Iskoristi noc-Dean Koontz

Urednik: Boško Zatezalo Dean Koontz: ISKORISTI NOĆ Copyrighl © za hrvatsko izdanje: V.B.Z. d.o.o., I O O I O ZAGREB, Draćevička 12 Tel.: 01/6235-419 i 6235-610 Faks: 01/6235-418 e-mail: [email protected] Za nakladnika: Boško Zatezalo Lektura i korektura: Marijana Jelić Grafička priprema: V.B.Z. studio, Zagreb Tisak: Tiskarna LJUBLJANA d.d., Ljubljana, 2002. C IP- Katalog izacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 8 2 1 . 1 1 1 ( 7 3 1 - 3 1 = 1 6 3 .4 2 KOONTZ, Dean R, Iskoristi noć / Dean Koontz ; s engleskoga prevela Nalaza Ozmec. - Zagreb : V B. Z., 2002. - (Biblioteka Ambrozija ; kn;. 62.) Prijevod djela: Seize the night. ISBN 953-201-194-3 420930072 Knjiga 62. ISBN 953-201-194-3

SKORISTI NOĆ S engleskoga prevela: Nataša Ozmec Dean Koontz

KOONTZ SEIZE THE NIGHT reserved. Copyright © 2002. za hrvatsko . VB.Z. d.o.o., Zagreb 953-201-194^

O\ r a druga pustolovina Christophera Snowa posvećena je Richardu Aprahamianu i Richardu Helleru, koji služe zakonu na čast —i koji su zaslužni što još nisam završio u zatvoru!

Prijateljstvo ie j zahvaljujući hl g ° c ' eno' ne samo ll s J em> ne§° ' na SLlncu ^ivota. A agonaldonom poretku stvari, veći dio života je sunčati. - Thomas Jefferson

NAJPRIJE Moje je ime Christopher Snow. Ovo što slijedi dio je mog osobnog dnevnika. Ako to čitate, vjerojatno sam mrtav. Ako nisam mrtav, onda sam zbog ovog i/vjcšća - ili ću uskoro biti - jedan od najslavnijih ljudi na planetu. Ako ovo nitko nikada ne pročita, to će biti zato što je svijet kakav znamo prestao postojati, a ljudska civilizacija zauvijek iščezla. Nisam taštiji od prosječnog čovjeka i dtaži mi je mir anonimnosti od univerzalnog prepoznavanja. Ipak, ako je u pitanju izbor između Armage-dona i slave, radije ću biti glasovit.

JEDAN IZGUBLJENI DJEČACI

Drugdje noć pada, ali u Moonlighr Bayu ona nam se prikrada, jedva šaptom, kao nježna safirno modra morska pjena koja liže obalu. U zoru, kada se noć povlači prc-jco Pacifika prema dalekoj Aziji, odlazi nevoljko, ostavljajući tamne crne lokve u prolazima, ispod parkiranih automobila, u kanalima i ispod lisnatih baldahina drevnih hrastova. Prema tibetanskom vjerovanju, u posvećenim je Himalajama jedno tajno svetište dom svih vjetrova i u njemu je rođen svaki lahor i svaka bijesna oluja u svijetu. Ako i noć irna poseban dom, to je bez sumnje naš grad. Jedanaestog travnja, prolazeći Moonlight Bayom na svom putu prema rapadu, noć je sa sobom uzela petogodišnjaka po imenu Jimmv Wing. Blizu ponoći kružio sam na svom biciklu stambenom četvrti na nižim brežuljcima nedaleko od Ashdon koledža, na kojem su moji ubijeni roditelji nekad predavali. Ranije sam bio na plaži, ali iako ni]e bilo vjetra, more je bilo muljevito; mlaki valovi nisu bili vrijedni odijevanja i izlaska na dasci. Orson, crni mješanac labradora, kaskao je kraj mene. Dlakavi i ja nismo tražili pustolovinu, samo smo izašli na svježi zrak zadovoljavajući zajedničku potrebu da se krećemo. Više je noći kada nas truje duševni nemir nego onih kad nije tako. Svejedno, samo bi budala ili luđak tražio avanturu u slikovitom Moonlight Ba-yu, koji je istovremeno jedna od najtiših i najopasnijih zajednica na svijetu. Stojite li ovdje dovoljno dugo na jednom mjestu, životna će vas pustolovina sama pronaći. Lilly Wmg živi u ulici zasjenjenoj i zamirisanoj pinijama. Bez svjetla uličnih lampi debla i savinute grane bile su crne poput gata, osim tamo gdje je mjesečina probila paperjaste izdanke i posrebrila grubu koru. Uočio sam je kad je zraka baterije prošarala između borovih stabala. Ispred mene je pločnikom brzo preletjelo klatno svjetlosti, a sjene su drveća poskočile. Zazvala ]e sinovljevo ime, pokušavajući viknuti, ali ju je nadvladalo hvatanje daha i drhtaj panike koji je Jimmy pretvorio u riječ od šest slogova. Ni ispred ni iza nas nije bilo prometa na vidiku, pa smo Orson i ja išli sredinom kolnika: kraljevi ceste. Skrenuli smo na pločnik. Dok je Lilly žurila između borova i na ulicu, rekao sam "Sto se dogodilo, Jazavče?" Već dvanaest godina, od naše šesnaeste, "Jazavac" je nadimak koji sam joj nadjenuo od milja. Tada je njezino ime bilo Lilly Travis, bili smo zaljubljeni i vjerovali 13

smo da je zajednička budućnost naša sudbina. Na dugoj listi entuzijazmima i strasti koje smo dijelili bila je i posebna sklonost prema knjizi Vjetar u vrbama - Kennetha Grahamea, u kojoj je mudri i hrabri Jazavac nepokolebljivi branitelj svih dobrih životinja u Divljoj Šumi. "Svatko tko je moj prijatelj u ovoj zemlji ide kamo hoće", obećao je Jazavac Krtici, "ili ću se ja s njim obračunati!" Isto su se tako svi koji su me se klonili zbog mojeg rijetkog hendikepa, oni koji su me zvali vampirom ?,bog moje naslijeđene netolerancije na svaku osim sasi'im prigušene svjetlosti, tinejdžeri psihopati koji su kovali zavjere kako bi me mučili svojim šakama i baterijama, oni koji su zlobno govorili o meni iza mojih leda — kao da sam ja izabrao da se rodim sa xeroderma pigmentosiim — na^li suočeni s Lilly, čije bi se lice zažarilo, a srce jače zakucalo gnjevom pravednika na bilo koji spomen netolerancije. Kao mali sam se, zbog neophodne potrebe, naučio tući i kad sam upoznao Lilly, bio sam uvjeren u svoju sposobnost da se obranim; svejedno, ona je ustrajala da mi bude saveznik jednako srčano kao što se plemeniti Jazavac uvijek borio svojim kandžama i batinom za svog prijatelja Krticu. lako vitka ona je silna. Visoka tek metar šezdeset, izgleda kao da nadvisuje bilo kojeg suparnika. Ona je golema, neustrašiva i snažna jednako koliko je i dražesna i dobrog srca. Te ju je noći, međutim, njezina dražest napustila, a strah joj izobličio kosti u neprirodne oblike. Kad sam progovorio, trgnula se i naglo okrenula prema meni, a u trapericama iznad kojih je lepršala flanelska košulja izgledala je kao nakostriješeno strašilo iznenada oživljeno čarolijom, zbunjeno i zgroženo iznenadnim otkrićem da je živo, trzajući se na križu na koji je naslonjeno. Zraka njezine baterije okupala mi je lice, ali ona ju je obzirno upravila prema tlu istog trena kad je shvatila tko sam ja. "Chris. O, Bože." "Sto se dogodilo?" ponovo sam upitao silazed s bicikla. "Jimmy je nestao." . ., "Pobjegao?" "Ne." Okrenula se i požurila prema kući. "Ovuda, ovdje, pogledaj." Lillvn je posjed okružen bijelom kolčanom ogradom koju je sama napravila. Ulaz nije bio označen vratnicama, nego dvjema istim buganvilijama koje je odnjegovala u drveće i svodasto im oblikovala krošnje. Njezina skromna niska drvena kuća ležala je na kraju popločane staze sa zakučastim uzorkom koju je sama osmislila i postavila nakon što je izučila zidarstvo iz knjiga. Prednja su vrata bila otvorena. Iza njih ležale su primamljive sobe, smrtonosno osvijetljene. Umjesto da Orsona i mene uvede unutra, LiJIv nas je brzo povela s ploča i preko travnjaka. U tihoj noći, dok sarn kroz kratko podrezanu travu gurao bicikl, najglasniji je zvuk bio zveckanje željeza na kotačima. Otišli smo na sjevernu stranu kuće. Prozor na spavaćoj sobi bio je podignut. Unutra je sijaJa samo jedna svjetiljka, a zidovi su bili isprugani zlatno žutom svjetlošću i blijedim medno smeđim sjenka-ma, koje je pravila nabrana tkanina sjenila. S lijeve strane kreveta, na polici za knjige, 14

., su poslagane figurice iz Ratova zvijezda. Dok je svježa noć Isisavala toplinu iz , -e jedna se od zavjesa izvukla preko prozorske daske, blijeda i lepršajući kao nc-ini duh koji nevoljko ostavlja ovaj svijet da bi otišao u drugi. "Mislila sarn da je prozor zabrtvljen, ali mora da nije bio", govorila je Lilly sluđeno "Netko ga je otvorio, neki kujin sin, i odveo Jimmvja." "Možda nije baš rako crno." "Neki bolesni gad", usttajala je. Baterija je poigravala, a Lilly je nastojala smiriti ruku dok je upravljala svjetlost nrerna raslinju koje se protezalo duž kuće. "Ja nemam novca", rekla je. "Novca?" "Da platim otkupninu. Nisam bogata. Znači nitko ne bi uzeo Jimrnvja radi otkupnine. To je nešto gore." Otmičar je pregazio preko umjetnoga grma paprati, natopljenog papcrjasrim sprejem bijelog cvijeća koje je blistalo poput leda. Otisci stopala bili su utisnuti na pogaženo lišće I mekanu, vlažnu zemlju. To nisu bili otisci odbjeglog djeteta nego nekog odraslog u sportskim cipelama snažnog koraka, a sudeći po dubini otiska, otmičar je bio krupna osoba, najvjerojatnije muškarac. Primijetio sam da je Lilly bosa. "Nisam mogla spavati, gledala sam televiziju, neku glupu emisiju", rekla je tonom satno kažnjavanja, kao da je trebala predvidjeti ovu otmicu i biti kraj Jimmyjc-ve postelje, uvijek budna. Orson se progurao između nas da bi onjušio utisnutu zemlju. "Ništa nisam čula", rekla je Lillv. "Jimmy uopće nije zavikao, ali imala sam taj osjećaj...." Njezinu uobičajenu ljepotu, čistu i duboku kao odraz vječnosti, sada je razbio užas, a ošrri su je potezi tjeskobe koja je bila blizu žalovanju sludili. Na kupu ju je održavala jedino očajnička nada. Čak i u blijedom odsjaju baterije, jedva da sam je mogao gledati tako shrvanu bolom. "Bit će dobro", rekao sam, posramljen ovom olako izrečenom laži. "Pozvala sam policiju", rekla je. "Trebali bi svaki čas biti ovdje. Gdje su više? " Osobno me iskustvo naučilo da ne vjerujem predstavnicima vlasti u Moonlight oayu. Korumpirani su. I korupcija nije samo moralna, nije samo stvar uzimanja mita i okusa moći; ona ima dublje porijeklo, ono koje više i jače uznemiruje. Nije se čula sirena u daljini, a nisam ni očekivao da je čujem. U našem posebnom gradu policija odgovara na pozive s krajnjom diskrecijom, čak i bez tihih fanfara blještavih svjetala u hitnim slučajevima, jer je njihov cilj jednako često da prikriju zločin i ušutkaju prigovor kao i da dovedu počinitelja pred pravdu. "Njemu je tek pet godina, tek pet", rekla je Lilly očajno. "Chris, što ako je to onaj tip iz vijesti?" "Iz vijesti?" "Serijski ubojica. Onaj koji... spaljuje djecu." 15

"To nije ovdje u blizini." "Po cijeloj zemlji. Svakih nekoliko mjeseci. Skupine maje djece žive spaljene. Zašto ne ovdje?" "Zato 3to nije", rekao sam. "To je nešto drugo." Okrenula se od prozora i svjetiljkom preletjela dvorište, kao da se nadala da će otkriti svog razbarušenog sina u pidžami medu otpalim lišćem i svicima papirnata-ste kore koja je neredila travu ispod reda visokih stabala eukaliptusa. Hvatajući neki neodređeni miris, Orson je duboko zarežao i odmaknuo se od staze s raslinjem. Uzdigao se do prozorske daske, onjušio zrak, ponovo stavio nos na zemlju i nesigurno se uputio prema stražnjem dijelu kuće. "Uhvatio je nešto", rekao sam. Lilh/ se okrenula. "Uhvatio što?" "Trag." Kad je dospio do stražnjeg dvorišta, Orson je prešao u kas. "Jazavče", rekao sam, "nemoj im reći da smo Orson i ja bili ovdje." Teret straha pritisnuo joj je glas, tanji od šapta: "Da ne kažem kome?" "Policiji." "Zašto?" "Vratit ću se. Objasnit ću. Kunem se da ću naći Jimmvja. Kunem se da hoću." Mogao sam održati prva dva obećanja. Treće je, međutim, bilo tek pusta želja, a namjeta mu je bila samo da osigura mtvicu nade kojom se možda mogla slijepiti da se ne raspadne. Ustvari, dok sam žurio ?.a svojim čudnim psom, gurajući ktaj sebe bicikl, već sam vjerovao da je JimmyWing zauvijek izgubljen. U najboljem iam slučaju očekivao da na kraju traga nađem mrtvo dječakbvo tijelo i, budem li imao sreće, čovjeka koji ga je ubio. 16

Kad sarn stigao do stražnjeg dijela Lillyne kuće, nisam uspio tazaznati Orsona. Bio je tako ugljenasto crn da čak ni svjetlost punog mjeseca nije bila dovoljna da ga otkr'ie - .,. . . .. , Odnekud s desna začuo se tihi "vau", zatim još jedan, pa sam posao tragom njegova poziva. Na kraju stražnjeg dvorišta bi!a je izgrađena garaža u koju se automobilom moglo ući samo prilazom iza nje. Duž garaže ciglama popločani put vodio je do drvenih vratnica gdje je Otson stajao na stražnjim šapama, a prednjima čeprkao po zasunu. Činjenica je da je ovaj pas drastično pametniji nego obični džukci. Ponekad sumnjam da je znatno pametniji I od mene. Da mi ruke ne daju prednost, ja bih nesumnjivo bio taj koji jede iz posude na podu. A on bi kontrolirao najudobniji naslonjač i daljinski za televiziju. Demonstrirajući svoje jedino ptavo na temelju kojeg imam nadmoć, raskošnom sam kretnjom otkvačio zasun i otvorio škripava vrata. Duž ove strane prolaza ležao je niz garaža, spremišta i sttažnjih ograda. Na daljem je ktaju raspucani i užlijebljeni asfalt prelazio u uski prljavi zavoj, koji je zatim vodio do reda masivnih eukaliptusa i korovom obraslog ruba koji se spuštao u usku guduru. Lillvna je kuća na rubu grada i u usjeku iza nje više nitko ne živi. Divlja trava i potazbacani zakržljali hrastovi na padinama udomljavali su sokolove, kojote, zečeve, vjeverice, poljske miševe i zmije. Slijedeći svoj impozantan nos, Orson je užurbano istraživao korov duž ruba provalije, tapkajući na sjever, pa opet na jug, tiho zavijajući i mumljajući za sebe. Stajao sam na rubu, između dva drveta, zureći dolje u tamu koju čak ni debeli mjesec nije mogao razgrnuti. U tim se dubinama nije micala nikakva baterija. Ako je otmičat odveo Jimmvja u tu mrcinu, taj mota da strahovito dobro vidi u mraku. Zaštektavši, Otson je iznenada napustio svoju potragu po rubu usjeka i vratio se na sredinu prolaza. Kretao se u krugu, kao da bi mogao početi lov na svoj rep, aii glava mu je bilo podignuta i on je uzbuđeno njušio trag. Za njega je zrak bogati lonac mirisa. Svaki pas ima osjetilo njuha tisuće puta jače nego što je vaš ili moj. Jedini miris koji sam ja mogao osjetiti bio je jedak medicinski miris eukaliptusa. (Jtsona je privukao neki drugi, sumnjiviji miris, te je, kao komadić metala neumitno privučen jakim magnetom, pojurio duž prolaza na sjever. 17 Gradska k rt j iz rcica

Možda je Jimmy Wing još živ. U mojoj je prirodi da vjerujem u čuda. Zašto onda ne vjerovati ti ovo? Popeo sam se na bicikl J zapedalao za psom. Bio je brz i siguran i kako bih ga dosrigao, morao sam zaista natjerati lanac da bruji. Ulicu za ulicom kraj kojih smo prolazili, vidjeli smo samo nekoliko naširoko postavljenih svjetiljaka u stražnjim dijelovima stambenih posjeda kraj kojih smo prošli. Po navici sam se uklanjao tim sjajnim bazenima, vozeći tamnijom stranom prolaza, iako sam mogao projuriti kroz svaku svijetlu kružnicu za manje od sekunde ili dvije, a da ne riskiram značajnije svoje zdravlje. Xetoderma pigmentosum — XP za one koji ne mogu svoj jezik vezati u čvor - nasljedni je genetički poremećaj koji dijelim s ekskluzivnim klubom od još samo tisuću Amerikanaca. Jedan od nas na 250.000 građana. Zbog XP-a izrazito sam podložan raku kože i očiju koje uzrokuje izloženost bdo kakvoj ultraljubičastoj svjetlosti. Sunčevoj svjetlosii. Običnim volfram ili fluorescentnim žaruljama. Sjajnom, idiotskom licu televizijskog ekrana. Da se usudim provesti samo pola sata na ljetnom suncu, opako bih izgorio, iako me jednokratno prženje ne bi ubilo. Pravi je užas XP-a, međutim, u tome da čak i najmanje izlaganje ulttaJjubičastim zrakama skraćuje moj život jer je učinak kumulativan. Godine neprimjetnih oštećenja pribrajaju se dok se ne iskažu kao vidljive ozljede, malignost. Sesrsto minuta izlaganja, protegnutih jedna po jedna na čitavu godinu, imat Će jednaki krajnji učinak kao deset kontinuiranih san na plazi /.a najjarkijeg srpnja. Svjetlost je ulične lampe za mene manje opasna od žestoke silovitosti sunca, ali nije sasvim bezopasna. Ništa nije. Vi, s vašim genima koji funkcioniraju kako treba, redovito oporavljate i /aqeIjujete ozljede na svojoj koži i očima koje, i ne znajući, svakodnevno trpite. Vaše tijelo, za tazliku od mojeg, neprestano proizvodi enzime koji odstranjuju oštećene dijelove u vašim stanicama, zamjenjujući ih neoštećenim DNA. Ja moram živjeti u sjenama, dok vi živite pod blistavo plavim nebom, pa ipak vas ne mrzim. Ne zamjeram vam /bog slobode koju uzimate zdravo /.a gotovo -iako vam zavidim. Ne mrzim vas jer ste, na koncu, i vi ljudi, i zbog toga imate svoja vlastita ograničenja. Možda ste neugledni, ili slabo shvaćate, ili ste prepametni na svoju vlastitu štetu, ili gluhi, ili nijemi ili slijepi, po prirodi skloni očaju ili samoomalovažava-nju, ili se možda neobično bojite same Smrti, Svatko nosi svoj križ. 5 druge strane, ako ste zgodniji i pametniji od mene, blagoslovljeni s pet zdravih čula, čak optimističniji nego što sam ja, posjedujete obilje samouvjerenosti, i ako još i dijelite rnoje odbijanje da vas ponizi Crni Kosac.... pa, rada bih vas gotovo mogao mrziti kad ne bih znao da. kao i svi u ovom nesavršenom svijetu, i vi imate progonjeno srce a da vam um muči tuga, gubitak, čežnja. Umjesto da sam gnjevan zbog XP-a, radije na to gledani kao blagoslov. Moj je prolaz kroz život jedinstven. 18

Tako mi, je naprimjer, noć posebno bliska. Poznajem svijet između sumraka i bolje nego što ga može znati itko drugi, jer sam brat i sovi i Šišmišu i jazavcu. U ku sam kod kuće. To može biti veća prednost nego što biste rnpžda pomislili. Naravno, nikakve prednosti ne mogu nadoknaditi činjenicu da preuranjena nije neuobičajena za one koji imaju XP. Preživljavanje u odmakloj dobi nije ra-mno očekivati - barem ne bez uznapredovali h neuralgijskih poremećaja kao što trešnja glave i ruku, gubitak sluha, otežani nerazumljivi govor, čak i mentalna oštećenja. Dosad sam Smrt nekažnjeno povlačio za nos. Također sam još uvijek pošteđen svih fizičkih slabosti koje su moji liječnici davno ptcdvidjeli. Dvadeset osam mi je godina. Reći da su mi dani odhrojani ne bi bio samo klišej, nego i ublažena izjava. Moj je cijeli život poduzetništvo jako optetećeno hipotekama. Ali tako je i s vašim životom. Na kraju nas sve čeka propast. Vjerojatnije je da ću ja dobiti obavijest prije nego vi, iako je i vaša, takođet, već poslana. Svejedno, dok poštar ne dođe, budite sretni. Nema drugog racionalnog odgovora nego da se bude sretan. Očajavanje je budalasto traćenje dragocjenog vremena. Sada, ovdje, u ovoj svježoj proljetnoj noći, u kasni sat, ali još uvijek daleko od zore, naganjajući svog šetlokovskog psa, vjerujući u čudo preživljavanja Jimmvja Winga, biciklirao sam praznim prolazima i napuštenim avenijama, kroz park u kojem Orson nije zastao da onjuši ni jedno drvo, kraj srednje škole, u donje ulice. Konačno me odveo do rijeke Santa Rosita, koja taspolavlja naš grad na dio na brežuljcima i zaljevski dio. U ovom dijelu Kalifornije, gdje je prosječna godišnja količina oborina svega nekih trideset pet centimetara, rijeke i brzaci veći su dio godine sasušeni. Nedavna kišna sezona nije bila bogatija padalinama nego inače pa je riječno korito bilo potpuno vidljivo: prostranstvo prahovitoga gliba, blijedog i svjetlucavog na mjesečini. ' Bilo je glatko kao plahta na krevetu osim razbacanih čvorova tamnog naplavljenog drveta koji su izgledali kao uspavani beskućnici udova zgrčenih noćnim morama. Ustvari, iako je bila osamnaest do dvadeset metara široka, Santa Rosita manje je izgledala kao tijeka, a više kao umjetno napravljeni odvodni kanal ili prokop. Kao dio elaboriraneg projekta na saveznom nivou, a koji se bavio kontroliranjem poplava koje bi iznenada mogle nabujali iz sttmih btegova i uskih klisura sa stražnje strane: Moonlight Baya, ove su riječne obale bile podignute i urvtdene širokim betonskim nasipima od jednog do drugog kraja. Otson je otkaskao s ulice, preko suhog dijela zemlje, do nasipa. Slijedeći ga, sttmoglavio sam se između dva znaka koja su se učestalo i naiz-jence ponavljala cijelom dužinom vodenog toka. Prvi je objavljivao da je pristup jeci za javnost zabranjen i da će se primijeniti uredbe o kršenju tog naputka. Dru-&> upučen onim besprizornim građanima koje prvi nije odvratio, upozoravao je da ujale vode, u vrijeme kad su oluje na vrhuncu, mogu biti tako snažne i brze da mogle nadvladati svakoga tko se odvaži u njih upustiti.

Unatoč svim upozorenjima, unatoč očitoj žestini hirovitih struja i dobro poznatoj tragičnoj povijesti Santa Kosite, svakih nekoliko godina poneki tragač za uzbuđenjima U kajaku ili splavi sklepanoj kod kuće - ili čak samo s plivačicama na napuhavanje — ode u smrt. Samo jedne ih se zime, ne tako davno, utopilo troje. Na ljude se uvijek može računati da će zahtijevati, i to vilo revno, svoje bogomdano pravo da budu glupi. Orson je stajao na nasipu, njegova ktupna glava podignuta uvis, zapiljena istočno prema Pacific Coast autoputu i gusto stisnutim brežuljcima ispod njega. Ukočio se od napetosti, a iz grla mu je skliznuo lagani cvilež. Ove se noći duž mjesečinom obasjanog kanala nije micala voda ni bilo što drugo. S Pacifika čak nije dopiralo dovoljno povjetarca da bi iz gliba podigao prašinaste duhove. Pogledao sam svjetlucave brojke na svom ručnom satu. Bojeći se da bi svaka minuta mogla biti sadnja za Jimmyja Winga - ako je uopće još bio živ - trknuo sam Orsona; "Sto je?" On nije pokazao da je čuo moje pitanje. Umjesto toga, naćulio je uši, gotovo nježno onjušio umirenu noć i činilo se da ga paralizira dah ove ili one vrste koji dopire iz nekog vrela dalje, uzvodno uz jalovu tijeku. Kao J obično, bio sam tajnovito usklađen s Orsonovim stanjem. Iako sam posjedovao samo običan nos i prosta ljudska čula — ali, da budem pošten prema sebi, odličnu odjeću i tačun u banci — gotovo sam i sam mogao detektirati taj isti dah. Orson i ja bliskiji smo nego ito su čovjek i pas. Ja nisam njegov gospodar. Ja sam njegov prijatelj, njegov brat. Kad sam prije rekao da sam brat sovi, šišmišu i jazavcu, govorio sam figurativno. Medinim, kaci kažem da sam brat ovom psu, trebalo bi me doslovnije shvatiti. Proučavajući korito rijeke koje se penjalo i zamicalo u brdima, pitao sam: "Nešto te plaši?" Orson je za trenutak digao pogled. U njegovim su crnim očima od cbanovme lebdjela dva zrcalna odraza mjeseca, za što sam isprva greškom pomislio da sam ja, ali moje lice nije ni tako okruglo, ni tako tajanstveno. Ni tako blijedo. Ja nisam albino. Koža mi je pigmentirana i ten mi je čak pomalo tmast, unatoč tome što sunce jedva da me ikad taklo. Orson je otpuhnuo i nisam trebao razumjeti pseći jezik da objasnim što je točno želio reći. Pseto mi je dalo do znanja da je uvrijeđen mojom sugestijom da se on tako lako da uplašiti. Zaista, Orson je čak hrabriji nego većina od njegove vrste. Za viic od d v i j e i pol godine koliko ga poznajem, otkad je bio štenac pa dosad, vidio sam da g.i je uplašila samo jedna stvar: majmuni. "Majmuni?" pitao sam. Kratko je frknuo, što sam protumačio kao ne. Ovaj put nisu majmuni. Još ne. 20

Orson je otkasao do široke betonske prilazne rampe koja se spuštala nasipom Sinta Rosite. U lipnju i srpnju, teretni su kamioni i ralice koristili ovaj put kad • ° kipa za održavanje uklanjala jednogodišnji nakupljeni sediment i otpatke s dna, 'C ^stavljajući dubinu ponovo isušenom koritu koja je sprečavala nastanak poplava prije sljedeće kišne sezone. Slijedio sam psa do korita rijeke. Na tamno išatanoj betonskoj padini njegov j oblik nije izgledao opipljiviji od sjene. Na lagano sjajnom mulju, međutim, čiC - se kompaktnim kao kamen, čak i kad je odlutao prema istoku, kao duh. koji na povratku kući prelazi bezvodni Stiks. Budući da je zadnja kiša pala prije tri tjedna, tlo kanala nije bilo vlažno. Međutim, bilo je dovoljno čvrsto da njime bez teškoća mogu voziti bicikl. Bar koliko je bisernasta mjesečina otkrivala, gume bicikla ostavile su malo vidljivih tragova na nabijenom glibu, ali je tanije ovuda prošlo teže vozilo, ostavivši jasne ttagove. Sudeći po šitini i dubini ovih otisaka, gume su bile od nekog kombija, manjeg kamiona ili sportskog namjenskog vozila. Užlijebljen šest metata visokim betonskim zidovima, nisam vidio ništa od gia-da koji je bio neposredno oko nas. Mogao sam samo vidjeti nejasne isprekidane obrise kuća na višim brdima, zgurenih pod drvećem ili djelomično osvijetljenih uličnom rasvjetom. Dok smo se spuštali k riječnom koritu, i pejzaž grada ispred nas išćeznuo mi je iz vida iza nasipa, kao da je noć bila snažna tekućina za otapanje u kojoj su nestajale sve struktute i gtadani Moonlignt Baya. U nepravilnim bi razmacima u zidovima nasipa zijevnuli otvori za odvod, neki tek šezdeset do devedeset centimetara u promjeru, nekoliko njih veliko da bi se u njih mogao uvesti kamion. Ttagovi guma vodili su kraj svih tih pritoka i nastavljali niz kotito, tavni kao natipkane rečenice na listu papira, osim kad bi zakrenule oko interpunkcije naplavljenog drveta. Iako je Orsonova pažnja ostala fokusitana na ono ispted njega, ja sam sumnjičavo promatrao otvore. Za vrijeme izljeva oblaka, iz njih su navitale bujice, nano-šene iz ulica i prirodnih odvodnih kanala visoko u travnatim istočnim btdima iznad gtada. Sada, po lijepom vremenu, ti su olujni odvodi bili podzemne ulice tajnog svi-|eta u kojem se moglo susresti izuzetno neobične putnike. Napola sam očekivao da se iz njih netko zaleti na mene. Priznajem da imam dovoljno grozničavu maštu da se u.njoj rastopi zdravi razum. Povremeno me dovela u nepriliku, ali više nego jednom spasila mi je život. Osim toga, krstareći svim tirn sigurnosnim odvodima, koji su bili dovoljno veIKI da u njih ude čovjek moje veličine, naišao sam na nekoliko neobičnih prizota. Čua i zagonetke. Pogled na stvari koje bi iscijedile sttah čak i iz najsuhopatnijc mašte. Duduci da sunce neumitno izlazi svakog dana, svoj noćni život moram voditi nutar granica grada, da bih uvijek bio blizu sigurno zatamnjenim sobama moje uče kada se počne prikradati zora. Uzevši u obzir da naša zajednica broji dvanaest suca ljudi i studentsku populaciju, na Ashdon koledžu, od dodatnih tri tisuće, to u ' relativno prostrani stol 'is. igm života; ne bi ga se s pravom moglo nazvati oskorn zabiti. Svejedno, do svoje sam šesnaeste godine poznavao svaki centimetar 21

Moonlight Bava bolje nego teritorij unutar svoje vlastite glave. Posljedično, da odagnam dosadu, uvijek sam u potrazi za novim izgledima u onom odsječku svijeta na koji me XP osuđuje; neko me vrijeme zaokupljao pogled odozdo, i obilazio sam odvode kao da sam Fantom koji se šulja prostorima ispod pariške operne kuće, iako mi je nedostajao njegov ogrtač, potuljeni Šešir, ožiljci i ludilo. Odnedavno se radije zadržavam na površini. Kao i svatko rođen u ovom svijetu, dovoljno ću brzo preseliti u podzemni svijet -JA stalno. Sada, nakon što smo prošli uenapadnuci kraj još jednog otvora, Orson je iznenada ubrzao korak. Trag je bio sve jači. Kako se riječno korito uspinjalo prema istoku, postupno se sužavalo dok nije postalo samo dvanaest metara široko na mjestu gdje je prolazilo ispod Autoputa I. Ovaj je tunel bio više od trideset metara dug i iako je na njegovu drugom kraju svjetlucala mjesečina, put ispred nas bio je zastrašujuće mračan. Očito, Orsonov pouzdani nos nije nailazio ni na kakvu opasnost. Nije režao. U drugu ruku, nije ni samouvjereno potrčao u mrak. Srao je na ulazu, mirnog repa. naćuljcnih ušiju, pozoran. Godinama putujem noću sa skromnom količinom gotovine za kupovine koje zgodimicc obavim, malom baterijskom svjetiljkom za one rijetke slučajeve kada bi rama mogla biti prije neprijatelj nego prijatelj i ipalim mobilnim telefonom zakačenim ~/.& pojas. Nedavno sam dodao još jednu stvar svojoj standardnoj opremi: 9- milimetarski Glock pištolj. Ispod jakne, Glock mi je visio pod pazuhom u podatnom ramenom držaču. Nisam trebao dodirnuti pištolj da bih znao da je tamo; njegova je težina bila poput tumora koji mi taste na rebnma. Svejedno, provukao sam jednu ruku pod kaput i jagodicama dotakao dršku pištolja kao što bi praznovjerna osoba mogla dodirnuti talisman. Osim crne kožne jakne, bio sam odjeven u crne Rockport cipele, crne čarape, crne traperice i crni pamučni pulover dugih rukava. Crno-crno nije zato što sam preuzeo stil vampira, svećenika, ninja ubojica i holivudskih zvijezda. U ovom gradu noću mudrost od vas rraži da budete dobro naoružani, ali i da se stopite sa sjenama, privlačeći na sebe što je moguće manje pažnje. Ostavljajući Glock u futroli, još na biciklu, aii s obje noge na tlu, otkvačio sam malu bateriju s upravljača. Na mom biciklu uopće nema svjetala. Tolike sam godine živio u mraku i u sobama osvijetljenim uglavnom svijećama, da moje mraku prilagođene oči ne trebaju često pomoć. Zraka je prodrla možda kojih deset metara u betonski tunel koji je imao ravne uspravne zidove ali zakrivljeni svod. Iz prvog dijela ovog prolaza nije vrebala opasnost. Orson se zaputio unutra. Prije nego li sam krenuo za. psom, oslušnuo sam promet koji je hučao južno i sjeverno na Autoputu l, visoko iznad nas. Za mene je ovaj zvuk, kao i uvijek, bio istovremeno uzbudljiv i melankoličan. Nikada nisam vozio auto i vjerojatno nikad i neću. Čak i da zaštitim ruke rukavicama a lice maskom, neprestana svjetla koja bi mi dolazila ususret nanijek bi 22

očima. Osim toga, ne bih mogao prijeći nikakvu značajnu udaljenost no m \* ino duž obaie ' ! °~S S€ Vrad" pr '' e iZ ' aska SlmCa ' ^ll-vajući u brujanju prometa, zirnuo sam uz široki betonski potporanj u ko-hio postavljen tunel riječnog korira. Na vrhu ovog dugog nagiba, od čelične '^r'nosne ograde koja je štitila zavoj na autoputu odbijala su se automobilska svjetSuisam mogao vidjeti vozila. Ono što sam vidio - ili sam mislio da sam vidio - krajičkom oka, bio je neki od mene, figura ne sasvim crna kao noć oko njega, na mahove dosttasa osvijetljena prometom s ceste. Bio je na vrhu potpornog stupa, uz samu Vurnosnu ogradu, jedva vidljiv, ali s aurom zloćudnom poput one koju isijava necrTan na uglu zida gotičke katedrale. Kad sam okrenuo glavu da bolje pogledam, svjetla su s gustog grozda jurećih automobila i kamiona natjerale sjene da skoče kao golemo jato gavrana koje uzlije-će u munjama prošaranu oluju. Medu tirn nasrtljivim sablastima bio je uočljivo čvršći oblik koji je pojurio dijagonalno nadolje, odmičući od mene i od potpornog zida, na jug duž travnate obale. U djeliću sekunde bio je izvan dohvata titravih svjetala, izgubljen u dubljem mraku i od mog su ga pogleda štitili i zidovi nasipa koji su se izdizali šest metara i/nad mene. Možda je kružio natrag do ruba kanala, s namjerom da ude u riječno korito iza mene. Ili bi moglo biti da ga ja uopće ne zanimam, lako bi bilo ugodno misliti da se galaksije okreću oko mene, nisam središte univer/.uma. Ustvari, ta tajanstvena figura možda uopće ne postoji. Vidio sam je toliko nakratko da nisam mogao biti apsolutno siguran da je to bilo više od iluzije. Ponovo sam posegnuo pod kaput i dotaknuo Glock. Orsori je dosad otapkao u prolaz ispod Autoputa l tako daleko da je bio gotovo izvan domašaja moje svjetiljke. Nakon što sam bacio pogled u kanal iaa sebe i nisam primijetio da se itko prikrada, slijedio sam psa. Umjesto da vozim bicikl, hodao sam kraj njega gurajući ga lijevom rukom. Nije mi se sviđalo da mi desna ruka - moja ruka za rukovanje pištoljem - bude zauzeta baterijom. Osim toga, zbog svjetla bi me bilo lako slijediti i lako označiti kao metu. lako je korito bilo suho, zidovi tunela ispuštali su vlažan miris koji nije bio neugodan, a svježi je zrak bio lagano natrunjen aromom vapna iz betona. Iz uličnog se korita, visoko iznad, brujanje i zujanje automobila i kamiona o't, slojeve čelika, betona i zemlje prenosilo sve do dolje, odzvanjajući lukom iznad ui glava. Stalno sam iznova, unatoč bubnjanju prometa, mislio da čujem nekoga kako se krijom primiče. Svaki put kad bih se okrenuo prerna zvuku, svjetlo batcrl) e otkrilo bi samo glatke betonske zidove i pustu rijeku iza mene. , l ragovi guma nastavljali su se kroz tunel u drugi otvoreni dio Santa Rosite, & Je sam isključio bateriju s olakšanjem što se mogu osloniti na ambijentalno svjetlo. 23 Štetu mojim ili

Kanal je zavijao nadesno, izvan vidokruga, vodeći jugoistočno od Autoputa l, penjući se pod strmijim kutom nego prije. Iako su po brdima još uvijek bile načičkane kuće, približavali smo se kraju grada. Znao sam kamo idemo. Znao sam već neko vrijeme, ali me uznemiravala pomisao na to. Ako je Orson bio na pravom tragu i ako je otmičar Jimmvja Wmga vozio automobil koji je ostavio ove tragove, onda je pobjegao s dječakom u Fort Wyvern, napuštenu vojnu bazu koja je bila izvor mnogih trenutnih problema u Moonlight Bayu. Wyvern, koji pokriva 546 Četvornih kilometara - daleko veći teritotij nego što ;e naš grad - okružen je visokom ogradom od čelične žice oslonjenom na čelične urore ukopane u betonske sanduke, sa spiralama bodljikave žice na vrhu. Ova je barijera presijecala rijeku i kad sam zakrenuo na zavoju kanala, pred njom sam ugledao parkirani tamni Chevrolet Suburban, na kraiu tragova koje smo bili slijedili. Kamionet je bio dvadesetak metara od nas, ali bio sam prilično siguran da u njemu nema nikoga. Svejedno, namjeravao sam mu pažljivo prići. Orsonovo je tiho rezanje naznačilo njegovu vlastitu zabrinutost. Okrenuvši se prema području koje smo prešli, nisam mogao vidjeti ni traga puzavoj nemani koju sam uhvatio pogledom na istočnoj strani Autoputa 1. Ipak sam osjećao kao da me netko promatra. Sakrio sam svoj bicikl na zemlju, iza spleta naplavljenog drvcta koje je žarilo svoje zube u neku mrtvu travuljinu. Nakon što sam zataknuti bateriju za pojas na leđima, izvadio sam Glock iz futrole. To je pištolj za sigurnosne akcije samo s unutarnjom sigurnosnom opremom: • bez malih poluga koje bi trebalo pokrenuti palcem da bi se oružje pripremilo za upotrebu. Ovo mi je oružje više nego jednom spasilo život, pa ipak, iako djeluje umiruju-će na mene, još se ne osjećam sasvim ugodno s njim. Sumnjam da ću ikada moći rukovati njime potpuno opušteno. Težina i dizajn oružja nemaju ništa s mojom averzijom koju osjećam prema njemu kad ga držim; to je odličan pištolj. Međutim, kao dječak, tumarajući noću gradom, doživio sam nekoliko pamtljivih verbalnih i fizičkih ptijetećih susreta s nasilnicima — uglavnom klincima, ali i nekima koji su bili dovoljno odrasli da bi trebali biti pametniji - i iako me njihovo maltretiranje motiviralo da se naučim braniti i da nikada ne dopustim da neptavda prođe bez odgovarajućeg odgovora, ova su mi iskustva također usadila gađenje prema nasilju kao lakom rješenju. Da bih zaštitio sebe i one koje volim, smrtonosno oružje upotrijebit ću ako moram, ali nikada neću u tome uživati. S Orsonom uza se približio sam se Suburbanu. U njemu nije čekao ni vozač ni putnik. Poklopac je još bio topao od vrućine motora; kamionet je ovdje bio parkiran tek nekoliko minuta. Od vozačevih su vrata otisci vodili do ptednjih na suvozačevoj strani. Odatle su nastavili prema obližnjoj ogradi. Izgledali su slično - ako ne i isto - kao otisci na raslinju pod prozorom spavaće sobe Jimmvja Winga. 24

i te očito ui-~ ------ t , ,_, • muli nije bio jako razrovan, kao što bi bio da je netko sad obavljao taj posao. Nekoliko je odvodnih kanala također povezivalo Moonlight Bav s Wyvernom. m obično, kad sam istraživao nekadašnju vojnu bazu, ulazio kroz jedan od tih diskretnijih prolaza gdje sam koristio svoje vlastite škare za željezo. Na ovoj ogradi koja je premošćivala rijeku - kao i drugdje uzduž i poprijeko •• los područja Wyverna — jedan je znak crvenim i crnim slovima upozoravao da iako je ovaj objekt zatvoren na preporuku Komisije za zatvaranje i preusmjerava- • Obranibenih baza, kao posljedica završetka hladnog rata, oni koji bez odobrenja ulaze biti svejedno gonjeni, kažnjeni i moguće uhapšeni temeljem liste pobrojanih relevantnih saveznih statuta kojih je bilo tako mnogo da su zauzimali cijelu donju trećinu obavijesti. Ton je upozorenja bio sttog, beskompromisan, ah mene nije zastrašio. Političari su nam također obećavali mir, stalni napredak, smisao i pravdu. Ako ikada ispune svoja obećanja, možda ću imati više poštovanja za njihove prijetnje. Ovdje kraj ograde, otmićarevi tragovi nisu bili jedim otisci u koritu. Mrak me spriječio da ih točno identificiram. Riskirao sam upotrebu baterije. Zaklanjajući je jednom rukom, upalio sam je na sekundu ili dvije, što je bilo dovoljno da shvatim što se ovdje zbilo. Iako je orvor u ogradi očito bio napravljen dosta prije, u pripremama za zločin, otmičat nije ostavio zjapeću rupu. Napravio je manje očiti prolaz i noćas je trebao samo podići s puta pteklopljeni komad koji je labavo visio. Da bi oslobodio obje ruke za taj posao, spustio je svog zatočenika, onemogućivši mu bijeg, ili paraliziravši Jimmvja opakim prijetnjama ili sapcvši dječaka. Drugi su otisci bili znatno manji nego prvi. I bosi. To su bili otisci djeteta koje je bosonogo ugrabljeno iz svog kreveta. U mislima sam ugledao Lillvno tjeskobno lice. Njezin je muž, Benjamin Wing, polagač kablova u elektrani, poginuo od udara struje prije gotovo tti godine u nesreći na radu. Bio je krupan momak veselih očiju, napola Cherokee Indijanac, tako pun života da je izgledalo kao da će mu ga uvijek dostajati, i njegova nas je smrt sve zapanjila. Iako je Lilly bila jaka, moglo bi je slomiti bude li morala podnijeti i ovaj drugi, još gori gubitak, tako brzo nakon prvoga. Iako nas dvoje već dugo nismo ljubavnici, još sam je volio kao prijateljicu. Mo "o sam da budem sposoban dovesti joj natrag sina, nasmiješenog i neozlijeđenog, i da vidim kako joj tjeskoba nestaje s lica. Orsonovo je zavijanje bilo ispunjeno zabrinutošću. Drhtao je, tevan da nastavi pottagu. Nakon što sam još jednom zataknuo bateriju za pojas, podigao sam preklop na °gradi. Čeličnim je sponama odjeknuo tihi pjev negodovanja. "Hrenovke za srčane", obećao sam i Orson je pojurio kroz otvor. 25 Srebrna se mjesečeva kovanica polako kotrljala prema ramnom novčaniku za-j og horizonta, ali mu je sjaj ostao dovoljno svijetao da mi dopusti da pročitam • racske oznake na stražnjoj sttani vozila. Brzo sam upamtio broj. Našao sam mjesto na kojem je lančana ograda prerezana Škarama za željezo, ito bilo izvedeno prije nekog vremena, prije zadnje kiše, jer vodom zagla-

3 Dok sam slijedio psa u zabranjenu zonu, nazubljeni mi je rub jednog od članaka razrezane ograde zakvačio kapu i skinuo mi je s glave. Pokupio sam je s tla, isprašio na trapericama i ponovo je stavio na glavu. Ova mornarski plava šilrerica u mom je posjedu oko osam mjeseci. Našao sam ]e u čudnovato) betonskoj komori, na trećem podzemnom nivou, duboko u napušrenim labirintima Fort Wyvcrna. Iznad oboda, izvezene crvenim koncem, bile su rijeci Tajanstveni Vlak. Nisam imao pojma kome je kapa nekoć pripadala i nisam znao značenje jarkocrvenog veza. Ovo je jednostavno pokrivalo imalo malu ukrasnu vrijednost, ali }c od svih mojih materijalnih posjeda bilo na neki način najvrednije. Nisam imao dokaza da je kapa bik povezana s radom moje majke kao znanstvenika, ni s bilo kojim projektom na kojem je radila - u Fort Wyvernu ili negdje drugdje - ali sam bio u uvjerenju da je tako. Iako sam već znao neke od strašnih tajni Wyverna, vjerovao sam da će, uspijem li orkriri značenje izvezenih riječi, biti otkrivene još nevjerojatni je istine. U tu sam kapu položio mnogo vjere. Kad je nisam nosio, držao sam je blizu jer me podsjećala na moju majku i zbog toga me umirivala. Osim očišćenog područja, izravno ispred otvora u ogradi, na rupastoj su ogradi bili naslagani naplavljeno drvo, ttavuljina i smeće. Inače je korito Santa Rosite na wyvernskoj sttani bilo jednako uredno kao i na onoj drugoj. Ponovo su jedini otisci bili otmićarevi. Odavde se ponovo vratio nošenju dječaka. Orson je trčao za rragovima, a ja sam ga prario u sropu. Uskoro smo izbili na još jednu prilaznu cestu koja se uzdizala duž sjevernog zida tijeke, a Orson se bez oklijevanja uspeo. Kad smo stigli do vrha nasipa, disao sam teže nego pas, iako je, računajući pasjim godinama, dlakavi bio otptilike mojih godina. Kako li sam sreran što živim dovoljno dugo da prepoznajem suptilno ali neporecivo nestajanje svoje mladenačke snage i čilosti. Do vraga s onim pjesnicima koji slave ljepotu i čistoću smrti u mladosti, netaknute snage. Unatoč tome Sto imam xeroderma pigmcntosum, bio bih zahvalan živjeri dovoljno dugo da uživam u slatkoj malaksalosri svoje osamdesere godine, ili čak slasnoj onemoćalosti onoga kome je rođendanska torta blistavo rasvijetljena stotinom opasnih svijeća. Najviše smo živi i najbliži smislu svog postojanja kada smo najranjiviji, kada nas iskustvo učini smjernima i izliječi narn nadmenost koja nas, kao oblik gluhoće, sprečava da čujemo lekcije kojima nas uči Život. 26

vidiku. Miti sam vidio zgurenu g. ., ilo ko;e strane kanala. Štogod da je to bilo, ja nisam zanimao lik s padine ispod aUt Orson je bez oklijevanja krenuo prerna skupini masivnih skiadišra pedeserak ra od nasipa. Ove su tamne građevine izgledale misteriozno unatoč svojoj proTčnoj svrsi i unatoč činjenici da su mi bile donekle poznate. Iako golema, ovo nisu bila jedina skladišta u bazi, i iako bi pokrivala nekoliko mbenih blokova u bilo kojem gradu, predstavljala su neznatan postotak gradcviunutar ograđenog područja. Na vrhuncu svoje aktivnosti, Forr Wyvern zapošlja- ;e 36.400 aktivnih osoba. Gorovo trinaest tisuća izdržavanih i više od čcriri tisuće civilnih osoba također je bilo povezano s tim vojnim objektom. Samo je stalni stambeni dio imao tri tisuće samostalnih obiteljskih kuća i bungalova, od kojih sve, iako zapuštene, i danas postoje. Za ttenutak smo se našli medu skladištima, a Orsona je nos hitro vodio ktoz labirint servua do najveće građevine u nakupim. Kao većina okolnih zgrada, i ova je bila pravokutna, s devet metara visokim zidovima od valovitog čelika koji su se protezali od betonskih temelja do zakrivljenog metalnog krova. Na jednom su kraju bila rolo-vrata dovoljno velika da prime reretne kamione; bila su zarvorena, ali kraj njih su jedna vrara u veličini čovjeka bila širom otvorena. Ranije siguran, Orson je oklijevao približavajući se ovom ulazu. Prostorija iza praga bila je mračnija čak i od prostora oko nas, koji je bio osvijetljen jedino zvjezdanim nebom. Činilo se kako pas više ne vjeruje sasvim svom nosu da će otkriti prijetnju u skladištu, kao da je sama gustoća mraka unutra filtrirala mirise na koje se oslanjao. Oslanjajući se leđima na zid, postrance sam se primicao vratnicama. Zaustavio sam se uz sam dovratak, s podignutim pištoljem, cijevi uperene u nebo. Osluškivao sam, zadržavajući dah, tih gotovo kao mrrvac - osim laganog kruljenja u mom želucu, koji je nastavljao raditi na pretponoćnoj užini od mekog sita, kruha pečenog s lukom i ljutih jalapeno paprika. Da je itko čekao da me zaskoči s unutrašnje strane ulaza, morao bi zapravo biri mrtav, jer bi bio tiši od mene. Bio mrtav ili ne, dah mu je bez sumnje bio ugodniji od mojega. lako |e Orsona bilo teže uočiti nego crnu tintu prolivenu na mokroj crnoj svili, promarrao sam kako se naglo zaustavio na ulazu. Nakon oklijevanja koje mi se učinilo kao prilično zbunjeno, okrenuo se od vrata i zaputio nekoliko kotaka preko servisnog prostora prema sljedećoj zgradi. on je također bio tih - nije bilo lupkanja pandžama po tlu, dahtanja, čak ni Kova probave - kao da je bio tek duh psa. Napeto se zagledao natrag u pravcu K!e smo stigli, oči mu je nejasno otkrivao odtaz zvjezdanog neba; blijedi bijeli ovi njegovih ogoljelih zuba izgledali su kao neugodan fosforni cerek utvate. Nije mi se činio da oklijeva jet se boji onoga Sto nas čeka. Umjesto toga, 'gledao je kao da vise nije siguran kamo ttag vodi. Dok je mjesec skrivao svoje lice iza vela oblaka, pogledom sam premjerio sjeL.1,1 Sama Rosite u oba smjera. Jimmyja i njegova otmičara nije bilo na smjera. Jimmyja i njege ,otsku neman kako se kreće riječnim koritom ispod ili obalu Santa Kosire 27

Provjerio sam svoj sat. Svaki otkucaj sekunde označavao je ne samo prolaz vremena nego gubljenje životne snage JimmyjaWinga. Gotovo sigurno nije bio ugrabljen zbog otkupnine, bio je uzet da bi se zadovoljile mračne potrebe, koje uključuju grozote koje nisu podnosile ni razmatranje. Čekao sam upinjući se da svladam svoju bujnu mašni, ali kad se Orson konačno ponovo okrenuo otvorenim vratima skladišta, a da nije pokazao veću uvjerenost da je cijj naSe potrage unutra, odlučio sam djelovati. Sreća je na strani hrabrih. Naravno, i Smrt također. Lijevom sam rukom posegnuo za baterijom zataknutom za pojasom na leđima. Pognuvši se, zakoračio sam kroz vrata, prešao prag i hitro se povukao nalijevo. Dok sam još palio bateriju, zakotrljao sam je preko poda - priprosta i vjerojatno blesava smicaJica - da odvratim paljbu od sebe. Nije se prolomila nikakva pucnjava i kad se baterija zaustavila, mir je u skladištu bio dubok kao tišina na mrtvom planetu bez atmosfere. Donekle sam se iznenadio što sam mogao disati kad sam to pokušao. Ponovo sam uzeo svjetiljku. Veći je dio skladišta bio jedna prostorija takve dužine da svjetlost baterije nije mogla prodrijeti od jednog do drugog kraja; čak nije uspjela doseći do polovine mnogo manje širine zgrade da bi osvijetlila bilo koji orj zidova. Sjene koje sam kosio oko sebe, smjesta bi ponovo narasle čim bi zraka svjetlosti zamakla, još bujnije i još crnje. Barcrn se nije pomolio nikakav neprijateljski lik. Izgledajući više zdvojan nego sumnjičav, Orson je dotapkao na svjetlo i, nakon oklijevanja, činilo se da je, kišuči, odbacio skladište. Krenuo je prema vratima. Zatomljeni kleng razbio je tišinu negdje drugdje unutar zgrade. Zbog hladne akustike zvuk se odbijao zidovima ove spiljaste komore, sve dok početni teški metalni zvuk nije omekšao u sablasnu, iaputavu zvonjavu naJik na glasove ljetnih kukaca. Ugasio sam bateriju. U zasljepljujućoj tami osjetio sam kako je Orson stao kraj mene, tarući svoj bok o moju nogu. Želio sarn nekamo krenuti. Nisam znao kamo. Jimmy mora da je blizu - i još uvijek živ, jer otmičar nije još stigao do mračnog oltara gdje će obaviti svoje ritualne igre i žrtvovati svoje janje. Jimmv, malen, uplašen i sam. Čiji je tata bio mrtav kao i moj. Čija će majka zauvijek biti satrta lugom ako je iznevjerim. Strpljenje. To je jedna od velikih vrlina kojoj nas Bog pokušava naučiti. Orson i ja stajali smo nepomični i budni dugo nakon što je zamro odjek zvuka. Upravo kad je tišina koja je uslijedila postala dovoljno duga da se zapitam je li to što smo čuli imalo neko značenje, digao se glas, dubok i ljut, jednako zatomljen kao što je bio i kleng. Jedan glas. Ne razgovor. Monolog. Netko tko prića sam sa sobom - ili malom, uplašenom zatočeniku koji se ne usuđuje odgovoriti. Nisam mogao tazumjeti značenje, ali je glas bio himben i gundav kao glas (rola iz bajke. 28

Govornik se nije ni približavao ni udaljavao, i očito je bilo da nije bio u istoj O riji kao Orson i ja. Prije negoli sam uspio odrediti iz kojeg su smjera doprle undane riječi, trol je utihnuo. Fort Wyvern bio je zatvoren tek devetnaest mjeseci, tako da nisam imao vrerprneliito proučiti svaku njegovu udubinu kao svaku pukotinu Moonlight f f _ _ . , -.- J -" L Dosad sam većinu svojih istraživanja posvetio tajanstveni]im područjima ba-die je postojala veća vjerojatnost da naiđem na čudnovate i intrigantne prizore, n' vom sam skladištu znao samo da je bilo poput ostalih na okupu: tri razine vi-to s otvorenim stropom i sastavljenim od četiri prostorije - glavne sobe, u kojoj o se nalazili, jednog ureda u daljem desnom uglu, iste zrcalne prostorije u daljem i->vom uglu * otvorene galerije iznad tih ureda. Bio sam siguran da ni iznenadna buka ni glas nisu došli ni iz jednog od tih prostora. Okrenuo sam se oko sebe, frustriran neprobojnom tamom. Bila je nemilosrdna i neumorna kao ctni mrtvački pokrov koji će rne prekriti ako, jednog dana, nakupljena svjetlosna oštećenja usade u moje oći sjeme tumora. Zgradom je odjeknuo zvuk glasniji od onog prvog, odzvanjajući udar metala o metal, sve jače odjckivanje koje je grmjclo kao udaljena topnička paljba. Ovaj put osjetio sam vibracije u betonskom podu, što je sugeriralo da bi izvor uznemirenosti mogao biti ispod glavne razine skladišta. Ispod određenih zgrada u bazi leže tajna područja koja su očito bila nepoznata većini vojnika koji su obavljali obične, časne vojne poslove u Wyvernu. Vrata, nekoć lukavo prikrivena, vodila su iz podruma u niže razine ispod zemlje, u dublje ćelije, i do tajnih komora, još mnogo dublje ispod tih ćeli|a. Mnoge od ovih podzemnih struktura povezane su diljem baze stepenicama, dizalima i tunelima, koje bi bilo mnogo teie otkriti prije napuštanja baze dok još nisu odsvuda uklonili stvari i opremu. Zaista, čak i nakon što su opslužitclji na odlasku ogolili neke od wyvernskih tajni, ne bi bilo moguće postići neke od mojih najboljih otkrića bez pomoći mojeg psećeg pratioca. Njegova sposobnost da otkrije čak i najosjetljivije mirisne ttagove koji probijaju kroz pukotine iz skrivenih soba jednako je zadivljujuća kao i njegov talent za surfanje, iako možda ne tako impresivan kao njegovo umijeće da se dodvori svojim prijateljima da bi dobio drugo pivo, kao naprimjer meni, koji predobro znam da nisam sposoban podnijeti više od jednoga. Neupitno, ova prostrana baza pruža utočište većem broju instalacija koje ostaju dobro skrivene, čekajući da ih netko tek otkrije; svejedno, koliko god da su moja istraživanja bila zanimljiva, povremeno sam se od njih suzdržavao. Kad bih proveo previše vremena u zemlji sjena Fort Wyverna, njezina bi nelagodna atmosfera posta-1 a nepodnošljivom. Vidio sam dovoljno da bih znao da je ova nedođija bila pope mn°8°htojnih tajnih operacija u čiju se mudrost može sumnjati, da su ovdje gurno obavljani brojni i različiti istraživački projekti pokrivani "crnim fondovia °> i da su neki od tih projekata bili toliko ambiciozni i egzotični da prkose razu-jevanju na temelju samo nekoliko ostavljenih zagonetnih tragova. ama ova spoznaja, međutim, nije ono zbog čega se osjećam neugodno u podom svijetu Wyverna. Više uznemiruje dojam. - tek nešto više nego intuicija, ali 29

bez obzira na to vrlo snažan — da dio onoga što se ovdje događalo nije bila samo dobronamjerna budalastosr na višoj instanci, ne samo znanost u službi sulude politike nego čista zloća. Kad bih proveo više od dvije noći zaredom ispod Wyverna, svladalo bi me uvjerenje da su u njegovim ukopanim labirintima oslobođene nepoznate opačine i da neke od njih još lutaju čim pokrajnjim putovima, čekajući da ih netko sretne. Ali onda, nije strah čaj koji me tjera na površinu. To je prije osjećaj moralnog i duhovnoga gušenja - kao da ću, ako predugo tamo ostanem, zadobiti neizbrisivu mrlju na svojoj duši. Nisam očekivao da će ova obična skladišta biti tako direktno povezana s đavolskim susjedstvom ispod zemlje. U Fort Wyvernu, međutim, ništa nije tako jednoscavno kakvim se isprva čini. Sada sam upalio bateriju, relativno siguran da otmičar - ako je to bio onaj kojeg smo slijedili — nije na ovom katu zgrade. Činilo se čudnim da bi psihopat donio svoju malu žrtvu ovamo umjesto na neko osobno i ptivacno mjesto, gdje bi mogao biti sasvim siguran i miran dok zadovoljava svoje perverzne potrebe bez obzira na to kakve one bile. S druge strane, Wvvern posjeduje neki tajanstveni čar, kakav je svojstven mjestima kao što ^.u Stonehengc, velika piramida u Gizi, ruševine Maya u Chichen Itza. Njegov zloćudni magnetizam zasigurno bi privukao poremećenog čovjeka kojega, kao što je često slučaj u takvim stvarima, ne uzbuđuje najviše molcstiranje nevinih, nego njihovo mučenje i zatim brutalno ubijanje. Ovo bi ga čudno mjesto privuklo sigurno kao što bi ga privukla neposvcćena crkva ili trošna stara kuća na rubu grada, gdje je, prije pedeset godina, neki luđak sjekirom isjekao svoju obitelj. Naravno, uvijek je postojala mogućnost da ovaj otmičar uopće nije bio lud, m pervertit, nego čovjek koji radi za bizarne, ali svejedno službene instance u područjima Wyverna koje su možda još rajno aktivne. Ova je baza, iako zatvorena, nepresušno vrelo paranoje. S Orsonom koji je bio odmah uz mene, požurio sam prema uredima na kraju glavne prosto ti je. Za prvu od njih ispostavilo se da je bila ono što sam i očekivao. Ogoljelo mje- : sto. Četiri ptazna zida. Rupa u stropu u kojoj je nekoć bilo postavljeno rasvjetno ] tijelo. U drugom je na podu ležao ozloglašeni Darth Vaden figurica od topljene plastike visoka otprilike sedam centimetara, crno-srebrna. Prisjetio sam se zbirke sličnih igračaka Iz Ratova zvijezda koje sam uhvatio pogledom na polici u Jimrnvjevoj spavaćoj sobi. Orson je onjušio Vadera. "Prijeđi na Tamnu Stranu, Luke", promrmljao sam. U zidu je zjapio veliki pravokutni otvor, s kojega je vojno pustošačko osoblje skinulo par vratnica lifta. Kao tek polovična sigurnosna mjera, jedna je letva bila uglavljena preko provalije u visini struka. Nekoliko elaboriranih čeličnih dijelova opreme, koji su još visili iz zida, ukazivali su da je, u doba kad je Fort Wyvern služio 30

nešto koji se kuckajući rrese. Svejedno sam ugasio svjetlo i još jednom zataknuo bateriju za svoj pojas. Mcvoljko sam vratio Glock u futrolu ispod jakne. Spuštajući se na jedno koljeno, pipkajući sam zagrabio u tintasti mrak koji me okruživao, za koji se činilo da bi mogao biti dubok kao ured u skladištu ili kao milijarde svjetlosnih godina, crna rupa koja povezuje naš čudan univerzum s nekim još čudnijim. Za trenutak mi je srce zalupalo o rebra, ali tada mi je ruka naišla na dragog Orsona, i pogladivši njegovo krzno opet sam se umirio. Stavio je svoju četvttastu glavu na moje podignuto koljeno hrabreći me da ga pogladim i počešem za ušima, od kojih je jedno bilo naćuljeno, a drugo opušteno. Zajedno smo prošli puno toga. Izgubili smo previše ljudi koje smo voljeli. Jednako se bojimo, s podjednako jakim osjećajima, da ćemo biti ostavljeni da se sami suočimo sa životom. Imali smo prijatelje - Bobby|a Hallowaya, Sashu Goodall, još pokojeg - i oni su nam dragocjeni, ali nas dvojica dijelimo nešto što je više od najdubljeg prijateljstva, jedinstveni odnos bez kojeg ni jedan od nas ne bi bio potpun. "Buraz", šapnuo sam. Liznuo mi je ruku. "Moram ići", šapnuo sam, a nisam trebao reći da je tamo kamo moram ići dolje. Niti sam trebao primijetiti da Orsonove bezbrojne sposobnosti nisu uključivale izvanrednu ravnotežu potrebnu da se spusti savtšeno okomitim Ijestvama, šapu po šapu. Bio je talentitan za praćenje tragova, imao veliko dobro srce, neograničenu hrabrost, odanost pouzdanu kao što je zalaz sunca u sumrak, neiscrpnu ljubav, hla-an nos, rep kojim može dovoljno energično mahati da proizvede više struje nego mali nuklearni reaktot - ali kao i svatko od nas, ima svoja ograničenja. lomaknuo sam se u crnilu do rupe u zidu. Naslijepo grabeći jedan od čeličnih tzaca koji su pridržavali uklonjenu policu za utor u zidu, podigao sam se dok nisam o je noge čučao na masivnoj prečki uglavljenoj preko otvora. Posegnuo sam u n e bih li napipao čeličnu Sipku, uhvatio jednu i odbacio se na servisne ljestve. Priznajem, glasniji sam od mačke, ali u stupnju koji bi sarno mišu bio drag. Ne n "Ti insinuirati da posjedujem nadnaravnu sposobnost da trčim preko saga šusta- --...„.u.iđu ud jjusjcuujcm Hrtuiiaianiu spu.>tiuiiuai ua L.^,... ^^^.^ ~-"f," ->^.-~ 'g lesenskog lišća, a da ne proizvedeni i najmanji šum. Moja je neprimjetnost ugmom posljedica triju stvari: najprije, izrazite strpljivosti kojoj me naučio XP; dru-o j> sigumost; s |(0jom sam se nauči0 kretati kroz najmračniju noć; treće, i ne manje v azno, desetljeća provedena u promattanju noćnih životinja, ptica i dtugih stvorenja Inoi obrani, dizalo bilo skriveno iza nečega — možda police s knjigama ili ornaC1 li ii se dao pomaknuti u stranu ili odškrinuti kao vrata. ^ M stali su i kabina i dizala i mehanizam lifta, i brza je upotreba baterije otkri-Od tri razine. Jedini je pristup bio moguć Ijestvama za održavanje koje su ^pričvršćene za unutarnji zid u otvoru. Moj je plijen bio vjerojatno previše zauzet negdje drugdje da bi primijetio nest-• odsiai u otvoru. Zraka je svjedosti tonula u sivi beton dok nije postao jedva lili neeo što ie seansom prizvani oblak duhova koji bijesni nad stolom iuji . & , ka vo lavnom

31

s kojima dijelim svoj svijet. Svaki je od njih majstor tišine kad to treba biti, a češće očajnički treba to biti, jei je noć kraljevstvo grabežljivaca, u kojem je svaki lovac istovremeno i plijen. Spustio sam se iz tame u destiliranu tamu, želeći da mi za ljestve ne trebaju obje ruke i da se umjesto toga mogu spuštati poput majmuna, brzo i okretno, pr|_ državajući se lijevom rukom i $ oba stopala, imajući spreman pištolj. Ali onda, da sam majmun, bio bih previše mudar da se dovedem u ovako riskantan položaj. Prije nego li sam dospio do prve razine podruma, počeo sam se pitati kako je moj plijen sišao po fjestvama natovaren djetetom. Noseći ga preko ramena kao vatrogasci žrtve? Jimmy bi u tom slučaju morao biti vezan oko gležnjeva i zapešća da se ne bi micao i, namjerno ili zahvaćen panikom, otmičara bi izbacio iz ravnoteže Čak i tada, iako je dječak bio malen, bio je znatno opterećenje i stalni uteg koji je pretezao prema dolje, i kojemu se otmičar morao odupirati svaki put kad bi porni-cao ruku od jedne do druge prečke. Zaključio sam da čovjek kojeg sam slijedio mora da je snažan, spretan i samouvjeren kao da je psihotičan. Toliko o mojoj toploj nadi da sam na tragu dežmekas-tom knjižničaru kojega je, ošamućenog i zbunjenog, na ovaj ludi Čin naveo stres zbog prebacivanja sa starog katalogiziranja na kompjuterski sustav. Čak l u tami bez tračka svjetlosti, znao sam kad sam dospio do otvora gdje su nekoć bila vrata lifta koja su vodila u podrum, jedan kat ispod skladišnog ureda. Ne mogu objasniti kako sam znao, ništa bolje nego što mogu objasniti zaplet bilo kojeg filma Jackiea Chana, iako obožavam njegove filmove. Možda se osjetilo povlačenje zraka ili miris ili rezonanca, tako suptilno da sam to tek podsvjesno zapazio. Nisam mogao biti siguran da je to razina na koju je orrničar odveo maloga. Mogao je orići i dublje. Napeto osluškujući, nadajući se da ću ponovo čuti trolovski duboki glas ili neki drugi zvuk koji bi me usmjerio, visio sam kao pauk na opsesivno dobro organiziranoj mreži. Nisam namjeravao proždrijeti neoprezne muhe i moljce, ali što sarn duže napeto stajao u mraku, više sam imao osjećaj da konačno ipak nisam pauk, da nisam jelac nego jelo, i da se mutantska tarantula velika kao samo dizalo penje iz rupe ispod, Škljocajući bešumno svojim oštrim čeljustima. Moj je tata bio profesor poezije i u djetinjstvu mi je čitao stihove iz čitave povijesti, od Homera preko dr. Seussa, Donalda Justicea do Ogdena Nasha, što ga čini djelomično odgovornim za rnoju baroknu maštu. Za ostatak bi trebalo okriviti onaj prije spomenuti obrok od sira, kruha s lukom i ljutih meksičkih feferona. Ili bi to trebalo pripisati jezivu ugođaju i stvarnosti Fort Wyverna, jer bi ovdje čak i racionalan čovjek mogao imati svako pravo da se bavi mišlju o divovskim proždrljivim paucima. Nemoguće je ovdje nekoć bivalo moguće. Da je odvratno paukasto stvorenje koje sam vidio u mislima bilo samo greška mojeg rate i moje prehrane, tada mi mašta ne bi smislila prozaičnog pauka, nego sliku Grinča kako se cereći penje prema meni. Dok sam nepomično visio na Ijestvama, naccreni je Grinč sve brže postajao neizrecivo strasnija slika nego što bi to mogao biti b0o kakav pauk, dok zgradu nije 32

aopirao s ove razine, a ne sa zadnjeg kata u dnu jame. 'i 'II ivav ^"-^ -——— - l f ^ • jcoro ne baš ugodan: znojio sam se, dijelom od napora, a dijelom zbog najave skorog susreta. Objesivši se na ljestve jednom rukom, napipao sam otvor u zidu, posegnuo unutra i otkrio metalni držač na dovratku, što mi je pomoglo pri prijelazu s Ijestava na prag. Preko ovog orvora nije bila uglavljena nikakva barikada pa sam lako prešao iz otvora za lift u potpodrum. Iz destiliranog mraka u redukciju mraka. Izvlačeći Glock, postrance sam se udaljio od otvora za dizalo, stružući leđima po zidu. Beton je bio hladan čak i kroz izolaciju slojeva moje jakne i pamučnog pulovera. Preplavila me mala navala ponosa zbog onoga što sam postigao, začudno makar i kratkotrajno zadovoljstvo što sam dospio doći tako daleko, a da me ne orkri-ju. Ugodan je osjećaj gotovo trenutno nestao pred jezom kad je moj razumniji dio zahtijevao znati što sam ovdje dovraga radio. činilo se da me nešto nerazumno privlači, vuče, u još veću — nemoguće probojnu - tamu, u srce crnila, gdje je mrak zgusnut kao što je bio trenutak prije nego je Veliki prasak ispljunuo kozmos, a kad jednom stignem tamo, izvan dohvata svake nade za svjetlom, nešto će me smlaviti tako da mi iz uma i tijela istisne svaki trag užasnutog duha kao sok iz grožđa. čovječe, trebao sam pivo. Nisam ponio ni jedno. Nisam mogao dobiti ni jedno. Pokušao sarn umjesto toga polako duboko disati. Kroz usta, da svedem zvukove na najmanju moguću mjeru. Za svaki slučaj, ako mržnjom ispunjeni rrol pu/.i prema meni naoružan cirkularnom pilom, s jednim kvrgavim prstom na sklopki za uključivanje. oani sam sebi najgori neprijatelj. Ovo, više nego bilo koja druga značajka, do- ^uje moju temeljnu humanost. r ak ni izdaleka nije imao tako dobat okus kao hladna Corona ili Heineken. lm*o je ponešto gotču notu. ^ u ci put kad krenem u lov na zlikovce, morar ću ponijeti prijenosni hladnjak i piva. P un nažan odjek udarca, trgnuvši me natrag u stvarnost. Bio je isti kao i prvi protresao s ^ ^ čelična vrata koja su zalupila u nekim čeličnim vrati me udar koji uk je dopirao jednu ili dvije razine ispod mene. izazivajući paukovo ždrijelo ili Grinča, spustio sam se još jedan kat, do sljede- - elu. nrvora u tuneu. . I t dok sam dolazio do ovog drugog podzemnog kata, začuo sam mumljajuc, ^određeniji ; }(JŠ neraiumljiviji nego šro je bio prije. Neupitno je, međutim, s, neo irao s OVL i""""-.- - - -- '" - . ... Navino sam se prema vrhu Ijestava. Orson mora da pilji dolje, jednako sli,ep me vidi kao što sam i ja bio za njega, njušeći moj umirujući miris. Umirujući i 33

Za trenutak sam se podmićivao mislima na dva i pol metra visoke staklene va_ love koji iščekuju daskaše, sve ledeno-hladne pive i tacose te ljubavno prevrtanje sa Sashom, koji su me čekali, sve dok osjećaj straha i panični napad klaustrofobije nije postupno nestao. Nisam se sasvim smirio dok nisam mogao u mislima prizvati Sashino lice. Njezine sive oči čisre kao kiša. Njezinu raskošnu kosu boje mahagonija. Oblik njezinih usta zakrivljenih smijehom. Ono što je zračilo iz nje. Budući da sam bio oprezan, otmičar sigurno nije bio svjestan da sam ovdje, što je značilo da ne bi imao razloga obavljati svoj posao bez pomoći svjetiljke. Nemogućnost da vidi užas svoje žrtve umanjilo bi njegovo izopačeno zadovoljstvo. Potpuna tama činila mi se dokazom da nije bio opasno blizu, nego u nekoj drugoj prostoriji, zatvorenoj, ali nedaleko od ove. Odsutnost krikova mora značiti da još nije dirao dijete. Za ovog bi grabežljiv-ca zadovoljsrvo slušanja bilo jednako zadovoljstvu gledanja; u vrisci svoje žrtve čuo bi muziku. Ako nisam mogao orkriti ni najmanji nag svjetiljke uz koju je radio, ni on neće moći vidjeti moju. Dohvatio sam bateriju iz pojasa i upalio je, Bio sam u običnom prostoru ispred dizala. Nadesno i iza ugla otkrio sam hodnik koji je bio prilično dugačak i možda koja dva i pol metra širok, s pepeljasto sivim keramičkim pločicama na podu i na mjestu izlivenim betonskim zidovima obojanim u blijedu plavu boju sa sjajnim odsjajem. Vodio je u jednom smjeru: ispod dužine skladišta koju sam nedavno prešao na prizemnoj razini. Do ove dubine nije doseglo mnogo prašine, a zrak je bio nepomičan i hladan kao u mrtvačnici. Pod je bio previše čist da bi otkrio tragove. Iz stropa nisu bile izvađene fluorescenrne žarulje i rasvjetne ploče. Za mene nisu predstavljale nikakvu opasnost jer ove zgrade više nisu bile priključene na izvore električne energije. Ranijih sam noći otkrio da je vladina operacija spašavanja odnijela predmere od vrijednosti samo u ograničenim područjima baze. Možda su, usred procesa, ra-- čunovode Ministarstva obrane zaključili da je taj trud skuplji nego otpis vrijednosti preostalih, stvari. S moje lijeve strane nije bilo orvora u zidu. Na desnoj strani ležale su sobe čekajući iza brojnih neobojanih vrata od nehrdajućeg čelika bez oznaka bilo kakve vrsre. Čak i ako se trenutno nisam mogao konzultirati sa svojim psećim bratom, bio sam sposoban da sam zaključim kako je zvukove koji su me doveli ovamo dolje sigurno proizvelo lupanje tim vratima. Hodnik je bio tako dugačak da mu moja baterija nije mogla doseći kraj. Nisam mogao vidjeti koliko je bilo soba, je li manje od šest ili više od Šezdeset, ali pretpostavljao sam da su dječak i njegov otmičar u jednoj od njih. Činilo mi se da baterija u mojoj ruci posta je vruća, ali znao sam da vrućina nije stvarna. Svjetlo nije bilo intenzivno i nije bilo upravljeno prema meni; držao sam 34

o s e a , ' to okrugle drske, vrata su imala kvaku, a umjesto ključanice, bio je pro-etsku karticu. Elektronske btave bile bi onesposobljene kad je baza na-li bi se automatski isključile nakon što je prekinut dovod struje. p islonio sam uho na vrata. Iznutra se nije čuo nikakav zvuk. ?ustro sam pritisnuo kvaku. U najboljem sam slučaju očekivao tanak, izdaj-• \r- krik a u najgorem "Haltelujah Chorus- iz Handelova Mesije. Umjesto toga, " . je i,iia bešumna kao da je bila tek jučer postavljena i podmazana. Tijelom sarn gurnuo vrata, držeći u jednoj ruci Glock, u drugoj bateriju. Prostorija je bila velika, otprilike dvanaest metara široka i dvadeset i pet metara , Mogao sam samo nagađati prave mjere, jer moja mala baterija jedva da je osvijetlila širinu prostora i nije mogla prodrijeti cijelom dubinom. Koliko sam mogao vidjeti, nisu bili ostavljeni nikakvi strojevi, namještaj ili oprema. Najvjerojatnije je sve bilo odvučeno u maglom zavijenc planine Transilvanije da bi se dopun'o laboratorij Victora Frankensteina. Cijelim prostranim sivim podom od keramičkih pločica bilo je rasuto na stotine malih kostura. Na trenutak, možda zbog krhkih grudnih koševa, pomislio sam da su to ostaci ptica - što nije imalo smisla, jer ne postoje pernate vrste koje preferiraju podzemni let. Dok sam plesao svjetlom po nekoliko izbijeljenih lubanja i dok sam zapažao l njihovu veličinu i nedostatak krilnih struktura, shvatio sam da to moraju biti kosturi štakota. Stotina štakora. Većina je kostura ležala zasebno, svaki odvojen od drugog, ali na mjestima su bile hrpe kostiju, kao da se nakupina halucinirajući!! glodavaca međusobno ugušila boreći se za istu umišljenu komadinu sira. Najčudniji od svega bili su uzorci koje su tvorile lubanje i kosti koje sam tu i tamo zapazio. Činilo se da su ovi ostaci čudno postavljeni - ne kao da su štakori nasumicno umrli, nego kao da su se mutno položili s pomnoscu sličnoj onoj elaboriranih veves linija haićanskih voodoo svećenika. Znani sve o veves jer je moj prijatelj Bobby Halloway jednom hodao sa strašno 'godnom surfericom, Holly Keene, koju je strašno zanimao voodoo. Veza nije Potrajala. e je dizajn koji predstavlja lik i moć astralne snage. Voodoo svećenik priprea pet velikih bakrenih sudova, a u svakome je različita tvar: bijelo brašno, grubo o kukuruzno brašno, crveni cigleni prah, ugljen u prahu, smrvljeni otrovni od • V ' m sllP scanciJ ama stvara posvećene uzorke na rlu, puštajući svaku da u ^ jerenoj količini curi Iz njegove skupljene šake. On mora biri sposoban nacrtati "tual me S vevK slobodnom rukom, po sjećanju. Čak i za najjednostavniji erli - n ° Je nekoliko veves da bi privukli pažnju bogova na Oumphor, hram, 61 se lzvodi ritual. 35 A Ve od jarkih leća. Svejedno, toliko sam bio navikao izbjegavati svjetlost, prste p držeći predugo njezin izvor, počinjao osjećati nešto Što je nesretni sal" osjećati kad je, poletjevši preblizu suncu, namirisao goruće perje. a mesto klučanice, bio n n ru

Holly Keene prakticirala je bijelu magiju, samozvanu Hougnon, a ne crnu ma, giju Bocor. Rekla je da je stvarati zombije oživljavajući mrtve, bacati kletve koje Sll pretvarale živa srca neprijatelja u raspadajuće pileće glave i takve stvari najgore rno.. guće sto netko može napraviti - ćak i ako bi, kako je jasno dala do znanja, ona mo_ gla napraviti te stvari odricanjem od svoje prisege Hougnonu i uzimajući člansku js. kaznicu Bocor, Biia je u biti draga osoba, iako malo čudna, i jedini put kad sarn 5= nelagodno osjećao u njezinu društvu, bilo je kad je sa strasnom zauzetošću tvrdi|a daje najveći rock'n'roll bend svih vremena bio Partridge Famiiv. No, dobro, štakorski kosturi. Mora da su već dugo bili ovdje, jer na njima nijbilo nikakvog tkiva - koliko sam mogao vidjeti ili proučiti. Neki su bili bijeli; drugi mrljavo žuti ili hrdavo crveni, pa čak i crni. Osim nekoliko razbacanih sivih čuperaka dlake, Štakorska krzna iznenađujuće nisu preživjela raspadanje. To me navelo da se nakratko zapitam jesu li tijela tih stvorenja odnckuda donesena, a njihove prokuhane kosti netko kasnije ovdje složio S izopačemjim motivima od onih Holly Keene, Bocom u bikiniju. Zatim sam, ispocl mnogih kostura, vidio da je keramički pod umrljan. Činilo se da je ovaj ostatak ogavnog izgleda gumast, ali se vremenom sigurno osušio, jer bi inače ispuštao snažan zadah u prohladni suhi zrak. U duboko skrivenim prostorima ovog mjesta izvodili su se eksperimenti genetičkog inženjeringa — možda se, još uvijek izvode — s katastrofalnim ishodima. Štakori su široko korišteni u medicinskim istraživanjima. Nisam imao dokaza, samo obilje razloga, pretpostavljati da su ovi glodavci bili sudionicima jednog od tih eksperimenata, iako nisam mogao domisliti kako su ovdje završili, ovako. Misterij veve štakora bila je samo još jedna od enigmi kojih je Fort Wyvcrn praktički neiscrpni izvor i koji nije imao nikakve veze s važnijim mistenjem nestanka Jimmvja Winga. Barem se nadam da nije. Bože sačuvaj da otvorim sljedeća vrata, niže hodnikom, i otkrijem ritualno porazmještane kosture petogodišnjih dječaka. Koraknuo sam unatrag, izlazeći s glodarskog ekvivalenta legendarnim grobljima slonova, zatvarajući vrata s tako natprirodno tihim šldjocajem da bi ga čula samo mačka na metafetaminima. Kratak luk baterijom koja mi je sve više palila ruku otkrio je da je hodnik još bio prazan. Otišao sam do sljedećih vrata. Nchrdajući čelik. Neoznačetia. Kvaka. Potpuno identična prethodnim. Iza je bila soba veličine one prve, minus štakorski kosturi. Pod s keramičkim pločicama i obojeni zidovi blistali su kao da su ulašteni. Laknulo mi je pri pogledu na prazan pod. Dok sam izlazio iz druge sobe i tiho zatvarao vrata, ponovo se začuo rrolov glas, bliže nego prije, ali još previše prigušen da bi bio razumljiv. Hodnik je i dalje bio prazan iza i ispred mene. Za trcnurak je glas postao glasniji i Činilo se da se primiče, kao da govornik prilazi vratima, da bi izašao na hodnik. 36

sam ugasio bateriju. mene se ponovo sklopila klaustrofobična tama, mekana kao ogrtač s ka-koju nosi Smrt i gotovo jednako dubokim džepovima. ; nastavio gunđati nekoliko sekundi - ali se zatim naglo prekinuo, naizusred rečenice. . m J3ČUO zvuk otvatanja vrata ili bilo kakav zvuk koji bi upozorio na to da ' ušao u hodnik. Osim toga, kad bi konačno došao, izdalo bi ga svjetlo. Još . . j|n; ovdje - ali instinkt me upozoravao da ću uskoro imati društvo. sam gio sam blizu zida, gledajući suprotno od smjera iz kojega sam stigao, prema „eUtiaženim područjima. . . . . . Ugašena je baterija sada bila hladna u mojoj ruci, ali se pištolj cimo vrućim. Što ie tišina duže trajala, to se više činilo da gubi dno. Uskoro sam se našao u h'su i zamišljao kako me nešto uvlači u sebe, dolje, dolje, kao ronioca opterećenog utezima oko pojasa. Tako sam napeto osluškivao da sam bio napola uvjeren da mogu osjetiti fm e dlačice kako vibriraju u mojim usnim kanalima. A ipak sam mogao čuti tek jedan zvuk, a on je bio samo unutarnji: snažan, pulsirajući tutanj mog vlastitog srca, brži nego je normalno, ali ne sumanut. Kako je vrijeme prolazilo bez buke ili iznenadnog tračka svjetla iz vtata koja se otvaraju u hodniku, rasla je vjerojatnost da se, usprkos onome što ml je govorio instinkt, trolov glas prije povlačio nego približavao. Ako se otmičar i dječak kreću i odlaze od mene, rnogao bih izgubiti njihov trag ne približim li im se. Upravo sam htio ponovo upaliti bateriju kad me je pottesao drhtaj praznovjerne groze. Da sarn bio na groblju, bio bih ugledao duha kako kliže na mjesečinom zaleđenoj travi medu grobovima. Da sam bio na dalekom sjeveru zemlje, bio bih vidio Velikog Snježnog Čovjeka kako drka medu drvcćem. Da sam bio ispred neke garaže, bio bih na nebu ugledao Isusovo lice ili Majku Božju koja upozorava na Apokalipsu. Međutim, bio sam u utrobi Wyverna gdje nisam mogao vidjeti bilo prokleto Sto, tako da sam samo mogao osjećati, a ono što sam osjećao bila je prisutnost, aura, poput pritiska, kako vitla, pomalja se, ono što mediji ili psihotici zovu biće, duhovna sila koja ne može biti zanijekana, koja mi je smrznula krv do dna duše. DIO sam s tim suočen lice u lice. Nos mi je bio samo centimetrima udaljen od jegova nosa, pretpostavljajući da je to imalo nos. Nisam mu mogao osjetiti dah, l '10 dobro, jer dah mora da mu je imao miris raspadajućeg mesa, zapaljenog i svinjskoga gnoja. Očito se moja nuklearna mašta približavala točki taljenja. ao sam si da to nije stvarnije od moje grozničave vizije divovskog pauka u TU za dizalo. 7 r ' a 'lowaykažedaje moja mašta cirkus s tri stotine arena. Trenutno, bio K . reni ^vješto devedeset devet, u kojoj su slonovi plesali, klaunovi vozili kolislavn' - ° Vl toz zapaljene obruče. Došlo je vrijeme da odstupim, ostavim Sacor> odern kupiti kokice i Coca-Colu, smirim živce, ohladim. 37

Posramila me spoznaja da nemam hrabrosti upaliti bateriju. Suspregnuo ^ strah od onoga što se moglo naći sa mnom oči u oči. Iako je dio mene htio vjerovati da patim od lančane reakcije mašte u bijegu iako sam vjerojatno ustvari sam sebe raspaljivao, posrojao je dobar razlog za strah One prije spomenute eksperimente genetičkog inženjeringa — a neke od njih je kre irala moja majka, koja je bila genetički teoretičar — u konačnici nije bilo moguć konrrolirari. Unaroć visokom stupnju biološkog osiguranja, dizajnirani uzorak re crovirusa izašao je iz laboratorija. Zahvaljujući izvanrednim talentima ovog novon virusa, stanovnici Moonlight Baya - i, u manjoj mjeri, ljudi i životinje u području izvan njega — ... mijenjaju se. Dosad su promjene bile uznemiravajuće, ponekad zastrašujuće, ali, osim nekoliko zamjetnih i/nimaka, bile su dovoljno prikrivene da su vlasti uspješno skrivale istinu o katastrofi. Čak i u Moonlight Bavu, najviše je nekoliko stotina ljudi znalo što se događa, l sam sam saznao tek mjesec dana prije ove travanjske noći; kad mi je umro otac, koji je znao sve sttahovite pojedinosti i koji mi je otkrio stvari za koje bih sada želio da ih ne znam. Ostatak stanovnika gtada živi u sretnom neznanju, ali oni neće moći još dugo biti izvan dohvata istine jer mutacije možda neće ostati suptilne. To je bila pomisao koja me paralizirala kad sam se, ako se može vjerovati instinktima, našao licem u lice s nekom prisutnošću u sljepačkom mraku hodnika. Sada mi je srce lupalo kao ludo. Zgadilo mi se. Ako sad ne preuzmem kontrolu nad sobom, ostatak života morat ću provesti spavajući pod krevetom, samo da bih bio siguran da se babaroga ne može uvući medu opruge kteveta dok ja snivam. Držeći neupaljenu barcriju u čvrstom stisku palcem i kažiprstom, s tri ostala prsta ispružena, namjetavajući si dokazati da ova praznovjerna jeza nije imala nikakva uporišta u činjenicama, posegnuo sam u zagrobnu ramu. I dotaknuo lice. 38

usta. jedna strana nosa. Ugao 1 - scuknuo. Dok sam posrtao natraške, uspio sam upaliti bateriju. V!LJ""- Satn ' USC lako je zraka svjetlosti bila uperena u pod, osvijetlila je dovoljno da otkrije biće • red mene. Nije irnalo isrurene očnjake, niti oči pune ubojite vatre, ali je bilo tva-' o čvršće nego ektoplamia. Na sebi je imalo kaki hlače, nešto što je izgledalo kao -.ura polo-majica, i bademasto smeđu sportsku jaknu. Sve u svemu, to nije bilo ne-^o s one sttane groba, nego nešto s muškog odjevnog odjela robne kuće. Bilo mu je orprilike tridesetak godina, visok možda metar sedamdeset, krupan poput bika koji stoji na stražnjim nogama u Nike renisicama. Kratko ošišane crne kose, očiju žuto-ludih kao u hijene i debelih crvenih usana, izgledao je prekrupan da bi bešumno klizio kroz neprozirnu tamu. Zubi su mu bili mali kao zrna bijelog kukuruza, a osmijeh mu je bio hladan prilog, koji je servirao u velikodušnoj porciji kad je zamahnuo palicom koju je držao. Srećom, bio je to komad daske a ne željezna cijev, i bio je preblizu da bi izveo zamah u luku koji lomi kosti. Umjesto da se pri pogledu na letvu povučem, zakoračio sam prema tipu kako bih minimalizirao udar, istovremeno pokušavajući izvući Glock prema njemu, zaključivši da će ga sam pogled na pištolj natjerati da se povuče. Zamahnuo je daskom, ne iznad glave, ne poput dtvosječe koji rukuje sjekirom, nego nisko sa strane, kao igrač golfa pri početnom udarcu. Zahvatio mi je lijevi bok i udario me ispod ruke. Udarac nije bio fatalan, ali je neupitno bio bolniji od japanske terapeutske masaže. Baterija mi je poletjela iz ruke, obtćući se u zraku. Žute su mu oči bljesnule. Znao sam da je zapazio pištolj u mojoj lijevoj tuci i da ga je to neugodno iznenadilo. Baterija je prevtćući se udarila u zid nasuprot, odskočila na pod a da se leće niu razbile, i stala se okretati kao u igri s bocom, bacajući po sjajnim plavim zidovima svjetlosne spirale. Još dok je baterija klcpctala po podu, moj se nasmiješeni napadač uzdigao da l jednom zamahne, držeći ovaj put batinu kao bejzbolsku palicu. Uzdrman ptvim udarcem, upozorio sam ga: "Nemoj." J egove žute oči nisu pokazivale straha pred pištoljem, a izraz na njegovu sir °kom tupom licu bio je nemilosrdan bijes. °k sam se ugibao udarcu s puta, ispalio sam jedan metak. Batina je zasjekla sr|agom koja bi bila dovoljna da mi u lijevu sljepoočnicu zabije krhotine kostiju 4 sta. Mali mi je prst skliznuo preko gumaste usne, mokrih zrak 39

i komadiće drveta da ga nisam uspio izbjeći, dok se 9-milimetarski grumen bučno ali bezopasno, odbijao od £ida do zida betonskog hodnika. Umjesto da ponovi udarac, pustio je da ga palica zanese cijelih tristo šezdeset stupnjeva. Dok je zarotirana baterija usporavala, napadačeva se iskrivljena silueta stala okretati hodnikom u krug, u krug, i opet u ktug, kao konj na vrtuljku, i k^ sam zateturao nattaške na prazan zid nasuprot vratima, navalio je na mene iz svoje vlastite galopi raj uče sjene. Bio je nabijen kao kocka sprešanog automobila na otpadu, sjajnih očiju bez dubine, lica zgrčenog i zajapurenog od razjarenosti, ukočenog i neveselog osmijeha Činilo se da je taj bio rođen, odgojen, obrazovan i izučen samo za jednu svrhu: da me zatuče u kašu. Nije mi se sviđao taj čovjek. Ipak ga nisam htio ubiti. Kao što sam već rekao, nisam baš nešto za ubijanje. Surfam, čitam poeziju, i sam ponešto pišem i volim o sebi misliti kao o renesansnom čovjeku. Mi, ljudi renesanse, općenito ne ptibjegavamo krvoproliću kao prvom i najlakšem rješenju problema. Mi mislimo. Razmišljamo. Tonemo u misli. Važemo moguće učinke i analiziramo složene moralne posljedice svojih djela, radije primjenjujući uvjeravanje i pregovore umjesto nasilja, nadajući se da će svaki sukob završiti rukovanjem i obostranim poštovanjem ako već ne zagrljajima i izlasci^ ma na večeru. Zamahnuo je daskom. Sagnuo sam se, provukao se postrance. Batina je tako snažno udarila o zid da sam gotovo mogao čuti kako potmule vibracije putuju cijelom dužinom drveta. Daska mu je ispala iz obamrlih ruku i živahno je opsovao. Šteta Što to ipak nije bila željezna cijev. Povratni bi udarac mogao biti dovoljno^ gadan da mu olabavi nekoliko mliječno bijelih dječjih zuba i natjera ga da plačljive zazove mamu. "Dobro, sad je dosta", rekao sam. ' ai Napravio je prostačku kretnju i, protežući svoje snažne ruke, dograbio palicu s ™ poda, psujući me. Izgledalo je da ga oružje malo, ako ikako, plaši, vjerojatno jer ga je moja nevoljkost da ga upotrijebim, osim što sam ispalio upozoravajući pucanj, uvjerila da sam ionako prevelika kukavica da bih pucao. Nije me se dojmio kao posebno inteligentna jedinka, a glupi su ljudi često opasno sigurni u sebe. Njegov govor tijela, prepreden izraz u očima i iznenadni podsmijeh govorili su mi da će odglumiti, lažirati, još jedan zamah batinom, ali da ga neće provesti do kraja. Navalit će na mene na neki drugi način kad odreagiram na lažni pokret. Možda će mi palicu poput koplja zarinuti ravno u grudi, nadajući se srušiti me i zatim mi raznijeti lice. lako volim o sebi misliti kao o čovjeku renesanse, nije bilo vjerojatno da bi uvjeravanje i pregovaranje u ovoj situaciji iznjedrilo plodove, a sasvim sigurno ne 40

, • misliti kao o mrtvom čovjeku renesanse. Kad je odglumio udarac, nivolim ° vidim kakav je gad imao plan. Uz isprike posvudašnjim pjesnicima, 53111 ^ • a i osjetljivim dušama, povukao sarn okidač. ° A sam se da ću ga pogoditi u rame ili ruku, iako mislim da samo u fil-ožete sa sigurnošću računati da čovjeka ranite, a ne ubijete. U pravom žinl ° Vlin "ka fizika * sreca zcznu scvar - Najčešće je mnogo veća vjerojatnost da će, VOIU' ^ aiboljirn namjerama, ljubazni meci za ranjavanje probiti tipu mozak ili mu unatoč ^^ ^^ odbiti se od prsne kosti i završiti usred srca - ili ubiti dragu balu koja pe" kekse šest ulica dalje. Ovaj put, iako nisam ispalio još jedan pucanj upozorenja, promašio sam njegoruku srce, mozak i sve ostalo što bi krvarilo. Panika, fizika, sreća. Metak vo ratne, i ' ... i. - . -i j-. • j nio njegovu batinu, zasipajuci mu lice iverjem i komadićima drva. Odjednom, uvjeren u svoju vlastitu smrtnost i prepoznavši jedinstvenu opas-sr koju predstavlja sukob s tako jadnim majstorom u gađanju kao što sam ja, lisac je odbacio svoju priručnu toljagu, okrenuo se i potrčao natrag prema dizalu. Odmaknuo sam se kad sam vidio da će hitnuti batinu, ali mi je u rukavu ponestalo odličnih poteza. Umjesto da se uklonim, lukavo sam naletio pravo na letvu, i pao pogođen p.eko prsiju. Počeo sarn se dizati još dok sam padao, ali kad sam uspio ponovo stati na noge, moj se napadač približavao kraju hodnika. Noge su mi bile dulje nego njegove, ali ga ne bi bilo lako dostići. Ako tražite nekoga tko će nastrijeliti čovjeka u leda, ja nisam vaš čovjek, bez obzira na okolnosti. Moj je napadač sretno zakrenuo za ugao u pretprostor lifta — gdje je upalio svoju vlastitu bateriju. Iako sam htio uhvatiti rog kretena, prioritet mi je bio naći Jimmvja Winga. Dječak je možda bio ozlijeđen i ostavljen da umre. Osirn toga, kad otmičar stigne do vrha Ijestava, čekat će ga zubato iznenađenje. Orson neće dopustiti tipu da izađe iz otvora za lift. U ttku sam pokupio bateriju i požurio do trećih vrata u nizu duž hodnika. Bila su odškrinuta te sam ih gurnuo širom ih otvorivši. *->d tri sobe koje sam dosad istražio, ova je bila najmanja, za više od polovicu manja od druge dvije, tako da je svjetlo dosezalo od zida do zida. limmv nije bio ovdje. Je mi zanimljivi predmet bila je nagužvana žuta krpa otprilike tri metra od a • otovo sarn je zanemario, nestrpljiv da provjerim sljedeća vrata u hodniku, sam ipak ušao unutra i, onom rukom kojom sam držao pištolj, digao krpu nik V l"'^ . a ' ne^° mekar" pamučni gornji dio pidžame. Okrugli ovratsldvi uT0 otP r '"''e ptitnjerene petogodišnjaku. Na prsima, crvenim i crnim ovima bilo je ispisano/"£ Knigfot. ™adna slutnja osušila mi je usta. rS ° na IZ k ucc LiUy Wing, već sarn bio nerado zaključio da ga više P 'ti, ali sam si nakon toga, usprkos svojem razumnom rasuđivanju, 41 ne

^ dopustio da se previše nadam. LI ovom nesigurnom prostoru između rođeni, . smrti, posebno ovdje, na kraju svijeta, u Moonlight Bayu, nada nam je bila jednak neophodna kao i hrana i voda, ljubav i prijateljstvo. Kvaka je, međutim, u tome H $c treba sjetiti da je nada pogibeljna, da ona nije most od čelika i betona preko n j-tavnosri između ovog trena i svjetlije budućnosti. Nada nije jača od drhtavih Un rose povješanih o nit paukove mreže, i ona sama ne može izdržati užasan teret tip, kobnog uma i izmučenog srca. Zato što sam volio Lilly tolike godine - sada kao pr' jatelj; nekad dublje nego Sto se vole čak i najdraži prijatelji - htio sam je poštedi? • najgore od svih nedaća, gubitka djeteta. Želio sam to očajnijc nego što sam toga bi svjestan, i posljedično potrčao mostom nade, visokim zakrivljenim lukom, koii s sada raspao kao ljetna paučina, i upravio svoju pažnju na bezdan ispod sebe. Stežući u tuci pidžamu vratio sam se u hodnik. Začuo sarn djcčakovo ime, "Jimmy", prije nego sam shvatio da sam ja bio ta! koji ga je tiho izgovorio. Ponovo sam ga zazvao, ovaj put ne sotto voće nego iz sveg glasa. Mogao sam isto tako i zamrmotiti jet mi ktik nije izazvao glasnijeg odgovora nego šapat. Nisam bio iznenađen. Nisam m očekivao odgovor. Smotao sam Ijutito pidžamu l nagurao je u džep jakne. Nakon što mi se rasplinula iluzija nade, mogao sam jasnije sagledati istinu. Dječak nije bio ovdje, ni u jednoj od ovih soba u hodniku, niti na katu ispod ovoga, niti na katu iznad. Bio sam pomislio cia je otmičaru moralo biti teško spustiti se servisnim Ijestvama s Jimmvjem, ali Jimmv nije ni bio s njim. Zutooki gad u jednom je trenu shvatio da ga slijedi čovjek- i pas. Ostavio je Jimmvja negdje drugdje prije nego je ponio gornji dio pidžame - koji je bio natopljen dječakovim mirisom - u štakorske katakombe ispod skladišta nadajući se da će nas navesti na ktivi ttag. Sjetio sam se kako je Orson postao neodlučan nakon Sto me tako uvjereno doveo do ulaza u skladište. Netvozno je lunjao naprijed-na trag u servisnom prostoru, njušeći zrak, kao da je zbunjen kontfadiktotnim isparinama. Nakon što sam ušao u skladište, Orson je odano ostao 112 mene kad nam je pažnju privukao zvuk iz dubine zgrade. Kad sam našao Darth Vader figuricu, bio sam zaboravio Orsonovo oklijevanje i bio uvjeren da sam blizu toga da nađem Jimmvja. Sad sam trčao prema otvoru za lift, pitajući se zašto nisam čuo lajanje ili rezanje. Očekivao sam da se otmičat iznenadi kad otkrije da ga na prizemnom nivou čeka pas. Ali ako je znao da ga netko ptan i ako se potrudio da upotrijebi pidžamu da postavi lažni ttag, možda je bio spreman na Orsona. Kad sam stigao do otvora, bio je prazan. U tunelu nije bilo traga rumenoj svjetlosti koju sam spazio čas ptije nego sam ušao u treću sobu i našao pidžamu. Upravio sam svoju bateriju gote prema skladištu, zatim dolje prema dnu otvora, jedan kat niže. Ni u jednom smjeru nije bilo traga mojem plijenu. Mogao je isto tako i sići. Možda je bio bolje upoznat s ovim dijelom wyverfl-skog labirinta nego ja. Ako je znao za neki prolaz koji je spajao najnižu razinu diSta s nekim dtugim mjestom u vojnoj bazi, otišao bi tim pokrajnjim putem 42

.'edno, namjeravao sam se popeti gore i naći Orsona čija me trajna šutnja nniavala. sam riskirati da se penjem s jednom rukom natovatenom, ali nisam ' držati oboje, i bateriju i pištolj, i uz to održavati ravnotežu. Clock neće biti ' • ' ako ne budem mogao vidjeti da je nevolja na putu, tako da sam ga stavio održao svjetiljku. ,m se uspinjao s drugog podzemnog kata prema prvom, postao sam uv- -irar niie otišao skroz do prizemlja skladišta. Popeo se samo jednu raži- — i"„|,„^ ;Q ratno notmt trola ! je vrhu eksploziv za uoijaujc „.u,o.,... r—. Usporio sam i konačno stao ptije nego što sam dospio do pravokutne crne rupe u zidu tunela. Nekoliko prečki ispod njega, zaigrao sam svjetlom po niši ispred orvota, ali bio sam pod kutom koji mi nije dopuštao da vidim mnogo više od sttopa. Neodlučan, visio sam na Ijestvama, osluškujući. Konačno sam prevladao svoju prestravljenost, podsjetivši se da bi svako odlaganje moglo biti pogubno. Na koncu konca, odozdo je iz jame ptema meni puzala ogromna mutant-tarantula, dok joj je otrov kapao iz nazubljenih čeljusti, razjarena jer me nije dohvatila kad sam lilagio. Ništa nam ne daje više hrabrosti nego želja da izbjegnemo situaciju u kojoj ćemo ispasti potpuni idioti. Ohrabren, brzo sam se uzverao kraj podruma na prvoj podzemnoj razini, do glavnog nivoa, u ured u kojem sam ostavio Orsona. Niti sam bio tupim ptedme-tom smlavljen u kašu, niti su me iskomadale divovske paukove ralje. Mojeg psa nije bilo. Još jednom izvlačeći pištolj, požutio sam iz ureda u golemu glavnu prostoriju skladišta. l reda mnom je poletjelo jato sjena, zatim me zaokružilo da bi, još se više stisnuvši, zasjelo Iza mene. "Orson!" F-ad mu okolnosti nisu ostavljale alternativu, bio je prvoklasni borac - moj pas - i bio je uvijek pouzdan. Ne bi bio dopustio otmičaru da prođe, barem ne 0 ne cestarine. U uredu nisam primijetio krv, a nije je bilo ni ovdje. "Orson!. njegova imena prenijela se valovitim čeličnim zidovima. Ponavljanje tih. . . slogova podsjetilo me je na crkveno zvono koje odzvanja u daljim, što čen ' ° SP r0voc ' a ' ' u utrm mi se podigla živa slika dobrog Orsona kako leži istu1 Pogažen, sa sjenom smrti u očima. , limunsko'kiseim pogledom, pre a„ .... _. l otvor. Nagnut će se, nasmiješiti ne bi li otkrio svoje poredane Kukaste žabice utj me pO glavi drugom palicom. Možda je ovaj put čak otkrio neko bolje oružanu kukastom strelicom na dom. nuti m Po „", 2o ;P i:rL ;^u „"[U&nU .=*-" "*om", -*: MKE,^W.-"** p"- T*"k° °*T ™omi™)ečijem ie vrhu eKspiozi , . a_ _m jrtc„;„ Hn nravokutne crne rup

43

[ezik mi je tako odebljao, a grlo se tako stislo od straha da sam jedva mog^ gutari. Vrata, kroz koja smo ušli bila su širom orvorena, baš kao što smo ih i ostavili Vani je uspavani mjesec ostao ležati na madracima oblaka na zapadu. Satno si zvijezde osvjetljavale nebo. Svjež i čist zrak bio je nepomičan, oštar kao grozno obećanje spremne oštricp giljotine. Svjetlo batetije otkrilo je odbačeni imbus ključ koji je ovdje bio ostavljen talco davno da je bio narančast od rđe, od ručke do svojeg šupljeg kraja. Prazna je kantica s uljem čekala na vjetar dovoljno jak da je otkotrlja nekamo drugamo. Iz pukotine na asfaltu provirivao je kotov s malim žutim cvjetićima koji su se prkosno dizali iz ovog negostoljubivog komposta. Inače je servisni prostor bio prazan. Ni čovjeka, ni psa. Štogod da me čekalo, bolje ću se s tim uhvatiti u koštac obnovim li svoj noćni vid. Isključio sam lampu i zataknuo je za pojas. "Orsonf" Ništa nisam riskirao zazivajući ga iz sveg glasa. Čovjek kojeg sam sreo ispod skladišta već je znao gdje sarn. "Orson!" Moguće je da je pas nekamo otišao ubrzo nakon što sam ga ostavio. Možda se uvjerio da smo slijedili krivi trag. Možda je uhvatio svježi Jimmyjev rniris; važući rizik da ne posluša moje upute naspram potrebe da locira nestalo dijete što je brže moguće, možda je ostavio skladište i vratio se potrazi. Sad bi mogao biti s dječakom, spreman da se suprotstavi otmičaru kad se taj kreten pojavi da pokupi svog zatočenika. Za petparačkog filozofa punog kićenih prodika o opasnosti investiranja previše emocionalnog kapitala u čistu nadu, naporno sam radio da bih izgradio još jedan od onih paučinastih mostova. Duboko sam udahnuo, ali prije nego sarn uspio ponovo viknuti, Orson je dvaput zala jao. Batem sam pretpostavio da je to bio Otson. Koliko sam znao, mogao je to biti baskervilski pas. Nisam mogao odrediti iz kojeg je smjeta došao glas. Ponovo sam ga pozvao. Bez odgovora. "Sripljenja", savjetovao sam si. Čekao sam. Ponekad se nema što Činiti nego Čekati. Veći dio vtemena, ustvari. Volimo misliti da upravljamo razbojem koji tka budućnost, ali jedina noga na pokretalu stroja je noga sudbine. U daljini, pas je ponovo zalajao, ovaj put razdraženo. Odredio sam smjer iz kojeg je dolazio zvuk i potrčao prema njemu, iz jednog servisnog prostora u drugi, od sjene do sjene, između napuštenih skladišta koji su se pomaljali masivni, crni i hladni poput htamova okrutnim bogovima izgubljenih religija, zatim u popločano područje koje je moglo biti parkiralište ili improvizirano područje za teretne kamione. 44

. o sam znatnu udaljenost, ostavivši pločnik i ^aro^ivši u do koljena viso1 buinu od nedavnih kiša, kad se mjesec prevrnuo iz svog kreveta. Na svjetlu bilo kroz tazbacane pokrivače ugledao sam red niskih zgrada udaljenih C H kilometra. To su bile kuće u kojima je nekoć živjelo vojno osoblje sa svo-keljima koje su izabrale stanovati u bazi. i"" ° , :e iavei prestao, nastavio sam hodati, uvjeren da bi Orson - a možda i mogao biti tamo. Trava je završavala na taspucalorn pločniku. Preskočio ^"""^rak do grla ispunjen mrtvim lišćem, komadima papira i ostalim otpacima i ' a ulicu s obje strane obtubljenu ogromnim stablima lovora. Polovica je sta-u l h'la buine krošnje i mjesečinom osvijetljena cesta ispod njih bila je išatana sjen-lišća, ali jednak ih je broj bio mrtav, zarivajući u nebo, popu: kandži, svoje kvrgave crne grane. Ponovo se začulo lajanje, bliže, ali još ne dovoljno blizu da bi ga se moglo pte-- |oc;ra:i. Ovaj put bilo je isprekidano štektanjem, zavijanjem i bolnim cvilezom. Stce mi je zalupalo o rebra jače nego kad sam izbjegavao letvu u skladištu i stao sam hvatati dah. Avenija koju sam slijedio vodila je između sablasnih redova propalih jednokatnica. Iz nje se pružala velika ali uredna mreža drugih ulica. Ponovo lavež, još jedan cvilež, zatim tišina. Srao sam nasred ulice, oktećuči glavu hjevo-desno, pozorno osluškujući, pokušavajući obuzdati svoje dahtanje. Čekao sam da čujem još koji /.vuk iz bitke. Živa su stabla bila jednako nepomična kao i ona koja su trunula bez lišća. Dah koji sam pretekao brzo me dostigao. Ali kako sam se ja stišavao, i noć se scišavala još više. U stanju u kakvom je sada, Fott Wyvetn najbolje mogu shvatiti ako ga zamislim kao neki luna-park, izopačeni Disnevland koji je stvorio zli brat blizanac Walta Disneva. Ovdje teme nisu čudesa i čarobnjaštvo, nego izopačcnost i opakost, ne slavljenje života nego smrti. Kao što je Disneyland podijeljen na podtučja - Glavna ulica SAD, Zemlja sutrašnjice, Zemlja pustolovina, Zemlja fimtazije - i Wyvern se sastoji od mnogih atra čija. Ovih tri tisuće kućica i pripadajućih im zgtada medu kojima sam stajao tvo-"le su^emlju" koju zovem Mrn'im gradom. Da duhovi hodaju bilo kojim dijelom °rt Wyverna, ovo bi bilo mjesto koje bi izabrali za svoj stan. ok k'6 ZVU ' (a &asnlPS od šuškanja pokrivača koje je mjesec ponovo povlačio 45

5 Kao da sam prešao u zemlju mrtvih, a da nisam bio dovoljno pristojan i najpri[ e umro, polako sam i tiho kao duh lebdio zvijezdama osvijetljenom ulicom, tražeći neki znak da je Orson ovdje. Noć je bila cako duboko utihnula, tako nadnaravno mirna, da sam lako mogao povjerovati da je moje srce bilo jedino koje kuca u krugu od tisuću milja. Okupan blijedim ozračjem udaljene izmaglice. Mrtav grad izgledao je kao da samo spava, obično predgrađe koje sniva do doručka. Na jednokatnicama, bungalovima i spojenim kutama nisu se vidjeli detaJji, a gola je geometrija zidova i krovova predstavljala varljivu sliku solidnosti, reda i svrhovitosti. Ne treba, međutim, ništa više od blijedog svjetla punog mjeseca da bi se otkrila stvarnost toga grada duhova. Zapravo, u nekim ulicama dovoljan je i polumjesec. Kišni se oluci spuštaju sa zarđalih držača. Zidovi od šindre, nekoć besprijekorno bijeli i održavani vojničkom disciplinom, gule se išarani crnilom. Mnogi su prozori razbijeni, zijevajući kao gladna usta, dok hrnarno svjetlo liže šiljaste rubove staklenih zuba. Aparati za zalijevanje više nisu u funkciji pa je jedino preživjelo drveće ono snažnog korijenja, koje je prodrlo do nekog dubokog spremišta vode što ih održava tijekom kalifbrnijskog dugog sušnog ljeta i jeseni. Grmlje se bespovratno osušilo, smanjeno na šiblje i strnjiku. Trava raste zeleno samo tijekom vlažne zime, a do lipnja je već zlatna i krhka kao pšenica koja čeka mlanlicu. Ministarstvo obrane nema dovoljno sredstava ni da sruši ove zgrade niti da ih održava u dobrom stanju za moguće buduće potrebe, a za Wyvern nisu postojali kupci. Od brojnih vojnih baza koje su zatvorene nakon propasti Sovjetskog Saveza neke su prodane u civilne svrhe i pretvorene u nizove stambenih kuća i prodajnih centara. Ali ovdje, duž kalifornijske centralne obale, široke površine otvorene zemlje, neke obrađene, neke ne, čekaju da obližnji Los Angeles, kao gljiva koja se širi, konačno baci spore dovoljno daleko na sjever ili da nas obuhvati krug predgrađa Silikonske doline iz suprotnog pravca. Trenutno, Wyvcrn je imao veću vrijednost za miševe, guštere i kojote nego za ljude. Osim toga, da neki navodni poduzetnik i da ponudu za ovih 14.456 jutara zemije, vrlo je vjerojatno da bi bio odbijen. Ima razloga vjerovati da Wyvcrn nikada nije potpuno ispražnjen, da tajni objekti, duboko ispod njegove sve ruševnije površine, nastavljaju s radom i provode skrovite projekte ravne fikcionainim luđacima kao što su dr. Moreau i dr. Jekvlf. Nikada nije izdano priopćenje za javnost koje bi izražavalo sućutnu zabrinutost za lude wyvernske znanstvenike ostale bez posla ili 46

gram prekvalificiranja, a s obzirom na to da su mnogi od njih stanovali oWl m °,-r ma|o uključeni u život zajednice, lokalno stanovništvo nije puno brinu-ubazi' otijli, Napušcanje baze u ovom slučaju nije ništa drugo nego tankoćut-[o k*"1 , viranog prikrivanja pod kojim se već dugo provodi njezino djelovanje. n ° Sf - sam do križanja, gdje sam osluškujući zastao. Kada se neumorni mjesec " kotrljao iz svojih pokrivača, okrenuo sam se oko sebe, proučavajući nizove P°n ° V :esečinu otpornu tamu između njih, te na sobe razdijeljenu mrcinu iza njihovih prozoraP nekad sam, šunjajući se Wyvernom, bio uvjeren da rne netko promatra - ne , j vreba, nego u stopu prati sa živim zanimanjem za sve što radim. Naučio 11 ierovati svojoj intuiciji. Ovaj sam put osjetio da sam sam, nezamijećen. Vratio sam Glock u futrolu. U dlan mi je bio utisnut uzorak pištolja. Pogledao sam na sat. Jedan l devet minuta. Sklonivši se s ulice medu lisnate lovore, otkvaćio sam s pojasa telefon i uključio Čučnuo sam, leđima se naslonivši na drvo. Bobby Halloway, moj najbolji prijatelj već više od sedamnaest godina, ima nekoliko telefonskih brojeva. Najprivatniji od njih ima ne više od petero njegovih prijatelja, i na njega odgovara u bilo koje vrijeme. Utipkao sam broj i pozvao ga. Bobby se javio na treće zvono: "Nadam se da je nešto važno." lako sam vjerovao da sam sam u ovom dijelu Mrtvog grada, govorio sam tiho: "Jesi li spavao?" ujedem kibi." Kibi je mediteransko jelo: mljevena govedina, luk, pinjoli i svježi začini uvaljani u vlažne loptice bulgur pšenice i kratko isprženi. "Jedeš ga s čim?" "Krastavci, rajčice, malo ukiseljene repe." "Bar nisam nazvao dok se seksaš." "Ovo je gore." "Jako si ozbiljan kad je u pitanju tvoj kibi." "Užasno i potpuno ozbiljan." "Upravo me radikalno poklopila školjka", rekao sam, što je u surferskom jeziku i te preklopio veliki val u padu i otplavio te s daske. >y reče; "Na plaži si?" "Govorim figurativno." "Nemoj to raditi." "I onekad je tako najbolje", rekao sam, misleći da bi njegov telefon možda &1 Prisluškivan moPrisluškivati. "Mrzim to sranje." "Navikni se, buraz." kibija." nestalu algu." 47

Alga je malena osoba, termin koji se često, ali ne uvijek, koristi kao sino zakovicu, što opet znači maloljetni surfer. Jimmy Wing bio je premlad da bi bi kas, ali je nedvojbeno bio mala osoba. "Algu?" pitao je Bobby. "Totalno malu algu." "Ponovo se JgraS Nancy Drew, svoje omiljene detektivke?" "Do grla sam u Nancy", potvrdio sam. "Kak", rekao je, Sto duž ovih obala nije lijepo KĆI kolegi surferu, iako vjeruj da sam u njegovu glasu prepoznao osjećajni ton blagonaklonosti u gotovo jednak • mjeri u kojoj je izražavao ptezir. Skočio sam na noge kad sam začuo iznenadni lepet, prije nego li sam shvati da je izvor zvuka samo noćna ptica koja je prhnula u granju iznad mene. Leganj ili guačaro, usamljeni slavuj ili ćiopa izvan svog elementa, ne tako velika kao sova. "Ovo je smrtno ozbiljno, Bobby. Trebam tvoju pomoć." "Vidiš što se događa kad odlaziš dublje na kopno?" Bobbv živi na sasvim isturenom južnom rtu zaljeva, a surfanje je njegov pozjv i njegov hobi, svrha njegova života, osnova njegove filozofije, ne samo njegov omiljeni spor: nego istinsko spititualno putovanje. Ocean je njegova katedtala i on čuje Božji glas jedino u tutnjavi valova. Sto se Bobbvja tiče, malo se toga zaista vrijedno pažnje ikada događa na vis"e od kilometar od obale. Vireći u grane iznad svoje glave, nisam mogao spaziti sad utihlu pticu, unatoč jarkoj mjesečini i unatoč tome što jadni preživjeli lovor nije bio obučen u gusti lisnati pokrivač. Ponovo sam rekao Bobbyju; "Trebam tvoju pomoć." "Možeš ti to sam. Samo stani na stolicu, svezi omču oko vrata i skoči." "Nemam stolicu." "Povuci obarač puške nožnim palcem." (J svim me okolnostima mogao nasmijati, a smijeh me održava pribranim. Svjesnost da je život kozmička šala blizu je srži filozofije po kojoj živimo Bob-by, Sasha i ja. Naši su životni principi jednostavni: Šteti drugome što manje možeš; žrtvuj se na svaki način za svoje prave prijatelje, budi odgovoran za sebe i ne traži ništa od drugih; i zabavljaj se najbolje što možeš. Ne misli puno na jućet, ne brini o sutta, živi u trenutku, i vjeruj da tvoje postojanje ima smisao i značenje, Čak i ako se čini da je svijet samo zbir pukih slučajnosti i kaos. Kad ti život zada udarac čekićem u lice, napravi sve da na to odgovoriš kao da je to bila kremasta pita. Ponekad je crni humor jedino što nam preostaje, ali čak i mračni smijeh može okrijepiti Rekao sam: "Bobbv, da znaš" ime korova, već bi bio ovdje." Uzdahnuo je. "Buraz, kako ću ikada postati potpuna i savršena superultra tenska Ijenčuga ako ti stalno inzistiraš na tome da imam savjest?" "Osuđen si na to da budeš odgovoran." . "To je ono čega se bojim." "I dlakavi momak je nestao", rekao sam misleći na Orsona. 48 110 4*.

Građanin Kane?" * je dobio ime po Orsonu Wellesu, redarelju filma Građanin Kane, čiji me •^obično fasciniraju. ) • 30 sam ono što mi je bilo teško izgovoriti: "Bojim se za njega." jSnžern", smjesta je rekao Bobby. ,OK." "Stižem kamo?" Začulo se bubnjanje krila i još se jedna ptica, ili možda dvije, pridružila onoj koja je već sjedila u lovoru. "Mrtvi grad", rekao sam mu. "O čovječe. Ti baš nikad ne slušaš." „Ja sam zločesti dečko. Dođi s rijeke." "Rijeke?" "Tamo je parkiran jedan Suburban. Pripada jednom svjetskom manijaku pa budi oprezan. Ograda je prerezana." „Moram li se prikradati ili mogu upataditati?" „Šuljanje višt ne pati. Samo pazi na svoju guzicu." "Mrtvi grad", rekao je zgrožen. "Što da radim s tobom, mladiću?" "Nema televizije mjesec dana?" "Kak", ponovo mi je dao isto ime. "Gdje u M. gradu?" "Nađemo se kod kina." On nije poznavao Fort Wyvetn m izdaleka tako dobro kao ja, ali moći će naći kino u kometcijalnom dijelu kraj napuštenih kuća. Kao tinejdžet, još ne tako religiozno posvećen morskoj obali da bi ona postala njegov samostan, neko je vrijeme hodao s klinkom koja je s roditeljima živjela u bazi. Bobby reče: "Naći ćemo ih, buraz." Nalazio sam se na pogubnoj emocionalnoj gredi. Prijetnja moje vlastite smrti mnogo me manje zabrinjava nego što biste možda očekivali, jer sam od najranijih ana svojeg djetinjstva živio svjestan svoje smrtnosti koja je i akutnija i ktoničnija nego u mnogih ljudi; ali me satte gubitak onih koje volim. Bol je oštrija nego oružje i o kojeg mučitelja i činilo se da je sad čak i pomisao na takav gubitak oštetila moje glasnice. "Olabavi", reče Bobby. "Raspadam se", rekao sam tankim glasom. "To je prelabavo." Poklopio je pa sam i ja se i - ' j U " a urezala terovazu u tamni ztak, a petje je zašuškalo lišćem kad na ptica pridtužila rastućem jatu na gornjim granama lovora, zrako ^ na n '^ ioš n 'Je P us"'a glas- Povik noćnog legnja, dok razuzdano leti Slavu* '• °'im °" r ' m kljunom hvatajući kukce, prepoznatljivi je pint-pim-pint. duge izvedbe, pletući oštre i slatke uzavrele note u očaravajuće ftaze. 49

Čak i sova, uglavnom rnučaJjiva da ne bi alarmirala glodavce kojima se hrani, zah, če tu i tamo iz svog vlastitog zadovoljstva ili da učvrsti svoje stalno mjesto u gradj skoj zajednici sova. Šutnja ovih ptica bila je sablasna i uznemitavajuča. Ne zato što sam vjerov da su se skupljale ne bi li me iskljucale na komadiće u spomen na Hitchcockov fil nego zato što je ovo bilo previše nalik na kratke ali duboke periode potpune mi™ ' će, koja u. prirodnom svijetu često nastane uoći iznenadne provale nasilja. Kad koi uhvati zeca i prelomi mu kičmu ili kad lisica zagrize u miša i istreska ga do snin" zamirući vrisak plijena, čak i ako je jedva čujan, ušuckava neposrednu okolinu, lit' je Majka Priroda prekrasna, velikodušna i brižna, ona je i krvoločna. Beskrajni ha. lokaust kojim presjeda njezin je vid koji nije na fotografijama zidnih kalendara niti se o njemu nadugačko raspravlja u izdanjima Sierra Cluba. Svako je polje kojim ona vlada ubojito, pa neposredno uoči nasilja njezina mnogobrojna djeca često utihnu bilo zbog svojeg instinktivnog bogoštovanja prirodnog reda pod kojim egzistiraju -ih zato što se, podsjetivši se ubojice osobnosti stare cure, ponadaju da neće biti sljedeći koji će joj privući pažnju. Zbog svega toga, nijeme su me ptice zabrinjavale. Pitao sam se nije li njihova šutnja bila posljedica svjedočenja pokolju — i nije li prolivena krv bila krv jednog malog dječaka i jednog psa, Ni piska. Napustio sam noćni zaklon lovora i potražio manje uznemiravajuće mjesto da obavim još jedan telefonski razgovor. I dalje nisam imao osjećaj da me netko promatra osim priča, ali ipak sam se iznenada počeo neugodno osjećati na orvorenom. Pernata straža nije ostavila svoje prečke da bi me razuvjerila. Nisu ni pomakli lišće oko sebe. Bio sam iskren kad sam rekao da nisam vjerovao da će izvesti Hitchcocka; ali nisam sasvim odbacio tu mogućnosr. Konačno, u Wyvernu — i, ustvari, u Moon-light Bayu — čak i stvor bezazlen poput slavuja može biri više nego što se čim i opasniji od tigra. Kraj svijeta, koliko mi znamo, mogao bi ležari u grudima jedne čiope ili u krvi najsitnijeg miša. Dok sam nastavljao hodati ulicom, svjetlo je probuđenog mjeseca bilo tako jarko da sam bacao blijedu sjenu koja nije koračala ni ispred ni iza mene, nego mi fi ostala blizu, sa strane, kao da me podsjeća da je moj červcronožni brat, koji je obično bio na tom mjestu, nestao. 50