Iskoristi noc-Dean Koontz

leda, sjekira, čak ni motornih pila S bušilica koje su olakšavale rad. Ovih je dana momak preferirao vatru. 277

efekt, jer nije bilo predviđeno da ih se koristi u ultraljubičastom spektru. I ostali su podigli svoje naočale. Iza klizne ploče bio je tunel dužine četiri ili pet metara, oklopljen u grubo poslagane tuljce od bmšenog nehrdajućeg čelika, koji je završavao drugom pomičnom pločom, identičnoj prvoj. Ova je već bila otvorena otprilike onoliko koliko je Doogie orvorio prvu; iz sobe iza njih isijavala je po infracrvene naočale pogubna UV svjetlost. Sasha i Roosevelt ostali su kod prvih vrata. Naoružana tridesetosmicom, Sasha će paziti da nam se nitko ne došulja straga i tako nam blokira ono što bi nam mogao biti jedini izlaz. Roosevelt, čije je lijevo oko ponovo naticalo, ostao je s njom jer nije bio naoružan i jer nam je bio temeljna veza s mačkom. Mišolovac se pridružio Sasbi i Rooseveltu, držeći se na sigurnom, podalje od akcije koja se spremala. Nismo za sobom ostavljali trag od mrvica kruha i nismo bili sto posto sigurni da bismo našli put natrag do Bobbyjj i lifta bez mačjeg vodstva. Slijedio sam Doogieja prema unutrašnjoj kliznoj ploči. Nakon što je virnuo u prostor iza vrata, podigao je dva prsta sugerirajući da su unutra samo dva čovjeka o kojima moramo brinuti. Pokazao je da će on ući prvi, krećući nakon ulaska smjesta nadesno, a da ga ja trebam slijediti, odlazeći na lijevu stranu. Čim se maknuo s vrata, klizimo sam u sobu s puškom isturenom pred sobom. Tutnjava, treska, Inpanje i cvilež Sumraka Bogova koji su potresali cijelu zgradu, od krova do temelja, ovdje su bili prigušeni, a jedino je svjetlo dopirale iz brodske lampe na baterije postavljene na kartaškom stolu. Ova je soba bila oblikom slična jajetu tri kata iznad, iako je bila mnogo manja, oko devet metara duga i četiri i pol metra široka "a najširem dijelu. Zaobljene površine nisu bile presvučene staklenastom, zlatno istočkanom tvari nego nečirn što je izgledalo kao običan bakar. Srce mi se stislo kad sam ugledao četvero nestale djece kako sjede leđima oslonjeni na /.id u sjeni na jednom kraju sobe. Bili su iscrpljeni i prestrašeni. Mala su im zapešća i članci na nogama bili svezani, a usta pokrivena flasterima. Međutim, nisu bili vidljivo ozlijeđeni, a oči su im se zapan]eno razrogačile kad su ugledali Doogieja i mene. Tada sam ugledao Orsona, kako leži na boku kraj djece, svezanih udova i njuške. Oči su mu bile otvorene i disao je. Živ. Skrenuo sam pogled prije nego nn se stigao zamagliti, U sredini sobe, sledeni Doogiejevim oružjem, dvojica muškarca sjedila su u pojastučenim stolcima na rasklapanje, jedan prema drugome preko kartaškog stola na kojem je bila brodska lampa. U ovoj ukočenoj živoj slici podsjetili su me na likove u ogoljelim kulisama jednog od onih podrugljivih minimalističkih komada o dosadi, izolaciji, emocionalnoj nepovezanosti i jalovosti modernih međuljudskih odnosa i otrežnjujućih filozofskih implikacija hamburgera sa sirom. Tip s desne strane bio je abnormalac koji mi je svojom letvom pokušao odvaliti glavu ispod skladišta. Nosio je istu odjeću kao i tada i još je imao one iste sitne bij da sa me nje ož a dv do Izn Ša st sj In uš ne Lj po O m kr je b b s č d z z s g " j m m k j 280

jele zubiće, iako mu je osmijeh bio znatno suzdržaniji nego prije, kao je upravo otkrio crva u kukuruzovinom ispunjenim ustima. Htio sam ispaliti hitac u tu njegovu gubicu, jer nisam osjetio jedino amodopadnost u tom kreterui, nego i taštinu. Nakon što bi. dobio etak magnuma iz tolike blizine, jedina riječ koja bi prikladno opisala egovo lice bila bi ona koja bi i nagnala u trk pseću zapreku. Muškarac s lijeva bio je visok, plav, blijedih zelenih očiju i izbečenog žiljka, u srednjim pedesetima. Onaj koji je ugrabio blizance Stuartovih - osmijeh mu je bio jednako privlačan i širok kao i kad je bio vanaestogodišnji dječak s rukama uprljanim krvlju svojih roditelja. John Joseph Randolph bio je uznemirujuće sabran, kao da ga naš olazak nije ni iznenadio ni zabrinuo. "Kako si, Chris?" nenadio sam se što je znao kako se zovem. Nikad ga prije nisam vidio. aptavi odjeci njegova glasa prolomili su se duž bakrenih zidova poput truje, jedna riječ pretapajući se u drugu: "Tvoja majka, Wisteria, bila je jajna žena." Nisam mogao razumjeti kako je mogao poznavati moju majku. nstinkt mi je govorio da ne želim znati. Pucanj iz sačmarice bi ga šutkao, izbrisao mu osmijeh s lica - osmijeh kojim je šarmirao nevine i eoprezne - pretvarajući ga u bezusni cerek mrtvačke glave. "Bila je smrtonosnija od Majke Prirode", rekao je. judi renesanse promišljaju, razmatraju i analiziraju složene moralne osljedice svojih djela, preferirajući uvjeravanje i pregovore pred nasiljem. Očito sam zaboravio obnoviti članstvo u Klubu renesansnih ljudi, te su mi odu/.eli moje principe, jer sam jedino želio ramijeti ovog mesarskog ripla - i to ekstremno prejudicirajući. Ili sam jednostavno postajao. Ovih e dana sve u znaku srdžbe. Sa srcem jetkitn od gorčine, bio bih mogao potegnuti obarač da nije bilo djece koja bi svjedočila krvološtvu. Također sam se suzdržao jer je bilo sigurno da će bakreni pokrov na zavojitim zidovima odbiti smrtonosne metke u svim smjerovima. Moja duša nije bila spašena čistoćom mojeg morala, nego okolnostima, što je ponižavajuće priznanje. Doogie je upotrijebio cijev uzija da pokaže prema kartama u rukama dvojice muškaraca. "Sto igrate?" Glas mu je metalno odzvonio po zakrivljenim bakrenim zidovima. Nije mi se sviđala budna mirnoća ove dvojice. Želio sam im vidjeti strah u očima. Sad je Randolph spustio svoje karre na stol, licem prema gore, i odgovorio na Doogiejevo pitanje s previše tihe zabavljenosti. "Poker." Prije nego li je Doogie odlučio kako da najbolje zadrži kartaše, morao je odrediti, ako je mogao, jesu li naoružani. Nosili su jakne ispod kojih su mogle biti skrivene ramene futrole. Budući da nisu imali što izgubiti, mogli su napraviti nešto nesmotreno — kao naprimjer pucati naslijepo u klince umjesto u nas, prije nego i sami padnu, nadajući se ubiti još jednu nevinu mladu žrtvu samo da si priušte konačno uzbuđenje. 281

Uz četvero djece u prostoriji, nismo se usuđivali pogriješiti. "Da nije bilo Wisterijc", reče Randolph obraćajući se meni, "Del Stuart bi prekinuo moje financiranje mnogo prije nego što je to učinio." "Tvoje financiranje?" "Ali kad je ona zeznula stvar, onda su me trebali. Ili su bar mislili da me trebaju. Da vide što nosi budućnost." Osjećajući nadolazeće otkrivanje ružne istine, rekao sam: "Šuti", ali sam progovorio tek malo glasnije od mrmora, možda zato što sam znao da trebam čuti Sto god da mi ima reći, ćak i ako nisam imao želje za tim. Randolph se obratio Doogieju: "Pitaj me što su nam ulozi, u što igramo." Rijeć ulozi zakovitlala je jajolikom sobom, još uvijek šapućući kad je Doogie poslušno pitao: "U što igrate?" "Conrad i ja igramo da vidimo tko će koje od ove derišćadi potopiti u benzin." Conrad mora da nije imao pištolja prethodne noći u skladištu. Da ga je imao, usmrtio bi me njime onog trenutka kad sam mu dotaknuo lice u mraku. Pomičući ruke kao da dijeli nevidljive karte Randolph reče: "Zatim igramo da vidimo tko će zapaliti šibicu." Izgledajući kao da bi prvo mogao pucati, a kasnije brinuti o odbijenim mecima, Doogie reče: "Zašto ih već niste ubili?" "Naša nam numcrologija kaže da ih treba biti petero u ovom žrtvovanju. Sve donedavno mislili smo da ih imamo samo četvero. Ali sad mislimo..." Nasmiješio se prema meni. "Mislimo da je pas poseban. Mislimo da je pas peti. Kad ste nas prekinuli, igrali smo da vidimo tko će '/.apaliti ćuku." Pretpostavljao sam da ni Randolph nije imao vatreno oružje. Koliko sam se mogao sjetiti iz letimičnog pregleda njegove galerije paklenskih dostignuća, njegov je otac bio jedina žrtva ubijena pištoljem. To je bilo prije četrdeset i četiri godine, vjerojatno prvo umorstvo koje je počinio. Otada je preferirao osobnu angažiranost, više je voiio sam umazati ruke. Čekići, noževi i slično bili su njegovo omiljeno oružje - dok nije počeo prinositi ove žrtve paljenice. "Tvoja majka", rekao je, "bila je kockar. Bacila je kocku za cijelo čovječanstvo i zasrala stvar. Ali ja volim karte." Ponovo se pretvarajući da dijeli karte, Randolph je jednu ruku primaknuo svjetiljci. "Nemoj", reče Doogie. Ali Randolph je to ipak napravio. Stisnuo je ptekidać na svjetiljci i odjednom smo svi oslijepjeli. Randolph i Conrad krenuli su i prije nego se svjetlo utrnulo. Tako su brzo skočili na noge da su prevrnuli svoje stolce i ovi su oštri zvukovi uzastopce odjekivali sobom kao odsječni rat-a-tat koji proi/.vodi dječak koji u trku lupka štapom po drvenoj ogradi. I ja sam istog trena krenuo, slijedeći krivinu sobe, prema djeci, pokušavajući se ukloniti Conradu budući da rni je on bio najbliži i bilo je najvjerojatnije da će se 282

jako i brzo zaletjeti na mjesto gdje sam stajao kad se ugasilo svjetlo. Ni on, ni Randolph nisu bili tipovi koji bi potrčali prema izlazu. Do'k sam klizio prema klincima, navukao sam s čela na oči infracrvcne naočale. Istrgnuo sam posebnu bateriju s pojasa, upalio je i prelerio sobom tamo gdje bi mogao biti Conrad. Bio je bliže nego sam očekivao, intuitivno predvidjevši moj pokušaj da zaštitim . djecu. U jednoj je ruci držao nož naslijepo ubadajući zrak oko sebe, nadajući se da će mu se posrećiti i da će me zasjeci. Kako je vrlo čudno biti čovjek koji vidi u kraljevstvu slijepih. Promatrajući kako Conrad traži a ne nalazi, upadajući u izbezumljeni bijes, videći ga tako smetenog, frustriranog i očajnog, spoznao sarn jedan posto onoga što Bog vjerojatno osjeća gledajući nas u našoj sumanutoj igri života. Hitro sam zaobišao Conrada dok me on ambiciozno ah neučinkovito nastojao razrezati. Primjenjujući tehniku koja bi Američku udrugu zubara nagnala na pra-vedničko gnušanje, uglavio sam bateriju medu zube da bih obje ruke oslobodio za sačmaricu, te udario kundakom puške u njegov zatiljak. Pao je i ostao dolje. Očito, m jednoimcm Conrad, ni neponovljivi John Joseph Randolph nisu shvatili da su naše naočale dio infracrvene opreme jer je Doogie gotovo doslovno plesao oko najuspješnijeg senjskog ubojice našeg vremena — isključujući političare, koji općenito unajmljuju druge za prljave poslove — i silovito ga mlatio s prirođenim entuzijazmom i vještinom koju je usavršio radeći kao izbacivač u bajkerskim barovima. Možda zato što je bio osvješteniji u pogledu dentalne sigurnosti i oralne higijene nego ja, ili možda zato što nije volio okus baterijske drške, Doogie je jednostavno infracrveno svjetlo položio na kartaški stol, a zatim natjeravao Randolpha u centar svjetlosti neumornim serijama pronicljivih uboda, udaraca i bubotaka koje mu je nanosio šakama, cijevi i kundakom u/.ija. Randolph je dvaput pao i dvaput ustao, kao da je /aista vjerovao da ima šanse. Konačno je pao teško kao dinosaut: spreman ostati ležati tamo dok se ne fosilizira, Doogie ga je drmnuo u rebra. A kad se Randolph nije pomaknuo, Doogie je primijenio tradicionalnu prvu pomoć Paklenih Anđela, ponovo ga udarajući nogom. Neupitno, Doogie Sassman bio je manijak na Harlevu, momak iznenađujućih talenata i postignuća, čovjek na mjestu na mnogo načina, izvor vrijednih ako i misterioznih znanja, možda ćak vrelo prosvjetljenja. Bilo kako bilo, svejedno nije bilo vjerojatno da če netko oko njega oformiti novu vjeru u dogledno vrijeme. Doogie reče: "Snowman?" "Hej." "Može malo pravog svjetla?" : , Skinuvši naočale rekao sam: "Osvijetli me." Upalio je brodsku lampu, a bakrom obložena soba napunila se sjenama boje rđe i svjetlošću boje ulaštenog žutog novčića. Prekataklizmička tutnjava, paranje, cvilež i jecanje koji su potresali prostranu zgradu ovdje su ostajali prigušeni, više kao neugodni zvukovi otežane probave. Ali 283

nismo trebali upute Stručne zdravstvene i sigurnosne uprave na pedeset stranica da bismo znali da je trebamo što prije isprazniti. Brzo smo ustanovili da djeca nisu bila jednostavno svezana uzetom ili lisicama. Zapešća su im svima bila omotana jednom te istom žicom, kao i njihovi članci. Žice su bile okrutno čvrsto stegnute i ustuknuo sam ugledavši poplavjelu kožu i osušenu krv. Pogledao sam Orsona. Disao je, ali slabo. Prednje su mu šape bile svezane zajedno, kao i stražnje. Spravljena brnjica od žice stezala mu je njušku tako da je mogao tek slabašno cviliti. "Polako, buraz", rekao sam drhtavo, gladcći mu bok. Doogie je otišao do vratnica i viknuo tunelom Sashi i Rooseveltu: "Imamo ih. Svi živi!" Uskliknuli su od oduševljenja, ali Sasha nas je i požurila. "Radimo punom parom", uvjerio ju je Doogie. "Ostani na položaju." Konačno, u ovom labirintu moglo bi biti i štogod gore od Randolpha i Gon rada. Kraj kartaškog stola bile su poslagane torbe, ruksaci i plastični hladnjak. Pretpostavljajući da je ova oprema pripadala tandemu ubojica, Doogie se bacio u potragu za kliješrima ili nekim drugim alatom kojim bi mogao osloboditi klince, jer su žice bile spletene i sve/ane u čvorove s tako opsesivnom pomnjom da ih ne bi mogli lako raspetljati. Nježno sam povukao traku s usta jimmvja Winga, a on je rekao da treba pis-kiti, pa sam mu ja rekao da i ja isto moram, ah da ćemo se obojica morati još malo strpici, što ne bi smio biti problem jer smo obojica hrabri momci koji se dobro drže, i time priskrbio njegov ozbiljan i/raz slaganja. Šestogodišnji blizanci Stuart - Aaron i Anson — pristojno su mi zahvalili kad sam im skinuo trake s ustiju. Anson me obavijestio da su dva luđaka koja bez svijesti leže na podu zločesti ljudi. Aaron je bio otvoreniji i nije se tako lijepo izražavao kao njegov brat, nazivajući ih "dupeglavcima", pa ga je Anson upozorio da bi nadrljao da je upotrijebio zabranjenu riječ pred njihovom majkom. Očekivao sam suze, ali ove su bubice isplakale sve što su imale isplakati, barem nad ovim čudnim iskustvom. Većina djece posjeduje prirodnu snagu koju rijetko kad primjećujemo jer djetinjstvo obično gledamo kroz naočale nostalgije i sentimentalnosti. Wendy Dulcinca je u svojoj sedmoj godini bila prekrasan odraz svoje majke, Marv, od koje nisam uspijevao naučiti svirati klavir, ali u koju sam nekoć bio ludo zateleban. Ona me željela poljubiti, a ja sam bio sretan da mogu primiti poljubac, a zatim je rekla: "Peso je '/.bilja jako žedan — trebali bi mu dati pm. Nama su dah da pijemo, ali njemu nisu dali ništa." U kutovima Orsonovih očiju nakupila se bijela tvar. Izgledao je bolestan i slab, jer se sa zatvorenim ustima nije mogao znojiti kako treba. Psi se ne znoje samo kroz pore na koži nego uglavnom kroz pore na jeziku. "Sve će biti u redu, buraz", obećao sam mu. "Izvući ćemo se odavde. Drži se. Idemo kući. Idemo kući nas dvojica. Ti i ja. Van odavde." ^i

Nakon što je pretražio opremu ubojica, Doogie se nagnuo kraj mene i, koristeći se kombinirkama s oštrim Štipaljkama, presjekao uzlove između Sapa mojeg brata, povukao ih i bacio u stranu. Rezanje žica oko Orsonovih usta zahtijevalo je više opreznosti i vremena tijekom kojeg sam nastavljao blebetali da će sve biti dobro, krasno, super, kako treba; i za manje od minute mrska je brnjica nestala. Doogie se prebacio na djecu, a Orson nije pokušavao sjesti, ali mi je lizao ruku. . Jezik mu je bio grub i suh. Prazna obećanja koja su mi statkorječivo curila konačno su mi iscurila. Sada nisam bio u stanju govoriti, jer je sve što sam imao reći bilo važno i tako duboko proživljeno da bi, da sam to ispustio iz sebe, bio pokošen svojim vlastitim riječima, emocionalno uništen, a uz sve prepreke koje su nam ostale na putu za bijeg i opstanak, nisam si sad rnogao priuštiti suze, možda čak ni kasnije, možda nikada. Umjesto da išta kažem, položio sam mu ruku na tijelo, osjećajući prebrzo ali stabilno kucanje njegova divnog, dobrog srca, i poljubio sam mu čelo. Wendy je bila rekla da je Orson Žedan. Jezik mu je bio suh i natečen na mojoj ruci. Sada sam vidio da su mu gornje usne, u kojima je ostao trag urezane žice brnjice, izgledale raspucane. Njegove su tamne oči bile lagano zamagljene i u njima sam ugledao iznemoglost koja me prestravila, nešto blizu rezignacije, Iako nevoljko ostavivši Orsona, otišao sam do velikog plastičnog hladnjaka kraj kartaškog stola. Bio je napola pun hladne vode u ko]oj je plutalo nekoliko komadića leda. Činilo se da su ubojice pazili na zdravlje jer je jedino piće koje i u donijeli sa sobom bio vitaminski sok od povrća i mineralna negazirana voda, Odnio sam jednu bocu vode Orsonu. Dok me nije bilo, on se upeo da se prevrne i sad je ležao na trbuhu, iako se činilo da nema snage dignuti glavu. Skupivši Šaku ulio sam u nju malo vode. Orson je podigao glavu jedva dovoljno da bi mogao polizati vodu s mojeg dlana, najprije mlitavo, ali uskoro s entuzijazmom. Dok sam mu dodavao vodu, ponovo sam pregledavao ozljede koje je prettpio, a srdeći se sve više bar sam bio siguran da ću rnoći zadržari suze. Činilo se da mu je hrskavica u lijevom uhu smrskana, a krzno mu je bilo umrljano s mnogo sasušene krvi, kao da je palicom ili komadom cijevi zadobio udarac u glavu. Tupi predmeti bili su jedna od specijalnosti g. Johna Josepha Randolpha. Na lijevom mu je obrazu, centimetar od nosa, bila rana skorena krvlju. Dva su mu nokta na desnoj šapi bila slomljena, a prsti su mu bili natopljeni skorenom krvlju. Žestoko se borio. Članci su mu na sve četiri noge bili ozlijeđeni žicom, a dva su krvarila iako ne ozbiljno. Doogie je završio presijecanje žica koje su vezivale klince i prebacio se na Con-rada koji još uvijek nije davao znakova života. Koristeći njihov vlastiti smotak žice svezao mu je noge. Sad je uzimao još žice da bi mu zapešća zavezao iza leda. Nismo mogli riskirati da ovu dvojicu vodimo sa sobom, natrag kroz

labirint. Budući da su neki tuneli zahtijevali puzanje, ne bismo im mogli svezati čak ni tuke, a bez uza bili bi potpuno van kontrole. Morat ćemo poslati policiju natrag po njih - pretpostavljajući da se 284

cijela struktura neće urušiti pod udarom fenomena vremenskih mijena koji se odvijao iznad nas. 285

Iako bih kasnije mogao promijeniti mišljenje, tog sam ih trena žeJio svezati, zatvoriti im usca ljepljivom trakom, staviri bocu vode na mjesro na kojem je mogu vidjeti i ostaviti ih ovdje da holno umru od žeđi. Orson je popio svu vodu. Upeo se i mučeći ustao, teturavo poput bebe i stao dahćući, trepćiići očima ne bi li iz njih odagnao murnoću, ogledavajući se sa zanimanjem. "Poki akua", rekao sam mu, šro je na havajskom pas bogova. Slabašno je zaštekrao, kao da je polaskan komplimentom. Bakrenom sobom prolomio se iznenadnipong, a iza njega je uslijedilo živceki-dajućc cviljenje, kao snažno struganje metala o metal. I Orson i ja pogledali smo prema stropu, /atim uokolo po zidovima, ali na glatkim metalnim površinama nije se mogla uočiti nikakva iskrivljenost. Tik, tik, tik. Potegao sam teški hladnjak preko poda do Orsona i podigao poklopac. Pogledao je ledenu vodu uzbućkanu između boca vode i soka od povrća i započeo je sretno piti. Na boku, skvrčen u fetalni položaj, Randolph je ječao, ali još nije bio pri svijesti. Doogie je odrezao koji metar žice, koliko mu je trebalo da dovrši vezivanje Conrada i dodao mi navoj. Prevrnuo sam Randolpha licem nadolje i užurbano mu žicom spajao zapešća na leđima. Bio sam u iskušenju da stisnem žicu onako čvrsto kao što je bila u djece i Orsona, ali sam se kontrolirao i svezao ih samo da bude sigurno da se neće osloboditi. Nakon što sam mu zave'/.ao članke na nogama, povezao sam spojeve na rukama i na nogama jednom žicom ograničavajući tako njegovu sposobnost kretanja. Randolph mora da se probudio kad sam počeo vezivati ove zadnje uzlove jer je kad sam završio s jasnoćom nekaraktenstičnom '/.a nekoga tko se tek budi iz nesvijesti rekao: "Ja sam pobijedio." Odmaknuo sam se od njega i nagnuo se pogledavši mu u lice. Glava mu je bila okrenuta na stranu, lijevi obraz na bakrenom podu. Usne rasječene i krvave. Desno oko bilo mu je blijedo zeleno i jarko, ali u njema nisam vidio životinjski sjaj. Zanimljivo, nije se činilo da je uznemiren. Bio je miran, kao da nije svezan i bespomoćan nego kao da se samo odmara. Kad je progovorio, glas mu je bio siguran, čak malko eufončan, kao nekome tko se budi iz laganog sna pod utjecajem sredstva za smirenje. Bio bih se bolje osjećao da je vikao, režao i pljuvao. Činilo se da je njegovo opušteno držanje podržavalo njegovu obeshrabrujuću tvrdnju da je pobijedio unatoč okolnostima u kojima se trenutačno nalazio. "Bit ću s one strane prije nego završi noć. Izvadili su moror. To nije bila smrtonosna rana. Ovo je neka vrsta... organičkog stroja. S vremenom je zacijeljela. Sada se sama napaja energijom. Možeš osjetiti. Osjetiti u podu.." One tutnjave, poput vlaka u prolazu, bile su glasnije nego prije, a razmaci mira između njih kraći. Iako je u ovoj sobi efekt bio manji nego drugdje u zgradi, buka i vibracije u podu konačno su i ovdje zadobivale snagu.

Randolph reče: "Sama se napaja energijom uz naj neznatni ju pomoć. Brodska lampa u sobi za prijenos prije dva sata — to je sve Sto je trebalo da se ponovo pokrene. Ovo nije običan stroj." "Radio si na ovom projektu?" "Moje." "Dr. Randolph Josephson", rekao sam odjednom se sjetivši imena vode pro-. jekta koje sam čuo na Delacroixovoj kazeti. John Joseph Randolph, dječak ubojica, postao je Randolph Josephson. "Sto on radi, kamo. . . ide?" Umjesto odgovora nasmiješio se i rekao: "Je li ti se ikada prikazala vrana? Conradu nije nikad. Rekao je da je, ali laže. Vrana se prikazala meni. Sjedio sam kraj stijene i iz nje se izdigla vrana." Uzdahnuo je. "Oblikovala se te noći iz čvrstog kamena, pred mojim očima." Orson je bio s djecom, prihvaćajući njihove nježnosti. Mahao je repom. Sve će biti dobro. Svijet neće skončati, barem ne ovdje, barem ne noćas. Izaći ćemo odavde, preživjet ćemo, priredit ćemo tulum, ponovo jahati na valovima, to je bilo zagarantirano, to je bila sigurna stvar, dogovoreno, jer se ovaj tren ovdje ukazao dobar znak, znak nadolazećih dobrih vremena: Orson je mahao repom. "Kad sam ugledao vranu, znao sam da sam nešto posebno", reče Randolph. "Imao sam svoju sudbinu. Sad sam je ispunio." Još jednom je stravična zveka strugajućeg metala isprekidala tutnjavu avetinj-skog vlaka. "Prije četrdeset i četiri godine", rekao sam, "u si isklesao vranu na Vraainom brdu." "Te sam noći otišao kući, prvi put potpuno živ, i učinio ono što sam oduvijek želio. Raznio mozak svom ocu." Rekao je ovo kao da izvještava o postignuću koje ga je ispunilo tihim ponosom. "Izrezao majku na komadiće. Tada je počeo moj pravi život." Doogie je slao djecu iz sobe, jednog za drugim, duž tunela do mjesta na kojem su čekali Sasha i Roosevelt. "Tolike godine, toliko napornog rada", nastavio je Randolph s uzdahom, kao da je umirovljenik koji zadovoljno uživa u zasluženom slobodnom vremenu. "Toliko proučavanja, učenja, truda, razmišljanja.. Toliko uskraćivanja i suzdržavanja tolike godine." Jedno ubojstvo svakih dvanaest mjeseci. "I kad je bilo izgrađeno, kad je uspjeh bio nadomak ruke, kukavice u Washing-tonu prestrašile su se onoga što su vidjeli na videotrakama s pokusa bez posade." "Sto su vidjeli?" Umjesto odgovora rekao je: "Htjeli su nas zatvoriti. Del Stuart je tada bio sasvim spreman prekinuti moje financiranje." Mislio sam da znam zašto su Aaron i Anson Stuart bih u ovoj sobi. Pitao sam se jesu li klinci ugrabljeni i ubijeni širom cijele zemlje bili na neki način povezani s drugim ljudima na projektu Tajanstveni Vlak koji su

razočarali ovog Čovjeka. 286

287

" Jada je pobjegao virus tvoje majke", reče Randolph, "j hrjeli su znan kakva je budućnost, hoće li uopće biti ikakve budućnosti." "Crveno nebo?" pitao saru. "Čudno drveće?" "To nije budućnost. To je... sa strane." Krajičkom oka vidio sam da se bakreni zid savija. Užasnut, okrenuo sam se tamo gdje mi se učinilo da je udubljena krivina po-stala izbečena, ali nije bilo znaka izobličavanja. "Sad je staza utrta", zaključio je Randolph zadovoljno, "i nitko je više ne može izbrisati. Granica |e probijena. Put je otvoren." "Put kamo?" "Vidjet ćeš. Svi idemo uskoro", rekao je s uznemirujućom sigurnošću. "Vlak već kreće sa stanice." Wendy je bila četvrto i zadnje dijete koje je prolazilo kroz vratnice na ulazu u sobu. Slijedio ju je Orson, još uvijek malo nesiguraij. Doogie mi je užurbano domahivao, a ja sam ustao. Randolph je usredotočio pogled svojih blijedih zelenih očiju na mene i nasmiješio mi se krvavim, bezubim, jezivo srdačnim osmijehom. "Prošlo vrijeme, sadašnje vrijeme, buduće vrijeme, ali najvažnije... vrijeme sa strane. Sa strane je jedino mjesto na koje sam ikada želio otići, a tvoja mi je majka pružila priliku." "Ali gdje je sa strane?" pitao sam znatno frustriran dok se zgrada oko nas tresla. "Moja sudbina", rekao je zagonetno. Sasha je viknula, a glas joj je bio tako uzbunjen da mi je srce poskočilo, pojurilo. Doogie je pogledao u tunel, užasnut, a zatim povikao: "Chris! Uzmi jedan stolac!" Dok sam dohvaćao jedan od prevrnutih stolaca na rasklapanje a zatim svoju pušku, John Joseph Randolph je govorio: "Stanice na putu, tamo vani sa strane u vremenu, kao što smo uvijek znali, uvijek /nali, ali nismo željeli vjerovati." Bio sam u pravu kad sam slutio da u njegovim čudnim izjavama ima skrivene istine i htio sam ga poslušati i shvatiti, ali ostati i dalje ovdje bilo je ravno samoubojstvu. Kad sam se pridružio Doogieju, napola zatvorena klizna ploča, koja je služila kao vrata u sobu, počela su se zatvarati do kraja. Psujući, Doogie je čvrsto uhvatio ploču l upro u nju sve svoje mišiće, na vratu su mu iskočile žile od naprezanja, polako tjerajući čeličnu disk-ploču natrag u zid. "Ajde!" rekao je Doogie. Budući da sam ona vrsta čovjeka koji zna prepoznati dobar savjet, stisnuo sam se kraj kralja mamba i pojurio duž pet metara dugog tunela između dvije goleme ploče. Kroz urlanje nalik na grmljavinu i vjetar dostojan posljednje oluje na sudnji dan, mogao sam čuti Johna Josepha Randolpha kako viče, ne s užasom nego radosno, u strastvenom uvjerenju: "Ja vjerujem! Vjerujem!*

Sasha, klinci, Mimgojerrie i Orson već su bili prešli u sljedeću dionicu tunela iza vanjskih vratnica. Roosevelt se ukliještio u procijep da bi spriječio da vratnice odvoje Doogieja i mene. Mogao sam čuti motor kako struže u zidu, pokušavajući dovesti čeličnu ploču u potpuno zatvoreni položaj. Umetnuo sam metalni stolac na rasklapanje u procijep, iznad Rooseveltove gla- . ve, uglavivši vrata. "Hvala, sine", rekao je. Slijedio sam Roosevelta kroz vrata. Ostali su čekali iza s običnom baterijom. Sasha je izgledala mnogo ljepše kad nije bila zelena. Prolaz na izlazu bio je tijesan za Sassmana, ali se i on provukao, a zatim je izvukao stolac iz procijepa, jer je bilo vjerojatno da ćemo ga ponovo trebati. Prošli smo kraj oznake Tajanstvenog Vlaka i slike vrane. Trenutno ovim tunelom nije strujao nikakav zrak. Ni jedan od novinskih izrezaka ispred nas nije se pomicao. A ipak je veliki arak umjetničkog papira, koji je prikazivao grafit osjenčan ni, u kamenu isklesanoj, ptici lepršao kao da ga trgaju neke olujne snage. Neprićvr-šćeni su se krajevi papira svijali i žestoko lepetali. Činilo se da vrana bijesno vuče komad ljepljive trake koji ju je držao za zakrvljenu mcralnu površinu, odlučna da poleti s papita kao što je, ptema Randolphu, jednom poletjela sa stijene. Možda sam sve ovo s vranom halucinirao, naravno, i možda sam rođen da budem krotitelj zmija, ali nisam se namjeravao zadržavati da vidim hoće li se iz papira oblikovati prava ptica i poletjeti, ništa više nego sam namjeravao leći u gnijezdo kobra i mrmoriti razne melodije njima za zabavu. Voden osjećajem da bih mogao htjeti imati dokaz da sam bio ovdje dolje, str-gnuo sam nekoliko novinskih izrezaka sa zida i nagurao ih u džepove. Dok je artificijelna vrana pomahnitalo lupetala o zid iza nas, požurili smo, držeći se na okupu, čineći ono što bi svaka razumna osoba učinila da se svijet oko nje raspada, a smrt se ukazuje sa svih strana: slijedili smo mačku. Pokušavao sam ne misliti na Bobbvja. Prvi je problem bio doći do njega. Ako dođemo do njega, sve će biti u redu. On će nas čekati - hladan i umoran i slab, ali čekat će nas kraj lifta gdje smo ga ostavili - a on će me podsjetiti na moje obećanje govoreći: Carpe ceremsi, buraz. Lagani miris joda koji nas je pratio cijelim putem kroz labirint sad je bio oštriji. Njime su bili provučeni zapuši ugljena, sumpora, raspadajućih ruža i neodredivi gorak miris koji nije bio sličan ničemu što sam ikada prije osjetio. Ako se fenomen promjene vremena širio ovamo dolje u najdublja područja strukture, bih smo u većoj opasnosti nego i u jednom trenutku otkako smo ušli u hangar. Najgora opcija nije bila da će nam bijeg biti usporen ili čak onemogućen zarvararijem strojno pokretanih zaklopaca. Gore od toga, bude li se krivi trenutak prošlosti ukrstio sa sadašnjim, kao

što se gore dogodilo već više nego jednom, mogli su nas iznenada poplaviti oceani tekućine ili otrovni plinovi koji su nekad tekli ovim 288

cijevima, pa bismo se utopili ili ugušili toksičnim isparinama. 289

26 Jedan mačak, četvero klinaca, jedan pas, jedna DJ- kan ta utorka, jedan komunika-tor 7.3. životinje, jedan Viking i jedno dijete s postera za Armagedon - to sam ja -trčali su, puzali, ptevijali, trčali, padali, ustajali, još malo trčali, duž suhih korita rijeka čelika, rijeka mjedi, bakrenih klanaca, s jednim bijelim svjetlom koje je lepršalo zakrivljenim zidovima, jarko se kovitlajući, pernata tama komešajući se poput krila tamo gdje svjetlost nije dosezala, uz posvudašnju tutnjavu nevidljivih vlakova i prodorno vriskanje nalik na zvižduk lokomotive, miris joda sada zagušujuće jak, a sad jedva primjetan da se činilo da je prijašnji intenzitet bio izmišljen, struje prošlosti naplavljene poput muljave plime, zatim uzmičući, otjećuči iz sadašnjosti. Prestravljeni povremenim zvukom naviruće vode ili nečeg goreg, konačno smo stigli do kosog betonskog tunela a zatim u pretprostor iitta gdje je ležao Bobby onako kako smo ga ostavili, još uvijek živ. Dok je Doogie ponovo spajao žice u kontrolnoj ploči lifta, a Roosevelr, noseči Mungojerrleja utrpavao klince u lift, Sasha, Orson i ja skupili smo se oko Bobbvja. Izgledao je kao Smrt kad nije stigla frizeru. Rekao sam: "Dobro izgledaš." Bobby se obratio Orsonu glasom tako slabim da se jedva čuo kroz zvukove su-daiajućih vremena, sudarajućih svjetova, a pretpostavljam da smo to slušali. "Ej, dlakavi, n Orson je njuškom pomilovao Bobbyjev vrat, onjušio mu ranu, a zatim me zabrinuto pogledao. "Uspio si, ekspeovac", reče Bobby. "Bilaje to više vratolomija Petero fantastičnih nego izvedba jednog super-hero-ja", prigovorio sam. "Vratila si se na vrijeme da odeš na svoju ponoćnu emisiju", rekao je Bobby Sashi i obuzeo me mučni osjećaj da se, na svoj način, oprašta od nas. "Radio je moj život", odgovorila je. Zgrada se potresla, tutanj vlaka postao je grmljavina, a sa stropa se osula betonska prašina. Sasha reče: "Moramo te prebaciti u lift." Ali Bobby je pogledao mene i rekao: "Drži me za ruku, buraz.* Stisnuo sam mu ruku. Bila je ledena. Bol mu iskrivi lice, a zatim reče: "Zeznuo sam stvar." 290

"Nikada." "Smočio sam gaće", glas rnu je drhtao. Činilo se da hladnoća iz njegove ruke prelazi u moju, a iz nje odlazi dalje i ledi mi srce. "Ništa loše u'tome, buraz. Urinoforija. Već si to radio." "Nemam na sebi neopren." "Znači brine te ^//odijevanja, ha?" Nasmijao se, ali je cvokotavi smijeh prešao u kašalj. Doogie je najavio: "Lift je spreman." "Idemo te prebaciti", predložila je Sasha, dok su se sitni komadići betona pridružili prašnoj kiši sa stropa. "Nikad nisam mislio da ću umrijeti tako neelegantno", rekao je Bobby, a ruka mu je jačala stisak u mojoj. "Ne umireš", uvjeravao sam ga. "Volim te... buraz." "Volim te", rekao sam i učinilo se da su mi rijeci bile ključ koji mi je zakraču-nao grlo čvrsro kao šefovska vrata. "Totalni pad", rekao je, a glas mu je hlijedio dok zadnji slog nije konačno bio nečujan. Oči su mu se usredotočile na nešto daleko iza nas, a njegova se ruka opustila u mojoj. Osjetio sam kako se odvalila cijela komadina rnog srca, kao komad stijene koji se kalao, dolje u omraženu tamu. Sasha mu je stavila prste na grlo, tražeći puls u arteriji. "O, Bože." "Moramo odavde odmah"., inzistirao je Doogie. Glasom tako dubokim da ga nisam prepoznao kao svoj vlastiti, tekao sam Sashi: "Hajde, stavimo ga u lift." "Umro je." "Pomozi mi da ga stavim u lift." "Chris, dušo, mrrav je." "On ide s nama", rekao sam. "Snowman..." "O" ide s nama!" "Pomisli na djecu. Ona..." Bio sam očajan i lud, ludo očajan, glavom mi je kovitlao tamni vir boli, izvlačeći iz nje svaki razum, ali nisam ga kanio ostaviti tamo. Radije bih umro s njim, kraj njega, nego ga tamo osravio. Zgrabio sam ga za ramena i počeo vući u lift, svjesran da vjerojatno plašim klince, koji mora da su već bili sasvim zasrani od pretrpljenog straha bez obzira rta to kako suvremeni, hladnokrvni i jaki bili. Nisam mogao očekivati da će razdragano v.apljeskati ručicama, jer će se iz Pakla voziti liftom u društvu lesa, i nisam im zamjerao, ali tako će morati biti. 291

Jedan mačak, četvero klinaca, jedan pas, jedna DJ-kan ta utorka, jedan komunika-tor za životinje, jedan Viking i jedno dijete s posrera za Armagedon - to sam ja -trčali su, puzali, previjali, trčali, padali, ustajali, još malo ttčaii, duž suhih korita rijeka čelika, rijeka mjedi, bakrenih klanaca, s jednim bijelim svjetlom koje je lepršalo zakrivljenim zidovima, jarko se kovitlajući, pernata tama komešajući se poput krila tamo gdje svjetlost nije dosezala, u/, posvudašiiju tutnjavu nevidljivih vlakova i prodorno vriskanje nalik na zvižduk lokomotive, miris joda sada zagušujuće jak, a sad jedva primjetan da se činilo da je prijašnji intenzitet bio izmišljen, struje prošlosti naplavljene poput muljave plime, zatim u'/.mičući, otječući iz sadašnjosti. Prestravljeni povremenim zvukom naviruće vode ili nečeg goreg, konačno smo stigli do kosog betonskog tunela a zatim u ptetprostor lifta gdje je ležao Bobby onako kako smo ga ostavili, još uvijek živ. Dok je Doogie ponovo spajao žice u kontrolnoj p!oči lifta, a Roosevelt, noseći Mungojerrieja utrpavao klince u lift, Sasha, Orson i ja skupili smo se oko 8obbyja. Izgledao je kao Smrt kad nije stigla frizeru. Rekao sam: "Dobro izgledaš." Bobby se obratio Orsonu glasom tako slabim da se jedva čuo kroz zvukove su-darajućih vremena, sudarajućih svjetova, a pretpostavljam da smo to slušali. "Ej, dlakavi." Orson je njuškom pomilovao Bobbyjev vrat, onjušio mu ranu, a žarim me zabrinuto pogledao. "Uspio si, ekspeovac", reče Bobby. "Bila je to više vratolomija Petero fantastičnih nego izvedba jednog super-hero-ja", prigovorio sam. "Vratila si se na vrijeme da odeš na svoju ponoćnu emisiju", rekao je Bobby Sashi i obuzeo me mučni osjećaj da se, na svoj način, oprašta od nas. "Radio je moj život", odgovorila je. Zgrada se potresla, tutanj vlaka postao je grmljavina, a sa stropa se osula betonska prašina. Sasha reče: "Moramo te prebaciti u lift." Ali Bobbv je pogledao mene i rekao: "Drži me za ruku, buraz." Stisnuo sam mu ruku. Bila je ledena. Bol mu iskrivi lice, a žarim reče: "Zeznuo sam stvar." 290

"Mi kada." "Smočio sam gaće", glas mu je drhtao. Činilo se da hladnoća iz njegove ruke prelazi u moju, a iz nje odlazi dalje i ledi mi srce. "Ništa loše U tome, buraz. Urinoforija. Već si to radio." "Nemam na sebi neopren." "Znači brine re stil odijevanja, ha?" Nasmijao se, ali je cvokotavi smijeh prešao u kašalj. Doogie je najavio: "Lift je spreman." "Idemo te prebaciti", predložila je Sasha, dok su se sirni komadići betona pridružili prašnoj kiši sa stropa. "Nikad nisam mislio da ću umrijeti tako neelfgantno"-, rekao je Bobby, a ruka mu je jačala stisak u mojoj. "Ne umireš", uvjeravao sam ga. "Volim te... buraz." "Volim te", rekao sam i učinilo se (ia su mi riječi bile ključ koji mi je /akraću-nao grlo čvrsto kao šefovska vrata. "Totalni pad", rekao je, a glas mu je bhjedio dok zadnji slog nije konačno bio nečujan. Oči su mu se usredotočile na nešto daleko iza nas, a njegova se ruka opustila u mojoj. Osjetio sam kako se odvalila cijela komadina mog srca, kao komad stijene koji se kalao, dolje u omraženu tamu. Sasha rnu je stavila prste na grlo, tražeći puls u arteriji. "O, Bože." "Moramo odavde odmah", inzisrirao je Doogie. Glasom tako dubokim da ga nisam prepoznao kao svoj vlastiti, rekao sam Sashi: "Hajde, stavimo ga u lift." "Umro je." "Pomozi mi da ga sravim u lift." "Ghris, dušo, mrravje." "On ide s nama", rekao sam. . . "Snowman..." " On ide s nama!" "Pomisli na djecu. Ona..." Bio sam očajan i lud, ludo očajan, glavom mi je kovitlao tamni vir boli, izvlačeći iz nje svaki razum, ali nisam ga kanio ostaviti tamo. Radije bih umro s njim, kraj njega, nego ga tamo ostavio. Zgrabio sam ga za ramena i počeo vući u lift, svjesran da vjerojatno plašim klince, koji mota da su već bili sasvim zasrani od pretrpljenog straha bez obzira na to kako suvremeni, hladnokrvni i jaki bili. Nisam mogao očekivati da će tazdtagano zapljeskari ručicama, jer će se iz Pakla voziri liftom u društvu lesa, i nisam im zamjerao, aJi rako će morati biri. 291

Kad su vidjeli da ne namjeravam prokleto nikuda bez Bobbyja Ha!lowaya, Sasha i Doogie pomogli su mi da ga odvučem u lift. Huka, vrištanje duhova, pučke tanje-cijepanje-raspadanje za koje se činilo da ukazuju na neposrednu strukturalnu impbziju odjednom je utihnulo, a rominjanje cementne kiše prestalo, ali znao sam da co mora biti privremeno. Bili smo u središtu uragana l spremale su se još gore stvati. Upravo kad smo položili Bobbvja u lift, vrata su se poćela zatvarači i Orson je ušao u zadnji trenutak tako da su mu vrata skoro uhvatila rep. "Sto je dovraga?" rekao je Doogie. "Nisam pritisnuo gumb." "Netko ga je pozvao, netko odozgora", zaključila je Sasha. Začuo se motor i lift je krenuo prema gore. Već ludo očajan, postao sam još sludeniji kad sam shvatio da su mi ruke kliske od Bobbvjeve krvi i još očajniji kad me preplavio osjećaj da ima nešto što mogu učiniti da to promijenim. Prošlost i sadašnjost su sadašnjost u budućnosti, a budućnost je sadržana u prošlosti, kako je napisao T. S. Eliot; prema tome, vrijeme je potpuno nepovratno, i ono što će biti, bit će. Ono što je moglo biti - to je iluzija, jer je jedina stvar koja se mogla dogoditi ona koja se zaista dogodila, i nema ničega što možemo učiniti da to promijenimo, jer nas je sudbina osudila, Sjebala, iako to gospodin Eliot nije baš opisao točno tim riječima. S druge strane, Winnie-the-Pooh, mnogo manje tip od dubokih misli od gospodina Eliota, vjerovao je u mogućnost svih stvari, možda zato što je bio samo krpem medo s glavom punom ničega, ah bi isto tako moglo bm da je gospodin Pooh zapravo Zen majstor koji je znao o smislu života jednako mnogo kao i gospodin Eliot. Lift se penjao — bih smo na Po-5 - a Bobby je ležao mrtav na podu, ruke su mi bile klizave od krvi, a svejedno mi je u srcu postojala nada, što uopće nisam shvaćao, ali dok sam pokušavao jasno sagledati otkuda mi nada, shvatio sam da je odgovor u kombiniranju razmišljanja gospodina Eliota s onim gospodina Pooha. Kaci smo dosegli Po-4, pogledao sam Orsona za kojeg sam mislio da je mrtav, ali je sad bio ponovo živ, uskrsnut baš kao i Zvončića nakon što je popila otrov da spasi Petra Pana od ubojitih namjera homicidalnog Hooka. Bio sam prešao granicu ludila, zahvatio me val totalne l potpune sumanuto-sti, bio sam smućen od užasa, smućemji od očaja, najsmućemji od nade, i nisam mogao prestati misliti na to kako je dobru Zvončiću spasilo čisto vjerovanje, vjerovanje sve zasanjanc djece u svijetu koja su pljeskanjcm svojih sitnih ručica potvrđivala svoju vjeru u vile. Podsvjesno, mora da sam znao kamo idem, ali kad sam iz Doogiejevih ruku zgrabio uzi, nisam imao svjesne ideje što njime namjeravam, iako sam, sudeći po izrazu lica čarobnjaka valcera, morao izgledati još luđe nego sam se osjećao. Po-3. Vrata lifta otvorila su se na Po-3, a hodnik ispred nas bio je ispunjen muljavom crvenom svjetlošću. U tom je misterioznom svjetlu stajalo pet visokih, nejasnih, iskrivljenih smeđih figura. Mogle su biti ljudske, ali mogle su biti i nešto gore. S njima je bilo manje stvorenje, također smeđa mrlja, s četiri noge i repom, što je mogla biti mačka. 292

Usprkos svim mogia-je-biti, nisam oklijevao, jer su za djelovanje preostale samo dragocjene sekunde. Iskoračio sam iz lifta u murni crveni sjaj, ali se tada, kad sam prekoračio u njega, hodnik ispunio fluorescentnim svjetlom. U hodniku su, .gledajući prema vratima lifta, stajali Roosevelt, Doogie, Sasha, Bobby, Mungoj'errie i ja - osobno, glavom i bradom, Christopher Snow - izgledajući kao da očekuju — očekujemo - probleme. Prije minute, tamo dolje na Po-6, baš kad smo stavljali Bobbvjev les u lift netko je ovdje gore pritisnuo gumb na liftu. Taj netko bio je Bobby, živući Bobby od ranije ove noći. U ovoj čudno pogođenoj zgradi, prošlo, sadašnje i buduće vrijeme bili su ovdje svi istovremeno sadašnjost. Pred svojim prijateljima— i samim sobom — koji su zapanjeni '/.urili u mene kao da sam duh, okrenuo sam se nadesno prema dva nadolazeća ćovjeka iz osiguranja koje ostali još nisu vidjeli. Jedan od te dvojice ispalio je metak koji je ubio Bobbvja. Ispalio sam iz uzija i oba su čuvara pala prije nego su šarm zapucali. Želudac mi se zgrčio od mučnine nad onim što sam učinio i pokušao sam umaći savjesti nalazeći utočište u činjenici da bi ove ljude Doogie ionako ubio, nakon što bi pogodili Bobbyja. Samo sam im ubrzao sudbinu dok sam Bobbvjevu sasvim promijenio, spašavajući mu život za neto vrijednost jednog života. Ali vjerojatno su isprike takve vrste odličan materijal za polaganje ceste u Pakao. Iza mene su Sasha, Doogie i Roosevelt pojurili iz lifta u hodnik. Zblcnutost medu svim ovim duplićima bila je gusta kao maslac od kikirikija na banana sendvičima koji su konačno ubili F.lvisa. Nisam shvaćao kako se to moglo događati, jer se ranije nije dogodilo. Nikad nismo sreli sami sebe u ovom prolazu na putu dolje u potrazi za djecom. Ali ako se srećemo sada, zašto se toga nisam sjećao? Paradoks. Vremenski paradoks, pretpostavljam. Znate mene i matematiku, mene i fiziku. Ja sam više Pooh-tip, Eliot-tip. Zaboljela me glava. Promijenio sam sudbinu Bobbvja Hallowaya, što je, za mene, bilo pravo čudo, ne samo matematika. Lift je bio pun kašaste crvene svjetlosti i zamućenih smeđih likova djece. Vrata su se počela zatvarati. "Drži ih!" viknuo sam. Sadašnji Doogie blokirao je vrata, napola u fluorescentnom hodniku, napola u crveno) zagasi to s ti lifta. Pulsirajući elektronički bruj postao je još glasniji. Bio je zastrašujući. S)eno sam se zadovoljnog iščekivanja Johna Josepha Randolpha, njegove uvje-tcnosti da ćemo svi uskoro prijeći na drugu stranu, na to mjesto sa sttane koje nije htio imenovati. Vlak, rekao je, već polazi sa stanice. Odjednom sam se zapitao je li mislio da bi cijela zgrada mogla poći na taj tajanstveni put — ne samo oni koji bi se našli u jajetu, nego svi koji su bili unutar zidova hangara i šest podzemnih katova ispod njega. S pojačanim osjećajem žurnosti, tražio sam Doogieja da pogleda u lift je li

Bobbv tamo. 293

"Ovdje sam", rekao je Bobbv u hodniku. "Tamo unutra si hrpa mrtvog mesa", rekao sam mu. "Nema šanse." "Ima." "Joj." "Maksimalni." Ne znam zašto, ali pomislio sam da ne bi bilo dobro vratiti se gore u hangar izvan zone ovog dtascično isprepletenog vremena s oba Bobbvja, živim i mrtvim. Još držeći vrata, sadašnji je Doogie zakoračio u lift, zastao, zatim se vratio u hodnik. "Unutra nema Bobbvja!" "Kamo je otišao?" pitala je Sasha iz sadašnjosti. "Klinci kažu da je samo... otišao. Njih je to oduševilo." "Tijelo je nestalo jet ipak nije upucan ovdje, na koncu konca", objasnio sam, što je osvijetlilo problem otprilike kao c!a objasnite termo nuklearnu reakciju riječima dogodio se bum. "Rekao si da sam mrtvo meso", rekao je Bobbv iz prošlosti. "Sto se ovdje događa?" zahtijevao je Doogie iz prošlosti. "Paradoks", rekao sam. "Sto to znači?" "Ja se bavim poezijom", odgovorio sam totalno super frusttiran. "Dobar posao, sine", rekla su oba Roosevelta savršeno usklađeno, azatim se iznenađeno pogledali. Rekao .sam Bobbvju; "Upadaj u lift." "Kamo idemo?" pitao je. "Van." "Stoje s klincima?" "Imamo ih." "Što je s Orsonorn?" "On je u liftu." "Mrak." "Hoćeš Vi pokrenuti tu svoju guzicu?" zahtijevao sam. "Malo smo živ-živ, je l'?" rekao je krećući potapšavši me po ramenu. "Ne znaš kroz što sam ja prošao." "Nisam \ija taj koji je umro?" upitao je, a zatim nestao u zamućenom crvenom liftu, postajući još jedna smecta mrlja. Sasha, Doogie, Roosevelt, pa čak i Chris Snow iz prošlosti, izgledali su zbunjeno, a prošli mi je Chris rekao: "Sto nam je činiti?" Obtativši se sam sebi, rekao sam: "Razočarao si me. Očekivao sam da ćeš bar ti shvatiti. Eliot i Pooh, za ime Boga!" Dok je neravnomjerno bubnjanje motora iz jajeta postajalo glasnije, a lagani 294

ali zlokobni tutanj pretresao pod, kao da se počinju okretati kotači divovskog vlaka, rekao sam: "Morate sići dolje l spasiti klince, spasiti Ursona." "Već ste ih spasili." Vrtjelo mi se "u glavi. "Ali možda vi svejedno morate sići i spasiti !h, ili će se ispostaviti da ih mi nismo spasili." Roosevelt 17. prošlosti podigao je Mungojerricja iz prošlosti i rekao: "Mačka razumije." "Onda samo slijedite prokletu mačku!" rekao sam. Svi mi preostali sadašnji likovi koji smo još bili u hodniku - Roosevelt, Sasha, ja, Doogie koji je zadržavao vrata lifta - zakoračili smo natrag u crveno svjetlo, ali kad smo se našli unutra s djecom, uopće više nije bilo crvenila, samo užarena žarulja na stropu. Hodnik je, međutim, sad bio preplavljen crvenim muljem, a mi sami u prošlosti, bez Bobbvja, bili smo ponovo smeđe mrlje. Doogie je pritisnuo gumb za prizemlje i vrata su se zatvorila. Orson se stisnuo između mene i Sashc, da mi bude bliže. "Hej, buraz", tiho sam rekao. Tiho je zalajao. Sve je bilo super. Dok smo se uspinjali bolno polako, pogledao sam na svoj sat. Svijetleče brojke nisu jurile ni naprijed ni natrag, kao što je već bio slučaj. Umjesto toga, na satu su spora pulsirale svjetlosne čtčkatije, koje su mogle biti isktivljeni brojevi. Uz sve veću bojazan pitao sam se je li to '/.načilo da smo se počeli kretati sa strane u vremenu, krećući prema onoj drugoj strani koju je Randolph tako žarko želio posjetiti. "Ti si bio mrtav", rekao je Aaron Stuart Bobby|u. "Tako kažu." "Ne sjećaš se da si bio mrtav?" pitao je Doogie. "Zapravo ne." "Ne sjeća se umiranja jet nikad nije ni umro", rekao sam previše otresito. Još sam se borio sa žalošću dok me je istovremeno obuzimala divlja sreća, mani-jaćka radost, što je bila čudna kombinacija osjećaja, kao da si u isto vrijeme kralj Lear i Štrumpfeta. Osim toga, moj je strah sam sebe hranio, debljao se. Još nismo izašli odavde i mogli smo izgubiti više nego ikad, jer ako itko od nas sada umre, nema šanse da ću moći izvući još jednog zeca iz šešira; čak nisam ni imao šešir. Dok smo se polako uspinjali, još nadomak Po-2, otvorom se lifta prolomila potmula tutnjava, kao da smo u podmornici oko koje eksplodiraju morske mine, a motor lifta počeo je škripati. "Da sam to bila ja, sigurno bih se sjećala da sam umrla", objavila je Wendy. "On nije umro", rekao sam mirnije. "Ali on je umro", ustrajao je Aaron Stuart. "Sasvim sigurno je", rekao je Anson. 295

Jimmy Wing reče: "Upiškio si se u gaće." "Nikada", zanijekao je Bobby. "Rekao si nam da jesi", reče Jimmv Wing. Bobby je sumnjičavo pogledao Sashu, a ona je rekla: "Umirao si, moglo se opravdati." Na mojem su se satu svjetlosne črčkanje krivile ispod plastike brže nego prije. Možda je Tajanstveni Vlak kretao sa stanice dobivajući na brzini. Sa strane. Kad smo dostigli Po-2, zgrada se počela dovoljno jako tresti da je lift udarao o zidove otvora te smo dograbili rukohvate i jedni druge da bismo održali ravnotežu. "Moje su gaće sube", primijetio je Bobby. "jer nisi umro", rekao sam odlučno, "što znaci da se nikad nisi ni pomokrio u gaće." "Ali je", rekao je Jimmy Wmg. Naslućujući moje duhovno stanje, Rooseveltireče: "Opusti se, sine." Orson mi je položio jednu šapu na cipelu, kao da pokazuje da bih trebao poslušati Roosevelta. Doogie upita: "Ako nikad nije umro, zašto se sjećamo da je umio?" "Ne znam", odgovorio sam jadno. Činilo se da je lift zapeo na Po-2 i vrata su se naglo otvorila iako je Doogie pritisnuo samo gumb za prizemlje. Možda klinci nisu od nas mogli vidjeti ono što je ležalo i?,a lifta, ali mi koji smo bili u prvom redu imali smo dobar pogled i od njega smo se smizli. Iza praga nas je trebao čekati hodnik, ili ogoljen do samog betona ili opremljen kako je bio u prošlim vremenima, ali umjesto toga, pred nama je bio panoramski krajolik. Tinjajuče crveno nebo. Uljavo masne crne gljive rasle su u kvrgavim nakupinama, neodređeno podsjećajući na drveće, a iz naboranih bubuljica na deblima cijedili su se gusti mlazovi odvratnog tamnog sirupa. S nekih su udova visile čahure poput onih koje smo vidjeli u bungalovu Mrtvog grada, sjajne i debele, nabrekle zloćudnim životom. Za trenutak, dok smo stajali zapanjeni, iz ovog izopačenog krajolika nije i'/.ašao nikakav zvuk ni miris, i usudio sam se ponadati da je to više vizija nego fizička stvarnost. Zatim mi je pogled privuklo neko kretanje na pragu i ugledao sam crno-crve-no isročkane vriježe puzave loze, prekrasne i '/.lokobnog izgleda kao što je gnijezdo beba koraljnih zmija, kako pipkaju po ulazu rastući brzo kao biljke u filmu o prirodi koji je pušten velikom brzinom, plazeći vijugavo u lift. "Zatvori vrata!" požurivao sam. Doogie je pritisnuo gumb označen za zatvaranje vrata, a zatim ponovo pritisnuo P, za prizemlje. Vrata se nisu zatvorila. Dok je Doogie ponovo gurao prste u tipke, nešto se ukazalo na ovom mjestu iz drugog svijeta, kojih pola metra od nas, dolazeći slijeva. Podigli smo oružje. 296

Bio je to čovjek u skafanderu. Pri vrhu kacige bilo je ispisano Hodgson, ali mu je lice bilo običnog čovjeka i nije vrvilo parazitima. 1 Bili smo u prošlosti / s druge strane. Kaos. Migoljave vitice crno-crvene loze, promjera kišnih glista, uspuzale su na tepih u liftu. Orson ih je onjušio. Vitice su se podigle kao lelujave kobre, kao da će mu napasti nos i Orson se povukao. Psujući, Doogie je šakom lupao po gurnbu za zatvaranje vrata. Zatim po P tipki. Hodgson nas je mogao vidjeti. Izbečio je oči od zapanjenosti. Neprirodnu tišinu i mirnoću razbio je vjetar koji je navalio u lift. Vruć i vlažan. Smrdeći po katranu i raspadajućoj vegetaciji. Okruživši nas i ponovo izlazeći van kao da je živi stvor. Pazeći da ne naga/im na pipke penjačice, bojeći se da bi mogle probiti potplate mojih cipela a zatim potplate mojih stopala, mahnito sam povlačio vrata, pokušavajući pomičnu ploču s lijeve strane izvući iz njezina ležišta. Nije se ni pomakla. Sa smradom se pojavio tihi ali jezivi zvuk poput glasova tisuća mučenika, do-pirući izdaleka - a kroz to se vrištanje, također u daljini, provlačio ljudski krik. Hodgson se okrenuo izravnije prema nama, pokazujući nas drugom čovjeku u skafanderu koji nam je stigao u vidokrug. Vrata su se počela zatvarati. Klizne su ploče scisnule vitice loze. Vrata su se za-tresla, gotovo povukla nattag, ah onda su ipak odsjcklc pipke i lift se počeo dizati. Otkinute su se vitice bjesomučno svijale i uvijale, a iz njih je curila žuta tekućina i probijao gorak miris sumpora - a zatim su se raspale u nepomičnu kašu. Zgrada se zatrcsla kao da je dom"svih gromova, ljevaonica u kojoj je Tor isko-vao svoje strelovite munje. Vibracije su ometale ili motor lifta ili kablove, možda oboje, jer smo se uspinjali sporije nego prije, stružući prema gore. "Gaće gospodina Hallowaya sada su sube", rekao je Aaron Stuart nastavljajući razgovor gdje smo ga prekinuli, "ah osjećam miris pišake." "I ja", dodali su Anson, Wendy i Jimmy. Orson je zalajao da se slaže. "To je paradoks", rekao je Roosevelt ozbiljno, kao da me želi poštedjeti objašnjavanja. "Opet ta riječ", reče Doogie. Njegove su se obrve natuštile, a pogled mu je ostao prikovan za pokaznu ploču iznad vrata čekajući da se upali svjedo kod Po-1. "Vremenski paradoks", rekao sam. "Ali kako to funkcionira?" pitala je Sasha. "Kao toster", rekao sam, podrazumijevajući time tko zna? Doogie je pritisnuo svoj palac na P tipku i ostavio ga tamo. Nismo željeli da se vrata otvore na Po-1. Po za poludjeli svijet. Po za potop. Po TA počnite se spremati za gnjecavu smrt. 297

Aaron Stuart je rekao: "Gospodine Snow?" Duboko sam udahnuo: "Da?" "Ako gospodin Halloway nije umro, čija je to onda krv na vašim rukama?" Pogledao sam svoje ruke. Bile su natopljene Bobbvjevom krvlju kojom sam ih umazao kad sam ga vukao u lift. "Čudno", priznao sam. Wendy Dulcinea je rekla: "Ako je tijelo otišlo puf, zašto nije i krv na vašim rukama otišla puf?" Usta su mi bila previše suha, jezik otežao, a grlo se previše stislo da bih joj odgovorio. D Treskavi se lift nakratko zakvačio za nešto u otvoru, oslobodio uz zvuk trganja metala, a '/.atim smo zarežali prema Po-1. I tamo se zaustavili. Doogie se nabio na gumbe za zatvaranje vrata i za prizemni kat. Nismo se više uspinjali. Vrata su se neumoljivo otvorila. Zapuhnuli su nas vrućina, vlaga i onaj smrdljivi zadah i očekivao sam da živahno nepoznato raslinje ponovo usplazi u lift i svlada nas eksplozivnom snagom. U našem smo se odsječku vremena popeli jedan kat, ali Wi!liam Hodgson još je bio tamo u nedođiji, gdje smo ga i ostavili. Pokazujući na nas. Čovjek iza Hodgsona — Lumley sudeći prema njegovoj kacigi — također se okrenuo da nas pogleda. Nešto je kreštcći izletjelo u to zlokobno nebo i'/, crnog drveća: stvorenje sjajnih crnih krila i repa nalik na bič, mišićavih, Ijušturastih gušterovih udova, kao da se strašni kameni lik s drevne gotičke katedrale otkinuo i poletio. Činilo se da je obarajući se na Lumleva ispljunuia rijeku predmeta koji su izgledali poput breskvinih koštica, ali su bili nešto pogubnije, nešto bez sumnje puno pomahnitalog života. Lumlev se trgnuo i odskočio kao pogođen vatrom iz automatskog pištolja, a na odijelu mu se pojavilo nekoliko savršeno okruglih rupa, poput onih koje smo sinoć u jajetu vidjeli na jadnom prokletom Hodgsonovu skafanderu. Lumlev je vrisnuo kao da ga živog jedu, a Hodgson je užasnut zateturao unatrag, odmičući se od nas. Vrata lifta počela su se zatvarati, ali je leteći stvor naglo promijenio smjer leta strijeljajući pravo na nas. Kad su se vrata zatvorila, o njih su zabubnjali tvrdi predmeti, a na čeliku se pojavio niz izboćma kao da je pogođen mecima koji su imali gotovo dovoljno snage da probiju u unutrašnjost lifta. Sashmo je lice bilo bijelo kao dječji puder. Moje mora da je bilo boje snijega. Činilo se da je čak i Orson postao za nijansu svjetlije crn. Penjali smo se prema prizemnom katu kroz provale grmljavine, huku struganja čeličnih kotača o čelične tračnice, oštre zvižduke, kričanje i pulsirajuće elektroničko brujanje, ali unatoč svim tim zvukovima sudarajućih svjetova, začuli smo 298

još jedan zvuk, koji je bio intimniji, grozovitiji. Nešto je bilo na liftu. Puzavo, klisko. 'To nije moglo biri ništa drugo nego prekinuta čelična žica koja bi mogla objasniti naš drhtavi i jrcskavi uspon prema prizemlju. Ali to nije bila prepuknuta žica. Pusta želja. Ovo je bilo živo. Živo i s ciljem. Nisam mogao zamisliti kako je bilo što moglo ući u otvor s nama nakon što su se vrata zatvorila, osim ako uslojavanje ovih dviju realnosti nije bilo gotovo dovršeno. U kojem slučaju, nije li, u bilo kojem trenutku, stvar s vrha kabine mogla proći kroz ploču i stvoriti se izmettu nas, kao što duhovi prolaze kroz zidove? Doogie je ostao koncentriran na pokaznu ploču iznad vrata, ali mi ostali - životinje, klinci i odrasli — okrenuli smo glave prema zlosutnim zvukovima. Na sredini stropa bio je zaklopac otvora za nuždu. Izlaz. Ulaz. Još jednom posudivši uzi od Doogieja naciljao sam strop. Sasba je svojom puškom također pokrivala otvor. Nisam baš optimistički gledao na učinkovitost oružja. Osim ako se krivo sjećam, Delacroix je sugerirao da su barem neki od članova ekspedicije bili teško naoružani kada su krenuli na drugu stranu. Oružje ih nije spasilo. Lift je ječao-klepetao-cviho prema gore. S ove strane kvadrata, devedeset centimetara u dijametru, nije bilo ni šarki ni držača. Nije bilo ni zasuna. Da bi se izašlo, moralo se gurnuti i odmaknuti, izvaditi ploču. Da bi se omogućilo spasiocima da je otvore s druge strane, motala je postojati ručka ili ud ubijen je u koje su se mogli zakvačiti ptsti. Leteća je gotička neman imala ruke, debele prste nalik na pandže. Možda ti ogromni prsti ne bi stali u udubljenje ručke. Jaki zvuk sumanutoga grebanja. Nešto je užurbano rovalo po čeličnom zaklop-01, kao da ga nastoji otkopati. Škripa, jaki/"p, zvuk paranja. Tišina. Klinci su se skupili zagrlivši se. Orson je zarežao duboko iz gtla. Ija. Činilo se da se zidovi stješnjuju kao da se kabina lifta preoblikuje u skupni lijes. Zrak je bio težak. Svaki mi je udisaj bio kao glib u plućima. Svjetlo iznad nas počelo je treperiti. Uz metalni cvilež, ploča za izlaz počela je tonuti prema nama kao da je pritišće velika težina. Okvir u kojem je bila uglavljena ne bi joj dopustio da ispadne prema unutra. Trenutak zatim težina se uklonila, ali ploča se nije sasvim vratila u početno stanje. Bila je iskrivljena. Čelična ploča. Svrnuta poput plastike. Za to je trebalo više snage nego što sam želio zamišljati. Znoj mi je zamutio pogled. Nadlanicom sam obrisao oči. "To!" rekao je Doogie kad se upalilo svjetlo kraj slova P. Obećanje oslobađanja nije se odmah ispunilo. Vrata se nisu otvorila. 299

Lift je počeo poskakivati gorc-dolje, dižući se i padajući i po tridesetak centimetara u svakom mučnom skoku, kao da Će se i kablovi dizalice i senzori osiguranja i kolocuri i kotačići svi raspasti a mi potonuti na dno otvora u masi razbacanog metala. Na krovu, gotička neman - ili nešto gore — povlačila je zaklopac na otvoru nuždu. Njezini su prijašnji napori zarinuli ploču u okvir, i sad je bila zaglavljena. I vrata lifta bila su zatvorena, a Doogie je Ijutito treskao po dugmetu za otvaranje vrata. Uz kreštavo cviljenje jako iskrivljeni rub čeličnog zaklopca drmusao se u okviru, kao da ga stvorenje iznad mahnito vuče. Konačno su se vrata lifta otvorila, a ja se okrenuo prema njima, siguran da smo sada okruženi nedođijom, da će se grabežljivcu s krova pridružiti ostali. Bili smo u prizemlju. Hangar je bio bučniji od proslave Nove godine na željezničkoj stanici u?, zavijanje vukova i pankerski bend s nuklearnim pojačalima. Ali bio je to ta spoznati] ivo hangar: nije bilo crvenog neba, ctnog drveća, klizavih puzavica nalik na gnijezdo koraljnih zmija. Iznad nas je iskrivljena ploča cviljela, silovito treskaia. Okvir se oko nje raspadao. Lift je poskakivao gore nego ikada. Pod u liftu podizao se i spuštao u odnosu na pod hangara kao š[o se brodski mol miče u odnosu na palubu broda na valovitom motu. Dao sam Doogieju uzi, dograbio svoju sačmaricu i krenuo za Sassmanom u hangar preskačući nestalni prag, dok su nas Bobby i Orson slijedili. Sasha i Roosevelt požurivali su klince i'/- lifta, a Mungojerne je izašao zadnji, nakon konačnog /.natiželjnog pogleda na strop. Dok se Sasha okretala da bi svojom sačmaricom pokrivala lift, nešto je iščupalo ploču. S krova je sišla gorička neman. Kožnata crna krila bila su joj sklopljena dok je padala, ali su se onda raširila ispunjajući lift. U glatkim Ijuskavim udovima zvije-ri mišići su nabrekli kao da se sprema skočiti prema naprijed. Rep joj je šibao, bi-čujući zidove lifta. Bljesnule su srebrne oči. Činilo se da su joj otvorena usta obložena crvenim baršunom, ali joj je viličasti jezik bio crn. Sjetio sam se sjemenkastih projektila koje je ispljunula na Lumleya i Hodgsona i dok sam vikao Sashi, neman je zakričala. Ona je ispucala sve metke u sačmarici, ali prije nego su je mogli izrešetati migoljavi paraziti, lift se odlomio i kabina je potonula izvan našeg vidokruga s vrištećim stvorenjem, vukući za sobom kablove i utege i koloture i čelične grede. Budući da je zvijer imala krila, očekivao sam da izroni iz ruševina i vine se uz otvor lifta, kada sam shvatio da taj više ne postoji. Umjesto toga, gledao sam u zvjezdano prosttanstvo koje sam vidio ranije te noći, na mjestu gdje su trebale biti stepenice. Suludo, pomislio sam na čarobni ormar koji služi kao vrata za začaranu zemlju Narnia, ogledala i zečje rupe koje vode do bizarnog kraljevstva kojim viada kraljica s igraće karte. To je bilo samo prolazno ludilo. za

Oporavljajući se, napravio sam nešto u stilu Pooha i srčano prihvatio sve što sam bio vidio - i u što sam još gledao. Poveo sam našu neustrašivu družbu preko hangara, gdje su se odvijale super čudesne i maksimalno raljastc stvari, preko ove nedodije prošlosti-, sadašnjosti, budućnosti i vremena sa strane, dovikujući pozdrav zapanjenom duhu radnika sa zaštitnom kacigom, uperivši sačmaricu u rri duha koji su izgledali kao da će nam praviti probleme, dok sam se iz petnih žila trudio da nas ne povedem na mjesto koje se upravo spremalo ispuniti predmetom koji se materijalizirao iz nekog drugog vremena, i ako mislite da je to sve bilo lako, onda serete. Na ttenutke smo bili u mračnom i napuštenom skladištu, pa onda u gustoj crvenoj svjetlosti promjene vremena, a deset koraka poslije hodali bismo kroz dobro osvijetljeno i živo mjesto puno zaposlenih duhova jednako tvarnih kao što smo bili i sami. Najgori je trenutak bio kad smo prošli kroz jedan dio u crvenoj magli i našli se, iako još uvijek daleko od izlaznih vrata, u krajoliku u kojem su se crne mase ftin-gusa izdizale u oblike neodređeno slične drveću i /.aparalc kandžama u crveno nebo na kojem su nisko na obzoru gorjela dva nejasna sunca. Ali trenutak kasnije ponovo smo bili medu duhovima radnika, zatim u mraku i konačno na izlazu. Ništa i nitko nas nije pratio u noć, ali nismo prestali trčati dok nisrno stigli do Hummera gdje smo konačno stali i okrenuli se pogledati hangar koji je bio zahvaćen vremenskom olujom. Betonski temelji strukture, zidovi od valovitog čelika i zaobljeni krov isijavali su pulsirajuće crveno. Iz najviših prozora dopirale su zrake bijelog svjetla jarke kao iz svjetionika, probadajući nebo, režući svijetle lukove. Sudeći po zvuku, pomislili biste da u zgradi tisuću bikova hara kroz tisuće dućana porculanom, da se tenkovi sudaraju na bojnom polju, da podivljala rulja vrištcćl traži krv. Tlo nam se treslo pod nogama kao da je potres i zapitao sam se jesmo li na sigu inoj udaljenosti. Očekivao sam da će zgrada eksplodirati ili izgorjeti u plamenu, ali umjesto toga, stala se raspadati. Crveni je sjaj izbhjedio, a jarke zrake svjetlosti koje su strijeljale s visokih prozora potamnile su i promatrali smo kako ogromna zgrada treperi kao da njome prolazi dvije tisuće dana i noći u samo dvije minute, kako se mjesečina smjenjuje sa sunčevim svjetlom i tamom, i činilo se da valoviti zidovi lepršaju u titravoj svjetlosti. Zatim se zgrada odjednom počela rastavljati kao da se odmata u prošlo vrijeme. Njezinom su površinom zamiljeli radnici, a svi su se kretali unatrag; oko nje su se pojavile skele i građevinski strojevi; krov je nestao, a zidovi su se izgulili, i vlakovi kamiona izvlačili su beton iz njenih temelja, natrag u miješalice, a iz zemlje su podizane čelične grede, kao kosti dinosaurusa u paleontološkim iskopinama, sve dok svih šest podzemnih katova nije bilo dekonstruirano, a zasljepljujuća jurnjava golemih teretnih kamiona i buldožera vraćala zemlju odakle su je nekoć izvadili, i zatim, nakon Sto je gradilištem preletio konačni proplamsaj crvenog svjetla i utrnuo se, sve je bilo mirno. Hangar i sve ispod njega prestalo je postojati. Spektakl je djecu doveo u ekstazu, kao da su sreli E.T.-ja, jahali na leđima brontosaurusa i bili na kratkom izletu na Mjesec, sve u jednoj večeri. "Gotovo je?" pitao se Doogie. "Kao da nikad ničeg nije bilo", predložio sam.

300

301

Sasha reče: "Ali bilo je." "Rezidualni efekt. Ubrzani rezidualni efekt. Cijelo je mjesto hnplodiralo u... prošlost, pretpostavljam." "Ali ako nikada nije ni postojalo", reče Bobby, "zašto se sjećam da sam bio tamo?" "Nemoj počinjali", upozorio sam ga. Potrpali smo se u Hummcra - petero odraslih, četvero uzbuđene djece, jedan potreseni pas i jedan samozadovoljni mačak - a Doogie nas je odvezao do bungalova u Mtrvom gradu, gdje smo se morali pozabaviti Delacroixovim raspadajućim lesom i stropovima okićenim čahurama veličine hrenovki. Za egzorciste nema odmora. Na putu je Aaron Stuart, izazivač nevolja, donio ozbiljni zaključak o krvi na mojim rukama. "Gospodin Halloway mora biti mrtav." "To smo već prošli", tekao sam nestrpljivo. "Više nije mrtav." "Mrtav je", složio se Anson. "Možda sam mrtav", reče Bobbv, "ali gaće su mi suhe." "Mrtav", složio se Jimmv "Wing. "Možda on stvarno je mrtav", zamislila se Wendy. "Sto je kvragu s vama klinci?" zahtijevao sam odgovor, okrećući se na svom sjedalu da ih pogledam. "On nije mrtav, to je paradoks, ali on nije mrtav! Sve što motate napraviti je da vjerujete u vile, zaplješćete rukama i Zvončića će oživjeti*. Je li to tako teško shvatiti?" "Ohladi, Snowman", savjetovala mi je Sasha. "Ja sam mrtav hladan." Još sam zurio u klince, koji su bili u ttećem, i zadnjem, redu sjedala. Orson je bio u prostoru za prtljagu iza njih. Proturio je svoju čupavu glavu i pogledao me preko dječjih glava kao da mi kaže Ohladi. "Miran sarn k'o bubica", uvjeravao sam ga. Kihnuo je ncodobravajući. Bobb)1 je bio umro. Kao u mrtav i bijel. Kao u mrtviji ne može biti, U redu. Vrijeme je da se prede preko toga. Ovdje u Wyvernu, život ide dalje, povremeno čak i za preminule. Osim toga, bili smo više od kilometra udaljeni od plaže pa bilo što da se dogodilo ne može biti tako važno. "Sine, ovo sa Zvončićem ima savršenog smisla", rekao je Roosevelt, bilo da me umiri ili jer je potpuno poludio, pomahnitao. "Da", reče Jimmy Wing. "Zvončića." "Zvončića", rekli su blizanci, unisono klimnuvši glavama. "Točno", reče Wendy. "Zašto se ja toga nisam sjetila?" Mungojerrie je rmjauknuo. Nisam znao što je to značilo. Doogie je zavezao na pločnik i parkirao na travnjaku pred kućom. Klinci su ostali u autu s Orsonom i Mungojerriejem. Sasha, Roosevelt i Doogie zauzeli su pozicije oko Hummera čuvajući stražu. 302

Na Sashin prijedlog, Doogie je u svoju opremu uključio i dvije kante benzina. Sa zločinačkom namjerom da uništimo još malo vladinog posjeda, Bobbv i ja ponijeli smo ovih četrdesetak litara zadovoljavajuće zapaljive tekućine u bungalov. Radije bih setio podvrgnuo ekstenzivnoj operaciji desni nego se ponovo vraćao u taj kućerak, ali mi smo bili pravi muškarci pa smo se uspeli stubama i prešli trijem bez oklijevanja, iako tiho. U dnevnoj sobi pažljivo smo odložili kante s benzinom, kao da pazimo da ne probudimo svadljivog spavača, a ja sam upalio bateriju. Čahure koje su u grozdovima visile sa stropa nestale su. Prva mi je pomisao bila da su stanovnici tih svilenkastih cijevi ptogrizli put na slobodu i sada su u kući u obliku koji će zasigurno predstavljati problem. Zatim sam shvatio da ni u jednom kutu nema ni jednog zavijutka paučinascih niti, a nije ih bilo ni na podu. Samotna crvena čarapa, koja je jednom možda pripadala kojem od Delacroix-ove djece, još je ležala na istom mjestu, još uvijek skorena od prašine. Općenito, bungalov je bio kakvim sam ga se sjećao. Čahure nisu visile ni u blagovaoni. Ni u kuhinji nije bilo ni jedne. Les Lelanda Delacroixa je nestao, a nestale su l fotografije njegove obitelji, staklenka za zavjetnu svijeću, vjenčani prsten i pištolj kojim se ubio. Prastari je lino-leum još bio raspucan i oštećen, ali na njemu nisam mogao vidjeti mrlje biološkog porijekla koje bi ukazivale na to da je ovdje nedavno trunulo mrtvo tijelo. "Tajanstveni Vlak nije nikada bio izgrađen", rekao sam, "pa Delactoix nije nikada nj otišao na... drugu stranu. Nikad nije otvorio vrata." Bobbv reče: "Nikad nije bio inficiran — ili opsjednut. Sto bilo. I nikad nije zarazio svoju obitelj. Znači da su svi negdje živi?" "Bože, nadam se. Ali kako je moguće da nije ovdje kad se mi sjećamo da je bio ovdje?" "Paradoks", reče Bobby kao da je on sam sasvim zadovoljan tim manje nego prosvjetljujućim objašnjenjem. "Sto ćemo onda?" "Svejedno je spaliti", zaključio sam. "Misliš, za svaki slučaj?" "Ne, zato Što sam piroman." "Nisam to znao o tebi, buraz." "Idemo užgati ovu rupu." Dok snio praznili kante s benzinom u kuhinji, blagovaoni i dnevnom boravku, stalno sam zastajkivao jer bih pomislio da sam čuo da se nešto miče u zidovima Icuće. Svaki put kad bih oslušnuo, varavi bi zvuk prestao. "Štakori", reče Bobbv. Ovo me uzbunilo, jer ako je i Bobby nešto čuo, onda potajni zvukovi nisu bili plod moje mašte. Nadalje, ovo nije bilo žustro tapkanje, struganje, cviljenje glodavaca; bilo je to vodenasto klizanje. "Čudovišni štakori", rekao je glasnije ali neuvjerenije. 303

Ohrabrio sam se rezonirajući da smo Bobby I ja samo omamljeni od benzinskih isparina i prema tome, ne možemo vjerovati svojim osjetilima. Svejedno sam očekivao da čujem glasove u svojoj glavi: Ostani, ostani, ostani, ostani.... Umakli smo iz bungalova a da nas nitko nije prožvakao. Koristeći zacinjih dvadesetak litara benzina prolio sam stazu koja će poslužiti kao upaljač preko prednjeg trijema, stepenicama i duž prilaza. Doogie je odvezao Hummer na ulicu, na sigurniju udaljenost. Mjesečina je oblila Mrtvi grad i činilo se da svaka Šutljiva zgrada skriva neprijateljske promatrače na prozorima. Nakon što sarn postavio praznu kantu goriva na trijem, požurio sam do Hum-mera i zatražio od Doogieja da ga odvcze unatrag dok mu jedna od stražnjih guma ne pritisne kanaiizacijski otvor. Majmunski otvot. Kad sam se vratio pred kuću, Bobbvje zapalio fitilj. Dok je plavo-narančasti plamen jurio prilazom i penjao se stubištem, Bobbv reče: "Kad sam umro..." "Da?" "Jesam li vrištao kao svinja kad je kolju, cmizdrio i izgubio dostojanstvo?" "Bio si dobar. Osim što si smočio gaće, naravno." "Sad nisu mokre." Plamen je voden benzinskom stazom stigao do benzinom natopljenog dnevnog boravka i bungalovom se prolomila vatrena stihija. Nemilosrdno se sunčajući na narančastom svjetlu, rekao sam: "Kadsi umirao..." "Da?" "Rekao si: Volim te, buraz." Napravio je grimasu. "Sramotno." ( "A ja sam rekao da je uzajamno." "Zašto smo to morali?" "Umirao si." "Ali sad sam tu." "Neugodno", složio sam se. "Ono što nam treba je paradoks običaja." n Kao?" "Kad zapamtimo sve, ali zaboravimo moje riječi izgovorene na umoru." "Prekasno. Već sam sve uredio s crkvom, dvoranom ?.a primanje i cvjećarnicom." "Ja ću biti u bijelom", rekao je Bobby. "To bi bila travestija." Okrenuli smo se od gorućeg bungalova i odšetali na ulicu. Uznemirene paklenim kreševima, iskrivljene su sjene stabala poskakivale kolnikom. Dok smo se primicali Hummcru, kroz noć se prolomio poznati jatosni krik, a slijedili su ga drugi vriskavi glasovi. Pogledao sam na lijevo da bih vidio hordu wyvernskih majmuna, nekoliko kuća dalje, kako skaču prema nama.

304

Tajanstveni Vlak i svi njegovi pridružni užasi možda su nestali kao da ih nikada nije m bilo, ali životno djelo Wisterie Jane Snow još je imalo posljedice. Nagurali smo se u Hummer i Doogie je zaključao sva vrata automatskim komandama, upravo.kad su se rezusi razmilili po vozilu. "Idemo, kreči, vau, mijau, moramo odavde!" svatko je vikao, iako Doogieja nije trebalo ohrabrivati. Nagazio je gas, ostavljajući dio majmuna da vrišti frustriran kad im je stražnji štitnik iskliznuo iz grabežljivih ruku. Još nismo umaknuli. Majmuni su se tvrdokorno držali za gepek na krovu. Otraga je jedan gadan primjerak visio naopačke, pridržavajući se stražnjim nogama, krićeći ono što mora da su bile šimijskc prostote i sumanuto rukama lupao po prozoru. Orson je zarežao ne bi li ga otjerao, licem uz staklo, dok se mučio ostati na nogama budući da je Doogie pribjegao manevru slaloma u pokušaju da otrese primate. Još jedan majmun spustio se s krova, direktno na vjetrobran, buljeći u Doogieja, prcpriječivši mu pogled. Jednom je rukom zgrabio brisač da ne sleti s Hum -mera, a u drugoj mu je bio mali kamen. Udario je kamenom o vjetrobran, ali staklo nije puknulo, pa je ponovo zamahnuo i ovaj put je kamen ostavio zvjezdasti trag na staklu, "Proklet bio", rekao je Doogie, uključivši brisače. Mehanizam je pomaknuvši se uštipnuo majmunovu ruku, a nagli ga je pomak iznenadio i prepao. Zvijer je zacviljela, pustila brisač, zaiumbala po haubi i pala kraj Hummera. Stuartovi blixanci pozdravili su to glasnim navijanjem. Na prednjem sjedalu, ispred Sashe, Roosevelt je opet predvodio konjicu, bez konja ah s mačkom. Nešto je tresnulo o prozor kraj njega, dovoljno glasno da Mungo jer ri e iznenađeno jaukne. I tamo je visio jedan majmun, isto naopačke, ali je ovaj u desnoj ruci imao kombinirani mehanički ključ, držeći ga za dršku, koristeći otvoreni kraj kao čekić. Bio je to krivi alat za taj posao, ali je bio puno bolji od kamena i kad je preuznapre -dovali primat ponovo zamahnuo, staklo je popustilo. Dok se tisuće sićušnih naprslina hitro širilo u raspuknum glazuru preko prozora sa strane, Mungojerrie je skočio iz Rooseveltova krila na naslon prednjeg sjedala, pa na sjedalo između Bobbvja i mene, ponovo gore i preko u treći red, našavši utočište medu klincima. Mačak se kretao tako brzo da je već sletio medu djecu kad se iskričava, gumas -ta ploha razdrobljenog srakla još rušila u Rooseveltovo krilo. Doogie je trebao obje ruke za volanom, a nitko od nas nije mogao pucati u upadača a da ne raznese glavu našem komunikatoru za životinje, što se činilo kontraproduktivnim. Zatim se majmun srvorio unutra, plazeći po Rooseveltu, škljocajući zubima na njega i žamahuju -ći ključem kad ga je ovaj pokušao dohvatiti, tako brzo da je mogao biti i mačka, a s prednjeg se sjedala prebacio na srednje gdje sam sjedio između Sashe i Bobbvja.

305

Iznenađujuće, okomio se na Bobbvja, možda žaco što ga je zamijenio /a dečkića Wisterije Jane Snow. Mama je bila njegov stvoritelj, što me u majmunskim krugovima učinilo t'rankensteinovim sinom. Čuo sam kako je ključ tupo odzvonio o Bobbyjevu glavu, ali ni izdaleka onoliko jako koliko bi to rezus poželio, jer nije mogao dobro i jako zamahnuti dok je skakao. Zatim ga je Bobby nekako uhvatio za vrat, objema rukama oko njegova mala grla, i zvijer je ispustila ključ da pokuša odmaknuti Bobbvjeve ruke koje su ga davile. Samo bi ekstremno nepromišljeni mrzitelj majmuna pokušao upotrijebiti vatreno oružje u ovako malom zatvorenom prostoru, i dok je Doogie nastavljao slalom od pločnika do pločnika, Sasha je otvorila prozor sa svoje sttane, a Bobby je pružio uljeza meni. Stavio sam mu ruke oko vrata, ispod Bobbvjevih ruku, i stisnuo ga daviteljski kad je on popustio svoj stisak. Iako se sve ovo događalo brzo, prebrzo da bismo mislili o onome što radimo, režeći, podrigujući i pljujući, rezus nam nije dopuštao da zaboravimo njegovu prisutnost, udarajući i bacakajući se sa zapanjujućom snagom, s obzirom na to da uopće nije disao a da mu je količina krvi u mozgu bila nula, dvanaest kila ispižđcnog*primata, koji nas je čupao za kosu, odlučan iskopati nam oči, otrgnuti uši, šibajući repom, silovito se uvijajući dok se pokušavao osloboditi. Sasha je odmaknula glavu u stranu, a ja sam se nagnuo preko nje, pokušavajući bezosjećajno stiskati majmuna, ali važnije, pokušavajući ga izbaciti iz Hurnmera, a zatim sam ga izgurao kroz prozor i pustio ga, dok je Sasha tako br/.o podigla staklo da mi je gotovo uhvatila tuke. Bobby reče: "Nemojmo ovo više raditi." "Dobro." Još je jedna vriskava vreća buha doletjela s krova namjeravajući ući ktoz razbijeni prozor, ali Roosevelt je majmuna odbio šakom veličine malja i taj je odletio u noć kao da je ispaljen iz katapulta. Doogie je još vozio Hummer brzim serpentinskim manevrima, i na stražnjem se dijelu majmun koji je visio naopačke zakvačen za prečku na krovu njihao napri-"jed-natrag preko nerazbijenog prozora kao da je njihalo sata. Orson je pao, ali se smjesta ponovo uspravio, režeći i škljocajući zubima da podsjeti rezusa na cijenu koju će morati platiti pokuša li ući unutra. Gledajući iza tik-tak majmuna, ugledao sam ostatak horde kako nas goni. Doogicjcv slalomski trik, iako je otresao neke od napadača, usporio nas je i sjajno-oki gadovi su nas sustizali. Tada je Sassman ptestao zanašati vozilo, ubrzao i sktenuo za ugao takvom brzinom da nas je gotovo prevrnuo kad je morao kočnicu zalijepiti o pod kako bi izbjegao da zaoremo u čopor kojota. Majmun na repu zakrićao je, bilo jer je vidio, bilo jer je namirisao čopor. Pao je s Hummera i poticao kako bi spasio život. Kojoti, pedeset ili šezdeset njih, razdvojili su se kao rijeka i potekli oko vozila. Pobojao sam se da bi mogli pokušati ući kroz razbijeni prozor. S njihovim opakim zubima bilo bi ih teže odbiti nego obične majmune. Ali nisu pokazali nikakvo zanimanje za konzervirano ljudsko meso, protrčavši pokraj, i ponovo sastavljajući redove iza nas. 306

Horda koja na, je naganjala zakrenula je za ugao i srela čopor. Majmuni su tako poskoč.1, od iznenađenja da biste pomislili da su na rrambolmu. Kao pametn, majmuni, bez oklijevanja su se povukli, a kojoti su posli za njima. Djeca su se okrenula na svojim sjedalima, navijajući za kojote. "To je pravi cirkus<>, reče Sasha. Doogie nas je odvezao iz Wyverna. Dok smo bili pod zemljom, oblaci su se razišli i mjesec je visio visoko na nebu, okrugao kao sat. 307

27 Ponoć je još bila pted nama kad smo odveli svakog klinca doma, i to je bilo skroz fino. Suze nisu uvijek gorke. Dok smo obilazili domove suze na roditeljskim licima bile su slatke kao blagoslov. Kad me Lilly Wing pogledala s Jirnmvjem u naručju, u njezinim očima vidio sam ono što sam nekad žudio vidjeti, ali mi to sada nije razgalilo srce kao Što bi mi ga ra/.galilo u prošlosti. Kad smo došli u moju kuću, Sasha, Bobby i ja bili smo spremni za tulum, ali je Roosevelt htio sjesti u svoj Mercedes, odvesti se u svoju zgodnu Blucwater krstaricu u marinu i izrezati si iz odreska piratski povez za svoje nateklo oko. "Djeco, sca-nm. Vi proslavite, ja ću na spavanje." Budući da tu večer nije išao na radio, Doogie je već prije ugovorio ponoćni spoj, kao da nikad nije ni sumnjao da će se vratiti iz nedodije i da će mu se tada plesati. "Dobro da se imam vremena istuširati", rekao je. "Mislim da srardim k'o majmun." Dok su Bobby i Sasha tovarili moju i Sashinu surfersku dasku u njezin Explo-rer, oprao sam krvlju zamrljane ruke. Zatim smo Mungojerric, Orson i ja otišli u blagovaonu, sada Sashinu muzičku sobu, da poslušamo kazetu koju sam već dvaput čuo. Testament Lelanda Delacroixa. Nije bila u kazetofonu gdje sam je ostavio kad sam je pustio SasM, Roosevelcu i Mungojerricju. Očito, nestala je poput zgrade koja je bila udomila Tajanstveni Vlak. Ako se Delacroix nikada nije ubio, nikada nije radio za vladu, nikada nije otišao na drugu stranu, tada nikakvu kazetu nije ni snimio. Prišao sam stalku na kojem je Sasha držala snimke svih svojih kompozicija. Duplikat Delacroixove oporuke označen s "Tekila bubrezi" bila je tamo gdje sam je ostavio. "Bit će prazna", rekao sam. Orson me ispitivački promatrao. Jadnog je naručenog dečka trebalo okupati, obraditi antisepticima i poviti ga. Sasha je vjerojatno bila korak ispred mene, spakiravši već prvu pomoć u auto. Kad sam se vratio s kazetom, Mungojerrie je čekao kod kazetofona. Ubacio sam je u stroj i pritisnuo tipku. Šum magnetske vrpce. Tihi škljocaj. Ritmičko disanje. Zatim isprekidano disanje, plač, teški očajni jecaji. Konačno, Delacroixov glas: "Ovo je upozorenje. Oporuka." Zaustavio sam traku. Nisam mogao razumjeti kako je originalna kazeta prestala postojati dok je ova kopija ostala netaknuta. Kako je Delacroi* mogao ostaviti ovaj testament ako nikad nije bio u Tajanstvenom Vlaku?

"Paradoks", rekao sam. Orson je klimao glavom slažući se. Mungojerrie rne pogledao i zijevnuo, kao da želi reci da serem k'o svinja. Ponovo sam uključio kazetofon i odvrtio vrpcu do mjesta na kojem je Dela-ix nabrajao sve ljude koji su radili na projekru za koje je znao, navodeći i njihove funkcije. Prvo je ime bilo, kao što sam i pamtio, dr. Randolph Josephson. Bio je civilni znanstvenik — i šef projekta. Dr. Randolph Josephson. John Joseph Randolph. Napustivši zatvor za maloljetnike u dobi od osamnaest godina, Johnny Randolph je zasigurno postao Randolph Josephson. Sa svojim novim identitetom stekao je obrazovanje, očito vraški dobro obrazovanje, tjeran željom da ispuni sudbinu koju si je zamislio nakon što je vidio kako se iz čvrste stijene pomalja vrana. Sad, ako želite, možete vjerovati da je sam vrag posjetio dvanaestogodišnjeg Johnnyja Randolpha u obliku vrane koja govori, požurujući ga da ubije svoje roditelje a zatim razvije stroj - Tajanstveni Vlak - l otvori vrata između ovog ovdje i Pakla, da oslobodi legije crnih anđela i demona koji su osuđeni da žive u Rupi. Ili možete vjerovati da je homicidalni dječak pročitao sličan scenarij u..., pa, recimo da je to bio neki prastari strip, a zatim posudio zaplet za svoj vlastiti jadan život pretvarajući ga u veliku iluziju koja ga je motivirala da stvori taj pakleni stroj. Moglo bi se činiti nevjerojatnim da bi sociopat koji reže-komada- udara mogao postati tako uvaženi znanstvenik da će vlada rasipati milijarde dolara iz crnih budžeta za njegov rad, ali mi znamo da je on bio sociopat koji se neobično dobro kontrolirao, koji je ograničio svoja ubojstva na jedno godišnje, izlijevajući ostatak svoje ubojstvene energije u svoju karijeru. I, naravno, većina onih koji odlučuju o tome kako će se potrošiti milijarde i-/, tajnih, fondova vjerojatno nije tako uravnotežena kao vi ili ja. Dobro, ne tako uravnoteženi kao što ste vi, s obzirom na to da če svatko tko bude čitao ove stranice mojeg dnevnika iz Mooniight Baya imati pravo sumnjati u moju uravnoteženost. Čuvari naših društvenih škrinja s blagom često su u potrazi za nerazumno ambicioznim projektima i iznenadilo bi me da je John Joseph Randolph - alias dr. Randolph Josephson - bio jedini sumanuti luđak kojeg su obasipali novcem od naših poreza. Pitao sam se je li Randolph mogao biti mrtav tamo u Fort Wyvernu, živ zakopan pod tisućama tona zemlje koju su, u manijakalnom vraćanju vremena, teretni kamioni i buldožeri vratili u rupu gdje je jednom bila jajolika soba i pridružene joj prostorije. Ili on uopće nije ni otišao u Wyvern, nikada razvio Tajanstveni Vlak? Je li bio negdje živ, provcvši prošlo desetljeće radeći na nekom drugom — sličnom — projektu? Cirkus moje mašte od tristo arena naglo je podignuo svoj šator i postao sam uvjeren da je John Joseph Randolph na prozoru blagovaone i da upravo ovog trenutka pozorno gleda u mene, Okrenuo sam se u jednom pokretu. Rebrenica je bila spuštena. Prešao sam sobu, dograbio uže za podizanje i naglo potegnuo. Johnnvja nije bilo. Slušao sam još dio vrpce. Osamnaesto ime na Delacroisovoj listi bilo je Con-rad Gensel. Nema sumnje da je to bio zbiri gad s kratko podsišanom crnom kosom, crox

308