u mnogim stvarima. Stojimo, sjedimo i krećemo se s istim držanjem i hodom; mislim da je ovo zato Sto provodimo tako mnogo vremena surfajući, usklađeni s morem. Sasha inzistira u tome da imamo "mačju eleganciju*, što nam, mislim, previše laska, ali koliko god bili ili ne bili 82
• niačkama, ni jedan od nas dvojke ne pije mlijeko iz tanjurića ili radije koristi kutiju s pijeskom nego kupaonu. Otišao sam na suvozačevu stranu, prihvatio se za gornju prečku i prebacio se u hez otvaranja vraća. Noge sam morao razmjestili oko malog plastičnog hladnjaka na podu ispred sjedala. Bobbv je na sebi imao mekane pamučne hlače, bijelu pamučnu majicu dugih kava i havajsku košulju - on ne poznaje drugi stil - preko majice. pio je Heineken. Iako nikada nisam vidio Bobbvja pijanog, rekao sam: "Nadam se da nisi previše pripit." Odgovorio je, a da pritom nije skrenuo pogled s ceste: "Pripit nije kao glup ili ružan", misleći da se riječ previše ne bi smjela upotrijebiti ia određivanje tog pojma. Noć je bila ugodno svježa, ali ne hladna, pa sam rekao: "Daš jedan Heine?" „Samo uzmi." Upecao sam bocu iz leda u hladnjaku i otvorio je. Nisam ni znao koliko sam bio žedan. Pivo je ispralo gorčinu koja mi se nakupila u ustima. Bobbj-je na tren pogledao u retrovizor, zatim ponovo usredotočio pažnju na ulicu ispred nas. Uglavljena između sjedala, usmjerena prema stražnjoj strani džipa, bila je sačmarica pumperica s pisto! jskom drškom. "Pivo i puške", rekao sam vrteći glavom. "Očito nismo Amiši." "Došao si s rijeke kao što sam rekao?" "Aha." "Kako si se provezao kroz ogradu?" "Povećao sam rupu." "Očekivao sam da dođeš pješice." "Bilo mi je preteško nositi hladnjak." "Pretpostavljam da bi nam brzina mogla koristiti", dopustio sam, razmišljajući o veličini područja koje je trebalo pretražiti. Rekao je: "Stvarno maksimalno daješ, buraz." "Pxadio sam na rome." S retrovizora je visio jarko žuti osvježivač zraka u obliku banane. Bobbv ga je s "nuo s ogledala i objesio o moje lijevo uho. Ponekad je prezabavan na svoju vlastitu štetu. Neću ga nagraditi smijehom. " To je banana", rekao sam, "ali miriše na bor." "Ta dobta stara američka ingenioznost." "Nema joj ravne." "Doveli smo čovjeka na Mjesec." "Izmislili smo pahuljice s okusom čokolade za doručak." 83
"Ne zaboravi plastičnu rigotinu." "Najbolji Štos ikada smišljen", rekao sam. Bobby i ja kucnuli srno se bocama u patriotskoj zdravici i potegli dugi gutlja; Iako sam, na jednoj razini, mahnito žudio da nađeni Orsona i Jimmyja, na p^ vršini sam zapao u lijeni tempo kojim živi Bobbv. On je rako opušten da bi ea A ode u posjet nekome u bolnici, sestre mogle zamijeniti za pacijenta u komi, istrese' iz njegove havajke i ugurati ga u spavaćicu s golim leđima prije nego bi uspio ispra, viti njihovu zabunu. Osim kad se valja epskim valovima i probija kroz suludo šupili val, Bobby cijeni mir. Bolje reagira na opušteni i neizravni razgovor nego na bilo kg kvo požurivanje. Tijekom našeg sedamnaestogodišnjeg prijateljstva, naučio sam cijeniti ovaj opušteni pristup, iako mi nije prirođen. Smirenost je temeljna -JA razborito djelovanje. Budući da Bobby djeluje samo nakon dubokog promišljanja, ne znam tla ga je ikada itko ili išta preveslalo. Možda on izgleda opušten, čak ponekad uspavan, ali je poput Zen majstora sposoban usporiti tijek vremena dok razmatra kako da se najbolje nosi s iskrsnulim problemom. "Krvava košulja", rekao sam. Nosio je jednu od svojih omiljenih antiknih košulja: azijski krajolik u smećem otisku. Imao ih je dvjestotinjak u svojoj zbirci, i zna svaki detalj njihove povijesti. Prije nego li je mogao odgovoriti, rekao sam "Kahala oko 1950. Svila s gumbima od kokosova oraha. Ista košulja koju je John Wayne nosio u Veliki Jim McLain." Šutio je dovoljno dugo tla sam mogao ponoviti sve podatke o košulji, ali sam znao da me ćuo. Ponovo je potegnuo iz boce. Konačno: "Jesi li zaista razvio interes za aloha tkanja ili mi se samo rugaš?" "Samo ti se rugam." "Samo daj." Dok je ponovo proučavao retrovizor, rekao sam: "Sto ti je to u krilu?" "Samo sam užasno sretan što te vidim", rekao je. Zatim je podigao ozbiljan pištolj. "Smith & Wesson, model 29." "Ovo definitivno nije seoska veselica." "Što je to točno?" "Netko je Lilly Wing oteo maloga." "Tko?" "Neki abnormalac", tekao sam, misleći na abnormalnog tipa, ljigavca. "Gadljivo", rekao je, što je australski surferski sleng za valove zagađene izljevom iz kanalizacije, ali iz kojeg su se razvila druga, srodna značenja, ni jedno pozitivno. Rekao sam: "Ugrabio Jimmyja pravo iz njegove sobe, kroz prozor." "Pa te Lilly pozvala?" "Samo sam se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme, prolazeći na biciklu točno nakon što je abnormalac izveo nedjelo." "Kako si od tamo dospio ovamo?" 84
„Orsonov nos." Ispričao sam mu o abnormalcu, otmičaru, kojeg sam sreo ispod skladišta. rštio se. "Rekao si žute oči?" "Žućkasto smeđe, pretpostavljam." "Me. Smećkasto žute, zagasiti jantar, ali prirodne boje." Nedavno smo naletjeli na dva tipa u kojima su se javile radikalne genetičke miene, tipove u procesu postajanja nečeg više-rnanje ljudskog, koji su se većim j--e|otn činili normalnim, ali čija se drugaćijost mogla primijetiti u kratkim ali čljivim bljeskovima životinjskog sjaja u očima. Te ljude pokreću čudne, mržnjom . DUn;ene potrebe, sposobni su za ekstremno nasilje. Ako je Jimmy u rukama jednood njih, onda je lista zvjerstava kojima bi mogao biti podvrgnut još duža nego okrutnosti koje bi mogao imati na umu standardni sociopat. "Poznaješ tog abnorinalca?" pitao sam Bobbvja. "Recimo tridesetak godina, crna kosa, žute oči, građen kao hidrant:*" "Mali dječji zubići." "Nije moj tip." "Ni ja ga nikad prije nisam vidio", rekao sam. "Grad od dvanaest tisuća ljudi." "A taj nije dečko s plaže", rekao sam, misleći da ga ne bismo vidjeli da se druži sdaskaširna. "Znači, svejedno bi mogao biti odavde a da mi to ne znamo." Prvi put te noći zapuhao je lagani povjetarac, nježno strujanje s obale koje nam je donijelo lagani ali sveobuhvatni miris mora. U parku preko puta hrastovi su postali zavjerenici, konspirativno međusobno šapćući. Bobby je rekao: "Zašto je taj abnormalac od svih mjesta na svijetu doveo Jimmvja baš ovamo?" "Možda privatnost. Da obavi svoju stvar." "Ja bih volio obaviti svoju stvar. Kulinarski vješto sasjeckati kretena." "Osim toga, nenormalnost mjesta vjerojatno hrani njegovu poremcćenost." "Osim ako nije izravnije povezano s Wvvernom." "Osim ako. A Lilly se brinula zbog tipa na vijestima." "Kojeg tipa?" "Otima djecu, negdje ih skriva. Kad ih skupi tri ili pet, ili koliko već, iz jednog mjesta, sve ih zajedno spali." "Zbog takvih stvari više ne slušam vijesti." "Ti nikada nisi slušao vijesti." "Znam, Ali sam prije imao drngc razloge." Ogledavajući noć, Bobby reče, ° Unda, gdje bi sad mogli biti?" "Bilo gdje."
"Možda ima više 'bilogdjeova' nego što si ih možemo priuštiti?" Već neko vrijeme nije pogledao u retrovizor pa sam se okrenuo u sjedalu da stanje iza nas. 85
l Bobbv nehajno reče: "Vidio sam majmuna na putu ovamo." Skidajući s uha osvježivač zraka i ponovo gil vješajući na ogledalo, rekao sai>, "Samo jednoga? Nisarn znao da se kreću sami." "Ni ja. Zakrenuo sam u Mrtvi grad i eno ga tamo, pretrčava ulicu, uhvać",. svjetlima. Mala beštija. Ne tvoja uobičajena evolucijska veza, izgubljen ili n?s drugo." "Drugačiji?" "Visok možda metar dvadeset." Očito sam u kralježnici imao opruge za hlađenje. Svi rezusi koje smo do sada vidjeli bili su visoki oko šezdeset centimetara. Ti s„ bili dovoljno strašni, S metar dvadeset predstavljali bi drugačiju veličinu prijetnje "Vrlo glavat", reče Bobbv. "Molim?" " ri *' "Metar dvadeset, velika glava." "Kako velika?" "Nisam mu pokušao uzeti mjeru za Šešir." "Daj mi neku usporedbu." "Možda velika kao tvoja ili moja." "Na tijelu od metar dvadeset." "Strašno jak. I nepravilno građen." "Stravično", rekoh. "Teška strava." Bobbv se nagnuo naprijed preko volana i stisnuvši oči pogledao kroz vjetrobran. Otprilike jednu ulicu niže nešto se micalo. Otprilike veličine majmuna. Polako i nepostojano se primičući, Stavivši ruku na pušku, tekao sam: "Sto još1?" "To je sve što sam vidio, buraz. Bio je puno prebrz." "Nešto novo." "Možda će ih uskoro biti cijela hrpa." "Suhi gtm", rekao sam, identificirajući objekt koji se primicao. Ni jedan se od nas nije opustio. Kako se mjesec nije vidio, bilo je Jako zamisliti da park preko puta vrvi fanta-zmagoričkim likovima ispod - i visoko u krošnjama - masivnih hrastova. Kad sam opisao svoj susret s bandom koja me zamalo presrela u bungalovu, Bobbv je rekao; "Trideset? Čovječe, ti se brzo množe." Ispričao sam mu o upotrebi baterije i kuke 7.3. poklopac. "Još malo", rekao je, "pa će voziti automobile, pokušavajući izvesti naše cure"-" Dovršio je svoje pivo i dodao mi praznu bocu koju sam naopačke posadio u led. Odnekud duž ulice dopiralo je tiho, ritmičko škripanje. Bila je to vjerojatno jedna od oznaka na dućanima ljuljajući se na držaču, ometena povjetarcem. 86 "Znači, Jimmy bi mogao biti bilo gdje u Wyvernu", reče Bobbv. "Sto je s Or-Zadnji put kad sam ga čuo da laje mislim da je to bilo negdje iz Mrtvog orada." "Ovdje kod dućana ili preko kod kuća?" „Ne znam. Ali iz ovog smjera." "Tu ima mnogo kuća." Bobbv je pogledao prema stambenim ulicama na drugoj strani parka. „Tri tisuće." "Recimo četiri minute za kuću... Trebalo bi nam devet ili deset dana, dan i . Ja ih sve pregledamo. A ti ne radiš dnevnu smjenu." "Orson vjerojatno nije ni u jednoj od tih kuća." "Ali negdje motamo početi. Dakle gdje?" Nisam imao odgovor. Osim toga, nisam imao povjerenja u sebe da mi glas neće puknuti ako progovorim. uMisliš da je Orson s Jimmvjem? Ako nađemo jednoga, našli smo obojicu?" Slegnuo sam ramenima. "Možda bismo ovaj put ipak trebali Ramirezu reći što znamo", predložio je Bobbv. Manuel Ramirez bio je trenutni šef polici|e u Moonlight Bavu. Nekoć je bio dobar čovjek, ali kao i sve murjake u gradu podmitile su ga više instance. "Možda je", govorio je Bobbv, "u ovom slučaju Manuelov interes isti kao i naš. On ima ljude /a potragu." "Nisu ga samo savezni korumpirali", rekao sam. "On postaje." Postaje. To je riječ koju neki od genetički zaraženih koriste da bi opisali fizičke, mentalne i emocionalne promjene koje su se događale u njima - ali tek kad te pro-mjene predu onu gotovo neprimjetnu fazu i dosegnu krizu. Bobbyje bio iznenađen. "Rekao ti je da. postaje?" "On kaže da nije tako. Ali nešto nije uredu s njirn. Ne vjeiujem Manuelu." "K vragu, ja ni sebi sasvim ne vjerujem", reče Bobbv, što su riječi kojima je izrazio našu najveću bojazan - da bismo i mi rnogli biti, ne samo zaraženi retrovirus °m, nego da bismo mogli početi postajati nešto manje ljudsko a da nismo svjesni promjena koje nam se događaju. Ispio sam Heineken do kraja i utisnuo praznu bocu u kutiju s ledom. "Moramo naći Orsona", rekao sam. "Naći ćemo ga." "To je najvažnije, buraz." "Naći ćemo ga." fi Urson nije običan pas. Moja ga je majka donijela kući iz wyvernskog laborato-J kad je bio štenac. Sve donedavno nisam shvaćao odakle je dlakavi došao, ni kako 10 poseban, jer mi marna to nije rekla i jer je Orson dobro čuvao tajne. 87 e."™
1 Eksperimenti povećavanja inteligencije obavljani su na majmunima i zatvorenici!^ s doživotnom prebačenima iz vojnih zatvora, ali i na psima, mačkama i drugim. y, votinjama. Nikad nisam dao Orsonu test inteligencije; olovke nisu smišljene za ^ pe, a budući da. mu nedostaju složene glasnice kao u ljudskih bića, nije sposoban govoriti. Međutim, on sve razumije i na svoj vlastiti način postiže da se razurni;e njega. Pametniji je od majmuna. Mislim da posjeduje inteligenciju ljudske razine. Barem. Ranije sam nagovijestio da nas majmuni mrze jer smo ih osposobili da sanjaju, ali im nismo daJJ sredstva da ispune svoje snove, ostavljajući ih izgubljene izvan prirodnog reda. Ali ako to objašnjava njihovo neprijateljstvo i žeđ za nasiljem, zašto je Orson, koji je također izvan prirodnog reda, tako privržen i dobar? On je zarobljen u tijelu koje služi njegovoj povećanoj inteligenciji rnanje dobro nego što majmunska tijela služe njima. On nema ruku, kao što oni imaju, i njegov je vjd u usporedbi s njihovim slabiji, kao .što je u svih pitomih psećih vrsta. Majmuni imaju utjehu zajednice, ali Orson trpi strašnu samoću. Iako je moguće da je stvoreno još pasa pametnih kao što je Orson, ja još nisam sreo ni jednoga, Sasha, Bobby i ja ga volimo, ah mi mu nismo dovoljna utjeha jer mi nikada ne možemo istinski dijeliti njegovo gledište, njegovo iskustvo. Budući da je, bar koliko mi znamo, jedinstven, Orson živi u istinskoj osami koju mogu zapaziti ali nikada potpuno spoznati, osami koja je s njim čak i kad je medu prijateljima. Možda njegova suštinska pseća priroda objašnjava zašto on ne dijeli majmunsku mržnju i bijes. Mislim da su psi na svijetu da podsjete čovječanstvo da su ljubav, odanost, posvećenost, hrabrost, strpljenje i dobro raspoloženje vrline koje su, uz iskrenost, bit hvalevrijednog značaja i sama definicija dobro življenog života. U dobrom Orsonu vidim onu pozitivnu stranu rada moje majke, koji budi nadu, stvarni potencijal znanosti da unese svjetlo u često mračan svijet, da nas podigne, da nam uzburka duh i podsjeti nas da je svemir mjesto čuda i neiscrpnih mogućnosti. Ona se ustvari nadala postići velike stvari. Pridružila se projektu bioloških oružja isključivo zato što je to bio jedini način da se dobiju veće financije, koje su joj bile potrebne da realizira svoj genospajajući rctrovirus, za koji je vjerovala da bi mo-gao biti upotrijebljen za liječenje mnogih bolesti i nasljednih poremećaja - ne najmanje važno, mog XP-a. Vidite, moja majka nije pokušavala uništiti svijet bez dobrog razloga. Nastojala mi je pomoći. Zbog mene, sva je priroda sada dokraja zatrovana, majčinska je ljubav postala vrelo najgore strahote. Onda... željeli ste razgovarati o svojim podijeljenim osjećajima prema vašoj majci? Orson i ja bili smo njezini sinovi. Ja sam plod njezina srca i njezina tijela. Or son je plod njezina uma, ali je izvjesno da ga je ona stvorila, kao što je stvorila i me ne. Mi smo braća. Ne samo figurativno. Ne veže nas krv nego strait naše majke i tom smislu dijelimo jedno srce.
o se Orsonu išta dogodi, umrijet će dio mene - onaj čišći dio, bolji dio - i zauvijek, "Moramo ga naći", ponovio sam. "Imaj vjere, buraz", rekao je Bobby. Posegnuo je za ključem, ali prije nego li je mogao upaliti motor, začuo se zvuk, iji <"1 "hoš šapta miu) una lisnatih jezika na povjetarcu, svakim trenom se pojačavajući. Bobby je položio jednu ruku na Smith & Wcsson u svom krilu. ]a nisam posegao za svojim pištoljem jer sam znao što sam čuo. Lepet krila. Mnogih krila. Kao vjetrom poskidani crepovi s nebeskog krova, iz noći je izašlo bezglasno jastuštivši se nadolje u lupkanju i komešao ju krila, gotovo ulicu niže od nas, zatim ooletjelo usporedo s cestom, slijedeći ulicu, jureći prema nama. Stotinu ptica koje sam prije vidio zasigurno su bile dio ove formacije, ali pridružilo im se još stotinu, možda dvije. Bobbv je odbacio revolver i dohvatio pušku između sjedala. "Ohladi", rekao sam mu. Čudno me pogledao. Obično je on taj koji meni savjetuje da ostanem miran. Sedamnaest godina prijateljstva garantira da me uzima za ozbiljno, ali je svejedno stavio metak u pušku. Rastegnuto širinom ulice, jato nas je nadletjelo na manje od dva metra. Imao sam osjećaj da lete sa zadivljujućom preciznošću, svrstane u formacije tako uredne daje to bilo neugodno. Pogled iz zraka na cijeli roj mogao bi otkriti uzorke koji hi bili intrigantni zbog svojeg neprirodno složenog poretka - ali i uznemiravajući jer bi izgledali istovremeno smisleni i neodgonetljivi. Bobby se sagnuo, ali ja sam zurio u tamni uzbibani oblak krila i pernatih grudi, pokušavajući odrediti ima li u ovom mnoštvu drugih vrsta osim legnjcva. Zbog slabog svjetla i brzih pokreta bilo je teško provesti čak i letimičan pregled. Sve dok nije proletjela i zadnja ptica golemog jata, ni jedna jedina ptica nije se obrušila na nas ili kriknula. Njihov je prolaz izgledao tako nestvarno da sam gotovo imao osjećaj da haluciniram, ali perje posuto po džipu i asfaltu potvrdilo je da smo to stvatno doživjeli. Uok je paperje još padalo na povjetarcu, Bobby je otvorio vrata na vozačevoj strani i isteturao iz džipa. Kad se okrenuo, zagledavši se u jato na odlasku, još je ao pušku lako je cijev bila uperena prema tlu, bez namjere da je upotrijebi. l sam sarn izašao iz džipa i promatrao ptice kako uzlijeću na kraju ulice, za-renuvši u luku preko zvjezdanog mora, nestajući u crnilu između tih dalekih sunaca,
"Potpuno zastrašujuće", reče Bobbv. "Je." "Ali..."
"Je." 89
"Malo je i raljasto." Znao saru što misli. Ovaj su put ptice isijavale više nego patnju koju sam prj: osjetio, (ako je koreografija jata oduzimala dah, čak razgaijivala dušu, i iako se čirtjl da njihova zapanjujuća zavjera šutnje izražava i nadahnjuje čudnu vrstu poštovanja iza ove se izvedbe krilo nešto opasno, na isti način na koji osunčano plavo inote mn! že izgledati tako potpuno sveto iako ispod površine uskomešani veliki bijeli suma mito objeduju. Ovo je bilo pomalo raljasto. Iako su se leguji vinuli izvan dohvata pogleda. Bobby i ja stajali smo zurećj u konstelaciju u kojoj su nestali, kao da smo usred ranog Spielberga, čekajući da se p<v javi naš brod i okupa nas bijelim svjetlom tek za dlaku slabijim od Božjeg isijavania. "Već sam ih vidio." "Ovo nije istina." "Istina je." ***•- "Ludo." ' "Maksimalno." "Kada?" "Na putu ovamo", rekao sam. "Samo na onom kraju parka. Ali je jato bilo manje." "Sto su radile?" "Ne znam. Ali evo ih opet." "Ne čujem ih." "Ni ja. Ni ne vidim. Ali dolaze." Oklijevao je, zatim polako klimnuo i rekao: "Da", kad je i on osjetio. Zvijezde nad zvijezdama pod zvijezdama. Veće svjetlo nego što bi mogla biti Venera. Jedan, dva, tri gusto skupljena bljeska kao da su u atmosferu ušli mali meteori ] sagorjeli. Mala treperava crvena točkica krećući se s istoka na zapad, možda avion koji plovi međuprostorom između našeg mora /raka i mora bez zraka ko]i dijeli svjetove. Bio sam gotovo spreman dovesti u pitanje svoj instinkt, kad se, konačno, jato vratilo iz istog dijela neba u koji se diglo i izgubilo iz vida. Nevjerojatno, ptice su se obrušile dolje na ulicu i preletjele nas u vrdoznom viru, spiralno se krećući uz dućane, prolazeći kroz noć uz uirrr krila. Ova egzibicija, ova nevjerojatna vratolomija, bila je tako uzbudljiva da je neizbježno pobudila čuđenje, a u čuđenju je sjeme radosti. Osjetio sam ushit u srcu pn pogledu na ovaj zadivljujući prizor, ali moja je razdraganost bila sputana time što sam neprestano bio svjestan krivosti u ponašanju ptica, odvojene od njezine očaravajuće ne viđen os ti, Bobbv mora da se osjećao isto, jer nije mogao suspregnuti kratki ushićeni smijeh kojim je isprva pozdravio pogled na spiralno jato. Njegov je osmijeh usahnuo, a smijeh presušio, i okrenuo se gledajući za odlazećim legnjevima s nesigurnim izra zom lica koji je bio sve manje osmijeh a sve više grimasa. Dva bloka dalje, ptice su zakrenule u nebo kao lijevak tornada u povlačenju90
Miihova je akrobarika zahtijevala veliki napor; lupetanje njihovih krila bilo je furiozno da sam, ćak i kad je iščezlo glasno lupetanje nalik na bubnjanje, mo-sjetiti odjeke u ušima, u srcu, kostima. ^ Ptice su ponovo iščezle iz vida, ostavljajući nas sarno u šapatu povjetarca s obale. „Još nije gotovo." "Ne-" ptice su se vratile, brže nego prošli put. Nisu se pojavile na istom mjestu na . u iščezle; umjesto toga, pomolile su se visoko iznad parka. Čuli smo ih ptije smo ih ugledali, a zvuk koji je najavljivao njihovo približavanje nije bilo bubnjanje krila nego nezemaljsko kričanje, prekinule su svoj zavjet šutnje, eksplodirale. Vrišteći, pijučući, ćurličući, zviž-Aeći klikćući, ktiješteći, sunovratile su se sa zvijezda. Njihovo nemelodiozno vrištanje probijalo mi je uši, a ton očaja bio je tako probadajući da mi se činilo da mi se duša omotava oko osi ovog ranjavajućeg zvuka. Bobby ćak nije ni pokušao dignuti sačmaricu. Ni ja nisam posegnuo za svojim pištoljem. Obojica smo znali da ptice ne napadaju. Krikovi nisu odzvanjali bijesom, u njima se čula samo patnja, tako duboki i pusti očaj, gori od samog čemera. Vukući se za ovom jadikovkom koja je ledila krv, pojavile su se ptice. Nisu izvodile ni jednu od svojih prijašnjih akrobacija, zaboravlja]ući čak i jednostavne formacije, nezgrapno se komešajući. Sada im je bila važna jedino brzina, jer im je samo brzina koristila cilju, ponirale su zabačenih krila, koristeći silu teže kao katapult. S ciljem koji ni Bobby ni ja nismo mogli predvidjeti, kričale su parkom, ulicom i konačno se silovito zaletjele u fasadu dvokatne zgrade, troja vrata od kinodvo-rane pred kojom smo stajali. Udarile su u zid takvom brutalnom snagom da }e.pok-pok-pok njihovih tijela koja su se razbijala o zid zvučao kao neumorni zvuk automatskog oružja; u kombinaciji s njihovim vriskavim krikovima, ova je artiljerija gotovo zaglušila lomnu zvonjavu prosutog prozorskog stakla. Zgrožen, s osjećajem mučnine okrenuo sam se od ovog krvoprolića i naslonio na džip. S obzirom na brzinu spuštanja jata kamikaza, bubnjanje smrti nije moglo trajati više od nekoliko sekundi, ali činilo se da su prošle minute prije nego li je presta-a strasna buka. Tišina koja je uslijedila bila je obremenjena nagovještajem katastro-te, kao zatišje uoči eksplozije bombe. oklopio sam oči - ali sam ih brzo ponovo otvorio kad mi se na unutrašnjoj rani kapaka ponovila slika samoubilačkog ptičjeg skoka. '-'jela je priroda bila na rubu katastrofe. To sam znao od prošlog mjeseca kad rn doznao što se događalo u skrivenim laboratorijima Wyvcrna. Sada je opasan na kojem je stajala budućnost izgledao uži nego što sam mislio, visina litice pu0 veća nego se činila prije nekoliko trenutaka, a stijene u podnožju oštrije nego u m°Jim najgorim vizijama. n •> otvorenim očima u mislima sam ugledao fotografsku sliku lica svoje majke. l!"° mudrog. Tako milog.
91
Slika se zamaglila. Sve se oko mene zamaglilo za rrenutak, ulica i kino. Počeo sam kratko disari, a svaki me udisaj bo/io u prsima, zatim sam počeo dj sati dublje, što nije bilo tako bolno r obrisao oči pojedinom rukava svoje jakne. Moje naslijede zahtijeva da podnesem svjedočanstvo, i ne mogu izmicati to" odgovornosti. Meni je uskraćena sunčeva svjetlost, ali ne smijem izbjegavati svjetL, isrine koja također pali, iako kali a ne uništava. Okrenuo sam se da pogledam utihnulo jato. Stotine malih ptica bilo je posijano po putu. Samo je pokoje krilo slabašno le_ petalo brzo nestajućim životom. Većina ih je tako jako udarila da su im se pri udari| razbile krhke lubanje a vratovi slomili. Činilo se da su to sasvim obični legnjevi pa sam se pitao kakva je unutarnja promjena zahvatila ove ptice, lako nevidljiva neupućenom oku, razlika je očito bila tako bitna da su ptice vjerovale da ne mogu više podnositi svoje postojanje. Ili njihov kamikaza-let nije bio svjestan čin, Možda ga je prouzročilo opadanje njihovih upravljačkih instinkta, ili masovna sljepoća ili ludilo. Ne. Prisjetivši se njihove pomne akrobatike, morao sam pretpostaviti da je ta ptomjena bila dublja, tajanstvenija i uznemiravajuća više nego je samo fizičko onesposobljavanje. Kraj mene se motor džipa pokrenuo, upalio, zagrmio i zatim opustio kad je Bobby otpustio gas. Nisam bio svjestan da je sjeo za volan. "Buraz", rekao je. Iako ne izravno povezano s Orsonovim nestankom, ili Jimmvjevom otmicom, samouništenje jata požurilo je našu ionako već goruću potrebu da nađemo psa i dječaka. Činilo se da Bobby bar jednom u svom životu osjeća kako kroz njega prolazi otapalo vremena i odlijeva se, odnoseći sa sobom dio tvari koju je otopilo, kao voda u slivniku. Rekao je: "Ajmo malo prokrstari ti", s ozbiljnim izrazom u očima koji je pobijao opušteni ton njegova glasa i nehajnost njegovih riječi. Popeo sam se u džip i zalupio vratima. Puška je ponovo bila zataknuta i/.medu sjedala. Bobby je upalio svjetla i sišao s pločnika. Dok smo se približavali nakupljenim pticama, nisam više vidio ni jedno krilo koje bi lepetalo osim onih koje je lagano prebirao nježan dodir povjetarca. Ni Bobby ni ja nismo govorili o onome čemu smo svjedočili. Nikakve se riječi nisu činile prilične. Prolazeći kraj mjesta krvoprolića, gledao je u cestu ispred sebe, ni jednom n£ baci vši pogled na mrtvo jaro. Ja, s druge strane, nisam mogao odvojiti pogleda - i okrenuo sam se da nastavim promatrati nakon što smo se provezli kraj njega. 92
r] olavi sara začuo klavirsku muziku odsviranu samo na crnim tipkama, bren-,„, j disonantnu. Konačno sam se okrenuo prema naprijed. Vozili smo se u strahovitu |arkost ih prednjih svjetala, ali bez obzita na brzinu, stalno smo ostajali u mraku, O hvatajući svjetlo. 93
10 Mrtvi grad mogao je proći za četvrt u Paklu, gdje prokleti nisu osuđeni na vatru i vrelo ulje nego na osmišljcniju kaznu samoće i vječne tišine u kojoj će razmišljati n onome što je moglo biti. Kao da smo na nadnaravnoj spasilačkoj misiji izvlačenja dviju zabunom prokletih duša iz Hada, Bobby i ja pretraživali smo ulice ne bismo li našli bilo kakav znak mog dlakavog brara ili Lillvna sina. Ja sam snažnim ručnim reflektorom, koji je Bobby uključio u upaljač za cigarete, pretraživao prostor između kuća poredanih kao nadgrobni spomenici. Kroz po. pucale i polupane prozore gdje je odraz svjetla sjajio kao lice duha. Duž nakosmje-šene smeđe živice. Medu mrtvim niskim drvećcm koščatih sjena. Iako svjetlost nije bila uperena izravno u mene, odraz je bio dovoljno snažan da mi srvori probleme. Moje su se oči brzo umarale; bile su prenapregnute i kao pune pijeska. Bio bih stavio svoje sunčane naočale, koje sam ponekad nosio caki noću, ali rej banice vraški sigurno ne bi potpomogle potragu. Vozeći polako uokolo pretražujući noć, Bobby reče; "Sto je s tvojim licem?" "Sasha kaže da je uredu." "Treba hitnu infuziju dobrog ukusa. Sta si to isprčkao?" "Nisam ništa prčkao." "Nije li te mama naučila da ne prčkaš po sebi?" "Ja čeprkam." Dok sam desnom rukom držao reflektor za dršku nalik na pištolj, lijevom sam rukom nesvjesno opipao osjetljivo mjesto na licu, koje sam prvi put otkrio malo prije noćas. "Vidiš li modricu ovdje?" pitao sam, pokazujući ozljedu veličine malog novčića na lijevom obrazu. "Ne na ovom svjetlu." "Boli." "Pa, hopsao si okolo." "Ovako će početi." "Sto?" "Rak." "Vjerojatno prišt." "Najprije te samo smeta, zatim je oštećenje, i zatiru, jer moja koža nema obrane protiv toga,... rapidne metastaze." 94
„pa ti si čovjek- 1 u l um." „Samo sam realan." Skrećući lijevo u novu ulicu, Bobby reče: "Što je dobroga ikome donijela realnost?" još trošnih kuća. Još mrtve živice. „I glava me boli", rekao sam. „Od cebe meni puca glava." "Jednog ću dana možda dobiti glavobolju koja nikada neće prestati, od neurološkog oštećenja izazvanog XP-om." "Dečko, ti imaš više psihosomatskih simptoma nego što Baja Patak ima novca." "Hvala na analizi, doktor Bob. Znaš, u sedamnaest godina nikad mi ni u čemu nisi popustio." „Nikad ti nije ni trebalo." "Ponekad", rekao sam. Vozio je šutke pola bloka a zatim rekao: "Ti meni više nikad ne donosiš cvijeće." "Nikad mi ne kažeš da sam zgodan." Nasmijao sam se usprkos samom sebi. "Seronja." "Vidiš? Preokrutan si." Bobby je zaustavio džip nasred ulice. Uzbunjeno sam se ogledao. "Nešto?" "Da sam zamotan u neopren, čovječe, ne bi morao stati", rekao je, a neopren je značio takozvano mokro odijelo koje surferi nose kad je temperatura mora prezu-bata da bi se s valovima sudaralo samo u paru kupaćih. Za vrijeme dugog boravka u hladnoj vodi, dok sjediš u redu čekajući na niz staklenih, hućećih monolita, daskaši se s vremena na vrijeme olakšaju pravo u svoja odijela. Rjječ za to je urinoforija, raj krasan topli osjećaj koji traje dok ga stalna, ali postupna, naplavina morske vode ne ispere. Ako surranje nije najromantičniji, najglamurozniji sport na svijetu, onda ne *nam sto je. Sigurno ne golf. Bobby je izašao iz džipa i stao na pločnik okrenuvši mi leda. "Nadam se da ovaj pritisak u rnorn mjehuru ne znači da sam dobio rak." "Shvatio sam što si želio reći", rekao sam. "laj čudnovati poriv da se olakšam, čovječe to je... to je svjetski maligno." "Samo požuri." ° v |erojatno sam prcglupo dugo trpio i sad imam trovanje mokraćnom ki- "ključio sam reflektor. Odložio sam ga i uzeo pušku. . , °""Y J e govorio: "Bubrezi će mi vjerojatno prsnuti, kosa će mi početi ispa-' n °s će mi otpasti. Gotov sarn." 95
"Hajka, hajka, hajka na čudovište", ustrajao je, naginjuči se nad volan. Džip je poskočio na pločnik, prelerio ispod niskih grana dvaju usporednih K vora i probio se kroz živicu takvom silinom da su zazveketale_boce piva u hladnjaku s ledom koji se topio, a iza nas su frcale slomljene grančice. Dok smo prelazili trg^ njakorn, iz zgnječene se trave pod gumama, bujne od zimskih kiša, podigao jaL: slatki, zemljani vonj. Stvorenje je nestalo s druge strane bungalova još dok smo probijali živicu. Bobbr je krenuo za njim. "Ovo nema nikakve veze s Orsonom ili Jimmvjem", viknuo sam nadjačavajući buku motora. "Kako znaš?" Bio je u pravu. Nisam znao. Možda je postojala veza. Svejedno, nismo irnali nikakav bolji trag. Dok je zakretao džip između dva bungalova, rekao je: "Carpe "octem, sjećaš sePa Nedavno sam mu bio rekao svoj novi moto. Već sam požalio što sam mu ga otkrio. Imao sam osjećaj da će mi ga se citirati u neprikladnim trenucima, sve dok ne postane neprivlaćniji nego je frape od janjetine. Bungalovi su bili razmaknuti otprilike ćetiri-metra, i u ovom uskom prolazu nije bilo raslinja. Svjetla bi otkrila stvorenje da je bilo ovdje; ali nije ga bilo. Ovaj nestanak nije smeo Bobbvja, Naprotiv, još je jače nagazio na gas. Raspalili smo u stražnje dvorište na vrijeme da vidimo svojeg privatnog Qua-simoda kako preskače drvenu ogradu i nestaje na sljedećem posjedu, još jednom ne otkrivajući ništa više od letimičnog pogleda na svoju kosmatu pozadinu. Daščana ograda Bobbyja nije zastrašila ništa više od živice. Jureći prema njoj, nasmijao se i rekao: "Skeganje", misleći time fenomenalna zabava, što najvjerojatnije dolazi od riječi skeg, a što je ime za pera; ukormilo na donjoj strani surferske (laske, koja vam omogućuje usmjeravanje a i neke zgodne manevre. Premda je Bobby opušteni zaljubljenik smirenosti, u analima sporosti kotiran visoko kao što je Saddam Hussein u Holu Slave Ludih Diktatora, kad se jednom prihvati neke akcije potpuno je drugi momak, golemi turbo tsunami. On će satima sjediti na plaži, proučavajući valove, tražeći one idealne koji će mu omogućiti da dosegne, a možda i prede, svoje osobne granice, slijep čak i za sadržaj sapet minijaturnim bikinijima u ptolazu, tako usredotočen i strpljiv da one kamene glave na Uskršnjim Otocima u usporedbi s njim izgledaju živčano, ali kad ugleda ono što treba i odvesla na dasci do reda, ne valja se tamo kao bova; postaje pravi razjareni ra/.bijać valova, trgajući ih i kroteći čak i najgolemije zahuktale gromade, toliko potpuno predan da bi koju eventualnu morsku psinu koja bi ga naumila progutati ispljeskao gore-dolje i objahao kao dugu dasku. "Skegi moju guzicu", rekao sam kad srno udarili o ogradu. 1 Trošne bijele daske eksplodirale su po haubi džipa, zaklepetale preko vjetrobra^ na, zazvenćale o prečku i bio sam siguran da će se jedna od njih točno odbiti pod
pravim kutom da mi probije jedno oko a mozak pretvori u ražnjić, ali se to ipak rnje 98
i-[o Zatim smo već prelazili stražnji travnjak kuće koja je gledala na sljedeću JjSienu ulicu. Dvorište koje smo ostavili za sobom bilo je čisto, ali ovo je bilo puno jaraka, -ka j krtičnjaka preko kojih smo poskakivali s takvim zanosom da sam jednom kom morao pridržavati kapu da ne odleti. Unatoč ozbiljnom riziku da izgrizem cijeli jezik ako iznenada prcsilovito do-cimo, rekao sam, mucajući dostojno cara Klaudija: "Vidiš ga?" >>Za petama sam mu!" uvjeravao me, iako su svjetla tako žestoko vitlala gore-, i- _a podivljalu džipu da nisam vjerovao da može vidjeti išta manje od kuće oko koje je tjerao. Bio sam isključio reflektor jer nisam osvjetljavao ništa osim svojih koljena i raz-ih ealaktićkih izmaglica, a budem li povratio u krilo, nisam kanio proučavati sadržaj na jakom svjetlu. Teren između bungalova bio je neravan kao i straga, a ni područje ispred kuće nije se pokazalo boljim. Ako netko nije pokapao mrtve krave na ovom posjedu, onda mora da su krtice bile velike kao simentalkc. Stali smo s doskokom prije nego li smo dospjeli na ulicu. Nije bilo živice za skrivanje, a debla lovora nisu bila dovoljno široka da se iza njih skrije bulimični su-permodel a kamoli Quasimodo. Upalio sam reflektor i prešao njime ulicom lijevo-desno. Pusta. "Mislio sam da si mu za petama", rekao sam. "Bio sam." "Sad?" "Ne." "l?" "Novi plan", rekao je. "Čekam." "Ti si tip od planiranja", rekao je Bobby, ubacivši džip u ler. ]oš jedan čudan vrisak - nokti koji stružu po ploči, tužaljka umiruće mačke i lecaj užasnutog djeteta, sve isprepleteno u jedno i rekreirano na lošem sintisajzeru kojim upravlja muzičar na kristal-metu - izbacio nas je iz sjedala, ne samo zato što je bio dovoljno jeziv da nam stisne vene kao gumena traka, nego jer mu je izvor bio iza nas. Nisam bio svjestan da sam podigao noge, okrenuo se, prihvatio se za prečku i ao na svoje sjedalo. Mora da sam to napravio, i to okretnom lakoćom olimpijsko-s gimnastičara, jer sam se tako zatekao kad je vrisak dosegao svoj vrhunac i iznenada prestao. Isto tako nisam bio svjestan da je Bobby zgrabio pušku, otvorio svoja vrata i cio iz džipa, ali eto ga tu, s dvanaest-milimetarskom Mossbergicom u ruci, ći natrag u smjeru iz kojeg smo došli. "Svjetlo", rekao je. mi je joS bio u ruci. Uključio sam ga dok je joS govorio. 99
Iza džipa se nije ukazao nikakav T-.. ' ' ' Trava visine do koljena povijala se dok ju je mazio tek Šapat vjetra. Da bilo koji grabežljivac htio prikrasti koristeći travu kao zaklon, poremetio bi ravajuće uzorke koje je njome ispisalo nježno milovanje povjetarca i bilo bi uočiti. Bungalov je bio jedan od onih koji nisu imali trijem, na pročelju su bile dvije stepenice i terasa, a vrata su bila zatvorena. Tri su prozora bila netaknuta i njihovih p rasni h ploha nije virila babaroga. Bobby reče: "Čulo se točno odavde." "Ćulo se točno ispod moje stražnjice." Čvrsto je držao pušku. Gledajući uokolo u noć, ježio se kao i ja od njezina var ljivog mira, i rekao: "Ovo je sranje." "Veliko." Lice mu je iskrivio izraz nevjerice i polako se odmaknuo od džipa. Nisam znao je li ugledao nešro ispod vozila ili se samo vodio osjećajem. Mrtvi grad bio je tiši nego što je impliciralo njegovo ime. Lagani je povjetarac bio izražajan ali nijem. Još stojeći na suvozačevu sjedalu, pogledao sam dolje na svoju stranu džipa u lijeno povijajućc travnate ravni. Ako neko neraspoloženo čudovište iskoči ispod vozila, lako će se popeti na auto i naći mi se za vratom prije nego li uspijem dohvatiti križ ili bar ne tako privlačnu ogrlicu od češnjaka. Za reflektor mi je trebala samo jedna ruka. Izvukao sam Glock iz futrole pod ramenom. _--„, j.^"^f*j OdlJI 1UKL 'jctlo prema dolje sa svoje strane, nadajući se otraga i se ramo moglo skrivati. Oprezno klečeći u klasičnoj pozi iskusnog lovca na čudovišta, Bobby je nagnuo glavu i polako je spustio da zaviri pod džip. "Nada", rekao je. "Stani?" "Nula." "Baš sam se bio napalio", rekao sam, "Ja sam bio skroz nabrijan." "Spreman da mu isprašim guzicu." Lagali smo. Dok se Bobby uspravljao, još je jedan vrisak proparao noć: isti gre ban je- nokti -ma-umiruća-mačka-jecajuće-dijete-nevaljali-sinrisajzer krik od kojega smo tek koj1 trenutak ranije poskočili kao mačke pogođene gromom. Ovaj sam pur bolje locirao izvor vriska i upravio pa/.nju na krov bungalova gdj je reflekror otkrio Glavonju. Sada više nije bilo sumnje: Ovo je bilo stvorenje k"l je Bobby nazvao Glavonja jer mu je glava bila neporecivo velika. 100 8*kL pračovjek. i * Kad se Bobov udaljio od vozila tri ili Da bacim malo svjetla tamo kamo je trebao zaviriti, pružio sam ruku s reflektorom izvan džipa i upravio svjetlo n""" A ~ l : - ncirii.ar-l''-' --- - ' ' __.._ „. ili četiri koraka, spustio se na jedno kolje Da bacim malo svjetla tarno kamo je trebao ~—- : -- : -' i L osvijetliti što god da
ao je na jednom kraju krova, na samorn vrhu, možda kojih pet metara j nas, kao Kong na Empire State Buildingu, ali u verziji koja ide samo u vide-lie i^r nije imao dovoljan budžet za veći set, borbene avione pa čak ni djevu u ° nosti. Pokrivši lice rukama smotavši ih oko glave i preko očiju kao da bi ga po-i odvratna ljudska bića prestrašio i zgrozio, Glavonja je proučavao Bobbyja i zelenim očima koje smo mogli nazrijeti kroz proreze između njegom . vih iskrižanih ruku. Iako je lice zvijeri bilo pokriveno, mogao sam ocijeniti da mu je glava ncpro-ionalno velika za tijelo. Također mi se činilo da je deformiran. Deformiran ne ^ o po ljudskim standardima nego čak i po majmunskim standardima ljepote. Nisam mogao odrediti je li izvorno proizašao od rezusa ili neke druge vrste pri-Bio je pokriven čupavim krznom ne nesličnom rezusovu, dugih ruku i pogu-ih ramena koja su definitivno majmunska, iako se činilo da je jaci nego bilo koji majmun, golem kao gorila kojoj inače nikako nije bio sličan. Ne bi vam trebala moja hiperaktivna mašta da se zapitate gledate li, u ra'/.nim određenim vidovima, spektar vrsta tako širok da se genetski uzorci protežu od toplokrvnih razreda kralješnjaka do tragova reptila - i gore od toga. "Totalni monstrum", rekao je Bobby dok se primicao natrag džipu. "Prava nakaza", složio sam se. Na krovu, Glavonja se okrenuo prema nebu kao da proučava zvijezde, još skrivajući lice iza maske načinjene od ruku. Odjednom sarn se zatekao kako se identificiram s ovim stvorenjem. Njegovo držanje, njegovo specifično ponašanje govorilo mi ]e da ono skriva svoje lice zbog neugode ili srama, da nije želio da ga vidimo jer je znao da će nam biti odbojan, što je značilo da se on morao osjećati odbojnim. Možda sam mogao tako protumačiti njegovo ponašanje i naslutiti njegove osjećaje jer sam dvadeset i osam godina živio kao otpadnik od dtušrva. Ja nikad nisam osjetio potrebu da sakrijem svoje lice, ali kao malac sam poznavao hol odbaCenog kad su me okrutni klinci nazivali Noćni puzavac, Drakula, vukodlak i gorim imenima. U glavi rni je odjeknuo moj vlastiti glas od malo prije - prava nakaza - i trgnuo sam se. Naša me potjera na ovo stvorenje podsjetila na način na koji su mene maltretirali kad sam bio mali. Čak l kad sam se naučio braniti i tući, ponekad nisu odustajali, voljni riskirati da ih izmlatim samo da bi mogli gnjaviti i mučiti. Naravno, budući da su Orson i Jimmy bili u opasnosti, Bobby i ja imali smo dobar razlog pratiti bilo kakav trag. Nije nas motivirala zloća; ali ono što me zabrinjavalo, gledajući unatrag, bilo je s kakvim smo se začudnim mračnim i divljim ushitom bacili u potjeru. Zvjezdoljubac je skrenuo svoju pažnju s nebeskog svoda i ponovo se zagledao 11 n^s, još uvijek krijući lice. Usmjerio sarn reflektor u asfaltne ploče na krovu, podno stvorenja, tako da ga ne v rijeda izravno svjetlo. Moja diskrecija nije ohrabrila Glavonju da spusti ruke. Međutim, aledna n K različit od prijašnjih vriskova, u čudnoj suprotnosti s njegovm gru ni - neku mješavinu gukanja golubova i grlenog 7,vuka mačke koja prede.
ispustio je različit od prijašnjih vriskova, u čudnoj suprotnosti s njegovim grubim izgle101
Bobby ;e odvratio pažnju od zvijeri da bi pregledao našu okolicu za tristo 5e; deset stupnjeva. I ja sam iznenada dobio osjećaj, od kojeg mi se naježila šija, da bi nam Glav„ nja mogao odvlačiti pažnju od neposrednije opasnosti. "Super mirno", izvijestio je Bot>by. "Zasad." Glavonjino gukajuće predenje pojačalo se u neprekinuri niz egzotičnih zvulso va. jednostavnih, ritmičkih i ustaljenih, ali ne nalik ni na kakvo puko životinjsk glasanje. Bili su to modulirani skupni slogovi, puni pregibanja, izraženi s važnošću i osjećajem, i nije bilo teško zamisliti ih kao riječi. Iako ovaj govor nije bio dovoljno složen da ga se proglasi jezikom u smislu u kojem su to engleski, francuski ili špa_ njolski, bio je to barem primitivni pokušaj da se izrazi značenje, jezik u nastajanju "Što želi?" pitao je Bobby. Njegovo je pitanje, bio on toga svjestan ili ne, bilo rezultat dojma da stvorenje ne brblja bezveze nego nam nešto govori. "Nemam pojma." Glavonjin glas nije bio ni dubok ni zloćudan. Iako čudan kao diple u reggae-bendu, bio je visok kao u nekog desetogodišnjaka, ne sasvim ljudski ali na tragu ljudskosti, uznemiren, tajanstveno pjevan a ne zvučeći kao muzika, s molećivim tonom koji je pobuđivao sućut unatoč svom izvoru, "Jadan kučkin sin", rekao sam, kad je ponovo utihnuo. "Ti to ozbiljno?" "Tužan k'o sam vrag." Bobby je proučavao ovog Quasimoda u potrazi za zvonikom i konačno dopustio: "Možda." "Sasvim sigurno pati." "Hoćeš se popeti i zagrliti ga?" "Poslije." "Upalit ću vam radio u autu. Možeš otići gore i zamoliti ga za ples, da se osjeća privlačno." "Zalit ću ga izdaleka." "Tipično ljudski. Pričaš naveliko o sućuti, ali ne možeš je provesti u djelo." "Bojim se da me ne odbije." "Bojiš se veze." Okrećući se od nas, Glavonja je spustio ruke s lica. Na sve četiri, raskrečen preko vrha, pojurio je preko krova bungalova. "Prati ga svjetlom!" reče Bobby. Pokušao sam, ali se stvorenje kretalo brže od zmije u napadu. Očekivao sam da se baci s krova pravo na nas ili nestane pteko vrha i niz dalju kosinu, ali je ono prt>~ putovalo dužinom krovnog vrha i bez oklijevanja odskočilo preko provalije od četiri i pol metra između dva bungalova. Mačjom je spretnošću doskočio na vrh susjedne 102
e sc P o(frgao na stražnje noge, dobacio nam svoj zeleni pogled., zatiru se po-rio protrčao od zabata do zabata, skočio na treću kuću, prešao sljeme krova i nesrjO ltd """-" Za njegova hitrog leta, svjetlo reflektora uzastopce ga je hvatalo, ali svaki put k na trenurak, niri napola mu ne otkrivajući lice u kaleidoskopskim cesticama. listali su mi više dojmovi nego slike. Činilo se da mu je stražnji dio lubanje produ- • n \ nalik na kukuljicu, izgledalo je da mu je čelo nadvijeno nad krupnim upalim 'ima. Nezgrapno lice možda je iskrivljeno izbečenim kostima. Čak više nego što • olava bila disproporcionalna tijelu, usta su bila ptevelika za glavu. Razjapljujući voie rovokopačke ralje, stvorenje je otkrilo obilje oštrih zakrivljenih zubi koje su izgledali zloslutnije nego beštek Jacka Ttbosjeka. Bobby mi je pružio priliku da preispitam svoju ocjenu Glavonje. "Žalostan?" "Još uvijek to mislim." "Ti nisi nego srčani mišić, momče." "Tad um-rad u m." "Bilo što da se tako brzo kreće, s tako velikim zubima - ne hrani sc samo voćem, povrćem i cjelovitim žitaricama." Isključio sam reflektor, lako zraka nije bila uperena u mene, bio sam omamljen od prezasićenosti svjetlom. Nisam vidio mnogo, ali sam vidio previše. Ni jedan od nas riije predložio ponovni lov na Glavonju. Surferi ne provode politiku u griz-za-u griz kad se radi o morskim psima; kad vidimo dovoljno peraja, izađemo iz vode. S obzirom na brzinu i sprernost ovog stvorenja, ionako nije bilo šanse da ga uhvatimo, ni pješice ni u džipu, a čak i da ga pronađemo i pritisnemo u kut, msrno ga bih spremni zarobiti ni ubiti. "Vjerojatno ne želimo samo sjediri ovdje, piti pivo i pokušati zaboraviti da smo bilo što vidjeli", pitao se Bobby dok se vraćao za volan. "Vjerojatno." "Onda, što ;c to bilo?" Zauzevši ponovo suvozačevo sjedalo, namjestivši noge oko hladnjaka s pivom, rekao sam: "Mogao bi biti potomak izvorne horde koja je pobjegla iz laboratorija. Možda se u novoj generaciji pojavljuju veće, čudnije mutacije." "Dosad smo već vidjeli gro potomaka. A i ti si vidio jednu hrpu ranije noćas, 10ČI10?" "Da." "Oni izgledaju kao normalni majmuni." "Da." "Ovaj strahovito nije normalan." iad sam znao što je Glavonja, odakle je došao, ali nisam to još bio kuće
spreman reći °bbyju. Umjesto toga, rekao sam: "Ovo je ulica u kojoj su me /arobili u bun->vu." Uočivši identičnost kuća oko nas, rekao je: "Ti možeš raspoznati ove ulice je-od druge?" 103
"Uglavnom." "Onda ovdje provodiš zabrinjavajuće psihotičnu količinu vremena, buraz." "Nema ništa dobro na televiziji." "Probaj skupljati marke." "To bi mi bilo previše uzbudljivo." Dok je Bobbv silazio s neravnog travnjaka preko pločnika i na ulicu, spremi sam 9-milimetarski Glock i rekao mu da skrene desno. Dva križanja dalje rekao sam: "Stani. Ovdje. Ovdje su vrtili poklopac odvoda "Ako preuzmu svijet, to će vjerojatno postati olimpijska disciplina." "Barem je uzbudljivije od sinkroniziranog plivanja." Dok sam izlazio iz džipa, rekao je: "Kamo ćeš?" "Idi naprijed i parkiraj s jednim kotačem na poklopcu. Ne mislim da su još uvijek ovdje. Otišli su dalje. Ali za svaki slučaj, ne želim da nam dođu iza leda dok smo unutra." "Unutra gdje?" Hodao sam ispred vozila i upravljao Bobbvja dok nije stao prednjom desnom gumom točno nasred kruga. Ugasio je motor i, s puškom, izašao iz džipa. Slabi se morski povjetarac malo pojačao, a oblaci na zapadu koji su bili progutali mjesec postupno su se Sirili na istok, proždirući zvijezde. >• Unutra gdje?" ponovio je Bobby. Pokazao sam na bungalov u kojem sam se ugurao u ormar za mede da se sakrijem od majmuna. "Hoću vidjeti što se co raspada u kuhinji." "Hoćeš?" "Trebam", rekao sam krenuvši prema bungalovu. "Perverzno", rekao je, pridruživši mi se, "Majmuni su bili fascinirani." "Želimo se spustiti na majmunski nivo?" "Možda je važno." Rekao je: "Želudac mi je pun (dbija i piva." "Pa?" "Samo prijateljsko upozorenje, buraz. Trenutno mi je prag bljuvanja vrlo nizak." 104
11 . vrata bungalova bila su otvorena kao što sam ih i ostavio. Dnevni boravak • - je vonjao po prašini, plijesni, skorenoj prljavštini i miševima; kao dodatak sad se još osjećao i smrad prljavih majmuna. Moja je baterija, koju se prije ovdje nisam usudio upotrijebiti, otkrila niz se-JaiD centimetara dugih, žuto-bijelih čahura pričvršćenih u uglu gdje se stražnji z-id aiao sa stropom, dom moljaca i leptira u razvoju, ili možda jaja nekog izuzetno plodnog pauka. Svjetliji pravokutnici na bezbojnom zidu označavali su gdje su nekada visiele slike. Žbuka nije bila tako raspucala kao što biste očekivali u više od šezdeset godina staroj kući koja je već gotovo dvije godine napuštena, ali je mreža finih raspuklina davala zidovima izgled jaja iz kojeg će se svaki čas nešto izleći. Na podu u kutu bi!a je jedna dječja crvena čarapa. Nije mogla imati nikakve veze s Jimmvjem jer je bila skorena od prašine i već dugo ovdje. Dok smo išli prema vratima blagovaone, Bobbv reče: "Jučer sam dobio novu dasku." "Dolazi kraj svijeta, ti si bio u šopingu." "Napravili su mi je frendovi kod Hobieja." "Dobra?" pitao sam vodeći ga u blagovaonu. "Nisam je još isprobao." U jednom uglu, na stropu, bio je grozd čahura sličnih onima u prethodnoj sobi. Bile su jednako velike, svaka sedam do deset centimetara duga i, na najšiiem dijelu, promjera otprilike debele hrenovke. Osim u ovom bungalovu, nikad prije nisam vidio takve svilenkaste predmete. Stao sam točno ispod njih osvijetlivši ih. "Nije nejezovito", reče Bobbv. Unutar par čahura bili su tamni oblici, svinuti kao upitnici, ali su bili tako gusto omotani u sjajne konce da nisam mogao nazrijeti detalje. "Vidiš da se nešto miče?" "Ne." "Ni ja." "Moglo bi biti mttvo." "Je", rekao sam, iako nisam bio baš uvjeren u to. "Samo neki veliki, mrtvi, polura*vijem moljci." "Moljci?" 105
razmaknute zube, očito razdragana svojom opravom od bijelih cipela, bijelih čar i ružičaste haljine koja je u volanima padala preko nabrane podsuknje. Tako svj izriban i počešljan da ste gotovo mogli namirisati sapun, dječak je na sebi irnan plavo odijelo, bijelu košulju i crvenu leprirmašnu. U vojničkoj uniformi i časničke' kapi — nije bilo Iako odrediti njegov čin, možda satnik — Delacroix je definitivn bio oličenje ponosa. Upravo zato sto su svi na ovim slikama bili tako očito sretni, njihov je učinak bio neizrecivo tužan. "Stoje ispred jednog od ovih bungalova", primijetio je Bobby, gledajući pozadinu na četvrtoj slici. "Ne jednog od ovih. Pred ovim." "Kako znaš?" "Osjećaj." "Znači nekad su živjeli ovdje." "A on se vratio ovdje umrijeti.." "Zašto?" "Možda. . . je ovo bilo zadnje mjesto na kojem je bio sretan." Bobby reče: "Sto također znači daje ovo mjesto gdje je sve krenulo po zlu." "Ne samo za njih. Za sve nas." "Sto misliš, gdje su mu žena i djeca?" "Mrtvi." "Opet osjećaj?" "Je." "I ja imam takav." Nešto je bljesnule u maloj staklenki zavjetne svijeće. Gutnuo sam je baterijom, prevrnuvši je. Na linoleum su ispali ženini vjenčani i zaručnički prsten. Ovi su predmeti jedino što je Delacroix ostavio od svoje voljene žene, osini nekoliko fotografija. Možda sam otišao predaleko nagađajući skrivena značenja, ali pomislio sam da je prstenje odlučio staviti u posudu za zavjetne svijeće jer je to bio način da kaže kako su mu žena i brak bih sveti. Ponovo sam pogledao fotografiju koja je snimljena ispred bungalova. Široki osmijeh vragoljaste djevojčice bez jednog zuba slamao je srce. "Isušen, rekao sam tiho. "Ajmo odavde, buraz." Nisam htio dirati ove predmete koje je preminuli poslagao oko sebe, ali sadržaj omotnice mogao bi biti važan. Koliko sam mogao vidjeti, nije bio poprskan krvlju ili tkivom. Kad sam je uzeo u ruku, mogao sam dodirom ustanoviti da nije sadržavala nikakve papirnate dokumente. "Audi o kazeta", rekao sam Bobbvju. "Malo posmrtne muzike?" "Vjerojatno njegova oporuka." 110
Ti obična vremena, prije nego se u Wyvernu počeo odvijati Armagedon u usnoj snimci, pozvao bih policiju da ih obavijestim o otkriću mrtvog tijela. Ne micao, čak iako bi smrt svime ukazivala na samoubojstvo prije nego na Ovo nisu bila obična vremena. Dok sam ustajao, spustio sam omotnicu - i vrpcu - u unutarnji džep na jakni. Bobbvjeva se pažnja naglo usredotočila na strop i zgtabio je pušku obim tukama. Baterijom sam pratio njegov pogled. Činilo se da su čahure nepromijenjene, pa sam rekao: "Onda?" „Jesi li nešto čuo?" "Kao?" Osluškivao je. Konačno je rekao: "Mora da mi je to u glavi." "Što si čuo?" "Sebe", tekao je zagonetno, i bez daljnjeg objašnjenja krenuo prema vratima blagovaone. Nije mi bilo drago ostaviti ovdje pokornog Lelanda Dclacroixa, posebno jer nisam bio siguran da ću prijaviti vlastima njegovo samoubojstvo, Čak i anonimno. S druge strane, on je želio biti ovdje. Na putu kroz blagovaonu, Bobby reče: "Ta je cura duga tri i trideset." Iznad nas su nagrozdane čahure ostale Šutljive. "Koja cura?" pitao sam. "Moja nova daska za surfanje." Čak i duge daske rijetko su duže od dva metra sedamdeset. Čudovište od tri metra trideset ukrašeno dopadljivim grafitima obično je visjelo na zidu kakvog tematskog restorana u svrhu stvaranja autentičnog ugođaja. "Ukras?" pitao sam. "Ne. To je tandem -daska." U dnevnoj sobi čahure su bile kakvima smo ih ostavili. Bobby je bacao oprezne poglede prema gore dok se primicao ulaznim vratima. "Široka šezdeset dva centimetra, dvanaest debela", rekao je. Upravljanje surfom te veličine, čak i sa sto dvadeset ili sto pedeset kila na njoj, zahtijevalo je talent, koordinaciju i vjeru u blagonakloni, uređeni univerzum. "Tandem?" rekao sam, gaseći bateriju kad smo izašli na prednji trijem. "Otkad t' zamijenio lomljenje valova za taksiranje?" "Niotkada. Ali mali bi dvojac mogao biti sladak." Ako će surfati u dvojcu, morao je na umu imati partnera, posebnu djevu-surICU- Pa ipak jedina žena koju voli surferica je i slikarica imenom Pia Klick, koja panira u ^almea Bayu, Havaji, pokušavajući pronaći sebe, već gotovo tri godine, *aa je jedne noći napustila Bobbvjev krevet da bi prošetala plažom. Bobby nije 0 da je izgubljena dok nije nazvala i'/, aviona na putu u Waimea da kaže da je 111 ništa
V^M - . """.. .T .. .. T započela njezina potraga za sobom, Ona je najljubaznija. najnježmja, "3Jincelige nija osoba, talentirana i uspješna umjetnica. Ipak, ona vjeruje da je V7aimea Bav 0-zin duhovni dom - ne Oskaloosa, Kansas, gdje je rođena i odrasla; ne MoonJj„L Bar gdje se zaljubila u Bobbvja — a nedavno je objavjJa i da je inkarnacija K.,i Hune, božice surfanja. Bilo je čudnih stvari i prije katastrofe u wyvernskim laboratorijima. Zaustavili smo se u podnožju stepenica i nekoliko puta polako duboko ud \, nuli da se očistimo od zadaha smrti, za koji se činilo da nas je natopio kao mari da u kojoj smo se namakali. Također smo iskoristili trenutak da pregledamo n ' prije nego ponovo krenemo u nju, tražeći Glavonju, hordu ili neku novu prijem" koju čak ni ja, vozeći svoju imaginaciju najvećom brzinom, nisam mogao zamisljf Valjajući se iz pacifičkog mraka dva su sloja isprepletenih oblaka, poput gabar dena, sada obukla više od polovice neba. "Mogli bismo nabaviti brod", rekao je Bobby. "Kakav brod?" "Mogli bismo si priuštiti bilo kakav." "I?" "Ostati na moru." f, "Ekstremno rješenje, buraz." "Danju plovimo, noću tulumarimo. Usidrimo se kraj osamljenih plaža, hvatamo slasne ttopske valove." "Ti, ja, Sasha i Orson?" "Pokupimo Piu u Waimea Bavu.a "Kaba Huna." "Neće biti /gorega imati božicu mora na brodu", rekao je. "Gorivo?" "Jedra." "Hrana?" "Riba." "I riba može biti zaražena retrovirusom." "Onda ćemo naći neki zabačeni otok." "Koliko zabačeni?" "Stezni mišić ni oko čega." "I?" "Uzgajati vlastitu hranu." "Farmer Bob." "Bez kombinezonki." "Sik JA ubiti se." "Samodostatnost. To je moguće", bio je uporan. "Isto kao i uhiti grizlija kopljem. Ali uđi u jamu s kopljem, sravi u nju da i koje pecivo i imaš medvjeda koji će večerati Bobbv sendviče." 112
af4e ako uzmem satove ubijanja medvjeda." „Znači, prije nego kreneš na jedrenje, provest ćeš godine na dobrom poljopriv„dn°m fakultetu?" Bobbv JE udahnuo dovoljno duboko da prozrači gornji dio utrobe pa izdah-sSve što znam je da ne želim završiti kao Delacroix." "Svatko tko je rođen u ovom svijetu završava kao Delacroix", rekao sam. "Ali iie kraj. To je samo izlaz U ono što dolazi poslije toga." Trenutak je šutio. Zatim: "Nisam siguran da u to vjerujem kao ti, Chris." "Znači, n' vjeruješ da možeš preživjeti kraj svijeta uzgajajući krumpire i broku-neucrtanom tropskom otoku negdje istočno od Bota Bore, gdje postoje i ludo ,10 tlo i svjetski valovi za surfanje - ali teško ti je povjerovati u zagrobni život?" Slegnuo je ramenima. "Većinu je vremena lakše vjerovati u brokulu nego u „Meni ne. Ja mrzim brokulu." Bobby se okrenuo prema bungalovu. Lice mu se mrčilo kao da je još uvijek morao osjetiti tragove raspadajućeg Delacroka. "Ovo ovdje je jedan opaki posjed, buraz." Izmišljene grinje uspuzale su mi i/među slojeva kože dok sam se prisjećao kla-rećih čahura i morao sam se složiti s njim. "Loša karma." "Izgleda idealno za potpalu." "Štogod da jesu, sumnjam da su čahure samo u ovorn bungalovu." U svojoj identičnosti i urednom rasporedu kuće u Mrtvom gradu odjednom su manje sličile ljudskim građevinama, a više brežuljcima termitskih kolonija ili košnicama. "Za početak bismo mogli spaliti ovaj", ustrajao je Bobby. U cravi visokoj do koljena, psičući, pucketajući i kuckajući u mrtvim zavljuci-ma osušenog grmlja, zujeći i sttužući u lovorovu lišću, povjetarac je imitirao brojne zvukove kukaca, kao da nam se ruga, kao da predskazuje neizbježnost budućnosti koju će nastavati samo šestonoga, osmonoga i stonoga bića. "Dobro", rekao sam. "Spalit ćemo ga." "Šteta što nemamo nuklearku." "Ali ne sad. To će privući policiju i vatrogasce iz grada, a ne želimo da nam oni Dudu na putu. Osim toga, nije nam ostalo mnogo od noći. Moramo ići dalje." L)ok srno slijedili stazu prema ulici, rekao je: "Kamo?" Nisam imao pojma kako da u prostranstvima Fort Wyverna učinkovitije tražim° Jimniyja Winga i Orsona pa nisam odgovorio na njegovo pitanje. Odgovor je bio zataknut za brisač na suvozačevoj strani. Primijetio sam ga kad zaobilazio prednji dio vozila. Izgledalo je kao tiket za parkiranje. Izvukao sam predmet ispod brisača i upalio bateriju da ga pogledam. Kad sam sjeo na suvozačevo sjedalo, Bobby se nagnuo da prouči moje otkriće. " T1"> je to ostavio?" *J->elacroix nije", rekao sam pregledavajući noć, još jednom da netko obuzet osjećajem
promatra. 113
Držao sam pravokutni plosnati privjesak osiguranja velik desetak centirnet_ predviđen da se zakvači o košulju ili na suvratak sakoa. Fotografija na desno; polo--ci bila je Pelacroixova iako je to bila drugačija slika od one na vozačkoj dozvoli U., smo našli kraj tijela. Na ovoj je slici bio širom otvorenih očiju, iznenađen, kao J, -u bljesku kamere predvidio svoje samoubojstvo. Ispod fotografije bilo je ime LeL j Anihony Deiacrobc, Na lijevo; strani propusnice bili su navedeni njegove godine • sina, težina, boja očiju, boja kose i broj socijalnog osiguranja. Na vrhu su bile rfi •• uspostaviti pri uiasku. Otisnuta preko cijele površine, u trodimenzionalnom uoi gramu koji nije zaklonio fotografiju ni informacije ispod nje, bila su dva prozjr svijetlo plava velika slova: MO. "Ministarstvo obrane", rekao sam, jer je moja mama posjedovala MO dopujte nje za ulaz, iako nikad nisam vidio da ima ovakvu propusnicu. "'Uspostaviti pri ulasku'", rekao je Bobbv zamišljeno. "Kladim se da je unutra ugrađen mikročip." On je kompjuterski pismen, a ja neću nikada biti. Ja nemam potrebe za kompjuterom i, s mojim biološkim satom koji kuca brže od vašeg, nemam ni vremena za njega. Osim toga, sa svojim profesionalnim zaramnjenim naočalama za teške poslove ne mogu lako citati s monitora. Sjedeći u dugim razdobljima ispred ekrana kupate se u niskom UV zračenju — malim količinama neopasnijim od proljetne kiše; '/.bog moje podložnosti na kumulativna oštećenja, međutim, izlaganje tom zračenju mene bi pouzdano pretvorilo u jednu divovsku nakupinu melanorna tako čudnih mljackavih proporcija da nikad ne bih mogao naći odjeću koja bi istovremeno bila i udobna i sa stilom. Bobbv reče: "Kad on ude u određenu zgradu, mikročip se u iskaznici uspostavlja, kužiš:1 " " Ne. d "Pokreće — očisti se memorija na rmkročipu. Zatim možda čip u iskaznici odgovara na mikrovalne prenositelje u pragu kad god on prođe kroz vrata, bilježeći gdje je bio i kako je dugo ostao na svakom mjestu. Zatim, kada odlazi, podaci se skidaju i spremaju u njegov dosje." "Strašiš me kad pričaš o kompjuterima." "Ja sam još uvijek ona ista totalna ništarija, buraz." "Osjećam vibre zlog brata blizanca." "Samo je jedan Bobbv", uvjerio ine. Ponovo sam pogledao bungalov u kojem smo našli Delacroixa, napola očekujući da na prozorima ugledam sablasna svjetla, pomahnitale sjene krilatiri buba kako lepršaju zidovima i teturavi les na trijemu. Kucnuvši po iskaznici, rekoh: "Pratiti svaki korak koji napravi čak i nakon što su ga pustili da ude - 10 je maksimalno paranoidno osiguranje." "To mora da je bilo na podu kraj lešine s ostalim stvarima. Netko je bio u bungalovu prije nas, uzeo je i stavio ovdje. Zašto?" Odgovor se krio u najdonjem redu ispisanom na iskaznici. Dozvola jekt: TV. 114
Bobby reče: "Misliš da je ovo identifikacija za laboratorije gdje su obavljali te etičke eksperimente, bas tamo gdje su sve zasrali?" '' "fvložda. TV. Tajanstveni Vlak?" Bobbv je bacio pogled na riječi izvezene na rnojoj kapi, zatim ponovo na iskaz-. u "Nancy Drew bi bila ponosna." Ugasio sam bateriju. "Mislim da znam kamo hoće da idemo." "Kamo tko hoće da idemo?" "Taj koji nam je to ostavio ispod brisača." „Nemam set iju&>j>u.>,, ......—. "Pa ipak si siguran da postoji život poslije života", rekao je paleći motor. ,iVažne odgovore imam. Samo mi neki manji izmiču." "Dobro, kamo idemo?" "U jaje." "Znači, sad srno u Batinan filmu, a ti si Riddler?" "To nije u Mrtvom gradu. To je u hangaru na sjevernoj strani baze." "Jaje." "Vidjet ćeš." "Taj nam nije prijatelj." "Taj tko?" "Taj koji nam je ostavio iskaznicu, buraz, taj nam nije prijatelj. Ovdje nemamo prijatelja." "Nisam tako siguran u to." Dok je otpuštao ručnu i ubacivao u brzinu, rekao je: "Mogla bi biti - /amka." "Vjerojatno nije. Mogao je onemogućiti džip i čekati nas ovdje kad izađemo iz bungalova, ako nas je htio samo srediti." Vozeći iz Mrtvog grada, Bobby reče: "Svejedno bi mogla biti zamka." "Dobro, možda." "To te ne zabrinjava kao mene, jer ti imaš Boga l zagrobni život i zbor anđela i palače od zlata na nebu, ali sve što ja imam je brokula." "Bolje razmisli o tome", složio sam se. Pogledao sam na sat. Do zore je bilo |oš manje od dva sata. Tamna i išarana kao nakupina nekih čudnih gljiva, spužvasta masa oblaka ra-'nla se daleko na istok, ostavivši samo uski trak čistog neba u kojem su jatke zvijeZ(le 'zglcdale hladne i još udaljenije nego što su zaista bile. Retrovims prenositelj gena Wisterie Jane Snow već je vise od dvije godine slo-°aan i na otvorenom, izvan laboratorija. Za to se vrijeme lijeno odvijalo uništenje Prirodnog reda, gotovo kao što velike mekane pahulje snijega /a mirnog dana epršaju iz 'timskog neba, ali sve mi se činilo da nas na kraju, i to ubrzo, očekuje mecava, lavina. 115 "A taj je?" „Nemam sve odgovore, buraz."
12 Hangar se uzdiže kao hram nekom stranom bogu gnjevne ćudi, okružen s tri stra ne manjim servisnim zgradama koje bi mogle proći za skromna prebivališta redov nika i novicijata. Dug je i širok kao nogometno igralište, visok sedam katova, bez prozora osirn linije uskih otvora na najvišem dijelu, tik ispod zakrivljene linije n0_ lukružnog krova. Bobby je parkirao ispred dvostrukih vrata na jednoj strani zgrade, ugasivši motor i svjetla. Svaka su vrata široka šest metara a visoka dvanaest. Postavljena u tračnice s gornje i donje strane, bila su motorički pokretana, ali je napon već davno isključen. Zastrašujuća masa zgrade i ogromna čelična vrata daju joj izgled odbojne tvrđave koja bi lako mogla stajati na prijelazu između ovog svijeta i Pakla ne bi li spriječila demone da pobjegnu iz njega. Uzevši bateriju koja je bila ispod sjedala, Bobby reče: "Ovo je jaje?" "Ispod ovoga." "Ne sviđa mi se kako i/gleda." "Nisam tražio da se useliš i uspostaviš domaćinstvo." Izlazeći iz džipa rekao je: "jesmo li blizu u/.letišca?" Fort Wyvern koji je djelovao i kao mjesto za obučavanje i kao pomoćni objekt, razmeće se pistama koje niogu primiti velike jet-avio ne i one gigantske C-13 transportere za prenošenje kamiona, borbenih vozila i tenkova. "Aerodrom je oko kilometar u ovom smjeru", rekao sam pokazujući. "Ovo nije hangar za servisiranje aviona. Osim možda helikoptera, ali ne mislim da je ovo mjesto tome služilo." "Čemu je?" "Ne znam." "Možda su tu održavali tombole." Unatoč negativnoj auri zgrade, unatoč činjenici da nas je ovamo naveo netko nepoznat i moguće neprijateljski raspoložen, nisam osjećao kao da smo u neposrednoj opasnosti. Svejedno, Bobbvjeva sačmarica zaustavila bi bilo kojeg napadača mnogo brže nego moj 9-rnilimetar. Ostavivši Glock u futroli, noseći samo baten)u> poveo sam nas kroz vrata ljudske veličine postavljena u jednu od većih vratnica. "Dolaze veliki valovi", rekao je Bobby. "Nagađanje ili činjenica?"
"Činjenica." Bobbv zarađuje za život analizirajući satelirske podatke o vremenu i druge in-da bi predvidio uvjete za surfanje širom svijeta, s visokim stupnjem toči Njegova rvrtka, Surfcast, dnevno osigurava informacije desecima tisuća sur r° Dreko pretplate na bilten koji im se šalje faksom ili emailom, i puteni automat-\i a telefona koji prima više od osamsto tisuća poziva na godinu. Budući da je nje-* ° način života jednostavan, a njegov ured otkačen, nitko u Moonlight Bayu ne ^Hvaća da je on multimilijunaš i najbogatiji čovjek u gradu. Da znaju, to bi im znaS jlo više nego što znači Bobbvju. Za njega je bogatsrvo svaki dan biti slobodan za rfanje; sve ostalo što se može kupiti novcem samo je dodatna žlica začinjenog maka od rajčice na slasnom meksičkom jelu. "Na horizontu će biti naslagani zidovi od po barem tri metra", obećavao je Robbv. "Neki nizovi od skoro četiri, cijeli dan l noć, san svakog daskoljupca." "Ne sviđa mi se ovaj vjetrić s obale", rekao sam podigavši ruku na povjetarcu. "Govorim o prekosutra. Do tada će biti isključivo s kopna. Podići će se takvi valovi, tako zakrivljeni da ćeš se osjećati kao da si zadnji krastavac u bačvi za kiseljenje." Uleknuti tunel u padajućem valu, koji je savršeni vjetar s kopna maksimalno zaokružio, zove se bačva, i surferi žive za to da prodaskaju tim tubama cijelom duzinom i izađu na kraju koji se već urusava prije nego ih val preklopi. To se ne vidi svaki dan. Takvi su valovi poklon, sverinja, i kad dođu, daskate dok se ne nasurfare do potpune iscrpljenosti, dok vam noge ne postanu gumene i ne možete spriječiri trzanje mišića u želucu, i onda se svalite na pijesak i čekate da vidite hoćete li umrijeti kao riba izbačena na obalu ili ćete umjesto toga otići slistiti dva burritos i zdjelu kukuruznog č i psa. "Četiri metra", rekao sam čeznutljivo dok sam otvarao manji ulaz u dvanaest metara visokim vratima. "Dvostruko viši zid." "Dovaljat će se iz oluje sjeverno od otočja Marquises." "Nešto za što se isplati živjeti", rekao sam dok sam prelazio prag i ulazio u hangar. "Zato ti to i spominjem, buraz. Surferska motivacija da izađemo živi odavde." Čak ni dvije baterije nisu mogle osvijcrliti ovaj spiljski prostor u prizemlju han-gara, ali mogli smo iznad svojih glava vidjeti rračnice na kojima je pomična dizalica-već odavno razmontirana i uklonjenaputovala s jednog kraja zgrade na drugi, Masivnost čeličnih potpornja ispod ove pruge upozoravala je na to da je dizalica prenosila predmete ogromne težine. iskoračili smo na dva i pol centimetra debele čelične potporne ploče koja je J°s bila pričvršćena za uljem i kemikalijama umrljani beron, na kojima su nekoć bili °ntirani teški strojevi. Duboki i čudno oblikovani bunari u podu, koji mora da sadržavali hidrauličke mehanizme, prisiljavali su nas da pratimo
krivudavu stazu 0 drugog kraja hangara. 116
cobbvje radoznalo gledao u svaku rupu kao daje očekivao da u njoj nešto ču -' cekajući da iskoči i odgrize nam glave. 117
gusti zrak pretvara u beton jer je bio hladan, težak i sub S mirisom limete koja je j^ bijala iz zidova. Svaka je površina upijala više svjetla nego što ga je odbijala, pa S1T1O usprkos našim dvjema baterijama, silazili u mrak, kao srednjovjekovni redovnici na' putu u katakombe ispod samostana gdje ćemo izmoliti molitve za duše mrtve bračp Atmosfera bi bila bolja čak i da je bilo nekog znaka, kao lubanje i prekriženi), kostiju iznad crvenih slova koja upozoravaju na smrtonosne količine radioaktivno sti. Ili bar nekih veselo poredanih štakorskih kostiju. Zadnji podrum u ovoj zgradi - gdje se prašina još1 nije nakupila a bube još nisn doJutale - imao je čudan tlocrt, počinjući širokim prolazom u obliku izduženo? ovala, koji se protezao oko cijelog opsega, kao trkaća staza. S jedne strane tog hodnika otvara se niz soba različite Širine ali identične dubine - koje su zauzimale unutrašnji prostor staze - J kroz neke od njih moglo se proći do drugog ovalnog prolaza, koji je koncentričan s prvim; ne rako širok ni tako dugačak kao prvi, ali svejedno golem. Ova manja staza okružuje samo jednu središnju prostoriju: jaje. Krajevi manjeg hodnika spajaju se u modulu kroz koji se ulazi u samo srce svetišta. Ovaj prijelazni prostor je komora tri na tri metra u koju se ulazi kroz okrugli ulaz sto pedeset centimetara u promjeru. Unutar ove kabine, na lijevoj strani, drugj kružni ulaz iste veličine vodi u jaje. Vjerujem da su na ova dva otvora nekada bili pričvršćeni kolosalni držači, poput onih u zidovima između nepropusnih odjeljaka u podmornici ili kao na vratima sefa u bankama, i da je ovaj vezni modul zapravo bio hermetički zatvorena zračna komora. Iako sam siguran da ovo nisu bih laboratoriji za biološka istraživanja, jedna od funkcija ove hermetićki zatvorene prostorije mogla je biti da spriječi ulaz bakterija, spora, prašine i drugih zagađivača u sobu ili izlaz iz sobe koju nazivam jajetom. Možda je osoblje koje je prolazilo ovim unutarnjim svetištem bilo izloženo snažnim mlazovima otopine za sterilizaciju kao i spektru ultraljubičastog zračenja za ubijanje mikroba. Imao sam osjećaj, međutim, da je jaje bilo pod pritiskom j da je zračna komora služila u iste svrbe kao one na svemirskim brodovima. Ili je možda funkcionirala kao komora za dekompresiju onog tipa koje koriste ronioci kad su pod rizikom prebrzog izronjavanja. U svakom slučaju, ova prolazna soba bila je osmišljena ili da spriječi nešto da ude u jaje - ili da spriječi nešto da iz njega izađe. Stojeći s Bobbvjem u zračnoj komori okušao sam bateriju na povišenom, zakrivljenom pragu unutarnjih vrata i osvijetlio cijeli rub tog otvora da bih otkrio širinu zida jajaste sobe: metar i pol lijevanog, armiranog betona. Sam ulaz toliko je dubok da je zapravo metar i pol dugi tunel, Bobbv je tiho zazviždao. "Bunkerska arhitektura." "Nema sumnje, ovo je nešto sadržavalo. Trebalo je zadržati nešto." "Kao naprimjer?" Slegnuo sam ramenima. "Ponekad mi ovdje netko ostavlja darove." "Darove? Tu kapu si našao ovdje, zar ne? Tajanstveni Vlak?" 120
a „Da. Biia je na podu, točno u sredini jajeta. Zapravo ne mislim da sam je jed-stavno našao. Mislim da je ovdje ostavljena da je nadern, što je drugačije. A jedne j ..ge noći, dok sam bio u susjednoj sobi, netko je ovdje u zračnoj komori ostavio litografiju moje majke.". "Zračnoj komori?" "Ne izgleda ti tako?" Klimnuo je glavom. "Onda, tko ti je ostavio fotku?" „Ne znam. Ali Orson je rada bio sa mnom, a nije primijetio da je netko ušao „ taj prostor iza nas." „A on ima nos nad nosovima." Oprezno, Bobbv je usmjerio svoju bateriju kroz prvo kružno grotlo, u prolaz kojim smo upravo došli. Još je bio prazan. Ušao sam kroz unutarnji prolaz, kratak tunel, zgurivši se jer je samo netko niži od metar pedeset mogao proći ovuda bez saginjanja. Bobbv me slijedio u jaje i prvi put u naših sedamnaest godina prijateljstva vidio sam ga obuzetog strahopoštovanjem. Polako se okrenuo ukrug, prelazeći baterijom preko zidova i iako je pokušao govoriti, isprva nije mogao proizvesti ni zvuka. Ova je jajolika prostorija duga trideset i šest metara i malo manje od osamnaest metara u promjeru na svom najširem dijelu, sužavajući se prema krajevima. Zidovi, strop i pod zakrivljeni su da bi oblikovali jednu neprekinutu ravan tako da se čini da stojite u praznoj ljusci golemog jajeta. Sve su površine pokrivene mliječnom, neodređeno zlatnom, prozirnom tvari koja je, sudeći ptema presjeku oko ulaza u otvor za vrata, debela sedam i pol centimetara i tako čvrsto vezana na beton da se čini da su stopljeni. Svjetlo naših baterija blistalo je na ovom visoko uglačanom premazu, ali je i probijalo u egzotični materijal, treperilo i treptalo u njegovim dubinama, pokrećući u njemu virove svjetlucave zlatne prašine koji su i/.gledali kao zarobljene minijaturne galaksije. Lom svjetla bio je vrlo jak, ali se svjetlo nije u materijalu razbijalo u tvrdim pnzmatičmm linijama kao što bi to bio slučaj u kristalu; prije je izgledalo da njime teku fluidne jarke struje, tople i savitljive kao plamen svijeće povijan propuhom, i nabiru se u valove koji prolaze kroz debelu, sjajnu površinu oplate, dajući joj izgled tekućine koja mreškajući se otiće u dalje, mračnije kutove sobe, da se tamo Spadne kao ljetni udari vrućine iza prolaska oblaka. Zureći u pod mogao sam gotovo povjerovati da stojim na bazenu blijedo jantarnog ulja. Diveći se nezemaljskoj ljepoti ovog prizora, Bobby je zakoračio dublje u sobu. Iako se čini da je ovaj blistavi materijal gladak kao mokar porculan, uopće nije "Uzak. Ustvari, ponekad se — ah ne uvijek — čini da vam pod nekako zadržava noge, Kao da je ljepljiv ih luči laganu magnetsku privlačnost čak i za predmete koji ne sa-<tee metal. "Udari ga", tekao sam tiho. Moje su se riječi uskovitlale duž zidova, stropa i poda, a kaskade šaptavog odjeVratile su mi se iz više smjerova. 121