195
"Svi tvoj glas?" "Teško je objasniti, buraz." "Očito." "Mogao sam ih ćuti osam, deset sekundi. Ali čak i kasnije... imao sam ™- . . . . . f ' ^ICČii da još uvijek govore, samo tiše." '• "Podsvjesno?" "Možda. Nešto užasno jezivo." "Glasovi u tvojoj glavi." "Pa, nisu mi govorili da žrtvujem djevicu .Sotoni ili da ubijem Papu." "Samo ostani, ostani, ostani", rekao sam. "Kao kad ne možeš prestati misliti nešto, izbaciti neke riječi iz glave." "Ne, ovo su bili pravi glasovi, kao na radiju. Prvo sam mislio da dolaze... od nekuda u bungalovu." "Prešao si baterijom po stropu", podsjetio sam ga. "Čahure." U njegovim se očima odražavalo blijedo svjetlo muzičke opreme. Nije odvratio pogled, ali nije ništa rekao. Duboko sam udahnuo. "Jer sam se pitao. Nakon što sam te nazvao iz Mrtvoga grada, počeo sam se osjećati ranjivim vani na orvorenom. Tako sam, prije nego što sam nazvao Sashu, odlučio ući u neki bungalov, gdje neću biri tako izložen." "Zašto si od svih onih kuća izabrao baš tu? S DelactoiNOvim tijelom u kuhinji. S čahurama." "Upravo sam se to pitao", rekao sam. "I ti čuješ glasove? Koji govore: Dođi, Chris, uđi, sjedni, uđi, daj da se družimo, uskoro ćemo se izleći, uđi, pridruži se zabavi." "Bez glasova", rekao sam. "Barem ne da sam ih bio svjestan. Ali možda nije bilo slučajno da sam izabrao baš tu kuću. Možda me nešto privuklo toj kući umjesto onoj do nje." "Mentalni zlokobni znak?" "Kao zov onih morskih nimfa koje pjevaju da bi navele neoprezne mornare na propast." "Ovo nisu morske sirene. Ovo su bacili u čahurama." "Ne znamo jesu H ro bacili", rekao sam. "Poprilično sam siguran da nisu mali kučići." "Mislim da smo možda izašli iz bungalova upravo na vrijeme." Pošutio je pa rekao: "Evo, ovakva sranja kvare svako veselje kad dođe kraj s vi j era." "Je, počeo sam se osjećati kao novajlija u školi čekićoglavaca." Traka je bila presnimljena. Odnio sam kopiju do stola za komponiranje i, uzevši flomaster, pitao: "Znaš neki dobat naslov za neoBufret stvar?" "Neo-BufFet?" "To Sasha piše ovih dana. Jimmy BufFet. Tropski ritam, papagajski pogled n svijet, zabava na suncu - ali s mračnijim tonovima, ustupak stvarnosti."
Mapisao sam nasov na na j;e je Sasha držala svoje kompozicije. Cijeli je niz kazeta izgledao baš poput ove. C „Buraz", reče Bobby, "ako ikada dođe do toga, prosvirat ćeš mi mozak, je l'?" „U bilo koje doba." "Čekaj da te zatražim." "Naravno. A ti meni?" "Pitaj i mrtav si." "Jedino lepršanje koje osjećam je u želucu", zaključio sam. „Rekao bih da je to trenutačno normalno." Zacuo sam ostat udar i niz škljocaja, pa sve to ponovljeno - zatim nepogrešivo pipavo otvaranje stražnjih vrata. Bobby me začuđeno pogledao. "Sasha?" Pošao sam u svijećama osvijetljenu kuhinju, ugledao Manuela Ramireza u uniformi i znao sam da su zvukovi koje sam začuo bili. zvukovi otkočivanja policijskih pištolja. Stajao je kod kuhinjskog stola ptomatrajući moj 9-milimetarski Glock kojemu je smjesta prišao, unatoč slaboj rasvjeti. Bio sam stavio pištolj na stol kad su me ptotresle Bobbvjeve vijesti o otmici Wendy Dulcineae. "Ta su vrata bila zaključana", rekao sam Manuelu, dok je Bobby ulazio za mnom u kuhinju. "Aha", odgovorio je Manucl. Pokazao je na Glock. "To si legalno kupio?" "Moj tata." "Tvoj je tata podučavao poeziju." "Opasno zanimanje." "Gdje je to mogao kupiti?" pitao je Manuel, uzimajući pištolj u ruku. "Thorov dućan oružja." "Imaš račun?" "Donijet ću ga." "Nema veze." * - Vrata između kuhinje i hodnika u prizemlju otvorila su se prema unutra. Frank reenev, jedan od Manuelovih zamjenika, zastao je na pragu. Za trenutak sam pomislio da sam u njegovim očima ugledao koprenu žutog svjetla, kao zavjese na paru prozora, ali je nestalo prije nego sam mogao biti siguran da sam u pravu. "Našao sam sačmaricu i .38 u Hallowayevu džipu", rekao je Feenev. "Vi dečki pripadate desničarskoj narodnoj policiji ili što?" pitao je Manuel. "Htjeli smo se upisati na sat poezije", reče Bonbv. "Imate li nalog za pretres?" "Otrgni ubrus s te role", rekao je šef. "Napisat ću ti ga." " 'Tekila bubrezi' ", predložio je. „Može proći." sam naslov na naljepnicu i umetnuo kazetu u prazno mjesto na polive.
Iza Feeneya, na suprotnom kra]u hodnika pred samim vratima, ottaga osvijet-> n prozorima s obojanim staklom, bio je drugi zamjenik. 196
Nisam ga mogao vidjeti ovoljno dobro da bih znao tko je. 197
Fran nisu uko mog prvi jabu baci je J oca njem koje hod prav ama I ikak reče petn Hisp gov eng mišl kuhdem ljuba otka odje neka "Kako ste ušli?,, pitao sam .^ Manuel se zapl,jio u mene dovo|jno dugQ "Što se događa?" zahtijevao sam. "Masivna povreda tvojih građanskih prava", ,eh imao svu toplinu otvorenog uboda no'žem na 198
19 nk Feeney imao je zmijsko lice, doduše bez otrovnih zuba, ali mu oni u ni trebali Jer je lučio otrov iz svake pore. Oči su mu imale onaj očeni, fiksirajući pogled mije, a usta su mu bila prorez iz kojeg bi gao ispalucati račvasti jezik ne iznena-divši čak ni stranca koji ga je i put susreo. Prije kaosa u Wyvernu, Fceney je bio kukolj u žitu, trula uka u policiji i još je bio dovoljno toksičan da samo svojim pogledom i u komu tisuću S n jegulji ča. "Želite li da pretražimo kuću da vidimo ima li još oružja, šefe?" pitao Jvlanuela. "Da. Ali nemojte previše uništavati. Ovaj je gospodin Snow izgubio prije mjesec dana. Sada je siroče. Pokažimo malo samilosti prema mu." Osmjehujući se kao da je upravo spazio slasnog miša ili ptičje jaje e će zadovoljiti njegovu reptilsku glad, Feeney se okrenuo i odgega.0 dnikom prema drugom pomoćniku. "Zaplijenit ćemo sve oružje", rekao mi je Manuel. "Ovo je oružje legalno. N]jme nije počinjen nikakav zločin. Nemate ga vo uzeti", prosvjedovao sam. "Znam svoja prava po Drugom andmanu." Manuel reče Bobbvju: "I ti misliš da sam ptekršio zakon?" "Možete raditi što hoćete." "Ovaj tvoj prijatelj daskaš pametniji je nego Sto izgleda", rekao mi je Manuel. Ispitujući Manuelovu samokontrolu, pokušavajući odrediti postoje li kve gtanice bezakonju u koje se policija sptemna upustiti, Bobby e: "Ružan, psiho-tični šupak sa značkom može uvijek raditi što hoće." "Točno." Manuel Ramirez - ni ružan, ni psihotičan - sedam je centimetara niži, naest kilograma teži, dvanaest godina stariji, i zamjetno više pano, od mene; voli country muziku, dok sam ja rođen za rock'n'roll; vori španjolski, talijanski i engleski, dok sam ja ograničen striktno na leski i nekoliko priručnih latinskih poslovica; pun je političkih ljenja, dok ja politiku smatram dosadnom i ljigavom; odličan je ar, a jedina stvar koju ja mogu dobro napraviti s hranom je da je jem. Unatoč svim tim i mnogim drugim razlikama, nekad smo dijelili av za Ijude ' život zbog koje srno bili prijatelji. Godinama je radio u grobljanskoj smjeni, najbolji noćni murjak, ali ako je Prošlog mjeseca umro načelnik Lewis Stevenson, Manuel je šef ela. U noćnom svi-l etu u kojem sam ga upoznao l postao njegov prijatelj, ad je bio svijetla prisutnost, 199
dobar policajac i dobar čovjek. Stvari se mijenjaju, posebno ovdje u MoonljpL Bayu, i iako sada radi danju, srce je poklonio tami i više nije osoba koju sam tielt -poznavao. "Je T još netko ovdje?" pitao je Manuel. "Ne. u ~£ Čuo sam Feeneva i drugog pomoćnika kako ra^ovaraju u predvorju - 33,- korake na stubištu. U "Dobio sam tvoju poruku", rekao mi je Mapđel. "Broj registarske tablice " Klimnuo sam glavom. "Sasha Goodall biJa je sinoć kod Lillv Wing." "Možda je bila prezentacija Tuppenvarea", rekao sam. Vadeći magazin iz Glocka, Manuel reče: "Vas ste se dvojica pojavila malo prije zore. Parkirali ste iza garaže i ušli straga." "Ustrebalc su nam posude Tuppenvare", reče Bobby. "Gdje Ste bili tijelu noć?" "Proučavali Tupperware kataloge", odgovorio sam. "Razočarao si me, Chris." "Misliš da bih rrcbao koristiti Frigovere?" Manuel reče: "Nikad nisam znao da se voliš praviti pametan." "Ja sam vrlo svestran čovjek." Pokorno odgovaranje na njegovo ispitivanje bilo bi protumačeno kao strah, a bilo kakav pokazatelj straha izazvao bi oštriji postupak. Obojica smo znali da perverzni vojni zakon /a izvanredne situacije nije službeno stupio na snagu za vrijeme ove situacije, i iako nije baš bilo vjerojatno da bi bilo koji predstavnici viasn ikada držali Manuela ili njegove ljude odgovornima za teške zločine ili prekršaje, nije mogao biti siguran da ne bi bilo posljedica za njegova nezakonita djela. Osim roga, on se nekoć strogo držao zakona i ispod svih njegovih i/govora, još je posjedovao savjest. 'Pametne' primjedbe bile su moj način - i Bobbvjev - da podsjetimo Manuela da znamo jednako dobro kao i on kako je njegovo ponašanje krajnje nelegalno i da ćemo mu se suprotstaviti bude li nas isuviše provocirao. "A ja te msam razočarao?" pitao je Bobbv. "Za tebe sam uvijek znao šro si", rekao je Manuel, stavljajući šaržer u jedan od svojih džepova. "Isto tako. Trebao bi promijeniti puder. Ne misliš li ti, Chris, da bi trebao promijeniti puder?" "Nešto što bolje pokriva", rekao sam. "Je", rekao je Bobbv Manuclu, "još ti mogu vidjeti tri Šestice na čelu." Ne odgovorivši, Manuel je zataknuo moj Glock za svoj pojas. "Jesi li provjerio one oznake?" pitao sam ga. "Beskorisno. Suburban je bio ukraden ranije te večeri. Našli smo ga ostavljen0? danas popodne, blizu marine." 200 " „ z 'ih o „ savje " igno svje "Isk od r sto sam mo pre mo isto nos poz koj nje oda slo ob mu Lju
"Tragovi?" „Ništa što bi se tebe ticalo. Imam ti reći dvije stvari, Chris. Dva razloga zbog h sam ovdje. Drži se izvan ovoga." "je H to prva?" "Šio?" „]e li to prva od dvije stvari? Ili je to dodatni savjet?" "Dvije stvari možemo zapamtiti", reče Bobbv. "Ali ako će biti puno dodatnih era, morat ćemo zapisivati." "Drži se izvan ovoga", ponovio je Manuel, govoreći meni i orirajući Bob-hvia U njegovim očima nije bilo neprirodnog etlucanja, ali je oštar ton njegova lasa bio jednako stravičan, koristio si sve kartice za izlazak iz zarvora koje si imao pravo očekivati rnene. Ozbiljno to mislim, Chris." Odozgora se začuo tresak. Srušen je težak komad pokućstva. Krenuo sam prema vratima hodnika. Manuel me zaustavio izvukavši svoj pendrek i lupivši njime jako po olu. Udarac je odjeknuo glasno poput pucnja. Rekao je: "Čuo si da m rekao Franku da ne uništavaju previše. Opusti se." "U kući više nema oružja", rekao sam Ijutito. "Ljubitelj poezije kakav si ti mogao bi imati cijeli arsenal. £a dobro javnosti, oramo biti sigurni." Bobbv je bio naslonjen na kuhinjske ormariće blizu štednjaka, ekriženih ruku. Činilo se da je potpuno ravnodušan nad našom bes po oć no scu, voljan preživjeti ovu epizodu tako totalno hladnokrvan da ]e o tako mogao umjesto očiju imati komadiće ugljena, a mrkvu umjesto sa. Ovo je držanje nesumnjivo zavaralo Manuela, ali ja sam tako dobro znavao Bobbvja da sam mogao vidjeti da je poput bombe suhog leda ja samo što nije dostigla potisak dovoljan za eksploziju. Prva ladica s egove desne strane sadržavala je set noževa i bio sam siguran da je abrao ovaj položaj s beštekom na umu. Nismo mogli dobiti bitku ovdje, sada, a bilo je važno ostati na obodi da bismo našli Orsona i nestale klince. Kada se odozgo začuo zvuk razbijenog stakla, ignorirao sam ga, buzdavajući svoj bijes i prijekorno rekao Manuelu: "Lillv je izgubila uža. Sada, možda, jedino dijete. Tebi to ništa ne znači? Tebi, od svih udi?" "Zao rni ju je." "To je sve?" "Da joj mogu vratiti dečka, učinio bih to." Izbor njegovih riječi me naježio. "To zvuči kao da je već mrtav - ili negdje o ne možeš otići po njega." Bez imalo suosjećaj n os t i koja je nekad bila bit Manuela odgovorio je: "Rekao
sam ti - ne petljaj se u ovo." Prije šesnaest godina, Manuelova žena, Carmelita, umrla je rađajući njihovo atugo dijete. Bile su joj je samo dvadeset i četiri godine. Manuel, koji se nikada nije 201
ponovo oženio, podigao je kćer i sina s mnogo ljubavi i mudrosti. Njegov cie^i Tobv, ima Downov sindrom. Kao i bilo tko ilrugi, a i više nego neki ljudi, Maru i zna što )e patnja; on razumije što znači živjeti s velikim odgovornostima i ograni-njima. Svejedno, iako sam je pozorno tražio u njegovim očima, nisam mogao vid' ~ ti ono suosjećanje koje ga je činilo prvorazrednim ocem i policajcem. "Sto je sa Stuartovim blizancima?" pitao sam. Njegovo okruglo lice, stvoreno više za smijeh njko za ljutnju, obično ve<jr lice, sada je bilo oblačno i tvrdo kao led. Dodao sam: "Sto |e s Wendy Dulcinea?" .' Razgnjevilo ga je moje opsežno znanje. Glas mu je ostao tih, ali je krajem svojeg pendreka tapkao po dlanu desne ruke-"Slušaj me, Chris. Oni od nas koji znaju što se dogodilo - mi to ili progutamo M' nam zapne u grlu. Dakle, samo se opusti i progutaj to. Jer ako ti zapne u grlu, neće biti nikoga da izvede Heimlicriov zahvat. Razumiješ?" "Naravno. Hej, ja sam pametan momak. Razumijem. Bila je to prijetnja smrću." ^Lijepo izražena", primijetio je Bobby. "Kreativno, prikriveno, bez preglumlje-ne reatralnosti — iako je onaj dio s palicom bio kliše. Stih psihotičnog Gestapo mučitelja iz stotine starih filmova. Bez toga bi bio uvjerljiviji fašist." "Jebi se." Bobbv se nasmiješio. "Znam da sanjaš o tome." Činilo se da je Manuel još jedan korak od toga da Bobbvja udari palicom. Stavši ispted Bobbyja, tako da njih dvojica nisu direktno licem u lice, i nadajući se da ču iz Manuelove pokopane savjesti čudotvorno prizvati krivnju, rekao sam: "Budem li pokušao sve objaviti, pokušao se miješati gdje ne bih trebao, cko će mi pucati u zatiljak, Manuel? Ti?" Licem mu je prešao izraz iskrene povrijeđenosti, ali to je tek nakratko smekšalo njegov izgled. "Ne bih mogao." "Jako broli od tebe." Broli je surferski sleng za bratski. "Bit ću tako mnogo manje mrtav ako jedan od tvojih zamjenika povuče obarač umjesto tebe." "Ovo nije lako nikome od nas." "Čini se da je tebi lakše nego meni." "Ti si zaštićen zbog svoje majke, zbog onoga što je postigla, l zato što si.-- nekad bio moj prijatelj. Ali nemoj izazivati sreću, Chns." "Četvero djece oteto u zadnjih dvanaest sati, Manuel. Je li to trenutno stan|e. Još četvero klinaca za jednog Tobyja?" Priznajem, bilo je okrutno od mene optužiti ga da je žrrvovao živote druge djece za svog sina, ah u toj je okrutnosti bilo istine. Lice mu je potamnjelo kao izgorcni ugljen, a u očima mu je gorjela plavičasta mržnja. "Da. Imam sina i odgovoran sam za njega, l kćer. Svoju majku. Obitelj z3 koju sam odgovoran. Meni nije lako kao nekom samotnjaku pametnjakoviću kao što si ti." 202
Bilo mi je odvratno šio smo, nekoć prijatelji, došli dotud. Više su vlasci, odgovorne za prikrivanje užasa proizašlih iz Wyverna> korumpi- , cijeli policijski odjel u Moonliglu Bayu. Razlozi policajaca bili su brojni: uglavstrah; krivo usmjereno domoljublje; svežnjevi novčanica od stotinu dolara u hinim količinama koje samo neevidentirani projekti mogu osigurati. K tome, oni hjli silom unovačeni n potrazi za hordom rezusa i ljudi koji su pobjegli iz laboraiia prije v 'še °d dvije godine, a te noći pune nasilja mnogi su bili ugrizem, zade- • pandžama ili na druge načine inficirani; bili su u opasnosti od postajanja; pa su složili da sudjeluju u zavjeri, s nadom da će biti prvi na tedu za liječenje ako lijek ^ retrovirus bude otkriven. Manuel nije mogao biti kupljen samo novcem. Njegovo domoljublje nije bilo krivog usmjerenja. Dovoljna količina straha svakog čovjeka može baciti na koljena, ali strah nije bio taj koji je korumpirao Manuela. Istraživanje u Wyvernu dovelo je do katastrofe, ali i do pozitivnih otkrića. Očito neki su eksperimenti rezultirali genetskim tretmanima koji su obećavali. Manuel je ptodao svoju dušu za nadu da će jedno od tih eksperimentalnih liječenja transformirati Tobvja. A potajno mislim da on sanja o tome da njegov sin dozivi intelektualnu i fizičku transformaciju. Intelektualni napredak još bi i bio moguć. Znamo da neki od wyvemskih radova uključuju istraživanje povećanja inteligencije i da su posto)ah 7.adivlju]ući uspjesi, čemu je dokaz Orson. "Kako je Toby?" pitao sam. Dok sam govorio, začuo sam tihi ali ipak čujni zvuk iza sebe. Otvaranje ladice. Ladice s noževima. Kad sam se postavio između Bobbvja i Manuela, htio sam samo razbiti sve veću napetost između njih, a ne osigurati Bobbyju zaklon da se naoruža. Htio sam mu reći da ohladi, ali nisam znao kako da to napravim a da ne upozorim Manuela. Osim toga, u nekim su prilikama Bobbvjevi instinkti bolji od mojih. Ako je smatrao da ova situacija neizbježno vodi nasilju, možda je bio u pravu. Očito je moje pitanje o Tobyju prikrilo zvuk ladice jer Manuel nije pokazivao da ga je čuo. Silovit ponos, i dirljiv i zastrašujući, nije mogao odagnati njegov gnjev; dva su se osjećaja mračno nadopunjavala. "Čita. Bolje. Brže, Više razumije. Bolji je u matematici. I što je loše u torne? Je li to zločin?" Zavrtio sam glavom. lako se neki l]udi rugaju Tobyjevu izgledu ili ga se klone, on je oličenje nježnosti. Debelog vrata, okruglih ramena, kratkih ruku i nabit ih nogu, podsjeća me la dobte patuljke iz pustolovnih ptića koje su me ushićivale u djetinjstvu. Njegovo nagnuto i nisko čelo, nisko položene uši i mekane crte lica, i na unutra uvučene oči Podaruju mu aspekt snoviđenja koji je u skladu s dragom i nježnom osobnošću. Unatoč teretu pod kojim živi, Tobby je oduvijek bio sretan i zadovoljan. Bri-luo sam se da će wyvernsko društvo podići njegovu
inteligenciju dovoljno da ga ostavi nezadovoljnim njegovim životom — ali ne dovoljno da mu daju prosječni IQ. 203
1 Budu li ga Jišili njegove nevinosti a podaju mu prokletsrvo rjeskobne samosvjesnoj, ri, uhvatit će ga u zamku između dva identiteta življenja i uništiti ga. Ja znam sve o neispunjenim čežnjama, besplodnoj žudnji da se bude netko tise ne može biti. I iako mi je teško vjerovati da bi Toby genetskom manipulacijom mogao zado biti radikalno novi izgled, bojim se da bi svaki takav pokušaj mogao završiti tako d se pretvori u nešto što ne bi mogao podnijeti vidjeti u ogledalu. Oni koji ne zamj čuju ljepotu u licu osobe koja ima Downov sindrom slijepi su za bilo kakvu Ijepo. tu ili se toliko boje različitosti da mora da se smjesta okre£u-*d nje svaki put kad i sretnu. U svakom licu - čak i u najprostijim i najrteSprfnijim obrazinama - postoji neki dragocjeni aspekt božanske slike koje smo odraz, i ako pogledate otvorenog srca, možete vidjeti zapanjujuću ljepotu, pogledom uhvatiti nešto Sto vam svojim sjajem može razgaliti dušu. Ali, hoće li taj sjaj ostati u Tobvju redizajniraju li gj wyvernski znanstvenici, okušaju li na njernu radikalne tjelesrie promjene? ;>Sad ima budućnost", rekao je Manuel. "Ne odbacuj svojeg dječaka", molio sam. uja ga uzdižem.n "To više neće biti tvoj dečko." "Konačno će biti ono što je i trebao biti." >>On je već bio ono što je trebao biti." "Ti ne poznaješ tu bol", rekao je Manuel gorko. Govorio je o svojoj vlastitoj boli, ne oTobyjevoj. Tobyjev je život spokojan. Ili je barem bio. Rekao sam: "Uvijek si ga volio onakvog kakav je bio." Glas mu je bio oštar i drhtav. "Usprkos onome kakav je bio." "Nisi fer prema sebi. Znam što si osjećao za njega svih ovih godina. On je bio tvoje blago." "Drek si ti znao što sam ja osjećao, drek si znao", rekao je i ubo palicom zrak ispred mene, kao da mi pokazuje ono što želi reći. S tugom koja mi je pritiskala grudi kao kamen, rekao sam: "Ako je to istina, ako nisam razumio što si osjećao za Tobyja, onda te uopće nisam poznavao." "Možda i nisi", dodao je. "Ili možda ne možeš podnijeti pomisao da bi Toby mogao završiti vodeći normalniji život od tebe. Svi mi volimo imat: nekoga na koga možemo gledati s visine - zar ne, Chris?" Srce mi se srislo kao nabodeno na trn. Silovitost njegova bijesa otkrivala je takav istinski užas i bol da nisam mogao podnijeti da odgovorim na ovu zlonamjernu optužbu. Predugo smo bili prijatelji da bih ga mrzio i mnome je ovladalo tek sažaljenja Bio je lud od nade. U ra'/.umnoj nas mjeri nada održava. U velikim količinama ona nam iskrivljuje percepciju, otupljuje um, kvari srce ne manje nego heroin. Ne vjerujem da sam svih ovih godina pogrešno procjenjivao Manuela. Nafik-san nadom, zaboravio je da je volio i umjesto toga zavolio ideal više nego stvarno51' što je uzrok svog jada koji si stvara ljudska vrsta. 204 > svjetlo " " • " „ lijek pos viti do Mr imp "S od sa o Sa Po > n S P k t s
>Ia stubištu su se začuli silazeči koraci. Pogledao sam prema hodniku kad su se t enev i drugi pomoćnik pojavljivali u predsoblju. Feenev je otišao u dnevni borale a drugi čovjek u studio, gdje su upalili svjetla i namjestili regulatore na jace lo- "što je druga stvar koju si mi došao reći?" pitao sam Manuela, "Oni će ovo obuzdati." "Koje?" „Ovu zarazu." "Čime?" pitao je Bobby. "Bocom lizola?" "Neki su imuni." "Ne svi", reče Bobby dok se čulo razbijanje stakla u dnevnom boravku. Manuel doda: "Ali izoliran je faktor imunosti. Uskoro će postojati cjepivo i k za one koji su već zaraženi." Pomislio sam na nestalu djecu, ali ih nisam spomenuo. "Neki ljudi još uvijek staju", rekao sam. "Ali otkrili su da su promjene samo onolike koliko ih zaraženi može podnijeti." Svim sam se silama nastojao oduprijeti poplavi nade koja bi me mogla otplai. "Samo onolike? Kolike?" "Postoji prag... Oni zapravo postaju svjesni promjena koje se u njima gađaju. Zatim ih savladava strah. Nepodnošljivi strah od njih samih. rze sami sebe. To eskalira dok... psihološki ne puknu, psihološki ploduaju." "Psihološka implozija? Sto to dovraga znači?" Zatim sam shvatio. Samoubojstvo?" "Gote od toga. Nasilno... bjesomučno samouništenje. Vidjeli smo... dređeni broj slučajeva. Razumiješ što to znači?" Odgovorio sam: "Kad se samounište, više nisu nositelji retrovirusa. Zaraza se ama ograničava." Sudeći prema zvukovima, Frank Feeney lomio je mali stolić ili stolicu zidove dnevnog boravka. Pretpostavio sarn da je drugi zamjenik rušio ashine boce s vitaminima i biljnim preparatima s polica u studiju. oslušno su nam davali lekciju -učili su nas da poštujemo zakon. >• Većina će nas dobro proći kroz ovo", rekao je Manuel. Ali tko od nas neće? pitao sam se. "l životinje", rekao sam. "I one se samou ništava ju." Sumnjičavo me promatrao. "Vidjeli smo indikacije. Sto si ti vidio?" Pomislio sam na ptice. Veve štakore koji su već dugo bih mrtvi. Čopor kojota bez sumnje se približavao pragu podnošljive promjene. "Zašto mi to govoriš?" pitao sam. "Zato da se dovraga ne petljaš u to. Pusti prave-ljude da upravljaju situacijom. Hude koji znaju Sto rade. Ljude koji su osposobljeni za to." "Uobičajeni mozgaši", reče Bobby. '.
205
Manuel je uperio palicu u našem smjeru. "Možete misliti da Ste heroji, ali san, cere smetati," ° "Ja nisam heroj", uvjeravao sam ga. Bobby reče: "Ja, vraga, ja sam samo valovima opičen, suncem spržen, pjvo odvaljeni daskaš." ^ Manuel nastavi: "Previše je toga u pitanju da bismo bilo kome dopustili d muti nešto sam." "Sto je s hordom?" pitao sam. "Majmuni se nisu samounišuli." "Oni su drugačiji. Oni su proizvedeni u lab6X[oriju i ojniisu što je.su. Oni onakvi kakvima su stvoreni, kakvi su bili rođeni da bucTfrr*C5ni još uvijek mogu n tati, ako su osjetljivi na minirani virus, ali moguće je da mu nisu podložni. Nakon što sve ovo bude gotovo, jednom kad ljudi budu cijepljeni, a ova se zaraza samo ograniči, nad ćemo ih i sve ih uništiti." "Dosad baš nije bilo puno sreće", podsjetio sam ga. "Smetao nam je veći problem." "Je", reče Bobby. "Uništavanje svijeta posao je za koji treba zagrijati stražnjicu " Ignorirajući ga, Manuel je istaknuo, "Jednom kad počistimo sve ostalo, tada će horda... njihovi su dani odbrojani." U susjednoj su blagovaoni, kamo se Feenev /aputio iz dnevnog boravka, zasjala svjetla pa sam se sklonio s blještavila koje je kroz vrata prodrlo u kuhinju. Drugi se pomoćnik pojavio na vratima hodnika i to nije bio nitko koga sam već vidio. Mislio sam da znam svakog policajca u gradu, ali možda su financijeri iza wyvernskih čarobnjaka nedavno osigurali sredstva za brojnije ljudstvo. "Samo kutije s municijom", rekao je novi tip. "Oružja nema." . Manuel je zazvao Franka koji se pojavio na vratima blagovaone i rekao: "Šefe?" . "Gotovi smo ovdje", rekao je Manuel. Fccney je izgledao razočaran, ali se novi čovjek oktenuo i smjesta se uputio hodnikom prema izlaznim vratima. Zaprepašćujućom br/.inom, Manuel se bacio prema Bobbyju zamahnuvši pendrekom prema njegovoj glavi. Jednako brz, Bobby se sagnuo. Palica je zasjekla zrak na mjestu na kojem je Bobby stajao i glasno postrance udarila o hladnjak. Bobby se uspravio ispod palice, pravo u Manuelovo lice, i pomislio sam da ga grli, što je bilo čudno, ali tada sam vidio odsjaj mesarskog noža, vrh mu je bio na Manuelovu vratu. Novi je zamjenik požurio natrag u kuhinju i obojica su, i on i Frank Feenev, potegla svoje revolvere, držeći oružje dvjema rukama. "Odstupite", rekao je Manuel svojim zamjenicima. Odstupio je i on, polako se odmičući od oštrice noža. Na jedan sam suludi trenutak pomislio da će Bobby zarinuti golemu oštricu u njega, iako predobro poznajem Bohbyja da znam da to ne bi učinio. Ostajući oprezni, zamjenici su se povukli za korak ili dva i spustili
su ruke iz položaja spremnog za paljbu, iako ni jedan nije spremio svoje oružje. 206
Svietlo koje je dopiralo kroz vrata blagovaone orkrivalo je Manuelovo lice više „o šco mi ga se gledalo. Bijes ga je najprije rastrgao, pa zatim opet sašio, ali ne-v;|no stežući šavove slažući mu lice u čudne oblike, oba oka iskolačena, ali iije-nko više nego desno, nosnice podrhtavaju, usta na h|evoj strani ravna crta, ali na i „ni zakrivljena u podrugljivi osmijeh, kao neki portret koji je Picasso naslikao j -e bio usrano raspoložen, i sav isjeckan na kocke, geometrijske odreske koji nisu svim pristajali jedni uz druge. Koža mu više nije bila tople smeđe boje nego boje rike koja se predugo dimila u konobi, muljavo crvene sa zgrusanom krvlju i prc-više nadirnljena, zagasita i prošarana žilama. Manuel je tako intenzivno kljucao mržnjom da to nije moglo biti prouzročeno amo Bobbyjevirn primjedbama pamemjaković-tipa. Ova je mržnja bila usmjerena • na rnene, ali Manuel se nije mogao natjerati da udari mene nakon tolikih godina DriJateliscva. Pa J e želio ozlijediti Bobbvja, jer će to povrijediti mene. Možda je dio niecrove srdžbe bio usmjeren \ na njega samoga, jer je odbacio svoje principe, a možda smo prisustvovali šesnaest godina potiskivanom gnjevu na Boga zbog Carmeli-rine smrti pri porodu i zbog Tobyja koji se rodio s Downovim sindromom, a mislim, osječam, znam daje dio ovoga bio bijes koji nije mogao - nije htio, nije se usudio - priznati da osjeća prema Tobvju, dragom Tobyju, kojeg je tako očajnički volio, ali koji je tako drastično ograničio njegov život. Konačno, ne kažu slučajno da je ljubav dvosjekli mač, a ne dvosjekla bejzbol palica ih dvosjekli sladoled na štapiću, jer ljubav je oštra, ona probada, i ljubav je igla koja krpa rupe u našem srcu, koja stopa dušu, ali ona može i povrijediti, duboko zarezati, raniti, ubiti, Manuel se mučio ponovo uspostaviti kontrolu nad sobom, svjestan da ga svi promatramo, da je spektakl; ali gubio je bitku. Na plohi hladnjaka ostala je udubina tamo gdje je pendrekom udario u njega, ali napad na stvar, čak i na veću stvar, nije mu dala zadovoljštinu koju je trebao, nije olakšao pritisak koji je još rastao u njemu. Ptije nekoliko minuta pomislio sam da je Bobby bomba suhog leda u kritičnoj raži evaporacije, ali sad je Manuel bio taj koji je eksplodirao, ne na Bobbyja ili mene, nego na staklene ploče četiriju vrata na kabinetima, slamajući svako staklo palicom, a zatim je otvorio jedna od vrata i štapom pomeo Royal Worcester porculan, Evesham set koji je mojoj majci bio tako prirastao srcu. Tanjurići, šalice, veliki tanjuri, mali tanjuri, vrč za urnak, posuda za maslac, komplet za šećer i mlijeko razbijali su se na radnoj plohi a odatle popadali po podu; porculanski su se šrapneli odbijali zvoneći od perilice za sude, pjevajući od .stolaca i ostalih ormarića. Mikrovalna pećnica hila je do staklenog ormarića i udario je po njoj palicom
kao čekićem, a ' )e prozor očito bio napravljen od pleksiglasa ili nečeg sličnog, jer se nije razmrs0> laka je palica uključila pećnicu i podešavanje vremena i da srno bih dovoljno laoviti da prije toga stavimo u nju vreću sitnog kukuruza, mogli smo uživati u slasLrri kokicama kad Manuel ispuca svoj bijes. Zgrabio je čajnik od čelika i zavitlao s 3 preko sobe, dograbio toster i bacio ga na pod dok je čajnik još poskakivao okolo tonk, tank, tank - s manijačkom energijom podivljale ikone u videoigrici. Zveuo je toster nogom, koji je poletio podom, cvileći kao da je užasnuti psić, vukući sobom svoj utikač kao rep, a zatim je bio gotov. 207
-Scajao je u sredini kuhinje, pognutih ramena, izbačene glave, kapaka teških k da se upravo probudio iz dubokog sna, opuštenih usta, teško prediSući. Osvrnu oko sebe kao da je malo zbunjen, kao da je bik koji se pića kuda je dovraga nes i ta prokleta crvena krpa. * Cijelo vrijeme dok je Manuel destruktivno mahnitao, očekivao sam da ću n i dati demonsko žuto svjetlo kako mu svjetluca u očima, ali nisam ga ni jednom pio uhvatiti. Sada su se u njegovu pogledu pušile srdžba, konfuzija i bolna tuga iako je postajao nešto manje ljudski, nije se razvio dovoljno daleko da pokaže Sra' ' očima. .^ Bezimeni zamjenik gledao je oprezno kroz'PšLkoje.jitf'bile tamne kao prazo • na napuštenoj kući, ali oči Franka Feeneva bile su sjajnije od one u bundeva sa sv' jećom u Noći vještica, pune zloćudne opakosti. Iako ovo strašno svjetlucanje ni' bilo stalno, nego se pojavljivalo pa nestajalo, pa se ponovo pojavljivalo, divljaštvo koje je označavalo gorjelo je ustrajno kao vječna vatra. Feenev je bio osvijetljen otraga lusterom u blagovaoni i, kako mu je lice bilo u sjeni, oči su mu povremeno sjajile kao da svjetlo iz susjedne sobe prolazi pravo kroz njegovu glavu i isijava iz njegovih očnih duplji. Bio sam se prestrašio da će Manuelovo divljanje potaknuti napadaje njegovih zamjenika, da sva trojica postaju, i da će ih svladati galopirajuće ludilo, gdje ćemo se Bobby i ja naći okruženi visokom biorehmkom jednakoj čoporu krvožednih vukodlaka. Budući da smo budalasto zanemarili nabaviti ogrlice od češnjaka ili srebrne metke, morat ćemo se braniti neodržavamm srebrnim čajnim servisom, koji bi trebalo raspakiran iz kutije u ostavi i možda čak ispolirati Wrightovom kremom za srebro i mekom krpom da bi bio dovoljno smrtonosan. Sada se činilo da je Feenev jedina prijetnja, ali vukodlak s nabijenim revolverom je čovjek-vuk posve drugog kalibra, a jedan takav mogao bi biti smrtonosan kao cijeli čopor. Tresao se, orosivši se znojem, udišući s grubim grebanjcm u grlu, izdišući visokim i gorljivim potrebitim jecanjem. U svojem je uzbuđenju izgrizao usnu i zubi i brada bili su mu crveni od vlastite krvi. Držao je pištolj objema rukama ciljajući u pod i, dok se činilo da mu lude oči traže metu, pažnja rnu je preiazi-la s Manuela na mene, na drugog zamjenika, na Bobbvja, na rnene, ponovo na Ma-nuela i da je Feenev zaključio da smo svi mete, mogao bi nas bio sve poubijati čak i da su mu njegovi policijski sudruzi uzvratili vatru. Shvatio sam da se Manuel obraća Feenevu i onom drugom zamjeniku. Lupanje mog srca privremeno me oglušilo. Glas mu je postajao ćujniji: "... gotovi smo ovdje, završili smo, završili s ovim gadovima, dođite, Frank, Harry, 'ajmo, to je tOj idemo, ovaj ološ nije toga vrijedan, ajmo, natrag na posao, van odavde, idemo." Činilo se da Manuelov glas umiruje Feeneva, kao ritmička molitva, litanija n koju je odgovarao u sebi umjesto da govori na glas. Kresovi u njegovim očima J0 su se palili i gasili, iako ih je bilo sve manje i bili su sve slabiji. Otpustio je svoj sti sak s revolvera, držeći ga sad samo desnom rukom, i konačno ga spremio u rutroi Žmirkajući zbunjeno od iznenađenja okusio je krv, rukom otro usne i s nerazurfli| vaujem zurio u crveni trag na svojem dlanu. 208
rry drugi zamjenik, kojem je Manuel konačno dao ime već ,e bio u Tie Frank Feenev i Jao iz kuhinje u hodnik Manuel je shjed.o Feeneva se zatekao ksko slijedim Manuela, iako na udaljenost, S" "*• nove kostime i igrati sc guiai", .^.——- -.. „ U predsoblju, dok je Frank Feenev slijedio Harrvja X-a na prednji trijem, rekao sam Manuelu: "Ti vidiš, je l'?" Ma vratima je stao i okrenuo se prema meni, ali nije odgovorio. Još je bio ljut, i. :e ^gledao i pogođen. Na sekundu, njegov je gnjev nekamo potonuo, a oči su mu postale bazeni tuge. Kako je svjetlo u predsoblje dopirala izvana, iz studija i \-i. dnevnog boravka, ovdje sam se osjećao ranjiviji nego pred pišroljem i žutim Feenevevim pogledom u kuhinji, ali morao sam nešto reći Manuelu. ..Feenev", rekao sam, iako Feenev nije bila stvar koju smo nas dvojica imali riješiti. "Vidiš da on postaje*. Ne mažeš si oči, zar ne?" "Postoji lijek. Uskoro ćemo ga imati." "Ori je na rubu. Sto ako nećeš dobiti lijek dovoljno brzo?" "Onda ćemo se pozabaviti njime." Shvatio je da još drži pendrek. Umetnuo ga je u držač na pojasu. "Frank je jedan od nas. Smirit ćemo ga na nas vlastiti način." "Mogao me ubiti. Mene, Bobbvja, tebe, sve nas." "Ne miješaj se u ovo, Snow. Više ti neću govoriti." Snom. Ne više Chtis. Razbijanje nečije kuće je točka na i, i crtica na t ujinito. "Možda je taj otmičar onaj tip s vijesti", rekao sam. "Koji tip?" "Otima djecu. Troje, četvero, petero klinaca. Sve ih odjednom spali." "To nije ono što se ovdje događa."" "Kako možeš biti siguran?" "Ovo je Moonlight Bay." "Nisu svi loši momci loši samo zato što postaju." Pogledao me shvaćajući moju opasku osobno. Prešao sam na neriješenu stvar: "Toby je divan klinac. Volim ga. Brinem se zi)Qg onog što se zbiva. Postoji tako strašan rizik. Ali na kraju, Manuel, nadam se ^ će s njim ispasti onako kako ti misliš da hoće. Stvarno se nadam. Više nego išta." I ten ) os p 1 im m obi)1 - ubili su svoju tjestapo auiu. i/,giv.u". -- —~- . s velikim ushitom igrali policajaca, ali su se sada izmorili do iznemoglosti, ; stražnjice kući po vruću čokoladu i na spavanac, a poslije će možda ei nove kostime i igrati se gusara. Izgledali su izgubljeno kao ona oteta djeca. i- r r. __..:, v -, „,, nrprlnii trii
Oklijevao je, a zatim rekao: "Ne miješaj se u ovo. Ozbiljno to mislim, Snow." nutak sam gledao kako odlazi \t moje vandaliziranc kuće u svijet koji je bio olomljeni)! od porculana moje majke. Na pločniku su bila dva patrolna vozila, 1 °n je ušao u jedno od njih. "Vratite se kad god poželite", rekao sam, kao da me mogu čuti. "Još mam Dične čaše koje možete polupati, sude. Popit ćemo nekoliko piva, možete istjerati 209
vraga iz televizora ili sjekirom sredici bolje komade namještaja, popisati se na ako hoćete. Napravit ću namaz od sira, zabavit ćemo se, proveseliti." Iako tmurno, sivo i mračno, kakvo je bilo ovo poslijepodne, ipak mi je proh" lo oči. Zatvorio sam vrata. Kad mi umre voljena osoba - ili je, kao u ovom slučaju, izgubim iz nekog H gog razloga - bez izuzetka se šalim na račun svoje boli. Čak i u noći kad je moj t u voljeni otac podlegao raku, u sebi sam izvodio cijeli niz viceva o smrti, Ijesovim • razaranju bolesti. Zavirim li preduboko u tugu, naći ću se u šalici očaja. Iz očaia ~ potonuti u samosažaljenjc cako duboko da Ću se utopiti. Samosažaljenje će pO[ L nuti previše razmišljanja o onima koje sam izgu&o^ooperfnešm sam izgubio, ogra ničenjima s kojima moram zauvijek živjeti, restrikcijama svojeg čudnovatog na no' osuđenog postojanja... i konačno ću doći u napast da postanem nakaza kakvom su me vidjeli oni klinci koji su me maltretirali u djetinjstvu. Mislim da je strašno bogohulno ne prigrliti život, ali da bih ga prigrlio u lošim vremenima, moram pronaći ljepotu skrivenu u tragičnom, ljepotu koja je ustvari uvijek ondje i koju ja otkrivam kroz humor. Možete me smatrati površnim ili čak bešćutnim jer tražim smijeh u gubitku, zabavu u pogrebima, ali mrtve možemo slaviti i smijehom i ljubavlju, jer tako ih slavimo u životu. Bog mora da je htio da se smijemo kad osjećamo bol, jer je u univerzum umiješao golemu količinu apsurda kad je pravio smjesu za svoju kreaciju. Priznat ću da sarn u mnogim vidovima beznadan, ali dok god imam smijeh, nisam bez nade. Na brzinu sam pregledao studio da procijenim napravljenu štetu, ugasio svjetlo, a zatim učinio isto na ulazu u dnevnu sobu. Napravih su manju štetu od Belze-buba na dvodnevnom dopustu iz Pakla, ali više od običnog poltergeista. Bobby je već ugasio svjetla u blagovaoni. Uz svijeće se okrenuo neredu u kuhinji, pomećući razlupani porculan na lopaticu i prazneći je u veliku vreću za smeće. "Baš si prava domaćica", rekao sam pomažući mu čistiti. "Mislim da sam održavao domaćinstvo nekoj kraljevskoj obitelji u prošlom životu." "Kojoj kraljevskoj obitelji?" "Ruskom caru Nikolaju." "To je loše završilo." "A onda sam se remkarnirao kao Betty Grabić." "Filmska zvijezda?" "Jedna i jedina, prijatelju." "Sviđao si mi se u Majke su nosile tajice." "Gracias. Ali je užasno dobro opet biti muško." Vežući prvu vreću za smeće, dok je Bobbv otvarao novu, rekao sam: "Treba" bih popizditi." "Zašto? Zato što sam ja imao sve te fenomenalne živote, dok si ti samo ti?" "Dolazi ovamo isprašiti mi guzicu zato što ustvari želi isprašiti svoju." "Za to bi trebao biti ćovjek od gume." 210
"Žao mi je što to moram reći, ali on je moralni čovjek od gume." „Dećko, kad si ljut, svakako loše govoriš o ljudima." „Zna da poduzima golem rizik s Tobyjem, i to ga živog ždere, iako to nikad ne iznao." Bobbv je uzdahnuo. "Žao mi je Manuela. Zbilja. Ali taj me čovjek plaši vise Feenev." "Feeney postaje", rekao sam. "Ma, d.a, nemoj zezati. Ali Manuel me plaši jer je postao ono Sto je postao bez foiuganja-Kužiš?" "Kužim." "Misliš da je to istina - za cjepivo?" pitao je Bobbv, vrativši istučeni toster na radnu površinu. "Da. Ali hoće li djelovati onako kako oni misle da hoće?" "Ništa drugo dosad nije." "Znamo da je drugi dio istina", rekao sam. "Psihološka implozlja." "Ptice." "Možda i kojoti." "Bio bih super sretan zbog ovoga", rekao je Bobby, vrativši mesarski nož u ladicu s priborom za jelo, "da ne znam da je virus tvoje mame satno dio problema." "Tajanstveni Vlak", rekao sam, sjetivši se one stvari ili onih stvari u Hodgsono-vu odijelu, Delacroixova tijela, oporuke na kazeti i čahura, Netko je pozvonio na vratima, a Bobby reče: "Ako žele ući i uništavati stvari, reci im da imamo nova pravila. Sto dolata za upad i svi moraju imati kravate." Otišao sam u predsoblje i provirio kroz jednu od svjetlijih pačetvorina na obojanom staklu. Lik na vratima bio je tako ktupan da biste mogli pomisliti da se jedan od hrastova iščupao zajedno s korijenjem, uspeo stubama i pozvonio na vrata da zatraži pedeset kila gnojiva. Otvorio sarn vrata i odstupio sa svjetla da bih propustio posjetitelja. Roosevelt Frost je visok, mišićav, crn i dovoljno dostojanstven da kraj njega ona isklesana lica u planini Rushmore izgledaju poput bista glumaca iz humorističnih serija. Ulazeći s Mungojerriejem, svijetlo sivim mačkom, koji se ugnijezdio u Pregibu njegove lijeve ruke, gurnuo je iza sebe vrata zatvorivši ih. Glasom dojmljivim zbog dubine, muzikalnosti i blagosti, rekao je: "Dobar dan, sine." "Hvala što ste došli, gospodine." "Opet si se uvalio u neprilike." "Sa mnom na to uvijek možete računati." "Pred nama je mnogo smrti", rekao je turobno. 211 bi priznao."
"Gospodine?" "To kaže mačak."
Pogledao sam Mungojerrieja. Udobno svaljen preko Rooseveltove ogromne ke, izgledao je kao da nema kostiju. Mačak je bio tako opušten da je mogao h' • stola ili pelc, da je Roosevelt bio čovjek koji bi nosio stole i pelčeve, osim Sto su n' gove zelene mačje oči. istočkane zlatnim, bile budne, prodorne i pune i uznemiravajuće inteligencije. "Mnogo smrti", ponovio je Roosevelt. "Čije?" "Naše." Mungojerrie nije skrenuo pogled s mene. Roosevelt doda: "Mačke znaju stvari." "Ne sve." "Mačke znaju", ustrajao je Roosevelt. Činilo se da su mačje oči ispunjene tugom. 212
20 oseveh je položio Mungojerrieja na jedan od kuhinjskih stolaca da mačak ne bi otezao Šape na kihoiine razbijenog porculana koje su još bile rasute po podu. Iako • Mungojerrie bjegunac iz Wyverna, rođen u genetičkom laboratoriju, možda jed-ako inteligentan kao Orson, svakako jednako inteligentan kao prosječni natjecatelj na Kolu sreće, inteligentniji od većine političkih savjetnika u Bijeloj kući tijekom orošloe sioljeća, ipak je bio dovoljno mačak da bi se smotao i istog trena zaspao, iako smo, po njegovu predviđanju, uoči samog sudnjega dana i iako nije vjerojatno ija doživimo zoru. Možda mačke znaju stvari, kako kaže Roosevelt, ali ne pate od hiperaktivne mašte ili slabih živaca poput mene. Sto se tiče znanja o srvarima, sam Rooseveh zna ih više nego nekoliko. Zna američki nogomet jer je, šezdesetih i sedamdesetih, bio glavna zvijezda ispruganog igrališta, a sportski su ga komentatori narzvali Maljem. Sada, sa šezdeset tri godine, bio je uspješni poslovni čovjek koji je vlasnik dućana muške odjeće, mini-kupovnog centra i polovice dionica Moonlight Bay Inna i Countrv Cluba. Također zna puno toga o rnoru i brodovima, jer živi na Nostromu, sedamnaest metara dugom brodu, na zadnjem vezu u Moonlight Bay marini, l, naravno, može razgovarati sa životinjama bolje nego dr. Dolhtle, što je vrlo praktičan talent ovdje u Edgar Allan Disnevlandu. Roosevelt je inzlstirao da nam pomogne očistiti preostali nered, lako se činilo neobičnim obavljati kućanske poslove s. nacionalnim spomenikom i nasljednikom Svetog Franje, dali smo mu usisivač. Mungojerrie se probudio kad je usisivač zaurlao, podigao glavu dovoljno visoko da izrazi svoje nezadovoljstvo brzim pokazivanjem svojeg zubala, a zatim, bar se činilo, ponovo /.aspao. Moja je kuhinja velika, ali izgleda mala kad je u njoj Roosevelt Frost, bez obzira na to što usisava. Visok je sto devedeset, a zbog kolosalnih dimenzija njegovih ramena, prsa, leda, ruku i vrata teško je povjerovati da je nastao u nečemu tako krhkom kao što je maternica; on izgleda kao da je isklesan iz granitnog kamena ili izliven u ljevaonici, ili možda sastavljen u tvornici kamiona. Izgleda prilično mlade nego što je, s tek nekoliko sijedih vlasi na sljepoočnicama. U nogometu je postigao Wko veliki uspjeh ne samo zbog svoje veličine nego zbog svoje pameti; sa šezdeset l tn gotovo je jeduako snažan kao Sto je uvijek bio i - pretpostavljam — čak pametni- ]'> jer je čovjek koji stalno uči. A i usisava kao kučkin sin. Zajedno, nas smo trojica uskoro doveli kuhinju u red. Bojim se da zapravo više nikada neće biti sasvim u redu, ne sa samo jednom Policom Royal Worcestera, Evesham uzorak, preostalim
u staklenom ormariću. 213
ij, tanjurima... Omiljene stvari moje majke nisu bile moja majka — to su bile sarno njene stvari — ipak, iako volimo vjerovati da su sjećanja trajna kao natpisi urezani u čeliku, čak i sjećanja na ljubav i veliku dobtotu ustvari su zastrašujuće prolazna u detaljima, i najbolje se sjećamo stvari vezanih za mjesta i predmete; sjećanje se nastanjuje u oblike, u masu i teksturu stvarnih predmeta, i tamo ostaje da bude živ" prizvano dodirom. Postojao je još jedan komplet suda, svakod7Wrd, i dok je Roosevelt postavljao kuhinjski stol, raspoređujući šalice i tanjuriće, ja sa"" ' ' Bobby je u hladnjaku otkrio veliku kutiju iz pekarnice punu puncatu firiOs mekog peciva s pekan orasima i cimetom, što spada u moju omiljenu hranu. "Cane crmtularum\i> povikao je. Roo.sevelt upita: "Sto je to bilo?" Odgovorio sam: "Ne pitaj." "Iskoristi kolače", preveo je Bobby. Donio sam dva jastuka iz dnevne sobe da ih stavim na jednu od stolica, što [e omogućilo Mungojerrieju - sada budnom - da sjedi dovoljno visoko da bude dio skupa. Dok je Rooseveit lomio komadiće kolača od cimeta i natapao ih u mlijeku koje je ulio u tanjurić za mačka, Sasha se vratila s onog posla zbog kojeg je bila izašla. Roosevelt nju zove kćeri, isto kao što nekad meni i Bobbvju kaže sine, što je samo njegov način izražavanja, iako ima tako visoko mišljenje o Sashi da mislim da bi bio sretan posvojiti je. Stajao sam iza njega kad ju je podigao i '/.agrlio; kao da je mala curica, potpuno je nestala u njegovu medvjedastu zagrljaju, osim jedne noge u te-nisici koja je khmatala dva, tri centimetra od poda. Sasha je donijela stolicu od svog stola za komponiranje u blagovaoni i stavila je između moje i Bobbvjeve stolice. Opipala je prstima Bobbvjev rukav i rekla: "Krvava košulja." "Hvala." "Vidjela sam Doogieja", reče Sasha. "On sastavlja opremu, arsenal. Sad je... malo iza tri sata. Morat ćemo biti spremni čim padne mrak." "Arsenal?" pitao je Bobby. "Doogie ima zbilja odličnu tehničku opremu." "Tehničku opremu?" "Bit ćemo spremni za nepredviđene okolnosti." "Nepredvidive okolnosti?" Bobby se obratio meni. "Bura'/., ti spavaš s G.l-Jane?" "Emma Peel", ispravio sam. Sashi-Emmi sam rekao: "Možda će nam trebati arsenal. Manuel je bio ovdje s dva zamjenika, zaplijenili su nam oružje." "Porazbijali malo porculana", doda Bobby. "Uništili malo namještaja", nastavio sam. 214 Prazne su police bile tužan prizor. Moja je majka obožavala to fino .sude: pasteln boje rukom oslikanih jabuka i Šljiva na šalicama za kavu, kupina i krušaka na
"Našutavali se tosterom", reče Bobbv. "Možemo računati na Doogieja", reče Sasha. "ZaSto toster?" Bobby je slegnuo ramenima. "Bio je mali, bespomoćan i ranjiv." Zasjeli smo — četvero ljudi i jedan sivi mačak — da jedemo, pijemo i sastavimo strategiju uz svijeće. "Carpe crustulorum", reče Bobby. Zarnahnuvsi svojom vilicom, Sasha reče: "Carpe fitrcam.". Podižući svoju šalicu kao za zdravicu, Bobby reče: "Carpe coffeum." "Zavjera", promrmljao sam. Mungojerrie nas je promattao s pomnim zanimanjem. Roosevek je proučavao mačku kao što je mačka proučavala nas i rekao: "Misli da ste Čudni ali zabavni." "Čudni, ha?'< rcte Bobbv. "Ne mislim da je ljudski običaj hvatati i jesti miševe." Rooseveit Frost razgovarao je sa životinjama mnogo prije nego su nam wyvern-ski laboratoriji podarili četveronožne građane s inteligencijom možda većom od one njihovih stvoritelja. Koliko sam ja vidio, njegovo ]e. jedino ekscentrično uvjerenje ono da možemo razgovarati i s običnim životinjama, ne samo onim genetički up-ravljanima. On ne tvrdi da su ga oteli izvanzemaljci l obavili mu proktoskopiju, ne vreba Šumama u potrazi za Velikim Snježnim Čovjekom ili Velikim Govedom Babe, ne piše toman koji mu diktira duh Trumana Caporea i ne nosi šešir od aluminijske folije da bi spriječio da mu Sindikat američkih trgovačkih radnika mikrovalno upravlja mislima. Komunikaciji sa životinjama naučila ga je žena imenom Glotia Chan, u Los Angelesu, prije nekoliko godina, nakon što je omogućila razgovor između njega i njegova voljenog mješanca, Sloopvja, sada pokojnog. Gloria je Rooseveltu ispričala stvari o njegovu svakodnevnom životu i navikama koje nikako nije mogla znati, ali koje su bile poznate Sloopvju i koje joj je pas očito otkrio. Roosevelt kaže da komunikacija sa životinjama ne zahtijeva nikakav poseban talent, da ro nije psihološka sposobnost. On tvrdi da je to osjetljivost na druge vrste KOJU svi posjedujemo, ali smo je potisnuli; najveće su prepreke učenju neophodnih tehnika sumnja, cinizam i predrasude o tome što je moguće, a što nije. Nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog rada pod tutorstvom Glorije Chan, Roosevelt je postao prijemčiv za razumijevanje misli i briga Sloopvja i drugih toplo-Krvnih zvijeri. On me voljan podučavati, a ja namjeravam pokušati. Ništa rni ne bi Pružilo veće zadovoljstvo nego da mogu bolje razumjeti Orsona; moj četveronožni Prijatelj mnogo je toga čuo od mene u ovih zadnjih nekoliko godina, ali ja nikada lisam čuo ni tiječ od njega. Satovi s Rooseveltom će mi ili otvoriti vrata u čudo — 'h ću se nakon njih osjećati blesavo i lakovjerno. Kao ljudsko biće, intimno poznajem blcsavoču i lakovjernost, pa nemam što izgubiti. Bobby se obično podrugivao Rooseveltovu tete-a-tete sa životinjama, iako ni-^ua u lice, pripisujući to ozljedama glave koje je pretrpio na ragbi igralištu; ali čini ^e da je u zadnje vrijeme svoj
skepticizam sasjeckao mentalnom pilom. Događaji u 215
Wyvernu naučili su nas mnogim lekcijama, a jedna od njih zasigurno je i ta da iajjo znanost može poboljšati mnogo toga u ljudskoj vrsti, ona nema sve odgovote koj trebamo: život posjeduje dimenzije koje biolozi, fizičari i marematičari ne niop. izmjeriti. Orson me odveo Rooseveltu prije više od godine, privučen psećom da je on poseban čovjek, Nekoliko wyvernskih mačaka i bogzna koje sve bjegunaca iz laboratorija također su ga potražili i isplakali mu se na ramenu, da tako izrazim. Orson je iinirnka. On posjećuje RoosevS^ta, ali neće komun ij_jlžukac, lakonski |a_ njim. Stari dobri Sfinga pas, tako ga zove Roosevelt, nm btador. Vjerujem da mi je mama donijela Orsona - iz kojeg god razloga - nakon što je falsificirala podatke u laboratoriju i zavela ga kao mrtvo štene. Možda se Otson boji da ga silom ne odvedu natrag u laboratorij ako bilo tko otkrije da je on jedan od njihovih uspjeha. Sto god da je tazlog, on često glumi igru "ja sam samo dobar stari glupi pas" kad je u blizini bilo koga osim Bobbvja, Sashe i mene. Iako Roose-vclta ne vrijeđa svojim pretvaranjem, Orson ostaje šutljiv kao tepa, dobro možda tepa s repom. Sada, sjedeći na stolici, podignut na par jastuka, pohlepno gutajući mlijekom natopljene komadiće cimetova kolača, Mungojerrie se nije pretvarao da je obična mačka. Dok smo prepričavali događaje u zadnjih dvanaest sati, njegove su zelene oči pratile razgovor sa zamman|em. Kad bi čuo nešto što bi ga iznenadilo, oči bi mu se raširile, a kad je bio šokiran, trgnuo bi glavom ili je zabacio kao da govori: Čovječe, vi ste se nagutali mliječnih koktela ili jednostavno izvorno tako dobro serete? Tu i tamo bi se nacerio, što je bilo obično kad bismo Bobbv i ja morali otkriti nešto glupo Što smo rekli ili napravili; činilo mi se da se Mungojerrie previše cerekao. Činilo se da ga je Robbvjev opis onoga što smo nakratko pogledali kroz vizir Hodgsonova skafandera odvratilo od hrane na nekoliko minuta, ah on je bio prije svega mačka, s mačjim apetitom i znatiželjom, tako da je do kraja naše priče iznio lio i od Roose-velca dobio još jedan tanjurić mlijekom natopljenog crustuloruma. "Uvjereni smo da su nestali klinci i Orson negdje u Wyvernu", rekao sam Rooseveitu Prostu, jer sam se još čudno osjećao obraćajući se mačku, Sto je čudno, s obzirom na to da se Orsonu stalno izravno obraćam. "Ali to je mjesto jednostavno preveliko za potragu. Treba nam ttagač." Bobbv reče: "Budući da ne posjedujemo satelit za preliminarno ispitivanje, ne poznajemo dobrog indijanskog izviđača, a u ormaru nam ne vise lovački psi tragači za hitne slučajeve..." Nas troje s očekivanjem smo pogledali u Mungojerrieja. Mačak je pogledao mene, pa Bobbvja, pa Sashn. Na trenutak je zatvorio oči, kao da promišlja naš neizgovoreni zahtjev, zatim konačno svoju pažnju usmjerio na Roosevelta. Nježni je div odmaknuo u stranu svoj tanjur i šalicu s kavom, nagnuo se napO' jed, naslonio svoj desni lakat na stol, položio bradu na Šaku i zagledao se našem brkatom gostu u oči. ne s e 'citati s
216
fvlakon minute, za vrijeme koje sam neuspješno pokušao u mislima dozvati melodiju iz filma Ta vražja tnačka, Roosevelt reče: "Mungojerrie se pita jesi li d ušao je rekao kad smf tek došli." "'Mnogo smrti' ", citirao sam. sČije?" pitala je Sasria. "Naše." . „Tko kaže?" Pokazao sam na mačka. Mungojerrie je uspio izgledati kao suami. Bobbv reče: "Znamo da postoji opasnost." "On ne kaže da je jednostavno opasno", objasnio je Roosevelt. "To je... neka vrsta predskazanja." Sjedili smo u tišini, zureći u mačka, koji nas je nagradio nečitljivim izra'/,om lica kakav imaju mačke na skulpturama na egipatskim grobovima pa je Sasha konačno tekla: "Hoćeš reći da je Mungojerrie vidovit?" "Ne", reče Roosevelt. "Što onda hoćeš reći?" Svejednako piljeći u mačka, koji je sada ukočeno gledao u jednu od svijeća kao da čita budućnost iz zavojitog plesa plamena nad fitiljcm, Roosevelt odgovori: "Mačke znaju stvari." Bobby, Sasha i ja smo se zgledali, ali nitko od nas nije mogao rasvijetliti stvar. "Sto to, točno, mačke znaju?" pitala je Sasha. "Stvari", reče Roosevelt. "Kako?" "Znajući." "Kako zvuči pljeskame jedne ruke?" postavio je Bobby retoričko pitanje. Mačak je trznuo ušima i pogledao ga kao da kaže: Sad razumiješ. "Ovaj je mačak ptcviše čitao D*epak Choprau", reče Bobbv. Frustracija je stisnula Sastiino lice i glas. "Roosevelt?" Kad je slegnuo svojim masivnim ramenima, gotovo sam mogao osjetiti kubični metar pomaknutog zraka kako prelazi iznad stola. "Kćeri, ova stvar s komuniciranjem sa životinjama nije uvijek kao telefonski razgovor. Ponekad jest jednostavna baš kao telefonski razgovor. Ali, onda, ponekad ima... nejasnoća." "Pa", reče Bobby, "misli li ova loptasta mišolovka da imamo ikakve šanse naći ona i klince, i vratiti se ovamo živi — bilo kakve šanse?" Roosevelt je li]evom rukom nježno počešao mačka iza ušiju i pogladio ga po glavi. "On kaže da uvijek postoji šansa. Ništa nije beznadno." "Pedeset-pedeset posto?" pitao sam se. Roosevelt se tiho /.asmijao. "Gospodin Mungojcrtie kaže da on nije kladi - oničar." "Dakle", reče Bobbv, "najgore Sto se može dogoditi je da svi odemo natrag u i svi poginemo, pa nas isjeckaju, procesuiraju i spakiraju kao mesni obrok
217
za ručak. Meni se čini da je to uvijek bilo ono najgore što se može dogoditi, ništa nova. Ja sam za." "I ja", reče Sasha. Očito i dalje govoreći u ime mačka, koji je preo i naslanjao mu se na ruku d l, ga je mazio, Roosevelt upita: "Što ako su klinci i Orson negdje gdje ne možemo u"; Sto ako su u Ru.pi?" Bobby odgovoti: "Pravilo: bilo koje mjesto s imenomliRupa ne može biti dob mjesto." "Tako zovu mjesto za genetičko istraživanje." "Oni?" pirao sam. "Ljudi koji tamo rade. Zovu ga Rupa jer..." Roosevelc je klimao glavom kao da sluša neki tihi glas. "Pa, jedan je razlog, pretpostavljam, što je duboko p0<J zemljom." Zatekao sam se kako se obraćam mačku. "Znači da u Wyvernu još uvijek negdje funkcionira neki laboratorij, kao što smo i sumnjali, s osobljem i operativan?" "Da", reče Roosevelt, gladcći mače ispod brade. "Samodostatno... tajno se opskrbljuje svakih šes mjeseci." "Znaš li gdje?" pitao sam Mungojerrieja. "Da. Zna. Konačno, on je odatle", reče Roosevelt, zavalivši se u svoju stolicu. "Odatle je pobjegao... one noći. Ali ako iti Orson i djeca u Rupi, nema šanse da dođemo do njih ili da ih izvučemo." Svi smo zamišljeno šutjeli. Mungojerrie je podigao jednu šapu i počeo je lizati, uredujući si krzno. Bio je inteligentan, znao je stvari, mogao je slijediti trag, bio je naša najbolja nada, ali je isto tako bio i mačak. Potpuno smo se oslanjali na trenda koji je, svakog trenutka, mogao iskašljati gužvaru dlake. Jedini razlog što se nisam nasmijao ili zaplakao bio je taj što nisam mogao, kako sam htio, oboje napraviti istovremeno. Konačno je Sasha prešla preko te teme: "Ako ne postoji šansa da ih izvučemo iz Rupe, onda se jednostavno moramo nadati da su negdje drugdje u Wyvernu." "Važno je pitanje još uvijek isto", rekao sam Roosevehu. "Je li nam Mungojer-tie voljan pomoći?" Mačak je sreo Orsona samo jednom, na Nostromu, one noći kad mi je umro otac. Činilo se da se sviđaju jedan drugome. Također su dijelili porijeklo iz istraživanja povećanja inteligencije u Wyvernu i ako je moja majka u nekom smislu bila Orsonova majka, jer je bio proi'/.vod njezina srca i uma, onda bi ovaj mačak mogao osjećati da je ona i njegova izgubljena majka, njegov stvoritelj, ona kojoj duguje svo| život. Sjedio sam s rukama čvrsto stegnutim oko svoje pra/.ne šalice kave, očajnički se uvjeravajući da nas Mungojerne neće iznevjeriti, navodeći u glavi razloge zašto mačak mora pristati da se pridruži našem pokušaju spašavanja, spreman objaviti nevjerojatnu i besramnu tvrdnju da je on moj duhovni brat, Mungojcrrie S"0w, bas kao Što je i Orson bio moj brat, da je ovo obiteljska- katastrofa prema kojoj J"18 to 218
,ebnu dužnost, i nisam si mogao pomoći da ne rnislirn što je Bobby bio rekao o Orn hrabrom novom svijetu inteligentnih životinja koji poput crtica Paje Patka i svu svoju šašavost svejedno obiluje strahovitim fizičkim, moralnim i duhovnim posljedicama. Kad je Roosevelt rekao: "Da", ja sarn tako grozničavo sastavljao svoje atgumen-otiv očekivanog odbijanja naše molbe da nisam odmah shvatio što je naš prija-i- Jjornunikator sa životinjama iskomunicirao. "Da, pomoći ćemo", objasnio je Roosevelt odgovorivši na moje zbunjeno lice. Izmijenili smo osmijehe, kao tanjur s crustulorumom, oko stola. Zatim je Sasha klimnula glavom prema Roosevehu i rekla: "Mi?" "Trebat ćete me da vam prevodim." Bohby reče: "Mungo čovjek vodi, mi slijedimo." "Možda neće biti tako jednostavno", reče Roosevelt. Sasha je zavrtjela glavom. "Ne možemo to tražiti od tebe." Uzevši njezinu ruku u svoju i tapšući je, Roosevelt se nasmiješio. "Kćeri, ne tražite. Ja inzistiram. Orson je i moj prijatelj. Sva ta djeca su djeca mojih susjeda." " 'Mnogo smrti' ", ponovo sam citirao. Roosevelt rni je odgovorio kontracitatom mačje nedavne dvosmislenosti: "Ništa nije beznadno." "Mačke znaju srvari", rekao sam. Sad je citirao mene: "Ne sve." Mungojerrie je gledao u nas kao da kaže: Mačke znaju. Osjećao sam da se ni mačak ni Roosevelt ne bi smjeli pridružiti ovom opasnom pothvatu a da prije toga ne čuju razjedinjenu, nepotpunu, s vremena na vrijeme nesuvislu, a ipak impresivnu, posljednju oporuku Lelanda Oelacroixa. Našli Orsona i klince ili ne, vratit ćemo se do tog čahurama naseljenog bungalova na kraju noći da zapalimo vatru očišćenja, ali bio sam siguran^da ćemo za naše potrage sresti još posljedica Tajanstvenog Vlaka, neke potencijalno smrtonosne. Ako se, nakon što čuju Delacroixovu bizarnu priču ispričanu njegovim mučnim glasom punim patnje, Roosevelt i Mungojerrie budu premišljali o tome trebaju li ići s rjama, još bih ih pokušao nagovoriti da nam pomognu, ali ću osjećati da sam bio pošten prema njima. Prešli smo u blagovaonu gdje sam pustio originalnu kazetu. Zadnje riječi na kazeti bile su izgovorene na onom nepoznatom jeziku i kad su utihnule, Bobby reče: "Ton je dobar, ali baš nije stvar na koju možeš dobro plesati." Roosevelt je stajao ispred kazetofona, mršteći se. "Kad krećemo?" 1>S prvim mrakom", rekao sam. "Koji se brzo spušta", doda Sasha bacivši pogled na prozorske zaslone na kojima je pritisak danjeg svjetla bio slabiji nego kad smo Bobbv i ja prvi put preslušavali Delacroixa. "Ako su ti klinci u Wyvernu", reče Roosevelt, "mogli bi isto tako biti na vratima - Pakla. Kakav god da je rizik, ne možemo ih tamo ostaviti." 219
Na sebi je imao crni pulover okruglog ovratnika, crne keper hlače i crne i\oc|(, port cipele, kao da je predvidio tajnu akciju koja je bila pred nama. Unatoč svojo-kolosalnoj veličini i njegovim grubo istesanim crtama lica, izgledao je kao svećenik kao egzorcist mračno pripremljen za istjerivanje đavola. Okrećući se Mungojerrieju, koji je sjedio na Sashinu stolu za komponirani rekao sam; "A što je s tobom?* Roosevelt je čučnuo kraj stola, oči u oči s mačko i1 Meni se činilo da je Mungojerrie krajnje nezainteftsiran, uvelike nalik na bilo koju mačku kad pokušava živjeti u skladu s reputacijomVifadnokrvnosti. misteriov nosti i nezemaljske mudrosti svoje vrste. ^\ Roosevelt je očito promatrao ovog sivog mišolovca kroz le"Se koje ja nisam posjedovao ili ga je slušao na frekvenciji koja je bila izvan dohvata moje slušnosti, jer je izvijestio: "Mungojerrie kaže dvije stvari. Prvo, naći će Orsona i klince ako su bi|0 gdje u Wyvernu, bez obzira na rizik, bez obzira na to što će to zahtijevati." S olakšanjem, zahvalan mačku na njegovoj hrabrosti rekao sam: "A druga stvar?" "Treba mokriti." 220
21 n sumrak sam otišao U kupaonu, uspio ne povraćati lako je poriv bio tu, i umjesto dvaput umio lice, jednom vrućom vodom, jednom hladnom. Zatim sam sjeo a rub kade, sklopio ruke na koljenima i istrpio napadaj trešnje tako silovit poput onih koji navodno prate malariju ili nenajavljeni pregled računa financijske policije. Nisam se bojao da će misija u Fort Wyvernu završiti pokoljem koji je predvidjela naša intuitivna maca - ni da ču umrijeti predstojeće noći. Prije sam se bojao da ću preživjeti tu noć, ali doći kući bez djece i Orsona, ili da neću uspjeti u spašavanju a tijekom njega izgubiti Sashu i Bobbvja i Roosevelta i Mungojerrieja. Prijatelji su pravo hladno osvježenje u ovom svijetu; bez prijatelja, pak, bilo bi nepodnošljivo hladno. Treći sam put oplahnuo lice, pomokrio se iz solidarnosti s Mungo)erricjem, oprao ruke (jer me mama, navodni uništavatclj svijeta, naučila higi]em) i vratio se u kuhinju gdje su me čekali ostali. Pretpostavljao sarn da su i oni, s iznimkom mačka, prošli ritual sličan mojem, u drugim kupaonama. Kako je Sasha — kao i Bobby — uočila ljigave tipove po cijelom gradu i vjerovala daše događa nešto veliko, pretpostavila je da će nam vlasti nadzirati kuću, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog veze s l,illy Wing. Zato je uredila da randevu s Do-ogiejem Sassmanom bude daleko od znatiželjnih očiju. Sashin Explorer, Bobbvjev džip i Rooseveltov Mercedes bili su parkirani pred kućom. Sigurno bi nas pratili da se odvezemo u bilo kojem od tih vozila; morat ćemo otići pješice i kradomice. Iza naše kuće, iza stražnjeg dvorišta, je utabana zemljana staza koja razdvaja naš posjed, i posjede naših susjeda duž staze, od šumarka eukaliptusa i, i/a tih stabala, golf-igrališta Moonlight Bay Inna i Countrv Cluba kojih je Roosevelt poluvlasnik. Nadzor je vjerojatno dosezao do staze, a nije bilo šanse da naše promatrače podmitimo pozivom na nedjeljni rani ručak u golf-klubu. Plan je bio da se prebacujemo iz dvorišta u dvorište iza kuća, tiskirajući da privučemo pažnju susjeda l njihovih pasa, sve dok ne budemo izvan dohvata prismotre tlrna za nadzor koji nam je dodijeljen. Zbog Manuclove konfiskacijske proslave, Sasha je posjedovala jedino oružje, svoj 38 Chiefs Special i dva brza punjenja u futroli. Nije kanila prepustiti oružje tvooseveltu ili Bohbvju, ili meni - čak ni Mungojerrieju. Najavila je, tonom koji nije trpio prigovor, da će preuzeti riskantni istureni položaj.
"Gdje se sastajemo s Doogiejem?" pitao sam dok je Bobby spremao jedini preostali cimetov kolač u hladnjak a ja dovršavao slaganje tanjurića i šalica u sudoper. 221
"Vani na Haddenbeck Roadu", rekla je Sasha, "odmah iza Vranina brda." "Vranino brdo", reće Bobbv. "Ne sviđa mi se ro." Sasha nije odmah shvarila. Zacim reče: "To je samo mjesto. Kako bi to imati ikakve veze s onim crrežima?" Mene je više zabrinjavala udaljenost. "Čovječe, to je kojih petnaestak kii metara.". "Gotovo osamnaest", reče Sasha. "Uz svu tu novonastalu vrevu, ne bismo mogli sastati s Doogiejem nigdje u gradu a da ne privučemo pažnju." "Trebat će nam dugo da to prijeđemo pješice", pro|fstirao : • sam. "O", rekla je, "pješice ćemo ići samo nekoliko ulicaWje, samo dok ne bude mo mogli ukrast: auto." Bobbv mi se nasmiješio i namignuo. "Naš'o si pravu gaSgstericu, buraz." "Čiji auto?" pitao sam je. "Bilo čiji", odgovorila je veselo. "Nije mi važan stil, samo da vozi." "Sto ako ne nađemo auto s ključevima u njemu?" "Ja ću spojiti žice da ga pokrenem", rekla je. "Ti ro /.naš?" "Bila sam u izviđaćima." "Kći si je priskrbila značku 73 kradu automobila", rekao je Roosevelt Mungo-jerrieju. Zaključali smo stražnja vrata na izlasku, ostavivši zaslone navučene i tu i tamo prigušeno ali upaljeno svjetlo. Nisam ponio svoju Tajanstveni Vlak kapu. Više mi se nije činilo da me zbližava s majkom, a sigurno više nije izgledala kao amajlija za sreću. Noć je bila blaga i bez vjetra, u zraku se osjećao miris soli i trule morske trave. M]esec su zakrivah oblaci crni kao željezna tava. Tu i tamo nebom su bili raz-mazani odrazi gradskih svjetala, poput žute užegle masti, ali je noć bila tamna i gotovo idealna za našu namjeru. Ograda od srebrnog cedra koja okružuje posjed visoka je kao ja, bez otvora između dasaka, pa je čvrsta kao zid. Vrata izlaze na stazu. Prošli smo kraj vrata i uputili se na istočnu stranu dvorišta, tamo gdje je rnoj posjed graničio s onim obitelji Sarnardian. Ograda je bila vrlo stabilna jer su okomite ploče bile učvršćene vodoravnim prečkama. Te su nam prečke također mogle poslužiti kao ljestve. Mungojerrie se uspeo na ogradu u jednom skoku kao da je lakši od zraka. Stojeći sa stražnjim šapama na najgornjoj prečki, prednjima na vrhu dasaka, pregledavao je susjedno dvorište. Kad je mačak bacio pogled na nas, Roosevelt prošapće: "Čini se kao da nema nikoga doma." Jedan po jedan, i u relativnoj tišini, slijedili smo mačku preko ograde. Iz dvorišta Samardianovih prešli smo drugu ogradu od cedrovine i našli se u stražnje111 dvorištu Landsbergovih. U njihovoj su kući gorjela svjetla, ali prošli smo neopaženi