L- ,.;—— - . > talente za wyvernska istraživanja iz. najplemenitijih razloga, u ime znanstvenog aoretka i unapređenja medicine, otprilike kao moja majka. Jedini mu je grijeh bio nai koji je počinila i mama: taština, iz ponosa svoje neporecive inteligencije, 'n. svoje krivo usmjerene vjere da je znanost kadra riješiti sve probleme i objasniti sve stvari, on je neoprezno postao jedan od arhitekata sudnjeg dana. To sam uvijek mislio. Sada više nisam bio tako siguran u njegove dobre namjere Kao što je otktila kazeta Lelanda Delacroixa, Stanwyk je bio uključen u oboje, i racl moje mame i Tajanstveni Vlak. Bio je mračniji lik nego što je to prije izgledalo. Svi rni dvonošci skakali smo od grma do grma, od drveta do drveta nadajući se da nitko ne gleda kroz prozor. Stigli smo do sljedeće ograde kad smo shvatili da Mungojerrie nije s nama. Uspaničareni vratili smo se natrag, pretražujući između uredno održavanoga grmlja i živica šapćući njegovo ime, što nije bilo lako šaptati ozbiljnog lica, i našli ga kraj trijema Stanwykovih. Bio je avetinjski sivi oblik na crnom travnjaku. Čučnuli smo oko našeg minijaturnog vode tima, a Roosevelt je prebacio svoj mozak na frekvenciju Čudnovatog kanala da bi otkrio što mačak misli. "Želi ući unutta", prošaptao je Roosevelt. "Zašto?" pitao sam. Roosevelt je promrmljao: "Nešto tu ne valja." "Što?" pitala je Sasha. "Ovdje živi smrt", protumačio je Roosevelt. "Lijepo održava vrt", reće Bobbv. "Doogie čeka", podsjetila je Sasha mačka, Roosevelt reče: "Mungojerrie kaže da ljudi u kući trebaju pomoć." "Kako zna?" upitao sam i odmah se dosjetio odgovora, te se zatekao kako ponavljam sa Sashoro i Bobbyjem u šaptavom zboru: "Mačke znaju srvari." Bio sam u iskušenju da dograbim mačka, zataknem ga pod ruku i otrčim odav-de s njim kao da je lopta za ragbi. On naravno ima oštre zube i pandže, a mogao bi lmati i nešto protiv. Važnije od toga, trebali smo njegovu dobrovoljnu sutadnju u po-itazi koja je bila pred nama. Mogao bi prestati surađivati ako ga budem tretirao kao dio sportske opreme, iako ga baš nisam namjeravao prebaciti do Wyverna udarcem nogc. Natjeran da pomnije pogledam viktorijansku kuću, shvatio sam da mjesto izgleda kao iz Zone sumraka. Na gornjem katu prozori su otkrivali sobe osvijetljene samo nestalnom svjetlošću televizijskih ekrana, jedinstvenim pulsirajućim isijavanjem. rekotačili nisku drvenu ogradu u dvorište obitelji Perez, a odatle smo se kretali 1 P , l istok kuću po kuću, bez problema osim Bobe, zlatnog retnvera Wladsh5, koji ne laJ'e ' aH se svim sil"~" """"^ ^ '" wUda SV ° iim reP ° m ' ° "" ^'rlneli smo se visokom ogradom od sekvoje u dvonšte iza kuće Stanwvkovih S za sobom, hvalabogu, bezglasnog Bobu da slim, maše repom režući zrak OStalTpleše na stražnjim nogama uzbuđen kao da ga p r, t, sce mjehur. *"C, iek sam smatrao Rogera Stanwyka pristojnim čovjekom koji ,e uposlio svoUvrjeksamsmar & n,;„umpn;Tiiih razloga, u une znanstvenog
222
223
-i Dolje su dvije sobe u stražnjem dijelu kuće — vjerojarno kuhinja i blagovaona - k-osvijetljene narančastim, plamsavim svjetlom svijeća ili uljne lampe. Naš indijanski tragač s repom skočio je i zaletio se prema kući. Hrabro se USD stubama i nestao u sjeni stražnjeg trijema. Možda je gospodin Mungojerrie, fenomenalni pripadnik mačje porodice, im dobro izbmšeni osjećaj građanske dužnosti. Možda je njegov moralni kompas L° dobro magnetiziran da ne može okrenuti leda onima koji su u nevolji. Slutio s ° međutim, da je njegova neodoljiva motivacija bila glasovi* znatiželja njegove vrst ' koja tako često završi njihovom smrću. Nas smo četvero trenutak ostali čučati u polukru|L dok Bobby nije reka "Griješim li kad mislim da ovo jako smrdi?" Neslužbeno glasanje pokazalo je stopostotno slaganje s^jsmrdi - gledištem. Nevoljko, prikradajući se, slijedili smo Mungojerrieja na trijem, gdje je on ustrajno grebao po vratima. Kroz četiri staklena otvora na vratima imali samo čisti pogled na kuhinju tako viktorijanski uređenu bric-d-brac detaljima da se ne bih bio iznenadio da sam ugledao Charlesa Dickensa, Williama Gladstonea i Jacka Trbosjeka kako piju čaj Prostorija je bila osvijetljena uljanicom na ovalnom stoliću, kao da je netko unutra moj brat po XP-u. Sasha je preuzela inicijativu i pokucala. Nitko nije odgovorio. Mungojerrie je nastavio grepsti po vratima. "Shvatili smo", rekao mu je Bobby. Sasha je pritisnula kvaku. Nadajući se da će nam se ispriječiti zaključana brava, bili smo obeshrabreni uvidjevši da su vrata nezaključana. Otvorila su se za nekoliko centimetara. Mungojerrie se provukao kroz uski prolaz i nestao u unutrašnjosti prije nego li je Sasha stigla i pomisliti na tu mogućnost. "Smrt, mnogo smrti", promumljao je Roosevelt, očito komunicirajući s rniso-lovcem. Ne bi me bilo i'/.nenadilo da se na vratima pojavio dr. Stamvvk, odjeven u skafander poput Hodgsona, lica koje vrvi odvratnim parazitima s bjelookom vranom na ramenu. Ovaj čovjek koji se nekad činio mudrim i dragim — iako ekscentričnim - sad se zlokobno ukazivao u rnojoj mašti, kao nepozvani gost na gozbi u Poevo] "Maski Crvene Smrti." Roger i Maric Stanwyk koje sam godinama poznavao bili su čudan, ali unatoč tome, sretan i kompatibilan par u ranim pedesetim godinama. Njemu su slabost bili janjeći odresci i bujni brkovi i rijetko ga se vidjelo u ičem drugom osim odijelu kravati; imali ste osjećaj da žudi za tim da nosi visoke ovratnike i džepni sat na lan ću, ali je osjećao da bi to bile prevelike ekscentričnosti nego što se očekuju od nek°' ga tko je uvaženi znanstvenik; svejedno, često bi si dopustio da nosi starinske odo i provodio je neobično mnogo Trernena baveći se svojom šerlokovskom lulom ' "^ . prip tena, slika prihva očita pods dvost kinu k funkc kroz o dublje halo" B bism je da & We N s olas međ glas telev S fasc nez nalij od n je p pros priv odm olo str odb zdj str nek rec Sv sto ma u k bla
padajućim priborom. Marie, matrona debcijuškastih obraza ružičastog , .1 je kolekcionar antikvitetnih ukrašenih limenki za čaj i vilinskih iz devet-escog stoljeća; njezina je garderoba otkrivala nevoljko vaćanje dvadeset prvog lieća, iako je, bez obzira na to što nosila, bila njezina čežnja da nosi pokop-e visoke cipele, jastučiće ispod uknje i suncobrane. Roger i MarLe činili su neprikladni za Kaliforniju, truko neprikladni za ovo stoljeće, a ipak su vozili • Iaguar, bili viđeni u kad su igrali visokobudžemi tupavi akcijski filmovi • prilično dobro cionirali kao građani novog milenijuma. Sasha je zazvala Stanwykove otvorena vrata. Mungojerrie je ne oklijevajući prešao kuhinju i nestao e u kući. Kad Sasha nije dobila odgovor na svoj treći "Roger, Marie, ", izvukla je svoj .38 iz futrole i zakoračila unutra. Bobbv, Roosevelt i ja smo je slijedili. Da je Sasha nosila suknju, mogli mo se sretno skriti iza nje, ali nam je bilo ugodnije iza zaklona koji nam avao Smith Wesson. Na trijemu se činilo da je kuća tiha, ali dok smo prolazili kuhinjom ćuli smo srve iz prednje sobe. Nisu bili upućeni nama. Stali smo da oslušnemo, ne mogavši točno razaznati riječi. Ubrzo je, đutim, ćim se začula muzika, postalo jasno da ne slušamo žive sove nego one s radija ili vizije. Sashin je ulazak u blagovaonu bio školski izveden i nemalo je cinirao. Obje ruke na pištolju. Ruke ispružene i stegnute. Oružje tek znatno ispod linije pogleda. Brzo je prešla kroz vrata, kliznula ijevo, leđima oslonjena na zid. Nakon što je većim dijelom zamaknula našeg pogleda, još smo vidjeli dovoljno od njezinih ruku da znamo da preletjela tridesetosrmcom lijevo, pa desno, pa opet lijevo, pokrivajući storiju. Njezina je izvedba bila profesionalna, instinktivna l ne manje vlačna nego je njezin glas u eteru. Možda je godinama gledala puno policijskih serija na televiziji. Baš. "Cisto", šapnula je. Činilo se da se visoki ukrašeni ormari pomaljaju nad nama kao da se miču od zidova, a porculansko i srebrno blago mračno svjetluca iza ovom obrubljenih staklenih vrata. Kristalni luster nije bio upaljen, ah r se duž njegovih nanizanih perli i od oštrih rubova visećih privjesaka bijali odrazi obližnjih svijeća. Na sredini )edaćeg stola, okružena s osam ih deset svijeta, bila je jela za punč dopola ispunjena nečim što je izgledalo kao voćni sok. Sa rane je stajalo nekoliko čistih praznih čaša, a po stolu je bilo razbacano koliko plastičnih apotekarskih boflca lijekova koji se dobivaju na cept. vjetlo nije bilo dovoljno da pročitamo naljepnice na bocama ovako na olu, a nitko od nas nije htio ništa dotaknuti. Ovdje živi smrt, bio je rekao ačak i mo-*da nas je to navelo da pomislimo, od trenutka kad smo ušli kuću, da je ovo mje-° "očina. Nakon što smo vidjeli prizor na stolu u agovaoni, međusobno smo ili poglede i bilo je očito da samo svi iiIijLte i llPI i
pomislili na prirodu zločina iako ga nije imenovao. 224
225
Mogao sam upotrijebiti svoju bateriju, ali to bi možda privuklo neželje žnju. S obzirom na okolnosti nikakva pažnja nije bila željena. Osim toga, init l" ka nije bilo važno. Sasha nas je povela u veliki dnevni boravak, u kojem je rasvjeta bila televi?" ki ekran smješten u izrezbareni francuski ormarić koji je tako dobio japanski doH tak. Čak i pri slabom svjetlu mogli smo vidjeti da je soba nakrcana kao autoinok] ski otpad, ne odbačenim vozilima nego viktorijanskim preijeranostima: duboko ' rczbareni i pomno obojani neo-rokoko namještaj; brok/tne presvlake s bogati uzorcima; tapete s ornamentom u gotičkom stilu; teški b"šunasti zastori s kaskad ma spletenih resa, nadsvođenih čvrstom karnišom izdjelja^om u elaborirane eotičk oblike; egipatski divan sa sedefom ukrašenim drvom i darnVstnim jastucima; mur ske lampe s crnim kerubinima u pozlaćenim turbanima kojildrže biserima urešen zaslone; na svakom stolu i svakoj polici gusto poredani rariteti. Usred tih naslaga i naslaga dekora, leševi su izgledali gotovo kao dodatni ukrasni ptedrneti. Čak i na nestalnom televizijskom svjetlu mogli smo vidjeti muškarca raširenog na egipatskom divanu. Bio je obučen u tamne hlače i bijelu košulju. Prije nego li je legao, izuo je cipele i stavio ih na pod s vezicama uredno poslaganim prema unutra, kao da se boji da će uprljati tkaninu na ukrasnim jastucima. Kraj cipela je bila čaša istovjetna onima n blagovaoni - Waterford kristal, sudeći po izgledu - u kojoj je ostalo još maio voćnog soka. Lijeva mu je ruka skliznula s divana, nadlanica na perzijskom sagu, dlanom prema gore. Druga mu je ruka počivala na grudima. Glava mu je bila naslonjena na dva brokatna jastučića, a lice mu je bilo skriveno pravokutnim komadom crne svile, Sasha je pokrivala sobu i'/.a nas, manje zainteresirana za les a više da nas zaštiti od iznenadnog napada. Crna koprena na licu nije se ugibala pa čak ni podrhtavala. Čovjek ispod nje nije disao. Znao sam da je mrtav, znao sam tko ga je ubio - ne zarazna bolest, nego feno-barbituratni koktel ili njegov smrtonosni ekvivalent — pa ipak nisam bio baš voljan skinuti svilenu masku iz istog razloga iz kojeg bilo koje dijete, nakon što je razmišljalo o mogućnosti da postoji babaroga, oklijeva otkriti pokrivače, sjesti na madrac, nagnuti se i zaviriti pod krevet. Oklijevajući, palcem i kažiprstom prihvatio sam rub i strgnuo svileni pravokutnik s čovjekova lica. Bio je živ. To je bio moj prvi dojam. Oči su mu bile otvorene, i pomislio sam da sam u njima vidio život. Nakon trenutka u kojem nisam disao, shvatio sam da mu je pogled ukočen. Činilo se da mu se oči miču samo zato što su njima igrali odrazi slika s TV ekrana. Svjetlo je bilo dovoljno da mogu identificirati pokojnika. Ime mu je bilo l ° Sparkman. On je bio suradnik Rogera Stanwyika, profesor na Ashdonu, takoa biokemičar, i bez sumnje duboko upleten u wyvernsku stvar. 226
tijelu se nisu vidjeli znakovi raspadanja. Nije moglo dugo biti ovdje, ljko sam naiilanicom svoje lijeve ruke dotaknuo Sparkmanovo čelo. "Još • topao", šapnuo sam. Slijedili smo Roosevelta do gumbima načičkane sofe s izrezbarenim drvenim kohvatinu i isto takvim ukrasom iznad naslona, na kojoj je ležao drugi čovjek, jtu prekriženih na trbuhu. Ovaj je ostavio cipele na sebi, a ispražnjena mu je čaša ležala prevrnuta na tepihu gdje ju je ispustio. Roosevelt je odlijepio crnu svilenu četvorinu koja je skrivala muškarčevo Lice. Ovdje svjetlo nije bilo tako dobro jer lešina nije bila tako blizu televizije kao Spark-man i nisam mogao identificirati tijelo. Dvije sekunde nakon što sam upalio bateriju, ponovo sam je ugasio. Les broj dva bio je Lennart Toregard, švedski matematičar, koji je imao četverogodišnji ugovor za predavanje jednog semestralnog predmeta na Ashdonu, što je sigurno bio za-y0n za njegov pravi posao, u Wyvernu. Toregardove oči bile su sklopljene. Lice opušteno. Lagani je osmijeh dao nagovijestiti da je lijepo sanjao - ili da je bio usred lijepog sna kad ga je snašla smrt. Bobbv je provukao dva prsta ispod Toregardova zapešća, tražeći puls. Zavrtio je glavom: ništa, Jednim je zidom, pa preko stropa, preletjela šišmišasta sjenka. Sasha se naglo okrenula prema pokretu. Ja sam posegnuo ispod svoje jakne, ali tamo nije bilo futrole, ni pištolja. Sjene su bile samo sjene, natjerane na zidove sobe iznenadnim komcšanjem događaja na televizijskom ekranu. Treće je tijelo bilo opušteno u naslonjaču, nogu poduprtih na pripadajućoj pojastučenoj stoličici, s rukama na rukohvatima. Bobby je strgnuo svileni pokrov, ja nakratko upalio-ugasio bateriju, a Roosevelt prošaptao: "Pukovnik Ellway." Pukovnik Eaton Ellway bio je drugi po rangu u Fort Wyvernu, a nakon šro se baza zatvorila, ostao je umirovljen u Moonlight 8ayu. Umirovljen. Ili angažiran za tajni posao u civilnoj odjeći. Kad više nije bilo mrtvaca za proučavanje, konačno sam opazio što je bilo na televiziji. Bila je okrenuta na kablovski kanal koji je prikazivao cjelovečernji animirani film, Disneyev Kralj lavova. Za trenutak smo stajali osluškujući kuću. Iz drugih su soba dopirali drugi glasovi i druga muzika. Ni glasove ni muziku nisu proizvodili živi. Ondje živi smrt. Iz dnevnog boravka - sobe kojoj bi ime bolje pristajalo da se prva riječ zami-|eni s vječni - oprezno smo prešli predsobljem do studija. Sasha i Roosevelt stali su "a vratima. Na ormariću za tehničku opremu, umetnutom u police za knjige, ukrasne su y iatnice bile otvorene, a na televiziji je bio Kralj lavova, sasvim stišan. Nathan Lane 1 kompanija pjevali su "Hakuna Matata".
227
U sobi smo Bobbv i ja pronašli još dva pripadnika ovog samoubilačkog klijk s pacetvorinama crne svile na glavi. Muškarac je sjedio za stolom, a žena je bila sv Ijena u Morris stolicu, kraj svakog prazna čaša. Više nisam imao srca otkrivati njihove velove. Crna bi svila mogla biti kul • predmet sa simboličnim značenjem koje su poznavali samo oni koji su se pridruJT ovom obredu samouništenja. Pomislio sam, međutim, da bi to bar djelomično m glo izražavati njihov osjećaj krivnje što su bili upleteni u rad koji je čovječanstvo d veo u ovakvu nevolju. Ako su osjećali grizodušje, onda jY njihova smrt bila donek le dostojanstvena i činilo se neptimjerenim uznemiravafi ih. Prije nego smo bili izašli iz dnevne sobe, opet sam*okrio lica Sparkmana T regarda i Ellwaya. Činilo se da Bobbv shvaća razlog mojeg oklijevanja^>a je podigao koprenu čovjeka za stolom, dok sam ja upotrijebio bateriju u nadi da ćerno ga identificitati Ovoga nitko od nas nije poznavao, zgodan muškarac s malim, njegovanim sijedim brkovima. Bobby je vrano svilu na mjesto. Žena opuštena u Morris stolici bila je također stranac, ali kad sam uperio svjetlo u njezino lice, nisam ga odmah ugasio. Uz tihi zvižduk, Bobbv je kroz zube usisao zrak, a ja sam procijedio: "Bože." Muku sam mučio da mi se ruka ne trese, da mirno držim svjetlo. Predosjećajući nešto loše, Sasha i Roosevelt ušli su iz hodnika i iako ni jedno od njih nije ništa reklo, njihova su lica otkrila sve što je trebalo reći o njihovu šoku i zaprepaštenju. Mrtvoj su ženi oči bile otvorene. Lijevo |e bilo normalno smeđe oko. Desno je bilo zeleno i ni izdaleka normalno. U njernu gotovo uopće nije bilo bjeloočnice. Sa-renica je bila ogromna i zlatna, leće zlatno-zclene. Crna zjenica nije bila okrugla nego eliptična - poput zjenice u zmijskom oku. Duplja koja je okruživala grozomorno oko bila je jezivo iskrivljena. Ustvari, u cijeloj .strukturi kostiju na desnoj strani njezina nekad lijepog lica bile su vidljive neznatne ali zastrašujuće deformacije: čelo, sljepoočnica, obraz, čeljust. Usta su joj bila razjapljena u tihom kriku. Usne su joj se povukle u razjapljeno] grimasi, otkrivajući joj zube koji su uglavnom izgledali normalni. Nekoliko ih je, međutim, na desnoj strani bilo jako zaoštreno, a jedan očnjak izgledao je kao da je u procesu promjene u životinjski. Spustio sam svjetlost baterije niz njeno tijelo, na ruke koje su joj bile u krilu. Očekivao sam da ću vidjeti daljnje mutacije, ali obje su joj ruke bile normalne. Bile su čvrsto spojene, a u njima je bila zarobljena krunica: crna zrna, srebrni lanac, izvanredno lijep srebrni križić. U položaju njenih blijedih ruku bio je očit takav očaj, takav patos, da sam uga-s.io svjetlo, nadvladan sažaljenjem. Činilo se provalnički, nedostojno, zuriti u ovaj mračni dokaz njezine posljednje boli. Nakon što smo našli prvo tijelo u dnevnoj sobi, unatoč crnim svilenim vel°vl" ma, znao sam da ovi ljudi nisu počinili samoubojstvo samo iz osjećaja krivnje zt>°& fa D u p s LM* J- Ne Oni zamj kont osno ljuds je d S dru sluč m m da sus por prij rum dras sti su nu cje nj pr ka da do za voje osje zbog
ali i jer su se užasno bojan onug* "LU .=" r—.-,.. Dosad su, dok je nepredvidivi rcrrovirus prenosio DNA drugih vrsra u ljudske će, učinci bili ograničeni. Oni se očituju, ako uopće, samo psihološki, osim iz-ićkoa životinjskog sjaja u očima najozbiljnijih slučajeva. ^ eki su od mozgaša bili sigurni da su tjelesne promjene nemoguće. vjeru-• kako, budući da se tjelesne stanice troše i rutinski mjenjuju, nove stanice neće državati elemente životinjskih DNA koji su taminirali prethodnu generaciju _ čak ni ako budu zahvaćene ovne stanice koje kontroliraju rast i raz.voj unutar skog tijela. Deformirana žena u Morris stolici dokazivala je da su žalosno u krivu. Očito da umno propadanje mogu pratiti grozne tjelesne promjene. Svaka strana količina DNA koju prima svaka pojedina zaražena osoba ugačija je, što /.naći da je učinak jedinstven u svakom pojedinom čaju. Neki od zaraženih možda neće prolaziti kroz zamjetne promjene, mentalne ni fizičke, jer su primili DNA fragmente iz tako mnogo izvora nema fokusiranog kumulativnog cttkca osini opće destabilizacije stava, koja će završiti brzo metastazi raj ući m rakom ili smrtonosnim remećajima imunološkog sustava. Drugi mogu poludjeti, psihološki jeći u neljudska stanja, vodeni ubilačkim bijesom, neizrecivim potrem.i. Oni koji još k tome trpe fizičke metamorfoze bit će međusobno stično različiti: /,v jednjak iz noćne more. Činilo mi se da su mi usta zadušena prašinom. Grlo mi je bilo isnuto i sasvim suho. Cimlo se da mi se sasušio čak i srčani mišić jer u mi otkucaji stca u vlastitim ušima bili be/ snage, suhi i strani. l'jevanje i glupiranje likova u Kralju lavova nisu me mogli ispuniti veseljem ugićnon kraljevstva. Nadao sam se da je Manue! znao što govori kad je najavio skoru dostupnost epiva, lijeka. Bobby je nje/rio složio svilenu četvorinu na ženino lice, skrivajući jegove izmučene crte. Kad su joj se Bobbvjcve ruke približile, ukočio sam se i zatekao kako remještam ugašenu bateriju u ruci kao da bih je mogao upotrijebiti ao oružje. Napola sam očekivao da vidim da se ženine oči pomaknu, a začujem kako reži, da vidim one oštre zube kako šrrcajti krv i meso, ok mu krunicom kao omčom obuhvaća vrat i privlači ga u smrtonosni agrljaj. Nisam jedini s bujnom maštom. Vidio sam optez na Bobbvjevu licu. eg sudjelovanja u istraživanju u Wyvernu. Možda su neki od njih ećali knv-;u, možda svi, ali oni su izveli ovaj kemijski harakiri ponajprije g toga jer su ,„£//' i jer su se užasno bojali onoga što su postajali. renosio DNA drugih vrsra u ljudske
Ruke su TIU se nervozno trzale dok je namještao svilu. Nakon što smo napustili studio, Sasha je oklijevala pa se vratila da otvori vrata 1 još jednom provjeri sobu. Više nije držala .38 objema rukama, ali ga je svejedno držala spremnog, kao da je ne bi iznenadilo da čak ni puna čaša Jonestown punča, njihove verzije k M 228
koktela Nebeska vrata., nije bila dovoljno otrovna da ubije stvorenje u Morris stolici. 229
U prizemlju su još bili soba za šivanje i praonica rublja, ali obje su bile prazne U hodniku je Roosevclt prošaptao Mungojerriejevo ime jer otkako smo ušli u kuću još nismo vidjeli mačka. Tihi mijau odgovor, i za njim još dva, čujna i uz muziku Disneyeva filma, od veli su nas naprijed hodnikom. Mungojertie je sjedio na stupu u dnu stuba. U mraku njegove su se svijetle ze lenc oči usredotočile na Roosevelta, zatim se okrenule Šaški kad je ona tiho afi na, glašeno predložila da se izgubimo odatle. / Bez mačka smo imali male šanse izvesti uspješnu ptttragu Wyverna. Bili smo taoci njegove znatiželje — ili bilo čega Sto ga je motiviraj" da nam okrene leda na stupu, spretno se okrene na rukohvatu, skoči na stepenica! nestane u mraku gor njeg kata. J "Sto to radi?" pitao sam Roosevelta. „ "Volio bih da znam. Za komunikaciju je potrebno dvoje", promrmljao je.
230
22 Kao i prije, Sasha je zauzela istureni položaj dok srno se uspinjali stubama. Ja sam bio iu začelju. Stubište pokriveno tepihom malo je škripalo pod nogama, malo vise pod Roosevcltovim nogama, ali filmski su zvukovi koji su dopirali n dnevnog boravka i studija - a slični su zvukovi dopirali i odozgora - efikasno prikrili buku koju smo stvarali. Na vrhu stuba okrenuo sam se da pogledam dolje. U predsoblju nisu stajali mrtvi ljudi s glavama skrivenim pod crnom svilom. Nitko. Očekivao sam pet osoba. Iz gornjeg su hodnika vodila Sestora vrata. Pet ih je bilo otvoreno, a iz tri je sobe dopirala pulsirajući svjetlost. Različiti glasovi govorili su da Kralj lavova nije isključivi izbor zabave ovih. osuđenika. Ne želeći proći kraj neistražene sobe i moguće ostaviti napadača iza nas, Sasha se uputila prema prvim vratima koja su bila zatvorena. Stao sam leđima naslonjen o t\A na onoj strani vrata na kojoj su bila pričvršćena /a dovratak, a ona se naslonila na zid s druge strane. Posegnuo sam rukom preko vrata do kvake i otvorio vtata. Kad sam ih gurnuo, Sasha je ušla br/.o i nisko s pištoljem u desnoj ruci, lijevom pipajući da nade prekidač za svjetlo. Kupaona. Nitko u njoj. Vratila se natrag u hodnik, ugasivši svjetlo ali ostavivši vrata otvorena. Kraj kupao ne je bio ormar za posteljinu. Ostale su četiri sobe. Vrata otvorena. Iz tri su dopirali svjetlo, glasovi i muzika. Ja i/.mzito nisam ljubitelj oružja i prvi sam put pucao prije samo mjesec dana. Još se uvijek brinem da ću si nastrijeliti nogu, a radije bih si nasuijelio nogu nego da ikada više moram ubiti drugo ljudsko biće. Ali sada me obuzela želja za pištoljem koja je bila tek mjesto niže na ljestvici očajanja, ispod potrebe s kojom napola izgladnjeli čovjek žudi za hranom, )er nisam mogao podnijeti da gledam kako Sasha preuzima sav rizik. U drugoj je sobi brzo pregledala vrata. Kad se nije zgodila trenutna paljba, Bob-oy i ja ušli smo unutra za njom dok je Roosevelt ostao s praga promatrati hodnik. Noćna je lampa prigušeno svijetlila. Na televiziji je bio dokumemarac o prirodi koji je mogao djelovati umirujuće, čak i elegično, kad je bio upaljen da bi osuđenicima na smrt odvratio pažnju
dok su ispijali svoj zatrovani voćni punč; ali je trenutno lisica žvakala prcpeličju utrobu. Bila je to glavna spavaonica, sa zasebnom kupaonom i iako je soba bila prostrana, svjetlijih boja nego prizemlje, osjetio sam da me guši determinirana, pretrpana, 231
visoko-vi kto rij ans ka razdraganost. Zidovi, zastori, prostirka i tkanina na krevetu baldahinom bili su svi od marerijala s istim uzorkom: bež pozadina, bogato načič kana ružama i vrpcama, eksplozijama ružičaste, zelene i žute. Tepih je imao ž.ure Jrr' zanteme, ružičaste ruže i plave vrpce, mnogo plavih vrpca, rako mnogo plavih vrr, da si nisam mogao pomoći a da ne pomislim na vene i rasporenu utrobu. Obola ' i djelomično pozlaćeni namještaj nije bio manje odbojan od tamnijih komada u Dr' zemlju, a soba je sadržavala tako mnogo kristalnih držača papira, porculana, malih brončanih figura, srebrom uokvirenih rotogtafija J drugih ^ekorativnih predmeta da se time moglo, da je uzeto u obzir kao municija, do sm/ti kamenovati cijelu hrpu zlovoljnika, u Na krevetu, ponad veselog ptekrivača i potpuno obijteni, ležali su muškatac i žena s obaveznim crnim svilenim pokrivalima za lice, koji sJtveć počeli izgledati, ne više kultno ili simbolički, nego prilično viktorijanski i prikladno, navučeni na groz-na lica umrlih da poštede osjetljivost onih koji bi ih mogli pronaći. Bio sam siguran da su ovo dvoje - na leđima, jedno kraj drugoga, držeći se za ruke - Roger i Maric Stanwyk i kad su im Dobby i Sasha smaknuli koprene, pokazalo se da imam pravo. Iz nekog sam razloga pregledao strop, napola očekujući da vidim desetak ccnti-metata dugačke debele čahure ispredenc u kutovima. Natavno, ni jedna nije visjela nad nama. Počeo sam miješati svoje noćne more na javi. Upinjući se da se othrvam klaustrofobiji koja bi se mogla početi prikradati, izašao sam iz sobe prije Bobbvja i Sashe pndruživši se Rooseveltu u hodniku, gdje sam zadovoljno - iako iznenađeno - otkrio da još uvijek nema hodajućih mrtvaca sa svilenim pokrovima na hladnim licima. Sljedeća spavaća soba nije bila manje turbo viktorijanska od ostatka kuće, ali su dva tijela - u izrezbarenom krevetu s teškim dtvenim nadsvođem kod uzglavlja ukrašenim bijelim muslinom i čipkom - bila u suvremenijoj pozi nego Roger i Marie, ležeći na boku, okrenuti licem u lice, grleći se u svojim zadnjim trenucima na zemlji. Proučili smo njihove alabasterne profile, ali nitko od nas nije ih prepoznao pa smo Bobby i ja vratili svilu na mjesto. I u ovoj je sobi bio televizor. Stanwykovi su, usptkos svoj svojoj ljubavi za daleka l gospodskija vremena, bili tipični televizijom zaluđeni Amerikanci, zbog čega su zasigurno bili tuplji nego bi inače bili, jer je dobro poznato, a vjerojatno i dokazano, da za svaki televizor u kući, svaki član obitelji trpi gubitak od pet IQ jedinica. Zagrljeni je par na krevetu izabrao da izdahne uz tisućitu reprizu pretpotopne epizode 2.vjezdanih staza. Trenutno je kapetan Kirk svečano razglabao o svojem uvjeren|Li da su suosjećanje i tolerancija bili jednako važni za evoluciju i opstanak inteligentnih vrsta kao što su to očni vid i razvijeni palci, pa sam se
morao suzdržati da ne prebacim prokleti TV na kanal o prirodi gdje je lisica ždetala prepelicu. Nisam želio suditi ovim jadnim ljudima, jer nisam znao kakva ih je tjeskoba l tjelesna patnja natjerala na ovaj krajnji čin; ali da ja postajem i da sam toliko smućen da vjerujem kako je samoubojstvo jedino rješenje, ne bih želio umrijeti gledajući proizvode Disneyeva carstva, niti gorljivi dokumentarac o ljepotama prirodu* 232
iyvotočnosti, niri avanture svemirskog broda Enterprise, nego uz vječnu muziku geethovena, Johatma Sebastiana Bacha, možda Brahmsa, Mozarta; a i rock Chrisa l aaka bio bi dobar, \ ro prilično dobar. Kao što možete primijetiti iz mojeg baroknog lamentiranja, kad sam se vratio porr.ji hodnik, uz tijela kojih je trenutno bilo devet, moja se klaustrofobija rapid-pogoršavala, moja je mašra bila u punoj brzini, moja čežnja za pištoljem pojačala dok nisam osjetio gotovo seksualnu potrebu, a testisi mi se povukli u međunožje. Znao sam da iz ove kuće nećemo svi izaći živi. Christopher Snow zna stvari. Znao sarn. Ja sarn znao. Sljedeća soba bila je mračna i kratka je provjera otkrila da je bila korištena za skladištenje suvišnog viktorijanskog namještaja i umjetničkih predmeta. Rasvijetliv-ši je na dvije, tti sekunde, ugledao sam slike, stolice, još stolica, otmarić za piće s kolonadom, figure od terakote, urne, stolić od atlasnog drveta u Chippcndale stilu, kabinet -za knjige - kao da je konačna namjera Stanwykovih bila da svaku sobu u kući tako natrpaju da u nju više ne stane ni jedno ljudsko hice, dok gustoća i težina stvari ne iskrive samo tkivo prostora l vremena, uzrokujući da kuća implodita iz našeg stoljeća u udobnije doba Sir Arthura Conana Dovlea i Lorda Chesterfielda. Mungojerrie, naizgled posve neometen ovom pretilošću mrtvaca i dekora, stajao je u hodniku na nestalnom svjetlu koje je pulsiralo kroz otvorena vrata zadnje sobe, usredotočeno vireći preko ptaga. Zatim je iznenada postao previše usredotočen: Leda su mu se uzvinula u luku a dlaka nakostriješila, kao da je vještičji pomoćnik koji je upravo ugledao samog đavla kako se pomalja iz kljućajućeg kotla. Iako bez oružja, nisam kanio dopustiti Sashi da prva prođe kroz ta vrata, jer sam vjerovao da će, tkogod prvi ude u tu prostoriju, biti upucan ili sasjeckan kao stapka celera u kuharskom dvoboju. Osim ako zadnja četiri tijela nisu mutirala tako da je to odjeća skrivala, od žene svaljene u Morris stolicu nismo više sreli bjegunca s Otoka dr. Moreaua, \ činilo se da je došao red za još jedan bliski susret s nekim tko će nam olabaviti probavni trakt. Bio sam u iskušenju da zgrabim Mungojerrieja i ubacim ga u sobu ispred sebe, da izazove paljbu, ali sam se podsjetio da ćemo, preživi li itko od nas, trebati mišolovca da nas vodi Wyvemom, a i, čak da se dočeka na noge neozlijeđen, u slavnoj tradiciji mačaka od pamtivijeka, bilo je vjerojatno da bi poslije bio nekooperativan. Prošao sam kraj mačka i prešao prag bex apsolutno ikakvog lukavstva, improv 'zirajuti i gonjen adrenalinom, stropoštao sunovrativši se u viktorijansku poplavu, iasha je bila blizu iza mene, šapćući moje ime s ljutim negodovanjem, kao da je zbi-'ja poludjela što je propustila svoju zadnju najbolju priliku da bude ubijena u ovoj sentimentalnoj zemlji filigranskih i potpourri čudesa. Medu vizualnom kakofonijom tiskanih materijala, u kiši bric~abmca, televizijski je ekran predstavljao slatka crtana stepska stvorenja koja se bacakaju i prevrću u *UM£" lavova. Marketinški znalci u Disneyu trebali bi od ovoga napraviti bogatstvo, producirati posebno
izdanje filma za smrtno smućene, za odbačene ljubavnike i 233
uvijek pokazujući dokaze ljudskosti u boji i strukturi kože i u rasporedu prstiju, -1 oni su bili više nalik na čaporkc veličine prstiju, a ipak ne baš sasvim kao kandže j se činilo da je svaki razdijeljen, ili se bar počinjao razdvajati - u privjeske što su , \ ' čili zupčastim štipaljkama na kliještima mladog jastoga. "Ja mogu jedino vjerovati u Isusa", rekao je svećenik. Njegovo je lice bilo obliveno suzama nesumnjivo jednako gorkim kao što ' bio ocat u spužvi koju su ponudili njegovu napaćenom spasitelju. "Ja vjerujem. Ja vjerujem u milost Krista. Dalja vjerujem. Vjerujem u rni]0s Krista." U njegovim je očima sijevnula žuta svjetlost. Sijevnula. Otac Tom prvo je napao mene, možda zato što sarr^stajao između njega i vrata, možda zato što je moja majka bila Wisteria Jane Snow. Konačno, iako nam je podarila takva čuda kao što su Orson i Mungojerrie, njezin je životni rad također omogućio škljocanje na kraju svećenikove lijeve ruke. Iako je njegova ljudska strana zasigurno vjerovala u besmrtnu dušu i slatko Kristovo milosrđe, bilo je razumljivo da se neki drugi, mračniji dio, uzdao u krvavu osvetu. Bez obzira na to što je postajao, otac Tom je još bio svećenik, a moji me nisu odgojili da dižem ruku na svećenike, ili ljude lude od očaja, što se toga tiče. Poštovanje, sažaljenje i dvadeset i osam godina roditeljske skrbi nadvladali su moj nagon za preživljavanje - čime sam posrao razočaranje za Danvina — i umjesto da agresivno dočekam napad oca Toma, ja sam prekrižio ruke preko lica i pokušao se okrenuti od njega. On nije bio iskusan borac. Kao školarac u natezanju na igralištu, divljački se bacao na mene, služeći se cijelim svojim tijelom kao oružjem, zabijajući se u mene s mnogo većom snagom nego što biste očekivali od običnog svećenika, čak i većom nego biste očekivali od jezuita. Natjeran natrag, teško sam lupio o visoki ormar. Jedna od ručki zabila mi se u leda, upravo ispod moje lijeve loparicc. Orac Tom nabijao me desnom šakom, ali sam se više brinuo za onaj lijevi vi-suljak. Nisam znao kako su oštri nazubljeni rubovi na onim malim šripaljkarna, ah više od toga, nisam želio da me ta stvar nečistog izgleda uopće takne. Nije izgledala nečisto u higijenskom smislu. Nego nečisto u smislu u kojem bi vražji papak ili ćo-savi ružičasti zavrnuti rep demona mogli izgledati nečisto. Dok je ćekićao po meni, otac Tom gorljivo je ponavljao svoju izjavu religioznog posvećenja: "Vjerujem u milost Krista, u milost Krista, u milost, vjerujem u milost Krista!" Njegova mi je slina obasula lice, a dah mu je bio smućujuće ugodan s mirisoi" peperminta. Ovo neprestano ponavljanje nije trebalo uvjeriri mene ni bilo koga drugoga -pa čak ni Boga — u svećenikovu nepoljuljanu vjeru. Prije će biti da je pokušavao uv jeriti sebe u svoje uvjetenje, da se podsjeti da ima nadu, i da iskoristi tu nadu &
236
nOvo -zadobije vlast nad sobom. Unatoč zlokobnom sumpornom svjetlu u njegovi, očima, unatoč potrebi da ubije koja je tjerala strahovitu snagu u njegovo ne-Urotljivo tijelo, mogao sam vidjeti vrijednog i ranjivog Božjeg čovjeka koji se borio i svlada divljački bijes u sebi i da nade svoj put natrag u milosrđe. Vičući, psujući, Bobby i Roosevek čvrsto su pograbili svećenika, pokušavajući otrgnuti od mene. Čak i dok se grčevito držao mene, otac Tom ih je udarao, gu-ljući laktove unatrag u njihove želuce i rebra. Prije samo nekoliko sekundi, kad se bacio na mene, nije bio iskusan borac, ali . uo se da brzo uči. IH je možda gubio bitku s ovim potisnutim novim postajućim obom, divljakom u sebi koji je znao sve o tučnjavi i ubijanju. Osjetio sam da mi nešto povlači majicu i bio siguran da je to bila omražena kandža. Zupci na Štipaljkama zapeli su za tkaninu. S odvratnoSću koja mi se penjala u grlu, zgrabio sam svećenikovo zapešće da oa zaustavim. Meso mi je pod rukom bilo čudno vruće, masno i tako odvratno da je lako mogao biti les u odmaklom stadiju raspadanja. Na mjestima mu je meso bilo gadljivo mekano, iako je na drugim mjestima njegova koža otvrdnula u nešto Sto su mogli biti komadi glatkog oklopa. Sve dosad, naše je bizarno natezanje bilo očajno ali meni barem mračno zabavno, nešto čemu se ne možete smijati sada, ali za što znate da će vam biti smiješno kasnije, uz pivo, na plaži: kućna borba s dežmekastLm klerikom u štampanim uzorcima zagušenoj spavaćoj sobi, produkcija Looneva Tunesa u suradnji Chuckajonesa i J.P. Lovecrafta. Ali odjednom pozitivni rezultat nije više izgledao tako siguran kao maloprije, i više nije bilo zabavno, nimalo, čak ni mračno. Njegov ručni zglob nije više bio kao ručni zglob koji proučavate na plastičnom kosturu na satu opće biologije, nego prije nešto što biste mogli vidjeti za uznapredo-valog delirium tremensa dok se trijeznite od lokanja deset boca bourbona. Cijela se ruka okrenula na zglobu, kao što ni jedna ljudska ruka ne može, kao da radi na Kuglićnom ležaju, a štipalice su trgnule 'za mojim prstima, natjeravši me da ispustim tuku ptije nego me imala šansu porezati. Iako sam imao osjećaj da se natežem sa svećenikom dovoljno dugo da opravdam tetoviranje njegova imena na svom bicepsu, on nije bio u stanju ovog pomam-nog ludila više od pola minute prije nego 11 ga je Roosevelt otrgnuo s mene. Naš obično nježan komunikator sa životinjama komunicirao je sa životinjom unutar oca ioma podižući ga s poda i bacajući ga kao da nije teži od prave Smrti, koja, konac-lo, nije ništa do odjevene hrpe kostiju. Uz lepršanje svećeničke halje, otac Tom bubnuo je o donju stranicu kreveta, °d čega je par samoubojica poskočio kao u f ost mortem ushitu, dok su ispod njih ^pjevale opruge. Pao je licem na pod, ali je istog trena skočio na noge s neljudskom pokretlj ivošću. Više ne pjevajući o svojoj vjeri, sada težeći kao medvjed, pljujući,
proizvodeći cudne davljeničke gnjevne zvukove, dohvatio je stolicu od orahovine sa zašivemm Jastučićem s otiskom narcisa i tabletićima s narcisima na naslonima i na trenutak "gledao kao da će je upotrijebiti da porazbija sve oko sebe, ali ju je zatim zavitlao na Roosevelta. 237
Roosevelc je odskočio upravo na vrijeme da ga stolica pogodi preko širokih l da umjesto u lice. S televizije je dopro milozvučan i osjećajan glas Eltona Johna, s punom ork tralnom i zborskom pratnjom, pjevajući "Can You Feelthe Love Tonight?" Dok se stolica još slamala na Rooseveltovim leđima, otac Tom bacio je shu klupu koja je stajala ispred toaletnog stolića. Ona se nije dovoljno brzo uklonila. Klupa joj je zahvatila rame i prevrnula ' preko otomana. Kad je komad namještaja pogodio Sashu, ojfejcdnuti je svećenik već baca stvari s toaletnog stolića na mene, Bobbvja, Roosevldta i iako su iz njega i dalje i? lazili bestijalni glasovi, također je proslinio nekoliko Slomljenih ali ptepoznatljivih riječi, sa zluradim veseljem, koje su isprekidano pratile^jegov napad: srebrna četka za kosu, ovalno ručno ogledalo s okvirom i drškom od sedefa - "u ime Oca" - teška četka za odjeću - "i Sina" - nekoliko ukrasnih emajliranih kutija - "i Duha Svetoga',"- porculanska rascvjetana vaza koja je Roosevelta tako jako pogodila u lice da je pao kao pogođen maljem, srebrni češalj. Boca parfema proletjela mi je kraj glave i razmrskala se o trup namještaja iza mene, natapajući sobu mirisom eteričnog ruži-nog ulja. Za vrijeme ove bara'žne paljbe, sagmjući se i uklanjajući, štiteći lica podignutim rukama, Bobbv i ja pokušali smo se približiti ocu Eliotu. Nisam siguran zašto. Možda smo mislili da ćemo ga zajedno moći svaliti na pod i držati jadnog nesretnika dok ga ne prođe napad, dok ne dođe k sebi. Ako je ostalo išta od njega. Sto je svakom sekundom izgledalo manje vjerojatno. Kad je svećenik ispalio i zadnju stvar iz arsenala na toaletnom stoliću, Bobbv se zaletio u njega, a ja sam ga slijedio, samo djelić sekunde kasnije. Umjesto da ustukne, otac Tom hitnuo se prema naprijed i kad su se sudarili, svećenik je podigao Bobbvja s poda. To više uopće nije bio ocac Tom. To je bilo nešto neprirodno moćno sa snagom i silovitošću razjarenog bika. Poletio je pteko sobe, rušeći stolice i bacio-natisnuoslomio Bobbvja u kut tako jako da mora da su Bobbvjeva ramena ispala iz ležišta. Bobbv je kriknuo od boli, a svećenik se nagnuo nad njega, udarajući, trgajući mu kandžama po rebrima, kopajući po njemu. Zatim sam se i ja našao u gužvi, na leđima oca Toma, provukavši svoju desnu ruku oko njegova vrata, stežući si desno zapešće lijevom rukom. Stisnuo sam ga u davljenički zahvat. Natezao mu glavu prema unatrag. Gotovo mu siomio grkljan, pokušavajući ga odvući od Bobbvja. Odmaknuo se od Bobbvja, istina, ali umjesto da padne na koljena i kapitu'1 ' ra, činilo se da mu uopće ne treba zrak koji sam istiskivao iz njega, ili dovod krvi u mozak koji sam mu prekinuo. Ritnuo se, pokušavajući me hitnuti preko glave i sa svojih leda, ponovo i još pomamnije ritnuo. Bio sam svjestan da Sasha nešto viče, ali nisam slušao što dok se svećenik nije i četvrti put propeo i zaista me gotovo zbacio. Moj je stisak oko njegova vrata p°" pustio, on je zarežao kao da osjeća pobjedu, a ja sam konačno čuo da Sasha govori-"Makni se! Chris! Chris, makni se!" na
Za to je trebalo povjerenja, ali - ionako se uvijek radi o povjerenju, .svaki put, kilo da se radi o smrtonosnoj borbi ili poljupcu — pa sam otpustio svoj neodlučan risak i svećenik me zbacio prije nego li sam stigao skliznuti s njega. Otac Tom podigao se u svojoj punoj visini i činilo se da je viši nego prije. Milini da je to morala biti iluzija. Njegova je demonska srdžba dosegla takav intenzi-takvu sažigajuću moć da sam očekivao da će iz njega do obližnjih metalnih fedmeta zaiskriti električne munje. Gnjev je učinio da izgleda veći nego što je bio. Mieeov svjetlucavi žuti pogled činio se jarkiji od običnog sjaja u očima, kao da mu nutar lubanje ne nastaje novo stvorenje nego elementarna nuklearna vatra rađanja čitavog novog svijeta, Povukao sam se, livatajući dah, glupavo posežući za pištoljem koji mi je Manuel oduzeo. Sasha je držala jastuk s kreveta, koji je očito izvukla ispod glave jednog od samoubojica. To se činilo jednako ludim kao i sve ostalo što se događalo, kao da je namjeravala ugušiti oca Toma ili ga izlupetati pokoravajući ga guščjim paperjem. Ali tada, kad mu je naredila da odstupi i sjedne, shvatio sarn da je jastuk prekrivao njezin .38 Chiefs Special, da priguši glasanje revolvera ako bude prisiljena upotrijebiti ga, jer je ova spavaća soba bila na prednjoj strani kuće odakle bi zvuk mogao doprijeti do ulice. Moglo se vidjeti da svećenik ne sluša Sastiu. Možda više nije bio sposoban slušati ništa osim onoga što se zbivalo unutar njega, unuttašnju tiragansku grmljavinu svojeg postajanja. Usta su mu se sitom otvorila a usne povukle sa zubi. Iz njega je izašao nezemaljski krik, zatim još jedan, još jezovitiji od prvog, za čim je uslijedio cvilež, jauci i izmučeno jecanje, koji su naizgled naizmjence izražavali bol i užitak, očaj i radost, slijepu srdžbu i jetko grizodušje, kao da je ovo izmučeno tijelo nastavalo cijelo mnoštvo. Umjesto da ocu Tomu naređuje da odustane, Sasha ga je sad preklinjala. Možda zato što nije htjela upotrijebiti oružje. Možda zato što se bojala da bi se njegovo pomahnitalo utlanje moglo čuti na ulici i privući neželjenu pažnju. Molbe su joj bde plašljive, a oči pune suza, ali rnogao sam ocijeniti da će biti u stanju napraviti Štogod bude potrebno. Kričeći, svećenik je podigao ruke kao da zaziva gnjev Neba na sve nas. Počeo se strahovito tresti, kao obuzet plesom Svetog Vida. Bobby je stajao u kutu u kojem ga je otac Tom ostavio, obje je ruke pritiskao "a lijevu sttanu tijela, kao da zaustavlja krv iz rane. Roosevelt je zakrćio vrata prema hodniku, držeći jednu ruku preko lica, gdje ga je pogodila vaza. Po izrazima njihovih lica mogao sam reći da nisam bio sam u uvjerenju da je svećenik sve bliži eksploziji nasilja daleko strasnijem nego išta Sto smo dosad vidjeli. Nisam očekivao da se otac Tom metamorfozira pred našim očima, u minuti iz svećenika u čudovište, kao sttano biće
koje mijenja oblik u filmovima znanstvene fantastike, napola bazilisk, 238
napola pauk, režući-udaiajući-bodući-tigajud svoj put kroz 239
nas Četvero, i konačno proguta MungojerrJeja kao da je nesretna mačka mentol bombon za kraj obroka. Sigurno tijelo i kosti nisu mogli biti transformirani brz kao zrno kukuruza u kokice u mikrovalnoj. S druge strane, takva fantastična promjena, od pastora do predatora, ne bi me ni iznenadila. Međutim, svećenik me je iznenadio, iznenadio je sve nas, kad je svoj bijes usm jerio na sebe; iako, kad sam kasnije o tome razmišljao, shvatio sam da sam se treba sjetiti ptica, veve štakora, Manuelovih riječi o psihološkoj irnploziji. Klerik je ispus tio jauk koji je bio između jarosti i boli, i, iako nije^io glasan kao prethodni krici bio je užasniji jer u njemu nije bilo nimalo nade. jflz ovu da se smrzneš jadikovku' uzastopce se udarao u lice svojom desnom šakomfa i s onim što je uspio složiti da nalikuje na šaku na svojoj deformiranoj ruci, pogađajući se takvim jakim udarcima da mu je puknuo nos a usne mu se raskolile na zubil Sasha ga je još preklinjaJa, iako je sigurno shvatila da je otac Tom izvan dohvata nje/.inih njeći, izvan dohvata bilo čije pomoći na ovom.svijetu. Kao da pokušava pokorom istjerati đavola iz sebe, počeo si je razdirali lice ukopavajući duboko nokte, a onim se štipaljkama namjerio na desno oko kao da ga želi iskopati. Odjednom se zrakom uskomešalo perje, vrtložeći se oko svećenika i na čas sam bio zbunjen, zapanjen, dok nisam shvatio da je Sasha ispalila metak. Jastuk nije mogao sasvim prigušiti pucanj, ali nisam čuo ništa osim jauka oca Toma koji mi je svrdlao lubanju. Svećenik se trgnuo od udara metka, ali nije pao. Nije prekinuo to vtiskavo lamentiranje niti se prestao trgati. Čuo sam drugi pucanj — uamp — pa treći. Tom Eliot svalio se na pod, legao trzajuči se, nakratko još bacakao nogama kao da je pas koji u snu goni zeca, a zatim ostao nepomičan, mrtav. Sasha ga je oslobodila njegove agonije, ali ga je i spasila od samouništenja za koje je vjerovao da će osuditi njegovu besmrtnu dušu na vječno prokletstvo. Toliko se toga dogodilo otkad je svećenik bacio onu stolicu na Roosevelta i klupicu na Sashu da me iznenadilo kad sam čuo da Elton John još pjeva "Can Y0u Feel the Love Tonight1 ." Ptije nego je ispustila jastuk, Sasha se okrenula prema televizoru i ispalila još jedan metak, pogodivši ektan. Koliko god nam zadovoljstvo priuštilo prekidanje neprikladno uveseljavajuce muzike i slike Kralja lavova, sve nas je uzbunila potpuna tama koja je zavladala sobom nakon kiše iskri iz uništenog televizora. Pretpostavili smo da postajući svećenik mora biri mrtav, jer bi svatko od nas bio hrana crvima, sasvim sigurno, s tri .3° metka u grudima, ali, kao što je Bobby sinoć primijetio, u ovo predvečerje Apokalipse, nema pravila. Kad sam posegnuo za svojom baterijom, ona više nije bila zataknuta za moj pojas. Sigurno da mi je ispala za vrijeme borbe. U mojoj je mašti mrtav svećenik već uskrsnuo i postao neito što ni cijela divizija marinaca neće moći ubiti.
Bobby je upalio jednu od noćnih lampi. Mrtvac još nije bio ništa drugo do li čovjek, i još uvijek mrtav, poharana hrpa koju se nije dalo pogledati izbliza. Spremajući .38, Sasha se okrenula od djela i stala pognutih ramena, obješene lave, s jednom rukom na licu, trudeći se da se pribere. Ma svjetiljci je bio prekidač za tri jačine i Bobbv ga je prebacio na najslabiji. Sienilo od rože svile sobu je još uvijek ostavilo zasjenjenu, ali dovoljno rasvijetljenu da nas spriječi da podlegnemo napadu trzanja živaca, Ugledao sam svoju bateriju na podu, pokupio je i ponovo je zataknuo za remen. Pokušavajući utišati svoje disanje, pošao sam bližem od dva prozora. Zastor je hila teška tapiserija, debela kao slonovska koža, iza nje -zaklon za zamračivanje. Ovo b; prignSilo zvuk paljbe gotovo jednako efikasno kao i mekani jastuk kroz koji je Sasha pucala. Odgrnuo sam jedan zastor i provirio na uličnom rasvjetom osvijetljenu ulicu. Nitko nije pokazivao ili trčao prema. Stanwykovoj re/.idenciji. Ni jedan auto nije stajao ispred kuće. Ustvari, činilo se da je ulica pia/.na. Koliko se mi>gu sjetiti, nitko od nas nije ništa rekao sve dok nismo sišli sasvim dolje i ponovo se našli u kuhinji, gdje nas je ozbiljni mačak čekao pri svjetlu uljanice. Možda jednostavno nismo rekli ništa što bi vrijedilo zapamtiti, ali mislim da smo zaista prošli kućom u nijemoj tišini. Bobbv je sa sebe skinuo havajku i crnu pamučnu majicu, oboje natopljeno krvlju. Duž lijevog boka imao je četiri porezotine, rane nanesene klerikovom teratoidnom rukom. To je bila korisna riječ iz svijeta genetičke znanosti moje mame. To je značilo nešto Čudovišno, opisivalo organizam ili dio organizma koji je deformiran zbog oštećenoga genetičkog materijala. Kao dijete uvijek su me zanimala istraživanja i teorije moje majke, jer je ona, kao što je voljela reći, tražila Boga u mehanizmu sata, sco sam ja smatrao najvažnijim poslom kojim se netko može baviti. Ali Bog više voli vidjeti što sami možemo napraviti od sebe, i ne olakšava nam potragu '/a Njim s ove strane smrti. Duž puta, kad mislimo da smo našli vrata iza kojih nas On čeka, ona se ne otvore prema božanskom nego nečem teraroidnom. U kupaoni spojenoj s kuhinjom, Sasha je pronašla opremu prve pomoći i bocu aspitina. Bobby je stajao kraj kuhinjskog sudopera, otvorivši novu krpu za sude i tekućim sapunom čistio svoje rane, Šišteći kroz stisnute zube. "Ne." "Seteš." "Ti?" "Natučen."
Cedri rane na njegovu boku nisu bile duboke, ali su obilno krvarile. Rooseveh se smjestio u stolicu kraj stola. Uzeo je kocke leda iz zamrzivača i zarnorao ih u kuhinjsku krpu. Držao je ovaj oblos na 240
lijevom oku, koje je sve više 241
naticalo prijeteći da se zatvori. Srećom, vaza se nije razbila kad ga je pogodila jer k-Inače imao krhotine porculana u oku. "Loše?" "Bilo je i gore." x "Ragbi?" "Alex Karras." "Veliki igrač." "Golem." "Srušio te?" "Više nego jednom." "K'o kamionu, sugerirao sam. "Šleper. Ovo je samo prokleta vaza." Sasha je natopila neku krpu hiclrogcn peroksidom i uzastopce je prhiskala na Bobbvjeve rane. Svaki put kad bi makla krpu, plitke bi porezotine pomamno zacvr-čale krvavom pjenom. Ja se nisam mogao osjećati gore i da sam proveo šest sati u bubnju industrijskog sušila za rublje. Popio sam dva aspirina s nekoliko gutljaja neke sode od naranče koju sam našao u hladnjaku Stanwykovih. Limenka se tako jako tresla da sam više soka prolio po bradi i odjeći nego što sam uspio popiti - ukazujući na to da su moji bili u zabludi kad su mi dopustili da prestanem nositi podbradnik u petoj godini. Nakon peroksida, Sasha se prebacila na alkohol i ponovila postupak. Bobby se više nije trudio ssskan; samo je škripao zubima. Konačno, kad je ostrugao dovoljno zubne površine da bude doživotno ograničen na meku hranu, namatala je Neospo-rinom rane ko|e su šutke plakale. Ova opsežna prva pomoć izvedena je bez komentara. Svi srno znali zašto je neophodno nanijeti što je više moguće a nti bakteriološki h sredstava, a da smo o tome razgovarali, samo bismo se usrali od straha. Sljedećih će tjedana i mjeseci Bobbv biti pred ogledalom više nego obično, provjeravajući svoj izgled, i ne iz taštine. Bit će i svjesniji svojih ruku, iščekujući nešto... teratoidno. Rooseveltovo je oko nateklo do proreza. Svejedno, još je uvijek vjerovao u led. Dok je Sasha zavojima od gaze dovršavala zamatanje Bobbvjevih rana, kraj vrata koja su vodila u garažu pronašao sam ploću za poruke s kredom i malu vješalicu s kukicama. Na kukama su visili ključevi od auta. Sasha ipak neće morati paliti auto spajajući žice. U garaži su bili crveni Jaguar i bijeli Ford Espcdition. Uz svjetlo baterije spustio sam stražnje sjedalo Expeditiona da povećam prtljažnik. Ovo će omogućiti Roosevcltu i Bobbvju da legnu, ispod razine prozora. K30 grupa mogli bismo pobuditi veću pažnju nego ako bude izgledalo da je Sasha sarnaBudući da je Sasha točno znak kamo idemo na Haddenbeck Roadu, ona će voziti. 242 K sebi "H "M ' c„nw j; o p o K izme sebe post S s pitao d Zna njez što j poš ispa odg učin čin m mi je bi bi Vozi misl pog mi s mic i ak per nek ljud glu bez mi;
Kad je Bobbv ušao u garažu sa Sashom i Rooseveltom, ponovo je na i imao oju majicu i havajsku košulju, ali se kretao ponešto ukočeno. Hoće ti biti dcbro tu iza?" pitao sam, pokazujući stražnji dio Espeditiona. Malo ću odspavati." [Čad sam se na prednjem suvozačevu sjedalu svalio ispod razine prozora u kla- 'rrii položaj bjegunca na oprezu, postao sam trenutno svjestan svake kontuzije, od lave do pete. Ali bio sam živ. Ranije sam bio siguran da nećemo svi napustiti kuću wykovih kucajućlh srca i s moždanom aktivnošću, ali bio sam u krivu. Kad se pređo s jecaj i ma katastrofe, možda mačke znaju srvari, ali slutnjama Christoohera Snowa ne treba obavezno vjerovati - što je zapravo umirujuće. Kad je Sasha upalila motor, Mungojerrie se uspentrao na povišeni dio eđu prednjih sjedala. Sjedio je uspravan, naćuljenih ušiju, gledajući pred e, kao krivo tavljeni -znak na haubi. Sasha je upotrijebila daljinski da podigne električna vrata garaže, a ja sam je o: "Jesi dobro?" "Ne." "Dobro." o sam da nije fizički ozlijeđena i da se njezin odgovor odnosio na zino emocionalno stanje. Ubivši Toma Eliota, Sasha je napravila jedino je mogla, možda spašavajući jedan ili više naših života dok je svećenika tedjela grozne pomame samouništenja, a ipak joj se smučilo od aljivanja tih triju metaka; sad je živjela pod nesnosnom težinom moralne govornosti. Ne krivnje. Bila je dovoljno pametna da zna da ono što je nila ne smije pratiti osjećaj krivnje. Ali je također znala da čak l moralni mo/e imati dimen/.ije koje ostavljaju ožiljke u umu i ranjavaju srce. Da e odgovorila na pitanje s osmijehom i uvjeravajući me da je dobro, to ne ila Sasha Goodall koju volim, i imao bih razloga sumnjati da postaje. ili smo kroz Moonlight Bav u tišini, svaki od nas zadubljen u vlastite li. Koji kilometar od kuće Stanwykovih, mačak je Kgubio zanimanje -/.a gled kroz vjetrobran. Iznenadio me kad mi je zakoračio na prsa i zagledao se u oči. Njegov je zeleni pogled bio usredotočen i nepomičan, a ja svoj nisam cao jezovito dugo, pitajući se što 11 on misli. Kako mora da je njegovo razmišljanje radikalno različito od našeg, čak ko dijeli s nama visoku razinu inteligencije. On doživljava ovaj svijet iz rspektive toliko različite našoj kao što je naša različita od inteligencije s kog drugog planeta. Un ide ususret svakom novom danu bez tereta dske povijesti, filozofije, pobjeda, tragedija, plemenitih namjera, uposti, pohlepe, zavisti i oholosti na leđima; mora da je olakšanje biti z tog tereta. On je oboje, i divlji i civiliziran. Bliži je prirodi nego što smo ; stoga, on ima manje iluzija o njoj, zna da je život stvoren težak., da je
priroda lijepa ali okrutna. I iako Roosevelt kaže da je iz Wyverna pobjeglo još Mačaka iz Mungojernejeva legla, njihov broj ne može biti velik; iako Mungojerrie flije jedini primjerak svoje vrste kao što se čini da je Orson, i iako mačke po prirodi mnogo lakše podnose samoću nego psi, ovo malo stvorenje mora da je ponekad Užasno usamljeno. 243
Kad sam ga počeo dragati, Mungojerrie je skrenuo pogled i smotao mi se n grudima. Bio je mala, topla težina, i mogao sam mu osjetiti bilo i na svojem tijd i pod rukom kojom sam ga milovao. Ja ne umijem komunicirati sa živorinjama, ali mislim da znam zašto nas je od veo u kuću Stanwykovih. Nismo bili tamo da svjedočimo mrtvima. Tamo smo našli samo zato da napravimo Sto je ttebalo napraviti za oca Toma Eliota. Od pamtivijeka ljudi naslućuju da neke životinje imaju barem jedan osjet više od nas. Svjesnost o stvarima koje ne vid^*oT"I'red os jecaj. Združite tu posebnu sposobnost/pažanja s Inteligencijom i pretpostavite da većom inteligencijom dolazi i rafmimmja svijest. Prolazeći kraj kuće Stanwykovih Mungojerrie je možda osjetio memalnu tjeskobu, duhovnu agoniju i emocionalnu bol oca Toma Eliota - i možda ga je to nagnalo da torn patniku donese oslobađanje Ili ja možda puno serem. Postoji mogućnost da je oboje točno, da puno serem l da sam u pravu što se tiče Mungojertieja. Mačke znaju stvari. 244
23 Haddenbeck Road je osamljena pruga asfalta s dvije trake, koja vodi nekoliko kilometara prema istoku, patalelno s južnim dijelom Fort Wyverna, a zatim skreće prema jugoistoku, vodeći do rančeva u najrjeđe naseljenom dijelu okruga. Ljetne vrućine, zimske kiše i kalifornijski najagresivniji vremenski uvjet - zemljotresi - raspucali su kolnik, nadigli ga i iskrzali mu rubove. Divlja trava i, nakratko u rano proljeće vez divljeg cvijeća odvajaju autoput od blago valovitih razvaljanih polja koja su ga obgrlila. Nakon Sto smo prešli određenu udaljenost a da nismo susreli svjetla iz suprotnog fmjeta, Sasha je iznenada zakočila i rekla: "Pogledajte ovo." Uspravio sam se u sjedalu dok nisam mogao sasvim vidjeti kroz prozor, kao i Roosevelt i Bobbv, te pogledom zbunjeno pretraživao noć oko sebe dok je Sasha ubacila Expedition u brzinu za vožnju unatrag i vratila se kojih šest metara. "Skoro sam ih pregazila", rekla je. Prednja svjetla na kolniku ispred nas otkrivala su dovoljno zmija da se napune svi kavezi svih kuća reptila u svakom zoološkom vrtu u zemlji. Naginjući se naprijed naslonjen na prednje sjedalo Bobbv je tiho zviznuo i rekao: "Mora da su ovdje negdje otvorena vrata Pakla." "Sve zvečatke?" pitao je Roosevelt, sklanjajući s oka oblog s ledom da bi mogao bolje vidjeti. "Teško je reći", reče Sasha. "Ali mislim da da." Mungojerrie je stražnjim nogama stajao na mojem desnom koljenu, prednjim šapama na gornjoj strani komandne ploče, glave ispružene naprijed. Proizvodio je jedan od onih mačjih glasova koji su napola siktanje, napola rezanje, a sve u svemu gnušanje. Čak i sa šest metara bilo je nemoguće odrediti točan broj zmija u masi koja je milila autocestom, a ja nisam namjeravao odšetati medu njih da bih obavio pouzdani popis stanovništva. Ovako odoka, bilo ih je najmanje sedamdeset, osamdeset, "ajviše stotinu. Koliko ja znam, zvečarke su usamljeni lovci i zapravo se po pravilu ne kreću u skupinama. Vidjet čete ih na okupu jedino ako imate dovoljno veliku nesreću da labasate na neko njihovo gnijezdo — a u malo će kojem gnijezdu, ako u ikojem, biti Ovoliko primjeraka. Ponašanje ovih zmija bilo je čak i čudnije nego činjenica da se okupljaju na otv °renom. One su se ispreplitale jedna preko, ispod i oko druge u polaganu gmizavu
245
zavojitu masu, a iz ovih klizavih pletenica svako malo istovremeno bi se podirH osam ili deset glava, zavijajući pola metra, metar pa i više, u zrak, razjapljenih č Ijusti, ogoljenih zubi, palucajući jezikom, a zatim bi se povukle natrag u Ijuskavi r • dok su se nove glave, jednako zloćudnog izgleda, podizale iz puzavog mno^ ' smjenjujući straže. ' Bilo je to kao da Meduza, iz mita klasične Grčke, leži na Haddenbeck Roadu malo prispavavši, dok se njezina elaborirana frizura od zmija sama češlja. "Vozit će.š kroz njih^sitao sam. "Radije ne bihujpngovotila je Sasha. "Zarvori zračne otvore, nagazi kolica da dobijemo brzinu", reče Bobby, "i pOVe di nas na vožnju zmijskom cestom." Roosevelt reče: "Moja mama. uvijek kaže: 'Strpljen-spašen'." "Zmije nisu ovdje zbog nas", rekao sam. "One ne mare za nas. Ne namjeravaju nas zaustaviti. Samo se dogodilo da smo naišli ovuda u pogrešno vrijeme. Maknut će se, prije ili kasnije." Bobby me potapšao po ramenu. "Rooseveltova je mama mnogo jezgrovitija od tebe, dečko." Svaka zmija koja bi izronila u stražarski položaj iz uskomešane množine smjesta bi usmjerila svoju pažnju na nas. Ovisno o kutu pod kojim su se svjetla na autu odražavala, njihove bi se oči rasvijetlile i bljesnule crveno ili srebrno, rjeđe zeleno, kao mali dragulji. Ptetpostavio sam da im je pažnju privlačilo svjetlo. Pustinjske čegrtuše, kao i većina zmija, gluhe su kao topovi. Vid im je dobar, posebno noću, kad im se zjenice u obliku uskih proreza prošire da bi otkrile veći dio njihovih osjetljivih mrežnica. Osjetilo njuha možda im nije rako razvijeno kao u psa, jer ih se rijetko zove da nanjuše trag odbjeglih zatvorenika ili drogu u prtljazi švercera; međutim, osim dobrog nosa, zmije imaju još jedan organ njuha — Jakobsonov organ, koji se sastoji od dvije vrećice obavijene osjetilnim tkivom — a nalazi se na nepcu. Zato zmije neprestano palucaju svojim viličastim jezicima: njima skupljaju mikroskopske čestice mirisa iz ztaka, prenoseći te nakupine molekula do vrećica u svojini ustima da ih okuse i analiziraju. Sada su ove zvečarke užurbano lizale zrak da bi po našem mirisu odredile bi li iza svjetala mogao biti slastan plijen. Mnogo sam naučio o pustinjskim zvečarkama, s kojima dijelim raniji - i topliji - dio noći. Usprkos svojem zlokobnom izgledu, one posjeduju neodoljivu ljepotu. Čudno je posralo još čudnije kad se jedna od uzvinurih srražarica naglo okrenula unatrag i napala drugu koja se iza nje uzdigla. Ugrizena je zvečarka uzvratila ugriz; obje su se ovile jedna oko druge i zatim pale na cestu. Nad njima se zatvorio savitljivi roj, spleteno se mnoštvo na minutu uzburkalo, ne gmižući vise sneno, neg° sumanuto, gipko i hitro kao tanki bičevi, uzbuđeno se uvijajući i savijajući, kao da se s pobješnjelog para koji je započeo stvar proširio potiv da se ugrize svoj vlasnu soj, nakratko uspostavljajući gtadanski rat unutar kolonije.
Kad se klizava horda ponovo smirila, Sasha upita: "Grizu li zmije norma"10 jedna drugu?" 246
„Vjerojatno ne", odgovorio sam. „Ne mislim da bi im mogao nauditi vlastiti otrov", rekao je Roosevclr vrativši ledeni oblog na svoje lijevo oko. "Pa", rećc Bobbv, "budemo li ikada osuđeni da ponovo prozivima srednju ško-I možda bismo od tog pitanja mogli napraviti znanstveni projekt." Ponovo je jedna od zmija na kraju, uzdižući se zavojito iznad ostalih i ližući -, ak tražeći plijen, napala drugu stražaricu, a zatim je to dovoljno uznemirilo treću • napadne prvu- Trio se komešavo spleo, a valovitu je masu ošinuo još jedan uzbibani grč. "To su ponovo ptiće", rekao sam. "Kojoti." "Ljudi kod Stanwykovih", dodao je Roosevelt. "Psihološka implozija", nastavi Sasha. "Ne vjerujem da zmije imaju baš puno psihe koja bi mogla implodirari", reče Bobby, "ali da, to svakako izgleda kao dio istog fenomena." "Krenule su", primijetio je Roosevelt. Zaista, gmizava se legija, tako reći, ushodala. Počele su se kretati preko dvorra-ćnog asfalta, preko uskog zemljanog proširenja, nesrajući u visokoj travi i divljem cvijeću na desnoj strani autoputa. Cjelokupna se procesija, međutim, sastojala od više od osamdeset ili stotinu primjeraka koje smo promatrah. Dok su brojne zmije nestajale u ttavi na desnoj strani, brojne su se pojavljivale iz polja s lijeve strane Haddenbeck Roada, kao da se izlijevaju h stroja za pravljenje zmija. Možda je tristo ih četinsto zvečarki, sve svadljivijih i uzbuđenijih, prešlo u divlji kraj južno od nas prije nego je asfalt konačno bio čist. Kad su otišle, kad na cesti nije ostao ni jedan migoljav oblik, trenutak smo sjedili u tišini, trepčući očima, kao da smo se probudili iz sna. Mama, volim te i uvijek ću te voljeti. Ali gdje ti je dovraga bila pamet? Sasha je ubacila u brzinu i krenula. Mungojerrie je ponovo ispustio onaj zvuk gađenja. Premjesrio se na mom krilu, tako da su mu prednje Šape bile na vratima, a on je zurio kroz prozor u tamna polja u koja je otklizala zmijska horda ptema pomilovanju za kojim je tragala. Nakon kilometra i pol stigli srno do Vranina brda, iza kojeg nas je trebao čekati Doogie Sassman. Osim ako zmije nisu ukrstile put s njim prije nego s nama. Ne znam zašto je Vranino brdo tako nazvano. Njegov oblik ni na koji način nije nalik na pticu, niti su vrane sklone skupljati se tamo više nego bilo gdje drugdje. Ime mu nije dano u čast uvažene obitelji iz okolice pa čak ni živopisnog razbojnika. Vrana Indijanci su u Montani, ne u Kahforniji. Ovdje ne rastu biljke koje sliče vranama ili su dobile ime po njima. Ni povijest ne bilježi glasne gakače koji su $t
uspinjali do vrha ovog brežuljka da bi likovali i hvalisali se. Na vrhu brijega iz okolnih nježnih oblika pjeskovite zemlje izdiže se golema ogoljela stijena, samotna sivo-bijela iz.bočina, kao djelomično otkrivena kost kostura pokopane goleme nemani. Na jednoj strani tog monumenta isklesan je lik vrane, 247
koja nije, kao Sto sam ja nekoć smatrao, uvor imena. Grub, ali intrigantan, ovaj re_ Ijef uhvatio je samosvjesnost ptice, ali uz to posjeduje zlokobnost, kao da je totem klana ubojica, upozorenje putnicima da pronađu zaobilaznicu njihova teritorija i]' riskiraju strašne posljedice. Sliku vrane urezala je jedne lipanjske noći prije četrd set i četiri godine nepoznata osoba, ili više njih. Dok rne znatiželja nije navela da sa znam za porijeklo crteža, pretpostavljao sam da je iz prošlog stoljeća, da je rnožd isklesana u toj stijeni čak prije nego su Europljani došli na ovaj kontinent. Prika? vrane posjeduje uznprniravajući vid, nešto čime komunicira s misticima za koje se zna da su proputovali značajne udaljenosti da bi ga pogledali i dodirnuli. Međutim starosjedioci kažu da se mjesto nazivalo Vranino brdo barem od doba njihovih djedova, a zapisi u požutjelim službenim zabilje.škama to potvrđuju. Čini se da reljef utjelovljuje neko primitivno znanje koje je civilizirani čovjek davno izgubio, ali rnu ime brijega prethodi, i očito je anonimni klesar samo htio stvoriti živopisnu oznaku tog mjesta. Ovaj prikaz nije bio poput ptice na poruci koja je ostavljena kod Lilly Wing, osim što se činilo da oba isijavaju zloćudnost. Kao što ih je Charlic Dai opisao, vrane, ili gavrani, ili kosovi, koji su ostavljeni na mjestima drugih otmica također ne sliče ovom reljefu. Charlie bi spomenuo sličnost da je postojala. Svejedno, koincidencija je bila jeziva. Kako smo se približavali vrhu, činilo se da nas vrana u kamenu promatra. Izdignute površine ptičjeg tijela reflektirale su bijelu svjetlost automobilskih farova, dok su duboke linije koje je klesar izdubio alatom ispunjale sjenke. Bio je to koloid-ni, tasttesiti kamen, i njime su bili razasuti komadići nekog sjajnog agregata -možda grudice tinjca. Reljef je bio umjetnički usložen tako da je najveća nakupina bila postavljena kao oko ptice, koje je sada bilo ispunjeno imitacijom životinjskog sjaja i čudne osobnosti za koje neki mistici posjetitelji ustrajno tvrde da je zabranjeno znanje, iako nikad nisam uspio shvatiti kako nepomičan komad stijene može posjedovati znanje. Ptimijetio sarn da su svi u autu, uključujući i mačku, promatrali kamenu vranu s nelagodnim izrazom lica. Dok smo prolazili kraj slike, sjene u isklesanim linijama trebate su se povući od nas u sve slabijem svjetlu, dok je cijeli reljef uranjao u mrak. Ali, osim ako me oči nisu varale, za trenutak su se sjene produžile, pobijajući zakone fizike kao da pokušavaju slijediti svjetlo. A kad je vrana počela nestajali u noći iza nas, bio bih se mogao zakleti da se sjena odvojila od stijene i poletjela kao da je ptava ptica. Dok smo se spuštali istočnom padinom Vramna brda, suzdržao sam se da ne komentiram uznemitujući let sjene, ali je Bobbv tekao: "Ne sviđa mi se ovo mjesto." "Ni meni", složio se Roosevelt. "Isto", dodao sam. Bobbv reče: "Čovječanstvo nije stvoreno da putuje ovako daleko od obale." "Je", reče Sasha, "vjerojatno se opasno približavamo kraju svijeta." "Točno cako", nastavi Bobbv.
248
"Jeste ikada vidjeli koju od onih karata iz vremena kad su smatrali da je zemlja raviia?" pitao sam. Bobby reče: "A, vidim, ti si jedan od onih zemlja-je-okrugla ekscentrika." "Kartografi su zaista prikazivali rub zemlje, more kako u slapovima pada u abis, j ponekad bi ispisali upozorenje preko praznine: 'Ovdje će biti čudovišta..' " Nakon kratke, ali duboke zajedničke Šutnje, Bobbv reče: "Loš izbor povijesnih zimimljivosri, buraz." "Da", složi se Sasha, polako usporavajući Expeditk"n, gledajući u mračna polja cieverno od Haddenbeck Roada, očito tražeći Doogieja Sassmana. "Ne znaš m jednu zabavnu anegdotu o Matiji Antoaneti na giljotini?" "To je prava stvar!" složio se Bobbv. Roosevelt je pogoršao raspoloženje komunicirajući ono što nije bilo potrebno komunicirati: "Gospodin Mungojerrie kaže da je vrana odletjela sa stijene." "Uz sve dužno poštovanje", reče Bobbv, "Gospodin Mungojerrie je samo jebena mačka." Činilo se da Roosevelt sluša glas koji je bio izvan dohvata našeg sluha. Zatim: "Mungojerrie kaže da on možda je samo jebena mačka, ali ga to na društvenoj ljestvici stavlja dvije stepenice iznad daskaša." Bobbv se nasmijao. "Nije to on rekao." "Ovdje nema druge mačke", reče Roosevelt. "Ti si to rekao", optužio je Bobbv. "Ne ja", reče Roosevelt, "Ja se ne služim takvim jezikom." "Mačak?" reče Bobbv skeptično. "Mačak", inzistirao je Roosevelt. "Bobbv tek odnedavno vjeruje u cijelu tu stvat s pametnim životinjama", rekao sam Rooseveltu. "Hej, mačak*, teče Bolibv. Mungojetrie se okrenuo na mom krilu da bi pogledao Bobbvja. Bobbv teče: nU redu si ti, dečko." Mungojerrie je podigao jednu šapu. Nakon trenutka, Bobbv je shvatio. Lice mu se ozarilo u čudu, ispružio je svoju desnu ruku preko naslona mog sjedala. On i mačak nježno su se lupnuli dlanovima. Bravo, mama, pomislio sam. Jako lijepo. Nadajmo se samo da ćemo kad se sve završi imati više pametnih mafaka nego poludjelih reptila. "Evo nas", reče Sasha kad smo stigli do podnožja brijega. Prebacila je Expedkion u pogon na četiri kotača i skrenula na sjever s autoputa, vozeći polako jer je ugasila svjetla i vodila se samo mnogo slabijim pozicionim Svjetlima. Prešli smo bujnu livadu, provukli se kroz nisku zimzelenih hrastova, prišli graničnoj ogradi koja okružuje Fort Wyvern i zaustavili