kraj najvećeg sportskog uporabnog vozila koje sam ikad vidio. Ovaj je crni Hummer, civilna verzija vojnog 249
Humveea, adaptiran nakon što su ga izvezli iz dućana. Imao je goleme gume i bio na njima čak i viši nego standardni model, a prostor za prtljagu bio mu je produžen Sasha je ugasila svjetla i motor i izašli smo iz Expeditiona. Mungojeme se ovjesio na mene kao da je pomislio da bih ga mogao sraviti na zemlju. Razumio sam njegovu zabrinutost. Trava je bila do koljena. Čak i za danjeg svjetla bilo bi teško uočiti zmiju prije nego napadne, posebno uzevši u obzir kako se brzo kreć^Tnot^irana zmija. Kad je Roosevelt izašao, predao sam mu mačka. Mtf'Hummeru su se otvorila vrata na vozačevoj scrani i Doogic Sassman izašao je da nas pozdravi, kao sceroidima napumpani Djed Mraz koji se ispencrava iz sao-nica složenih u Pentagonu. Zatvorio je vrata za sobom da bi se ugasilo svjetlo u autu S metar sedamdeset osam Doogie Sassman je dvanaest centimetara niži od Rooscvelca Prosta, ali on je jedini čovjek kojeg znam kraj kojeg Roosevelt može izgledati krhko. Sassman nema više od pedeset kila ptednosti pred Rooseveltom, ali nikada nisam vidio bolje raspoređenih pedeset kila. Nije izgledao četrdeset posto veći od Rooseveka, nego dvostruko veći od njega, više nego dvostruko, i viši čak i ako nije bio, pravi Levijatan na zemlji, tip koji bi mogao raspravljati o tehnikama razaranja grada na ručku s Godzilom. Doogie nosi svoju masivnu težinu s nezemaljskom elegancijom i uopće ne izgleda debelo. U redu, Doogie izgleda veliko, turbo veliko, maksimalno veliko, ali nije dcžmekast. Imate dojam da je napravljen od animiranog betona, otporan na aterosklerozu, metke i vrijeme. U Doogieju ima nešto jednako mistično kao u kamenoj vrani na vrhu Vranina brda. Možda njegova kosa i brada pridonose dojmu da je inkarnacija Tora, boga grmljavine i kiše kojeg su nekad slavili u drevnoj Skandinaviji, gdje se sada klanjaju sladunjavim pop-zvijezdama kao i svi ostali. Njegova neobuzdana plava kosa, tako gusta da vrijeđa osjećaje Harc Krišna sljedbenika, spušta mu se do pola leda, a brada mu je tako bujna i valovita da je ne bi mogao obrijati ničim manjim od kosilice /.a travu. Bujna kosa može radikalno povećati čovjekovu auru snage - čemu svjedoče oni koji su izabrani za predsjednike Sjedinjenih Američkih Država bez drugih kvalihkacija — a siguran sam da Doogiejeva kosa i brada nemaju mali udio s nadnaravnim dojmom koji ostavlja, iako njegova prava mistcrioznost ne može bici objašnjena samo kosom, veličinom, pomno izvedenim tetovažama koje mu pokrivaju tijelo ih njegovim plavim očima boje plinskog plamena. Noćas je bio odjeven u zatvaračem zakopčani kombinezon zataknut u crne visoke cipele, zbog čega je trebao izgledati kao guliverovska beha u jednodijelnoj pidžami. Umjesto toga, izgledao je kao tip kojeg bi Sotona mogao pozvati dolje u 13' kao da mu očisti dimnjak na peći, začcpljen kvrgavim i napola spaljenim spornim dušama desetorice senjskih ubojica. Bobby ga je pozdravio: "Ej, Sass." "Bobstert", odgovorio je Doogie. "Mrak kolica", rekao sam zadivljeno. "Vraški dobro voze", priznao je.
Roosevelt reče: "Mislio sam da si sav u Harleyima." "Doogie je", reče Sasha, "čovjek mnogih, prijevoznih sredstava." "Ja sam kocač-o-rnanijak", priznao je. "Sto ti se dogodilo s okom, Rosie?" "Tukao se sa svećenikom." Oko je bilo bolje, natečeno, ali ne više tako stisnuto. Led je djelovao. "Moramo krenuti", reče Sasha. "Čudno je noćas ovdje, Doogie." Složio se. "Čuo sam kojote koji nisu zvučali kao ni jedni kojoti koje sam ikada prije ćuo." Bobby, Sasha i ja samo smo razmijenili poglede. Sjetio sam se Sashina predviđanja da još nismo vidjeli zadnji čopor kad su izašli h usjeka iza kuće Lilly Wing. Polja i bregovi tihi kao katedrala ležali su poći mrtvački zakrivenirn nebom, a lahor sa zapada bio je slabašan kao dah umiruće redovnice. U zimzelenim hrastovima iza nas lišće je šaputalo tek mrvicu glasnije od sjećanja, a visoka trava jedva da se pomicala, Doogie nas je poveo do stražnjeg dijela adaptiranog Hummera i otvorio prtljažnik. Unutarnje svjetlo nije bilo jarko kao što je uobičajeno, )er je polovica svjetiljke bila prekrivena električarskom crnom i/.olirtrakom, ali je i smanjena rasvjeta bila svjetionik u ovoj bezvjczdanoj, mjeseca gladnoj pustopoljini. Odmah na početku bile su dvije sačmarice. Bile su to Remingtonice s pištolj-skom drškom, pumperice, čak slađe od klasičnog Mossberga koji je Manuel Rami-KZ konfiscirao i/. Bobbvjeva džipa. Doogie reče; "Ne vjerujem da je vjerojatno da će ikoji od vas daskaša pištoljem izbušiti rupu na srebrnom dolaru, pa će vam ovo bolje poslužiti. Znam da sce upoznati s puškama. Ali koristit teče magnum punjenja pa budite spremni na trzaj. S njihovim udarom i dometom vas dvakauboja ne morate brinuti o nišanjenju, a zaustavit ćete otprilike bilo što." Jednu je sačmaricu dao Bobbvju, drugu meni, i svakome je dao kutiju municije. "Napunite ih, zatim preostale metke rasporedite po džepovima", rekao je. "Ne ostavljajte ništa u kutiji. Zadnji bi vam metak mogao spasiti život." Pogledao je Sa-shu, osmjehnuo se i rekao, "Kao u Kolumbiji." "Kolumbija?" pitao sam. "Jednom smo tamo nešto obavljali", rekla je Sasha. Doogic je živio u Moonlight Bayu šest godina, a Sasha je ovdje dvije. Pitao sam se je h se taj poslovni put zbio nedavno ih prije nego se ijedan od njih skrasio u Dragulju Centralne Obale. Ptije sam imao dojam da su se upoznaji na KBAY-u. "Zemlja Kolumbija?" pitao je Bobby. "Ne kompanija za snimanje filmova", razuvjerio ga je Doogie. "Nemoj mi reći da se radilo o drogi", reče Bobby. Doogie je zavrtio glavom. "Spasilačka operacija." Sashin je osmijeh bio zagonetan. "Zanima li te
ipak proSlost, Sncmmnan?" 250
251
"Ovaj tren samo budućnost." Okrećući se Roosevcltu, Doogie reče: "Nisam znao da i ti dolaziš pa za tebe ne mam oružje." "Ja imam mačku", reče Roosevelt. "Ubojito." gojerne je siknuo. To me podsjetilo na zmije. Nervozno sam se osvrnuo oko sebe, pitajući se bi li šiznuti reptili koje smo ranije vidjeli bili dovoljno ljubazni da nas upozore ćeer-tanjem. Zatvorivši prtljažnik, Doogie reče: "Ajmo na posao." Osim prtljažnog prostora otraga - koji je sadržavao par limenki od dvadeset litara s gorivom, dvije kartonske kutije i dobro napunjeni ruksak - u adaptirani je Hummer moglo stati osmero ljudi. Iza uobičajenih anatomskih prednjih sjedala bile su dvije klupe, a na svaku je moglo stati troje odraslih ijudi, iako ne troje tako odraslih kao Doogie. Vozio je mkarnirani Tor, a Roosevelt je predvodio konjicu, figurativno govoreći, držeći u krilu mačka, našeg dugorepog tragača. Odmah iza njih sjedili smo Bobov, Sasha i ja na prvoj klupi. "Zašto ne uđemo u Wyvern kod rijeke" pitao se Bobby. "Jedini put da se dođe do Santa Rosire", rekao je Doogie, "je jedan od prilaza na nasipu u gradu. Ali grad noćas vrvi lošim elementom." "Ljigavci", preveo je Bobby. "Uočili bi nas i zaustavili", reče Sasha. Osvjetljavajući si put samo pozicionim svjetlima Hummer je prošao kroz ogromnu rupu u ogradi, na kojoj su iskrzani rubovi žica bili zamršeni kao gomila uzica koju je zaplelo zaigrano mače. "To si sasvim sam sve izrezao?" pitao sam. "Oblikovani naboj", rekao je Doogie. "Eksploziv?" "Samo malo bum-plastike." "Nije li ro privuklo pažnju?" "Oblikuješ eksploziv u tanku liniju, tamo gdje želiš da spojevi puknu, a koristiš tako malo da se to čuje kao jedan stvarni udarac na basbubnju." "Čak i da je netko dovoljno blizu da čuje", nastavi Sasha, "tako je brzo gotovo da nikad ne bi uspio odrediti smjer zvuka." Bobbv reče: "Radio tehnika zahtijeva mnogo više čudnovatih vještina nego što sam mislio." Doogie je pitao kamo idemo pa sam mu opisao skupinu skladišta u jugozapadnom kvadrantu baze, gdje sam zadnji put vidio Orsona. Činilo se da poznaje tlocrt Fort Wyverna, jer mu nije trebalo mnogo objašnjavati. Parkirali smo blizu velikih rolo-vrata. Normalna vrata u visini čovjeka kraj većeg ulaza bila su otvorena kako sam ih sinoć ostavio.
Izašao sam iz Hummera držeći svoju sačmaricu. Roosevelt i Mungojerrie pridružili su mi se dok su ostali čekali u vozilu da rie bi ometali mačka u nastojanju da nade trag. Ispunjen sjenama, mirišući neodređeno na ulje i mast, dom korovu koji je niknuo kroz pukotine na asfaltu, posut praznim limenkama od ulja s izabranim papir-tim smećem i lišćem koje je nanio vjetar prošle noći, okružen fasadama od valovitog čelika glomaznih skladišta, ovaj servisni prostor nikad nije bio veselo mjesto, ne idealno ta održavanje kraljevskog vjenčanja, ali sada je atmosfera bila totalno uvrnuta. Sinoć rnora da je nabijeni abnormalac kratko podšišane crne kose, svjestan da oa Orson i ja slijedimo na maloj udaljenosti Santa Rositom, upotrijebio mobitel da nazove pomoć - možda visokog, plavog, sportski građenog tipa s ožiljkom na lijevom obrazu koji je ugrabio Stuartove blizance tek nekoliko sati ranije. Svejedno, ptedao je Jirnmvja nekome, a zatim poveo Orsona i mene u skladište s namjerom da me tamo ubije. Iz unutarnjeg sam džepa izvadio stisnuti nagužvani gornji dio pamučne pidžame Jimmvja Wmga, kojim je abnormalac zavarao mirisni trag. l reba bm pošten pre.na Orsonu koji je bio nakratko zbunjen, ali ne i sasvim prevaren, i reći da sam ja bio taj koji se dao namamiti u skladište čudnim zvukovima i prigušenim glasovima. Opravica je izgledala užasno maleno, gotovo kao odjeća za lutku. "Ne znam pomaže li ovo", rekao sam. "Mačke zapravo ne mogu nanjušiti miris tijela, zar ne?" "Vidjet ćemo", reče Roosevelt. Mungojerrie je pomirisao pidžamu delikatno ali sa zanimanjem. Zatim je obišao neposredno područje, njušeći kolnik, praznu kantu ulja od čega je kihnuo, i sićušne žute cvjetiće na korovu od čega je ponovo, i još snažnije kihnuo. Vratio se da bi opet nakratko onjušio dah odjeće, a zatim je ponovo slijedio miris duž kolnika, krećući se u sve široj spiralnoj liniji, s vremena na vrijeme podižući glavu da ispita zrak, a cijelo vrijeme ostajući prigodno zagonetan. Otapkao je do skladišta gdje je podigao jednu nogu i olakšao se na betonskim temeljima, onjušio ono što je odložio, vratio se da bi ponovo udahnuo miris pidžame, proveo pola minute istražujući stari hrdavi imbus ključ koji je ležao na tlu, zastao da se počeše iza desnog uha jednom šapom, vratio se do korova sa žutim cvjetićima, kihnuo i upravo izbio na čelo moje Liste ljudi ili životinja koje najviše želim bezdušno zadaviti, kad se odjednom ukočio, okrenuo svoje zelene oči prema našem komumkatoru sa životinjama i siknuo. "Ima ga", rekao je Roosevelt. Mungojerrie je pohitao servisnim dijelom, a mi smo krenuli za njim. Bobbv nam se pridružio pješice, naoružan sačmaricom, dok su nas Doogie i Sasha slijedili u Hummeru. Idući drugim putem od onoga koji sam ja odabrao prethodne noći, produžili smo asfaltnom cestom, preko atletske staze koju je preuzeo korov, preko prašnog područja za parade, između nizova sasvim
urušenih baraka, kroz stambeni dio Mrtvog grada koji nikada nisam 252
istražio, gdje su kućice i bungalovi bili identični 253
kao i na drugim ulicama, i ponovo zemljom do drugog servisnog dijela. Nakon vije od pola sata brzim korakom, stigli smo do zadnjeg mjesta na koje sam želio stići-ogromnog, sedmokatnog hangara sa zaobljenim polukružnim krovom, velikog kan nogometno igralište koji .se kao nezemaljski hram izdiže iznad jajeta. Kad je postalo jasno kamo idemo, zaključio sam da ne bi bilo mudro odvesti skroz do ulaza, jer je motor Hummera zamjetno nadjačavao zvuk švicarskog sata Mahnuo sam Doogieju prema prolazu između dvije od mnogobrojnih manjih servisnih zgrada koje su okruživale divovsku strukturu, kojih stotinjak metara od našep krajnjeg cilja. Kad je Doogie ugasio motor i svjetla, Hummer samo što nije nestao u Dok smo se skupljali iza vozila da bismo izdaleka proučili golemi hangar, rnt-cva je noć počela disati. Nekoliko kilometara zapadno, Pacifik je izdahnuo svježi povjetarac od kojeg je zavibrirala neuglavljena metalna ploča na susjednom krovu Sjetio sam se Mungojerriejevih riječi, prenesenih preko Roosevelta, ispred kuće Stanwykovih: Ovdje živi smrt. Ovaj mi je hangar slao identičnu ali mnogo snažniju vibru. Ako je Smrt živjela kod Stanwykovih, to joj je bila samo vikendica. Ovdje joj je bila glavna rezidencija. "To ne može bici točno", rekao sam ponadavši se. "Oni su ovdje", ustrajao je Rooseveh. "Ali mi smo sinoć bili ovdje", usprotivio se Bobby. "Sinoć nisu bili na prokletom mjestu." Rooseveh je ptigrlio mačka, pogladio ga po krznatoj glavi, zaškakljao mačora pod bradom, zamrmoljio mu i rekao: "Bili su ovdje tada, kaže mačak, i tu su i sad." Bobby se namršdo. "Ovo smrdi." "Kao kanalizacija u Kalkuti", složio sam se. "Ne, vjeruj mi", reče Doogie. "Kanalizacija u Kalkuti posebna je kategorija.* Odlučio sam ne posta vi ci očito pitanje. Umjesto toga sam rekao: "Ako su ovi klinci ugrabljeni samo da ih se prouči i testira, zato Što njihovi krvni u/orci upozoravaju da su oni na neki način imuni na retrovirus, onda mora da su ih odveli u genetičke laboratorije. Gdjegod da je to, ovdje ni|e." Rooseveh reče: "Prema Mungojerneju, laboratorij iz kojeg je on potekao daleko je na istoku, na mjestu koje se čini otvorenim poljem, gdje su nekada Imali artiljerijski poligon. Vrlo je duboko pod zemljom, skriven. Ali Jimmy je ovdje. I Orson." Nakon oklijevanja, pitao sam: "Živi?" Rooseveh reče: "Mungojerric ne zna." "Mačke znaju stvari", podsjetila ga je Sasha. "Ne ovu stvar", rekao je Rooseveh. Dok smo zurili u hangar, siguran sam da se svatko od nas prisjećao Delacroixova svjedočenja o Tajansrvenom Vlaku na kazeti. Crveno nebo. Crno drveće. Lepršanje iznutra... D p ; reka N je nosio S m " "Bilo Doog valov idući upotp roga U n siipe n V čelič ih B rasp kad Na v ih S puš Pom spil bilo na n Roo na z ond pri su koj po zak blj ovoj
Doogie je izvukao ruksak iz Hummera, prebacio ga na leda, zatvorio prtljažnik ao: "Ajrno." Nakratko, dok je u prtljažniku bilo upaljeno svjetlo, vidio sam oružje koje e o. Izgledalo je opako. Svjestan mog interesa, rekao je: "Uzi automatski pištolj. Produženi magazin." "Je li to legalno?" o bi da nije promijenjen u oružje s punom automatskom paljbom." gie se uputio prema hangaru. Uz lahor koji mu je mrsio plavu grivu i vitu bradu izgledao je kao vikinški ratnik koji napušta pokoreno selo i prema čamcu s opljačkanim plijenom na leđima. Sve sto je trebao da tpuni sliku bio je ti šljem. U glavi sarn vidio sliku Doogieja u smokingu i rakvoj kacigi, kako vodi neku er manekenku u savršenom rangu na plesnom natjecanju. Moja bujna mašra ima dva lica. Vrata ljudske veličine umetnuta u jedna od dvanaest metara visoka čna vrata hangara bila su zatvorena. Nisam se mogao sjetiti jesmo li Bobby i ja zatvorili na izlasku sinoć. Vjerojatno ne. Nismo baš bili u položenju da počistimo, ugasimo svjetla i zatvorimo vrata za sobom smo pobjegli odavde. vratima je Doogie iz džepova kombinezona izvadio dvije barerije i dao Sashi i Rooseveltu, tako da Bobbvju i meni obje ruke budu slobodne /a ške. Doogie je isprobao vrata. Otvorila su se prema unutra. Sashin ulaz bio je još bolje izveden nego njezino ćaskanje na KBAY-u. makla se nalijevo od vrata prije nego li je upalila svjetlo i njime prešla ljastim hangarom, koji je bio prevelik da mu se cijela dužina dosegne o kakvom baterijom. Ali nije zapucala ni na koga, i nitko nije zapucao nju, pa se činilo vjerojatnim da se još ne zna za našu prisutnost ovdje. Bobby ju je slijedio, spremne sačmarice. S mačkom na rukama, osevelt je ušao nakon Bobbvja. Zatim sam slijedio ja, a Doogie je bio začelju, tiho zatvarajući vrata iza nas kao što smo Ih i našli. Pogledao sam Roosevelta s iščekivanjem. Pogladio je mačka i šapnuo: "Moramo poći dolje." Ja sam poveo grupu, jer sam znao put. Druga zvijezda nadesno i da pravo ao jutra. Pazi na gusare i krokodila s budilicom u trbuhu. Prelazili smo prostranu sobu ispod tračnica koje su nekad idržavale pokretnu dizalicu, prošli kraj masivnih čeličnih potpornja koji držali ove tračnice, krećući se oprezno oko dubokih bunara na podu u jima su nekad bili smješteni hidraulički mehanizmi. Dok smo napredovali, mačevi sjena i sablje svjetlosti iskakali su h odignutih čeličnih tračnica dizalice i bešumno se ukrštali duž zidova i krivljenog stropa. Većina je najviših prozora bila izbijena, ali su odrazi jeskali u onih nekoliko preostalih, kao bijele iskre h sudarenih oštrica.
Odjednom me zaustavio osjećaj nečeg krivog koji ne mogu prikladno opisati: promjena u zraku presuptilna da bi se mogla odrediti; blago peckanje na licu; 254
255
podrhtavanje dlačica ti mojim usnim kanalima, kao da vibriraju. nošeni zvukom je izvan dohvata mog sluha. Mora da su Sasha i Roosevelt osjetili istu stvar jer su se stali okretati u pretražujući svojim svjetiljkama. Doogie je držao Uzi objema rukama. Bobby je bio kraj jednog od cilindričnih čeličnih stupova nosača koji su pridržavali tračnice dizala. Ispružio je ruku, dotaknuo stup i prošaptao: "Buraz." Dok sam mu se primicao, začuo sarn zvonjavu tako tihu da nisam mogao to Čno odrediti zvuk koji se uzastopno pojavljivao l nestajao. Kad sam položio jagodi™ prstiju na potporanj, osjetio sam vibracije koje su prolazile čelikom. Temperatura /raka naglo se promijenila. Hangar je dotad bio neugodno hlad-njikav, gotovo hladan; ah u trenutku je postalo petnaest ili dvadeset stupnjeva toplije. Ovo bi bilo nemoguće čak i da zgrada još posjeduje sustav grijanja, što nije bio slučaj. Sasha, Doogie i Roosevelt su nam se pridružili, instinktivno formirajući krug da bi se obranili od prijetnje iz bilo kojeg smjera. Vibracije su se u potpornju pojačale. Pogledao sam prema istočnom kraju hangara. Vrata na koja smo ušli bila su na udaljenosti od otprilike dvadeset metara. Baterije su mogle doseći tako daleko iako nisu mogle odagnati sve sjene. U tom sam smjeru mogao u cijelosti vidjeti kraći kraj tračnica dizalice iznad nas i sve je izgledalo isto kao i kad smo tek ušli u zgradu. Baterije nisu mogle prodrijeti do zapadnog kraja strukture, međutim; on je ležao najmanje osamdeset, a možda čak i sto metara dalje. Koliko sam ja mogao vidjeti, ništa nije bilo neuobičajeno. Ono što me zabrinjavalo bilo je neprobojno crnilo onih zadnjih dvadeset ili trideset metara. Ne jednakomjerno crnilo. Mnoge nijanse crne i najdublje sive boje, kolaž sjena. Imao sam dojam da je u tom kolažu skriven golem objekt koji će se iznenada pomoliti. Visok i složeni oblik. Nešto crno i sivo, tako dobro prikriveno u mraku da oko nije roćno rnoglo otkriti konture. Bobby je šapnuo: "Sasha, tvoje svjetlo. Ovamo." Uperila ga je gdje je pokazivao, u pod. Svjerlo se odbilo od jedne dva i pol ccnrimetra debele čelične potporne ploče pričvršćene na beron, gdje je nekad bila postavljena reska mašinerija. Iste su takve izvirivale iz poda na mnogim mjestima u prostoriji. Nisam shvaćao zašto nam je Bobby skretao pažnju na ovaj beznačajan predmet. "Cisro je", rekao je. Žarim sam shvatio. Kad smo sinoć bili ovdje - ustvari, svaki put kad sam prolazio ovim hangarom - ove su ploče i teški vijci koji su ih pridržavali bili umazani mašću i skoreni od prljavštine. Ovaj je bio blistav, čist kao da ga je netko nedavno uredio. Držeći mačka na jednoj ruci, Roosevelt je prešao svojim svjetlom po podu, d čeličnog potpornja, tračnicama iznad nas.
"Sve je čišće", promrmljao je Doogie i nije mislio Od sinoć ncgu v.nv<„,„ ...... ušli u hangar. Iako sam maknuo ruku sa stupa, znao sam da su se vibracije u njemu pojačale •er sarn mogao čuti da ona tiha zvonjava dopire iz cijele dvostruke kolonade koja as je opasavala kao aleja i iz tračnica koje su pridržavali stupovi. Pogledao sam prema drugom, tamnom kraju zgrade i zakleo se da se u mraku ^eče nešto ogromno. • „Buraz!" reče Bobby. Pogledao sam ga načas. Zijao je u sat na svojoj ruci. Pogledao sam na svoj i vidio da digitalne brojke jure unatrag. Preplavio me, kao hladna kiša, iznenadni strah.. Hangarom se prolomila čudna muljava crvena svjetlosr, ravnomjerno raspoređena, bez očiglednog izvora, kao da su same molekule zraka počele isijavati svjetlosr. Možda je to bila opasna svjetlost za jednog ekspeovca poput mene, ali to je u ovom irenu izgledao moj najmanji problem. Crveni je zrak svjetlucao i iako se u cijeloj zgradi tama povukla, vidljivost jedva da se poboljšala. Ovo je neobično svjetlo zapuši- alo isto onoliko koliko je otkrivalo i imao sam gorovo osjećaj kao da sam pod vodom, u nekom potopljenom svijetu... u vodi obojanoj krvlju. Baterije više nisu bile učinkovite. Činilo se da je svjetlost koju pror/.vode zarobljena iza leća, zadržavajući se tamo, rapidno postajući sve jača i jaca, ali nesposobna proći kroz staklo i probiti ctveni zrak. Tu i ramo iza kolonada, tamni su se oblici počeli treperavo oblikovati i pojavljivati tamo gdje prije nije bilo ničega do golog poda. Nekakvi strojevi. Izgledali su stvarno i nisu izgledali stvarno, kao predmeti u fatamorgani. Sada još fantomski strojevi... ali postajući stvarni. Vibriranje se pojačavalo, a zvuk mu se mijenjao, postajao dublji, zlosutniji. Tutnjava. Na zapadnoj strani prostorije, gdje je bila nevoljna tama, sada je povrh tračnica bila dizalica, a s držača je visilo ogromno... nešto. Motor, možda. Premda sam mogao vidjeti oblik dizalice na grozovitom crvenom svjetlu, kao i predmet koji je podizala, također sam mogao vldjeri i kroz njih, kao da su načinjeni od stakla. U potmuloj sam tutnjavi, u koju je prerasla jedva čujna zvonjava u čeliku, prepoznao zvuk kotača vlaka, okretanje čeličnih kolutova, struganje čeličnim tračnicama. Dizalica će imati čelične kotače. Vozne kotače iznad tračnica, osiguravajuće Kpud da bi je pridržavali na njima. " . . . s puta", rekao je Bobby, a kad sam ga pogledao, on se micao, kao u usporenom filmu, uklanjajući se od tračnica, zakrenuvši za potporni stup leđima oslonjen na njega. Roosevelr, razrogačenih očiju kao i mačak kojeg je držao, bio je krenuo. Dizalica je bila solidnija nego prije kojeg trenutka, manje prozirna. Veliki motor - ili što god da je bilo ro što je dizalica prenosila - visio je na
držaču, ispod 256
257
tračnica; raj je teret bio veličine sabijenog automobila i spremalo se pomesti prostri na kojem smo stajali jer se pruga prorezala iznad nas. I evo ga, krećući se brže nego što je moguće da se masivni komad opreme kr će, jer nam se nije fizički primicao; ali, mislim da je zapravo vrijeme brzalo unatra do trenutka kad bi rni i ova oprema bili u istom trenutku na istom mjestu. Kvram nije bilo važno kreće li se dizalica, ili se kreće vrijeme, jer će u oba slučaja reziilr hiti isti: Dva tijela ne mogu biti na istom mjestu u isto vrijeme. Ako pokušaju, ili ^ se dogoditi silovito oslobađanje nuklearne energije u prasku koji bi se čuo barem d Clevelanda, ili će jedno od dotičnih tijela - ja ili predmet veličine auta koji visi dizalice - prestati postojati. Iako sam krenuo, dograbivši Sashu da je povučem sa sobom, znao sam da nema šanse da u makne m o opasnosti na vrijeme. Vrijeme. Kako smo se obttali do trenutka u prošlosti, kada je hangar bio ispunjen funkcionalnom operativnom opremom, upravo kad se činilo da je nadolazeća dizalica nadomak prelaska u potpunu stvarnost... iznenada se spustila temperatura. Mutna je crvena svjetloit izblijedjela. Tutnjava velikih čeličnih kotača postala je rcskija zvonjava. Očekivao sam da će se dizalica povuci, da će se zakotrljati natrag prema zapadnom kraju zgrade i postati sve manje tvarna. Kad sam podigao pogled, međutim, prelazila je preko nas, svjetlucava prikaza dizalice, a teret koji je nosila, koji je opet postao proziran poput stakla, udario je Sashu, a zatim mene. Udario nije prava rijcć. Ne znam Sto mi je zaptavo učinio. Dizalicaduh preletjela nam je iznad glava, a teret-duh me obavio, prošao kroz mene i nestao s moje druge strane. Nakratko me prottesao hladan vjetar. Ali nije mi čak ni pomaknuo kosu. Bio je to potpuno unutarnji, ledeni dah koji je zazviždao između samih mojih stanica, svirajući mi na kostima kao da su frule. Na jedan sam kratak trenutak pomislio da će raznijeli veze rnedu molekulama od kojih sam sastavljen, raspršujući me kao da nikad nisam bio ništa do prašine. Utrnuo je i posljednji trag crvenog svjetla, a zauzdane zrake svjetlosti iskočile su iz baterija. Bio sam živ, na kupu, i fizički i mentalno. Sasha je dahnula: "Ludnica!" "Ubojito", složio sam se. Potresena, naslonila se na jedan od potpornih stupova. Doogie nije bio više od dva metra iza mene. On je promatrao kako teret-dun prolazi kroz nas i nestaje prije nego je stigao do njega. "Vrijeme da krenemo kućif" pitao se, samo se napola šaleći. "Trebaš šalicu toplog mlijeka?" "I šest Prozaca." "Dobrodošao u začarani laboratorij", rekao sam. Pridruživši narn se, Bobby reče: "Štogod da se sinoć događalo u jajetu, sada zahvaća cijelu zgradu." "Z ov si "N glavn R • " U pogle punim nateč pomi prosl R o raspa " O " 258
Zbog nas?" pitao sam se. "Nismo rni izgradili vo mjesto, buraz." "Ali jesrno li ga pokrenuli inoć, dajući mu energiju?* Ne bih rekao da srno mi, satno zato što smo koristili dvije baterije, e hulje u ovoj priči... Roosevelt reče: "Moramo biti brzi. Cijelo će se mjesto... raspasti." To misli Mungojerrie?" pitala je Sasha. U obična vremena, Roosevelt Frost mogao bi vas ošinuti ozbiljnim edom na kojem bi mu pozavidio bilo koji pogrebnik. S jednim okom m mračne za-nafljenosti onim što je upravo vidio, a drugim zbog čenosti napola zatvorenim i podlivenim krvlju, natjerao me da islim da je najbolje da se spakiram i spremim dočekati taj lavljeni vlak. Rekao je: "Gospodin Mungojerrie to ne misli. On to zna. Sve će se ovdje... asti. Uskoro." "Onda idemo dolje naći klince i Orsona." Roosevelt je klimnuo glavom. "Idemo dolje." 259
24 U jugozapadnom kutu hangara prazni je otvor dizala bio isti kao i prethodne noći A!i na vratnicama i pragu od nehrdajućeg čelika na ulazu u stubište koje su barbari previdjeli - nije bilo masti ni prašine, što nikada nije bio slučaj sve otkako sam prvi put istražio ovu zgradu, gotovo godinu dana ranije. Na svjetlu Sashine baterije, prvih nekoliko stepenica nije više bilo prašno, a nestale su i mrrve bube. Ili je pred nama stupao ljubazni patuljak, uredujući svijet da bude ugodniji za oko, ili je fenomen, kojem smo Bobby i ja bili svjedoci noć prije u jajetu, curio iz zidova te tajanstvene komore. Ne bih stavio novac na patuljka. Mungojerrie je stao na drugoj .stepenici zirkajući niz betonsko stubište, onjuš-kujući zrak naćuljemh ušiju. Zatim je počeo silaziti. Sasha je krenula za mačkom. Stepenice su bile dovoljno široke da dvoje ljudi može lako hodati rame uz rame, pa sam s olakšanjem stao kraj Sashe, sretan da mogu s njom dijeliti rizik isturenog položaja. Slijedio je Roosevelt, pa Doogie s uzijem. Bobby je bio naš oružar na repu, silazeći leđima se postrance vukući uza zid da bi bio siguran da se nitko ne prikrada iza nas. Osim što je bio sumnjivo čist, prvi mz stepenica bio je isti kao i za mog prethodnog posjeta. Goli beton sa svih strana. Ravnomjerno raspoređeni otvori u stropu, koji su nekoć sadržavali električne naprave. Obojana željezna cijev pričvršćena za jedan zid, kao rukohvat. Zrak je bio hladan, zasićen mirisom hmete koja je probijala kroz beton. Kad smo stigli do odmorišta i krenuli prema drugom nizu stepenica, stavio sam jednu ruku na Sashino ratne, zaustavljajući je, a našem sam mačjem izviđaču došapnuo: "Hoa, mače." Mungojerrie je stao na četvrtoj stepenici i, s izrazom iščekivanja, pogledao gore u nas. Na sttopu ispred nas bile su fluorescentne lampe. Budući da nisu bile upaljene, nisu predstavljale opasnost za mene. Ali prije nisu bile ovdje. Bile su iščupane i odnesene kad je Fort Wyvern zatvoren. Ustvari, možda su ovu zgradu očistili do golog betona puno prije nego je baza zatvorena, kad je Tajanstveni Vlak iskočio iz tračnica i prestravio svoje stvoritelje spoznajom da je njihov projekt zaista vukla lokomotiva, ali lokomotiva ludila. Ovdje su prošlo i sadašnje vrijeme postojali istovremeno, a i naša je budućnost bila ovdje, tako je nismo mogli vidjeti. Sve je vrijeme, rekao je pjesnik T. S. El'ot '
260
staln° prisutno, nesmiljeno privodeći kraju ono za Sto vjerujemo da su rezultati našeg djelovanja, ali nad čime nemamo nikakvu kontrolu. Trenutno mi je to Eliotovo mišljenje bilo previše turobno. Dok sam proučavao fluorescentne svjetiljke, pokušavajući zamisliti što bi nas moglo čekati, u mislima S3jn deklamirao početni kuplet prve ikad napisane poezije o Winnie-the-Poohu -„\1edo, koliko god da pokušava/bucmast bez vježbanja završava" — ali A.A. Milne nije mi uspio istjerati Eliota iz misli. Nije više bilo moguće povući se iz opasnosti koja nas je dolje čekala, u ove sablasne zbrke prošlosti i sadašnjosti, ništa više nego što sam se ja mogao vratiti u svoje djetinjstvo. Svejedno, kako bi bilo divno uspuzati pod pokrivače s mojim vlastitim poohom i Tiggerom i praviti se da ćemo nas troje biti prijatelji i kad meni bude sto, a Poohu devedeset devet godina. "U redu", rekao sam Mungojerrieju i nastavili smo se spuštati. Kad smo stigli do sljedećeg odmorišta, koje je bilo kraj vrata, u prvi od tri podzemna nivoa, Bobby šapne: "Buraz," Osvrnuo sam se. Fluorescentne su lampe iznad stubišta iza nas nestale. U betonskom su stropu bile samo prazne udubine iz kojih su bile iščupane svjetiljke i žice. Sadašnje je vrijeme ponovo bilo više sadašnje nego prošlo, bar trenutno. Mrštciri se, Doogie reče: "Šalji me u Kolumbiju kad god hoćeš." "Ili u KalkutU", doda Sasha. U Mnngojcrriejevo ime, Rooseveh reče: "Motamo požuriti. Bit će krvi ako ne požurimo." 1'iedvnt.k-ni neustrašivim mačkom, polako smo sišli niz još četiri niza stepenica do trećeg i posljednjeg nivoa ispod hangara. Ništa \ist- nije uka/.ivalo na postojanje vražića i svarožića dok nismo stigli do dna stubišta. liaš kad se Mungojerrie spremao povesti nas u vanjski hodnik koji okružuje ovaj cijeli ovalni kat, i/.a praga je /.apulsiralo mutno crveno svjetlo koje smo prvi put vidjeli u prizemlju hangara. Trajalo je samo trenutak, a zatim se ponovo spustila tama. Našom se malom grupom pronio opći nemir, uglavnom izražen kletvama, a mačak |e /asiktao. Negdje u ovom pod-podrumu odjeknuli su drugi glasovi, duboki i iskrivljeni. Zvučali su kao glasovi snimljeni na kazeti i puštani presporom brzinom. "Sasha i Roosevelt ugasili su svoje baterije, ostavivši nas u tami. Iza vratnica krvavi je sjaj još jednom bljesnuo, a zatim još nekoliko puta, kao rutirajuća sirena na policijskom patrolnom autu. Svaki je bljesak bio malo duži nego °riaj prije njega, dok se tama u hodniku nije sasvim povukla i konačno potpuno ^-ailadalo jezivo osvjetljenje. Glasovi su se čuli sve jače. Još su bili iskrivljeni ali gotovo razumljivi.
Čudesno, ni tračak zloćudnog crvenog svjetla u hodniku nije probijao u prostor u dnu stubišta, gdje srno se skupili na hrpu. Činilo se da su same vratnice prolaz 261
između dviju realnosti: potpune tame na ovoj strani, crvenog svijeta s one druoe Linija krvavog svjetla duž praga bila je oštta kao rub noža. Kao i gore u hangaru, ovo je isijavanje obasjalo prostor koji je ispunjavalo, ali je slabo osvjetljavalo ono Sto je doticalo: gusta svjetlost, živa od fantomskih oblika i pokreta koji su se mogli uočiti tek krajičkom oka, stvarala je više misterija nego što ih je rješavala. Kraj vrata su prošla tti visoka lika, tamniji smeđi oblici u crvenom svjetlu, možda ljudi, ali moguće i nešto gore. Kad su nam ti likovi ušli u vidokrug, glasovi su se pojačali l postali manje iskrivljeni, a zatim izblijedjeli kad su nam se figure otišavši hodnikom izgubile iz vidokruga. Mungojerrie je orapkao kroz nepostojeća vtata. Očekivao sam da će zacvrčati kao pogođen smrtonosnom ztakorn, nestavši bez traga osim mirisa spaljenog krzna. Umjesto toga, on je postao mali smeđi oblik, izdužen, iskrivljen, teško prepoznatljiv kao mačka iako se moglo razaznati da ima četiri noge, rep i držanje. Isijavanje u hodniku počelo je pulsirati, sad tamnije od krvi, sad crveno-ruži-ćasto, a sa svakom promjenom od tamnog do svijetlog, zgradom se prolamao tut-njajući elektronički bruj, dubok i zlokoban. Kad sam dotaknuo betonski zid, lagano je vibrirao, kao što je vibtirao čelični stup u hangaru. Naglo, svjetlo se u hodniku iz crvenog pretvorilo u bijelo. Pulsiranje je prestalo. Gledali smo kroz vratnice u hodnik koji je bio jarko osvijetljen fluorescentnim pločama sa stropa. Istovremeno s promjenom svjetla, odčepile su mi se uši, kao kad se tlak naglo spusti, a u prostor stubišta navrnuo je topli zrak, donoseći sa sobom trag prodornog mirisa ozona kakav se osjeti u kišnoj noći pted svitanje. Gospodin Mungojerrie bio je u hodniku, ne više smeđa mrlja, zureći u nešto nadesno. Nije stajao na golom betonu nego na čistim bijelim keramičkim pločicama kojih ovdje prije nije bilo. Virnuo sam uz tamne stepenice iza nas, ali one su se činile čvrsto ukotvljene u našem vremenu, u sadašnjosti prije nego u prošlosti. Zgrada nije cijela upadala u faze ulaska i izlaska iz prošlosti; fenomen se odvijao u sumanutom uzorku. Bio sam u iskušenju da pojurim stepenicama što sam brže mogao, u hangar i iz njega u noć, ali prošli smo točku s koje više nije bilo povratka. Prošli smo je onda kad je otet Jimmy Wing ikad je nestao Orson. Prijateljstvo je od nas zahtijevalo da se otputimo s karte poznatog svijeta, u područja koja drevni kartografi nisu mogli ni zamisliti kad su ispisivali tintom one rijeci: Ovdje će hiti čudovišta. Žmirkajući, izvadio sam iz unutarnjeg džepa jakne sunčane naočale i nataknuo ih. Nisam imao izbora nego riskirati da mi svjetlo okupa lice i ruke, ali je svjetlost bila toliko jarka da bi mi natjerala suze na oči. Kad smo oprezno krenuli u hodnik, znao sam da smo bez sumnje zakoračili u prošlost, u vrijeme kad ovo mjesto još nije bilo zatvoreno, ptije nego li su bili uklonjeni svi dokazi. Vidio sam plastičnu ploču za raspored na jednom zidu, oglasnu ploču i dvoja kolica na kojima su bili nekakvi čudni instrumenti.
'limij.ivi) bruj.inji; nije utihnulo s nestankom crvenog svjetla. Pretpostavljao ,_mi da je to /vuk jajeta u punom pogonu. Činilo se da mi probada uši, buši luba-flju i vibrira direktno na površini mozga. Na sobama su se sada pojavila metalna vrata koja su se otvarala u unutarnji zid zakrivljenog prolaza, a najbliža su bila širom otvorena. U maloj sobi iza njih bila su dva stolca ispred komplicirane kontrolne ploče, gotovo pa nalik na mikserski pult kakav koriste tehničari na radio postajama. Na jednom kraju ove ploče stajala je limenka Pepsi-Cole i vrećica čipsa, dokazujući da čak i arhitekti sudnjega dana tu i tamo nešto pregtizu i osvježe se napitkom. S desne strane stubišta, dvadesetak metara dalje hodnikom, tri su se muškarca kretala od nas, nesvjesni da smo iza njih. Jedan je na sebi imao traperice i bijelu košulju zavrnutih rukava. Drugi je bio u tamnom odijelu, a treći je imao platnene široke kaki hlače i laboratorijsku kutu. Hodali su stisnuti na kupu, pognutih glava kao da o nečemu raspravljaju, ali nisam im mogao čuti glasove od pulsirajućeg elektroničkog bi ujanja. Ovo su zasigurno bila tri smeđa lika koja su prošla kraj stubišta u mutnoj crvenoj svjetlosti, tako nejasni i iskrivljeni da ustvari nisam mogao biti siguran da su ljudski. Bacio sam pogled nalijevo, zabrinut da bi se netko drugi mogao pojaviti i ugledavši nas podići uzbunu. Međutim, hodnik je trenutno cijelom dužinom bio prazan. Mungojerrie je još promatrao sve udaljeniji trio, očito nesklon da nas povede dalje dok ne zakrenu zavojem dugog hodnika, u obliku trkaće staze, ili ne udu u jednu od soba. Ovaj je tavni dio bio dug sto pedeset metara, od zavoja do zavoja, i ostalo |e još najmanje četrdeset pet metara pred onom trojicom prije nego li nam zamaknu iz vida. Bili smo opasno izloženi. Trebali smo se povući dok osoblje Tajanstvenog Vla-•ka ne nestane. Osim toga, već sam bio živčan zbog količine svjetla koje mi je čeki-čalo lice. Privukao sam Sashinu pozornost i pokazao prema stubištu. Razrogačila je oči. Prateći njezin pogled vidio sam da su prilaz stepenicama zapriječila vrata. Kad smo stajali s one strane, u stubištu, nije bilo vrata; gledali smo izravno u crveni - a onda u fluorescentno svjetlo uronjeni — hodnik. Odande smo ovamo prešli bez prepreka. S ove je strane, međutim, prepreka postojala. Brzo sam krenuo prema vratima, naglo ih orvono i gotovo prešao prag. Srećom, zastao sam kad sam osjetio krivost tame iza njih. Spuštajući naočale niz nos, vireći iznad okvira, očekivao sam mrak okružen betonskim zidovima i stepenice koje vode prema gore. Umjesto toga, ispred mene je bilo jasno noćno nebo, niske zvijezda i mjesecprivjesak. Ovaj je nebeski krajolik bio jedino što je bilo na mjestu na kojem su prije bile stepenice, kao da su se vrata sada otvarala visoko iznad Zemljine atmosfere, u interplanetarnom prostoru, daleko od najbliže pekarnice. Ili su se možda otvarala u vrijeme kad Zemlja nije više postojala. Iza praga nije bilo nikakvog poda, ničega osim praznog prostora zakićenog
262
263
preostalim zvjezdanim draguljima, hladna i beskrajna provalija tik do jarko osvijetljenog hodnika u kojem sam stajao. Raljasta, Zatvorio sam vrata. Čvrsto sam prigrabio sačmaricu objema rukama ne zato što sam je kamo upotrijebiti nego sto je bila stvarna, ćvtsta i postojana, sidro n ovom rnoru čudnosti. Sasha je sad bila neposredno iza mene. Kad sam se okrenuo prema njoj, znao sam da je vidjela istu nebesku panoramu koja me potresla. Njezine su sive oči bile jasne kao i uvijek, ali su bile tamnije nego prije. Doogic nije vidio nemogući prizor, jer je držao uzi spreman i promatrao trojicu na odlasku. Mršreći se, stojeći šaka ćvtsto stisnutih kraj tijela, Roosevelt je proučavao mačka. Sa svojeg mjesta ni Bobby nije mogao vidjeri kroz vrara, ali je znao da je nešto krivo. Lice mu je bilo o'/.biljno kao u '/.eca koji u kuharici čita recept za gulaš od kunića. Mungojerrie je bio jedini od nas koji nije izgledao kao da će iz njega svaki tren iskočin zapletene opruge kao na prenavijenu satu s kukavicom. Pokušavajući ne razmišljati o onome što sam vidio i/a vrata stubišta, pitao sam se kako će mačka naći Orsona i klince ako su oni na mjestu u sadašnjem vremenu dok smo mi zapeli ovdje u prošlosti. Ali tada sam shvatio, ako smo mi mogli prijeći iz jednog vremenskog razdoblja u drugi, biti zarobljeni u vremenskim mijenama, ro su mogli i moj četveronožni brat i djeca. Svejedno, po svim pokazateljima, mi nismo zapravo otputovali natrag u vremenu. Prije su se prošlost i sadašnjost — a možda i budućnost — događale istovremeno, čudesno stiješnjeni zajedno onom silom ili energetskim poljima koje su proizveli motori u jajetu. I vjerojatno to nije bila samo jedna noć iz prošlosti koja je krvarila u sadašnjost; možda smo doživljavali trenutke različitih dana i noći kad je jaje bilo u pogonu. Ona trojica još su hodala. Laka koraka. Bez žurbe. Ritmičko jačanje i povlačenje elektroničkog zvuka počelo je čudno psihološki djelovati na mene. Preplavio me lagani osjećaj vrtoglavice i činilo mi se da se hodnik - cijeli ovaj podzemni kat — okreće kao vrtuljak u lunaparku. Moj je pritisak na saćmarici bio prejak. Stiskao sam obarač neoprev.no jako. Zato sam prebacio prst na zaštitni obruč oko obarača. Boljela me glava. Tomu razlog nije bio to što me kod Stanwykovih izubijao otac Tom. Mozak mi je bio naručen od udaranja vremenskih paradoksa, od nastojanja da osmislim ono šro se događalo. To je zahtijevalo ralent za matematiku i teoretsku fiziku; ali iako sarn u stanju srediti svoju čekovnu knjižicu, nisam od majke naslijedio ljubav za matku i znanosr. U najopćenitijem smislu razumijem teoriju poluge koja objašnjava funkcioniranje otvarača za boce, zašto skok s visoke zgrade v.bog gravitacije nije dobra ideja i zašto će zatrčavanje glavom u zid od cigala imati
jnali učinak na cigle. Inače, vjerujem da se svemir sam efikasno održava, a da ga ja ne rnoram razumjeti, što je otprilike i moj stav prema električnim brijačima, ručnim jatovima, strojevima za pečenje kruha i drugim mehaničkim pomagalima. Jedini način da se nosi s ovim događajima bio je da ih se tretira kao nadnaravne pojave, prihvari kao što biste mogli prihvatiti fenomen poltergeista - lebdeći stolci, iznenadno padanje sitnih predmeta, vrara koja zatvaraju nevidljive prisurno-Sn - ili sablasnu pojavu raspadajućeg i poluprozirnog lesa koju sre načas ugledali pri njezinoj ponoćnoj šernji grobljem. Previše razmišljanja o energetskim poljima koja skreću vrijeme i vremenskim paradoksima i promjenama realnosti, nastojeći im shvatiti logiku, samo bi me izludilo kad sam očajnički trebao biti hladne glave. Miran. Prema tome, ova je zgrada samo začarana kuća. Naša je najbolja šansa da pronađemo put ktoz njezine mnogobrojne sobe i natrag u utočište s one strane sablasne zone bila da se sjetimo da ti duhovi ne mogu nauditi osim ako im sam daš moć da te ozlijede, osim ako ne nahraniš njihovu supstanciju svojim strahom. To je klasična teorija, dobro poznata spiritualistima i istjerivačima duhova diljem svijeta. Mislim da sam to pročitao u nekom srripu. Tri su duha bila tek petnaestak metara od krivine koja će ih konačno sakriti od naših pogleda, za jednim lukom dugog hodnika u obliku trkaće staze. Stali su. Stajali su skupljenih glava. Razgovarali nadjačavajući pulsirajuću buku koja je odjekivala zgradom. Sablast u Trapericama i bijeloj košulji okrenula se prema jednim vratima i otvorila ih. Zatim su preosrala dva priviđenja - onaj u odijelu i onaj u kaki hlačama i labo-rarorijskoj kuti - nastavila prema kraju hodnika. Otvarajući vrata prva prikaza nas je vjerojatno vidjela perifernim pogledom. Okrenuo se prema nama, kao da je on vidio duhove. Napravio je nekoliko koraka prema nama, ali se zatim zaustavio, možda zato što je uočio naše oružje. Viknuo je. Riječi mu nisu bile jasne, ali nije predlagao rurisrički obilazak i besplatan ručak u kafeteriji. Svejedno, nije vikao nama, nego paru prikaza koje su išle prema zavoju hodnika. Naglo su se okrenuli i minuli u nas kao da su zapanjeni mornari koji zure u ave-tinjski brod Mane Celeste dok on tiho klizi u izmaglici kraj njih. Presrravili smo ih jednako kao što su om bili presrravili nas. Onaj u odijelu očito nije bio samo dobro obučeni znanstvenik ni službenik projekta, a sasvim sigurno ne Jehovin svjedok koji pokušava prodati časopis Kula Stražara na ne gostoljubivu mjestu, jer je izvukao pištolj iz futrole ispod sakoa. Podsjetio sam se da nam duhovi ne mogu nauditi osim ako im damo tu moć nraneći ih našim strahom — a zatim sam se zapitao odnosi li se ovo pravilo na mjesta koja vrve duhovima. Zaželio sarn da se sjećam u
kojem sam stripu naletio na ovu rnudrost jer ako je ta informacija bila u Pričama iz kripte, mogla bi biti i istinita, ah ako je bila iz nekog broja 264
avantura Paje Patka, onda sam najebao. 265
Umjesto da orvori vatru na nas, naoružana se prikaza progurala kraj svoja dva fantomska prijatelja i nestala kroz vrata koja je otvorio onaj u trapericama. Vjerojatno je trčao dohvatiti telefon da pozove osiguranje. Bili smo blizu toga da nas smlave, pometu, spreme u vreće i sravc van da nas pokupi kamion sa smećem Oko nas, hodnik je uzdrhtao a stvari se promijenile. Bijele keramičke pločice ispod nas brv.o su iščezavale, ostavljajući nas na golom betonu, iako pod nogama nisam osjetio da se išta miče. Tu i tamo duž hodnika ostali su popločani dijelovi, bez oštro definiranih rubova, ukrašavajući beton kao da su naširoko razbacane lokve prošlosti koje još nisu isparile s poda sadašnjosti. Otvori soba duž unutarnjeg zida u hodniku nisu više imali vrata. Sjene su se uskomešale jer su sa stropa počele nestajat! fluorescentne ploče. Ipak, u neravnomjernom uzorku, nekoliko je svjetiljki ostalo, osvjetljujući naširoko odvojene dijelove hodnika. Skinuo sam svoje sunčane naočale i stavio ih u džep kad je plastična ploča za ispisivanje rasporeda nestala sa zida. Oglasna ploča još je visila nepromijenjena. Jedna kolica na kotačićima iščezla su pred mojim očima. Druga su ostala, iako su neki od čudnih instrumenata poslaganih na njima postajali prozirni. Duh u trapericama i duh u bijeloj kuti sada su zaista izgledali kao duhovi, tek ektoplazmička bića koja su se /grušala iz izmaglice. Oklijevajući su krenuli prema nama, zatim potrčali, možda zato što smo i mi iščezavali iz njihovih pogleda jednako kao Što su oni nestajali iz naših. Prešli su tek polovicu udaljenosti između nas prije nego su nestali. Odijelo s pištoljem vratilo se iz ureda u hodnik, obavijestivši sigurnost o Vikinzima u kombinezonima i navali mačaka, ali ono je sada bilo tek najprozirnija sablast, svjetlucavo priviđenje. Dok je podizalo svoje oružje, napustilo je netragom sadašnje vrijeme. Pulsirajuća elektronička buka bila je barem dvostruko tiša nego kad je bila u punoj snazi, ali kao i neke svjetiljke i podne ketamičke pločice nije sasvim nestala. Nikome od nas nije laknulo zbog ovog povlačenja. Umjesto toga, kad se prošlost povukla u prošlost kamo i spada, obuzeo nas je još jači osjećaj da moramo požuriti. Gospodin Mungojerrie bio je vraški u pravu: ovo se mjesto raspadalo. Rezidualni efekt Tajanstvenog Vlaka zadobivao je snagu, braneći se sam sobom, šireći se izvan jajeta, sve brže prožimajući zgradu. Nismo mogli znaci krajnji učinak, ali bilo je sigurno da će biti katastrofalan. Mogao sam čuti kako sat otkucava. A to nije bio onaj iz svežderavog krokodila Kapetana Hooka, nego pouzdani sat mojeg instinkta koji mi je govorio da je odbrojavanje do uništenja kratko. Kad su duhovi nestali, mačak se bacio u akciju, otapkavši do obližnjeg otvora za dizalo. "Dolje", preveo je Roosevelt. "Mungojerrie kaže da moramo ići još dolje." "Ispod ovog nivoa nema ničega", rekao sam, dok smo se svi skupljali
oko lito.-"Na najnižem smo katu."
Mačak je uperio svoje sjajne eelene oči u mene, a Roosevelt je rekao: "Ne, još su tri nivoa ispod ovoga. Oni su zahtijevali još veći stupanj osiguranja nego ovi ka-[ovi, pa su bili skriveni." Za mojih istraživanja nikad mi nije palo na pamet pogledati u otvor lifta da vidim je li opsluživao skrivena područja kojima se nije moglo prići stubištu. Roosevelt reče: "Na niže nivoe može se doći... iz jedne druge zgrade u bazi, Itroz tunel. Ili ovim dizalom. Stepenice ne idu tako duboko." Ovaj razvoj događaja predstavljao je problem, jer otvor lifta nije bio prazan. Nismo se mogli jednostavno spustiti servisnim Ijestvama i otići kamo nas je Mun-oojerrie uputio. Poput razbacanih keramičkih pločica, poput nekoliko preostalih fluorescentnih ploča, i poput tišeg ah još uvijek zlokobnog elektroničkog brujanja koje je pulsiralo zgradom, prošlost je još tvrdokorno držala kontrolu nad liftom. Otvor su zakrivala vrata od dvije pomične ploče od nehrdajućeg čelika i najvjerojatnije je iza njih čekala kabina lifta. "Gotovi smo ako ostanemo ovdje", predviđao je Bobby, posegnuvši rukom za tipkom za poziv lifta. "Čekaj!" upozorio sam, zaustavivši mu ruku prije nego je mogao obaviti što je naumio. Doogie reče: "Chris, Bobstet je u pravu. Ponekad je sreća na strani odvažnih." Zavrtio sam glavom. "Sto ako uđemo u lift, a kad se vrata zatvore prokleta stvar potpuno nestane ispod nas kao što su nestale keramičke 266
pločice na podu?" "Onda padnemo na dno otvora", pretpostavila je Sasha, ali nije se činilo daju je to nešto uznemirilo. "Neki bi od nas mogli polomiti članke", predvidio je Doogie. "Ne neophodno svi. Vjerojatno je visoko kojih dvanaest metara, gadan pad, ah se da preživjeti.f Bobbv, obožavatelj crtica o PticiTrkačici, teče: "Buraz, mogli bismo si priuštiti totalni gospodin Kojot doživljaj." "Moramo krenuti", upozorio je Roosevelt dok je Mungojerrie nestrpljivo grebao po vratima od nehrdajućeg čelika koja su ostajala tvrdoglavo čvrsta. Bobbyjc pozvao lift. Dizalo je krenulo prema nama. Uz oscilirajući elektronički bruj koji je nastavljao odjekivati zgradom, nisam mogao odrediti penje li se lift ili spušta. Hodnik je uzdrhtao. Pločice na podu počele su se ponovo pojavljivati pod mojim nogama. Vrata su se lifta polako, polako otvorila. Na stropu hodnika ponovo su se pojavile fluorescentne ploče i pred blještavi-lom sam stisnuo oči. Lift je bio pun mutne crvene svjetlosti, što je vjerojatno značilo da mu je unutrašnjost bila ispunjena različitim vremenom nego ono mjesto — ili mjesta — na kojem smo bili mi. U liftu su bili putnici, mnogo njih. Odmakli smo se od vrata, očekujući probleme. 267
U hodniku je pulsirati je postalo glasnije. Mogao sam razaznati nekoliko nejasnih, iskrivljenih, smeđih likova u liftu, a[; nisam mogao vidjeti tko su ili što oni bili. Začuo se pucanj, zatim još jedan. Na nas su pucali, ne iz lifta nego s drugog kraja hodnika gdje je, ranije, kujin sin u odijelu na nas potegao pištolj. Bobbv je bio pogođen. Ncšco mi je poprskalo lice. Bobby se zanjihao unatrag a puška mu je poletjela iz ruku. Padao je kao u usporenom filmu kad sam shvatio da mi po licu pada vruća krv. Bobbvjeva krv. Isuse Bože. JoS dok sam se okretao prema izvoru paljbe, ispraznio sam svoju pušku i smjesta stavio novi šaržer. Umjesto tipa u odijelu tamo su bila dva čuvara koje dosad nismo vidjeli. Uniforme, ali ne vojne. Nikakvo osiguranje za koje sam ja znao. Policija projekta. Sigurnost Tajanstvenog Vlaka. Predaleko da bi ih vatra n. moje puške bilo što osim živcirala. Još se jedan dio prošlosti otjelovio oko nas i kad je Bobbv pao na pod i odskočio, Doogie je ispalio iz uzija. Automatski je pištolj okončao sukob naglo i potpuno. S mučninom sam odvratio pogled od dvojice mrtvih čuvara. Vrata lifta zatvorila su se prije nego li je bilo tko izašao iz krcate kabine. Bilo je sigurno da će pucnjava opet privući osiguranje. Bobby je ležao na leđima. Po bijelim je keramičkim pločicama oko njega bila poprskana krv. Previše krvi. Sasha se nagnula nad njega s lijeve strane. Ja sam mu kleknuo s desne. Rekla je: "Jedan pogodak." "Kresnuo me", reče Bobby, što je na stirfcrskom značilo da ga je val jako udario. "Drži se", rekao sam. "Totalno sam slupan", rekao je i zakašljao. "Ne totalno", inzistirao sam, užasnuti]i nego ikada, ali odlučan da to ne pokažem. Sasha je otkopčala havajku, zadjenula prste u metkom probušenu tkaninu Bobbvjeva crnog pulovera i strgnula mu majicu da bi otkrila ranu na njegovu lijevom ramenu. Rupa je bila prenisko na ramenu, previše nadesno, nešto što biste nazvali ranom u prsa, ne u rame, ako ste htjeli biti iskreni, što ja, tako mi Boga, nisam namjeravao biti. "Rame", rekao sam mu. Pulsirajući se elektronički zvuk gubio, keramičke su pločice ispod Bobbvja izblijedjele, odnoseći sa sobom krvave mrlje, a fluorescentne ploče iznad nas počele su nestajati, iako ne sve. Prošlost se ponovo predavala sadašnjosti, ulazeći u novi ciklus, zbog čega smo možda imali minutu, dvije prije nego se pojave drugi uniformirani i naoružani abnormalci. 268
Iz rane je navirala gusta krv, tako jarko crvena da je bila gotovo crna. Nismo jnofli ništa napraviti da zaustavimo taj tip krvarenja. Ni podvezivanje ni kompresi-ranje ne bi pomoglo. Ni hidrogen peroksid, urrljavanje alkohola, Neosporin, ni zavoji od gaze, čak i kad- bismo imali sve te stvari. "Gadljivo", rekao je. Bol je isprala njegovu uobičajenu preplanulost, ostavljajući ga ne bijelog nego žutog kao od žutice. Nije dobro izgledao. U hodniku je ostalo još manje fluorescentnih rasvjetnih tijela, a neujednačeno je brujanje bilo tiše nego za prethodnog ciklusa. Poboiao sam se da će prošlost potpuno iščeznuti iz sadašnjosti, ostavljajući nas praznim otvorom lifta. Nisam bio siguran da možemo nositi Bobbyja uz šest nizo-stepenica a da mu ne naškodimo još više. Uspravivši se, pogledao sam Doogieja čiji me je ozbiljan izraz lica izludio, jer će Bobby biti dobro, kvragu. Mungojerrie je ponovo zagrebao po vratima lifta. Roosevelt se ili ravnao mačkovom željom ili slijedio moje vlastito razmišljanje jer je uzastopno palcem pritiskao gumb za pozivanje lifta. Na pokaznoj ploči bila su samo četiri kata - P, Po-1, Po-2 i Po-3, iako smo znali da ih je sedam. Lift je navodno bio na prvoj razini, P za prizemlje, što je bio hangar iznad ovog podzemlja. "Daj, daj", mrmljao je Roosevelt. Bobby je pokušao dignuti glavu da izvidi situaciju, ali ga je Sasha nježno pritisnula natrag, s jednom rukom na njegovu čelu. Mogao bi doživjeti šok. U idealnim uvjetima, njegova bi glava trebala biti niže nego ostatak tijela, ali nismo imaii ništa cime bismo mogli podignuti njegove noge i donji dio tijela. Šok ubija jednako sigurno kao i meci. Usne su mu bile plavkaste. Nije li to rani simptom šoka? Lift je bio na Po-1, prvom podrumu ispod hangara. Mi smo bili na Po3. Mungojerrie je nepomično gledao u mene kao da mi govori: Upozorio sam te. "Drek mačke /naju", rekao sam mu ljuto. Na moje i'/.nenadenje, Bobby se nasmijao. Bio je to slabašan smijeh, ali je sve jedno bio smijeh. Je li bilo moguće da umire ili čak pada u šok ako se smijao? Mo žda će sve biti u redu. ., lovite me Pollyana Hucklcberry Holly Golightly Snow. Lift je stigao do Po-2, jedan kat iznad nas. Podigao sam pušku, za slučaj da su u liftu bili putnici, kao što su očito bili prije. Pulsirajući bruj strojeva u jajetu - ili nekih drugih paklenih mašina koje su stvarale tu buku - postao je glasniji. "Bolje da požurimo", reče Doogie jer to nije bio dobar trenutak da prošlost ponovo uplovi u sadašnjost, mogla bi sa sobom naplaviti nekoliko ljutih naoružanih muškaraca. s v a
269
Life se zaustavio na Po-3, našem katu. Hodnik oko mene je bio sve svjetliji. Dok su se vrata lifta počela otvarati, očekivao sam da ću unutra vidjeti gustu crvenu svjetlost, a onda sam se iznenada prepao da ću se suočiti s nemogućim pode. dom na zvijezde i hladni crni prostor koji sam vidio iza vrata stubišta. Lift je bio samo lift. Prazan. "Kreći!" požurivao je Doogie. Rooscvclt i Sasha već su podigli Bobbvja na noge, praktički ga noseći između sebe, dok su pokušavali minimaJizirati opterećenje na njegovu lijevom ramenu. Ja sam držao vrata lifta i kad su pronijeli Bobbvja ktaj mene, lice rnu se iskrivilo u agoniji. Ako se spremao vrisnuti od boli, suspregnuo je vrisak i umjesto toga procijedio: vCarpe cerevisi." "Pivo kasnije", obećao sam. "Pivo sad, razvramiče", zasoptao je. Skidajući svoj ruksak, Doogie nas je slijedio u veliki lift, u koji je vjerojatno stalo petnaest osoba. Lift se nakratko zanjihao i za tresao kao da se prilagodio njegovoj težini, a svi smo pokušali ne stati na Mungojemeja. "Gote i van", rekao sam. "Dolje", usprotivio se Bobby. Kontrolna ploča nije imala tipke za tri kata koja su navodno ležala ispod nas. Neoznačeni prorez za magnetsku karticu ukazivao je kako je netko s pravovaljanom dozvolom osiguranja mogao reprogramirati postojeće gumbe da bi dosegao niže terene. Mi nismo imali karticu. "Nema načina da se spustimo niže", rekao sam. "Uvijek ima načina", prigovorio je Doogie, rovareći po svom ruksaku. Hodnik |e bio sasvim svijetao. Sad već glasno, pulsiranjc se pojačalo. Vrata lifta su se zatvorila, ali nismo nikamo krenuli, a kad sam posegnuo za P tipkom, Doogie me lupnuo po ruci kao da sam dijete koje je bez pitanja posegnulo za keksima. "Ovo je ludo", rekao sam. "Radikalno", složio se Bobby. On se naslonio na stražnju plohu lifta, a Sasha i Roosevelt su ga pridržavali. Sada je bio siv. Rekao sam: "Buraz, ne trebaš biti junačina." "Je, moram." "Ne, ne moraš!" "Kahuna." "Sto?" "Ako sam Kahuna, ne mogu biti cendralo." "Ti nisi Kahuna." "Kralj surfa", rekao je. Kad je ovaj put zakasljao, na usnama su mu se pojavili mjehurići krvi. 270 \
Očajan, obratio sam se Sashi: "Nosimo ga gore i van odavde, ovaj tren." Iza mene se začuo škljocaj i zatim škripavi zvuk. Doogie je provalio bravu na kontrolnoj'ploči i otvorio je, otkrivajući žice. "Koji kat;" pitao je. "Mungojerrie kaže-skroz dolje", savjetovao je Roosevelt. Protestirao sam: "Orson, klinci - ne znamo čak ni jesu li živi!" "Živi su", rekao je Roosevelt. "Mi to ne znamo." "Znamo." Okrenuo sam se Sashi u želji za podrškom. "Jesi li i ti jednako luda kao i oni?" Nije nišu odgovorila, ali sažaljenje u njenim očima bilo je tako strašno da sam morao odvtatiti pogled. Ona je znala da smo Bobby i ja bliski koliko to samo prijatelji mogu postati, da smo braća po svemu osim po krvi, bliski kao jednojajčani blizanci. Znala je da će kad Bobby umre umrijeti dio mene, ostavljajući prazninu koju čak ni ona neće nikada moći ispuniti. Vidjela je moju ranjivost; ona bi učinila bilo Što, bilo što, bilo što da može spasiti Bobbvja, ali nije mogla učiniti ništa. U njezinoj sam bespomoćnosti vidio svoju vlastitu bespomoćnost, koju nisam mogao podnijeti. Spustio sam pogled na mačka. Na trenutak sam htio zgaziti Mungojerrieja, istisnuti život iz njega, kao da je on odgovoran za to što smo ovdje. Pitao sam Sashu je li jednako luda kao i ostali; zapravo, ja sam bio taj koji je pošandrcao, uzdrman čak i samom pomišlju da bih mogao izgubiti Bobbyja. Lift se uz trzaj počeo spuštati. Bobby je zaječao. Rekao sam: "Molim te, Bobby." "Kahuna", podsjetio me. "Nisi ti Kahuna, ti blentonc." Glas mu je bio tanak, dthtav: "Pia misli da jesam." "Pia je neodlučna praznoglavka." "Ne vrijeđaj mi ženu, buraz." Stali smo na sedmom i zadnjem katu. Vrata su se otvorila u tamu. Ali to nije bio pogled na zvjezdani prostor, samo mračna prostorija. S Rooseveltovom sam baterijom poveo ostale iz lifta u hladno, vlažno predvorje. Ovdje dolje, neujednačeno je elektroničko brujanje bilo prigušeno, jedva čujno. Položili smo Bobbvja na leda, s lijeve strane lifta. Pod njega smo stavili moju i Sashlnu jaknu, da ga, koliko je moguće, izoliramo od betonskog poda. Sasha je proprčkala po kontrolnim žicama i privremeno onesposobila lift, tako da bude tu kad se vratimo. Naravno, ako prosio vrijeme potpuno prijeđe u sadašnje odnoseći sa sobom i lift, morat ćemo se uspeli. Bobby se nije mogao penjati. A nikad ga nećemo moći odnijeli po servisnim Ijestvama, ne u ovom stanju. Nemoj misliti o tome. Dubovi ti ne mogu nauditi ako ih ne hraniš svojim strahom, a loše se stvari neće dogoditi ako ne budeš mislio na njih. 271
Očajnički sam se hvatao svih sredstava zaštite koje pruža djetinjstvo. Doogie je ispraznio svoj ruksak. Uz Rooseveltovu pomoć smotao je praznu vreću i nagurao je ispod Bobbvjevih kukova, barem mu malo, iako nedovoljno, po_ dižući cijelo. Kad sam stavio bateriju kraj Bobbvja, rekao je: "Vjerojatno će biti sigurnije u mraku, buraz. Svjetlo bi moglo privući pažnju." "Ugasi ga ako nešto čuješ." "Ti ga ugasi prije nego odeš", rekao je. "Ja ne mogu." Kad sam mu uzeo ruku, šokirala me slabost njegova stiska. Doslovno nije imao snage držati bateriju. Nije imalo smisla ostavici mu pušku za samoobranu. Nisam znao što da mu kažem. Nikad prije nisam ovako ozbiljno ostao bez teksta pred Bobbyjem. Činilo mi se da su ml usca puna zemlje, kao da već ležim u svom vlastitom grobu. "Drži", reče Doogie pružajući mi par prevelikih zaštitnih naočala i neobičnu bateriju. "Infracrvene naočale. Izraelska otpisana vojna oprema. Infracrvene baterije." "Za šco?" "Tako da nas ne vide kad dolazimo." "Tko?" "Tkoeod da drži klince i Orsona." G Buljio sam u Doogieja Sassmana kao da je Viking s Marsa. Bobbyjevi su zubi zacvokotali kad je rekao: "A dečko je i majstor plesnjaka." Tutnjava se pojačala, kao da nad nama prolazi ceretni vlak, a pod se ispod nas zatresao. Postupno, zvuk je utihnuo, a trešnja prestala. "Bolje da krenemo", reče Sasha. Ona, Doogie i Roosevelt već su imali naočale na glavi, iako podignute na čelo umjesto na očima. Bobby je sklopio oči. Uplašen, rekao sam: "Hej." "Hej", odgovorio je, ponovo me pogledavši. "Slušaj, ako mi umreš", rekao sam, "onda si kralj scronja." Osmjehnuo se. "Ne brini. Ne bih ti htio preoteti naslov, buraz." "Brzo ćemo se vratiti." "Bit ću ovdje", uvjeravao me, ali mu je glas bio tek šapat. "Obećao si mi pivo." Oči su mu bile neizrecivo mile. Mogli smo toliko coga reći. Ništa nismo mogli izgovoriti. Čak i da smo imali obilje vremena, ne bih mogao izreći ništa od onoga što mi je bilo na srcu. Ugasio sam njegovu bateriju, ali sam je ostavio kraj njega. Tama je obično bila moj prijatelj, ali mrzio sam ovo gladno, hladno, zahtjev--no crnilo. 272
Čudnovate naočale imale su traku na čičak. Ruke su mi se tako tresle da mi je trebalo neko vrijeme da ih namjestim na glavu, a zatirn sam spustio leće na oči. Doogie, Roosevelt i Sasha već su upalili svoje infracrvcne baterije. Bez naočala nisam mogao vidjeti svjetlosne valove, ali sad se prostorija otkrivala u raznim sjenama i jačinama zelene boje. Pritisnuo sam tipku na svojoj bateriji i prešao zrakom preko Bobbvja Hallowaya. Ležeći nauinak, s rukama na podu kraj sebe, obasjan zelenim svjetlom već je izgledao kao duh. "Košulja ti stvarno ludo izgleda na ovom svjetlu", rekao sam. "Da?" "Krvavo." Ponovo se začula tutnjava teretnog vlaka, glasnije nego prije. Čelične i betonske kosti zgrade strugale su jedne o druge. Mačak, kojemu nisu trebale posebne naočale, poveo nas je iz predvorja. Slijedio sam Roosevelta, Doogieja i Sashu koji su izgledali kao tri zelena duha zarobljena u katakombi. Najteža stvar koju sam u životu morao napraviti - teža od odlaska na pogreb moje majke, teža od sjedenja uz samrtnu postelju mojeg oca - bila je ostaviti Bobbvja samoga. 273
25 Iz predvorja se spuštao tunel petnaest metara dug i tri metra u promjeru. Nakon što smo stigli do kraja, slijedili smo potpuno horizontalan ali divlje zavojiti pur, a na svakom su zavoju arhitektura i mehanička oprema napredovale od zanimljivog pre-ko čudnog do nenormalnog. U prvom su prolazu zidovi bili betonski, ali se činilo da su u svakom sljedećem tunelu, iako načinjeni od armiranog betona, zidovi bili presvučeni metalom. Čak i na neadekvatnom infracrvenom sv|etlu, uočio sam dovoljno razlike u izgledu tih zakrivljenih površina da sam mogao biti siguran da se metal od vremena do vremena mijenjao. Pretpostavljao sam da bih, da podignem naočale i upalim običnu UV bateriju, vidio čelik, bakar, mjed .i ni/, slitina koje ne bih mogao identificirati bez diplome iz metalurgije. Najveći od ovih metalom obloženih tunela bio je promjera otprilike dva i pol metra, no prošli smo i nekima koji su bili upola manji od toga, kroz koje smo morali pu*/.ati. U zidovima tih cilindričnih putova bili su nebrojeni manji otvori; neki promjera pet do sedam centimetara, drugi više od pola metra; ispitivanje infracrve-nim baterijama nije otkrilo ništa više nego što bi se vid|elo vireći u ci|ev odvoda ili cijev puške. Mogli smo biti unutar ogromnog, neshvatljivo eJaboriranog seta rashladnog urečtaja, ili istraživati vodeinstalacije koje su opsluživale sve palače svih bogova svih antičkih mitova. Neupitno, nekoć je ovaj kolosalni labirint nešto plavilo: tekućina ih plin. Prošli smo kraj mnogih pritoka, u kojima su bile usidrene turbine s propelerima koje mora da je pokretalo ono što je teklo tim sustavom. Na mnogim su križanjima stajali razni tipovi divovskih električno kontroliranih zaklopaca spremni da prepriječe put ili preusmjere tijek ktoz ove itigijske mračne kanale. Sve te vratnice zaklopaca bile su u otvorenim ili poluotvorenim položajima; ali kako smo prolazili kroz svaki novi odsječak, brinulo me da ćemo, ako se /atvore, ostati ovdje zarobljeni. Ovi tuneli nisu bili ogoljeni do samog betona kao sve sobe i hodnici na prva tri kata ispod hangara. Posljedično, budući da nije bilo vidljivih izvora svjetla, pretpostavio sam da su radnici ko|i su servisirah sustav uvijek sa sobom nosili lampe. Na mahove je ovim čudnim autoputovima navirao propuh, ali je većim dijelom atmosfera bila nepomična kao ispod zvona. Dvaput sam uhvatio miris tinjaj11" ćeg ugljena, ali je inače zrak odisao tek laganim trpkim mirisom nalik na jod, iak° to nije bio jod, koji je konačno ostavljao gorak okus i lagano mi peckao nazalne opne.
Tutnjava nalik na prolaz vlaka nadolazila je i odlazila, svaki put rrajuti sve dulje, dok je tišina između tih navala zvuka bila sve kraća. Sa svakom tutnjavom očeki-vao sam da se sruši sirop, pokapajući nas bespovratno kao što rudari povremeno budu zatrpani u žilama antracita. S vremena na vrijeme tunclskim se zidovima spiralno prolamao još jedan jezivi zvuk, vriskavo naričući, a koji mora da je proizvodio neki stroj Sto se napinjao do samouništenja ili je ovim putovima puzalo stvorenje koje nikada prije nisam čuo i za koje sam se nadao da ga nikada neću ni sresti. Othrvao sam se napadu klaustrofobije, zatim ohrabrio novi napad pitajući se ;esmo li u šestom ili sedmom krugu Pakla. Ali nije li sedmi bio Jezero kipuće krvi? Ili to dolazi poslije Usijane pustinje? Ni jezero krvi ni užarene pješčane pustare ne bi bile zelene, a ovdje je sve bilo neumorno zeleno. Svejedno, Niži Pakao nije mogao biti daleko, treba samo proći kraj zalogajnice koja poslužuje isključivo paukove i škorpione, skrenuti iza ugla kod dućana muškom odjećom koji nudi trnovite košulje i cipele s umecima od oštrica brirvi. Ili ovo možda uopće nije bio Pakao; možda smo samo u kitovu trbuhu. Mislim da sam malo šiznuo - a zatim se oporavio - prije nego smo stigli do našeg o d te d išta. Sasvim sigurno, bio sam potpuno izgubio osjećaj za vrijeme i bio sam uvjeren da nama upravlja sat Cistilišta, na kojemu se kazaljke okreću a da se nikada stvarno ne pomaknu. Danima kasnije, Sasha će tvrditi da smo u tim tunelima proveli manje od petnaest minuta. Ona nikada ne laže. A ipak, da me pokušala uvjeriti da će naša ruta trajati samo Četvrt sata kad smo se konačno pripremili za povratak istim putem kojim smo došli, pretpostavio bih da smo u krugu Pakla rezerviranog za patološke lažljivce. Konačni prolaz - koji će nas dovesti do otmičara i njihovih talaca - bio je jedan od većih tunela i kad smo u njega ušli, otkrili smo da su abnormalci - ili bar jedan od njih - uredili fino postavljenu galeriju nastranih postignuća. Za zakrivljeni metalni zid bili su zalijepljeni novinski članci i nekoliko drugih stvari; nije bilo lako čitati tekst uz infracrvcno svjetlo, ali su naslovi, podnaslovi i neke slike bili dovoljno jasni. Prešli smo svjetlima po različitim predmetima, na brzinu sagledavajući izložbu, pokušavajući shvatiti zašto je ona ovdje. Prvi je izrezak bio iz Moonlight Bay Gazzctte, od 18. srpnja prije četrdeset i četiri godine. Tada je izdavač bio Bobbvjev djed, prije nego su novine prešle na Bob-byjeve oca i majku. Naslov je vrištao: DJEČAK PRIZNAJE UBOJSTVO RODITELJA, a u podnaslovu je pisalo: DVANAESTOGOD1ŠNJAKU SE NE MOŽE SUDITI ZA UMORSTVO. Naslovi na nekoliko dodatnih izrezaka iz Gazette, datiranih istog ljeta i sljedeće jeseni, opisali su posljedice ovih umorstava, koje je očito počinio poremećeni dječak imenom John Joseph Randolph. On je konačno upućen u zatvor za maloljetnike u sjevernom dijelu države, dok ne napuni osamnaest godina, kad će ga se psihološki procijeniti; bude li proglašen kriminalno neuračunljivim, bit će posljedično hospi-
taliziran na dugotrajnu psihijatrijsku skrb. 274
275
Tri slike mladog Jolina prikazivale su svjetlokosog dječaka, visokog za svoje godine, blijedih očiju, tankog ali sportske grade. Na svim je slikama, koje su izgleda, le kao obiteljske fotografije snimljene prije ubojstava, imao privlačan široki osmijeh Te je srpanjske noći pucao u glavu svog oca. Pet puta. Zatim je majku sjekirom izudarao do smrti. Ime John Joseph Randolph bilo mi je nervirajuće poznato, iako se nisam mogao domisliti zašto. Na jednom sam izresku uočio podnaslov koji se odnosio na policajca koji ga ;e uhitio: Zamjenik Louis Wing. Lillvin svekar. Jimmvjev djed. Koji sada leži u korni u njegovališru, nakon tri moždana udara. Louis Wing bit će moj sluga u Paklu. Očito, Jimmv nije bio otet zato Sto mu je krvni uzorak, uzet u vrtiću, pokazivao da ima faktor imuniteta koji ga štiti od retrovirusa. Umjesto toga, motiv je bila staromodna osveta. "Gle", reče Sasha, Pokazivala je na drugi izrezak gdje je podnaslov otkrivao ime suca na dužnosti: Georgc Dulcinea. Wendvn pradjed. Petnaest godina u grobu. George Dulcinea bit će moj sluga ti Paklu. Nema sumnje, Del Stuart Ui netko iz njegove obitelji nekad je negdje stao na put Johnu Josephu Randolphu. Da smo znali vezu, to bi otkrilo motiv za osvetu. John Joseph Randolph. Čudno poznato ime i dalje mi nije dalo mira. Hodajući za Sashom i ostalima galerijom, bacao sam mrežu u svoje sjećanje, ali sam je izvlačio praznu. Sljedeći je izrezak bio star trideset i sedam godina i bavio se umorstvom s če-tvorenjem tijela šesnaestogodišnjakinje u ptedgradu San Francisca. Policija, prema naslovu, nije imala tragova. Novine su objavile srednjoškolsku fotografiju mrtve djevojke. Preko njezina lica netko je upotrijebio marker flomaster da ispiše gruba slova: MOJE. Palo mi je na pamet da je te godine John Joseph Randolph, ako nije bio dijagnosticiran kao kriminalno neuračunljiv, mogao biti pušten iz zatvora za maloljetnike — uz stisak ruke, izbrisanog dosjea, s džeparcem l molitvom. Idućih trideset i pet godina bilo je kroničarski obilježeno s trideset i pet izreza-ka koji su se ticah trideset i pet naizgled neriješenih, okrutnih umorstava. Dvije trećine počinjene su u Kaliforniji, od San Diega i La Jollae do Sacramcnta i Vucaipae; ostali su bili raspoređeni Anzonom, Nevadom i Coloradom. Žrtve — svaka je slika bila naružena riječju MOJE — nisu odavale uzorak koji |e bilo lako iščitati. Muškatci, žene. Mladi i stari. Crnci, bijelci, azijati, hispanjolci. Hetcroseksualci i homoseksualci. Ako je sve ovo bilo djelo jednog čovjeka i ako je taj čovjek bio John Joseph Randolph, onda je naš Johnnv bio ubojica koji svim3 daje jednake šanse. Letimičnim pregledom izrezaka mogao sam uočiti samo dva detalja koja su povezivala ova brojna umorstva. Prvi: strahoviti stupanj nasilja s kojim su počinjena, bilo tupim ili oštrim predmetima. U naslovima su korištene riječi poput
BRUTALNO, OPAKO, DIVLJAČKI i ŠOKANTNO. Drugi: Ni jedna žrtva nije bila seksualno iskorištavana; Johnnvjeva je jedina strasr bila udarati i komadati. Ali samo jedan događaj godišnje. Kad bi Johnnv uživao u svom godišnjem umorstvu, stvarno bi si dao oduška, ispucao sav višak energije, istočio svaku kap zadržavane žuči. Svejedno, za serijskog ubojicu po životnom opredjeljenju s tako izvanrednom karijerom, njegovih su tristo šezdeset i četiri dana samo suzdržavanja za samo po jedan jedini dan manijakalnog mesarenja bili zasigurno bez presedana u Analima sociopatoloških ubojstava. Što je radio svih tih dana suzdržavanja? U što je kanalizirao svu tu agresivnu energiju? Za manje od dvije minute, dok sam na brzinu pregledavao memento kolaž iz lohnnvjeve bilježnice, moju je klaustrofobiju istisnuo osnovniji, instinktivniji užas. Tihi ali stalni elektronički bruj, željeznička tutnjava i manje učestalo ali stravično cviljenje ujedinili su se da bi prikrili bilo kakav zvuk koji smo proizvodili primičući se ubojičinu leglu, ali ista je kakofonija mogla zakloniti i zvukove koje je proizvodio Johnnv šuljajući se iza nas. Ja sam bio zadnji u našoj povorci i svaki put kad bih pogledao onamo odakle smo došli — što je bilo otprilike svakih deset sekundi - bio sam siguran da će stari Johnny Randolph biti tamo, spreman da me udari, klizeći poput -/.mije na svom trbuhu ili puzeći stropom poput pauka. Očito je cijelog svog života bio okrutni ubojica. Je li sada postajao* Je li zato ugrabio te klince i odvukao ih kradom na ovo izopačeno mjesto - kao dodatak žudnji za osvetom onima koji su dokazali da je ubio svoje roditelje i dali ga zatvoriti? Ako je dobar čovjek poput oca Toma mogao tako vrtoglavo propasti u ludilo i div-Ijaštvo, koliko dublje rnože John Randolph sići u srce tarne? Kakva bi nezamisliva zvijer mogao postati, s obzitom na to gdje je počeo? -Sagledavajući poslije cijelu stvar, shvatio sam kako sam poticao svoju maštu da poludi više nego obično, jer me, dokle god sam grozničavo zazivao srrahove od bizarnog Johnnvja, nije mogla mučiti slikama Bobbvja Hallowaya, samog i bespomoćnog kako nasmrt krvari kraj lifta. Slijedeći Sashu, Doogieja i Roosevelta. na brzinu sam preletio infracrvenom zrakom po zadnjoj skupini izrezaka. Prije dvije godine povećala se učestalost ubojstava. Sudeći prema prezentaciji na ovom zidu, događala su se svaka tri mjeseca. Naslovi su urlali senzacionalnim masovnim umorstvima, ne više usamljenim žrtvama: tri do šesr duša po djelu. Možda je tu Johnny odlučio uvesti partnera; tućnog šarmera koji se tako ttsio da mi priušti malo gimnastike za glavu u hodniku ispod skladišta. Gdje se sastaje tandem ubojica? Vjerojatno ne u crkvi. Kako odlučuju podijeliti rad ili samo naizmjence obavljaju poslove naknadno sređujući račune? S možebitnim partnerom za zabavu, Johnnv je proširio svoj teritorij, a izresci su pokazivali da je odlutao sve do Connecticuta i zatim južno do sunčane Georgije. Na Floridu. Izlet do Louisiane. Duga vožnja do Dakote. Pravi putnik.
Mijenjalo se i Johnnvjevo omiljeno oružje: nije više bilo čekića, dugih željeznih cijevi, noževa, mesarskih satarica, šiljaka za razbijanje 276