nema ništa s... tim kaosom u Wyvernii, Manuel Će se jako potruditi da ti ga v Znam da hoće. Ali ako taje povezano s Wyvernorn, onda se nikome od pol;,.-- uključujući i Manuela, ne može vjerovati. Onda je sve na nama. A mi moramo n ' postaviti da sve je na nama." "To je tako krivo." "Da." "Ludo." "Da." "Tako krivo", ponovila je, afrfssjjjbezizražajni glas postajao je sve sablasn-Njezin napor da održi svoju sabranost stegWo joj je lice čvrsto kao šaku. Nisam mogao podnijeti da je gledam uY>"koj boli, ali nisam odvratio pogled Kad me opet bude mogla pogledati, želio sam da vidi predanost u mojim očirm-možcla ju je to moglo donekle utješiti. "Moraš ostati ovdje", tekao sam, "tako da znamo gdje te možemo naći ako kad nađemo Jimmvja." >>Cemu se možeš nadati?" rekla je i iako joj je glas ostao bezizražajan, njime je prošao drhtaj. "Ti protiv... koga? Policije? Vojske? Vlade? Ti protiv svili njih?" "Nije beznadno. Nišra nije beznadno na ovom svijetu - osim ako ne želimo da tako bude. Ali, Lilly... ti moraš ostati ovdje. Jer ako se ovdje ne radi o Wyvernu. ako nije povezano, tada bi policija mogla trebati tvoju pomoć. Ili bi mogla donijeti dobre vijesti. Čak i policija." "Ali ne bi smjela biti sama", rekla je Sasha. "Kad odemo", reče Bobbv, "dovest ću Jermu ovamo." Jenna Wing bila je njezina svekrva. "Hoće li to biti u redu?" Lilly je klimnula. Nije nikako prihvaćala moje ruke, pa sam ih složio na stolu na isti način kao i ona. Rekao sam: "Pitala si Što bi oni mogli učiniti ako odlučiš da nećeš šutjeti, da nećeš igrati po njihovim pravilima. Bilo što. To mogu učiniti." Oklijevao sam. Zatim: "Ne znam kamo je išla moja majka onog dana kada je umrla. Vozila je nekamo izvan grada. Možda da otktije tu zavjeru u javnosti. Jer ona je znala, Li[ly. Ona je znala što se dogodilo u Wyvernu. Nikad nije stigla tamo kamo je krenula. Ne bi n' ti." Razrogačila je oči. "Nesreća, prometna nezgoda." "Nije bilo prometne nezgode." Prvi put otkad sam sjeo xa stol nasuprot nje, Lilly je uhvatila moj pogled i nastavila me gledati duže od dvije, tri riječi. "Tvoja majka. Genetika. Njezin rad. Zato ti toliko znaš o tome." Nisam iskoristio priliku da Lilly detaljnije objasnim stvari, iz straha da bi mo-gla doći do ispravnog zaključka da moja majka nije bila samo pravednik koji je razotkrivao istinu, nego da je bila medu onima temeljno odgovornima za to što se zbi"1 u Wyvernu. A ako je ono što se dogodilo Jimmvju povezano sa zataškavanjem Wyverna, Lilly bi mogla poći logički korak dalje, zaključujući da je njezin sin i* 158
Ka o e p r e , • svojim prihodima nije mogla izdržavati Jimmvja, i riskirala je ulaganje novca od -'votno0 osiguranja u otvaranje suvenirnice u području luke koje je popularno medu turistima. Napornim radom pretvorila je posao u likvidan. Da nadvlada usamljenost i tugu zbog gubitka Bena, ispunila je svoje slobodne sate Jimmvjem i samoobrazovanjem: Naučila je postavljati opeke, graditi staze oko svog bungalova; podigla je krasnu drvenu ogradu, renovirala ormariće u svojoj kuhinji i postala prvoklasni vrtlar s najljepše uređenim vrtom u susjedstvu. Bila je navikla brinuti se sama za sebe, nositi se sa stvarima. Čak i u nedaćama, uvijek je do sada ostajala optimist; ona nije posustajala, bila je borac, sve samo ne sposobna razmišljati o sebi kao o žrrvi. Možda se Lilly prvi put u životu osjetila potpuno bespomoćnom, žaljenja vrijedna ptotiv sila koje niti je mogla potpuno razumjeti niti im se uspješno suprotstaviti. Ovaj put nije bilo dovoljno osloniti se na svoje snage; još gore, izgledalo je da ne postoji ništa što bi mogla sama učiniti. Budući da je izigravanje žrtve bilo protivno njezinoj prirodi, nije mogla naći utočište m u samosažaljenju. Mogla je samo čekati. Čekati da jimmv bude pronađen živ. Čekati da bude pronađen mrtav. Ili, možda najgore od svega, čekati cijeli svoj život bez saznanja što mu se dogodilo. Zbog ove nepodnošljive bespomoćnosti, jednako su je razdirali bijes, užas i golema bol. Konačno |e razdvojila ruke. Oči su joj se zamaglile suzama koje je nastojala ne otrti. Mislio sam da će posegnuti za mnonij pa sam ponovo pružio ruke prema njoj. Umjesto toga, pokrila je lice rukama i jecajući rekla: "O, Chris, tako me sram." Nisam znao misli h da se srami svoje bespomoćnosti ili da ju je sram što je izgubila kontrolu, što plače. Zaobišao sam stol i pokušao je podignuti u zagrljaj. Trenutak se opirala, zatim je ustala sa svoje stolice i zagrlila me. Zakopavši lice moje rame, glasom surovim od tjeskobe rekla je: "Bila sarn tako... o, Bože... Bila 3ra tako okrutna prema tebi." Zaprepašten, zbunjen, rekao sam: "Ne, ne. Lilly, Jazavčc, ne, ti ne, nikada." "Nisam imala. . , hrabrosti. " Tresla se kao obuzeta groznicom, riječi su ispadale Je, zubi joj cvokotali, držala se za mene s očajem izgubljenog i , st; kao izravan-rezultat rada moje majke. Dok je to vjerojatno bila istina, naa bi mogla iskoračiti u područje nelogičnosti, pretpostaviti da sam ja jedan ^°° jerenika, jedan od neprijatelja i zazirati od mene. Štogod da je moja majka .jla, ja sam bio l.illyn prijatelj i njezina najbolja nada da nade svoje dijete. " 3p ^-jvoja je najbolja šansa, Jimmvjeva najbolja šansa, da nam vjeruješ. Meni, tobbvju* Sashi - v i eru> namLilly -" „Ja ništa ne mogu učiniti. Ništa", rekla je ogorčeno. Njezino se zgrčeno lice promijenilo, iako se nije opustilo u olakšanju što svoju ju može podijeliti s prijateljima. Umjesto toga, grčeviti trzaj bola koji joj je ti vor biesa i istovremeno ju je preevolju m o e po . " hličio lice postao je još jaci, skupio se u čvrsti čvor bijesa i istovremeno ju je pre ' l vila obeshrabrenost i razdiruće prepoznavanje vlastite bespomoćnosti. Kad joj je prije tri godine umro muž, Ben, Lillv je ostavila svoj posao učiteljice, iskirala e u l a a n e novca od
užasnutog djeteta. 159
Čvrsto sam je dr/,ao, nesposoban da progovorim zaražen njezinom bolOstao sam zapanjen njezinom izjavom o sramu; a ipak, gledajući unatrag, vjeru da sam polako počeo shvaćati. "Sva moja busanja u prsa", rekla je, a glas joj je postajao još nejasniji, iskrivi' grizodušjem koje ju je gulilo. "Puste priče. Ali nisam... nisam mogla... kad je ° balo... nisam mogla." Soptala je hvatajući zrak i stegla me jače nego ikada "R u sam ti da mi različitost nije važna, ali na kraju mi je bila." a "Prestani", šapnuo sam. "U redu je, u redu je." "Tvoja različitost", rekla je, ali dolSd-sam već znao na što je mislila. "Tvoja r ličitost. Na kraju mi je bila važna. I okrenula sam ci leda. A ti si ovdje. Ti si ovd' kad te trebam." \ Bobby je otišao i/ kuhinje na stražnji trijem. Nije istraživao sumnjive zvukove i nije izašao da bi nam ostavio privatnost. Njegova lijena ravnodušnost bila je školi' ka unutar koje se skrivao kao puž mekani sentimentalni Bobby Halloway za kojee je on mislio da ga nitko ne poznaje, čak ni ja. Sasha je krenula za Bobbrjcm. Kad me pogledala u prolazu, zavrtio sam glavom, ohrabrujući je da ostane. Naočigled potresena, zaposlila se pripremajući još jedan čaj da zamijeni onaj koji se već ohladio, nedirnut, u šaha na stolu. "Ti mi nikad nisi okrenula leda, nikad, nikad", rekao sam Lilly, držeći je u naručju, jednom joj rukom milujući kosu i želeći da nas život nikada nije doveo do trenutka u kojem je osjetila potrebu da priča o ovome. Četiri godine, počevši kad nam je bilo šesnaest, nadali smo se izgraditi zajednički život, ali onda smo odrasli. Jedan je razlog što smo shvatili da bi sva djeca koju začnemo mogla biti pod prevelikim rizikom od XP-a. Ja sam se pomirio sa svojim ograničenjima, ali nisam mogao opravdati stvaranje djeteta koje bi moglo biti opterećeno njima. A bude li dijete rođeno bez XP-a, on - ili ona - ostalo bi bez oca u mladoj dobi, jet nije bilo vjerojatno da ću doživjeti njegove kasne tinejdžerke godine. Iako bih ja bio zadovoljan živjeti s Lilly bev. djece, ona je čeznula da ima obitelj, što je bilo prirodno i pravo. Ona se borila i s izvjesnošću da će ostati mlada udovica — i s užasnim izgledima sve gorih fizičkih i neuroloških poremećaja za koje |e bilo vjerojatno da će me napasti tijekom mojih posljednjih nekoliko godina: otežani, netazumljivi govor, gubitak sluha, nekontrolirani tremor glave i ruku, možda čak i mentalna oštećenja. "Oboje smo znali da moramo prekinuti, oboje", rekao sam Lillv, što je bilo istina, jer sam sa zakašnjenjem prepoznao grozomornu obavezu koja bih konačno postao za nju, sve u ime ljubavi. Da budem iskren, mogao sam je sebično zavesti u brak i pustiti je da sa mnom pati do mog krajnjeg silaska u nemoć i nesposobnost, jer bi mi njezina utjeha i p"' jateljstvo učinili taj pad manje strašnim i podnošljivijim. Mogao sam zažmiriti pre spoznajom da joj uništavam život da bih popravio svoj. Nisam prikladan materija za sveca; ne dajem se bezuvjetno i predano. Ona je izgovorila prve sumnje, u n3*" nakama i ispričavajući se; slušajući je, tijekom nekoliko tjedana, nevoljko sam stiga" • "•^a S ' • ? s mri bit i dov lm k K • z v ] bil pok vun pok zah izm bli ika je dob pr na sa riv mi me
00znaje da bi, iako bi se ona na bilo koji način žrtvovala za mene - i iako sam •o dopustiti da se žrtvuje — sva ljubav koju bi još osjećala za mene nakon moje • • • - _ ———:*„„„ -7 im i prs n i em i opravdanom ogorčenošću. Budući da ani'a koja će im biti draga, puna ijuoavi i MIUJCIK,. ,^..^..^ _—__ • jednako kao i za dobro Lillv, moramo nadići naš san o zajedničkom životu - sicirau da gledamo kako se taj san pretvara u noćnu moru. Sada sam držeći Lilly u naručju shvatio da je ona, budući da je prva izrazila iju u našu vezu, osjećala punu odgovornost za njezinu propast. Kad smo preli ti ljubavnici i odlučili biti prijatelji, mora da je moja i neprekinuta čežnja za . i moja melankolija zbog zavtšetka našeg sna bila kobno očita, jer nisam bio vi voljno blag niti dovoljno muškarac da je toga poštedim. Nesmotreno sam štrio krivnje u njezinu srcu i osam godina prekasno imao sam potrebu zaliječiti ranu koju sam sam otvorio. Kad sam joj počeo govoriti sve to, Lilly se pokušala usprotiviti. Iz navike je ok- •ivliavala sebe, a tijekom godina naučila je uživati u mazohističkoj utjesi svoje za-lišljene krivnje, koje se sad nije željela ostaviti. Ranije sam pogrešno vjerovao da me nije mogla pogledati kao rezultat mojeg neuspjeha da nađem ]immyja; kao i ona bio sam hitar da se mučim krivnjom. S ove strane Edena, i mi toga svjesni ili ne, osjećamo mrlju na svojim dušama i u svakoj prilici kušavamo je izribati čeličnom nom krivnje. Čvrsto sam držao ovu dragu ženu, uvjeravajući je u prihvatljivo razrješenje, kušavajući je natjerati da me vidi kao budalu, slabića, što i jesam, uporno htijevajući da razumije kako sam bio blizu, pri]e osam godina, da je manipuliram da žrtvuje vlastitu budućnost za mene. Marljivo sam kaljao istavu sliku kakvu je imala o meni. To je bila jedna od najtežih stvari koje sam ada morao učiniti... jer sam, doksamjegrlioiotirao joj suze, shvatio koliko mi još uvijek strašno draga, koliko dragocjena i kako očajnički želim da ima bro mišljenje o meni, iako više nikada nećemo biti ljubavnici. "Učinili smo ono što je bilo najbolje. Oboje. Da nismo donijeli tu odluku rije osam godina", zaključio sam, "ti ne bi bila našla Bena, a ja ne bih nikada ašao iashu. To su divni trenuci naših života - tvoj susret s Benom i moj susret Sa-shorn. Sveti trenuci." "Volim te, Chris." "I ja tebe volim." "Ne kao što sam te nekad voljela." "Znam." "Bolje nego tada." "Znam", rekao sam. "Čišće nego tada." "Ne trebaš to govoriti." opustiti a se žrtvue — sva ' bila neizbježno nagrizena zamjeranjem i opravdanom ogorčenošću. Budući da duao živjeti, posjedujem duboku i skroz-naskroz sebičnu potrebu i zelju da me sam poznavao zadrže u sjećanju. A dovoljno sam tašt da želim da to budu koja će im biti draga, puna ljubavi i smijeha. Konačno sam shvatio da, za dići naš san o zajedničkom životu -
160
161
"Ne zato što se osjećam buntovna i plemenita što će volim sa svim tvojim bJemima. Ne žaco što si drugačiji. Volim te zbog onoga što jesi." ' " "Jazavče?" "Sto?" Nasmiješio sam se. "Šuti." Ispustila je zvuk koji je bio više smijeh nego jecaj, iako se sastojao od ob • Poljubila me u obraz i sjela na svoju stolicu, slaba od olakšanja ali isto cako i s| f* od straha za svog nestalog sina. t,, Sasha je donijela svježu Šalicu čaja nastolVa Lilly joj je čvrsto stisnula ruk "Znaš li Vjetar u vrbama1 ." \ "Tek otkad sam upoznala Chrisa", rekla je SasrVa i čak i na prigušenom i tren ravom svjetlu svijeća vidio sam tragove suza na njezinu licu. "On me zove Jazavac jer sam ga branila. Ali sada je on moj Jazavac, tvoj laj, vac. A ti si njegov, je li tako?" "Ona vraški dobro zamahuje šakama kad treba nekoga braniti", tekao sam. "Naći ćemo Jimmvja", obećala je Sasha, oslobađajući me užasne težine ponavljanja tog nemogućeg obećanja, "i dovest ćemo ti ga kući." "Što je s vranom?n pitala je Lilly Sashu. Sasha je iz džepa izvadila list papira za crtanje i razvila ga. "Nakon što je otišla policija, pretražila sam Jimmvjevu sobu. Nisu bili temeljiti. Mislila sam da bismo mogli pronaći nešto što su previdjeli. Ovo je bilo ispod jednog od jastuka." Kad sam približio papir svijeći, ugledao sam crtež tintom koji je prikazivao pticu u letu, gledanu sa strane, krila povinudh unatrag. Ispod ptice bila je poruka ispisana urednim rukopisom: Louis Wing bit će moj sluga u Paklu. "Što tvoj svekar ima s tim?" pitao sam Lilly. Lice joj je zamračio svježi očaj. "Ne znam." Bobby je prekoračio prag. "Moramo ići, buraz." Sad je nadolazeća zora već svima bila vidljiva. Sunce se još nije pojavilo iznad istočnih brda, ali je noć blijedjela, od najcrnje čađe do sive prašine. Iza prozora, stražnje dvorište nije više bilo krajolik naslikan crnim tonovima nego skica u olovci. Pokazao sam mu crtež vrane. "Možda se ipak ne radi o Wyvernu. Možda je netko imao nešto protiv Louisa." Bobby je proučavao papir, ali nije bio uvjeren da je on dokazivao da je otmica bila tek zloćin osvete. "Sve se vraća na Wyvern, na ovaj ili onaj način." "Kad je Louis napustio policiju?" pitao sam. Lilly reče: "Otišao je u mirovinu pri|e otprilike četiri godine, godinu prije neg" je umro Ben." "I prije nego li je sve pošlo po zlu u Wyvernu", primijetila je Sasha. "^na možda ovo nije povezano." "Povezano je", Bobby je bio uporan. Zakucao je prstom po crtežu. "Ovo J previše drastično uvrnuto da ne bude povezano." •162
Trebali bismo popričati s tvojim svekrom", rekao sam Lilly. 7"vrtjela je glavom. "Ne možete. On je u Shorehavenu." Staračkom bolničkom domu?" 11 zadnja četiri mjeseca imao je tri moždana udara. Treći je put ostao u komi. "ože ni sa kim razgovarati. Ne očekuju da će još dugo živjeti." Kad sam ponovo pogledao crtež tintom, shvatio sam da se Bobbyjevo "drasti-vrnuto" nije odnosilo samo na rukom ispisane riječi nego i na samu vranu. c °° • pOSjedovao zlokobnu auru: Perje je na krilima bilo nakostriješeno; kljun je • tvoren kao da želi ispustiti krik; čaporci su bili rašireni i skvrčeni; a oči, iako , ,jj e |L krugovi, izgledale su kao da isijavaju zlo, pomamu. "Mogu li to zadržati?" pitao sam Lilly. Klimnula je glavom. "Čini mi se prljavim. Ne želim to dirati." Ostavili smo Lilly sa šalicom čaja i nadom koja, da se mogla izmjeriti, možda bi odgovarala masi soka koji se da iscijediti n. kriške limuna na njezinu tanjuriću. Silazeći stepenicama s trijema, Sasha reče: "Bobby, bolje dovedi Jennu Wing što prije možeš." Dao sam mu crtež vrane. "Pokaži joj ovo. Pitaj je sjeća li se bilo kojeg slučaja na kojem je Louis radio... bilo čega što bi moglo objasniti ovo." Prelazeći stražnjim dvorištem, Sasha me uzela za ruku. Bobby teče: "Tko pušta muziku dok si ti ovdje?" "Pokriva me Doogie Sassman", rekla je. "Gospodin Harlev-Davidson, gorštački nezaustavljivi ljubavnik", reče Bobby, predvodeći duž zida od opeke kraj gara/.e. "Koji stil on preferira — heavy-rnetal uz vitlanje glavom?" "Valcere", reče Sasha. "Fokstrot, tango, rumbu, cha-cha-cha. Upozorila sam ga da se ima držati popisa stvari koji sam mu dala, jer bi inače puštao samo plesnu muziku. Obožava klasične plesove udvoje." Odgurnuvši vratnice na ogradi, Bobby je stao, okrenuo se i zapiljio u Sashu u nevjerici. Meni je rekao: "Ti si to znao?" "Ne." "Klasične plesove?" ' . Sasha reče: "Osvojio je nekoliko nagrada." "Doogie? Pa on je velik kao Volkswagcnova buba." "Stara buba ili nova?" pitao sam. "Nova", reče Bobby. "On je velik, ali je elegantan", reče Sasha. "Ima mali radijus vrtnje", rekao sam Bobbvju. Ono što se tako lako događa medu nama, ono što nas čini tako bliskima, opet počinjalo. Zezanje, ili ritam, ili raspoloženje ili štogod da je bilo to u što smo P°n tano upadali kad smo bili zajedno - ponovo smo upadali u to. Možeš se nosilo čim, uključujući i kraj svijeta koliko mi znamo, ako su uz tebe ptijatelji s držanjem. 163
Bobbv reče: "Mislio sam da Doogie visi u barovima s bajkerima, ne u pU, . dvoranama." " ^ "Ig zabave je i/bacivać u jednom bajkerskom baru dvije noći tjedno" Sasha, "ali mislim da inače ne zalazi tamo." ^ "Iz zabave?" reče Bobby. "Uživa razbijati glave", reče Sasha. "A tko ne uživa", dodao sam ja. Dok smo slijedili Bobbvja kroz prom^rekao je: "Tip je vraški vješt audio ničar, vozi Harleva kao da je na njemu izašaoiSuiiajčine utrobe, izlazi s nevjero" no zgodnim ženama uz koje bi Miss Univerzumiizgledala kao prosječna sranov •" ča ostrige, iz zabave se tuče s pijanim psiho-bajke^ma, osvaja nagrade na plesniar' ma - zvuči kao buraz kojeg bismo voljeli imati uz sebe kad se vratimo u Wyvern Rekao sam: "Je, brinem se samo sto će bici ako se bude održavalo natjecanje tangu." "Točno tako." Bobby reče Sashi: "Misliš da bi bio zainteresiran?" Klimnula je glavom. "Mislim da je Doogie uvijek zainteresiran za sve." Očekivao sam da nađemo policijska patrolna kola ili neoznaćeni Sedan iza garaže, nevesele likove vlasti kako nas čekaju. Prilaz je bio pust. Sloj blijedo sivog neba ocrtao je brda na istoku. Lahor je pokrenuo šaptavi zbor u vjetrobranu eukaliptusa duž grebena kanjona, kao da rne upozorava da požurim kući prije nego me jutro pronađe. "A Doogie ima i sve one tetovaže", rekao sam. "Da", nastavi Bobby, "ima vise tetovaža nego pijani mornar s četiri majke i de-'set žena." Obratio sam se Sashi: "Ako se nadeš u bilo kakvoj neprijateljskoj situaciji, a ona uključuje rurbo-golemog istetoviranog frajera, htjet ćeš da on bude na tvojoj strani." "To je temeljno pravilo pteživljavanja", složio se Bobby. "O tome naširoko piše u svakom priručniku biologije", rekao sam. "I u Bibliji", doda Bobby. "Levitski zakonik", rekao sam. "I u Knjizi izlaska", nadoveže se Bobby, "i u Ponovljenom zakonu." U trenutku se izmijcnivši opažanjem pokreta i odsjaja oka, Bobby je zgrabio pušku u položaj spreman za opaljivanje, ja sam izvukao svoj Glock iz futrole, Sasha je potegla svoj revolver i okrenuli smo se prema zamijećenoj prijetnji stvarajući živu sliku paranoje i rogobatnog individualizma, koja bi bila dovedena do sa ienstva da smo samo imali jednu od onih zastava iz razdoblja prije američke re lucije na kojima je sklupčana zmija i riječi Ne gazi me. Na šest metara sjeverno od nas, duž istočne strane prilaza, ne dižući ru g13 koji bi nadjačao šumorenje vjetra, medu stablima eukaliptusa pojavili su se k°l°.. Došli su preko hrbata provalije, kroz čuperke trave i divljeg lana, između grmovi nakupina kozje brade.
Ovi prerijski vukovi, manji od pravih vukova, užih njuški i svjetlijih iSaranih posjeduju mnogo od vučje ljepote i šarma koje imaju svi psi. Međutim, čak rniim dobroćudnim trenucima, nakon Sto su lovili i do sita se najeli, kad se igra-' -r sunčaju na livadi, još izgledaju opasno i grabežljivo do te mjere da nije vjerojatk e n i h iračkica, a ako sljedeći stanar Bijele kuće, stigli su, sKupm =v . ——-,"-.- - - . istićne, meskalinom nadahnute vizije Navaho Indijanaca. Kojoti obićno putuju u koloni, ali ovi su stigli u roju, i jednom kad su se našli lazu, sca|; su jedan drugome bok uz bok, bliže nego bilo koji čopor iz porodice pasa, nakupljajući se prije kao kolonija štakora. Njihov je dah, topliji od našeg, za-pario prohladni zrak. Nisam ih pokušavao brojati, ali bilo ih je više od trideset, sve odrasli primjerci, bez Štenadi. Mogli smo pokušati ući u Sashin Explorer i zatvoriti vrata za sobom, ah svi smo osjetili da bi bilo kakav naš iznenadni pokret ili bilo kakvo pokazivanje straha moglo izazvati opaki napad. Najviše što smo se usudili bilo je da se polako povučemo natraškc korak ili dva, dok nam dva automobila nisu donekle štitila leda. Napadi kojota na ljude rijetki su, ali nisu nepoznati. Čak i kad su u paru ?.a lov ili u čoporu, vrebat će i napasti muškarca ili tenu samo ako su očajnički gladni, ako je poplava smanjila populaciju miševa, kunića i drugih divljih životinjica. Češće se dogodi da mala djeca, ostavljena bez nadzora u parku ili nezaštićenom stražnjem dvorištu koje gleda na otvoreno područje, budu ugrabljena, rastrgana l odvučena, ali i li su incidenti rijetki, posebno kad se uzmu u obzir široka prostranstva koja ljudi i kojoti zajedno nastavaju diljem Zapada. Najviše me brinulo ne ono što bi kojoti normalno mogli učiniti, nego opažanje da ovo nisu bile uobičajene životinje. Nije se moglo očekivati da se oni ponašaju Uobičajeno za svoju vrstu; opasnost je bila u njihovoj različitosti. lako su im glave bile okrenute u našem smjeru, nisam imao osjećaj da smo prv enstveno mi predmet njihove pažnje. Činilo se da zaokupljeno zure kraj nas, pre-ma nečemu u daljini, premda je prilaz cijelom dužinom bio tih i prazan. Naglo, čopor se pokrenuo. Iako žive u obiteljima, kojoti su svejedno izraziti individualci, gonjeni osobnim Potrebama, opažajima, raspoloženjima. Njihova je nezavisnost lako uočljiva čak i zajedno love, ali ovaj se čopor kretao sa zastrašujućom koordinacijom, s instinkvnom sinkronizacijom krstareće škole pirana, kao da su dijelili jedan um, jednu svrhu. J U > n" u na livai, oš z g e a u p dahnuti neku liniju krpenih igračkica, a ako sljedeći stanar Bijele kuće, fotoenitno kućdahnuti n e u nu rpen , "" svlvania avenije 1600, izabere jednog od njih kao idealnog fotogenitnog kuć-liubirnca. bit će izvjesno da Antikrist ima svoj prst na nuklearnom obaraču, Izvlačeći se iz usjeka, kroz stabla, u prilaz okupan najranijim pepeljastim svjet-" — — '•••"•-, l-nlnri im iyoledali postapokaliptićni, kao pakleni će na Izvlačeći se iz usjeka, kroz staoia, u pnuu. ._..,„,.,..., ..„,___ , ... nvos u oblake zavijenog jutra, kojoti su izgledali postapokaliptićni, kao pakleni . [ u svijetu koji je odavno doživio svoj sudnji dan. Isturenih glava, žutih očiju jnih u mraku, naćuljenih ušiju, razjapljenih čeljusti u zubati neveseli osmijeh, - li su, skupili se i okrenuli se prema nama u sanovitoj tišini, kao da su pobjegli h s B ' ' - -- M—-i.„ T„A;;-,„o™
Ušiju sljubljenih uz glave, široko rastvorenih vilica kao da se spremaju ugristi, r°gnutih glava, nakostriješene dlake na vratu, pogurenih ramena, repova 164
povijenih 165
nisko prema zemlji, kojoti su jurili u našem smjeru ali ne direktno prema nama. Q ?.ali su se istočne polovice prilaza, većina ili je bila na asfaltu, no neki su bili na pr,. njavu rubu, ziireći ukočeno kraj nas i pravo ispred sebe, kao da su pomno usredot ćeni na plijen koji je bio nevidljiv ljudskim očima. Ni Bobby ni ja nismo bili ni blizu pucanju na čopor, jer nas je sve smjesta norl sjetilo na ponašanje jata legnjeva u Wyvetnu. Isprva se činilo da su se ptice skupii sa zlokobnim namjerama, zatim u svrhivlavlja, a na kraju je njibov jedini nasil ' poriv bio onaj za samouništenjem. Kod ov^kojora nisam osjetio magličastu aur patnje i očaja koja je isijavala iz noćnih ptica; nfem osječao da su u potrazi za kn načnim rješenjem groznice koja ih je obuzela, kalfa god ona bila. Činilo se da on' jesu prijcmja nekome ili nečemu, ali ne nama. \ Sasha je držala svoj revolver objema rukama dok je čopor tekao prema nama Ali kad su počeli prolaziti ktaj nas, a da se ni jedno žuto oko nije okrenulo u našem smjeru i da nisu ispustili ni glasa laveža ili rezanja, polako je spustila oružje dok cijev nije ciljala u kolnik ktaj njezinih nogu. Ovi su grabežljive! ovdje u čik zore, s dahom koji im je ispatavao iz usta, izgledali upravo ekroplazrmćki. Da nije bilo tapkanja šapa po asfaltu i mošusnog vonja, mogli su biti samo duhovi kojota koji se zadnji put pojavljuju u završnim minutama ove duhovima otvorene noći, prije nego se vrate na zarasla polja i doiove u kojima su ih čekale njihove raspadajuće kosti. Dok su kraj nas prolazili posljednji redovi čopota, okrenuli srno se i gledali za hitrom procesijom. Nestajali su u daljim, gonjeni sivom svjetlošću s istoka kao da slijede noć prema zapadnom horizontu. Citirajući Faula McCartneva - konačno, ona je i kantautor a ne samo DJ - Sasha reče: "Zadivljen sam, dušo." "Imam ti puno toga pričati", rekao sam. "Noćas smo vidjeli mnogo više od. ovoga, još čudnije stvari." "Katalog svjetski čudnog", uvjeravao ju je Bobbv. Činilo se da se kojoti gube svjetlucajući u tamnoj daljini, iako sam pretpostavljao da su kliznuli iz prolaza, preko hrpta provalije, vračajući se natrag u dublja kraljevstva i'/, kojih su se popeli. "Ove ćemo još sresti", prorokovala je Sasha, a glas JO| je bio '/.aramnjen uznemirujućim tonom slutnje. "Možda", tekao sam. "Definitivno", ustrajala je s tihim uvjerenjem. "A kad se idući put pojave, b |C će lošije raspoloženi." Otvarajući pušku i vadeći iz nje metke na svoj dlan, Bobby reče, "Dolazi sunce." Nije ga trebalo shvatiti doslovno; dan je bio oblačan. Nemilosrdno je jutc° polako svuklo ctnu kapuljaču noći i nadvilo nad nas svoje mrtvo, sivo lice. Pokrivač od gustih oblaka nije za mene dovoljna zaštita od razarajuće snage sunca. Ultralj ubi časte zrake prodiru i kro/. najcrnje tmaste oblake i iako se opekln16 stvataju sporije nego 7.a jarko sunčana dana, nepopravljiva šteta na mojoj koži 166
.. ,a j,vejedno se akumulira. Zaštitni losioni za sunčanje dobro štite od lakših obliraka kože, ali oni imaju malo ili nikakve sposobnosti da spriječe nastajanje meorna. Zbog svega toga moram tražiti zaklon čak i od dnevnog neba, sivo-crnog ar ] pepeo u hladnoj Sotoninoj luli nakon što je popušio šačicu duša. Rekao sam Bobbvju: "Nećemo valjati ako malo ne odspavamo. Ubij oko, za- • ćemo se svi troje naći kod mene između podneva i jedan sat. Sastavit ćemo plan i potjeru." „Ti ne možeš u Wyvern prije zalaska sunca, ali možda bi netko morao krenutj ranije", rekao je, "l ja sam za to. Ali nema smisla obilaziti Wyvern i pretraživati svaku stopu. To k; predugo trajalo, zauvijek. Nikad ih nećemo pronaći na vrijeme", rekao sam, ostavljajući neizgovorenu pomisao da je možda već bilo prekasno. "Ne iderno natrag dok ne budemo imali tragača koji nam je potreban." "Tragača?" pitala je Sasha, stavivši svoj revolver u držač ispod svoje traper jakne. "Mungojerrie", rekao sam, sldonivši svoj 9-mili meta rac. Bobby je zbunjeno žmirnuo. "Mačak?" "On je više od mačka", podsjetio sam Bobbyja. "Da, ali..." "A on nam je jedina nada." "Mačke mogu slijediti trag?" "Siguran sam da ova može." Bobby |e zatresao glavom. "Nikad se neću osjećati kod kuće u ovom hrabrom novom svijetu pametnih životinja, bura/- To je kao da živim u maksimalno Šašavom crticu o Paji Patku, ali u kojem, između smiješnih fora, frajeri jedni drugima paraju utrobu." "Svijet prema Edgaru Allanu Disnevu", rekao sam. "Svejedno, Mungojerrie se mota po marini. Skokni do Roosevelta Prosta. On će znati kako da nađemo našeg tragača." Iz bazena sjena, u provaliji istočno od nas, začulo se sablasno zavijanje kojota, zvuk kakav ne postoji na svijetu, kakvi bi bili mučni i hladni glasovi vila vjesnica smrti da te postoje. Sasha je zavukla desnu ruku pod jaknu, kao da bi ponovo mogla izvući revolver. Tako pomahnitali zbor kojota uobičajeni je noćni zvuk koji obično označava da je lov dosegao svoj krvavi kraj, da je čopor svladao plijen velik poput jelena ili da puni m|esec izvodi svoj neobični utjecaj, ali takav se kor od kojeg se ježi koža rijetko čuje s ove strane izlaska sunca. Kao i sve što smo dosad doživjeli, ova me izopaSerenada, eskalirajući u glasnoći i strastvenosti, ispunila slutnjama. "Raljasro", reče Bobby. "Bijele strijele", rekao sam, Sto je surferski izraz za velike bijele, najopasnije od syih morskih pasa. 167
ja navala na n. kao om na dalekom Pacifiku. 168
17 , ha ; e parkirala Explorer na prilazu ispred kuće jer je u garaži bio auto mog oca, • Hnako kao i kutije s njegovom odjećom i osobnim stvarima. Doći će dan kad će , va ^1^ biti dovoljno daleko iza mene da neću imati osjećaj da će bacanje nje - goviih stvari umanjiti moje sjećanje na njega. Taj dan još nije stigao. Znarn da sam nelogičan u tome. Moja sjećanja na tatu, koja mi daju dovoljno snas e da izdržim svaki dan, nisu povezana s tim koju je odjeću nosio u bilo kojoj posebnoj prilici, njegov omiljeni pulover ili njegove srebrno uokvirene naočale za čitanje. Nisu stvari te koje ga održavaju živim u mom duhu; on je sa mnom zbog svoje dobrote, svojeg duha, hrabrosti, ljubavi, radosti u životu. Pa ipak, dvaput u tri tjedna, otkako sam spakirao njegovu odjeću, otvarao sam jednu od kutija u garaži samo da pogledam te njegove naočale za čitanje, raj pulover. U takvim trenucima ne mogu pobjeći istini da se sa stvarima ne nosim onako dobro kako se pravim da to činim. Slap žalovanja ima duži pad od Nijagarc pa pretpostavljam da još nisam stigao do rijeke prihvaćanja na dnu. Kad sam izašao iz Explorera, nisam požurio u kuću, iako je sijedo jutro bilo gotovo sasvim svanulo nad nama. Dan je učinio malo toga da obnovi boju koju je noć ukrala svijetu; doista, činilo se da je dimljiva svjetlost posvuda odložila pepeljasto sivi otpad, zagušujući nijanse, prigušujući sjajne površine. Kumulativna šteta ul -rraljubičastih zraka koju ću zadobiti na ovom besjajnom suncu bio je rizik vrijedan jedne minute koju sam proveo diveći se dvama hrastovima ispred kuće. Ti kalifornijski zimzeleni hrastovi, prekrasno okrunjeni i s golemim krošnjama snažnih crnih udova, nadvisivali su kuću zasjenjujući je u svako godišnje doba, jer, to razliku od kontinentalnih hrastova, ovima u jesen ne otpada lišće. Uvijek sam volio ta stabla i mnogih sam se noći penjao visoko u njih da bih bio bliže zvijezdama, ali odnedavno mi znače više nego ikada jer me podsjećaju na roditelje koji su imali snage da žrtvu|u stvari u vlastitim životima da bi podigli dijete s mojim hendikepom i u čijoj sam sjeni mogao cvasti l napredovati. Težina ovog olovno sivog jutra istisnula je sav vjetar iz dana. Hrastovi su bili monolitni poput kipova, svaki list kao latica izlivene bronce. Nakon minute sam, umiren istinskom mirnoćom stabala, prešao travnjak do kuće. Ova se građevina iz Craftsman razdoblja s kraja devetnaestog stoljeća sastojala °Q naslaganih greda od kamena i vremenom posrebrene cedrovine ispod krova od "iljevca, s dubokim strehama i prostranim prednjim trijemom, sve u modernim 169
linijama a ipak blisko prirodi i zemlji. To je jedini dom koji sam ikada poznavao uzevši u obzir prosječni životni vijek XP-ovca i moj talent da uvaljam dupe u nev Jju, nema sumnje da ću tu živjeti do svoje smrti. Sasha je već otključala ulazna vrata kad sam došao do njih, pa sam njom u predsoblje. Svi su prozori tijekom dnevnih sati bili zasjenjeni nabranim zaslonima. Na čini se svjetiljaka u kući jačina svjetla mc^ja regulirati i kad smo ih morali PaT -održavali bismo ih sasvim prigušenima. Većinrc*Temena ovdje provodim uz svjeH' svijeća zasjenjenih jantarnim ili rozim staklom, ufcmbijentu mekanih sjena koji k' odobrio bilo koji medij koji za sebe tvrdi da je sposlban kanalizirati duhove mrtvlk Sasha se uselila prošli mjesec, nakon tatine smrti, iselivši se iz kuće koju su j0" dali na korištenje kao dio plaće glavnog menadžera u KBAY-u. Ali ona se već za da na kreće od sobe do sobe, vodena uglavnom blijedom sunčevom svjetlošću koja prj. tišće spuštene 7-aslone na prozorima. Ona smatra da moj zasjenjeni svijet smiruje dušu, da je život u zatamnjenom Snow-svije:u umirujući, čak i romantičan. Do neke se mjere slažem s njom, iako ponekad imam blage napadaje klaustrofobije, a ove sveprisutne sjene izgledaju kao jezovita najava groba. Uputili smo se na gornji kat u moju kupaonu, a da nismo takli prekidač za svjetlo i zajedno se istuširali uz plamsavi sjaj ukrasnog srakla uljanice. Ova radnja udvoje nije bila zabavna kao inače, čak ni zabavna kao dvoje na zajedničkoj dasci, jer smo bili fizički umorni, emocionalno iscrpljeni i zabrinuti za Orsona i Jimmvja; sve što smo napravili je da smo se oprali dok sam Sashi prenosio ozbiljno zgusnutu verziju o tome kako sam slijedio otmičara, kako smo vidjeli Glavonju, Delacroixa i događaje u jajetu. Nazvao sam Roosevelra hrosta, koji živi na raskošnoj gotovo sedamnaest metara dugačkoj Bluevvater jahti Nostromo, ukatvljenoj u marini Moonlight Baya. Dobio sam rclefonsku sekretaricu i osravio poruku u kojoj sam ga zamolio da navrati k meni bilo kad nakon podneva, kad mu najranije bude zgodno, i dovede Mungo-jerrieja ako je moguće. Nazvao sam i Manuela Ram i reza. Službenik na policijskoj centrali rekao mi je da trenutno nije u uredu i na moj zahtjev prebacio me na njegovu telefonsku sekretaricu. Nakon što sam izrecirirao registarski broj Suburbana koji sam zapamtio, rekao sam: "To je vozio ormičar Jimmyja Winga, Ako hoćeš, nazovi ine poslije podneva." Sasha i ja orkrivali smo pokrivače na krevetu u mojoj sobi kad se začulo zvono na vratima. Sasha je navukla kućni ogrtač i otišla vidjeti tko je došao u posjet. I ja sam se uvukao u ogrtač i bosonog otapkao do vrha stubišta da čujem. Sa sobom sam ponio 9-milimctarski Glock. U Moonlight Bayu ne vlada "as divljaštvo kao ujurassic Parku, ali ne bi me sasvim iznenadilo da je pozvonio vefoci-raptot. Umjesto toga bio je Bobbv, šest sati prerano- Kad sam ćuo njegov glas, sisa sam dolje. 170
Predsoblje je bilo slab o "osvijetljeno, aLi iznad stoLa u Stickley stilu otisak Zore fielda Parrisha .sjajio je kao da je prozor u čaroban i bolji svijet. Bobbv je izgledao mrko. "Neću dugo. Ali morate znati za ovo. Nakon sto sam ]ennu Wing do Lillv, navratio sam k Chatlieju Daiju." Charlie Dal - čije je krsno ime, prije nego ga je amerikanizirao, na ispravnom •• mamskom bilo Dai Tran GS - je partner-urednik i stariji izvjestitelj u Moonlight ^B Gazćttt* novinama čiji su vlasnici Bobbvjevi roditelji. Hallowayevi su se udaljili d Bobbyja, ali Cnarlie je ostao prijatelj. "Charlie ne može pisati o Lillvnu malom", nastavio je Bobbv, "barem ne dok dobije dozvolu, ali mislio sam da bi trebao znati. Ustvari... shvatio sam da bi on već mogao znati." Charlie je medu onom šačicom u Moonlight Bayu - nekoliko stotina od dvanaest tisuća - koji znaju da se u Wyvernu dogodila biološka katastrofa. Njegova žena, dr. Nora Dai - nekada Dai Minh Thu-Ha - sada je potpukovnik u mirovini; dok je bila u vojnim medicinskim snagama, upravljala je svim medicinskim službama u Fore Wyvernu šest godina, položaj ogromne odgovornosti u bazi s više od pedeset tisuća stanovnika. Njezin je medicinski tim zbrinjavao ranjene i umiruće one noći kad su neki istraživači u genetičkom laboratoriju, dosegavši krizu u tajnom procesu /"ostajanja, iznenadili svoje suradnike divljački ih napavši. Nora Dai znala je previše pa su se samo nekoliko sati od tih neobičnih događaja ona i Charlie našli pred optužbama da su njihovi dokumenti o useljenju, predani prije dvadeset i šest godina, bili falsificirani. To je bila laž, ali da nisu pristali surađivati u zatajivanju istine o wyvernskoj katastrofi i njezinim posljedicama, bili bi deportirani bez obavijesti i uz standardne zakonite procedure u Vijetnam iz kojeg se više nikada ne bi mogli vratiti. Također im se prijetilo životima njihove djece i unuka, jer oni koji su dirigirali ovim zataškivanjem nisu vjerovali u polovične mjere. Bobby i ja nismo znali zašto su njegovi roditelji dopustili da Gazette budu korumpirane novine, objavljujući pažljivo upravljane verzije lokalnih vijesri. Možda vjeruju u ispravnost diskrecije. Možda ne razumiju istinski užas onoga što se dogodilo. Ili se možda jednostavno boje. "Charlie je ušutkan", rekao je Bobbv, nali ipak mu je tinta još u krvi, čuje stvari, skuplja novosti bilo da smije o njima pisati ili ne." "On se pali na stranicu kao ti na dasku", rekao sam. "Totalni je ovisnik o vijestima", složio se Bobbv. Stajao je kraj jednog od dva prozora koja su postrance ulaznih vrata: pravokuti obojanog stakla s crvenim, janrarno žutim, -zelenim i prozirnim dijelovima. Ove ploče ne zasjenjuju nikakvi zakloni jer duboki trijem i divovski hrastovi sprečavaju Direktnu sunčevu svjetlost da ih dosegne. Bobby je bacio pogled kroz jedno od svje- 'l'n komada stakla u mozaiku, kao da očekuje vidjeti nedobrodošlog posjetioca na llaznoni trijemu. "Svejedno", nastavio je, "mislio sam, ako je Charlie čuo nešto o Jimmvju, °zoa bi mogao znati nešto što mi ne znamo, možda je pokupio nešto od Manuela ' n ekoga, negdje. Ali nisam bio spreman žuti ono što mi je rekao. Jimmy je bio od troje noćas." 171
Želudac mi se stisnuo od užasa. "Troje je djece oteto?" pitala je Sasha. Bobby je klimnuo glavom. "Blizanci Dela i Judy Stuarr." Del Stuart imao je ured u Ashdon koledžu, službeno je djelatnik Ministar" prosvjete, ali se priča da radi za tajnu ruku Ministarstva obrane ili Agenciju oko]'- * zaštite, ili Saveznog ureda za upravljanje kAfriama, a vjerojatno je sam širio o[a,- e da bi odvratio nagađanja od onoga što je bikVbhže istini. Sam o sebi govori ka * opskrbljivaču jamstvima, termin koji zvuči prijetvorno kao da profesionalnog uh " ću nazovete specijalistom za uklanjanje organičkoj otpada. Službeno, njegov je sao bio da vodi dokumentaciju koja izlazi i prihode za one profesore koji su uklj čeni u istraživanja financirana iz saveznih fondova. Ima razloga vjerovati da veći d' tog istraživanja na Ashdonu uključuje razvoj nekonvencionalnog oružja, da je ko Icdž postao ljetnikovac Marsa, boga rata, a da je Del veza između diskretnih izvora financija /a projekte neevidentiranih projekata o oružju i akademika koji blagodare njihovu milost. Kao mama. Nisam sumnjao da su Del i Judy Stuart satrti nestankom svojih blizanaca, ali za razliku od jadne Lilly Wing, koja je bila nevina i nesvjesna tamne strane Moon-light Baya, Scuartovi su bili samozvani stanovnici Satanovih skuta i znali su da nagodba koju su načinili zahtijeva da u tišini trpe čak i ovakav užas. Zbog toga sam bio zapanjen da je Charlie saznao za ovu otmicu. "Charlic i Nota Dai prvi su im susjedi", objasnio je Bobby, "iako ne mislim da često roštiljaju zajedno. Blizancima je šest godina. Sinoć oko devet Judy je ušuška-vala bubice za spavanje, začula buku a kad se okrenula, iza nje je bio neki nepoznati čovjek." "Nabit, kratko ošišana crna kosa, žute oči, debele usne, zubi veličine mladog kukuruznog zrna", rekao sam, opisujući otmičara kojeg sam sreo ispod onog skladišta. "Visok, sportske grade, plav, zelene oči, ispupćeni ožiljak na lijevom obrazu." "Novi tip", reče Sasha. "Totalno novi tip. Imao je klotoformom natopljenu krpu u jednoj ruci i prije nego li je Judy shvatila što se zbiva, frajer ju je svladao kao masnoća sir." "Masnoća sir?" pitao sam. "Tako se Charlic izrazio." Charlie Dai, budibogsnjim, piše odlične tekstove za novine, ali, iako mu je engleski prvi jezik već dvadeset i pet godina, još uvijek nije potpuno svladao razgovornu upottebu riječi do stupnja na kojem je svladao formalnu prozu. Idiomi i metafore često ga potuku. Jednom mi je tekao da je večer u kolovozu "vruća kao tri žabe u kulinarskom dvoboju", usporedba kojoj sam se čudio još dva dana poslije toga. Bobby }c ponovo virnuo kroz oslikani prozor, zadržavši pogled na dnevno svijetu malo duže nego prije, zatim ponovo upravio svoju pažnju na nas: "Kad s ]udy osvijestila od kloroforma, Aaron i Anson - blizanci - već su nestali." "Dva abnormalca odjednom počinju ugrabljivati klince iste noći?" rekao s skeptično. 172
\J Moonlight Bayu nema slučajnosti", rekla je Sasha. „Loše za nas, još gore za Jimmvja", dodao sam. "Ako nemamo posla s uobićanervertitima, onda ta čudovišta iskazuju izopačene potrebe, koje možda ne- ' 6 • nikakve veze s bilo kojom psihologijom abnormalnosti opisanom u knjigama, mS daleko nadmašili abnormalno. Oni postaju, i štogod da je to što postaju tjera fja čine iste grozote." >Ili je"> tece Bobbv, "ovo još čudnije od dva tipa koja se vraćaju u stadij čuclo- ., & močvare. Abnormalac je ostavio crtež na krevetu blizanaca." „Vrana?" pogađala je Sasha. „Charlie ju je nazvao gavranom. Isti drek. Gavran koji sjedi na kamenu, šireći uHla kao ua ce P°leci e"- Ne u isiom položaju kao na prvom crtežu. Ali poruka je no isia. 'Del Stuart bit će moj sluga u Paklu.' " Ima li Del pojma 'Sto to znači?" pitao sam. "Chatlie Dai kaže da ne. Ali misli da je Del prepoznao judyin opis otmičara. a joj je tip zato dopustio da ga vidi. Htio je da Del zna." Ali ako Del zna", rekao sam, "reći će murji, i abnormalac je gotov." "Charlie kaže da im nije rekao." Sashin je glas bio opterećen jednakom količinom nevjerice i gađenja. "Klinci su mu oteti, a on krije informaciju od policije?" "Del je duboko u wyvernskom kaosu", rekao sam. "Možda mora šutjeti o abnormalčevu identitetu dok ne dobije dozvolu svog šefa da kaže policiji." "Da su to moja djeca baš bi mi se fućkalo za pravila", dodala je. Pitao sam Bobbvja jesu li vrana i poruka ostavljena ispod ]immyjeva jastuka išta govorile Jenni Wmg, ali ona nije imala rješenje. "Međutim, čuo sam nešto drugo", nastavi Bobby, "a to cijelu stvar čini još zapetljanijom." "Kao?" "Chatlie kaže da su, prije otprilike dva tjedna, školske medicinske sestre i osoblje zdravstvenih ustanova okruga proveli godišnji sistematski pregled svakog djeteta u svim školama i vrtićima u gradu. Uobičajeni pregledi vida, sluha, rendgen pluća ">og tuberkuloze. Ali ovaj su put uzeli i uzorke krvi." Sasha se namrštila. "Vadili su krv svoj toj djeci?" "Neke su školske medicinske sestre imale osjećaj da bi roditelji morali dati dozvolu prije nego se uzmu nalazi krvi, ali službenici iz okruga koji su nadgledali program glatko su ih odbili zastrašivanjem da je u tom području izbila zaraza hepatitisom koja bi mogla postati epidemija, pa trebaju obaviti preventivni pregled." Kao i ja, Sasha je znala koji je zaključak Bobbv izvukao iz ovih vijesti i obavi- * ]e tuke oko sebe kao da joj je naglo postalo hladno. "Nisu te klince testitali na epatitis. Testirali su ih na retrovirus." "Da vide kako je široko raširen problem", dodao sam. oobbv je stigao do drugog i još više uznemiravajućeg zaključka: "Znamo da !KI znanstvenici sagorijevaju sive stanice u utrci s vremenom tražeći lijek, točno?" 173 i
"Sve im se dimi iz ušiju", složio sam se. "Sto ako su otkrili da neznatni postotak zaraženih posjeduje ptirodni na retrovirus?" "Možda bacil u nekih ljudi ne može istovariti genetski materijal koji n<, • pretpostavila je Sasha. Bobby je slegnuo ramenima. "Ili bilo W Ne bi li htjeli proučiti one k i?" Bilo mi je zlo od toga kamo je ovo vodilo/Vimmy Wmg, blizanci Stuart možda su njihovi krvni uzorci otkrili da imaju ti antitijelo, enzim, mehanizam štogod to bilo." | Sasha nije htjela prihvatiti ovu priču. "Za istraživanje ne bi trebali djecu. Sam uzorci tkiva i ktvi svakih nekoliko tjedana." Nevoljko, prisjetivši se da su to ljudi koji su nekad radili s mamom, rekao sam-"Ali ako nemaš grižnje savjesti, ako si već prije upotrebljavao ljudske subjekte, kao što MI oni koristili zatvorenike osuđene na doživotnu, onda je mnogo lakše sarno ugrabiti klince." "Treba manje objašnjavati", složio se Bobby. "Nema bojazni da roditelji neće surađivati." Sasha je ispljunula tijeć koju od nje nikad prije nisam čuo. "Buraz", rekao je Bobbv, "znaš, u dizajniranju automobilskih motora, u dizajniranju avionskih motora, postoji onaj inženjerski termin, nešto što se zove tesruni-štavanja."- "Znam što hoćeš time reći. Da, prilično sam siguran da u nekim biološkim istraživanjima postoji nešto slično. Ispitivanje organizma da se utvrdi koliko može izdržati ove ili one stvari, prije nego li propadne." Sasha je ponovo izbacila istu riječ, koju sam je sad već čuo izgovarati, i okrenula nam leda, kao da je previše uznemiruje da nas gleda i sluša kako raspravljamo o ovome. Bobby reče: "Možda je brzi način da se uvidi zašto je određeni subjekt - zašto je jedan od ovih malaca — imun na virus, taj da ga se stalno inficita njime, izlaže velikim dozama virusa i onda proučava reakcije njegova imunološkog sustava." •>Sve dok ga konačno ne ubiju? Jednostavno ubiju?" upitala je Sasha Ijurico, ponovo se okrećući prema nama, a iz njezina lijepog lica nestala je sva krv tako da je izgledala kao da je prekinuta u nanošenju šminke za pantomimsku predstavu. "Sve dok ga konačno ne ubiju", potvrdio sam. "Ne znamo rade li to", tekao je Bobby u pokušaju da je utješi. "Drek mi znamo. To je samo jedna napola glupa dtekasta teorija." "Napola glupa, napola pametna", rekao sam obeshrabreno. "Ali što prokleta vrana ima sa svim tim?" Pogledali smo se. ' Nitko od nas nije imao odgovor, Bobby je ponovo sumnjičavo virnuo ktoz oslikano prozorsko staklo. j, l imuni?" oji " 174
Rekao sam: "Sto je, bliraz? Jesi li naručio pizzu?" ,,fJe, ali grad vrvi puževima." „Puževima?" ^jigavim tipovima. Poput kluba zombija koji smo sinoč vidjeli, kad smo se , r k jjllv iz Wyverna. Frajeri mrtvih očiju u Sedanu. Vidio sam ih još. Imam ^ >ćai da nešto nailazi, nešto super-ćudovišno." „Veće od ktaja svijeta?" pitao sam. Čudno rne pogledao, zatim se nacerio. "Imaš pravo. Ne može biti gore od ovoKarno bismo mogli otići nego naprijed?" „$a strane", odgovorila je Sasha mračno. "Iz jedne vrste pakla u dtugu." Bobby mi reče: "Sad razumijem zašto je voliš." Rekao sam: "Sunašce moje veselo," "Šećer u cipelama", nastavio je. Dodao sam: "Šezdeset kilograma hodajućcg meda." "Šezdeset jedan", naglasila je. "I zaboravi ono što sam rekla da ste vas dvojica Cutlv i Larry. To je uvreda za Larrvja." "Curly i Curly?" reče Bobby. "Ona misli da je ona predivna Moe", rekao sam. Sasha reče: "Mislim da idem u krevet. Osim, Bobby, ako nemaš još loših vijesti zbog kojih neću moći spavati." Zavrtio je glavom. "Potrudio sam se najviše što sam mogao." Bobbv je otišao. Nakon što sam zaključao ulazna vtata, gledao sam ga kroz obojano prozorsko staklo dok nije sjeo u svoj džip i odve?,ao se. Rastanak od prijatelja čini me nervoznim. Možda sam ovisan, neurotičan, patanoidan. U ovim okolnostima, naravno, da nisam bio ovisan, neurotičan i paranoidan, zacijelo bih bio psihotičan. Da smo uvijek svjesni činjenice da su važni nam ljudi zastrašujuće smrtni, da im životi ne vise o niti, nego o najtanjem traku paučine, možda bismo bili bolji prema njima i zahvalniji za ljubav i prijateljstvo koje nam poklanjaju. Sasha i ja otišli smo gore u krevet. Ležeći jedno do drugoga na leđima u mraku, držeći se za ruke neko smo vrijeme šutjeli. Bojali smo se. Bojali smo se za Orsona, '/a Jimmvja, za Stuartove, za sebe. Os-Jecali smo se malima. Osjećali smo se bespomoćnima. Pa smo, naravno, nekoliko Mniuta ocjenjivali naše omiljene talijanske umake. Pesto genovese s pinjolama gotov ° Je bio odnio pobjedu, kad smo se obosttano složili oko Maršale prije nego li smo MPali u zadovoljnu tišinu. Upravo kad sam pomislio da je zaspala, Sasha reče: "Jedva da me poznaješ, Snowrnan." "Poznajem rvoje srce, ono što je u njemu. To je sve." "Nikad ti nisam pričala o svojoj obitelji, svojoj prošlosti, tko sam ja i što sam prije nego sam došla u KBAY." 175
h • — —' ~*^^H "Hoćeš li sad pričati o tome?." ^ "Ne." "Dobro. Mrtav sam." " Neandertalac." "Vi kromanjonci svi mislite da ste tako superiorni." Nakon kraće Šutnje rekla je: "Možda niBada neću pričati o prošlosti." "MisliS, čak ni kao o onome Sto je bilo "Ti zbilja ne osjećaš potrebu da znaš, je I'?" Rekao sam: "Volim te kakva jesi. Siguran sanlj da bih te isto tako volio si bila. Ali ono što imam je to tko si sada." "Ti nikada ni o kome ne sudiš unaprijed." "Ja sam svetac." "Ozbiljno to mislim." "Pa i ja. Ja sam svetac." "Seronja." "Nije se lijepo tako izražavati o jednom svecu." "Ti si jedina osoba koju znam koja uvijek sudi o ljudima isključivo na temelju njihovih djela. I opraštaš im kad zeznu stvar." "Pa, ja i Isus." "Neandertalac." "Ej, oprez", upozorio sam. "Bolje je ne riskirati božansku kaznu. Munje s neba, Cireve. Najezde skakavaca. Žablje kiše. Hemoroide." "Neugodno ti je, je l' da?" pitala je. "Da, draga." "Samo ti hoću teći da je u tome tvoja različitost, Chris. To te čini posebnim. Ne XP" Šutio sam. Rekla je: "Očajnički tražiš neku pametnu primjedbu zbog koje bih te opet nazvala seronjom." "Ili bar neandertalcem." "U tome je tvoja različitost. Lijepo spavaj." Pustila je moju ruku i otkotrljala se na svoju stranu. "Volim te, Goodall." "Volim te, Snowman." Unatoč rebrenicama bez pukotina i nabranim zastorima, blijedi su tragovi svjetla naznačivali rubove prozora. Čak je i ovo oblacima prekriveno jutarnje neb" bilo prekrasno. Ceznuo sam da izađem, stanem na danje svjetlo i tražim lica, obli i životinje u oblacima. Ceznuo sam za slobodom. Rekao sam: "Goodall?" "Hmmm?" "O tvojoj prošlosti." 176
-.0*-'" kurva> „Seronj-- Tadovoljno sam uzdahnuo i sklopio oči. 7abrinut za Orsona i troje nestale djece nisam očekivao da ću dobro spavati, . Davao sam tvrdim snom neupućenog neandertalca bez snova. 11 .Kad sarn se probudio pet sati kasnije, Sashe nije bilo u krevetu. Odjenuo sam se i pošao je potražiti. U kuhinji je magnetom na vratima hladnjaka bila pričvršćena poruka: Otišla • obaviti- Vraćam se brzo. Za dragog Boga ne jedi one enchilade od sira za doručak, ' • i pahuljice od mekinja. Prekrasna Mae Dok su se jučerašnje enchilade grijale u pećnici, otišao sam u blagovaonu, koja • d Sashina muzička soba, budući da jedemo za kuhinjskim stolom. Odnijeli smo i selice i drugi namještaj iz blagovaone u garažu tako da Ću stanu njezin elektri- • jjntisajzer, saksofon sa stalkom, klarinet, flauta, dvije gitate (jedna električna, jedna akustićna), violončelo i pripadajuća mu sjedalica, muzički stalci i stol za komponiranje. Na sličan smo način studio u prizemlju pretvorili u njezinu vježbaonicu. Sobni bicikl, sprava za veslanje i stalak s utezima raspoređeni uokolo, s mekanim podloš-kom za vježbanje u sredini. Ona je sva u homeopatskoj medicini; posljedično, police su pune uredno posloženih bočica vitamina, minerala, biljnih preparata - plus, koliko ja znam, šišmiševih krila u prahu, balzama načinjenih od žabljih očiju i marmelade od iguanine jette. Njezina opsežna kolekcija knjiga oblagala je dnevni boravak u njezinu prijašnjem stanu. Ovdje su njezine knjige bile naslagane i složene na policama po cijeloj kući. Ona je žena koja ima mnoge strasti: kuhanje, glazbu, vježbanje, knjige i mene. To su one za koje ja znam. Nikada ne bih tražio od nje da rangira svoje pasije po važnosti. Ne zato što se bojim da ću biti peti od glavnih pet. Sretan sam da sam i na petom mjestu, da uopće imam mjesto na toj ljestvici. Obišao sam blagovaonu dodirujući njezine gitare i Čelo, konačno uzimajući "jeiin saks i odsviravši nekoliko akorda "Qjtarier Tili Three", stari hit Garvja U.S. oondsa. Sasha me učila svirati. Ne bih rekao da briljiram, ali nisam bio loš, Zapravo, nisam uzeo saksofon da bih vježbao. Možete to smatrati romantičnim 1 ' gadljivim, ovisno o gledištu, ali sam uzeo saks jer sam htio staviti usta tamo gdje Sl1 bila njezina. Ja sam ili Romeo ili Hannibal Lecter. Sami odlučite. ia doručak sam pojeo tri debele enchiladas sa sirom prelivene šalicom svjeicg maka °d rajčica i sve to zalio ledeno hladnom Pepsi-Colom. Budem li dovoljno 6° "Avio da se moj metabolizam okrene protiv mene, jednog bih dana mogao " ^l'ti što nikada nisam naučio jesti iz bilo kojeg drugog razloga, osim čiste zabave )u to pruža. Trenutno sam, međutim, u prekrasnoj dobi u kojoj nema poslastice ) a DI mi mogla ugroziti struk od sedamdeset pet centimetara. 177
U gostinjskoj sohi na gornjem katu koja je služila kao moja račina soba s._ sam za svoj svijećom osvijetljeni stol i proveo koju minutu promatrajući uokvire fotografije mame l tate. Njezino je lice bilo puno dobrote i inteligencije. Njegov je lice bilo puno dobrote i mudrosti. Svoje sam vlasnto lice rijetko vidio u punoj svjetlosti. Onih nekoliko puta t sam stajao na jarko osvijetljenom mjestu suočen s ogledalom, nisam mogao ništa •-čitati na svom licu. To me uznemiruje. Kako lic\mojih roditelja mogu isijavati tat vim vrlinama a moje vlastito biti zagonetno? l Jesu 11 i njima njihova ogledala pokazivala zJJgonetke? Mislim da ne. Pa, utjehu nalazim u spoznaji da me Sasha voli — možda koliko voli i kuhanje možda ćak i onoliko koliko voli dobar sat aerobika. Ne bih se usudio sugerirati da me cijeni jednako kao knjige i muziku. Iako se nadam. U mojem studiju, medu stotinama knjiga poezije i leksikografskih knjiga - kombinacija moje vlastite zbirke i one mojega oca - je i debeli latinski rječnik. Potražio sam riječ za f ivo, Bobbv je bio rekao Carpe cerevisi. Iskoristi pivo. Pokazalo se da je cerevisi točno. Dovoljno smo dugo prijatelji da bih znao da Bobbv nikada nije učio latinski. To me dirnulo. Očiti napor koji je poduzeo da bi ml se narugao bio je znak pravog prijateljstva. Zatvorio sam rječnik i odložio ga do knjige koju sam napisao o svom životu djeteta u tami. Prije otprilike četiri godine bila je nacionalni bestseler, kad sam mislio da sam spoznao smisao svog života, prije mog otkrića da me je majka, iz silovite majčinske ljubavi i želje da me oslobodi mojeg nedostatka, nehotice učinila djetetom za reklamu sudnjeg dana. Nisam tu knjigu otvorio dvije godine. Trebala je biti na jednoj od polica iza mog pisaćeg stola. Pretpostavio sam da ju je Sasha čitala i zaboravila vratiti na mjesto. Na stolu je bila i ukrasna limena kutija s naslikanim psećim glavama. U središtu poklopca bili su stihovi Elizabeth Barrett Browning: Dakle ovome ću ovdje f su, S nježnošću, a bez prijekora. Iskazati naklonost i hvalu: S rukom na glavi njegovoj. Izrečen neka je blagoslov moj. Tako nek' bude i Limena je kutija bila dar moje majke, koji mi je poklonila onog dana kad je kući dovela Orsona. U njoj držim posebne kekse koje on izrazito voli, i s vreine"3 na vrijeme dam mu pokoji, ne da bih ga nagradio za naučeni ttik, jer ga ne učim trikovima, i ne da bih ga trenirao, jer on ne treba trening, nego jednostavno zato sto ga njihov okus usrećuje. 178
(Čad je moja majka dovela Orsona da živi s nama, nisam znao kako je poseban. r 'ala je ovu tajnu još dugo nakon svoje smrti, do smrti mojeg oca. Kad mi je pok- •|a kutiju, rekla je: "Znam da ćeš ga voljeti, Chris. Ali isto tako, kad. mu to bude rebno - a bit će mu potrebno - saiali se nad njim. Njegov život nije ništa lakši ° drV° §a '" - - A • - l - l A - - - U to sam vrijeme pretpostavio da je niisiita samo na to da su životinje, poput nodložne sttaKu i patnji ovog života. Sada sam znao da je značenje njezinih fi3S' r . , i rijeci bilo slojevito i složenije. Posegnuo sam za limenkom, namjeravajući joj odmjeriti težinu, jer sam htio , • • siaunin da će biti puna poslastica za Orsonov ttijumfalni povratak. Ruka mi se oćela tako jako tresti da nisam ni dotakao kutiju. Složio sam ruke jednu preko druge na stolu. Zureći u svoje pobijeljele članke na prstima, shvatio sam da sam zauzeo potpuno istovjetnu pozu u kojoj sam vidio Lillv Wing kad smo se Bobbv i ja vratili iz Wyverna. Orson. Jimmv. Aaron. Anson. Kao nazubljeni šiljci na ogradi od ošttc bodljikave ž'ce> njihova su mi se imena kovitlala u glavi. Izgubljeni dječaci. Osjećao sam obvezu ptema svima njima, snažan osjećaj dužnosti, koji nije bio sasvim objašnjiv, osim da sam i sam - usprkos tome što sam imao sreću s roditeljima i usprkos obilju prijateljstva koje sam uživao — bio izgubljeni dječak i u nekom ću smislu biti izgubljen do dana kada ću prijeći iz svoje ovozemaljske tame u svjetlo koje me čeka nakon nje. Nestrpljivost mi je izgulila živce. Kod uobičajenih potraga za izgubljenim planinarima, za malim avionima koji su sletjeli na brdovitom terenu i za brodovima na moru, tragači se raspuštaju od sumraka do /.ore. Mi smo umjesto toga bili ograničeni na mračne sate, ne samo mojim XP-om nego i potrebom da skupimo snage i djelujemo u posvemašnjoj tajnosti. Pitao sam se provjeravaju li članovi uobičajenih potraga svoje satove svake dvije minute, grizu usne i lagano siže od frustracije dok čekaju prvo svjetlo na istoku. Staklo na mojem satu bilo je izgrebano tragovima pogleda, a koža na usnama sva raspucana i do 12.45 bio sarn već napola lud. Malo prije jedan, dok sam se revno rješavao druge polovice razuma, -/.ačulo se zvono na vratima. Krenuo sam dolje s Glockom u ruci. Kroz jedno od oslikanih stakala na trije-tnu sam ugledao Bobbvja. Bio je napola okrenut od vrata, pozorno gledajući ulicu, kao da pogledom traii policijski promatrački tim na straži u jednom od parkiranih automobila ili školsku ekskurziju murjaka u civilu na ophodnji. Kad je ušao, a ja zatvorio vrata za njim, rekao sam: "Krvava košulja." Košulja je bila oslikana crveno-sivom scenom s vulkanske plaže s uzorkom Plave paprati koja je izgledala totalno super na crnu majicu s dugim rukavima. "Napravio ju je lolani", rekao sam. "Gumbi od kokosova oraha, 1955." Ne komentirajući moju upućenost, čak ni kolutanjem očima, uputio se u ku-inju govoteći; "Ponovo sam vidio Charliea Daija." Kuhinja je bila osvijedjena jedino pepeljastim licem koje je dan ptislonio o za-°ne na prozorima, digitalnim satom na pećnici i dvjema debelim svijećama na stolu. 179
"Još je jedan klinac nestao", rekao je Bobbv. Opet sam osjetio kako mi ruke drhću pa sam položio Glock na kuhiniski "Tko, kada?" ' St°L Vadeći iz hladnjaka, u kojem je uobičajeno svjetlo bilo zamijenjeno nisko nom, ružičastom žaruljom, bocu slatkog kolknapitka, Bobby je rekao- "\p ^ Dulcinea." V ' e> "Oh", rekao sam, a htio sam reći još nešto, ali tUsam mogao govoriti, Wendyna majka, Mary, šest je godina starija odljnene; kad mi je bilo trina moji su joj roditelji plaćali da mi daje satove klavira i|ja sam se katastrofalno yA, '' kao u nju. U to sam vrijeme živio u iluziji da ću jednoga dana svirati rock'n'roll ti vir jednako dobro kao Jerry Lee Lewis, da ću biti manijak što nabija po tim tink ma od slonovače da se sve praši. Konačno su moji roditelji i Mary zaključili - i uv' rili rne - da je vjerojatnost da ću postati kompetentnim klaviristom nemjerljivo ma nja od vjerojatnosti da ću početi levitirati i poletjeti kao ptica. "Wendy je sedam godina." reče Bobbv. "Mary ju je vozila u školu. Izvezia je auto s prilaza. Tada se sjetila da je nešto zaboravila u kući i otišla to uzeti. Kad se vratila dvije minute kasnije, auta više nije bilo. Ni Wendy." "Nitko ništa nije vidio?" Bobby je potegao gutljaj slatkog napitka: dovoljno šećera da mu izazove dijabetičku komu, dovoljno kofeina da održi budnim kamiondžij u šlepera još tisuću kilometara. Koristio je zakonita sredstva da napuni baterije za iskušenje koje je bilo pred nama. "Nitko ništa nije vidio ni čuo", potvrdio je. "Susjedstvo slijepih i gluhih. Ponekad mislim da se ovdje širi nešto zaraznije od virusa tvoje mame. Imamo epidemiju šuti'Zataškaj-nevidi-nečuj-neomiriši-negovoriozlu gripe. Svejedno, policija je pronašla auto ostavljen u žutoj traci iza Centra devet palmi." Devet palmi bio je prodajni centar koji je izgubio sve svoje zakupce kad se Fort Wyvern zatvorio i sa sobom uzeo milijardu dolara kojom je godišnje pridonosio lokalnoj ekonomiji. Ovih su dana izlozi dućana u Devet palmi bili zalupani daskama, h pukotina na asfaltu parkirališta provirivao je korov, a šest od spomenutih palmi su posušene, smeđe i tako mrtve da su ih valjda i štakori napustili. Gospodarska komora voli Moonlight Bay nazivati "dtaguljem centralne obale", grad je i dalje dražestan, ukrašen elegantnom arhitekturom i lijepim alejama s drvoredima, ali su ekonomski ožiljci zatvaranja Wyverna svuda vidljivi. Dragulj nije više blistav kao što je nekad bio. "Pretražili su sve prazne dućane u Devet palmi", rekao je Bobby, "strahujući oa će naći Wendyno tijelo, ali nisu ga našli." "Živa je", rekao sam. Bobby me sažalno pogledao. "Svi su živi", ustrajao sam. "Moraju biti." Nisam govorio razumom. Govorio sam vjerujući u čuda. "Još jedna vrana", reče Bobby. "Mary ju je nazvala kosom. Ostavljen je na sj dalu u autu. Na crtežu se ptica obrušava na plijen." 180
„poruka?" 'George Dulcinea bit će moj sluga u Paklu.' " Vtarvn muž zvao se Frank Dulcinea. "Tko je dovraga George?" Prankov djed. Sad je mrtav. Bio je sudac u okružnom sudskom sustavu." „Koliko dugo mrtav?" „Petnaest godina." ' Rio sam zbunjen i frustriran. "Ako ovaj abnormalac kidnapira iz osvete, kako vffendynom otmicom netko izravnati račune s čovjekom koji je mrtav već petnaeodina? Wendyn pradjed umro je puno prije nego se ona uopće rodila. Kako eš dobiti zadovoljštinu osvećujući se mrtvacu?" "Možda to ima savršenog smisla ako si abnormalan", odgovori Bobbv, "izopačenog uma." "Valjda.'* "Ili nam možda cijela ta stvar s vranama treba odvući pažnju, kako bismo svi mislili da je klince ugrabio tvoj standardni perverznjak, dok su možda svi ustvari u nekom kavezu negdje u nekom laboratotiju." "Možda, možda, pun si prokletih možda", rekao sam. Slegnuo je ramenima. "Ne obraćaj se meni ?.a mudrost. Ja sam samo daskolju-bac koji lomi valove. Taj ubojica kojeg si spomenuo, Tip na vijestima. Ostavlja li on ovakve vrane?" "Nisam nigdje pročitao o tome." "Serijski ubojice, zar oni ne ostavljaju ponekad takve stvari?" "Da. To zovu potpisi. Kao piščev potpis na kolumni. Preuzimaju zaslugu za rad." Provjerio sam svoj sat. Zalazak sunca bit će za otprilike pet sati. Dotad ćemo biti spremni da ponovo odemo u Wyvern. Čak i ako ne budemo spremni, svejedno temo otići. 181
18 Q drugom bocom slatke kole u ruci, Bobby je sjeo na stolac za violončelo, ali nije uzeo gudalo. Kao dodatak svim instrumentima i stolu za komponiranje, bivša je blagovaona 'mala i muzički sustav s CD uređajem i staromodnim kazetofonom. Ustvari s dvije elave, Sto je Sashi omogućavalo da umnaža vrpce koje bi snimila. Uključio sam opremu. sto je u sobi udvostručilo količinu turobne svjetlosti koja je dotad sipila s rubova roleta. Nakon komponiranja nove melodije, Sasha je ponekad uvjerena da je neinventivno plagirala nekog drugog autora. Da bi se uvjerila da joj je rad originalan, provela bi sate pteslušavajući isječke iz djela za koje je sumnjala da ih je posudila dok konačno ne bi bila voljna povjerovati da je njezino djelo ipak plod njezina vlastitog talenta. Njezina je glazba jedina stvar u vezi koje Sasha sumnja u sebe vise nego je razumno. Njezino kuhanje, njezina književna promišljanja, način na koji vodi ljubav i sve druge stvari koje tako predivno čini obilježene su potpunom s amo pouzdanošću l s ne više nego korisnom količinom primisli. Kad se radi o glazbi, ona je ponekad izgubljeno dijete; kad '/.apadne u tu ranjivost, poželim je obgrliti i utješiti više nego ikada — iako je to vjerojatno trenutak u kojem bi najspremnije odbila utjehu i izlupala me po prstima flautom, ravnalom ili nekim drugim oružjem koje je pri ruci u muzičkoj sobi. Pretpostavljam da se svaku vezu može obogatiti malom količinom neurotičnog ponašanja, ja našem receptu svakako pridonosim s kojih pola šalice. Sad sam umetnuo vrpcu u kazetofon. Bila je to kazeta koju sam našao u omotnici kraj tmlećeg lesa Lclanda Delacraixa u kuhinji bungalova u Mrtvom gradu. Odmaknuo sam stolicu od stola za komponiranje i sjedajući uzeo daljinski upravljač da bih pokrenuo kazetofon. Pola minute čuli smo samo šištanje nesnimljene magnetske vrpce kako prela'/.i glavom kazetofona. Tihi škljocaj i nova šuplja kvaliteta šištanja označila je početak snimanja, koje se isprva sastojalo samo od nečijeg- pretpostavljao sam da je to bio Uelacroix - dubokog, ritmičkog disanja, kao da je usted nekog oblika meditacije ili Bobbv reče; "Nadao sam se inspiraciji a ne respiraciji." Aoik je bio krajnje svjetovni, bez i najmanje naznake straha ili zloćudnosti ili ll" kojeg drugog osjećaja. Ipak mi se kosa na zatiljku naježila, kao da to ustvari netko tik iza mene. 185
"Pokušava se sabrati", rekao sam. "Duboko, pravilno disanje da se sabere K Trenutak kasnije, kad je disanje iznenada postalo teže, zatim očajno moj (umaćenje pokazalo ispravnim. Delacroix se slomio i zaplakao, pokušavajući s" brati, ali ga je zaguiila vlastita bol i provalila s glasnim drhtavim jecajima isprekjd nim krikovima očaja bez riječi. (. Iako nisam poznavao tog čovjeka, bilo je u*iemirujuće slušati ga kako se m -• u takvoj agoniji. Srećom, to nije dugo trajalo jer\e isključio kazetofon. Uz još jedan tihi škljocaj snimanje je ponov"počelo. Glas mu je bio tako DM emocija da se ponekad gubio i kad bi se činiki/la je u opasnosti da će se potpun slomiti, stao bi, bilo da duboko udahne ili da nešto popije, vjerojatno viski. "Ovo je upozorenje. Oporuka. Moja oporuka. Upozorenje svijetu. Ne znam ad' da počnem. Počinjem s najgorim. Mrtvi su, ja sam ih ubio. Ali to je bio jedini način da ih spasim. Jedini način da ih spasim. Moraš razumjeti... ubio sam ih jer sam ih volio Bože pomozi. Nisam mogao dopustiti da pate, da budu iskorišteni. Budu iskorišteni Bože, nisam mogao dopustiti da budu ovako iskorišteni. Ništa drugo nisam mogao učiniti..." Sjetio sam se fotografija poslaganih kraj Delacroixyva lesa. Vilovita djevojčica bez jednog zuba. Dječak u plavom odijelu s crvenom leptirmašnom. Zgodna plavuša privlačnog osmijeha. Pretpostavio sam da su to ljudi koji su bili ubijeni da bi bili spaSeni. "Svi smo razvili te simptome, danas poslijepodne, u nedjelju poslijepodne i sutra srno trehali otići doktoru, ali nismo dotle stigli. Lagana groznica. Osjećaj hladnoće. I svako malo to... lepršanje... to čudnovato lepršanje u prsima... ili ponekad u želucu, u abdomenu, ali zatim sljedeći put u vratu, duž kralježnice... lepršanje kao možda trzanje živca ili podrhtavanje srca ili... ne, ništa takvog. Bože, ne, ništa što bih mogao objasniti... nejako... tek blagu... blago lepršanje ali tako... uznemiravajuće... mučnina... nismo mogli mnogo jesti..." Delacroix je ponovo stao. Uspostavio kontrolu nad svojim disanjem. Progutao veliki gutljaj onoga što je pio, štogod to bilo. "Istina. Moram reci istinu. Ne bih sutra otišao doktoru. Trebao bih nazvati Kontrolu projekta. Reći im da nije gotovo. Čak i nakon više od dvije godine, nije gotovo. Znao sam to. Nekako sam znao da nije bila gotovo. Svi smo se osjećali isto, a takvo nešto nismo nikad prije osjetili. Isuse, znao sam. Previše sam se bojao suočiti s tim, ali znao sam. Nisam znao što, ali znao sam da nešto, znao sam da mi se Wyvern nekako vraća, na neki način, Isuse, Wyvern da ie vraća po mene nakon toliko vremena. Maureen je spremala Lizzie u krevet, ušuškavala je u krevet... i Lizzieje odjednom počela... btw je... počela je vrištati...." Delacroix je ponovo otpio svoje piće. Tresnuo je čašom kao da je bila prazna-"Bio sam u kuhinji kad sam začuo svoju Lizzie... svoju malu Lizzie takoprestri' šenu, tako... kako vrišti. Potrčao sam... potrčao sam tamo, u spavaću sohu. A ona se. - • ona... grčila... bacala se... bacala i udarala oko sebe... vitlajući svojim malim šakU' ma. Maureen je nije mogla obuzdati. se sa la-
Pomislio sam... konvulzije... bojao sam se ad " si mogla pregristi jezik. Držao sam je... pritisnuo sam je na krevet. Dok sam joj
v[yorenima, Maureen je smotala čarapu... htjela ju je upotrijebiti da... njome "ecl Lizzie da se izgrize. Ali u njenim je ustima... u njenim je ustima bilo neito... itzin jezik, nešto u grlu... ta stvar se penjala uz njeno grlo, nešto živo u njezinu grI ionda... i onda je čvrsto zatvorila oči... alitada... ali ih je otvorila... a nje- 'e lijevo oko bilo jarko crveno... podliveno krvlju... i nestaje bila živo i u njezinu . nekaprokleta migoljava stvar u njezinu oku...." Delacroix je jecajući isključio kazetofon. Bog zna koliko je jadnom čovjeku tre-. ja se sabere. Naravno, na vrpci nije bilo duge prazne pauze, samo još jedan tihi liliocai kad je Delacroix pritisnuo tipku za snimanje i nastavio: "Istrčao sam iz sobe da... da odem po svoj revolver... i vraćajući se natrag, prola-ti kraj Freddiejeve sobe ugledao sam ga... stajao je kraj svog kreveta. Freddie... raž-aačenih očiju... u strahu. Pa sam mu rekao... rekao, lezi u krevet i čekaj me. U Liz-zifnot sobi-.. Maureen stoji naslonjena na zid, rukama pritiićući sljepoočnice. Lizzie... a je j0š uvijek... o, baca se... njeno Uče... lice joj je cijelo natečeno... izobličena... struktura kostiju... to čak više nije Lizzie... Sad više nema nade. To je bilo to prokleto mjesto, druga strana koja prelazi ovamo, kao da je Lizzie bila vratnica. Prolazi. O, Isuse, mrzim se. Mrzim sam sebe. Bio sam dio toga, ja sam otvorio vrata, otvorio vrata između ovoga ovdje i tog mjesta, pomogao da se to ostvari. Otvorio sam vrata. A sad je tu Lizzie... i ja moram... i ja... ja sam pucao... pucao u nju... dvaput, l ona je mrtva, i tako mirna na krevetu, tako mala i mirna... ali ja ne znam je 186
li u njoj neho živo, živo u njoj iako ona više nije. I Maureen, njoj su... njoj su obje ruke na glavi... i ona govori, 'Lepršanje,' i ja znam da je to sad u njenoj glavi, jer ga i ja osjećam, Upršanje duž svoje kralježnice... lepršanje usklađeno s... s onim stoje bilo u Lizzie, što je još uvijek u Lizzie. ! Maureen kaže... najnevjerojatniju... ona kaže najnevjerojatniju stvar... kaže, 'Volim te, 'jer zna što se događa, rekao sam joj za drugu stranu, za misiju i ona sad nekako zna da sam ja cijelo vrijeme bio zaražen, a sve je bilo uspavano više od dvije godine, ali ja sam zaražen, a sad su i oni, sve sam nas uništio, sve nas prokleo, a ona zna. Ona zna što sam... što sam im napravio... i što sad moram napraviti... pa kaže Volim te,' čime mi daje dozvolu i ja joj kažem da i ja nju volim, tako jako, volim je tako jako, i da mi je žao, a ona plaće, a zatim pucam u nju jednom... jednom, brzo, noja slatka Maureen, ne dopuštam joj da pati. Zatim... o, idem... idem natrag hodnikom... idem u Freddiejevu sobu. On leži na leđima na svom krevetu, znoji se, kosa mu je natopljena znojem i drži se za trbuh s obje ruke. Znam da osjeća lepršanje... tepršanje u svom trbuščiću... jer ga ja sad osjećam u prsima i u svojem lijevom bicepsu, kao u veni, i od svih mjesta baš u svojim testisima, i sad ponovo duž kralježnice. Kažem w* da ga volim i kažem mu da zatvori oči... zatvori... zatvori oči... da bih mogao učiniti nešto da mu bude bolje... i onda mislim da to ne mogu napraviti, ali to napravim. Moj sin. Moj dečko. Hrabar dečko. Napravio sam da mu bude bolje i kad sam upalio hitac, sve lepršanje u meni prestaje, jednostavno potpuno prestaje. Alija znam n *3f gotovo. Nisam sam... nisam sam u svom tijelu. Osjećam... putnike... nešto... težinu u sebi... prisutnost. Tiho. Tiho je ali ne nadugo. Ne zadugo. Ponovo sam nio revolver." Delacrois je isključio kazetofon, zastajući da svlada svoje osjećaje. 187
Zaustavio sam rraku daljinskim upravljačem. Pokojni Leland Delacroix n-bio jedini koji se trebao sabrati. Bobby je bez rijeci ustao s čelističke stolice i otišao u kuhinju. Trenutak kasnije pošao sam za njim. Izlijevao je ostatak kole u sudoper ispHrući ga hladnom vodom. "Nemoj je zatvarati", rekao sam. Dok je Bobbv bacao praznu bocu u kartu za smeće i otvarao hladnjak, prj* sam sudoperu. Skupio sam ruke ispod slavirf i barem minutu isp!ahnjivao lice hl dnom vodom. f W Nakon što sam osušio lice papirnatim ručnicima, Bobby mi je pružio noc piva. I on je uzeo jednu. Htio sam biti bistte glave kad se budemo vraćali u Wyvern. Ali nakon onom Sto sam ćuo na vrpci i uzevši u obzir što se još moglo čuti, vjerojatno sam mogao isprazniti šest boca bez ikakvog učinka. "To prokleto mjesto, druga strana'", reče Bobby, citirajući Lelanda Dela-croixa. "To je tamo kamo je išao Hodgson u skafanderu." "I otkuda je došao kad smo ga vidjeli." "Je li Dclacroix pošandrcao, sve i s halucinirao, poubijao obitelj bez razloga?" "Ne." "Misliš da je stvar koju je vidio u grlu svoje kćeri, u njezinu oku - da je bila stvarna?" "Potpuno." "I ja. One stvari koje smo vidjeli u Hodgsonovu odijelu... bi li to moglo biti ono što je izazivalo leprsanje?" "Možda to. Možda nešto gore." "Gore", rekao sara, pokušavajući to ne zamišljati. - "Imam osjećaj - gdjegod da je ta druga strana, tamo je pravi zvjerinjak." Vratili smo se u blagovaonu. Bobbv na stoličicu. Ja na stolicu kraj stola za komponiranje. Nakon trenutka nevoljkog oklijevanja, uključio sam kazetofon. Kad je Delacroix ponovo počeo snimati, njegovo se raspoloženje promi|emlo. Nije više bio tako emotivan. Njegov bi glas tu i tamo puknuo i s vremena na vrijeme morao je zastati da se pribere, ali se uglavnom hrabro držao izgovarajući ono što je nakanio. " (Jgaraži držim vrtlarsku opremu, uključujući i četiri litre Spectracida. De-zinjek' cijsko sredstvo. Uzeo sam limenku i ispraznio je po tijelima. Ne znam ima li to smisla. Ništa se... nije micala u njima. U tijelima, mislim. Osim toga, to nisu tnsekti. Nf <""* kvi kakve ih mi doživljavamo. Ne znamo čak ni ito je to. Nitko ne zna. Puno vettKi teorija. Možda, je to nešto... metafizičko. Misliš? Ispumpao sam malo benzina iz attl"' Imam još nekih osam litara ovdje u jednoj kanti. Upotrijebit ću benzin da zapalim varu prije.,. prije nego dokrajčim sebe. Neću ostaviti nas četvero prepametnim pazikućtf"
„lf projekta. Oni f e samo napraviti nešto glupo. Kao, pokupiti nas u vreće i obavi-• hrhikciju- I proširiti tu prokletu stvar. Nazvat ću Kontrolu nakon Sto odem dolje do l i pošaljem ti ovu vrpcu, prije nego zapalim vatru i.., ubijem se. Sad je u meni sve - „ Vrlo tiho iznutra. Zasad. Kako dugo?Želim vjerovati da,..." Delacroix je stao u pola rečenice, zaustavio dah kao da nešto osluškuje a zatim isključi" kazetofon. Zaustavio sam traku. "Nije nikome poslao kazetu." "predomislio se. Što misli time - nešto metafizičko?" „To sam ja sad htio pitati", rekao sam. Kad se Delacroix vratio kazetofonu, glas mu je bio teži, polakši, mračniji, kao da & J e proša° strah, kao da je napustio tugovanje i govorio s dna očaja. „Mislio sam da sam nešto čuo u jednoj od soba. Mašta. Tijela su... tamo gdje sam 'h ostavio. Vrlo mirna. Vrlo mirna. Samo moja mašta. I sad shvaćam da ti uopće ne znaš (emu se radi. Sve sam ovo krivo počeo. Tako ti mnogo toga imam reći, ako ćeš moći sve . iznijeti na vidjelo, ali ima tako malo vremena. Dobro. Ono što moraš znati, bit sve-na je da je u Fort Wyvernu postojao tajni projekt. Kodno ime bilo je Tajanstveni Vlak. ler su mislili da nas vode na magično misteriozno putovanje. Debili. Megaiomanijaci. I ja s njima. Vlak Iz Noćne More - to bi bilo bolje ime. Prokleti Vlak još bolje. A ja sam bio sretan da se ukrcam zajedno s ostalima. Ne zaslužujem nikakve pohvale, veli-ki brate. Ne ja. Pa... ovdje je ključno osoblje. Ne sm. Samo oni koje sam poznavao ili oni kojih se sad sjećam. Nekoliko ih je mrtvih. Mnogi su živi. Možda će koji od živih progovoriti, jedan od onih gadova na višim položajima koji će znati mnogo više nego što ja mom. Mora da se boje, a neki od njih sigurno imaju nečistu savjest. Ti si dobar u pronalaženju onih koji će progovoriti." Delacroix je naveo listu s više od tridesetero ljudi, identificiravši svakog muš karca ili ženu kao civilnog znanstvenika ili vojnog časnika: dr. Randolph Josephson, dr. Sarabjit Sanathra, dr. Miles Benne!, general Deke Ketdeman.... . Moja majka nije bila medu njima. Ptepo?nao sam samo dva imena. Prvo je bilo William Hodgson koji je, nema sumnje, bio jadničak kojeg smo sreli u bizarnoj epizodi u jajetu. Drugo je bilo dr. Rogcr Stanwyk, koji je sa svojom ženom, Marie, živio u mojoj ulici, tek sedam kuća istočno od mene. Dr. Stanwyk, biokemičar, bio je jedan od brojnih kolega moje majke, povezan s genetičkim eksperimentima u Wyvernu. Ako Tajanstveni Vlak nije bio projekt koji ]e nastao na temelju rada mo|e majke, onda je dr. Stanwyk dobivao više od jedne plaće i iznimno se potrudio uništiti svijet. Delacroixov se glas stišao a govor uspotio tijekom deklamiranja zadnjih šest ili osam imena, a posljednje je ime zvučalo kao da će mu se zalijepiti za jezik i ostati neotkriveno. Nisam bio siguran je li stigao do kraja svoje liste ili ju je ostavio nezavršenom.
Šutio je pola minute. Zatim je naglo ojačanim glasom izdeklamirao nekoliko nica na nekom stranom jeziku ptije nego je isključio 188
kazetofon. Zaustavio sam traku i pogledao Bobbvja. "Što je to bilo?" "Jeni šatra." 189
Prevrrio sam vrpcu i ponovo smo to preslušali. To nije bio ni jedan jezik koji sam mogao prepoznati, ali sam, iako je Delacro" isto tako mogao i tek nesuvislo blebetati, bio uvjeren da ima značenje. To je brbl' nje imalo ritam govora, a imao sam, iako ni jedna riječ nije bila raspoznatljiva - dan osjećaj nečeg poznatog. -U Nakon teškog, polaganog, depresivnoga gl&a kojim je Delacroix izrecitir imena ljudi uključenih u projekt Tajanstvenog Vl\ka, ove su tečenice bile pro* očevidnim emocijama, možda čak i strašću, što je Bio još jedan znak koji je govor" u prilog svrsi i značenju njegovih riječi. S druge sirane, oni koje svlada nagla relipj; ska radost, koji govore nerazumljivim jezicima, također iskazuju snažne osjećaje al njihov govor nema nekog očitog smisla. Kad je Leland Deiacroix počeo ponovo snimati, glas mu je otkrivao tupu ' opasnu depresiju: tako monoton da je praktički bio bez modulacije, tako tih da ie bio jedva glasniji od šapata, esencija beznađa. "Nema smisla snimati ovu kazetu. Ti nikako ne možeš promijeniti ono što se dogodilo. Nema povratka. Sad je sve izbačeno iz ravnoteže. Velovi su strgnuti. Stvarnosti se ispresijecaju." Delactoi* je zašutio i čuo se samo tihi šum kazete u pozadini. Velovi su strgnuti. Stvarnosti se ispresijecaju. Pogledao sam Bobbvja. Činilo se da je zbunjen jednako kao i ja. "Vremenski prijenosnik. Tako su ga zvali." Ponovo sam pogledao Bobbyja, a on je rekao, s mračnim zadovoljstvom: "Vre-m ep lov." "Poslali smo pokusne module, instrumente. Neki su se vratili. Neki nisu. Zanimljivi, ali misteriozni podaci. Podaci tako čudni da se moglo pretpostavljati da su bdi iz vremena daleke budućnosti, mnogo dalje nego je itko očekivao. Nitko nije mogao reći ni želio nagađati kako su daleko otišli ti instrumenti. U kasnijim su testovima bile uključene videokamere, ali kad su se vratile, oznake su još bile na početnoj nuli, kao da nisu ni snimale. Možda su snimale... zatim, vraćajući se, prevrtile natrag, izbrisale. Ali konačno smo dobili slike. Pošiljka s instrumentima trebala je biti pokretna. Kao vozila na Marsu. Ovaj mom daje bio obješen o nešto. Sam se paket nije micao, ali je kamera snimala gore-dvlje istim uskim odreskom neba, uokvirenog drvećem koje ju je nadvisivala. Bilo je osam sati vrpce, gore-dolje, osam sati bez ijednog oblaka. Nebo je bilo crveno. Ne prošarano crveno kao na zalasku sunca. Ujednačena nijansa crvene, kao što je nebo koje poznajemo jednoliko plavo, ali bez povećavanja ili smanjivanja svjetlosti, bez ikakve promjene, osam sati." Delacroixov je duboki, mračan glas umuknuo, ali nije isključio kazetofon. Nakon duge pau7£, začuo se zvuk struganja stolice po pločicama, vjerojatno kuhinjskog poda, a zatim su se teški koraci sve više udaljavali, kao da je Delacroi* napustio sobu. Malo je vukao noge, fizički otežan svojom ekstremnom pocistenošću. \
"Crveno nebo", rekao je Bobby zamišljeno. 190
Nepomično i grozno crveno, pomiilio sam s nelagodom, sjećajući se stiha iz r leridge"ve Rime drevnog mornara, moje omiljene pjesme kad sam bio dečko od •'h devet ili deset godina, zaljubljen u užas i ideju sudbine bez promišljanja i žai- nia. Sada me baš i nije privlačila - iz onog istog razloga iz kojeg sam je tada tako volioNeko smo vrijeme slušali tišinu na kazeti, a zatim snio mogli čuti Delacroixov tas u daljini, koji je očito dolazio iz druge sobe. pojačao sarn, ali još nismo mogli razumjeti što je govorio. "S kim to razgovara?" pitao se Bobby. uMožda sam sa sobom." "Možda sa svojom obitelji." Svojom mrtvom obitelji. Mora da je Delacroix divljao jer je podigao glas i nije reagirao na moje pojačavanje i stišavanje. U jednom je trenutku u svom obilasku prošao kraj kuhinje ili kroz nju i mogli smo ga čuti dovoljno jasno da odredimo da je ponovo govorio onim čudnim jezikom. Silovito je izbacivao riječi sa znatnim osjećajem, ne onim monotonim glasom kojim je prije govorio kraj kazetofona. Konačno je zašutio i malo poslije toga vratio se kazetofonu. Isključio ga je i imao sara osjećaj da je prevrtio vrpcu da vidi gdje je stao. Kad je ponovo počeo snimati, glas mu je bio dubok, mrtav, još jednom potištenošću slomljen do monotonije. "Kompjuterske analize otkrile su da je crvenilo neba. bilo prava boja. Ne greška u videoiustavu. A drveće kojf je uokvirivalo pogled na nebo... bilo je sivo i crno. Ne u sjeni. lo je bila prava boja. Kore. I lišća. Uglavnom crna prošarana, sivim. Zvali smo to drvećem ne zato ito je izgledalo kao drveće kakvo poznajemo, nego zato što je bilo sličnije stablima nego bilo čemu drugome. Bilo je glatko. , . mesnato. . . prije nešto životinjska nego biljka. Možda neki oblik gljive. Ne znam. Nitko nije znao. Osam sati nepromjenjivog crvenog neba. i inog crnog drveća - a zatim nešto na nebu. Letjela je. 'Ta stvar. Nisko je letjele. Užasno brzo. Samo nekoliko kadrova, dika je bila nejasna zbog brzine objekta. Izoštrili smo ga naravno. Kompjuterski. Još uvijek nije bilo sasvim jasno. Dosta jasno. Bilo je mnogo mišljenja. Mnogo tumačenja. Rasprava. Debata. Ja sam znao što je to bilo. Mislim da je većina nas znala, negdje duboko u sebi, onaj tren kad smo to vidjeli izoštreno. Jednostavno to nismo mogli prihvatiti. Psihološka blokada. Raspravljali smo gurajući svoja mišljenja pravo kroz istinu, dok istina nije ostala iza nas i više je nismo morali vidjeti. Zavaravao sam se, kao i ostali, ali vise se ne zavaravam." ^apao je u šutnju. KAokotanje i pljusak ukazivali su da nešto toči iz boce u ^u. Otpio je.
U tišini, Bobby i ja otpili srao svoje pivo. Pitao sam se postoji h pivo u tom svijetu crvenog neba i mesnatih crnih staa 'a. lako povremeno volim pivo, ne bi mi bilo teško živjeti bez njega. Sad je, međutim, ova boca Ćoro ne u mojoj ruci bila avatar svih nebrojenih skromnih zadoOljstava svakodnevnog života, svega onoga što bi moglo biti izgubljeno ljudskom 191
-° arogancijom, i čvrsto sam ga se držao kao da je bilo dragocjenije od dijamanata -je u nekom smislu i bilo. Delacrok je ponovo počeo govoriti onim nerazumljivim jezikom, a ovaj pm • iznova i iznova mrmljao nekoliko istih riječi, kao da Sapacom mantra. Kao i D -iako nisam mogao razumjeti ni riječi, osjećao sam ijjpku prisnost u tim slogovim • ritmu njegova govora koji mi je provlačio ledenu fciralu šupljim dijelovima k ' Iježnice. "Ili je pijan ili je pošašavio", reče Bobby. "Mo^Ha i jedno i drugo." Kad sam se već zabrinuo da Delacroix nejje nastaviti sa svojim objavljenjem prebacio se na engleski. "Nikada nismo smjeli poslati ekspedicije s ljudima prijeko. Nije bilo na raspored Bar ne još godinama, možda nikada.. Ali u Wyvernu je bio jedan drugi projekt, jedan od mnogih u kojem je nešto pošlo po zlu. Ne znam što. Nešto veliko. Većina projekata mislim... samo su strojem za trošenje novca. Ali u ovom je nešto krenulo previše dobro Glavešine su se zasrali od straha. Provodili su pritisak na nas, pritisak da ubrzamo Tajanstveni Vlak. Htjeli su dobro pogledati budućnost. Da vide ima li ikakve budućnosti Nisu se baš tako izrazili, ali svi u Vlaku smatrali su da im je to motivacija. Da vide hoće li zajeb na tom drugom projektu imati veće posljedice. Pa smo protiv razumnog rasuđivanja sviju, ili gotovo sviju, sastavili prvu ekspediciju." Ponovo tišma. Zatim šaptavo mantranje, još brže. Bobby reče; "To je tvoja mama, brate. Taj 'drugi projekt,' onaj koji je glavešine prestrašio za budućnost." "Znači ona nije bila dio Tajanstvenog Vlaka." "Vlak je bio samo... izviđanje situacije. Ili je to bar trebao bici. Ali i tamo se nešto izjalovilo, i to naveliko. Usrvari, možda je sranje s Vlakom bilo gore od toga dvoga." Rekao sara: "Što misliš da je bilo na videu? Mislim, na raj leteći objekt." "Nadam se da će nam čovjek reći." Šaptanje se nastavilo još koju minutu, a onda je Delacroix, ne prekidajući, pritisnuo tipku za stop. Kad je ponovo počeo snimati, bio je na drugom mjestu. Kvaliteta zvuka nije biia tako dobra kao prije i u pozadini se čula stalna buka. "Auromobilski motor", reče Bobby. Zvuk morora, ribo zviždukanje vjerra i brujanje guma koje jure po asfaltu. Delacroix je nekamo krenuo. Na njegovoj je vozačkoj dozvoli bila adresa u Monterevu, dva sata vožnje obalom prema sjeveru. Mora da je tamo osravio tijela svoje obitelji. Začulo se šaptanje. Delacroix je govorio sebi u bradu rako tihim glasom da smo jedva mogli odrediri da govori na nepoznarom jeziku. Mrmljanje je posrup"0 umuklo. Nakon šutnje, kad je počeo govoriti glasnije i na engleskom, glas mu nije jasan kako bismo mi to željeli. Mikrofon mu nije bio tako blizu ustima kao sto ie * uznemi l~ L_^ m . t, , bi o b i
- „ izn smirenost i. am na Autoputu l, vozim prema jugu. Kao da se sjećam kako se ulazi u auto ,• ne i kako voziti ovako daleko. Polio sam ih benzinom. Zapalio vatru. Napola "' zaboravio da sam to napravio. Ne znam zašto nisam... zašto nisam ubio sebe. Ski-* <arn prsten s njezina prsta. Uzeo neke slike iz albuma. To me priječilo da to napra-" • Svejedno... uzeo sam sat. I kazetofon. To me priječilo. Pretpostavljam da znam ffi" l' I JI , g idem. Pretpostavljam da znam, dobro.". Delacroix je zaplakao. Bobby reče: "Gubi se." "Ali ne onako kako ti misliš." "Ha?" "Nije izgubio razum. Gubi konrrolu nad... nečim drugim." Dok smo slušali kako Delacroix plače, Bobby reče: "Misliš, gubi kontrolu nad.-.?" "Da." "Nad tim što leprša, štogod ro bilo." "Da," •iSvi su umrli. Svi iz prve ekspedicije. Tri muškarca, jedna žena. Blake, Jackson, Chang i tiodgson. I samo se jedan vratio. Samo se Hodgson vratio. Samo što to u skafanderu nije bio Bili Hodgson." Delacroix je vrisnuo od iznenadne boli, kao da ga ]e nešto probolo. Mučaa krik slijedio je zapanjujući naler silovitog psovanja: svaka prostota koju sam ikada čuo ili pročitao, uz još neke koje nisu bile dio mojeg obrazovanja ili ih je DelacrotK izmislio, marinira bujica brzometnih vulgarnosti i blasfcmija. Tako je jetko izbacio, izbrbljao i izvikao ovu jetku provalu i s rako vatrenom jarošću da sam se osjetio opržemm iako sam bio izložen samo snimljenoj verziji. Očito je Delacroixov verbalni ispad bio popraćen bjesomučnom vožnjom. Njegovo je psovanje bilo ispresijecano rrubljenjem automobila i kamiona u prolazu. Psovanje i galama naglo su prestali. Utihnuo je i zadnji zvuk trube. Neko je vrijeme Delacraixovo isprekidano disanje bilo najglasniji zvuk na vrpci. Zatim: •"Kevin, možda se sjećaš, jednom si mi rekao da nam znanost sama ne može podari1 ^ smislene živote. Rekao si da bi znanost ustvari učinila život nemogućim za življenje kad f>i nam sve objasnila i uskrati/a univerzumu njegovu tajanstvenost. Mi očajnički nebamo svoj misterij, rekao si. U tajanstvenosti je nada. To je ono što ti vjeruješ. Pa, ono , "o sam vidio s druge strane... Kevin, ono što sam vidio preko veći je misterij nego što znanstvenici mogu objasniti za milijun godina. Univerzum je čudniji nego što smo ika- ""pretpostavljali... a opet, u isto vrijeme, on je jeziv poput naših najprimitivnijih ideja o njemu." Koju je minutu vozio u tišini a žarim počeo mumljati sebi u bradu onim i jezikom. 193 Uidao od irenosti. Tll°Cf~* J
192
Bobby reče: "Tko je Kevin?" "Njegov brat? Ranije mu se obraćao kao Velikom bracu'. Mislim da bi Kp • možda mogao biti novinar." Još uvijek izgovarajući ono Sto je nama bilo nesuvislo mumljanje, Delacrorv - isključio kazetofon. Bojao sam se da je to zadnji dio nedovršene oporuke, ali Se 0 ,) vratio. // a "Napunili smo kapsulu za pošiljanje cijanidnim minom. To nije ubila Hoda$ ili ono što se vratilo umjesto Hodgsona." / "Kapsula za pošiljanje", reče Bobby. f "Jaje", pretpostavljao sam. "Isisali smo svu atmosferu. Kapsula je bila divovski vakuumski prostor. Hodv$on; još bio živ. Jer to nije život... ne onako kako mi shvaćamo život. To je antiživot. Ponovo smo uspostavili funkcije u kapsuli, napunili je energijom za novi ciklus, i Hodgson ili štogod je to bilo, se vrano odakle je došao." £> J ' J Isključio je kazetofon. Ostale su samo četiri 7.abilješkc u njegovu testamentu, a svaka je bila izgovorena zbrkanim, prestrašenim glasom. Imao sam osjećaj da je to bilo onih nekoliko rijetkih trenutaka kad se Delacroix uspio sabrati. "Osmero nas na drugoj ekspediciji. Četvorica se vratila živa. l ja medu njima. Ne-zamžen. Doktori su izjavili da nismo inficirani. Ali sada..." Uslijedilo je: ".., zaraženi ili opsjednuti? Virus? Parazit? Ili nešto sveobuhvatnije:'Jesam lija tek nositelj... ili vratnica?Je li u meni nešto... ili dolazi kroz mene? Jesam li ja... otključan. .. otvoren... otvoren kao vrata?" Zatim sve manje suvislo: "... nikad nismo otišli naprijed... otišli smo sa strane. Nismo čak ni shvaćali da postoje pokrajnji putovi. Jer smo svi davno... prestali misliti o... prestali vjerovati da postoji nešto sa strane..." Konačno: "... morat ču ostaviti auto... ući pješice... ali ne tamo kamo ono Želi da idem. Ne u kapsulu za pošiljanje. Ne ako ču se moći oduprijeti. Kuća. U kuću. Jesam li ti 'rekao da su svi umrli? Prva ekspedicija? Kad povučem okidač... hoću li im zatvoriti vrata. •• ili otvoriti? Jesam li ti rekao što sam vidio? Jesam li ti rekao koga sam vidio? Jesam u ti pričao o njihovim patnjama? Znaš li što leti i gmiže f Pod crvenim nebom? Jesam li f rekao? Kako sam dospio... ovamo? Ovamo?" Zadnje riječi na kazeti nisu bile na engleskom. Podigao sam bocu Corone do svojih usta i otkrio da sam je već ispraznio. Bobby reče: "Dakle, to mjesto crvenog neba, crnog drveća - je li to budućnos tvoje mame, buraz?" "Sa strane, rekao je Delacroix." "Ali što to znači?"1 "Ne znam." davrti kaž „p id „ Del je o ,.Št isto pre dvo je iz K reka dovo „ v z p p I ja me vatr praz pre "D mis kaz nek . "J
H oni znali? "Jesu li "m iiiaii." „[-Je zvuči kao da jesu", odgovorio sam, pritišćući tipku na aljinskom da prč že™ na početak. padaju rni na pamet opasno čudne deje." "Čahure", pogađao sam. Štogod da je porijeklo čahura - jesu li izašle iz lacroixa?" ' „Ili kroz njega, kao što je on rekao. Kao da on vratnica." to god to značilo. A i ovako i onako, je li to važno? Iz ili kroz, nama je o." „Mislim da njegovo tijelo nije bilo tamo, ne bi bile ni čahure", etpostavljao sam. „Moramo skupiti ljutite seljane i odrnarširati do orca s bakljama", rekao je, olas mu je zvučao ozbiljnije nego riječi koje zabrao da izrazi što misli. Kad se vrpca premotala i tipka na kazetofonu škljocnula za kraj, ao sam: „Trebamo U preuzeti odgovornost za ovo? Ne znamo oljno. Možda bismo trebali nekome reći za čahure." „Misliš kao nekome od vlasti?" „Kao." "Znaš što će oni napravili?" "Zeznuti stvar", rekao sam. "Ali bar nećemo mi biti ti koji su zeznuli." "Oni ih neće sve spaliti. Htjet će uzorke za proučavanje." "Siguran sam da će poduzeti mjere predostrožnosti." Bobby se nasmijao. sam se nasmijao, jednako ogorčen kao i zabavljen. "Dobro, predbilježi za marš na dvorac. Ali Orson i klinci su prvi. Jer jednom kad zapalimo ru, nećemo se moći tako slobodno kretati Wyvernom." Stavio sarn znu kazetu u drugu glavu. Bobbv reče: "Radiš duplikat?" "Ne može naškoditi." Kad su se aparati pokrenuli, okrenuo sam se ema njemu. "Ono što si prije rekao." "Očekuješ da pamtim sva svoja sranja?" "U kuhinji u bungalovu, kod Delacroixova tijela." "Mogu si živopisno predočiti smrad." "Nešto si čuo. Pogledao si gore u ćahure." "Rekao sam ti. Mora da je bilo u mojoj glavi." obro. Ali kad sam te pitao što si čuo, rekao si: 'Sebe.' Što si time islio?" Bobby je još uvijek imao malo piva. Ispio je ostatak. "Stavljao si zetu u svoj ^ep. Bili smo spremni za polazak. Pomislio sam da sam čuo koga da kaže ostani." "Nekoga?" "Nekoliko njih. Glasove. Svi su govorili uglas, govoreći ostani, ostani, ostani." "Maurice Williams i Zodiacs." "Znači spremaš se postati DJ na KBAY-u. Srvar je u tome da sam... Jesu
onda shva - 0 da su glasovi svi moj glas." 194