaju ispred mene.
- Vjerojatno ti je čudno što još teglimo ove teške komadine čelika -
kaže visoki, okrenuvši se k meni. - Bezvrijedne su. Nikada ionako
nisu imale metaka.
- Ali one su svojevrstan znak - kaže plećati, ne gledajući me. - Znak
onoga što smo ostavili iza sebe.
- Simboli su važni - dodaje visoki. - Dogodilo se tako da imamo ove
puške i vojničke uniforme, pa glumimo stražare. To je naša uloga.
Simboli nas vode do uloga koje glumimo.
- Imaš li ti uza se nešto slično? - pita plećati. - Nešto što može biti
znak?
Odmahujem glavom. - Ne, nemam ništa. Samo uspomene.

- Hmm... - kaže plećati. - Uspomene, ha?
- To je u redu. Nije važno - kaže visoki. - I uspomene mogu biti
sjajan simbol. Naravno, pojma nemam kako će te uspomene
pristajati, koliko će dugo trajati.
- Najbolje je nešto što ima oblik ili uzorak, ako možeš do toga doći -
kaže plećati. - Lakše je razumjeti.
- Kao puška - kaže visoki. - Usput rečeno, kako ti je ime?
- Kafka Tamura - odgovaram.
- Kafka Tamura - ponove obojica.
- Čudno ime - kaže visoki.
- Imaš pravo - dodaje plećati.
Poslije toga hodamo stazom u tišini.

Poglavlje 44

Odnijeli su tri fascikla u riječno korito kraj autoceste i spalili ih.
Hoshino je kupio petroleja u samoposluzi i polio fascikle prije nego
što će ih zapaliti. Zatim su on i Nakata šutke stajali i promatrali svaku
stranicu kako je guta plamen. Jedva da je bilo imalo vjetra, pa se dim
dizao ravno uvis, gubeći se među nisko obješenim sivim oblacima.

- Tako ne možemo više pročitati nijedan od tih papira? - upita
Hoshino.

- Ne, ne bismo smjeli to učiniti - odgovori Nakata. - Obećao sam
gospođici Saeki da nećemo, i moj je posao da održim to obećanje.

- Da, važno je održavati obećanja - reče Hoshino, brišući inoj s
čela. - Bilo bi ipak zgodno da imamo stroj u sjeckanje papira. Tako bi
sigurno bilo mnogo lakše. Kopiraonice imaju velike takve strojeve
koji se mogu prilično jeftino unajmiti. Nemojte me krivo razumjeti, ne
tužim se. Samo je nekako vruće paliti lomaču u ovo doba godine. Da
je zima. bila bi to druga priča.

- Žao mi je, ali obećao sam gospođici Saeki da ću sve spaliti. Tako
Nakata mora to učiniti.

- Onda u redu. Ne žuri mi se. Malo vrućine neće me ubiti. Bila je to
samo, kako se ono kaže - sugestija.

Neka mačka skitnica zaustavila se da promatra, mršava mačka sa
smeđim prugama čiji je rep bio malo svijen na kraju. Privlačna
mačka, po izgledu. Nakata je silno želio s njom govoriti, ali je odusuo
zbog Hoshina. Mačka se ne bi mogla opustiti ako ne bi bili sami.
Osim toga, Nakata nije bio siguran može li razgovarati s mačkama
kao nekada. Posljednja stvar koju bi poželio bilo bi da izbrblja nešto
čudno i uplaši jadnu životinju. Uskoro je mački postalo dosadno
gledati lomaču, ustala je i pobjegla.

Mnogo kasnije, kad su fascikli bili potpuno spaljeni, Hoshino je
izgazio pepeo u prah. Sljedeći jak vjetar raznijet će sve što je ostalo.
Sunce je tada već zalazilo, čavke su letjele natrag u gnijezda.

- Nitko to sada neće čitati - reče Hoshino. - Ne znam što je tu
pisalo, ali sve je otišlo. Sa svijeta je nestao djelić oblika i uzorka,
povećavajući količinu ništavila.

- Gospodine Hoshino?
- Što je sad?
- Imam pitanje koje bih želio postaviti.

- Pucajte.
- Može li se ništavilo povećati?
Hoshino se nad tim zamislio neko vrijeme. - Teško pitanje -
priznade on. - Ako se nešto pretvara u ništa, to postaje nula, ali ako
nulu dodate nuli opet je nula.
- Ne razumijem.
- Ni meni nije jasno. Od takva razmišljanja uvijek me boli glava.
- Onda bismo morali prestati razmišljati o tome.
- Ja se slažem - reče Hoshino. - U svakom slučaju, rukopis je sav
spaljen. Sve njegove riječi su nestale. Vratilo se sve u ništavilo - to
sam htio reći.
- Skinuo sam teret sa srca.
- Tako se time prilično zaokružilo ono što smo trebali ovdje učiniti, je
li tako? - upita Hoshino.
- Tako je, gotovo smo završili ono što trebamo učiniti - reče Nakata.
- Ostalo je samo ponovno zatvoriti ulaz.
- To je prilično važno, ha?
- Jest. Što se otvorilo treba se zatvoriti.
- Dobro, idemo se toga prihvatiti. Gvožđe se kuje dok je vruće i
tomu slično.
- Gospodine Hoshino?
- Da?
- Ne možemo to sada učiniti.
- Zašto ne?
- Još nije vrijeme - reče Nakata. - Moramo čekati pravo vrijeme da
zatvorimo ulaz. Prije toga moram se malo naspavati. Nakata je tako
pospan.
Hoshino pogleda starca. - Čekajte malo, ta nećete se ponovno
zavući u krpe na nekoliko dana, zar ne?
- Ne mogu reći, ali moglo bi ispasti baš tako.
- Zar ne možemo obaviti posao prije nego što se obeznanite?
Gledajte, čim vi potonete u san, sve se nekako zaustavlja.
- Gospodine Hoshino?
- Što je sad?
- Želio bih da možemo odmah zatvoriti ulaz. To bi bilo divno. Ali ja
se najprije moram naspavati. Ne mogu više držati oči otvorene.
- Kao da su vam se ispraznile baterije ili tako nešto?

- Valjda. Potrajalo je dulje nego što sam mislio dok nismo učinili što
smo trebali učiniti. Sva mi je snaga otišla. Biste li me odveli natrag
gdje se Nakata može naspavati?

- Nema problema. Uzet ćemo taksi i ravno do apartmana. Tada
možete spavati kao klada ako hoćete.

Čim su se smjestili u taksi Nakata je počeo drijemati.
- Možete spavati koliko god hoćete kad se vratimo u apartman -
reče Hoshino. - Ali izdržite dok se ne vratimo kući. u redu?
- Gospodine Hoshino?
- Daaa?
- Žao mi je što sam vas toliko namučio - promrmlja Nakata
neodređeno.
- Da, valjda ste me namučili - dopusti Hoshino. - Ali nitko nije od
mene tražio da dođem, prilijepio sam se uz vas po svojoj slobodnoj
volji. Kao kad dobrovoljno lopatom čistim snijeg. Zato se nemojte
brinuti zbog roga.
- Da mi niste pomogli, Nakata ne bi znao što bi činio. Ne bih završio
ni pola onoga što sam morao učiniti.
- No, ako na to tako gledate, mislim da je bilo vrijedno truda.
- Veoma sam vam zahvalan.
- Ali znate što? - reče Hoshino.
- Što?
- I ja vama moram biti jako zahvalan, g. Nakata.
- Zbilja?
- Već je desetak dana kako je sve ovo počelo - reće Hoshino. -
Cijelo to vrijeme izostao sam s posla. Prva dana bio sam s njima u
vezi i zatražio malo dopusta, ali upravo sada sam odsutan bez
dopuštenja. Vjerojatno neću više dobiti svoj stari posao. Možda bi
mi, ako kleknem i ispričam se, mogli oprostiti. Ali to nije bogzna što.
Nije da se hvalim ili tako nešto, ali neće biti teško naći drugi posao -
ja sam izvrstan vozač i dobar radnik. Zato se ne brinem zbog toga, a
ne biste se ni vi trebali zabrinjavati. Želim reći da nimalo ne žalim što
sam bio s vama. Posljednjih deset dana mnogo se čudnovatih stvari
dogodilo. Pijavice što su padale s neba, pukovnik Sanders što je
izronio iz magle, vatreni seks s prekrasnom studenticom filozofije,
krađa ulaznoga kamena iz onoga svetišta... Cijeli život čudnovatih

doživljaja strpan u deset dana. Kao da smo bili pokusni vozači vlaka
smrti u luna-parku ili tako nešto.

Hoshino se tu zaustavi, misleći kako bi nastavio. - Ali znate što,
djedice?

- Da?
- Najčudnija od sviju stvari bili ste vi, g. Nakata. Vi ste promijenili
moj život. Ovih posljednjih deset dana, ne znam - stvari mi sada
drugačije izgledaju. Kao glazba, na primjer, glazba koju sam smatrao
dosadnom sada me zaista dira. Osjećam se kao da nekomu moram
sve to reći ili prsnuti, nekomu tko će razumjeti kroz što sam prošao.
Nikada mi se ništa slično nije dogodilo. I sve to zbog vas. Počeo sam
gledati sviijet kroz vaše oči. Ne baš sve, pazite. Sviđa mi se kako vi
gledate na život, zato se to dogodilo. Zato sam ostao uz vas kad je
bilo gusto, zato vas nisam mogao napustiti. To je bilo jedno od
najvažnijih razdoblja što sam ih dosad proživio. Zato nema potrebe
da mi zahvaljujete, ne marim za to. Ja bih morao zahvaljivati vama.
Želim samo reći da ste mi učinili puno dobra, g. Nakata. Razumijete
li što govorim?
Ali Nakata nije više slušao. Oči su mu bile zatvorene, disanje
pravilno - spavao je.

Hoshino je starca prenio u naručju do apartmana i položio ga na
krevet. Izuo je Nakati cipele ali odjeću je ostavio, zatim ga pokrio
tankim jorganom. Nakata se malo meškoljio, zatim se namjestio kao
obično. potrbuške. Disanje mu je bilo tiho, potpuno se smirio.

Kladim se da nas čeka još jedan trodnevni maraton spavanja,
pomisli Hoshino.

Ali stvari se nisu tako odvijale. Prije podne sljedećeg dana, u
srijedu, g. Nakata je bio mrtav. Umro je spokojno u snu. Lice mu je
bilo mirno kao uvijek, izgledao je kao da upravo spava - samo što
nije disao. Hoshino je prodrmao starca za ramena i zovnuo ga po
imenu, ali nije bilo zabune - bio je mrtav. Hoshino mu je provjerio bilo
- ništa. Čak mu je stavio ogledalo ispred usta. ali nije se zamaglilo.
Potpuno je prestao disati. Na ovome svijetu, u najmanju ruku, nikada
se više neće probuditi.

Ostavši sam u sobi s truplom, Hoshino zapazi kako, veoma
postupno, svi zvukovi iščezavaju. Kako stvarni zvukovi oko njega

postojano gube svoju stvarnost. Svi zvukovi puni značenja završavali
su u tišini. A tišina je rasla, sve dublja i dublja, poput mulja na dnu
mora. Skupljala se kraj njegovih nogu, dosezala mu do pojasa, zatim
do prsiju. Promatrao je kako se slojevi tišine dižu sve više i više.
Sjeo je na sofu i zurio u Nakatino lice, pokušavajući prihvatiti
činjenicu da je doista otišao. Dugo mu je trebalo da to prihvati. Dok
je sjedio ondje zrak je počinjao bivati čudnovato težak te ni sam nije
više znao reći jesu li njegove misli i njegovi osjeti doista njegovi. Ali
nekoliko je stvari počeo razumijevati.

Možda će smrt vratiti Nakatu u stanje kakav je nekoć bio. Dok je
živio, uvijek je bio stari dobri Nakata, ne baš bistar starac koji
razgovara s mačkama. Možda je smrt bila jedini put za povratak u
stanje "normalnog Nakate" o čemu je stalno govorio.

- Hej, djedice - reče Hoshino. - Možda ovo ne bih smio reći, ali ako
morate umrijeri, to nije tako loš način da se ode.

Nakata je mirno preminuo u snu, vjerojatno ne misleći ni o čemu.
Lice mu je bilo spokojno, bez tragova patnje, žaljenja ili zbunjenosti.
Baš nalik na Nakatu, zaključi Hoshino. Ali što je njegov život uistinu
značio. Hoshino nije imao pojma. Što ne znači da ičiji život ima
određenije značenje. Što je stvarno važno ljudima, u čemu stvarno
ima dostojanstva, to je način kako umru. Uspoređeno s tim, pomisli
on, ne znači mnogo kako su živjeli. Ipak, način kako živite određuje
kako ćete umrijeti. Te su mu se misli rojile u glavi dok je zurio u lice
mrtvoga starca.

Ali jedna ključna stvar je preostala. Netko bi morao zatvoriti ulazni
kamen. Nakata je završio sve što je kanio osim toga. Kamen je bio
tu, kraj Hoshinovih nogu, i on je znao da ga mora prevrnuti i zatvoriti
ulaz, kad dođe vrijeme. Ali Nakata ga je upozorio da kamen može
biti veoma opasan ako se s njim krivo postupa. Mora postojati pravi
način prevrtanja kamena, ali isto tako i krivi način. Ako na njega
primijenite samo silu, to može upropastiti cijeli svijet.

- Ne mogu ništa učiniti glede toga što ste umrli, djedice, ali ostavili
ste me ovdje u pravoj stupici - reče Hoshino obraćajući se truplu
koje, naravno, nije odgovorilo.

Postavljalo se i pitanje što učiniti s tijelom. Normalan odgovor bi bio
da telefonira policiji ili bolnici i kaže da ga odnesu. Devedeset posto
ljudi na svijetu učinilo bi upravo to, Hoshino isto tako. Ali policija je

lovila Nakatu u svezi s onim slučajem umorstva, i stupanje u dodir s
vlastima u ovom času sigurno bi dovelo Hoshina u osjetljiv položaj.
Policija bi ga cijedila i pržila satima. Objašnjavati sve što se
događalo bilo je posljednje što bi želio činiti, osim same činjenice da
nije bio osobit ljubitelj izvršne vlasti. Ukoliko bi mogao izbjeći svaki
doticaj s policajcima, utoliko bolje.

A kako ću do vraga objasniti ovaj apartman, pitao se.
Neki starac odjeven kao pukovnik Sanders iznajmio nam je stan.
Rekao je kako ga je pripremio posebno za nas i da ga možemo
koristiti dokle nas je volja. Bi li policija zbilja to progutala? Pukovnik
Sanders? Pripada li on vojsci SAD-a? Ne, znate - onaj čovjek s
pečenim pilićima iz Kentuckyja. Morali ste vidjeti njihove plakate, zar
ne, gospodine istražitelju? Da, to je taj čovjek - naočale, sijeda kozja
bradica... Bio je svodnik, radio u pokrajnjim ulicama Takamatsua.
Meni je našao curu. Pokuša li tako objašnjavati, policajci će ga
nazvati idiotom i smjesta ga zviznuti po glavi. Policajci su, zaključi
Hoshino, ne prvi put u životu, samo razbojnici koje plaća država.
Duboko uzdahnu.
Evo što moram učiniti, pomisli. Otići odavde istoga časa, najdalje
što mogu, pa anonimno nazvati policiju s javnoga telefona na
kolodvoru. Zatim uskočiti u vlak za Nagoyu. Nikada me neće
povezati s tim slučajem. Starac je umro prirodnom smrću, tako
policija neće poduzeti nikakvu istragu. Predat će tijelo rođacima,
priredit će se jednostavan pogreb, i to je kraj priče. Tada ću otići do
svoje tvrke, pokloniti se i promucati pred vlasnikom: To se nikada
više neće ponoviti, kunem se. Odsada ću marljivo raditi. Bilo što,
samo da dobijem natrag svoj stari posao.
Počeo se pakirati, trpajući odjeću u torbu. Stavio je na glavu kapu
Chunichi Dragons i provukao konjski rep kroz stražnji otvor,
nataknuo tamnozelene naočale. Bio je žedan, uzeo je Diet Pepsi iz
frižidera. Dok se naslanjao na frižider i pio, primijetio je okrugli
kamen kraj sofe. Ušao je u spavaću sobu i još jedanput pogledao
Nakatino truplo. Još nije izgledao kao da je mrtav. Izgledao je kao da
mirno diše, i Hoshino je napola očekivao da će naglo sjesti i reći:
Gospodine Hoshino, sve je ovo pogrješka. Nakata nije doista umro!
Ali to nije učinio. Nakata je najizvjesnije preminuo. Neće više biti
nikakvih čudesa. Starac je već prekoračio veliku razdjelnicu.

Držeći Pepsi u ruci. Hoshino je stajao i klimao glavom. Ne mogu
samo tako otići i ostaviti kamen iza sebe, pomislio je. Da to učinim,
g. Nakata ne bi doista mogao počivati u miru. Bio je toliko savjestan
tip i uvijek se trudio obaviti sve kako treba. I sam bi bio dovršio ovu
posljednju zadaću da mu se nisu ispraznile baterije. Hoshino zgnječi
praznu aluminijsku limenku i baci je u kantu za smeće. Bio je i dalje
žedan, pa se vratio u kuhinju i otvorio još jedan Pepsi.

Gospodin Nakata mi je rekao kako bi želio, barem jedanput, da
bude sposoban čitati, sjetio se Hoshino. Rekao je da bi želio otići u
knjižnicu i biti sposoban odabrati bilo koju knjigu i čitati je. Ali umro je
prije nego što je mogao ostvariti taj san. Možda je sada, kad je
mrtav, otišao na drugi svijet gdje je postao normalni Nakata i gdje
zna čitati. Ali dok je bio na ovome svijetu, nije znao. Zapravo, njegov
posljednji čin na zemlji bio je potpuno suprotan - spalio je što je bilo
napisano. Poslao je sve one riječi na stranicama u prazninu. Prilično
ironično, kad se bolje razmisli. Ali kad je slučaj takav, pomisli
Hoshino, moram ispuniti njegovu posljednju želju. Moram zatvoriti
ulaz. Nisam ga mogao odvesti u kino, ni u akvarij - to je najmanje što
mogu za njega učiniti sada kad ga nema.

Iskapio je drugu limenku Pepsija, otišao do sofe, čučnuo i pokušao
podignuti kamen. Nije bio tako težak. Nije bio ni lagan, ali nije trebalo
uložiti svu snagu da se podigne. Otprilike težak kao kad su ga on i
pukovnik Sanders ukrali iz svetišta. Otprilike težak kao ono kamenje
koje se upotrebljava da se pritisnu krastavci dok se ukiseljuju. To
znači da je sada samo kamen, pomisli Hoshino. Kad kamen služi
kao ulaz, toliko je težak da se moraš ubiti da ga podigneš. Ali kad je
ovako lagan, to je samo običan kamen. Nešto izvanredno se mora
prije dogoditi da bi kamen postao onako težak i pretvorio se u ulazni
kamen. Kao kad munje sijevaju nad cijelim gradom ili tako nešto...

Hoshino priđe prozoru na verandi, odmaknu zastor i pogleda u
nebo. Nebo je bilo kao i prethodnoga dana, gomila prljavih sivih
oblaka. Ali nije izgledalo kao da će biti kiše, još manje grmljavine.
Naćulio je uši i omirisao zrak, ali sve je izgledalo kao jučer. Dok sve
teče svojim tokom, kao da je bila današnja melodija za svijet.

- Hej, djedice - reče glasno mrtvacu. - Mislim da samo moram
čekati ovdje s vama da se dogodi nešto izvanredno. Koji bi vrag
mogao to biti, pojma nemam. Ni kada bi se to moglo dogoditi. K

tomu je lipanj, i vaše će se tijelo uskoro početi raspadati i zaudarati.
Znam da to ne želite čuti, ali ne možemo protiv prirode. I što više
vremena prođe, i što kasnije dođem u doticaj s policijom, to će gore
biti za mene. Hoću reći, učinit ću sve što mogu, ali samo sam htio da
znate kakva je situacija, u redu?

Odgovora nije bilo, naravno.
Hoshino je koračao sobom. Tako je! Pukovnik Sanders bi se mogao
uključiti! On će znati što treba učiniti s kamenom. Na njega uvijek
možeš računati kad ti treba dobrodušan, praktičan savjet. Aii koliko
god je zurio u telefon, on je samo ležao ondje, šutljiv predmet,
nepotrebno introvertiran. Nitko nije zakucao na vrata, nijedno pismo
nije stiglo. I ništa se izvanredno nije dogodilo. Vrijeme je ostajalo
isto, nikakva munja nadahnuća nije ga ošinula. Otkucavao je jedan
bezizražajan trenutak za drugim. Podne je došlo i prošlo,
poslijepodne se tiho odmatalo u predvečerje. Kazaljke električnog
sata na zidu gibale su se glatko površinom vremena kao kakav
kukac u obliku zvrka, a g. Nakata je i dalje bio mrtav na krevetu.
Hoshino uopće nije osjećao glad. Uzeo je treći Pepsi i savjesno
prožvakao nekoliko keksa.
U šest popodne sjeo je na sofu, uzeo daljinski upravljač i upalio
televizor. Gledao je večernje vijesti na kanalu NHK, ali ništa nije
privuklo njegovu pažnju. Bio je to običan dan, dan bez uzbudljivih
vijesti. Spikerov mu je glas počinjao ići na živce, pa kad su završile
vijesti ugasio je televizor. Vani se smračivalo i napokon je sve
prekrila noć. U sobi je zavladao još veći mir i tišina.
- Hej, djedice - reče Hoshino Nakati. - Biste li mogli ustati, samo na
nekoliko minuta? Ne znam što bih do vraga učinio. I nedostaje mi
vaš glas.
Nakata nije odgovorio, naravno. Još je bio na drugoj strani
razdjelnice. Nastavio je bez riječi biti ono što je bio, mrtav. Tišina je
postajala dublja, tako duboka da si mogao, ako bi pozorno slušao,
čuti kako se zemlja okreće oko svoje osi.
Hoshino je izašao u dnevnu sobu i navio Nadvojvodin trio. Dok je
slušao prvi stavak, suze su mu navrle na oči, zatim su popustite
poplavne ustave. Bože, pomislio je, kad sam posljednji put plakao?
Nije se mogao sjetiti.

Poglavlje 45

Kao što je najavljeno, teško je slijediti stazu od "ulaza". Zapravo,
ona je poprilično odustala od pokušaja da bude staza. Što dalje
idemo, to dublja i golemija šuma biva. Nagib je mnogo strmiji, tlo
gušće obraslo grmljem i niskim raslinjem. Nebo zamalo da nije
išćeznulo, a tako je mračno da sliči na sumrak. Debele paukove
mreže vise iznad svega, a zrak je gust od mirisa biljaka. Tišina biva
još dublja, dok šuma pokušava suzbiti provalu ljudskih bića na svoj
teritorij. Vojnici su objesili puške preko leđa, kao da su na njih
zaboravili dok se lako probijaju kroz otvore u gustom lišću. Veoma su
brzi dok klize mimo nisko spuštenih grana, preskaču rupe, veru se
uza stijene, pomno izbjegavajući svaki trn.

Trsim se držati korak, da ih ne izgubim iz vida dok se probijaju
naprijedi. Uopće se ne okreću da provjere jesam li još tu. Kao da me
iskušavaju, da vide koliko mogu izdržati. Ne znam zašto, ali gotovo
mi se čini da se ljute na mene. Ne govore ni riječi, ne samo meni
nego ni između sebe. Potpuno su usredotočeni na hod. Crne cijevi
njihovih pušaka njišu se na leđima lijevo-desno, pravilno kao
metronom. Cijela stvar poslije nekog vremena postaje hipnotična.
Misli mi počinju drugamo lutati, kao da se skližu po ledu. Ali još
moram paziti da sustignem njihove neumoljive korake, pa gazim
dalje, a znoj već curi s mene.

- Idemo prebrzo za tebe? - plećati se vojnik napokon okrene i upita.
Uopće nije zadihan.

- Ne, dobro sam - kažem mu. - Držim se.
- Mlad si, i reklo bi se da si u dobroj formi - dodaje visoki ne
gledajući iza sebe.
- Mi stvarno dobro poznajemo ovu stazu, tako katkada previše
brzamo - objašnjava plećati. - Zato mi kaži ako prebrzo idemo. Ne
budi sramežljiv, u redu? Reci samo riječ i mi ćemo usporiti. Ali shvati
da ne želimo ići nimalo sporije nego što moramo. Razumiješ što
kažem?
- Javit ću vam ako ne mognem držati korak - kažem mu,
prisiljavajući se da ne dišem preteško, da ne bi otkrili koliko me ovo
umara.
- Imamo li daleko ići?
- Ne, stvarno ne - odgovori visoki.

- Gotovo da smo stigli - dodaje plećati.
Nisam siguran da im doista vjerujem. Kao što su rekli, vrijeme ovdje
nije neki faktor.
Tako nastavljamo hodati neko vrijeme bez razgovora, manje
mukotrpnim korakom nego prije. Čini se da su me prestali iskušavati.
- Ima li u ovoj šumi otrovnih zmija? - upitam, jer me to stalno
zabrinjava.
- Otrovnih zmija, ha? - kaže visoki s naočalama ne okrećući se.
Nikada se ne okreće dok govori, uvijek gleda naprijed kao da će
nešto apsolutno krirično iskočiti pred nas u svakom trenutku. -
Nikada o tome nisam razmišljao.
- Moglo bi biti - kaže plećati, okrećući se da me pogleda. - Nisam
nijednu vidio, ali moglo bi ih biti. Ali nije važno ako ih i ima.
- Želimo reći - dodaje visoki nehajno - da ti šuma neće naškoditi.
- Zato se ne moraš brinuti zbog zmija ili bilo čega - kaže plećati.
- Sada ti je lakše?
- Da - odgovorim.
- Drugo ovdje - otrovne zmije ili gljive, škodljivi pauci ili kukci - ničim
ti neće naškoditi - kaže visoki vojnik, ne okrećući se kao ni prije.
- Drugo? - upitam. Ne mogu stvoriti sliku u glavi o čemu govori.
Sigurno sam umoran.
- Drugo, ništa drugo - kaže on. - Ništa ti ovdje neće naškoditi.
Uostalom, nalazimo se u najdubljem dijelu šume. I nitko ti neće
naškoditi, čak ni ti sam sebi.
Pokušavam dokučiti što želi reći. Ali valjda zbog iscrpljenosti, znoja
i hipnotičkog djelovanja toga jednolična putovanja kroz šumu, moj
mozak ne može sustavno razmišljati.
- Kad smo bili vojnici često su nas prisiljavali da vježbamo paranje
neprijateljeve utrobe bajunetom - reče plećati. - Znaš li koji je najbolji
način da nekoga zbodeš bajunetom?
- Ne znam - odgovorim.
- No, najprije mu duboko zariješ bajunetu u trbuh, zatim je zavrneš
u stranu. To reže crijeva na komadiće. Tada čovjek jednostavno
umire užasnom, polaganom, bolnom smrću. Ali ako ga samo zbodeš
bez okretanja, onda tvoj neprijatelj može skočiti i tebi rasparati
crijeva. U takvu se svijetu nalazimo.

Crijeva. Oshima mi je jednom rekao da su crijeva metafora za
labirint. Glava mi je puna svakovrsnih misli, sve su isprepletene i
zamršene. Ne razaznajem razliku između pojedinih stvari.

- Znaš li zašto ljudi moraju činiti takve okrutne stvari drugim
ljudima? - upita visoki vojnik.

- Nemam pojma - odgovorim.
- Nemam ni ja - kaže on. - Nije me briga tko je neprijatelj - kineski
vojnici, Rusi, Amerikanci. Nikada im nisam želio rasparati utrobu. Ali
u takvu smo svijetu živjeli, i zbog toga smo pobjegli. Nemoj me krivo
razumjeti, nas dvojica nismo bili kukavice. Zapravo smo bili među
boljim vojnicima. Samo se nismo mogli nositi s tom navalom nasilja.
Ne bih rekao ni da si ti kukavica.
- Zbilja ne znam - odgovaram iskreno. - Ali uvijek sam nastojao biti
sve snažniji.
- To je veoma važno - kaže plećati, okrećući se opet u mojem
smjeru. - Veoma je važno da učiniš sve što možeš da budeš snažniji.
- Mogu ti reći da si prilično snažan - kaže visoki. - Većina dječaka
tvoje dobi ne bi stigla ovoliko daleko.
- Da, prilično je dojmljivo - potvrdi plećati.
U tom času njih se dvojica zaustave. Visoki vojnik skine naočale,
protrlja korijen nosa nekoliko puta, zatim opet stavi naočale. Nijedan
se nije zadihao ili možda oznojio.
- Žedan? - upita me visoki.
- Malo - odgovorim. Zapravo, moja pljoska je otišla s ruksakom,
umirem od žeđi. On otkopča pljosku s pojasa i pruži mi je. Potegnem
nekoliko gutljaja mlake vode. Tekućina blaži svaku poru moga tijela.
Obrišem grlo pljoske i pružim je natrag. - Hvala - kažem. Visoki
vojnik šutke kimne.
- Stigli smo na greben - kaže plećati vojnik.
- Idemo ravno do dna bez zaustavljanja, zato pazi gdje staješ -
kaže visoki.
Slijedim ih niz varljivu, sklizavu padinu. Spuštamo se do pola puta,
zatim skrećemo iza okuke i probijamo se kroz neko drveće, a onda
se iznenada otvara svijet ispod nas. Dva se vojnika zaustave i
okrenu se da me pogledaju. Ništa ne kažu, ali njihove oči rječito
govore. To je ono mjesto, kažu mi. Mjesto kamo ćeš ući. Stojim tu s
njima i zurim u onaj svijet.

Predamnom je kotlina skladno usječena u prirodne obrise zemljišta.
Pojma nemam koliko bi ljudi ondje moglo živjeti, ali ne može ih biti
mnogo - mjesto nije dovoljno veliko. Tu su dvije ceste, s
građevinama ovdje-ondje na obje strane. Male ceste, jednako tako
male građevine. Nikoga nema na cestama. Građevine su potpuno
bezizražajne, podignute manje radi ljepote nego da se odupiru
nepogodama. Mjesto je premaleno da bi se nazvalo gradom. Nema
nikakvih dućana koliko vidim. Nikakvih znakova ili oglasnih ploča.
Izgleda kao da se hrpa građevina, jednake veličine i oblika, slučajno
našla skupa da tvori malu zajednicu. Nijedna građevina nema vrt,
nijednoga stabla kraj cesta. Kao da kraj šume sa svih strana nema
potrebe za dodatnim biljem ili drvećem.

Lagan lahor struji kroz šumu, zbog njega treperi lišće oko mene. To
bezimeno šuštanje stvara mreške na naborima moga uma. Polažem
ruku na deblo jednog drveta i sklapam oči. One mreške izgledaju
kao da su znak. nekakav signal, ali su poput stranog jezika koji ne
mogu odgonetnuti. Odustajem, otvaram oči, opet zurim u taj nov
novcat svijet preda mnom. Dok stojim ondje na pola padine i s dva
vojnika zurim u to mjesto, osjećam da se one mreške premještaju u
meni. Ti se znaci preustrojavaju, metafore se preobrazuju, a ja se
rastavljam, rastavljam se od sama sebe. Bivam leptirom, lepršam
duž rubova stvaranja. Onkraj ruba svijeta postoji prostor gdje se
praznina i tvar čisto preklapaju, gdje prošlost i budućnost tvore
neprekidnu, beskrajnu petlju. A naokolo lebde znaci koje nikada
nitko nije pročitao, akordi koje nikada nitko nije čuo.

Pokušavam smiriti svoje isprekidano disanje. Srce mi još nije
zacijelilo, ali barem se ne bojim.

Vojnici bez riječi počinju opet koračati, ja ih šutke slijedim. Dok se
spuštamo niz padinu, grad se približava. Vidim da uz cestu teče
potočić s kamenim podzidom umjesto obale. Krasna bistra voda
ugodno žubori. Sve je ovdje jednostavno i udobno. Vitki stupovi s
nategnutim žicama posijani su po površini, što znači da moraju imati
elektriku. Elektriku? Ovdje?

Mjesto je okruženo visokim zelenim grebenom. Nebo je i dalje
gomila sivih oblaka. Vojnici i ja koračamo cestom ali ne susrećemo
nijednu osobu. Sve je posvema mirno, ne čuje se nikakav zvuk.

Možda su svi zatvoreni u kućama, zadržavaju dah, čekaju nas da bi
krenuli.

Moji me pratioci dovode do neke nastambe. Čudno, ali ona je
jednake veličine i oblika kao Oshimina koliba. Kao da je jedna bila
model drugoj. Na pročelju je trijem, i stolica. Građevina ima ravan
krov, cijev od peći viri na vrhu. U spavaćoj sobi je jednostavan krevet
za jednu osobu, uredno načinjen. Jedine su razlike što su spavaća
soba i dnevna soba međusobno odijeljene, te što je zahod unutra i
što ima električne struje. Čak je frižider u kuhinji, mali starinski
model. Svjetlo visi sa stropa. A tu je i televizor. Televizor?

- Za neko vrijeme od tebe se očekuje da boraviš ovdje dok se ne
smjestiš - kaže plećati vojnik. - neće to dugo trajati. Za neko vrijeme.

- Kao što sam prije rekao, ovdje vrijeme nije neki faktor - kaže
visoki.

Drugi kimne u znak slaganja. - Uopće nije faktor.
- Odak]e bi mogla dolaziti električna struja?
Oni se pogledaju.
- Dalje u šumi ima jedna mala centrala na vjetar - objašnjava visoki.
- Moraš imati struju, je li tako?
- Ako nemaš struje, ne možeš se služiti frižiderom - kaže plećati.
- Ako nemaš frižidera, ne možeš držati hranu dulje vrijeme.
- Nekako bi se snašao i bez nje - kaže visoki. - iako je sigurno lijepo
kad je čovjek ima.
- Ako budeš gladan - dodaje plećati - slobodno se posluži svime što
je u frižideru. Nema mnogo toga, bojim se.
- Ovdje nema mesa, nema ribe, kave, alkohola - kaže visoki. -
Isprva je teško, ali naviknut ćeš se.
- Ali imaš jaja i sira i mlijeka - kaže plećati vojnik. - Moraš imati
proteina, je li tako?
- Ovdje se ne proizvode te stvari - objašnjava visoki - pa moraš otići
nekamo drugdje da ih nabaviš. I moraš nešto za njih razmijeniti.
- Nekamo drugdje?
Visoki kimne. - Tako je. Ovdje nismo odsječeni od svijeta. Postoji to
drugdje. Možda će potrajati neko vrijeme, ali razumjet ćeš.
- Uvečer će netko naići da ti spremi večeru - kaže plećati vojnik.
- Ako ti prije toga bude dosadno, možeš gledati televiziju.
- Ima li zabavnih emisija na televiziji?

- Ne, ne znam što se daje - odgovori visoki, donekle u nedoumici.
Naginje glavu i gleda u druga.

Njegov plećati prijatelj također naginje glavu, na licu mu je dvojben
izraz. - Da ti iskreno kažem, ne znam mnogo o televiziji. Nikada je
nisam gledao.

- Televizor stavljaju ovdje zbog onih koji tek stignu - kaže visoki.
- Ali mogao bi ipak nešto gledati - kaže plećati.
- Samo se odmaraj neko vrijeme - kaže visoki. - Mi se moramo
vratiti na položaj.
- Hvala vam što ste me ovamo doveli.
- Nema problema - kaže plećati. - Imaš mnogo snažnije noge nego
drugi koje dovodimo ovamo. Mnogi ljudi ne mogu držati korak. Neke
čak moramo nositi na leđima. Tako si ti bio jedan od lakših.
- Ako me služi pamćenje - kaže visoki - rekao si da je tu netko koga
želiš vidjeti.
- To je točno.
- Siguran sam da ćeš ga uskoro sresti tko god bio - kaže on,
kimnuvši nekoliko puta da to naglasi. - Ovo je malen svijet.
- Nadam se da ćeš se brzo na njega naviknuti - kaže plećati vojnik
- Kad se jednom navikneš, ostalo je lako - dodaje visoki vojnik.
- Zaista sam zahvalan.
Njih dvojica stanu u pozor i vojnički pozdrave, zatim zabace pusice
na rame i krenu, koračajući brzo cestom natrag na položaj. Moraju
stražariti ondje na ulazu danju i noću.

Ulazim u kuhinju i provjeravam što je u frižideru. Tu su rajčice,
komad sira, jaja, mrkva, repa, i velik porculanski vrč mlijeka. I
maslac. Štruca kruha je na polici, otkinem komad i kušam ga. Malo
je tvrd, ali nije loš.

Kuhinja ima sudoper i slavinu. Otvaram slavinu i voda poteče, bistra
i hladna. Kad imaju struju, moraju crpsti vodu s nekog izvora. Punim
čašu i pijem.

Prilazim prozoru i gledam van. Nebo je i dalje prekriveno sivim
oblacima, iako ne izgleda da će uskoro kiša. Zurim kroz prozor dugo
ali ne vidim nikakva traga drugim ljudima. Kao da je grad mrtav. Ili
me inače zbog nekoga razloga svatko pokušava izbjeći.

Odlazim od prozora i sjedam na tvrdu drvenu stolicu ravna naslona.
Tri su stolice sve zajedno, i četvrtast kuhinjski stol koji je lakiran
mnogo puta. Uopće ništa ne visi na gipsanim zidovima, nema slika,
nema fotografija, čak ni kalendara. Samo čisti bijeli zidovi. Jedina
žarulja njiše se sa stropa, s jednostavnim staklenim sjenilom koje je
izblijedjelo zbog vrućine.

Prostorija je pomno očišćena. Prelazim prstom preko površine stola
i prozorskog okvira i ne nalazim nimalo prašine. I prozori se cakle od
čistoće. Lonci, tanjuri i razni kuhinjski predmeti nisu novi, ali je jasno
da se o njima netko brine i svi su čisti. Kraj radne površine u kuhinji
vidim dvije stare električne ploče. Upalim jednu od njih, spirala se
smjesta zacrveni.

Tu je i stari televizor u boji u teškoj drvenoj vitrini koja mora biti
stara petnaest-dvadeset godina. Nema daljinskog upravljača.
Izgleda kao nešto što je bilo odbačeno i zatim nađeno. To bi se
moglo reći za sve električne aparate, svi izgledaju kao da su spašeni
iz smeća. To ne znači da su prljavi ili bilo što, ili da ne rade, samo su
svi izlizani i zastarjeli.

Okrenem dugme na televizoru, daje se neki stari film. Moje pjesme,
moji snovi. Učitelj nas je sve bio odveo da ga vidimo na širokom
platnu kad sam bio u nižim razredima. Nikoga odrasloga nije bilo da
me vodi u kino, tako je to jedan od rijetkih filmova koje sam vidio dok
sam bio dijete. Na televizoru je onaj dio kad je strogi i nervozni otac,
kapetan von Trapp, otišao poslovno u Beč, a Maria, dadilja, vodi
djecu na izlet u planine. Sjede na travi, ona svira gitaru i svi pjevaju
nekoliko nedužnih pjesama. To je glasovit prizor. Namjestim se
ispred televizora, zanesen filmom. Baš kao kad sam ga prvi put
gledao, pitam se kako bi se stvari razvijale da sam imao kraj sebe
nekoga poput Marije. Suvišno je i reći da se nitko takav nikada nije
pojavio u mojem životu.

Vraćam se u stvarnost. Zašto zaboga moram gledati Moje pjesme,
moji snovi upravo sada? Zašto taj film? Možda su ovdje ljudi
namjestili nekakav satelitski tanjur i mogu dobiti signal neke stanice.
Ili se negdje vrti videovrpca i pokazuje na ovom prijamniku? Rekao
bih da je vrpca, jer kad mijenjam kanale na drugima se vidi samo
pješčana oluja. Upravo na opaku pješčanu oluju podsjećaju me te
šljunčano bijele, neorganske smetnje.

Pjevaju "Edelweiss'‘ dok gasim televizor. Tišina se vraća u
prostoriju. Žedan sam, pa idem u kuhinju i pijem malo mlijeka iz vrča.
Mlijeko je gusto i svježe, okus mu je stotinu puta bolji od mlijeka u
tetrapaku koje kupujete u samoposlugama. Dok pijem čašu za
čašom, iznenada se sjetim prizora iz Truffautova filma Četiri stotine
udaraca gdje Antoine bježi od kuće i jednog jutra, ogladnio, krade
bocu mlijeka koja je isporučena pred nečiji prag, zatim ga pije dok
umiče. Boca je velika, treba mu prilično vremena dok je svu ne
popije. Tužan, uznemirujući prizor, iako je teško povjerovati da samo
ispijanje mlijeka može biti tako tužno. To je još jedan film iz moga
djetinjstva. Bio sam u petom razredu i privukao me je naslov, pa sam
sjeo na vlak do Ikebukura, gledao film, zatim se vratio vlakom. Čim
sam izašao iz kina, kupio sam mlijeko i popio ga. Nisam mogao
odoljeti.

Kad sam popio sve mlijeko, počinje mi se spavati. Obuzima me
strahovita, gotovo mučna pospanost. Misli mi se usporavaju,
napokon se zaustavljaju, poput vlaka koji stiže na kolodvor, i ne
mogu više jasno razmišljati, kao da mi se zgrušava srž tijela.
Odlazim u spavaću sobu, zapetljavam se dok svlačim hlače i izuvam
cipele, zatim se svalim na krevet, zaronim lice u jastuk i sklopim oči.
Jastuk miriše kao sunčana svjetlost, dragocjenim mirisom. Mirno ga
udišem i izdišem, te zaspim prije nego što sam toga svjestan.

Kad sam se probudio, posvuda je naokolo mračno. Otvaram oči i
pokušavam dokučiti gdje sam. Dva su me vojnika provela kroz šumu
do gradića uz potok, točno? Polako mi se vraća sjećanje. Prizor se
izoštrava, čujem poznatu melodiju. ''Edelweiss''. Iz kuhinje dopire
jedva čujno, prisno lupkanje lonaca i tava. Svjetlo dopire u spavaču
sobu kroz otškrinuta vrata tvoreći žutu crtu na podu. Nekakvo
starinsko, žuto svjetlo poput praha.

Pokušavam ustati ali tijelo mi je posvema obamrlo. Duboko dišem i
gledam u strop. Čujem zvuk tanjura i nekoga tko užurbano korača,
pripremajući za me večeru, predmnijevam. Napokon sam sposoban
ustati. Iako to traje neko vrijeme, napokon navlačim hlače, obuvam
čarape i cipele. Tiho hvatam ručicu i otvaram vrata.

Neka mlada djevojka u kuhinji kuha. Okrenuta mi je leđima,
nagnuta je nad loncem, žlicom kuša jelo, ali kad začuje otvaranje
vrata podiže pogled i okreće se. To je ona. Ista djevojka koja je

pohodila moju sobu u knjižnici i zurila u sliku na zidu.
Petnaestogodišnja gospođica Saeki. Nosi istu odjeću, dugačku
svijetloplavu haljinu dugačkih rukava. Jedina je sada razlika što joj je
kosa sapeta iglama na zatiljku. Blago i toplo mi se smiješi, mene
svladava snažan osjećaj, kao da se cio svijet okrenuo naglavce, kao
da se sve opipljivo bilo raspalo ali sada je opet sastavljeno kao prije.
Ali djevojka nije priviđenje, sigurno nije duh. Ona je živa mlada
djevojka, diše, netko koga možeš dodirnuti, stoji u stvarnoj kuhinji u
sumrak, kuha za mene stvarnu večeru. Njezine male grudi napinju
haljinu, vrat joj je bijel kao porculan tek izvađen iz peći. Sve je to
stvarno.

- Oh, budan si? - pita ona.
Iz mene ne izlazi glas. Još se pokušavam pribrati.
- Izgledaš kao da si vrlo dobro spavao - kaže ona. Okreće se opet
da kuša jelo. - Da se nisi probudio, stavila bih jelo na stol i otišla.
- Nisam namjeravao spavati toliko dugo - napokon uspijevam reći.
- Došao si cijelim putem kroz šumu - kaže ona - pa moraš biti
gladan.
- Nisam siguran. Ali mislim da jesam. - Želim pružiti ruku i vidjeti
mogu li je doista dodirnuti. Ali ne mogu. Samo stojim tu, upijam je.
Slušam zvukove koje stvara dok se vrzma po kuhinji.
Kutlačom stavlja varivo na običan bijeli tanjur i nosi ga do stola.
Ondje je također zdjela salate, rajčice i svježe povrće, te velik
komad kruha. U varivu ima krumpira i mrkava. Taj miris vraća drage
uspomene. Udišem ga duboko i shvaćam da skapavam. Moram
nešto pojesti. Dok uzimam izlizanu vilicu i žlicu i počinjem jesti,
djevojka sjeda na stolicu sa strane i gleda me s ozbiljnim izrazom na
licu, kao da je promatranje dok jedem kritičan dio njezina posla.
Povremeno zabacuje natrag kosu.
- Rekli su mi da ti je petnaest godina - kaže ona.
- To je točno - odgovaram, mažući maslac na krišku kruha. - Upravo
sam navršio petnaestu.
- I meni je petnaest godina - kaže ona.
Kimnem. Znam to, gotovo da kažem. Ali prerano je da to kažem.
Zagrizem još jedan zalogaj.
- Ja ću ovdje kuhati neko vrijeme - kaže ona. - Isto tako čistiti i prati.
Ima odjeće u ormaru u spavaćoj sobi, pa se slobodno posluži. Rublje

za pranje samo metni u košaru, ja ću se za nj pobrinuti.
- Netko ti je dao te poslove?
Ona me netremice gleda ali ne odgovara. Kao da je moje pitanje

krenulo krivim putem i potonulo u neki bezimeni prostor.
- Kako se zoveš? - pitam, kušajući različit pristup.
Ona lagano odmahne glavom. - Nemam imena. Ovdje nemamo

imena.
- Ali ako nemaš imena, kako te mogu zvati?
- Nema potrebe da me zoveš - kaže ona. - Ako me trebaš, bit ću tu.
- Pretpostavljam da ni meni ovdje ne treba ime.
Ona kimne. - Ti si ti, vidiš, i nitko drugi. Ti jesi ti, točno?
- Valjda - kažem. Iako nisam toliko siguran. Jesam li ja stvarno ja?
Čitavo to vrijeme ona postojano zuri u mene.
- Sjećaš li se knjižnice? - izlazim otvoreno i pitam je.
- Knjižnice? - Ona odmahne glavom. - Ne... Postoji jedna knjižnica

daleko, ali ne ovdje.
- Postoji knjižnica?
- Da, ali u njoj nema knjiga.
- Ako u njoj nema knjiga, čega onda ima?
Ona nagne glavu ali ne odgovori. Opet je moje pitanje krivo

skrenulo i iščeznulo.
- Jesi li ikada u njoj bila?
- Prije mnogo vremena - kaže ona.
- Ali to nije bilo radi čitanja knjiga?
Ona kimne. - Ondje nema nikakvih knjiga.
Jedem u tišini neko vrijeme. Varivo, salatu, kruh. Ni ona ništa ne

govori, samo me promatra onim ozbiljnim pogledom.
- Kakva je bila hrana? - pita ona kad sam prestao jesti.
- Stvarno je bila dobra.
- Čak i bez mesa ili ribe?
Pokazujem prazan tanjur. - Eto, ništa nije ostalo, je ii tako?
- Ja sam je skuhala.
- Stvarno je bila dobra - ponovim. To je istina.
Njezino društvo osjećam kao bol, kao leden nož zabijen u moje

grudi. Užasna bol, ali smiješno je što sam za nju zahvalan. Kao da
su ta ledena bol i moje samo postojanje jedno. Bol je sidro, veže me
ovdje. Djevojka ustaje da uzvari vodu i napravi čaj. Sjedim za stolom

i pijem ga, ona odnosi prljavo suđe u kuhinju i počinje ga prati.
Promatram je kako sve to radi. Želim nešto reći, ali kad sam s njom
riječi više ne djeluju kako bi trebale. Ili je možda iščeznulo značenje
koje ih veže skupa. Zurim u svoje ruke i mislim na svibu ispred
prozora dok blista na mjesečini. To je mjesto gdje se nalazi oštrica
koja mi probada srce.

- Hoću li te ponovno vidjeti? - pitam.
- Naravno - odgovara djevojka. - Kao što sam prije rekla, ako me
trebaš, bit ću tu.
- Nećeš iznenada iščeznuti?
Ne kaže ništa, samo u me zuri s čudnim izrazom na licu, kao da
govori: Kamo misliš da bih pošla?
- Sreo sam te prije - osmjelim se. - U drugoj zemlji, u drugoj
knjižnici.
- Ako tako kažeš - kaže ona, dodirujući kosu da provjeri je li još
sapeta na zatiljku. Glas joj je bezizražajan, kao da mi želi dati na
znanje da je ne zanima taj razgovor.
- Mislim da sam došao ovamo da te još jedanput sretnem. Tebe, i
jednu drugu ženu.
Podiže pogled i ozbiljno kima. - Prošao si kroz duboku šumu da
stigneš ovamo.
- To je točno. Morao sam ponovno vidjeti tebe i tu drugu ženu.
- I sreo si mene.
Kimnem.
- To je kao što sam ti rekla - kaže ona. - Ako me trebaš, bit ću tu.

Kad je oprala suđe, stavlja lonce i tanjure na policu i prebacuje
platnenu torbu preko ramena. - Vratit ću se sutra ujutro - kaže mi. -
Nadam se da ćeš se uskoro naviknuti da si ovdje.

Stojim na vratima i promatram je dok nestaje u tmini. Opet ostajem
sam u maloj kolibi, unutar zatvorena kruga. Vrijeme ovdje nije faktor.
Nitko ovdje nema imena. Ona će biti ovdje koliko god je trebam. Njoj
je ovdje petnaest godina. Vječno petnaest, zamišljam. Ali što će se
dogoditi sa mnom? Hoću li ja ovdje ostati na petnaest? Zar ovdje ni
dob nije faktor?

Stojim uz dovratak dugo nakon njezina iščeznuća, zureći prazno u
vanjski krajobraz. Nema mjeseca ni zvijezda na nebu. Svjetla su

upaljena u nekoliko drugih zgrada, razlijevaju se kroz prozore. Isto
starinsko, žućkasto svjetlo kakvo osvjetljuje ovu prostoriju. Ali još ne
mogu vidjeti nikoga drugoga. Samo svjetla. Mračne sjene rasprostiru
svoju moć nad izvanjskim svijetom. U daljini diže se greben, crnji od
mraka, i šuma što okružuje ovaj grad kao bedem.

Poglavlje 46

Poslije Nakatine smrti Hoshino se nije mogao odvojiti od stana. Dok
je ulazni kamen tu, nešto bi se moglo dogoditi, a kad se dogodi on
želi biti dovoljno blizu da može reagirati na vrijeme. Bdijenje nad
kamenom bilo je Nakatin posao, a sad je njegov. Namjestio je klima-
uređaj u Nakatinoj sobi na najnižu moguću temperaturu i okrenuo na
najjače strujanje, pazeći da prozori budu čvrsto zatvoreni. Zrak u
sobi imao je onu posebnu tvrdoću koja se nalazi samo u prostoriji
gdje je truplo. - Nije vam prehladno, nadam se? - rekao je Nakati
koji, naravno, nije imao ni ovakvo ni onakvo mišljenje.

Hoshino se svalio na sofu u dnevnoj sobi, pokušavajući zavarati
vrijeme. Nije mu se dalo slušati glazbu ili čitati. Spustio se sumrak,
soba se postupno smračivala, ali on nije ni ustao da upali svjetlo.
Osjećao se potpuno iscijeđeno, i kad se jednom sklonio na sofu nije
se više mogao prisiliti da ustane. Vrijeme je polako dolazilo i
prolazilo, tako dokono da se katkada mogao zakleti kako ga čuje
gdje se kradomice ponovno vraća.

Kad mu je umro djed, pomisli, bilo je teško, ali nimalo nalik na ovo.
Djed se dugo hrvao s bolešću, i svi su znali da je samo pitanje
vremena. Tako kad je umro, bili su spremni. Velika je razlika jesi li
imao ili nisi imao vremena da se očeličiš za neizbježno. Ali to nije
jedina razlika, zaključi Hoshino. Ima nečega u Nakatinoj smrti što ga
primorava da dugo i duboko razmišlja.

Ogladnjevši odjednom, pošao je u kuhinju, odmrznuo prženu rižu u
mikrovalnoj pećnici i pojeo pola tanjura s pivom. Zatim se vratio da
vidi Nakatu. Možda se vratio u život, pomislio je. Ali ne, starac je i
dalje bio mrtav. Soba je bila kao hladnjača, tako hladna da se u njoj
mogao držati sladoled.

To mu je bilo prvi put da provodi noć u istoj kući gdje je mrtvac, i
Hoshino se nije mogao smiriti. To ne znači da se boji ili tako nešto,
rekao je sam sebi. Od toga mu se ne ježi koža. Jednostavno ne zna
kako bi se ponašao s mrtvacem pokraj sebe. Protjecanje vremena
toliko je različito za žive i mrtve ljude. Isto je sa zvukovima. Zbog
toga se ne mogu smiriti, zaključio je. Ali što možeš učiniti? Gospodin
Nakata je več prešao u svijet mrtvih, a ja sam još u zemlji živih.
Naravno, nastat će jaz. Ustao je sa sofe i sjeo kraj kamena. Počeo
ga je gladiti dlanovima, kao da miluje mačku.

- Što se od mene do vraga očekuje da učinim? - obratio se kamenu.
- Želim predati g. Nakatu nekome tko će se za njega pobrinuti, ali ne
mogu to učiniti dok se ne pobrinem za tebe. Hoćeš li me uputiti?

Ali nije bilo odgovora. U taj čas kamen je bio samo kamen, i
Hoshino je to razumio. Mogao je pitati sve dok ne pomodri u licu ali
nije mogao očekivati odgovora. Usprkos tomu sjedio je kraj kamena i
trljao ga. Nabacio je još nekoliko pitanja, pozivao se na logiku i trudio
se svim silama da stekne naklonost. Iako je znao da je uzaludno,
nije mogao smisliti ništa drugo. Gospodin Nakata je sjedio tu cijelo
vrijeme i govorio kamenu, zašto ne bi i on?

Ipak, govoriti kamenu, pokušavajući ga navesti da osjeti tvoju bol -
to je prilično jadno, mislio je. Hoću reći, zar nije tako nastao izraz
bezdušan kao kamen?

Ustao je, pomislio da ide gledati televizijske vijesti, ali se
predomislio i opet sjeo kraj kamena. Tišina je vjerojatno najbolja za
sada, odluči. Slušati pozorno, čekati da se dogodi bilo što. - Ali
čekanje nije moja jača strana - reče Hoshino kamenu. Kada dobro
razmislim, uvijek sam bio nestrpljiv tip, i to sam skupo plaćao! Uvijek
sam skakao ne gledajući kamo, uvijek zaribao stvar. Vrpoljiš se kao
mačka kad se pari, znao mi je reci djed. Ali sada moram nepomično
sjediti i čekati. Suoči se s tim!

Sve je bilo mirno osim zujanja klima-uređaja koji je radio punom
snagom u susjednoj prostoriji. Sat je pokazivao devet, zatim deset,
ali ništa se nije događalo. Vrijeme je prolazilo, noć postajala sve
dublja, ništa drugo. Hoshino je dovukao pokrivače u dnevnu sobu,
legao na sofu i pokrio se. Mislio je da je bolje biti blizu kamena,
makar i u snu, u slučaju da se što desi. Ugasio je svjetlo i sklopio oči.

- Hej, kamene! Sad idem spavati - podviknu. - Sutra ćemo opet
razgovarati. Bio je dugačak dan, treba mi malo sna. - Čovječe,
pomisli, pa to nije dovoljno reći. Dugačak nije ni početak opisa. - Hej,
djedice! - podviknu glasnije. - Gospodine Nakata? Čujete li me? -
Nikakva odgovora.

Hoshino uzdahnu, namjesti jastuk i potonu u san. Spavao je čitavu
noć bez prekida, ništa nije sanjao. U susjednoj sobi Nakata je
spavao svojim dubokim snom, tvrdim kao kamen, bez snova.

Čim je ustao, malo poslije sedam idućeg jutra, Hoshino je smjesta
pošao vidjeti Nakatu. Kao i prije, klima je šumjela punom snagom,

izbacujući hladan zrak u sobu. A usred te ohlađene sobe Nakata je i
dalje bio mrtav. U usporedbi s prethodnom noći, činilo se da je
čvršće u zagrljaju smrti. Koža mu je postala pepeljasta, sklopljene
oči bile su usmjerenije i svečanije. Nije se spremao vratiti u život,
iznenada sjesti i reći: Oprostite, g. Hoshino. Nakata je samo spavao.
Žao mi je. Ne trebate se brinuti, ja ću ga odnijeti odavde - i zatim se
pozabaviti kamenom. To se nikada neće dogoditi. Nakata je zauvijek
otišao, pomisli Hoshino, i to je činjenica.

Počeo je drhtati od hladnoće, pa je izašao i zatvorio vrata, zatim
otišao u kuhinju, poslužio se aparatom za kavu i popio dvije šalice,
ispržio malo kruha i pojeo ga s maslacem i džemom. Poslije jela
sjedio je u kuhinji, popušio dvije-tri cigarete i zurio kroz prozor.
Oblaci su se razišli tijekom noći, ostavivši potpuno čisto sunčano
ljetno nebo. Kamen je bio na uobičajenu mjestu kraj sofe. Nije
sklopio oka, nije se budio, samo se skutrio ondje, nepokretan, cijelu
noć. Pokušao ga je uzeti i lako ga je podignuo.

- Hej ti tamo - reče Hoshino veselim glasom - ja sam. Tvoj stari
pajdaš Hoshino, sjećaš se? Čini se da smo danas samo ti i ja.

Kamen je bio bez riječi, što nije bilo neočekivano.
- Ah, u redu je. Nije važno ako se ne sjećaš. Imamo puno vremena
da se međusobno upoznamo, nema potrebe za žurbom.
Sjeo je kraj kamena, počeo ga trljati i pitao se o čemu bi mogao
razgovarati s jednim kamenom. To mu je bilo prvi put da vodi
razgovor s kamenom i nije se mogao sjetiti prikladnih tema. Najbolje
je izbjegavati sve što je teško ovako rano izjutra, prosudio je. Dan je
dugačak, i dobro će biti što god mu padne na pamet.
Malo je o tomu razmišljao i izabrao najdražu temu: djevojke. Izvršio
je smotru svih djevojaka s kojima je spavao. Da se zaustavio samo
na onima čija je imena upamtio, ne bi ih se mnogo skupilo. Izbrojio ih
je na prste. Šest, kad ih je sve naveo. Ako njima dodam one kojima
ne znam imena, pomisli, bit će ih puno više, ali te ćemo ostaviti u
pričuvi.
- Rekao bih da je prilično besmisleno govoriti kamenu o djevojkama
s kojima sam spavao - reče. - I pretpostavljam da te previše ne
uzbuđuje slušati sve o mojim pothvatima, ovako rano izjutra. Ali ne
mogu ništa drugo smisliti, u redu? Tko zna, možda će ti neka lakša
tema dobro doći za promjenu. Jeste li znali, i tomu slično.

Hoshino je ispričao neke epizode s najviše pojedinosti što je
mogao. Prva je bila iz srednje škole, kad se bavio motociklima i
zapadao u nevolje. Djevojka je bila tri godine starija od njega i radila
je u kafiću u središtu Gifua. Gotovo da su živjeli skupa neko vrijeme.
Djevojka je bila ozbiljna u pogledu veze, rekla je da ne bi mogla
živjeti bez njega. Telefonirala je mojim roditeljima, sjećao se, ali oni
nisu bili presretni zbog toga, i cijela stvar je bivala sve napetija, tako
da sam stupio u Samoobrambene snage čim sam završio srednju
školu. Odmah poslije stupanja u vojsku prebačen sam u neku bazu u
prefekturi Yamanashi, i veza se ugasila. Nikada je više nisam vidio.

- Moglo bi se reći da je moj nadimak lijenčina - objasni Hoshino
kamenu. - I kad prigusti naginjem k tomu da uhvatim maglu. Nije da
se hvalim ili bilo što, ali prilično sam brz pri odlasku. Nikad nigdje ne
ostajem do samog kraja. Što je svojevrstan problem, rekao bih.

Drugu je djevojku sreo u blizini baze u Yamanashiju. Imao je
slobodan dan i pomogao joj je zamijeniti probušenu gumu na
Suzukiju. Bila je godinu dana starija od njega i pohađala je školu za
medicinske sestre.

- Bila je krasno dijete - reče Hoshino kamenu. - Velike grudi, veoma
topla osoba. I čovječe, tako je voljela raditi one stvari! Bilo mi je tek
devetnaest godina, i svaki dan smo provodili među plahtama.
Problem je bio što je bila ljubomorna da ne bi vjerovao. Ako je ne bih
vidio u slobodne dane, pila bi mi krv na slamku, pitala kamo sam
išao, što sam radio, s kim sam bio. Rekao bih joj istinu, ali to joj nije
bilo dovoljno. Zbog toga smo prekinuli. Proveli smo zajedno godinu
dana, rekao bih... Ne znam kako je s tobom, ali ne mogu podnijeti da
se netko miješa u moje stvari. Osjećam kao da ne mogu disati, to me
dovodi do očaja. Zato pobjegnem. Zgodna je stvar sa
Samoobrambenim snagama da se uvijek možeš zakopati u bazu dok
se cijela stvar ne ispuše. I tu nitko ništa ne može učiniti. Ako želiš
bezbolno ostaviti djevojku, kupi kartu za Samoobrambene snage. To
je dobro upamtiti. Ali ni tamo ne cvjetaju ruže - s kopanjem
streljačkih zaklona i slaganjem vreća pijeska i svim tim sranjem.

Što je više govorio, to je više Hoshino uviđao koliko je besmislen
bio njegov život. Četiri od šest djevojaka napustio je na grub način.
(Ostale dvije, ako na to gledaš objektivno, imale su osobnih
problema, prosudio je.) Većina njih prilično dobro je s njim postupala.

Nisu bile ljepotice što obaraju s nogu, iako je svaka bila zgodna na
svoj način, i podavale su mu se kad god je poželio. Nikada se nisu
tužile ako bi preskočio predigru i smjesta prešao na glavnu stvar.
Spravljale su mu hranu u njegove slobodne dane, kupovale darove
za rođendan, posuđivale mu novac kad bi ostao na suhom uoči
plaće - što ne znači da je ikada zaboravio vratiti dug - i nikada ništa
nisu tražile zauzvrat. Sve to, a ja sam bio nezahvalni kreten,
zaključio je. Uzimao sam sve kao da mi prirodno pripada.

U svoju korist naveo je kako ih nikada nije varao. Ali ako su se
imalo potužile, pokušale pobijediti u raspravi, pokazale trunak
ljubomore, upozorile ga da štedi novac, bile imalo prenapete, ili ako
su izrazile i tračak zabrinutosti u pogledu budućnosti, već se gubio
odatle. Uvijek je smatrao da je najvažnija stvar s djevojkama
izbjegavati svaku škakljivu situaciju, tako da je bio dovoljan sićušan
val da zaljulja čamac i on je odlazio. Našao bi novu djevojku i
počinjao iznova. Bio siguran da većina ljudi čini to isto.

- Da sam ja bio djevojka - rekao je kamenu - i da sam izlazio sa
samoživim kretenom poput mene, meni bi prekipjelo. U to sam
siguran, sada kad se na to osvrnem. Ne znam kako su sve one toliko
dugo sa mnom izdržale. To je čudno. - Zapalio je Marlboro i polako
ispuštao dim, gladeći kamen jednom rukom. - Je li tako ili nije?

Nisam baš tako zgodan, nisam buldožer u krevetu. Nemam mnogo
novca. Nisam neka velika ličnost, nisam previše bistar. Mnogo je tu
negativnih strana. Sin siromašnih seljaka bez igdje ičega, nikakav
bivši vojnik koji je prešao u vozače kamiona. Kad se na to osvrnem,
ipak, bio sam zbilja srećković kad je riječ o djevojkama. Nisam bio
naročito popularan, ali uvijek sam imao curu. Neku koja bi mi
dopustila da s njom spavam, koja bi me hranila, posuđivala mi
novac. Ali znaš li što? Dobre stvari ne traju vječno. Osjećam to sve
više i više kako vrijeme prolazi. Kao da mi netko kaže: Hej,
Hushino,jednoga ćeš dana morati za to platiti.

Gladio je kamen dok je pripovijedao svoje sentimentalne
pustolovine. Toliko se naviknuo na to glađenje da nije želio prestati.
U podne je zazvonilo školsko zvono i on je otišao u kuhinju da
napravi zdjelu udona, dodavši ljutiku i sirovo jaje. Poslije ručka
ponovno je slušao Nadvojvodin trio.

- Hej, kamene - zovnuo je čim je završio prvi stavak. - zgodna
glazba, ha? Osjećaš se zaista kao da ti se otvara srce, što misliš?

Kamen je šutio.
Pojma nije imao sluša li kamen, bilo glazbu bilo njega, ali svejedno
je nastavio. - Kao što sam jutros rekao, počinio sam neke grozne
stvari u životu. Bio sam prilično samoživ, i prekasno je da se sve to
sada izbriše, znaš? Ali kad slušam ovu glazbu, to je kao da mi
Beethoven upravo ovdje govori, kao da mi kaže nešto poput: U redu
je, Hoshino, ne brini se zbog toga. Takav je život. I ja sam počinio
sam neke grozne stvari u životu. Ne možeš mnogo tu pomoći. Stvari
se događaju. Samo nastavi živjeti. S obzirom na to kakav je bio
čovjek, ne bi se od njega očekivalo da kaže nešto slično tomu. Ali ja
ipak izvlačim tu vibraciju iz njegove glazbe, kao da mi upravo to
govori. Možeš li to osjetiti?
Kamen je bio nijem.
- Svejedno - reče Hoshino. - To je samo moje mišljenje. Umuknut
ću da možemo slušati.
Kad je u dva sata pogledao van, debeo crni mačak sjedio je na
ogradi verande, zureći u apartman. Hoshino od dosade otvori prozor
i doviknu: - Hej, mače. Lijep dan, zar ne?
- Da, doista, lijep je dan, g. Hoshino - odgovori mačak.
- Daj, zaveži - reče Hoshino klimajući glavom.

Dječak zvan Čavka

Dječak zvan čavka letio je u velikim, razvučenim krugovima iznad
šume. Čim bi opisao jedan, odletio bi na drugo mjesto i pomnjivo
počeo drugi, identičan krug, i za svakim je nevidljivim krugom slijedio
u zraku drugi samo da bi iščeznuo. Poput izviđačkoga zrakoplova,
pretraživao je šumu ispod sebe, tražeći nekoga koga kanda nije
mogao locirati. Kao golem ocean, šuma se talasala ispod njega i
prostirala do obzorja zaogrnuta debelim, bezimenim plaštem
isprepletenih grana. Nebo je bilo pokriveno sivim oblacima, a nije
bilo ni vjetra ni sunca. U tom času dječak zvan Čavka morao je biti
najosamljenija ptica na svijetu, ali bio je odveć zaposlen da bi na to
sada mislio.

Napokon je opazio otvor dolje u moru drveća i sjurio se kroza nj do
neke otvorene čistine. Svjetlo je padalo na krpicu tla obrasla travom.
Na jednom kraju čistine bio je velik okrugao kamen, i na njemu je
sjedio čovjek u svijetlocrvenoj trenirci, s crnim svilenim šeširom.
Nosio je planinarske cipele debelih potplata, i kraj njega je na tlu
ležala torba žutosmeđe boje. Čudna oprema, iako dječak zvan
Čavka nije za to mario. To je onaj koga je tražio. Svejedno je bilo što
taj čovjek ima na sebi.

Čovjek pogleda gore na iznenadan lepet krila i vidje Čavku kako
slijeće na veliku granu. - Hej - reče on veselo.

Dječak zvan čavka ništa ne odgovori. Počivajući na grani, zurio je u
čovjeka, bez treptanja, bezizražajno. Katkada bi nagnuo glavu na
jednu stranu.

- Znam ja tko si ti - reče čovjek. Skide šešir sglave iopet ga
nataknu. - Nekako sam osjećao da ćeš uskoro ovamo doći. - Pročisti
grlo, namršti se i pljunu na tlo, zatim cipelom utre pljuvačku u zemlju.

- Samo sam se odmarao i pomalo osjećao dosadu što nemam
nikoga za razgovor. Kako bi bilo da se spustiš ovamo? Možemo
lijepo brbljati. Što kažeš? Nikada te prije nisam vidio, ali to ne znači
da smo puki stranci.

Dječak zvan Čavka ne otvori usta, stišćući tijesno uza se krila.
Čovjek sa svilenim šeširom lagano odmahne glavom. - Ah, vidim.
Ne znaš govoriti, je li tako? Nije važno. Ja ću govoriti, ako ti ne
smeta. Znam što ćeš učiniti, čak ako ne prozboriš ni riječi. Ne želiš
da idem dalje, zar ne? To je lako očito da mogu proreći što će se

zbiti. Ne želiš da idem dalje, ali to je upravo ono što želim učiniti. Jer
ovo je prigoda kojoj ne mogu dopustiti da mi promakne između
prstiju - prigoda koja se pruža jednom u životu.

Dobro se pljusnu po gležnju planinarske cipele. - Ali da ovdje naglo
zaključimo, ne možeš me zaustaviti. Nisi dorastao. Recimo da
zasviram u svoju frulu, što će se desiti? Nećeš se moći primaknuti k
meni. To je moć moje frule. Možda to ne znaš. ali ovo je jedinstvena
frula, ne bilo kakvo obično, svakidašnje glazbalo. I zapravo ih imam
popriličan broj ovdje u torbi.

Čovjek pruži ruku i pomno potapša torbu, zatim opet podiže pogled
prema dječaku zvanom čavka koji je sjedio na grani. - Napravio sam
ovu frulu od mačjih duša koje sam skupljao. Isijecao sam duše iz
mačaka dok su bile još žive i ugrađivao ih u ovu frulu. Bilo mi je žao
tih mačaka, naravno, dok sam ih onako rasijecao, ali nije bilo
pomoći. Ova frula je onkraj svih svjetskih načela dobra i zla, ljubavi i
mržnje. Pravljenje ovih frula bio je moj dugogodišnji poziv, i uvijek
sam pristojno obavljao svoj posao ispunjavajući ulogu koja mi je
dodijeljena i dajući svoj doprinos. Nemam se čega stidjeti. Oženio
sam se, imao sam djecu, i napravio više nego dovoljno frula. Tako ih
neću više praviti. Među nama, pomišljam da uzmem sve frule koje
sam napravio i da od njih stvorim jednu mnogo veću, daleko moćniju
frulu - frulu iznimne veličine koja sama za sebe postaje sustav.
Upravo sada sam se zaputio prema mjestu gdje mogu načiniti takvu
frulu. Nisam ja onaj koji odlučuje hoće li ta frula ispasti dobra ili zla, a
nisi ni ti. Sve ovisi o tome kada i gdje sam. U tom smislu ja sam
čovjek bez ikakvih predrasuda, kao povijest ili vremenske prilike -
potpuno nepristran. A budući da jesam, mogu se preobraziti u
nekakav sustav.

On skide svileni šešir, protrlja prorijeđenu kosu na tjemenu, vrati
šešir na glavu i brzo namjesti obod. - Kad jednom zasviram u ovu
frulu, riješiti se tebe bit će čas posla. Stvar je u tome da mi se baš
sada ne svira. To me prilično iscrpljuje, a ne želim trošiti snagu. Sva
će mi trebati poslije. Ali svirao ja u frulu ili ne svirao, ti me ne možeš
zaustaviti. To bi moralo biti očevidno.

Čovjek još jedanput pročisti grlo i lagano se pogladi po nabreklu
trbuhu. - Znaš li ti što je limb? To je neutralna točka između života i
smrti. Nekakvo tužno, sumorno mjesto. Gdje sam sada, drugim

riječima - ova šuma. Umro sam, na vlastit zahtjev, ali nisam prešao u
sljedeći svijet. Ja sam duša u prolazu, a duša u prolazu je
bezoblična. Samo sam uzeo ovaj oblik za neko vrijeme. Zbog toga
mi ne možeš naškoditi. Razumiješ li me? Sve kad bismo okrvavili
cijelo ovo mjesto, to nije stvarna krv. Sve kad bismo užasno patili, to
nije stvarna patnja, jedini tko bi me mogao upravo sada izbrisati jest
netko tko je dorastao da to učini. A, na žalost, ti se ne uklapaš. Ti nisi
ništa više nego nezrela, osrednja utvara. Bez obzira na to koliko si
možda odlučan, takvima kao što si ti nemoguće je mene ukloniti. -
Čovjek pogleda dječaka zvanog Čavka i sav zasja. - Što kažeš na
to? Bi li htio pokušati?

Kao da je to bio znak koji je čekao, dječak zvan Čavka raširi krila,
skoči s grane i strjelimice jurnu na njega. Zgrabi čovjeka za prsi
objema kandžama, nagnu mu glavu natrag i spusti kljun na
čovjekovo desno oko, kljujući đavolski kao da ga probija pijukom,
dok je cijelo vrijeme bučno lamatao krilima crnim kao ugljen. Čovjek
nije pružio nikakav otpor, ni prsta nije podignuo da se zašriti. Nije ni
vrisnuo. Naprotiv, glasno se nasmijao. Šešir mu je pao na zemlju,
očna mu je jabučica bila uskoro sasječena i visjela iz duplje. Dječak
zvan Čavka sada uporno napade drugo oko. Kad su oba oka
nadomještena praznim šupljinama, smjesta se bacio na čovjekovo
lice, kljucajući i trgajući ga uzduž i poprijeko. Lice mu je uskoro bilo
izrezano na trake, otpadali su komadi kože, prskala je krv, nastao je
tek grumen crvenkasta mesa. Čavka je zatim nasrnuo na njegovo
tjeme, gdje je kosa bila najrjeđa, a čovjek se i dalje smijao. Što je
opakiji nasrtaj bivao, to se on glasnije smijao, kao da je cijela
situacija bila toliko urnebesna da se nije mogao suzdržati.

Čovjek nije skidao s Čavke oči - sada prazne duplje - a između
navala smijeha uspijevao je protisnuti poneku riječ. - Vidiš, što sam ti
rekao? Nemoj me nasmijavati. Možeš pokušati što god hoćeš, ali to
me neće ozlijediti. Nisi dorastao da to učiniš. Ti si samo bijedna
utvara, isprazan odjek. Nema koristi, bez obzira na to što činio. Zar
to ne razumiješ?

Dječak zvan Čavka probode usta iz kojih su doprle te riječi. Golema
njegova krila neprestano su udarala po zraku, nekoliko se sjajnih
crnih pera otrgnulo, lepršajući zrakom kao ulomci duše. Čavka se
okomio na čovjekov jezik, zgrabio ga kljunom i trgnuo iz sve snage.

Bio je dugačak i strašno debeo, a kad ga je izvukao iz dubine
čovjekova grla, šištao je kao divovski mekušac, tvoreći tamne riječi.
Bez jezika, međutim, ni taj se čovjek nije mogao više smijati.
Izgledao je kao da ne može ni disati, ali još se držao za slabine i
tresao se od bezvučna smijeha. Dječak zvan Čavka je slušao, a taj
smijeh što se nije čuo - šupalj i zloslutan kao vjetar što puše iznad
daleke pustinje - nije prestajao. Zvučio je, zapravo, vrlo slično nekoj
fruli s drugoga svijeta.

Poglavlje 47

Budim se odmah nakon svanuća, grijem vodu na električnoj ploči i
pravim čaj. Sjedam kraj prozora da vidim što se događa vani. Sve je
mrtvački mirno, nema znaka ničije nazočnosti na ulici. Čak se i ptice
nećkaju pristupiti uobičajenom jutarnjem zboru. Brda na istoku jedva
su obrubljena na slabom svjetlu. Mjesto je okruženo visokim brdima,
što objašnjava zašto zora dolazi tako kasno a sumrak tako rano.
Prilazim noćnom ormariću gdje mi leži sat da provjerim vrijeme, ali
digitalni brojčanik potpuno je prazan. Pritisnem nasumce nekoliko
dugmadi, ali ništa se ne događa. Baterije bi još morale biti dobre, ali
zbog nekog nedokučiva razloga stvar se zaustavila dok sam spavao.
Odlažem sat na vrh jastuka i desnom rukom trljam lijevo zapešće
gdje ga obično nosim. Što ne znači da je vrijeme neki faktor ovdje.

Dok promatram pust prizor vani, bez ptica, iznenada poželim čitati
neku knjigu - bilo koju knjigu. Ako samo ima oblik knjige i tiskana
slova, za me je u redu. Želim samo držati knjigu u rukama, okretati
stranice, snimati riječi očima. Tu je tek jedan problem - nema nijedne
knjige na vidiku. Zapravo, kao da ovdje još nije izumljen tisak. Brzo
se osvrćem po sobi, i sasvim je sigurno - nema uopće ničega na
čemu je išta tiskano.

Otvaram ladice na komodi u spavaćoj sobi da vidim kakva je odjeća
u njima. Sve je uredno složeno. Nijedan komad odjeće nije nov. Boje
su izblijedjele, tkanina se smekšala od bezbrojnih pranja. Ipak, sve
izgleda čisto. Tu su majice s okruglim izrezom, donje rublje, čarape,
pamučne košulje s kragnom i pamučne hlače. Nije savršeno po
mjeri, ali je otprilike moje veličine. Sva odjeća je savršeno
jednostavna bez modnih dodataka, kao da cijela ideja odjeće s
uzorcima nikada nije postojala. Ni na jednom komadu nema marke
proizvođača - toliko o pisanim stvarima ovdje. Mijenjam svoju majicu
koja vonja za sivu iz komode koja miriše na sunčano svjetlo i sapun.

Malo poslije - koliko poslije ne bih znao reći - stiže djevojka. Lagano
kuca na vrata i otvara ih ne čekajući odgovor. Na vratima nema
nikakve brave. Platnena joj je torba prebačena preko ramena. Nebo
iza nje već je svijetlo. Ide ravno u kuhinju i prži jaja u maloj crnoj tavi.
Čuje se ugodno cvrčanje kad jaje padne na vrelo ulje i svjež miris
kuhanja preplavljuje sobu. Dotle ona prži kruh u malom tosteru koji

sliči na rekvizit iz nekog starog filma. Njezina odjeća i kosa jednake
su kao prošle noći - svijetloplava haljina, kosa sapeta na zatiljku.
Koža joj je tako glatka i lijepa, a vitke, porculanski bijele ruke blistaju
na jutarnjem suncu. Kroz otvoren prozor dozuji sitna pčela, kao da
želi malko upotpuniti svijet. Djevojka iznosi hranu na stol, sjeda na
stolicu i gleda me kako jedem omlet s povrćem i prepečenac s
maslacem, i pijem biljni čaj. Ona ništa ne jede i ne pije. Cijela stvar je
ponavljanje prošle noći.

- Zar ovdje ljudi ne spremaju sami sebi jelo? - pitam je. - Čudio sam
se, jer meni ti spravljaš obroke.

- Neki ljudi to rade sami, drugi imaju nekoga da im spravlja obroke -
odgovara ona. - Ali većina ljudi ovdje ne jede mnogo.

- Stvarno?
Ona kimne. - Katkada jedu. Kad žele.
- Hoćeš reći da nitko ne jede mnogo kao ja?
- Možeš li izdržati da ne jedeš čitav jedan dan?
Odmahnem glavom.
- Ljudi ovdje često provedu čitav dan bez jela, ništa strašno.
Zapravo zaboravljaju jesti, katkada danima za redom.
- Ja se još nisam naviknuo na stvari ovdje, pa moram jesti.
- I ja bih rekla - kaže ona. - Zbog toga ti kuham.
Pogledam je u lice. - Koliko će mi dugo trebati da se naviknem na
ovo mjesto?
- Koliko dugo? - ponavlja ona kao papiga i lagano klima glavom. -
Nemam pojma. To nije pitanje vremena. Kad dođe ono vrijeme, bit
ćeš već naviknut.
Sjedimo sučelice, njezine su ruke lijepo položene na stol, s
dlanovima dolje. Tu je njezinih odlučnih deset prstiju, to su stvarni
predmeti ispred mene. Točno sam nasuprot njoj, pa hvatani svako
sitno treperenje njezinih trepavica, brojim svaki blijesak u njezinim
očima, gledam uvojke kose što joj se njišu na čelu. Ne mogu skinuti
oči s nje.
- Ono vrijeme? - kažem.
- Nije to kao da ćeš izrezati nešto iz sebe i baciti - kaže ona. - Mi to
ne bacamo, mi to prihvaćamo, unutar sebe.
- I ja ću to prihvatiti unutar sebe?
- To je točno.

- A zatim? - pitam. - Kad to prihvatim, što se onda događa?
Naginje malko glavu dok razmišlja, savršeno prirodna kretnja.
Uvojci kose opet se zanjišu. - Onda ćeš postati potpuno ono što jesi
- kaže.
- Time hoćeš reći da do sada nisam bio potpuno ono što jesam?
- I sada si potpuno ono što jesi - kaže ona, zatim o tome razmisli. -
Ono što hoću reći malo je različito. Ali to ne mogu dobro objasniti.
- Ne možeš objasniti dok se stvarno ne dogodi?
Ona kimne.
Kad postane previše mučno da je dalje gledam, sklopim oči. Zatim
ih smjesta opet otvorim, da se uvjerim kako je još tu. - Je li to neka
vrsta zajedničkog života ovdje?
Ona o tome razmišlja. - Svatko živi zajedno, i dijeli određene stvari.
Kao što su prostorije s tuševima, električna centrala, tržnica. Postoje
određeni jednostavni, prešutni dogovori u gradu, ali ništa zamršeno.
Ništa o čemu bi morao razmišljati, čak ni oblikovati riječima. Tako
nema ništa što bih te trebala naučiti o tome kako se ovdje postupa.
Najvažnija je stvar u životu ovdje da svi dopuste da ih upiju stvari.
Sve dok to činiš, neće biti nikakvih problema.
- Što ti znači ono da ih upiju?
- To je kao kad si u šumi, postaješ nerazlučivim dijelom nje. Kad si
u kiši, ti si dio kiše. Kad si u jutru, nerazlučiv si dio jutra. Kad si sa
mnom, postaješ dijelom mene.
- Kad si ti sa mnom, dakle, ti si nerazlučiv dio mene?
- To je istina.
- Kakav je to osjećaj? Kad si sama svoja i dijelom mene u isto
vrijeme?
Gleda ravno u mene i dodiruje iglu u kosi. - To je veoma prirodno.
Kad se jednom na to navikneš, sasvim je jednostavno. Kao letenje.
- Ti možeš letjeti?
- Samo jedan primjer - kaže ona i smiješi se. Taj smiješak je bez
ikakva duboka ili skrivena značenja, smiješak radi smiješka. - Ne
možeš znati kako se osjeća letenje dok stvarno ne letiš. To je isto.
- To je tako prirodna stvar da o tome i ne razmišljaš?
Ona kimne. - Da, to je sasvim prirodno, mirno, tiho, nešto o čemu
ne trebaš razmišljati. To je nerazlučivo.
- Postavljam li previše pitanja?

- Uopće ne - odgovara ona. - Samo bih željela da mogu bolje
objasniti stvari.

- Imaš li uspomena?
Opet klima glavom i polaže ruke na stol, ovaj put s dlanovima gore.
Gleda ih bezizražajno.
- Ne, nemam. Na mjestu gdje vrijeme nije važno, ni uspomene nisu
važne. Sjećam se prošle noći, naravno, kako sam došla ovamo i
kuhala varivo. I ti si sve pojeo, zar ne? Od prethodnoga dana sjećam
se samo malo. Ali ne znam ništa prije toga. Vrijeme je upijeno u
mene, i ne zamjećujem razlike između nekog predmeta i bilo čega
pokraj njega.
- Tako uspomene nisu važne ovdje?
Ona se ozari. - Tako je. Uspomene nisu važne ovdje. Knjižnica se
bavi uspomenama.
Kad djevojka ode, sjedam kraj prozora i držim ruku na jutarnjem
suncu, njezina sjena pada na prozorski podboj, izrazit peteroprstan
obris. Pčela prestaje zujiti naokolo i tiho se spušta na prozorsko
staklo. Čini se da mora o nečemu ozbiljno razmislio. A tako i ja.

Kad sunce prevali najvišu točku, ona se vraća do moga boravišta,
lagano kuca i otvara vrata. Na trenutak ne znam reći koga gledam -
onu mladu djevojku ili nju. Dovoljan je malen pomak svjetlosti, ili
način kako vjetar puše, da se potpuno promijeni. Kao da se u
jednom času preobrazi u mladu djevojku, a trenutak kasnije
promijeni se u gospođicu Saeki. To ne znači da se doista tako zbiva.
Osoba preda mnom je bez sumnje gospođica Saeki i nitko drugi.

- Hej - kaže ona s prirodnim prizvukom u glasu, baš kao kada
bismo se mimoišli u nekom hodniku knjižnice. Nosi modru bluzu
dugih rukava i sukladnu suknju do koljena, tanku srebrenu ogrlicu i
sitne biserne naušnice - točno kako sam je negda viđao. Njezine
visoke potpetice kratko su i resko lupkale dok je hodala trijemom,
zvukom koji je malko neumjestan ovdje. Stoji zureći u me s vrata,
kao da provjerava jesam li to stvarno ja ili nisam. Naravno, to sam
stvarno ja. Baš kao što je ona stvarno gospođica Saeki.

- Kako bi bilo da uđete na šalicu čaja? - kažem.
- Vrlo rado - kaže ona. I, kao da je napokon smogla hrabrosti,
zakorači unutra.

Idem u kuhinju i palim štednjak da zagrijem vodu, pokušavajući
vratiti dah u normalno stanje.

Ona sjeda za stol na istu stolicu gdje je maločas sjedila djevojka. -
Reklo bi se da smo ponovno u knjižnici, zar ne? - kaže ona.

- Sigurno - slažem se. - Osim što nema kave, ni Oshime.
- I nijedne knjige na vidiku - kaže ona.
Pravim dvije šalice biljnog čaja i iznosim ih na stol, sjedajući
sučelice njoj. Ptice cvrkuću kroz otvoren prozor. Pčela još drijema na
prozorskom staklu.
Gospođica Saeki prva progovori. - Želim da znaš kako meni nije
bilo lako doći ovamo.
Ali morala sam te vidjeti, i s tobom razgovarati.
Kimnem. - Drago mi je što ste došli.
Karakterističan smiješak titra na njezinim usnama. - Ima nešto što ti
moram reći. - Njezin smiješak gotovo je identičan sa smiješkom one
mlade djevojke, iako s malo više dubine, s laganom razlikom koja
me dira.
Rukama obavija čajnu šalicu. Promatram sitne biserne ukrase na
njezinim ušima. Razmišlja, i to traje dulje nego obično.
- Spalila sam sve svoje uspomene - kaže ona, birajući namjerno
riječi. - Otišle su u dim i raspršile se zrakom. Tako se neću moći
dugo sjećati stvari. Svakovrsnih stvari - uključujući moje vrijeme s
tobom. Zato sam te htjela vidjeti i s tobom govoriti što prije. Dok se
još mogu sjetiti.
Ispružam vrat i gledam pčelu na prozoru, njezina mala crna sjena je
jedina točka na podboju.
- Najvažnija je stvar - kaže ona mirno - da moraš otići odavde.
Najbrže sto možeš. Napusti ovo mjesto, idi kroz šumu i vrati se u
život koji si napustio. Ulaz će se uskoro zatvoriti. Obećaj mi da
hoćeš.
Odmahujem glavom. - Vi to ne razumijete, gospođice Saeki, ali ja
nemam svijeta u koji bih se vratio. Nikada me nitko nije stvarno volio,
ili želio, cijeloga mog života. Ne znam na koga bih se oslonio osim
na sama sebe. Za mene, ideja života koji sam napustio nema
značenja.
- Ali ipak se moraš vratiti.

- Čak ako ničega nema ondje? Čak ako nitko ne mari jesam li ondje
ili nisam?

- Ne zbog toga - kaže ona. - To je što ja želim. Da budeš ondje.
- Ali vi niste ondje, zar ne?
Gleda dolje u svoje ruke stežući čajnu šalicu. - Ne, nisam. Nisam
više ondje.
- Što želite od mene ako se vratim?
- Samo jednu stvar - kaže ona podižući glavu i gledajući me ravno u
oči. - Želim da me se sjećaš. Ako se ti budeš sjećao mene, onda me
nije briga ako me svi drugi zaborave.
Tišina se spušta na nas neko vrijeme. Duboka tišina.
Unutar mene izvire pitanje, tako veliko pitanje da mi začepljuje grlo i
otežava disanje. Nekako ga uspijevam progutati, napokon biram
drugo. - Jesu li uspomene tako važna stvar?
- Ovisi - odgovara ona i lagano sklapa oči. - U nekim slučajevima
one su najvažnija stvar koja postoji.
- Vi ste svoje ipak spalili.
- Nisu mi više bile potrebne. - Gospođica Saeki spaja ruke na stolu,
dlanovi su joj dolje kao što su dlanovi mlade djevojke bili prvi put. -
Kafka? Moram te zamoliti za uslugu. Želim da onu sliku poneseš sa
sobom.
- Mislite na onu sliku u mojoj sobi u knjižnici? Sliku na žalu?
Gospođica Saeki kimne. - Da, Kafka na žalu... Želim da je poneseš.
Kamo, svejedno mi je. Kamo god pođeš.
- Ali zar ona ne pripada nekome?
Ona odmahne glavom. - Moja je. On mi ju je dao na dar kad je
pošao na fakultet u Tokio. Otada je uvijek bila sa mnom. Gdje god
sam živjela, uvijek je visjela na zidu u mojoj sobi. Kad sam počela
raditi u Knjižnici Komura, vratila sam je u onu sobu, gdje je najprije
visjela, ali to je bilo tek privremeno. Ostavila sam pismo za Oshimu u
svom stolu u knjižnici gdje mu kažem da želim da ti dobiješ tu sliku.
Uostalom, slika je izvorno tvoja.
- Moja?
Ona kimne. - Bio si ondje. I ja sam bila pokraj tebe, gledajući te. Na
žalu, prije mnogo vremena. Vjetar je puhao, bilo je bijelih nadutih
oblaka, i uvijek je bilo ljeto.

Zatvorim oči. Nalazim se na plaži i ljeto je. Ležim na ležaljci. Na
koži mogu osjetiti grubost njezina platna. Duboko udišem miris mora
i plime. I kroz zatvorene oči bliješti sunce. Mogu čuti zvuk valova što
zapljuskuju žal. Zvuk se povlači, zatim se primiče, kao da zbog
vremena treperi. U blizini netko me slika. A kraj njega sjedi mlada
djevojka u svijetloplavoj bluzi kratkih rukava, zureći u mojem pravcu.
Ima ravnu kosu, slamnat šešir s bijelom trakom i skuplja pijesak u
pregršt. Smireni, dugački prsti, prsti pijanista. Njezine ruke glatke
kao porculan blistaju na suncu. Prirodan smiješak poigrava na
njezinim usnama. Zaljubljen sam u nju. I ona je zaljubljena u mene.

To je uspomena.
- Želim da imaš tu sliku zauvijek - kaže gospođica Saeki. Ustaje,
odlazi do prozora i gleda van. Sunce je još visoko na nebu. Pčela još
spava. Gospođica Saeki podiže ruku da zakloni oči i gleda nešto u
daljim, zatim se okrene prema meni. - Moraš poći - kaže.
Prilazim k njoj. Njezino uho dodiruje moj vrat, naušnice mi grebu
kožu. Polažem oba dlana na njezina leđa kao da odgonetavam
nekakav znak ondje. Njezina kosa dodiruje moj obraz. Čvrsto me
drži, njezini se prsti snažno zabijaju u moja leđa. Prsti se hvataju za
zid koji je vrijeme. Miris mora, zvuk valova što se lome na žalu.
Netko me iz daljine zove po imenu, iz velike daljine.
- Jeste li vi moja majka? - napokon imam snage upitati.
- Ti već znaš odgovor na to - kaže gospođica Saeki.
Ima pravo, doista znam odgovor. Ali ni ona ni ja ne možemo to
zaodjenuti riječima. Zaodijevanje riječima uništit će svako značenje.
- Prije mnogo vremena napustila sam nekoga koga nisam smjela
napustiti - kaže ona. - Nekoga koga sam voljela više nego išta drugo.
Bojala sam se da ću jednog dana izgubiti tu osobu. Zato sam morala
otići. Ako mi ga netko mora ukrasti, ili ako ga moram po nesreći
izgubiti, zaključila sam kako je bolje da ga sama odbacim. Osjećala
sam srdžbu koja nije jenjavala, naravno, ona je bila dio toga. Ali sve
to je bila golema pogrješka. To je bio netko koga nikada nisam
smjela napustiti.
Slušam u tišini.
- Tebe je odbacila osoba koja to nikada nije smjela učiniti - kaže
gospođica Saeki. - Kafka, opraštaš li mi?
- Imamo li pravo na to?

Ona gleda u moje rame i kimne nekoliko puta. - Sve dok te ne
sprječavaju srdžba ili strah.

- Gospođice Saeki, ako doista imam pravo na to, onda vam
opraštam, da - kažem joj.

Majko, kažeš ti. Opraštam vam. I s tim riječima, čujno,
zamrznuti se dio tvoga srca urušava.

Šutke, ona se odvaja od mene. Uzima iglu iz kose i bez trenutka
oklijevanja zabija oštar vrh u meso lijeve podlaktice, snažno.
Desnom rukom čvrsto pritišće venu, krv počinje curiti. Prva kap čujno
padne na pod. Bez riječi pruža ruku prema meni. Druga kap padne
na pod.

Nagnem se i priljubim usne na malu ranu, ližem njezinu krv
jezikom, zatvaram oči, uživam u okusu. Držim krv u ustima i
polagano je gutam. Krv se slijeva duboko u moj grkljan. Nju mirno
upija suhi vanjski sloj moga srca. Tek sada razumijem koliko sam
želio tu krv. Duša mi je negdje daleko, premda je moje tijelo još
točno tu, upravo kao živi duh. Osjećam se kao da bih iz nje posisao
sve do zadnje kapi krvi, ali ne mogu. Odlijepim usne od njezine ruke
i pogledam je u lice.

- Zbogom, Kafka Tamura - kaže gospođica Saeki. - Vrati se kamo
pripadaš, i živi.

- Gospođice Saeki? - upitam.
- Da?
- Ja ne znam što znači živjeti.
Pušta me da se odvojim i gleda me. Pruža ruku i dotiče mi usne.
- Gledaj onu sliku - kaže smireno. - Stalno gledaj onu sliku, kao što
sam i ja činila.
I odlazi. Otvara vrata, zakorači van bez osvrtanja i zatvori vrata.
Stojim kraj prozora i gledam je kako ide. Brzo iščezava u sjeni neke
zgrade. Oslanjam ruke na podboj i gledam duže nego ikada kamo je
nestala. Možda je zaboravila nešto reći pa će se vratiti. Ali se ne
vraća. Ostala je samo odsutnost, kao šupljina.
Usnula pčela se budi i zuji neko vrijeme oko mene. Zatim, kao da
se naposljetku sjetila što treba činiti, izlijeće kroz otvoren prozor.
Sunce sja odozgo. Vraćam se k stolu i sjedam. Njezina šalica stoji
tu, još je malo čaja ostalo u njoj. Ostavljam je gdje leži, ne dodirujem

je. Šalica izgleda kao neka metafora. Metafora uspomena koje će se
vrlo brzo izgubiti.

Svlačim košulju i ponovno oblačim svoju znojnu majicu koja vonja.
Stavljam mrtav sat natrag na lijevu ruku. Zatim nabijam naopako
bejzbolsku kapu koju mi je dao Oshima i stavljam par svijetloplavih
naočala. Napokon navlačim svoju košulju dugih rukava. Odlazim u
kuhinju i popijem čašu vode iz slavine, spustim čašu u sudoper i
bacam posljednji pogled po sobi. Gledam stol, stolice. Stolicu na
kojoj su sjedile djevojka i gospođica Saeki. Čajnu šalicu na stolu.
Zatvorim oči i duboko udahnem. Ti već znaš odgovor na to.

Otvaram vrata, izlazim iz kuće i zatvaram vrata. Silazim niz
stepenice na trijemu, sjena mi pada jasno i razgovijetno na tlo.
Izgleda kao da se hvata za moje noge. Sunce je još visoko na nebu.

Na ulazu u šumu dva se vojnika naslanjaju na deblo kao da su me
čekali. Kad me vide ne postavljaju nijedno pitanje. Kao da već znaju
što mislim. Puške im vise o ramenu.

Visoki vojnik žvaće vlat trave. - Ulaz je još otvoren - kaže on. -
Barem je bio kad sam maločas provjeravao.

- Ne smeta ti ako držimo isti korak kao prije? - pita plećati. - Možeši
li nas pratiti?

- Nema problema. Mogu vas pratiti.
- Ali bit će problema ako stignemo tamo a ulaz već bude zatvoren -
napominje visoki.
- Onda ćeš zapeti ovdje - dodaje njegov drug.
- Znam - kažem ja.
- Nije ti žao što moraš otići? - pita visoki.
- Nimalo.
- Onda krenimo.
- Bolje je da ne gledaš za sobom - kaže plećati.
- Da, to je dobra ideja - kaže visoki.
I još jedanput se otiskujem kroz šumu.
Jednom, dok smo hitali uz padinu, ipak se osvrnem. Vojnici su me
upozorili da to ne činim, ali nisam mogao odoljeti. Ovo je posljednja
točka s koje se može vidjeti grad. Poslije toga odsjeći će nas visoko
drveće, i taj će svijet zauvijek iščeznuti iz moga vida.
Ni dalje nema žive duše na ulici. Lijep potok teče koritom, male
zgrade obrubljuju ulicu, električni stupovi na određenim razmacima

bacaju tamne sjene na tlo. Na trenutak sam zamrznut na mjestu.
Moram se vratiti, bez obzira na sve. Mogao bih ondje ostati barem
do večeri, dok me opet posjeti mlada djevojka s plamenom torbom.
Ako me trebaš, bit ću tu. U prsima osjećam veliku grudu i snažan
magnet vuče me natrag prema gradu. Noge su mi utonule u olovo i
ne miču se. Ako pođem dalje nikada je više neću vidjeti. Zaustavljam
se. Izgubio sam svaki osjećaj vremena. Želim viknuti vojnicima
ispred mene: Ne vraćam se natrag, ostajem. Ali nikakav glas ne
izlazi. U riječima nema života.

Uhvaćen sam između jedne i druge praznine. Nemam pojma što je
pravo, što je krivo. Ne znam više ni što želim. Stojim sam usred
užasne pješčane oluje. Ne mogu se maknuti, ne mogu više vidjeti ni
vrške svojih prstiju. Pijesak bijel kao smrvljene kosti obavija me u
svoj stisak. Ali čujem nju - gospođicu Saeki - kako mi govori. - Bez
obzira na sve, ti se moraš vratiti - kaže ona odlučno. - To je što ja
želim. Da budeš ondje.

Čarolija se raspršila, opet sam cjelovit. Topla krv vraća se u moje
tijelo. Krv koju mi je ona dala, posljednje kapi krvi koje je imala.
Sljedećega trenutka gledam naprijed i pratim vojnike. Skrećem iza
okuke i onaj maleni svijet u brdima iščezava, progutan u snovima.
Sad se samo usredotočujem na to se probijem kroz šumu i ne
zalutam. Da ne skrenem sa staze. To je sada važno, to moram činiti.

Ulaz je još otvoren. Još ima vremena do večeri. Zahvaljujem dvojici
vojnika. Oni odlažu puške i sjedaju na velik ravan kamen, kao prije.
Visoki vojnik i dalje žvače vlat trave. Uopće nisu zadihani nakon
naše jurnjave bez daha kroz šumu.

- Ne zaboravi što sam ti rekao o bajunetama - kaže visoki vojnik.
- Kad probodeš neprijatelja, moraš zavrnuti i zasjeci, da mu
rasparaš crijeva. Inače će on to učiniti tebi. Takav je svijet vani.
- Ali to nije sve - kaže plećati.
- Nije, naravno - odgovori visoki i pročisti grlo. - Ja govorim samo o
mračnoj strani stvari.
- Također je vrlo teško razlikovati pravo od krivoga - kaže plećati.
- Ali to je nešto što moraš činiti - dodaje visoki.
- Najvjerojatnije - kaže plecati.

- Još jedna stvar - kaže visoki. - Kad jednom odeš odavde, nemoj
pogledati natrag dok ne stigneš na svoje odredište. Čak nijedanput,
razumiješ li?

- To je važno - dodaje plećati.
- Nekako si se probio zadnji put - kaže visoki - ali ovaj put je
ozbiljno. Dok ne stigneš kamo ideš, ne gledaj natrag, nikada.
- Nikada - kaže plećati.
- Razumijem - kažem im. Zahvaljujem im ponovno i kažem zbogom.
Njih dvojica stanu u pozor i vojnički pozdrave. Nikada ih više neću
vidjeti. To znam. I oni to znaju. I znajući to, kažemo do viđenja.

Ne sjećam se točno kako sam se vratio do Oshimine kolibe nakon
rastanka i vojnicima. Dok sam se probijao kroz gustu šumu duh mi
morao biti drugdje. Začudo, nisam se izgubio. Nejasno pamtim kako
sam opazio ruksak koji sam odbacio i kako sam ga podignuo bez
razmišljanja, isto tako kompas, sjekiricu, limenku boje sa sprejem.
Sjećam se da sam vidio žute oznake koje sam ostavio na deblima
drveća, poput ljusaka kakva divovskog moljca.

Stojim na čistini pred kolibom i zurim u nebo. Svijet oko mene
odjednom je ispunjen divnim zvucima - ptice cvrkuću, voda rubon u
potoku, vjetar šuki kroz lišće. Sve je to tiho, ali meni se čini kao da
su mi iz ušiju izvađeni čepovi i sada sve zvuči tako živo, iako toplo,
tako prisno. Sve je pomiješano, ali ipak mogu razabrati svaki pojedini
zvuk. Gledam sat na ruci, on radi. Digitalne brojke žmirkaju na
zelenoj podlozi, mijenjajući se svake minute kao da se nikada niša
nije dogodilo. Sad su četiri i šesnaest.

Ulazim u kolibu i liježem na krevet u odjeći. Iscrpljen sam. Ležim tu
na leđima i sklapam oči. Jedna pčela odmara se na prozoru.
Djevojčine ruke blistaju na suncu kao porculan. - Jedan primjer -
kaže ona.

- Gledaj onu sliku - kaže gospođica Saeki. - Točno kako sam ja
činila.

Bijeli pijesak vremena curi kroz djevojčine tanke prste. Valovi se
blago razbijaju na žalu. Dižu se, padaju i lome se. A moju svijest
usisava taman, mračan hodnik.

Poglavlje 48

Daj, zaveži - ponovi Hoshino.
- Ništa se ovdje ne može zavezati, g. Hoshino - reče crni mačak
umorno. Mačak je imao široko lice i izgledao je staro.
- Vidio sam kako se sam sa sobom dosađuješ. Razgovarao si s
kamenom cijeli dan.
- Ali kako znaš govoriti ljudskim jezikom?
- Ne znam.
- Ne shvaćam. Kako možemo voditi ovakav razgovor? Čovjek i
mačka.
- Mi smo na rubu ovoga svijeta, govorimo zajednički jezik. To je sve.
Hoshino malo razmisli. - Na rubu svijeta? Zajednički jezik?
- U redu je ako ne razumiješ. Mogao bih objasniti, ali to je duga
priča - reče mačak, dodajući nekoliko kratkih udaraca repom kao na
odlasku.
- Čekaj čas! - reče Hoshino. - Ti si pukovnik Sanders, zar ne?
- Pukovnik tko? - reče mačak osorno. - Ne znam o čemu govoriš.
Ja sam ja, i nitko drugi. Samo prijateljska mačka iz tvoga susjedstva.
- Imaš li ime?
- Imam, sigurno.
- Kako se zoveš?
- Toro - odgovori mačak s oklijevanjem.
- Toro? - ponovi Hoshino. - Kao najskuplji dio tune, hoćeš reći?
- Točno - odgovori mačak. - Moj gospodar je ovdašnji kuhar sushija.
Imaju i psa. Njega zovu Tekka. Rolada od tune.
- A znaš li moje ime?
- Ti si prilično slavan, g. Hoshino - odgovori Toro i nasmiješi se.
Hoshino nikada prije nije vidio mačku da se smiješi. Ali smiješak je
brzo nestao, i mačak je povratio uobičajen pitomi izraz.
- Mačke sve znaju - reče Toro. - Znam da je g. Nakata jučer umro i
da je tu neki vrijedan kamen. Dugo već živim i znam sve što se
događa u okolici.
- Hmm - promrmlja Hoshino, zadivljen. – Hej, umjesto da nas
dvojica stojimo ovdje na propuhu, zašto ne dođeš unutra. Toro?
Ležeći na ogradi, mačak odmahnu glavom. - Ne, dobro mi je ovdje.
Unutra se ne bih mogao opustiti. Osim toga, lijep je dan, pa zašto
onda ne bismo ovdje razgovarali?

- Slažem se - reče Hoshino. - Reci, jesi li gladan? Siguran sam da
imamo nešto za jelo.

Mačak opet odmahnu glavom. - Hvala, ali sve je u redu što se tiče
hrane. Zapravo, veći mi je problem održavati težinu. Kad ti vlasnik
drži sushi restoran, naginješ prema problemu s kolesterolom. Nije
lako skakati gore-dolje kad nosiš višak kilograma.

- Dobro, reci mi onda, Toro, ima li kakav razlog što si ovdje?
- Ima - reče crni mačak. - Mislio sam da bi ti moglo biti teško dok se
sam samcat baviš tim kamenom.
- Tu imaš pravo. Definitivno. Nekako sam vezan ovdje.
- Mislio sam da ti dam ruku.
- To bi bilo sjajno - reče Hoshino. - Da se i tvoja šapa umiješa, ha?
- Taj kamen je problem - reče Toro, mašući glavom da se otarasi
muhe što je zujala oko njega. - Kad vratiš kamen gdje pripada, tvoj
posao je završen. Poslije toga možeš ići kamo hoćeš. Imam li pravo?
- Da, imaš pravo. Kad zatvorim kamen, priča je gotova. Kao što
reče g. Nakata, kad nešto otvoriš to moraš i zatvoriri. To je pravilo.
- Zbog toga sam mislio da ti pokažem što ćeš učiniti.
- Ti znaš što bih trebao učiniti? - upita Hoshino, sav uzbuđen.
- Naravno - reče mačak. - Što sam ti rekao? Mačke znaju sve. Ne
kao psi.
- Pa što bih onda trebao učiniti?
- Moraš to ubiti - reče mačak trijezno.
- To ubiti? - reče Hoshino.
- Tako je. Moraš to ubiti.
- Tko je taj to o kojem govoriš?
- Znat ćeš kad ga vidiš - objasni mačak. - Ali dok ga stvarno ne
vidiš, nećeš razumjeti što želim reći. To nema nikakva stvarna oblika,
za početak. Mijenja izgled, ovisno o situaciji.
- Je li neka osoba to o čemu govorimo?
- Ne, nije osoba. To je sigurno.
- Pa kako izgleda?
- Ulovio si me - reče Toro. - Zar nisam netom objasnio? Da ćeš
znati kad ga vidiš, a ne vidiš li nećeš znati? Što u tome ne
razumiješ?
Hoshino uzdahnu. - Pa koji je pravi identitet te stvari?

- To ne trebaš znati - reče mačak. - Teško je to objasniti. Ili bih
trebao reći da ti je bolje što ne znaš. U svakom slučaju, upravo sada
to čeka povoljnu priliku. Leži na nekom mračnom mjestu, tiho diše,
bdije i čeka. Ali neće čekati zauvijek. Prije ili poslije to će se
pokrenuti. Rekao bih da će to biti danas. I pouzdano će proći ispred
tebe. To je povoljan trenutak.

- Povoljan?
- Jedna od milijun prilika - reče crni mačak. - Moraš samo čekati i to
ubiti. Tako će sve završiti. Onda si slobodan ići kamo hoćeš.
- Zar to nije protiv zakona?
- Ne znam ništa o zakonu - reče Toro - jer ja sam samo mačka. Ali
kako to nije osoba, sumnjam da zakon ima ikakve veze s tim. U
svakom slučaju, to se mora ubiti. I običan mačak iz susjedstva poput
mene to zna.
- U redu, recimo da želim to ubiti - kako se od mene očekuje da to
učinim? Pojma nemam koliko je to veliko ili kako izgleda. Teško je
planirati umorstvo kad ne znaš osnovne činjenice o žrtvi.
- Sve ovisi o tebi. Uništi to čekićem ako ti se sviđa. Probodi
bodežom. Udavi. Spali. Izgrizi do smrti. što god ti odgovara - ali
glavna je stvar da moraš to ubiti. Likvidiraj ga do krajnjeg uništenja.
Bio si u Samoobrambenim snagama, je li tako? Trošio si novac
poreznih obveznika da naučit kako se puca iz puške? Kako se oštri
bajuneta? Ti si vojnik, pa se posluži glavom i smisli najbolji način da
to ubiješ.
- U Samoobrambenim snagama sam učio što treba raditi u ratu -
Hoshino prosvjedova mlako. - Nikada me nisu uvježbavali da
sačekam i ubijem nešto čemu čak ne znam ni oblik ni veličinu, i to
čekićem, ništa manje.
- To će nastojati proći kroz ulaz - nastavi Toro, zanemarujući
Hoshinov prosvjed. - Ali mu ne smiješ dopustiti, bez obzira na sve.
Moraš se pobrinuti da to ubiješ prije nego što prođe kroz ulaz.
Shvaćaš? Dopusti da ti promakne, i to je kraj.
- Jedna od milijun prilika.
- Točno - reče Toro. - Iako je to samo slikovit govor.
- Ali zar to nešto nije prilično opasno? - upita Hoshino sa strahom. -
Moglo bi me poraziti mojim sredstvima.

- Vjerojatno nije toliko opasno kad je u pokretu - reče mačak. - Ali
čim se prestane kretati, čuvaj se. Tada je opasno. Stoga mu ne daj
da umakne kad je u pokretu. Tada ga moraš dotući.

- Vjerojatno? - reče Hoshino.
Crni mačak nije na to odgovorio. Zažmirio je, protegnuo se na
ogradi i polako ustao. - Vidjet ćemo se, g. Hoshino. Sjeti se da to
ubiješ. Ne učiniš li to, g. Nakata nikada neće počinuti u miru. Volio si
toga starca, zar ne?
- Da. Bio je dobar čovjek.
- Zato moraš to ubiti. Likvidirati ga do krajnjeg uništenja, kao što
sam rekao. To bi od tebe zatražio g. Nakata. Stoga to učini za njega.
Sada si preuzeo njegovu ulogu. Uvijek si bio srećković, nikada ni za
što nisi preuzimao odgovornost, zar ne? Sada je prilika da to
nadoknadiš. Nemoj je propustiti. Navijat ću za tebe.
- To ohrabruje - reče Hoshino. - Hej, upravo sam se nečega sjetio.
- Čega?
- Možda je ulazni kamen još otvoren da to namamimo unutra?
- Moguće - reče Toro sumnjičavo. - Zaboravio sam nešto. To je u
pokretu samo noću. vrlo kasno. Zato bi trebao spavati po danu da
kasno noću ne zaspiš i tako mu dopustiš da prođe. To bi bila
katastrofa.
Crni mačak skoči vješto na susjedni krov. ispravi rep i odšeta se. Za
tako velika mačka bio je lagan na nogama. Hoshino je gledao s
verande kako mačak iščezava. Toro se nije nijednom osvrnuo.
- Čovječe božji - reče Hoshino, zatim se vrati u kuhinju da potraži
kakvo oružje. Našao je izvanredno oštar kuhinjski nož, te još jedan
težak nož u obliku sjekirice. U kuhinji je bio samo osnovni izbor
lonaca i tava. ali poprilična zbirka noževa. K tomu je izabrao velik,
zgodan čekić te komad najlonskog užeta. Šiljak za razbijanje leda
zaokružio je njegovo naoružanje.
Tu bi zgodno došla fina automatska puška, mislio je pretražujući
kuhinju. Vježbao se pucati iz automatskih pušaka u
Samoobrambenim snagama, i postao je pristojan strijelac, što ne
znači da je očekivao nćia pušku u nekom ormaru. Kad bi tko opalio
iz automatske puške u ovako mirnu susjedstvu, grdno bi to platio.
Položio je sve svoje oružje na stol u dnevnoj sobi - dva noža, šiljak
za led, čekić i uže. Kraj njih je stavio džepnu lampu, zatim sjeo kraj