Iskoristi noc-Dean Koontz

Bobby je zbunjeno žmirnuo prema meni. "Samo daj. Ajde. Kundakom puške", požurivao sam. "Udari ga." "To je staklo", protestirao je Bobbv. Dugi nam se slog u njegovoj drugoj riječi vratio zapljusnuvši nas odjekom, su stav kao lagano zapjenjeni val. "Ako je staklo, nesalomljivo je." OkJijevajući, nježno je puškom potapkao pod kraj svoje noge. Činilo se kao da je iz svakog kuta goleme sobe istovremeno odjeknula tiha zvonjava, poput mnoštva usklađenih zvona, zatim zamrla u tišini koja je bila začudn obremenjcna napetošću, kao da su zvona najavila dolazak neke sile ili osobe od ve like važnosti, "Jate", rekao sam. Kad je jače zakucao puškom o pod, zvonjava se pojačala i promijenila karakter, zvučeći kao cijcvasta zvona: blagozvučno, očaravajuće, a ipak čudnovato kao muzika koju bi mogli i'/.voditi u nekom svijetu negdje na drugom kraju .svemira. Dok je zvuk zamirao u ponovnu napetu tišinu, Bobby je čučnuo da bi jednom rukom prešao preko poda gdje je iz sve snage bubnuo kundakom puške, "Nema oštećenja." Rekao sam: "Možeš ga tuči čekićem, strugati turpijom, bosti šiljkom za razbijanje leda i neće ostati ni najmanja ogrebotina." "Sve si to probao?" "I ručnu bušilicu." "Bas si destruktivan vražićak." "To nam je u obitelji." Pritišćuči rukama o pod na različitim mjestima oko sebe, Bobbv reče: "Kao da je toplo." Čak i za ljetnih noći duboke su betonske strukture Fort Wyverna hladne kao pećine, dovoljno svježe da posluže kao vinski podrumi, a što duže njima harate, hladnoća vam se sve dublje uvlači u kosti. Sve površine unutar ovih labirinta, osim ovih u ovoj jajolikoj sobi, hladne su na dodir. "Uvijek je toplo", rekao sam, "a ipak u samoj sobi nije roplo, kao da se toplina ne prenosi na zrak. I ne razumijem kako ovaj materijal može zadržavati toplinu osamnaest mjeseci nakon što su napustili mjesto." "Gotovo možeš osjetiti... energiju u njemu." "Ovdje nema električne energije, ni plina. Nema grijača, bojlera, generatora, strojeva. Sve je povadeno." Bobby se uspravio iz čučnja i zakoraćio dublje u prostoriju, igrajući se baterijom osvjetljavajući pod, zidove i strop. Čak i uz dvije lampe i neobično visoki lom svjetlosti tajanstvenog materija'3 ' sobom su vladale sjene. Rasprskavaj uče rakete, buketi cvijeća, vodoskoci, spirala paperjaste lepeze i krijesnice svjetla u rojevima sTi preplavljivale zaobljene površine,

olavnom u nijansama zlatne i žute, ali ntke i crvene, a druge safirne, iščezavajući dalekim tamnim kutovima poput vatrometa koji je zabljesnuo ali malo toga svijetlio prije nego ga je noćno nebo polizalo i progutalo. Bobby je rekao u čudu: "Pa to je veliko kao koncertna dvorana." "Ne baš. Ali ćini se i većim zbog načina na koji se svaka površina zakrivljuje od teDe '" Dok sam govorio došlo je do promjene u akustici sobe. Šaptavi odjeci mojih riječi utihnuli su, brzo postavši nečujni, a zatim su se i same moje riječi stišale. Činilo se kao da je zrak postao gušći, sporije prenoseći zvuk nego prije. "Što se događa?" pitao je Bobby, a i njegov je glas zvučao utišano, ptigušeno, kao ^a i e na drugom kraju Loše telefonske linije. "Ne znam." lako sam podigao glas gotovo do vikanja, ostao je zatomljen, glasan točno kao da sam govorio normalnim glasom. Mislio bih da umišljam povećanu gustoću zraka da nisam odjednom počeo otezano disati. Premda se nisam gušio, bilo mi je dovoljno teško da se moram koncentrirati na udah i izdah. Svakim sam udisajem refleksivno gutao; /.rak je praktički bio tekućina koju sam morao progutati. Zaista, mogao sam osjetiti kako mi klizi grlom kao hladna voda. Svaki mi je progutani udah teško padao na prsa, kao da u sebi ima više supstancije nego običan zrak, kao da mi se pluća pune tekućinom, i istog trenutka kad bih dovršio svaki udisaj, preplavio bi me frenetičan poriv da to izbacim h sebe, izbljujem, uvjeren da se utapam u toj tvari, ali morao sam se siliti na svaki izdah, gotovo kao da povraćam. Tlak. Usprkos svojoj sve većoj panici, ostao sam dovoljno bistre glave da shvatim da zrak nije bio alkemijski promijenjen u tekućinu nego da je umjesto toga tlak zraka drastično porastao, kao da se dubina zemljine atmosfere iznad nas udvostručuje, utrostrućuje i pritišće nas razornom snagom. Usni su mi bubnjići podrhtavali, sinu-si počeli pulsirati, osjetio sam fantomske prste kako mi snažno pritišću očne jabučice, a na kraju svakog izdaha moje bi se nosnice potpuno zatvorile. Noge su mi počele podrhtavati a zatim klecati. Ramena su mi se povila pod nevidljivom težinom. Ukočene kao olovni utezi, ruke su mi visile kraj tijela. Više nisam bio sposoban držati bateriju i ona je zazvečala na podu kraj mojih nogu. Tiho je odskočila na staklastoj površini jer sad više nije bilo nikakvog zvuka, čak ni lepe-tanja mojih usnih bubnjića ni udaranja mog vlastitog srca. Iznenada, sve se vratilo u normalu. Tlak je u trenu potastao. Začuo sam se kako žestoko dahćem. I Bobby je dahtao. On je bio ispustio svjetiljku, ali je čvrstim stiskom uspio zadržati pušku. "Sranje!* rekao je eksploditavši. "Da."

"Sranje." 122

"Da." 123

"Čuo sam J gore stvari u Zvjezdanim stazama." "To je čaranje." "Znanost ili čaranje, stvarno se događa." Čak i da je ono što je Bobby rekao bila istina - a očito je u tome bilo barem nešto istine — fenomen se nije neprestano samoobnavljao. Broj blistavih eksplozf' stao je opadati, kao i jarkost boja i intenzitet svjetla. Usta su mi postala tako suha da sam morao malo poraditi na svojoj slini prji nego sam mogao reći: "Zašto se nije dogodilo prije?" "Jesi li ikad bio ovdje s dvije baterije?" "Ja sam čovjek od jedne baterije." "Dakle, možda postoji kritična masa, najniža količina uložene energije koja je potrebna da 10 započne." "Kritična masa su dvije jadne baterije?" "Možda." "Bobby Einstein." Pogledao sam prema izlazu sa zabrinutošću koja se stišava-njem svjetlosnih efekata nije ni najmanje smirila. "Jesi li vidio vrata?" "Koja vrata?" "Totalno masivni poklopac, kao vrata na silosu za nuklearne projektile." "Osjećaš li ono pivo?" "Bila su tamo i nisu bila tamo." "Vrata?" "Aha." "Ovo nije začarana kuća, buraz." "Možda je začarani laboratorij." Iznenadio sam se kako je riječ začarana tako dobro pristajala i tako istinito za-zvućala, glasno odjeknuvši na vilici za ugađanje kojom upravlja instinkt. Ovo nije bila ona neizbježna trošna kuća s brojnim zabatima i škripavim podovima te neobjašnjivim hladnim propusima, ali svejedno sam osjetio nevidljivu prisutnost, zlokobne duhove kako pritišću o nevidljive membrane između mog i njihova svijeta, očekivanje koje prethodi neminovnoj materijalizaciji nekog bića punog mržnje i nasilja. "Vrata su i bila tamo i nisu bila tamo", ustrajao sam. "To je gotovo pa Zen pitanje. Kakav je zvuk pljeskanja jedne ruke? Kamo vode vrata ako su tamo i nisu tamo?" "Nisam znao da sad imamo vremena za meditaciju." Zaista, preplavio me osjećaj da nam vrijeme ističe, da kozmički sat rapidno otkucava prema točki zaustavljanja. Ovaj je predosjećaj bio tako snažan da sam gotovo srnuo prema izlazu. Jedino što me zadržalo u jajetu bila je uvjerenost da me Robby neće pratiti 3f° odem. Njega nisu interesirale politika ni velika kulturna i socijalna pitanja našeg vremena, a iz njegova ugodnog života od valova i sunca nije ga moglo prenuti 126

n, prijatelja u nevolji. On nije vjerovao onima koje je nazivao ljudi s planom, oni1 koji vjeruju da znaju kako popraviti svijet, Sto je, čini se, uvijek uključivalo goje Jrugim ljudima što trebaju naptaviti i kako ttebaju misliri. Ali zov prijatelja V (-volji smjesta će ga dovesti na barikade, a kad se jednom podredi cilju — u ovom U :Ui naći Jimmvja Winga i dobrog Otsona - neće se ni predati ni povuci. [sto tako, ni ja nikad ne bih mogao napustiti prijatelja. Naša uvjerenja i naši •'atelji su sve što imamo da nas provedu kroz nevoljna vremena. Prijatelji su jedi-stvar u ovom izranjavanom životu za koje se možemo nadati da ćemo ih vidjeti liedećem; prijatelji i voljeni su ono svjetlo koje osvjetljava Život nakon života. "Idiot", tekao sam. "Seronja", rekao je Bobbv. "Nisam govorio tebi." "Jedino sam ja ovdje." "Sebe sam zvao idiotom. Sto nisam otišao odavde." "O. Onda povlačim primjedbu o seronji." Bobby je upalio bateriju i utišani je vatromet istog trena zasvijetlio oplatom jajeta. Nije se polako pojačavao, nego je odmah počeo na vrhuncu intenziteta koji je prethodno dostigao postupno. "Upali svoje svjetlo", tekao je Bobbv- "Jesmo li zbilja dovoljno glupi da ovo radimo?" "Puno više nego dovoljno." "Ovo mjesto nema nikakve veze s Jimmyjem i Orsonom", rekao sam. "Kako ?.naš?" "Oni nisu ovdje." "Ali nešto ovdje može nam pomoći da ih nađemo." "Mrtvi im ne možemo pomoći." "Budi dobar idiot i upali svoju bateriju." "Ovo je ludo." "Ničeg se ne boj, buraz. Carpe nactem,". "Kvragu", rekao sam obješen o vlastitu omču. Upalio sam svoju bateriju. , 127

13 [J prozirnim je zidovima oko nas provalila razuzdanosr vatrene svjetlosti i bilo je i ko zamisliti da smo u kanjonima golemoga grada pogođenog ustankom, bombaš' ma i palikućama, a gorući pobunjenici zapaljeni vlastitim bakljama sada prestravile ni trće na sve strane kroz noć, dok se avenijama s kolnika užarenih poput tekuće la ve kovitlaju cikloni pomahnitale vatre, a s visokih zgrada, narančastih od plamenova koji im ližu kroz visoke prozore, na ulice padaju tinjajući komadi zidova, zabata i greda ostavljajući za sobom kometne repove. A ipak, u isto vrijeme, uz tek mali pomak perspektive, bilo je također moguće vidjeti ovu panoramičku kataklizmu ne primarno kao niz jarkih erupcija, nego kao predsravu sjena, jer je svaki bljesak Molotovljeva kokrela, svaka uzvitlana masa vrućeg napalma, svaki svjerlosni trag nalik na svijetleče metke, postajao tamni oblik u pokretu koji je upravo preklinjao intcrpreraciju kao Sto to čine lica, figure f oblaci. Nadimali su se ogrtači tamni kao ebanovina, kovitlale se crne halje, tmaste zmije se uvijale i napadale, sjene se obrušavale kao bijesni gavranovi, jata su vrana ponirala i uzlijetala gore-dolje, vojske pougljenjenih kostura marširale su neumorno režući zrak oko sebe svojim oštrim crnim kostima, ponoćne se mačke gurile i iskakivale, zavijuci tame lizali su iz kresova, a željezno crna sječiva parala zrakom. U ovom divljem carstvu svjetla i tame, potpuno opkoljen kapsulom kaosa uz-vrtloženih plamenova i bubnjajućih sjena, sve sam više gubio orijentaciju. Iako sam stajao na mjestu, nogu Široko raskrečenih za ravnotežu, osjećao sam se kao da se mičem, vrteći se kao jadna Dorotfiy na ekspresu Kansas-Oz. Naprijed, natrag, desno, lijevo, gore, dolje — sve je vrlo brzo postalo teško razlučiti. Ponovo sam, krajičkom oka, ugledao vrata. Kad sam izravnije pogledao, bila su još tamo, kolosalna i sjajna. "Bobbv." "Vidim ih." "Nije dobro." "To nisu prava vrata", zaključio je. "Rekao si da mjesto nije začarano." "Iluzija." Oluja svjetlosti i sjene dobivala je na brzini. Činilo se da eskalira prema z'°" kobnom krešendu. Bojao sam se da je silovito kretanje, uzorci na zidovima koji su postajali sve iz-razitiji i sve više uznemiravajući, najavljivalo nadolazeći događaj koji će svu o^° 128

iju pretvoriti u iznenadno nasilje. Ova je jajolika soba bila tako čudna da ni- (<l moaao zamisliti prirodu prijetnje koja nam se žurno približavala, nisam mogao ^ dati čak ni smjer iz kojeg bi mogla stići. Bar me jednom moja mašta od tri sto-" arena iznevjerila. 1 Okrugla hermetička vrata bila su pričvršćena s ove strane; znaci, otvorit će se a unutta. Nije bilo kružne ručke koja bi oslobodila kolo debelih utora koji su pr£ tno zasjeli u rupe oko vratnica, tako da su se vrata mogla otvoriti samo iz krat-'^ mnela između ove sobe i hermetičke komore s druge strane, što je značilo da sino bili zarobljeni ovdje. Ne, Ne zarobljeni. Svim silama se trudeći oduprijeti nadolazećoj klaustrofobiji, uvjeravao sam se da ta nisu stvarna. Bobbv je bio u pravu: Bila je to halucinacija, iluzija, fatamorgana. Utvara. Bilo mi je sve teže otresti dojam da je jaje začarano mjesto. Odjednom su svjetlosni oblici koji su bijesnili zidovima nalikovali na duhove mučene u dcrviskom plesu tjeskobe, grozničavo pokušavajući umaknu ti prokletstvu, kao da su svuda oko jnene prozori s pogledom u Pakao. Dok mi je srce tuklo gotovo dovoljno jako da mi izbije žile kucavice, govorio sam si da gledam jaje ne onakvo kakvo je u ovom trenutku nego kakvo je bilo prije nego su ga marljivi patuljci od Wyvetna poharali - i sve prostorije oko njega - do samoga golog betona. Masivna su vrata tada bila ovdje; ali sada nisu, Čak i ako ih mogu vidjeti. Vtata su bila skinuta, odnesena, zaplijenjena, istopljena i pretopljena u kutljače, pribadače i ortodonske aparate. Sada su bila tek prikaza i kroz njih sam mogao proći jednako lako kao što sam prošao kroz paučinu pri vrhu stepenica na trijemu bungalova u Mrtvom gradu. Bes namjere da odem, želeći samo provjeriti hipotezu o iluziji, krenuo sam prema izlazu. Nakon dva koraka počeo sam posrtati. Gotovo sam se srušio, licem na pod u slobodnom padu koji bi mi slomio nos i dovoljno zubi da moj zubar može zadovoljno trljati ruke. Ponovo uspostavljajući ravnotežu u zadnjem trenutku, široko sam raširio noge i čvrsto ih postavio na tlo, kao da gumene potplate pokušavam natjerati da ptionu o njega poput krakova lignje. Soba se nije micala, iako je nalikovala na brod koji .se valja na nemirnom moru. wetanje je bilo subjektivna percepcija, simptom moje sve veće dezorijentirano" ti. Zureći u masivna vrata u jalovom pokušaju da ih samom svojom voljom natjeram da prestanu postojati, pokušavajući odlučiti trebam li se baciti na koljena i puri> primijetio sam čudnovat detalj na njima. Vrata su se držala na jednoj dugoj šar-' C!i! J£ promjer sigurno bio dvadeset ili dvadeset pet centimetara. Spojevi valjka, l 1 se miču oko središnje šipke — željeznog klina — kada se vrata otvaraju ili zatva-ju, na većini su držača vidljivi, ali ne i na ovom. Spojevi su bili obilato pokriveni istim oklopnim čelikom, a glava je zavornja bila umetnuta u ovaj štit, kao da je l 'o spriječiti svakoga tko bi s ove strane zaključanih vrata pokušao provaliti po-6 m 1(1 udarajući po elementima šarke. Da su se vrata mogla otvarati prema van, ' uopće bili postavili držače unutar jajeta, ali budući da su zidovi bili debeli sto eset centimetara, vrata na ovom kraju ulaznog tunela mogla su se otvarati samo 129

prema unutra. Ova jajolika soba i pripadajuća joj hermctička komora, možda su (.-i. predviđeni Ta sadrzavanje većeg broja atmosfera đaka re moguće biološke 2agađjv ' će; ali sve su činjenice podupirale zaključak da je soba također bila konsrruiran namjerom da, barem pod određenim okoJnostima, drži nekoga zatočenog ovd|P S Dosad kaleidoskopski prizori na zidovima nisu bili popraćeni zvukom. SaH iako je zrak ostao potpuno miran, diglo se mukio i žalobno jecanje vjetra, kakav k' mogao pogoditi uho kad puše s jalovih i pustih ravnica. Pogledao sam Bobbvja. Čak i kroz tetovažu svjetla i sjene koje su se stapa) njegovim licem, mogao sam vidjeti da je zabrinut. "Čuješ?" upitao sam. "Opako." "Potpuno", složio sam se, ne ljubeći zvuk ništa više od njega. Ako je ovaj zvuk bio halucinacija, kap što su očito bila vrata, barem smo je dijelili. Mogli srao se tješiti - koliko god ra bila slaba utjeha - da gubimo razum zajedno Neosjctni je vjetar jačao, govoreći više nego jednim glasom. Sumorna se tužaljka nastavljala, ali se sad začulo i nešto kao nalet sjevernozapadnog vjetra koji puje gajevima pnje kiše, žestok i pun upozorenja. Stenjuei, blebećući, hučeći, naričući I usamljeno nemelodično zviždanje vihornc zimske oluje koja svira na kišnim jardma i odvodima kao da su ledene frule. Kad sam začuo prve riječi ovog zbora vjetrova, pomislio sam da mota da ih zamišljam, ali su oni sve brže postajali glasniji, jasniji. Muški glasovi: peć, šest, možda više. Meralni, šuplji kao da se čuju s druge strane duge čelične cijevi. Riječi su stišale u naletima odvojene statičkim smetnjama kakve se čuju u voki-tokiju ili možda u radiju. "... ovdje negdje, točno ovdje..." ".,. požuri, za ime Boea!" f & "... daj,., nemoj... o "... pokrivaj me, Jackson, pokrivaj me..," Sve glasnija kakofon i ja vjetra dc/.orijemirala je gotovo jednako kao isprekidana svjetla i sjene koji su se zaleravah kao legioni šišmiša u pomami za hranom. Nišani mogao odrediti i/, kojeg su smjera dolazili glasovi. "... grupa... ovdje... skupite se i branite." "... pozicija za prijenos..." "... skupite se, prokletstvo... kreči, miči guzicu." "... prijenos sad!" "... završi ciklus, završi ciklus..." Duhovi. Slušao sam duhove. Oni su sada bili mrtvi ljudi, bili su mrtvi i prl) e nego je ovo napušteno, a ovo su bile njihove zadnje riječi neposredno prije nego U su poginuli. Nisam točno znao što se spremalo dogoditi ovim na propast osuđenim m"*' kareima, ali dok sam slušao, nisam sumnjao da ih je stigla neka užasna sudbina, koja se sada ponavljala na nekoj duhovnoj razini. 130

su irfl postali užurbaniji i počeli su jedan drugome upadari u riječ: „ vrati na početak!" čujete ih? Čujete kako dolaze?" „ . požurite... što dovraga..." krivo... Isuse... ito nije u redu?" Sada su vikali, neki muklo, drugi vriskavo, svaki glas pun panike: "Otvorite!" "Izvucite nas!" "O, Bože, Bože, o, Bože!" "IZVUCITE NAS ODAVDE!" Umjesto riječi, na vjetru su se začuli vriskovi kakve još nikada nisam čuo i na-i se aa ih više nikada neću čuti, vrištanje muškaraca koji umiru, ali ne brzo ili milostivo, krikovi koji su izražavali intenzitet njihove produžene agonije, ali koji su rikođer odavali dubinu očaja od kojeg se ježila koža, kao da je njihova patnja jednako duhovna kao i fizička. Sudeći po njihovu vrištanju, nisu bili jednostavno ubijeni; ndro ih je izmasakriralo, raščerečilo, nešto što je znalo gdje je duša u tijelu. Mogao sam čuti - ili, vjerojatnije, zamišljati da mogu ćuti - misterioznoga grabežljivca kako pandžama iz mesa najprije čupa duh i pohlepno guta ovu poslasticu prije nego li se nahrani smrtnim ostacima. Srce mi je tako silovito tuklo da mi je vid pulsirao kad sam ponovo pogledao vrata. Iz ustroja oklopljene šarkc mogla se izvući zastrašujuća istina, ali je ometan umobolnicom svjetla i zvuka ipak frustnrajuće nisam mogao dokučili. Da je osovina šarke bila ostavljena nezaštićena, još bi bio potreban cijeli niz teškog alata, dijamantna svrdla i puno vremena da se razglobe ti spojevi i izvadi željezna šina. Rat između svjetla i tame u svakoj je površini sobe bijesnio još žešće, bataljuni sjena sudarali su se s vojskama svjetlosti u sve jarosnijim napadima uz srceparajuće vriskove, siktanje i zvižduk neosjetnog vjetra i neprestano avetinjsko vrištanje. ... Čak l da je bilo moguće slomiti držače, vrata bi svejedno ostala na mjestu, jer su na mjestu, jer su utori koji su ih osiguravali bili sigurno uvučeni u pravilno raspoređene otvore oko cijelog opsega čeličnih vratnica umjesto duž samo jednog luka... Vrištanje. Činilo se da je to vrištanje tvarno, lijevajući mi se u uši dok nisam 10 prepun i spreman da eksplodiram ne mogavši to više podnijeti. Otvorio sam US[3 kao da ću iz sebe ispustiti tamnu enetgiju tih sablasnih krikova. Mučeći se da se koncentriram, stisnuvši oči da se jasnije usredotočim na vrata, vatio sam da ni tim profesionalnih obijača sefova vjerojarno nikada ne bi prošao °z tu prepreku bez eksploziva. Zato su ova vrata, ako su namijenjena isključivo •^tiju ljudi, bila apsurdno predimenzionirana. Konačno sam spoznao zastrašujuću istinu. Svrha ovih snažno oklopljenih vrata , a Je da zadrže još nešto osim ljudi i atmosfere. Nešto veće, jače, lukavije nego Sto V|rus. Neku prokletu stvar koju moja, inače živa, mašta nije mogla prigrliti.

131

Ugasivši svoju bateriju, okrećući se od vrata, zazvao sam Bobbvja. Hipnotiziran vatrometom i plesom sjena, bombardiran zvukovima vjetra i vri stanjem nije me čuo iako je bio na samo tri metra od mene. "8of>ly!" viknuo sam. Dok je okretao glavu da me pogleda, vjetar se iznenada naglo pridružio svo zvuku punom silinom, vijajući jajetom, podižući nam kosu, lepećući mojoj jaJcno i Bobbvjevom havajskom košuljom. Bio je vruć, vlažan, i odisao kattanom i cruli raslinjem. Nisam mogao odrediti izvor naleta jer ova prostorija nije imala zračnih otvo u zidovima, ni uopće nikakvih pukotina u svojoj glatkoj, staklenastoj povtšini c kružnog izlaza. Ako je čelični čep koji je zatvarao tu tupu bio, ustvari, tek iluzija možda su ovi zapuši mogli doći kroz tunel koji spaja jaje sa zračnom komorom, pu-suci kroz nepostojeća vtata; međutim, vjetar je vijao sa svih strana, a ne samo iz je<j__ nog smjera. "Tvoje svjetlo!" povikao sarn. "Ugasi ga!" Prije nego li je Bobby mogao učiniti što sam od njega tražio, smradni je vjetar donio sa sobom još nešto. Kroz zaobljeni je zid prošao lik kao da metar pedeset ar-miranog betona u njemu nije tvar ni ji od vela izmaglice. Bobby je stegnuo pušku objema rukama, ispustivši svoju bateriju a da je nije isključio. Sablasni je posjetitelj bio uznemiravajuće blizu, manje od šest metara od nas. Zbog komešavih svjetala i sjena, koji su služili kao neprestano mijenjajuća kamufla-ža, isprva nisam mogao jasno vidjeti spodobu koja je upala. U bljeskavim fragmentima izgledao je kao čovjek, zatim kao stroj, a zatim, suludo, kao ništa drugo nego teturava krpcna lutka. Bobby nije pucao, moguće i zato što je još vjerovao da je ono što vidimo iluzija, ili duh ili halucinacija, ili neka čudna kombinacija roga. Pretpostavljam da sam se očajnički dtžao istog uvjerenja, jer nisam uzmaknuo kad je zateturao ptema nama. Kad je napravio tri nesigurna koraka, mogao sam ga dovoljno jasno vidjeti da ga identificiram kao čovjeka u bijelom vinilskom, hermetičkom skafanderu. Oprava je vjerojatnije bila prilagođena verzija standardne opreme koju je NASA razvila za astronaute, s primarnom svrhom ne da štiti nosioca od ledenog vakuuma međuplanetarnog prostota, nego da ga zaštiti od smttonosnih infekcija u biološki zagađenom okolišu. Golema je kaciga imala ogromno staklo za lice, ali nisam mogao vidjeti osobu iza njega jet su se na pleksiglasu odražavale vttložne predstave teatra sjena. Na gornjem rubu šljema bilo je ispisano ime: HODGSON. Možda zbog vatrometa, vjerojatnije zbog toga što je bio zaslijepljen užasom, Hodgson nije reagirao kao da je vidio Bobbvja i mene. Upao je vrišteći, a njegov l e glas bio daleko najglasniji od onih koje je još donosio smrdljivi vjetar. Nakon što )e posrnuo nekoliko koraka od zida, ponovo mu se okrenuo, dižući obje ruke da bi " zaštitio od napada nečega što je meni bilo nevidljivo.

Trgnuo se kat) pogođen brojnim mecima vlsokokali barskog oružja. premda nisam čuo pucnje, refleksivno sam se sagnuo. Kad Je pao na pod, Hodgson se srušio na leda. Njegov zračni tank i sustav za A. pročišćavan je- i- preradu otpadnih tvari veličine aktovke poduprli su ga u po-[T i koji je bio napola sjedeći. Ruke su mu beživotno visile kraj tijela. Nisam ga ttebao pregledati da znam da je mrtav. Nisam imao pojma što ga je 2lo ubiti, a nisam bio dovoljno tadoznao da riskiram poduzeti istragu. Ako je već bio duh, kako je mogao ponovo umrijeti? Neka je pitanja bolje ostaviti neodgovorenima. Znatiželja je jedan od pokreta-• ljudskih dostignuća, ali ne djeluje baš kao mehanizam za preživljavanje ako vas motivita da pogledate kako izgleda unutarnja strana lavljih zuba. Ć učinivši, pokupio sam Bobbyjevu bateriju i ugasio je. Činilo se da je trenutno opadanje silovitosti vjetra podržavalo teoriju da čak i najmanji unos energije iz svjetla naših baterija pokreće cijelu tu bizarnu aktivnost. Smrad pušcćeg katrana i raspadajućeg bilja također je oslabio. Ponovo se uspravljajući pogledao sam vrata. Još su bila tamo. Ogromna i sjajna. Previše stvarna. Htio sam izaći, ali nisam ktenuo prema izlazu. Bojao sam se da će zaista biti iamo kad dođem do njih, u kojem bi slučaju ovaj san na javi mogao postati noćna mora na javi. U svim su površinama pirotehnički radovi nastavili nesmanjenom jakošću. Kad smo prvi put ugasili baterije, ovaj se izvanredni spektakl još neko vrijeme sa-mopokretao, a ovaj će se put vjerojatno i duže sam napajati energijom. Sumnjičavo sam promatrao zidove, pod i strop. Očekivao sam da se iz jarke, neprekidne ciklorame izlije još jedan lik, nešto što će biti opasnije od čovjeka u bio-sigurnosnoj opremi. Bobby je prilazio Hodgsonu. Očito da dezorijentirajući učinak svjetlosnih efekata nije pogodio njegov osjećaj za tavnotcžu kao moj. "Buraz", upozorio sam. "U redu je." K "Nije." Imao je pušku. Vjerovao je da' je to neka zasuta. Ja sam, s dtuge strane, shvatio da je oružje potencijalno opasno kao i svjetlo a<enje. Bilo koji metak koji meta ne zaustavi najvjerojatnije će se odbiti od zida do stropa do poda do zida smrtonosnom brzinom. A svaki put kad bi ispaljeni komad f jeza udario o bilo koju površinu u sohi, staklasti bi materijal mogao apsorbirati energiju udarca ponovo napajajući ovaj čudesni fenomen. Vjetat se stišao do povjetarca. Karnevali i katastrofe još su svjetlucali i palili svakom zakrivljenom površinom 0 e> bečko kolo zavrtjelog plavog svjetla i narančasto -crven i

mlazovi vulkanskih eruPcij a . 132

v rata su izgledala zastrašujuće čvrsta. 133

Ni jedan duh nikada nije izgledao stvarno kao to tijelo u svemirskom odiiei Ni Jacob Marlcy koji je Scroogeu zveckao svojim lancima, ni strašan Duh Buduć-i Božića, ni Bijela Dama iz Avenela, niti Hamletov rata, a pogotovo ne Casper. Iznenadio sam se kad saro otkrio da sam ponovo uspostavio ravnotežu, fvlo?,) kratkotrajni poremećaj ravnoteže nije bila reakcija na vrelog svjetla i sjene, nego J nostavno još jedan prolazni učinak sličan tlaku koji je, ranije, zatomio naše slam i orežao nam disanje. Vrući lahor - i smrad koji je donosio - nestali su. Zrak je ponovo bio svipi • miran. Zvukovi vjetra također su polako iščezavali. Sad će se, možda, čovjek u astronautskoj opremi na podu raspasti u pramen ledene pare koji će se izviti i nestati kao priviđenje koje se vraća u svijer duhova ka mo i pripada. Uskoro. Prije nego ga uspijemo pogledati izbliza. Molim. Uvjeren da se Bobbyja ne može nagovoriti da se povuče, slijedio sam IM dn Hodgsonova tijela. On je bio u isrom nabrijanom, ekstremnom sranju uma u kojem je surfao šestomerarske, toralno glomazne nemani: maksimalno posvećenje kamikaze, porpuno kao što je i njegova karakteristični)a lijena nezainreresiranost. Kad se jednom popne na dasku, surfar će na njoj sve dok ne izađe iz bačve na samom kraju vala — a jednog dana i pravo iz života. Budući da su svjetla u zidovima bila zarobljena unutar površnog sloja stakle-nastog materijala i bacala samo rnale djeliće svoje rasvjetne snage u samu prostoriju, Hodgson ni|c bio sasvim dobro osvijetljen. "Bateriju", reče Bobby. "To nije pametno." ' .-• "To sam ja." Nevoljko, hrabreći se da izbliza pogledam stražnju stranu već spomenutih lavljih zuba, oprezno sam zakoračio s desne strane tijela dok se Bobby manje oprezno pomicao na njegovu lijevu srranu. Upalio sam jednu bareriju i preletio njome puno presrvarnim duhom. Isprva je zraka svjetlosti plesala jer mi je ruka drhtala, ali sam je brzo smirio. Plasrično staklo na kacigi bilo je obojano. Jedna baterija nije bila dovoljno snažna da nam omogući da vidimo bilo Hodgsonovo lice, bilo njegovo stanje. On — ili možda ona — bio je nepomičan i tih kao nadgrobni kamen, i bio duh ili ne, izgledao je nedvojbeno mrtav. Na prsima njegova hcrmetičkog odijela bila je prišivena mala američka zastavica, a odmah ispod nje bila je prišivena još jedna oznaka, prikazujući jureću lokomotivu, slika jasno uzeta iz secesijskog razdoblja, očito preuzeta da bi služila kao logo za ovaj istraživački projekt. Iako je slika bda živa i dinamična, bez ikakvog mis~ rerioznog elementa, bio sam se voljan kladiti u svoje lijevo plućno krilo da je ovo identificiralo Hodgsona kao člana tima Tajanstveni Vlak. Jedina druga izrazita oznaka na prednjoj strani odijela bilo je šest ili osam ruj>a u trbuhu i prsima. Prisjećajući se kako se Hodgson okrenuo prema zidu iz kojeg $ e pojavio, kako je obrambeno držao ruke i kalto se rrznuo kao pogođen varrom iz automatskog oružja, najprije sam pretpostavio da su ovi otvori rupe od metaka. 134

. bllO MJjđ ,.."———.," ——i-, ———-- , L . vo kroz Hodgsona, ubivši Bobbyja ili mene, ili obojicu. Nisam vidio krv. „Daj i drugu bateriju", reče Bobbv. Tišina je zamijenila zadnje mrmorave glasove vjetra. Eksplozivni rukopisi jarke, besmislene kaligrafije nastavljali su se razvijati zidovima, možda ne/.natno manje zasljepljujući nego prije minute. Iskirsrvo je sugeriralo da će i ovaj fenomen uskoro nestati i nerado sam ga ponovo stimulirao. "Samo jednom, brzo, da bolje vidimo", požurivao me. Protivno svim instinktima učinio sam kako je Bobby htio, nagnuvši se nad nezgodno odjeven lik da bih imao bolji pogled. Zatamnjena plastika još je djelomično skrivala ono što je ležalo iza nje, ali sam crenutno shvatio zašto-uz samo jednu bateriju nismo mogli vidjeti lice jadnog Hodgsona: Hodgson više nije imao lice. Unutat kacige bila je ljigava gmizava masa koja je izgledala kao da se lakomo hrani ostacima mrtvog čovjeka: odvratno blijedo klupko nečeg što je ključalo, prcvijalo se, klizilo, podrhtavalo izgledajući donekle mekano, poput crva, ali to nisu bili crvi, također izgledajući donekle Ijušmrasto poput kukaca, ali to nisu bili kukci, masna bijela kolonija nečeg neopisivog što je zaposjeio njegovo odvelo i nadvladalo ga takvom brzinom da je umro ne manje naglo nego što bi umro da je bio prostrijeljen pravo kroz stce. A sada su te plazeće stvari reagirale na svjetlo" skupljajući se na unutarnjoj površini plastičnog stakla, vrveći s ogavnim uzbuđenjem. Skočivši na noge, posrćući natraške, pomislio sam da sam vidio micanje u nekima od rupa u trbuhu i prsima silovanog skafandera, kao da će stvari koje su ga ubile iskipjeti van iz uh otvora. Bohby se odmaknuo ne opalivši, što je lako bio mogao učiniti, od šoka i užasa. Hvala Bogu da nije povukao okidač. Jedan pucanj iz puške, ili dva - ili deser, ne bi ramijelo čak ni polovicu paklenog legla u Hodgsonovu skafanderu, ali bi u njima v|erojatno pobudio još gore uhilačko ludilo. Dok sam ttčao, ugasio sam bateriju, jer je vatromet na zidovima ponovo zadobivao brzinu i snagu. Iako je Bobby bio dalje od izlaza nego ja, stigao je tamo prije mene. ^ehčna su vrara bila čvrsta kao prava prokleta čelična vrata. Ono što sam vidio izdaleka potvrdilo se izbliza: Nije bilo ručke, ni kormila ni 0 kakvog drugog mehanizma za oslobađanje brava. 135 pomnije pogledavši, međutim, shvatio sam da su rupe preuredne da bi bile od metaka. Zrna velike brzine rastrgale bi materijal, ostavivši iskrzane ili nejed-like poderotine a ne ovakve okrugle rupe, svaka velika kao novčić od 25 centi, su izgledale kao da su bile izrezane strojem ili čak izdubljene laserom. Na stra--10 njsrno čuli nikakvu pucnjavu, ti su orvori bili preveliki da bi bili nastrijelne bilo koja municija tog kalibra, sposobna napraviti tako velike rupe, prošla bi • - • " ' • - • ' - :l: _!.„::,...

14 Iza, prema sredini sobe, oko dvanaest metara od vrata, Hodgsonov je skafander i -uvijek bio tamo gdje smo ga ostavili. Budući da se nije potpuno spustio kao js puhani baJon, pretpostavio sam da je još" uvijek ispunjen kolonijom iz noćne more i sporadičnim ostacima Hodgsona .kojima su se hranile previruće stvari. Bobbyjelupnuo o vrata kundakom puške. Zvuk je bio stvaran kao zvuk udara čelika o čelik. "Iluzija?" predložio sam, vraćajući mu njegovo nedostatno objašnjenje dok sam jednu bateriju zaticao za svoj pojas a drugu tucmio u džep jakne. "To je fikcija." Umjesto odgovora, pljesnuo sam rukom po vratima. "Fikcija", ustrajao je. "Pogledaj na svoj sat." Manje me zanimalo koliko je sati nego bi li nešto moglo ispuzati iz Hodgso-nova skafandera. S jezom sam shvatio da se tarem rukavom jakne, brišući zatiljak, trljajući obraze, pokušavajući se osloboditi puzavih stvari koje čamo ustvari nisu bile. Motiviran živim sjećanjem na migoljavu hordu unutar kacige, zatisnuo sam p.'-ste u Utor duž ruba vrata i povukao. Stenjao sam, psovao i upinjao se kao da bih zaista mogao pomaknuti nekoliko tona čelika koristeći spremišta energije koje sam napunio doručkom od suhe pite i vtućc čokolade. "Pogledaj na svoj sat", ponovio je Bobby. Povukao je rukav svoje pamučne majice da bi pogledao na svoj vlastiti sat. Ovo me iznenadilo. On nikada prije nije nosio nikakav sat. a sad mu je na ruci bio jedan potpuno identičan mojemu. Kad sam provjerio svjetlosne digitalne brojke na velikom licu svojeg ručnog sata, ugledao sam 16:08. Točno je vrijeme, naravno, bilo malo prije ćeriri ujutro. "Na mojem je isto", rekao je, pokazujući da nam se satovi slažu. "Oba idu krivo?" "Ne. To fc točno vrijeme. Ovdje. Sada. Na ovom mjestu." "Vještičasto." "Cisti Salem." Zatim sam primijetio datum u odvojenom prozorčiću ispod brojki. Bio ;£ dvanaesti travanj. Moj je sat tvrdio da je ponedjeljak, devetnaesti veljače. Bobby)ev isto. 136

pitao sam se koju bi godinu otkrio sat da prozorčić za datum ima još četiri •rana mjesta. Neku u prošlosti. Katastrofično popodne za sjećanje koje su dobro mcili bahati znanstvenici tima Tajanstveni Vlak, popodne kad se dogodilo vcliko sranje. Brzina i jarkost spiralnih eksplozija žuboravog svjetla u zidovima polako se, ali jetno, smanjivala, pogledao sam prema bio-sigurnosnom odijelu, koje se protiv neprijateljskih or- • ma n;:e pokazalo sigurnijim od slamnatog šešira ili smokvina lista, i vidio sam j e štogod bilo to što ga je nastavalo, micalo, neumorno bućkajući. Ruke su mli-vo pljeskale po podu, jedna se noga trzala, a cijelo je tijelo podrhtavalo kao da ga tresu snažne električne struje. "Nije dobro", zaključio sam, "Nestat će." "A da?" "Vrištanje je prestalo, glasovi, vjetar." Zakucao sam po vratima. "Nestat će", bio je uporan Bobby. iako se svjetlosna predstava stišavala, Hodgson - to jest Hodgsonov skafander - postajao je življi. Bubnjao je petama svojih čizama o pod. Lornatao je rukama. "Pokušava ustati", rekao sarn. "Ne može nam nauditi." "Ti to ozbiljno?" Moja se logika činila neosporivom: "Ako su ova vrata dovoljno stvarna da nas ovdje zadržavaju, onda je ta stvar dovoljno stvarna da nam nanese tešku bol." "Nestat će." Očito neobaviješten da su svi njegovi napori uzaludni zahvaljujući njegovu predstojećem nestajanju, Hodgsonov se skafander bacao, poskakivao i ljuljao dok se nije sa zračnog spremnika otkotrljao na sttanu. Ponovo sam gledao u zatamnjeno staklo i mogao sam osjetiti da i mene nešto gleda s druge stane te obojane plastike, ne samo rnasa crva ili kukaca, glupo se vrpoljeći, nego kohezivno i strašno biće, zloćudna svjesnost, zainteresirana za mene kao što sam ja bio užasnut njome. To nije bila moja grozničava mašta na djelu. To je bio nedvojben i istinit: osjećaj kao što bi bila jeza koja bi me protresla da na zatiljak stavim kocku leda. "Nestat će", ponovio je Bobby, a tanki ton užasa u njegovu glasu otkrio je da l e ' on bio svjestan da ga nešto promatra. Mije me mješila činjenica da je ta Hodgson-stvar bila dvanaest metara od nas. e bih se osjećao sigurnim ni da je razdaljina bila dvanaest kilometara, a da ja prouvam °™ trzavu prikazu kroz teleskop. lrorehnički su radovi izgubili otprilike jednu trećinu svoje snage. "rata su pod mojom rukom još bila hladna i tvrda. 137

14 ha, prema sredini sobe, oko dvanaest metara od vrata, Hodgsonov je skafande • uvijek bio tarno gdje smo ga ostavili. Budući da se nije potpuno spustio kao ' * puhani balon, pretpostavio sam da je još uvijek ispunjen kolonijom h noćne m i sporadičnim ostacima Hodgsona kojima su se hranile previruće scvari. Bobby je lupimo o vraća kundakom puške. Zvuk je bio stvaran kao zvuk uda čelika o čelik. "Iluzija?" predložio sam, vraćajući mu njegovo nedostatno objašnjenje dok sam jednu bateriju zaticao za svoj pojas a drugu tutnuo u džep jakne. "To je fikcija." Umjesto odgovora, pljesnuo sam rukom po vratima. "Fikcija", ustrajao je. "Pogledaj na svoj sat." Manje me /animalo koliko je sati nego bi li nešto moglo ispuzati iz Hodgso-nova skafandera. S jezom sam shvatio da se tarem rukavom jakne, brišući zatiljak, trljajući obraze, pokušavajući se osloboditi puzavih stvari koje tamo ustvari ntsu bile. Motiviran živim sjećanjem na migoljavu hordu unutar kacige, zatisnuo sam prste u utor duž ruba vrata i povukao. Stenjao sam, psovao i upinjao se kao da bih zaista mogao pomaknuti nekoliko tona čelika koristeći spremišta energije koje sam napunio doručkom od suhe pite i vruće čokolade. "Pogledaj na svoj sat", ponovio je Bobbv. Povukao je rukav svoje pamučne majice da bi pogledao na svoj vlastiti sat. Ovo me iznenadilo. On nikada prije nije nosio nikakav sar, a sad mu je na ruci bio jedan potpuno identičan mojemu. Kad sam provjerio svjetlosne digiralne brojke na velikom licu svojeg ručnog sara, ugledao sam 16:08. Točno je vrijeme, naravno, bilo malo prije četiri ujutro. "Na mojem je isro", rekao je, pokazujući da nam se satovi slažu. "Oba idu krivo?" "Ne. To je točno vrijeme. Ovdje. Sada. Na ovom mjestu." "Vješti čas to." "Cisti Salem." Zatim sam primijetio datum u odvojenom prozorčiću ispod brojki- DIO j dvanaesti travanj. Moj je sat tvrdio da je ponedjeljak, devetnaesti veljače. Bobbyje isto. 136

k" ^Brzina i jarkosr spiralnih eksplozija žuboravog svjetla u zidovima polako se, ali "mjetno, smanjivala. P ojedao sam prema hi o-sigur nosnom odijelu, koje se protiv neprijateljskih or- • ma nije pokazalo sigurnijim od slamnatog šešira ili smokvina lista, i vidio sam &* Od bilo to što ga je nastavalo, micalo, neumorno bućkajući. Ruke su mlinlieskale po podu, jedna se noga rrzala, a cijelo je tijelo podrhtavalo kao da ga snažne električne struje. "Nije dobro", zaključio sam. "Nestat će." "A da?" "Vrištanje je prestalo, glasovi, vjetar." Zakucao sam po vratima. "Nesrat ceu, bio je uporan Bobby. lako se svjetlosna predstava stišavala, Hodgson - ro jest Hodgsonov skafander - postajao je življi. Bubnjao je petama svojih čizama o pod. Lomatao je rukama. "Pokušava ustati", rekao sam. "Ne može nam nauditi." "Ti to ozbiljno?" Moja se logika činila neosporivom: "Ako su ova vrata dovoljno srvarna da nas ovdje zadržavaju, onda je ta stvar dovoljno srvarna da nam nanese tešku bol." "Nestar će." Očito neobaviješten da su svi njegovi napori uzaludni zahvaljujući njegovu predstojećem nestajanju, Hodgsonov se skafander bacao, poskakivao i ljuljao dok se nije sa mračnog spremnika otkotrljao na stranu. Ponovo sam gledao u zatamnjeno sraklo i mogao sam osjetiti da i mene nešto gleda s druge srane te obojane plastike, ne samo masa crva ili kukaca, glupo se vrpoljeći, nego kohezivno i strašno biće, zloćudna svjesnost, zainteresirana za mene kao što sam ja bio užasnut njome. l o nije bila moja grozničava mašta na djelu. o je bio nedvojben i istinit osjećaj kao što bi bila jeza koja bi me protresla da "a zatiljak stavim kocku leda. "Nestat će", ponovio je Bobbv, a tanki ton užasa u njegovu glasu otkrio je da l e L on b10 svjestan da ga nešto promatra. H_J . , Nije me utješila činjenica da je ra Hodgson-srvar bila dvanaest metara od nas. se osjećao sigurnim ni da je razdaljina bila dvanaesr kilometara, a da ja prouovu trzavu prikazu kroz teleskop. Pirotehnički su radovi izgubili otprilike jednu trećinu svoje snage. Vrata su pod mojom rukom još bila hladna i tvrda. sam se koju bi godinu otkrio sar da prozortić za damin ima još četiri rniesta. Neku u prošlosti. Karastrofično popodne za sjećanje koje su dobro ] c .,- hati znanstvenici tima Tajansrveni Vlak, popodne kad se dogodilo veli- . .,- Ne bih 137

l Svjetlosna je predstava evala zadnjim cvatom, primjetno stišana, ali i u -^ čem nadolazećem mraku mogao sam vidjeti kako sesrvar u Hodgsonu prevrće u*' ka, leži ličeni prema podu, a zatim napreže da se podigne na ruke i koljena *" Ako sam dobro protumačio stravičan prizor koji sam nakratko ugledao k žir, skafander je bio preplavljen stotinama ili čak tisućama individualnih stvo Vl mnoštvom koje se hranilo tijelom, praveći gnijezdo ili košnicu. Kolonija bub ' a ' gla bi imati sofisticiranu strukturu podjele rada, održavati visoki stupanj društv °" poretka i /.ajedno raditi na preživljavanju i napredovanju; ali ako je Hodssonov \i ^ tur čak i ostao cijeli da osigura armaturu, nisam mogao vjerovati da bi se kol -mogla formirati u ljudski oblik i funkcionirati s tako izvanrednom koordinaci* tako dobro spajajući formu i da može snažno hodati u svemirskom odijelu perT ' se stepenicama i upravljan teškim strojevima. Stvar se podigla na noge. "Gadno", promrmljao je Bobbv. Pod svojim sam vlažnim dlanom osjetio kratkotrajnu vibraciju u vratima. Nešto čudnije od vibracije. Izražajnije. Bilo je to lagano, valovito... drhtaj. Vrata nisu jednostavno '/.abrujala; čelik je nakratko zatalasao, na sekundu ili dvije, kao da uopće nije čelik nego kao da je želatina, a zatim je - opet - očvrsnuo i postao naizgled nesavladiv. Stvar u odijelu teturala je kao beba koja još nije sigurna u svoje korake. Kliznuo je svojom lijevom nogom prema naprijed, zastao oklijevajući, zatim povukao svoju desnu nogu za lijevom. Struganje njegovih čizama o staklenasti pod proizvelo je tek šaptavi '/.vuk. Lijeva noga, desna noga. Prema nama. Možda je od Hodgsona preživjelo više od samog kostura. Možda kolonija nije dokraja prozdrla čovjeka, možda ga čak nije ni ubila, nego je prodrla u njega, ug-nijezdivši se duboko u njegovu mesu i kostima, u srcu, jetri i mozgu, uspostavljajući groznu simbiotičku vezu s njegovim tijelom, sasvim preuzimajući kontrolu nad njegovim živčanim sustavom od mozga do najtanjeg živčanog vlakna. Dok se vatromet u zidovima /atamnjivao u jantar, oker i krvavo crvenu boju, stvar je u Hodgsonu klizila lijevom nogom naprijed, oklijevajući zastala, zatim povukla desnu. Stari Imhotep dvokorak, koji je 1932. izmislio Boris Karloff. Vrata su pod mojom rukom ponovo zadrhtala i odjednom postala kašasta. Trgnuo sam se dahnuvši kad mi je desnu ruku probila hladnoća, oštrija o igle, kao da sam je uronio u nešto znatno hladnije od ledene vode. Od zapriča jagodica, činilo se da sam jedno s vratima. Iako su svjetla u jajetu ubrzano blije jela, mogao sam vidjeti daje čelik postao poluproziran; poput lijenog vira, u n l enl su se okretale kružne struje. A u sivoj tvari vrata bio je svjetlije sivi oblik mo) prstiju. Zabezeknut, trgnuo sam ruku iz vrata - i čim sam je izvukao, čelik je povra svoju čvrstinu. 138

c- r;o sam se kako Sam vrara najprije mogao vidjeti samo krajičkom oka, kad izravno gledao. Postupno su zadobila supstanciju i bilo je vjerojatno da se # "' . ^materijalizirati u trenu, nego polako u fazama. ° tC \A a da je Bobbv vidio što se dogodilo jer je odstupio kao da bi čelik iznenapostati vrtložna pijavica koja će ga isisati s ovog mjesta u zaborav. Da nisam na vrijeme izvukao ruku, bi li se odlomila na spojnom mjestu, os-r - ci me s uredno odsječenim ali štrečećim batrljkom? Nisam morao saznati 'j'ovor. Neka to bude pitanje za pokoljenja. Hladnoća je napustila moju ruku onog trena kad sam je povukao iz vrata, ali •Oš dahtao i između svakog konvulzivnog izdisaja čuo sam se kako ponavljam S dvosložnu frazu na ']' - kao da me iznenada pogodio smrtonosni slučaj l otiretsindroma, a ja ću ostatak svog života provesti nemoćan da prestanem izvikivati ovu jednu prostotu. Napredujući kroz nejasnu krvavu svjetlost i legije skokovitih sjena, kao astronaut na povratku s misije na Planet Pakao, stvar u Hodgsonu prešla je polovicu prvobitne razdaljine između nas. Sad je skafander bio na šest metara od nas, neumorno se vukući naprijed, očito neosupnut mojim načinom izražavanja, voden glađu gotovo opipljivom kao što je prije bio vonj vrućeg asfalta i trulog raslinja u vjetru došlo m niotkuda. Frusttiran, Bobby je udario vrata kundakom puške. Čelični je čep odjeknuo poput zvona. Nije se čak ni trudio uperiti oružje u stvar u Hodgsonu. Očito, i on je stigao do zaključka da bi udar zalutalog metka o zid sobe mogao biti ponovnim izvorom energije i ostaviti nas ovdje zarobljene još duže. Svjetlosna se predstava okončala i na nas je pala potpuna tama. Da sam mogao umiriti svo|e poludjelo srce i zaustaviti dah, možda bih mogao ćuti šuštavo klizanje gumenih potplata na čizmama po staklenastom podu, ali sav sam bio jedna ritam sekcija. Vjerojatno ne bih bio mogao otkriti zvuk prilaženja stvari u Hodgsonu ni da je lupao o bubanj. Kad je svjetlosni fenomen u zidovima iščeznuo, naravno da je fantažmagorički motor potpuno stao, naravno da smo ponovo natrag u stvarnosti, naravno da je stvar u Hodgsonu nestala jednako naglo kao što se i pojavila, naravno... Bobbv je ponovo udario vrata puškom. Ovaj put nisu odjeknula. Zvuk je bio fiukao, manje rezonantan nego prije, kao da je čekićem udario o drveni blok. Možda su se vrata mijenjala u procesu dematerijalizacije, ali su još uvijek prećivala izlaz. Nismo mogli riskirati da pokušamo otići sve dok nismo bili sigurni a nećemo kroz njih prolaziti dok su u slivnom stanju i moguće sposobna da sa sobom odnesu molekule iz naših tijela kad jednom zauvijek nestanu. itao sam se što bi se dogodilo da me stvar u Hodgsonu čvrsto zgrabi kad se jegova tvar počne mijenjati. Ako mi je ruka makar samo i na trenutak postala i no s čelikom vrata, možda bi se dio mene sjedinio sa skafanderom i s uzvrvjelim lcem unutar njega: blizak, preintiman susret koji bi mogao uništiti moj razum čak "11UI.11 llJCgd. VJlLiA^, J,,^,.......- • , 1 da - samim čudom preživim bez fizičkog oštećenja. 139

Moje je otvorene oči pritiskalo tekuće crnilo, kao da sam duboko pod rriorIako sam se naprezao nazrijeti i najmanji trag prilazećeg lika, bio sam slijep Ua hodniku ispred sobe u kojoj sam našao veve štakore. Neizbježno, ponovo sam se sjetio otmičara s bijelim kukuruznim zubići čije sam lice dotaknuo u sljepačkoj tami. Kao i tada, osjetio sam prisutnost kako zuri u mene, a sada i opravdanije n onda. CS° Nakon svega što se dogodilo na ovom terminalu Tajanstvenog Vlaka, u ov predsoblju Pakla, više nisam bio sklon svoje strahove pripisati hiperaktivnoj rnašf Ovaj put nisam posegnuo ispred sebe da bih se uvjerio da su moje najcrnje sumrT bez osnova, jer sam znao da bi mi prsti skliznuli po glatkoj zaobljenosti vizira od preksiglasa. "Chris!" Iznenađeno sam se ttgnuo prije nego li sam shvatio da je glas Bobbvjev. "Tvoj sat", rekao je. Svijetle su brojke bile vidljive čak i u ovoj garavoj tmini. Zeleni su se brojevi na satu mijenjali brojeći unaprijed tako brzo da su za nama ostajali mnogi sati u samo djeliću sekunde. Slova u prozorčićima za dan i mjesec prolazila su izmaglici letećih skraćenica. Prošlo je vrijeme uzmicalo pred sadašnjošću. Kvragu, nisam zapravo točno znao što se ovdje zbivalo. Možda nisam uopće shvatio ovu situaciju, a možda skretanje u tkivo vremena nije imao nikakve veze s onim ćemu smo bili svjedoci. Možda smo posve potpali pod utjecaj halucinacija jer nam je netko ubacio LSD u pivo. Možda sam bio kod kuće, u krevetu, spavao i sanjao. Možda je gore dolje, unutra vani, crno bijelo. Znao sam samo da što god da se sad događa izgleda " redu, mnogo bolje nego što bi bio iznenadan Hodgsonov zagrljaj. Ako smo, ustvari, bili više od dvije godine u prošlosti, ako smo sada jurili prema travanjskoj noći u kojoj smo počeli ovu bizarnu pustolovinu, vjerovao sam da bih trebao osjećati nekakvu promjenu u sebi — pjevanje u kostima, groznicu od trenja zbog ovog bjesomučnog prola/enja sati, osjećaj da ponovo dorastam do svoje prave dobi, nešto. Ali spuštanje spotim dizalom imalo bi veći fizički učinak od ove ekspresne vožnje tračnicama vremena. Na mom je satu o/.naka mjeseca iznenada stala na travnju. Sekundu kasnije sledio se i dan, a odmah i/a toga vrijeme je jasno i ustrajno pokazivalo 3:58. Bili smo kod kuće, samo bez Tota. "Mrak", reče Bobbv. "Slatko", složio sam se. Veliko je pitanje bilo je li s nama suputnik, društvo crvljiva lica u svemirskom odijelu, nešto što teta Ern, ni bilo tko drugi u Kansasu, nije vidio. Logika je sudila da je stvar u Hodgsonu bila izgubljena u prošlosti. Međutim, pretpostaviti da je logika bila primijenjena u ovom jednom jedinom slučaju moglo bi biti samozavaravanje. ma p ra gd st p z 140

Izvukao sam baterrju Iz pojasa. Nisam je htio upaliti. Upalio sam je. Hodeson nije bio tik preda mnom kako sam se bojao. Brzi pregled otkrio je da Bobbv i )a sam' ~ barem u onom dijelu jajeta koji je baterija mogla osvijetliti. Vrata su nestala. Nisam ih mogao vidjeti niti kad sam gledao izravno u izlazni ] nj kad sam se oslanjao na periferni pogled. Soba je očito postala tako osjetljiva na svjetlo da su, pokrenuti ovom jednom kom, blijedi svjetlosni virovi počeli ponovo pulsirati i okretati se u podu, zidovia i stropu. Smjesta sam ugasio bateriju i zataknuo je za pojas. "Ajde", požurivao sam. "Idem." Dok se tama ponovo spuštala, čuo sam kako Bobbv posrče preko povišenog raga napipavajući put kroz kratki, metar pedeset visoki tunel. "Vani", rekao je. Slijedio sam ga pognuvši se u ono što je nekad bila nepropusna zračna komoa. Nisam ponovo upalio bateriju sve dok nismo prošli komoru i izašli u hodnik, dje ni jedna zalutala zraka svjetlosti nije mogla pronaći put natrag do taklenastog materijala kojim je jaje bilo obloženo. "Rekao sam ti da će nestati", reče Bobbv, "Zašto uopće ikad sumnjam u tebe?" Ni jedan od nas nije više progovorio ni riječi na putu kroz tri ogoljela podzemna kata, kroz hangar, do džipa, koji je stajao pod nebom s kojeg su grušani oblaci počistili sve zvijezde. 141

. „ / —,.............. gidu, Md| sKjaaista £ se sukobio s otmičarom, ugasivši svjetla kad smo stigli do Santa Roshe, siili smo prilaznom putu zidom nasipa, na suho riječno korito, ne poštujući ni jedan znak " zaustavljanje duž puta, ignorirajući sva postavljena ograničenja brzine, s nabijenom puškom u vozilu u pokretu, sakrivenim oružjem u mom držaču pod pazuhom 73 koje čak nisam ni imao dozvolu, hladnjakom piva između, mojih nogu, nedopušce no prelazeći i naočigled kršeći savezni zakon vlade o zatvaranju i preusmjeravanju obrambenih baza, podržavajući brojne politički nekorektne stavove od kojih bi nekoliko moglo bici uvelike izvan zakona. Bili smo dva Clydea bez Bonnie. Bobby je toliko proširio orvor u ogradi koja je premošćivala rijeku da smo lako prošli kro/, njega nigdje ne zapinjući. Zaustavio je odmah kraj cetena vojne baze i zajedno smo izašli iz džipa i spustili zavjesu žičane ograde, koju je on bio smotao i zakvačio za vrh. Pomnjivo promatranje otkrilo bi otvor u ogradi. S razdaljine veće od četiri, pet metara, međutim, povreda ograde nije bila uočljiva. Nismo Željeli objaviti da smo prolazili zabranjenim područjem. Bez sumnje, uskoro ćemo se vraćati istim putem i trebat će nam laki prilaz. Izdavali su nas tragovi guma koji su vodili krox ogradu, ali nije bilo načina da ih brzo i učinkovito izbrišemo. Morali smo se nadati da će povjetarac postati vjetar i zatrti naš trag. U nekoliko sati vidjeli smo više nego što smo mogli prihvatiti, analizirati i primijeniti na svoj problem — stvari za koje smo žarko željeli da ih nismo vidjeli. Više bismo voljeli izbjeći još jedan izlazak u bazu, ali dok ne pronađemo Jimmyja Winga i Orsona, dužnost je od nas zahtijevala da posjećujemo ovo gnijezdo noćnih mora. Sada smo odlazili jer smo privremeno zapeli u slijepoj ulici, ne znajući gdje da nastavimo potragu i trebali smo sastaviti strategiju. Osim toga, trebalo bi nas vise od dvojice da pročešljamo čak i poznate labirinte Wyverna. Kao dodatak, od zore nas je dijelilo manje od sat vtemena, a ja nišani na set" imao svoj ogrtač Čovjeka Slona, s kapuljačom i koprenom. Suburban, koji je otmičar bio parkirao kraj ograde, nestao |e. Nije me iznena dilo kad sam vidio <ia ga nema. Srećom, bio sam zapamtio njegovu registraciju. Bobby je zavezao do spleta naplavljcnog drva i travuljine koji je ležao dvaa setak metara od ograde. Uzeo sam bicikl iz skrovišta i natovario ga u zadnji d1 džipa. 15 Vozili smo na jugozapad kroz Fore Wyvern, kroz Mrtvi grad, kraj skladišta gdje sam se sukobio s otmičarom, ugasivši svierla kaH tm^ ^,.r. A-, c..— n . .• po 142

Prolazeći kroz tamni tunel ispod Autoputa l, ugašenih svjetala na autu, Bobby 0 Od betonskih se zidova buka motora odbijala na nas kaci artiljerijska palj-j-Viz protuzračnog oružja. Sjetio sam se tajanstvenog lika kojeg sam prije vidio na padini na zapadnoj • prolaza i moja se napetost povećala, umjesto da se smanji, kako je drugi kraj St 'ao bliži- Kad smo izjurili na otvoreno, zgrčio sam se, napola očekujući napad, ^ ništa nas nije čekalo. Stotinjak metara zapadno od autoputa Bobby je zakočio i ugasio motor. Nismo progovorili od hodnika ispred jajeta. Sada je rekao: "Tajanstveni Vlak." „Svi ukrcani." „Ime istraživačkog projekta, ha?" "Sudeći prema iskaznici sigurnosti Lelanda Delacroisa." Dohvatio sam taj predmet iz džepa jakne, premećući ga medu prstima u tami, misleći na mrtvog čovjeka okruženog fotografijama njegove obitelji, s vjenčanim prstenom u staklenci zavjetne svijeće. "Znači Tajanstveni Vlak dao nam je hordu, retrovirus, sve ove mutacije. Malo drušrvance kod tvoje mame na čajanki uoči Sudnjeg dana." "Možda." "Jane mislim tako." "Sto onda?" "Ona je bila genetičar teotetićar, točno?" "Moja mama, bog naukovanja." "Dizajner virusa, stvaratelj stvorova." "Medicinski vrijednih malih stvorenja, dobroćudnih virusa", rekao sam. "Osim jednog." "Tvoji baš nisu oličenje vrline", podsjetio sam ga. S tonom neiskrenog ponosa rekao je: "Hej, oni bi uništili svijet puno prije tvoje mame, samo da su im dali šansu." Njegovi su posjedovali jedine novine u okrugu, Moonlight Bay Gazette. i njihow i e reiigija bila politika; njihov je bog bio moć. Oni su bili ljudi s planom, s neograničenom vjerom u ispravnost svojih uvjerenja. Bobby nije dijelio njihovu jezivu V1zionarsku utopiju, pa su ga otpisali prije deset godina. Očito utopija zahtijeva apsolutnu uniformnost mišljenja i ciljeva kakva vlada u pčelinjoj košnici. "Stvar je u tome", rekao je, "da ta tamo sumanuta palača izopačcnosti... Oni se nisu bavili biološkim istraživanjem, buraz." "Hodgson je bio u hermetički impregniranom odijelu, ne u hlačama za tenis", P°asjetio sam ga. "Bio je u tipičnoj bio-sigurnosnoj opremi. Da ga zaštiti da ga nesto ne zarazi." "Sasvim očito, da. Ali sam si rekao, to mjesto nije napravljeno za petljanje s 143

"Nije opremljeno za osnovnu proceduru sterilizacije", složio sam se. "]V]eth modula za dekontaminaciju, osim možda te jedne hermetički zatvorene prostori' A i tlocrt je preorvoren za biološke laboratorije pod visokim osiguranjem." "Ta ludara, ta bjesomučna eruptirajuća lampa, ro nije labos." "Jaje." "Zovi ro kako hoćeš. To nikad nije bio laboratorij s Bunsenovim plamenicirr mikroskopskim stakalcima i kavezima punim malih bijelih miševa s ožiljcima ' glavi od operacija na mozgu. Ti znaš što je to bilo, buraz. Obojica znamo." "Malo sam razmišljao o tome." "Bio je to prijenos", reče Bobby. "Prijenos." "Ubacili su u tu sobu svjetsku energiju, možda energiju ravnu nuk]earkj možda i više, a kad je bila do kraja nabijena, stvarno isturitana do maksimuma odnijela je nekamo Hodgsona, Hodgsona i još nekoliko njih. Ćuli smo ih kako zapomažu." "Odnijela kamo?" Umjesto da mi odgovori, rekao je: "Carpe cereviii." "Sto znači?" "Iskoristi pivo," Uzeo sam ledenu bocu iz hladnjaka i dodao mu je, oklijevao, a zatim i sebi otvorio jednu. "Nije pametno voziti i piti", podsjetio sam ga. "Ovo je ApokaJipsa. Nema pravila." Nakon dugoga gutljaja, rekao sam: "Kladim se da Bog voli pivo. Naravno, bit će da On ima vozača." S obje su nam se strane uzdigli šestmetarski zidovi nasipa. Nisko i bezvjezdano nebo izgledalo je tvrdo poput čelika, pritiSćući nas kao poklopac na čajniku. "Prijenos kamo?" pitao sam. "Sjećaš se svog sata?" "Možda treba na popravak." "I moj je isto poludio", podsjetio me. "Pa baš, otkad ti nosiš sat?" "Otkad sam, prvi put u svom životu, počeo osjećati da vrijeme ističe", rekao je, ne misleći rime samo na svoju vlastitu smrtnost, nego i na činjenicu da nam je vrijeme svima istjecalo, cijelom svijetu koliko smo mi znali. "Satovi, čovječe, mrzim in> mrzim sve što oni predstavljaju. Zlokobne sprave. Ali u zadnje vrijeme bi se zapit*0 koliko je sati, iako nikada prije nisam za to mario, i ako ne bih mogao pronaći S3t> postajao sam pravi živko. Tako sad nosim sat i isti sam kao i ostatak svijeta i nije to grozno?" "Grozomorno." "Kao tornado." 144

Rekao sam: "U jajetu je vrijeme bilo poremećeno." „Ta je soba vremeplov." "Ne možemo logički donijeti taj zaključak." „la mogu", rekao je on. "Ja sam budala koja donosi nelogične zaključke." „Nemoguće je putovati kroz vrijeme." "Srednjovjekovni stav, buraz. Nemoguće je ono šro su nekoć govorili za avione, j| zak na mjesec, nuklearne bombe, televiziju i beskolesrerolni nadomjestak za i*)3 '" . i • „Samo da se ne svađamo, recimo da je moguće." "l je moguće." "Ako je to samo putovanje kroz vrijeme, čemu skafander? Ne bi li putnici krov. riieine voljeli biti diskretni? Bili bi ultra-sumnjivi osim da otputuju na konvenciju 0 Zvjezdanim stazama 1980." „Zaštita protiv nepoznatih bolesti", reče Bobby. "Možda atmosfera s manje kisika Hi puna orrovnih zagađivača." "Na Konvenciji Zvjezdanih sraza 1980.?" "Ti znaš da su išli u budućnosr." "Ja ne znam, a ne znaš ni ri." "U budućnosr", Bobbv je bio uporan, a pivo mu je davalo apsolurnu uvjerenost u njegovu moć rasuđivanja. "Shvatih su da im je potrebna zaštita svemirskih odijela jer... bi budućnost mogla biti radikalno drugačija. Sto očito i je." Čak i bez mjesečeva poljupca, blijedi je srebrnkasti sjaj posudio riječnom koritu vidljivost. Svejedno, travanjska je noć bila potpuno mračna. Još je u davnom sedamnaestom stoljeću Thomas Fuller rekao da je noć najmračnija rik prije zore. Više od tristo godina kasnije, još je uvijek bio u pravu, iako mrtav. "Kako daleko u budućnost?" pitao sam se, gotovo mogavši omirisati vrući, smradni zrak koji je strujao jajetom. "Deset godina, stoljeće, milenijum. Koga briga? Bez obzira na ro koliko su daleko otišli, nešto ih je potpuno satrlo." Prisjetio sam se avetinjskih glasova prenesenih radijom u jajetu: panika, krikovi zapomaganja, vrištanje. Stresao sam se. Nakon još jednoga gutljaja piva, rekao sam: "Ta stvar... ili s tvari u Hodgsonovu odijelu." "To je dio naše budućnosri." "Ništa takvo ne postoji na svijetu." "Još ne." . "Ali te su srvari bile tako čudne... Cijeli bi se ekološki sustav trebao promijeniti. Drastično promijeniti." "Nadeš li kojega, pitaj dinosaurusa je li to moguće." "gubio sam volju za pivom. Isturio sam bocu izvan džipa, prevrnuo je i izlio sadržaj. 145

"Čak i ako je to bio vrerneplov", raspravljao sam, "bio je u raspadu, p. Hodgson pojavio onako kako je, niotkuda, i ta vrata koja su se pojavljivala i n^.. . ie la... sve što nam se dogodilo... Kako se to moglo dogoditi?" " •' "Postoji rezidualni efekt." "Rezidualni efekt." "Totalni, turbo rezidualni efekt." "Izvadi motor iz Forda, iščupaj mu spojeve, izbaci akumulator — ni jedan dualni efekt neće pokrenuti prokleti auto da se jednostavno sam od sebe odve? A Las Vegasa." ° Zureći u zamjruće, nejasno osvijetljeno riječno korito kao da je ono stazg v mena koja zavija u našu definitivno čudnu budućnost, Bobbv reče, "Probili su ru U stvarnosti. Možda se takva rupa ne može sama od sebe zatvoriti." "Sto to znači?" "Ono što znači", rekao je. . t "Knprogram smisla." "Stipsa." * Možda je želio reći da je njegovo objašnjenje, ako i zagonetno, to svakako barem bio koncept koji smo mogli shvatiti i kojeg smo se mogli držati, poznata ideja koja nam zadr/ava razum cia nam ne iscuri kroz prste, baš kao što stipsa može zaustaviti krvarenje iz posjekotine od brijanja. Ili se rugao mojoj tendenciji - stečenoj iz poezije kojom me otac natopio - da pretpostavim da svatko govori u metaforama i da je svijet uvijek složeniji nego se to čini, u kojem je slučaju izabrao riječ isključivo zbog kvazi-rime. Nisam mu pružio zadovoljstvo i zatražio da razjasni stipsu. "Oni nisu znali za ovaj rezidualni efekt?" "MisliS mozgovi-čarobnjaci koji su vodili projekt?" "Aha. Ljudi koji su ga izgradili, a zatim uništili. Da je postojao rezidualni efekt, urušili bi zidove, ispunili ruševine s nekoliko tisuća tona cementa. Ne bi samo otišli i ostavili to za seronje kao što smo mi da to pronađu." Slegnuo je ramenima. "Onda se možda taj efekt nije manifestirao prije nego su oni već davno bili orišli." "Ili smo mi to možda sve ishalucinirali", sugerirao sam. "Obojica?" "Moguće ]e." "Identične halucinacije?" Nisam irnao adekvatan odgovor pa sam rekao: "Stipsa." "Elipsa." Odbio sam razmišljati o tome. "Ako je Tajanstveni Viak bio piojekt putovanj kroz vrijeme, to nije imalo nikakve veze s radom moje majke." "Pa?" "Pa ako to nije imalo ništa s mamom, zašto mi je netko ostavio ovu kapi jajetu? Zašto je netko ostavio njezinu fotografiju u zračnoj komori? Zašto je n" J46

'skaznicu osiguranja Lelanda Delatroixa pod brisač i uputio nas ovamo &V° ' „o&s-" . . . . . . Ti s" Pravl str°J JA P osravl) an) e p ltanJ a -'' Dovršio je svoj Heineken pa sam ugurao naše prazne boce natrag u hladnjak, le li moguće da ne znamo polovicu od onoga što mislimo da znamo", reče Bobbv. „Kao?" Možda je sve što je pošlo po zlu u Wyvernu pošlo po zlu u laboratotijima gei,oe inženjeringa i možda su isključivo teorije tvoje mame dovele do kaosa u • m srno sada, upravo onako kako srno i mislili. Ili možda ne." „Hoćeš reći da moja majka nije uništila svijet?" "Pa. možemo biti prilično sigurni da je pomogla, buraz. Ne kažem da je tvoja mama nitko i ništa." "Gracias." "S druge sttane, možda je bila samo dio toga, možda čak i manji dio." Nakon što mi je prije mjesec dana otac umro od raka - raka za koji sad sumnjam da nije imao prirodan uzrok — našao sam pisano izvješće o Orsonovu porijeklu, eksperimentima povećanja inteligencije i nepredvidljivom retrovirusu svoje majke. "Pročitao si što je napisao moj tata." "Moguće je da nije bio upućen u cijelu stvar." "On i mama nisu imali tajni jedno pred drugim." "Je, naravno, jedna duša u dva tijela." "ločno tako", rekao sam uhođen njegovim sarkazmom. Ovlaš me pogledao, namignuo i ponovo vratio svoju pažnju na riječno korito ispred nas. "Oprosti, Chris. Totalno si u pravu. Tvoji mama i tata nisu bili kao moji. Oni su bili puno više... posebni. Kad smo bili klinci, želio sarn da nas dvojica nismo samo najbolji prijatelji. Želio sam da budemo braća da mogu živjeti s tvojima." "M\ jesmo braća, Bobby." Klimnuo je glavom. "U smislu koji je važniji od krvi",'rekao sam. "Pazi da ml ne ukljućiš alarm za sladunjavost." "Oprosti. Jedem previše šećera u zadnje vrijeme." l ostoje istine o kojima Bobbv i ja nikad ne pričamo, jer riječi nisu pogodne da opisu i govoriti o njima značilo bi umanjiti njihovu snagu. Jedna od tih istina je mska dubina i sveta priroda našeg prijateljstva. Bobby je nastavio: "Ono što hoću reći jest da možda ni tvoja mama nije znala > u pnču. Možda nije /nala za projekt Tajanstveni Vlak, koji je možda bio kriv "^oiona, ako ne i više." "Zgodna ideja. Ali kako?" " "isam ja Einstein, buraz. Upravo sam iscijedio svoj mozak." upalio je motor i krenuo nizvodno još uvijek ne paleći svjetla. 147

Rekao sam: "Mislim da znam što bi Glavonja mogao biti." "Prosvijerli me." "On je jedan od druge horde." Prva je horda pobjegla iz wyvernskog laboratorija one nasilničke noći prj; . od dvije godine, i oni su se pokazali toliko lukavima da je propao svaki poku' • ^ ih se locira i istrijebi. Očajni da pronađu majmune prije nego im se broj drasr'-poveća, znanstvenici su iz projekta oslobodili drugu hordu da nade onu prvu "° najući da se majmun majmunom izbija. Svaki od tih novih individua nosio je kirurški ugrađen transponder cako da se može pratiti i konačno uništiti zajedno s brojem, koliki god on bude, rnairn iz prve horde koje pronađe. Iako ovi novi majmuni nisu smjeli biti svjesni da podvrgnuti tom zahvatu, kad su jednom bili pušteni, ižvakali su transpondere jgj iz drugoga i tako se oslobodili. "Misliš da je Glavonja bio majmun?" pitao je u ćudu. "Radikalno redizajnirani majmun. Možda ne baš rezus. Možda u njemu ima pavijana." "Možda krokodila", rekao je Bobby kiselo. Namrštio se. "Mislio sam da je druga horda trebala biti mnogo bolje izvedena od prve. Manje agresivna." "Pa?" "Glavonja nije izgledao kao mica-maca. Ta je stvar stvorena za borbeno polje." "Nije nas napao." "Samo zato što je bio dovoljno pametan da zna što mu puška može napraviti." Pred nama je bila prilazna rampa kojom sam se provezao biciklom ranije te noći, s Orsonom koji je tapkao kraj mene. Bobby je usmjerio džip prema njoj. Prisjećajući se jadne zvijeri na krovu bungalova i načina na koji je krio lice iza prekriženih tuku, rekao sam: "Ne mislim d a je on ubojica." "Aha, svi su ci zubi samo za otvaranje konzervirane šunke." "I Orson ima opake zube, a on nije ubojica." "O, uvjerio si me, apsolutno si me uvjerio, Ajrno pozvati Glavonju na tulum u pidžamama. Spremit ćemo ogromnu zdjelu s kokicama, naručiti pizzu, nakovtčati jedna drugoj kosu i pričati o dečkima." "Seronja." "Malo prije smo bili braća." "To je bilo onda." Bobby je zavezao prilazom do vrha nasipa, između znakova upozorenja o opa* rtosti rijeke za vrijeme olujna vremena, preko golog dijela zemlje do ulice, gdje le konačno upalio svjetla. Uputio se prema kući Liilv Wing. "Mislim da ćemo Pia i ja ponovo biti zajedno", reče Bobby, misleći na l') Klick, umjetnicu i ljubav svog života, koja vjeruje da je reinkarnacija Kaha Hun • božice surfanja. "Ona tvrdi da je Waimea njezin dorn", podsjetio sam ga.

„Bacit ću neke teške čini." Majka Zemlja užurbano nas je vrtjela prema zori, ali su ulice Moonlight Baya t nuste i tihe da je bilo lako zamisliti da ga nastavaju, kao i Mrtvi grad, samo bile ta*0 t* _ , LoVi i Leševi. Čini? Sad si prešao na vudu?" pitao sam Bobbvja. „Frojdovske čini." "Pia je puno prepametna da padne na to", predvidio sam. Iako se u zadnje tri godine ponašala uvrnuto, zapravo sve otkad je otišla na Ha-• da pronađe samu sebe, Pia nikako nije bila blesava. Prije nego li ju je Bobby će upoznao, diplomirala je na UGLA mmma cum kude. Ovih su se dana njeziiku lovu, a članci k o e je pisala za raum "Reći ću joj za svoju novu tandem dasku", rekao je. "A- Naznaka da postoji neka surferica s kojom je jašeš. "Ti trebaš infuziju realiteta, buraz. Pijom se ne može tako manipulirati. Ono što ču ioj reći je - ja imam tandem dasku i spreman sam kad god ona bude spremna." S obzirom na to da su Piju njezine meditacije dovele do objave da je baš ona reinkarnacija Kaha Hune, zaključila je da bi bilo bogohulno imati čulnu vezu s običnim smrtnikom, što je značilo da bi ostatak svog života trebala živjeti u celibatu. Ovo je demotaliziralo Bobbyja. Varljiva črčka nade pojavila se s Pijinom sljedećom realizacijom da je Bobby reinkarnacija Kahune, havajskog boga surfa. Legenda o Kahuni, kreacija modernih surrera, temelji se na životu drevnog vješca iscjelitelja koji nije bio božanskije prirode od vašeg lokalnog k i ro praktičara. Bez obzira na to, Pia kaže da je Bobby, budući Kahuna, jedini čovjek na zemlji s kojim bi mogla voditi ljubav - iako bi, da bi njih dvoje mogli nastaviti tamo gdje sti stali, on morao prihvatiti svoju istinsku besmrtnu prirodu l prigrliti svoju sudbinu. Novi se problem pojavio kada se, bilo iz ponosa što je samo smrtni Bobby Halloway ili iz puke tvrdoglavosti, koju posjeduje u određenoj mjeri, Bobby odbio složiti da je on taj, pravi bog surfa. U usporedbi s teškoćama moderne romanse, problemi Romea i Julije bili su trivijalni. "inači, konačno ćeš priznati da si Kahuna", rekao sam, dok smo vozili ulicama obrubljenim borovima u više brežuljke grada. "Ne, Igrat ću na misterioznost. Neću reći da nisam Kahuna. Bit ću coal. Oba-t Oj se enigmom kad potakne to pitanje i pustiti je da od toga sama napravi što noće." "Nije dosta dobro." "Ima još. Također ću joj reći za svoj san u kojem sam je vidio u nevjerojatno r '•rasnom zlatno-plavom svilenom holoku, kako lebdi iznad slasnih, dva i pol mevisokih staklenih valova, l u snu ona mi kaže, Papa he'e ndlu - na havajskom daska -K,surfanje." će upoznao, p o m r a a e n hiperrealističke slike prodavale za zbilja veliku lovu, a članci koje je pisala za ra-umjetničke časopise bili su lucidni i stilski briljantni. će š."

148

149

Bili smo u stambenoj četvrti, dvije ulice južno od Ocean Avenue, glavne nikoja se protezala u smjeru istok-zapad u Moonlight Bayu, kad je na križanju isD nas skrenuo auto približavajući nam se. Bio je to klasični, kasni model Chev l Sedana, bež ili bijeli, s običnim kalifornijskim registarskim oznakama. Sklopio sam oči da ih zaštitim od nadolazećih svjetala. Htio sam se sagnut' T kliznuti dolje u sjedalo da i lice zaštitim od svjetlosti, ali nisam mogao napraviti •' šta što bi efikasnije privuklo pažnju osim da, možda, izvučem papirnatu vrećic ~ navučem je na glavu. Kad je Chevy prolazio kraj nas, a njegova svjetla više nisu predsravljala on nost, otvorio sam oči i ugledao dva muškarca sprijeda, jednog na srražnjem sjeda! Bili su to krupni tipovi, odjeveni u tamno, lica bezizražajnih poput rotkvi, vrlo zain teresirani za nas. Njihove noć-živih-mrtvaca oči bile su bezizražajne, hladne i U7,ne-miravajuće izravne. Iz nekog razloga pomislio sam na sjenoviti lik koji sam ugledao na padini potpornog zida, iznad tunela koji je vodio ispod Autoputa l. Nakon što smo prošli Chcvy, Bobby reče: "Sila zakona." "Profesionalna nevolja", složio sam se. "Mogli su si ro isto tako urezati u ćela." Gledajući njihova stražnja svjetla u retrovizoru sa strane, rekao sam: "Svejedno, čini se da ne rražc nas. Pitam se šro rražc," "Možda Eivisa.c Kad se Chevy nije okrenuo za nama, rekao sam: "Znači, reći ćeš Piji da ona u rom rvom snu levitira iznad nekakvih valova i kaže Papa he'e nalu.". "Točno. U snu ona mi kaže da nabavim tandem dasku na kojoj možemo zajedno surfati. Shvatio sam'da je ro proročanski, pa sam nabavio dasku i sad sam spreman." "Kakav prevarant", rekao sam, u maniri prijateljskog kriticizma. "Istina je. Sanjao sam to." "Nema šanse." "Ima. Ustvari, sanjao sam to rri noći za redom, što me malo smutilo. Sve ću joj to reći i pustiti je da sama protumači kako želi." "Dok ti glumiš misterioznog, ne primajući da si Kahuna ali isijavajući Bogu sličnu karizmu." Izgledao je zabrinuro. Zakočivši kod znaka zaustavljanja, nakon šro je sve prije roga ignorirao, rekao je: "Ozbiljno. Ne misliš da mogu uspjeri?" Kad se radi o karizmi, nikad nisam upoznao nikoga poput Bobbvja: Ta je stvar curila iz njega u tako obilnim količinama da se on zapravo kupa u njoj. "Buraz", rekao sam. "ti imaš roliko karizme da bi ri se, da hoćeš oformiti kuli samoubojstva, ljudi u tisućama javljali da s tobom skoče sa stijene." Bilo mu je drago. "Da? Ne muljaš me?" "Ne muljam", uvjerio sam ga. "Mahalo," 150

" na čemu. Ali jedno piranje." Odmaknuvši se od znaka zausravljanja, rekao je: "Pitaj." "Zašto jednosravno ne reći Piji da si zaključio da si ti Kahuna?" „Ne mogu joj lagati. Volim je." „To je bezazlena laž." "Lažeš li ti Sashi?" "Ne." "Laže H ona tebi?" "Ona ne laže nikome", rekao sam. "Između muškarca i žene koji se vole, ni jedna laž nije mala ili bezazlena." "Pa ti me stalno iznenađuješ." "Svojom mudrošću?" "Svojim malim mucastim srcem krpenog medvjedića." "Stisni me i zapjevat ću 'Vjeruj u ljubav... '" "Vjerovat ću ti na riječ." Bili smo samo još nekoliko ulica od kuće Lilly Wing. "Uđi odostraga, kroz prolaz", uputio sam ga. Ne bi me iznenadilo da smo našli policijski patrolni auto ih još jedan neoznačeni Sedan pun muškaraca granitnih očiju kako čekaju na nas, ali je prolaz bio pusr. Ford Explorer Sashe Goodall stajao je pred Lillvnom garažom i Bobby je parkirao iza njega. Iza vjcttobrana od divovskih eukaliptusa u otertćenom je crnilu na istoku ležao divlji kanjon. Bez mjesečeve lampe tamo je moglo ležari bilo Što: prije provalija bez dna nego običan usjek, veliko tamno more, kraj svijeta ili zjapeći besktaj. Dok sam izlazio iz džipa, sjeno sam se dobrog Orsona kako je isrraživao korov duž ruba usjeka, užurbano tražeći Jimmvja. Njegova uzbuđenog dahtaja kad je uhvatio miris. Njegove spremne i nesebične posvećenosri potra/.i. Prije samo nekoliko sati. Prije tisuću godina. Činilo se da je vrijeme iščašeno čak i ovdje, daleko iza zidova jajeta. Na pomisao na Orsona, zazeblo me oko srca i na ttenutak nisam mogao disati. Sjetio sam se kako sam sa svojim ocem uz svijeće u hladnjači bolnice Mcrcy, prije dvije godine prošlog siječnja, čekao mrrvačka kola da odvedu tijelo moje majke u mrrvačnicu Kirkova pogrebnog poduzeća, osjećajući kao da se zbog roga gubitka ^oje vlastito tijelo polomilo u toj mjeri da se više ne može popraviti, gotovo se bo-Jeci pomaknuti ili čak progovoriti, kao da bih se mogao razletjeti na komadiće kao šuplja keramička figurica pogođena čekićem. I bolničke sohe mog oca prije samo "njesec dana. Užasne noći kad je umro. Držeći svoju ruku u mojoj, dok sam se nagin jao preko ograde na krevetu da bolje čujem njegove posljednje prošaprane riječi -Ničeg $e nemoj bojati, Chris. Ničeg se nemaj bojati ~ a zatim se njegova ruka opusti-' a u mojoj, Poljubio sam mu čelo, njegov grubi obraz. Budući da sam i sam hoda-Juće čudo, još uvijek živ i zdrav s XP-om u dobi od dvadeset osam godina, vjerujem 151

u tuda, u njihovu stvarnost i u našu potrebu za njima, i tako sam čvrsto držao rtl\. svoga oca, ljubio njegovo neobrijano lice, još vruće od groznice, i čekao na čudo sa mo što ga nisam zahtijevao. Neka mi Bog pomogne, očekivao sam da mi tata od glumi Lazara, jer je bol zbog gubitka bila previše teška, svijet nezamislivo okrutan -hladan bez njega i nije se od mene moglo očekivati da to izdržim, morala mi se uk zari milost, pa sam, iako sam bio blagoslovljen mnogim ćudima u svom životu k' pohlepan doživjeti još jedno, još jedno. Molio sam se Bogu, preklinjao ga, pogađa se s Njim, ali u prirodnom poretku stvari postoji sklad koji je važniji od naših želia i na kraju sam morao prihvatiti taj sklad, koliko god se on meni u to doba činio oor' kini, i nevoljko ispustiti beživotnu ruku svoga oca. Sada sam stajao bez. daha u prolazu, ponovo proboden strahom da će se od me ne tražiri da nadživim Orsona, svog brata, te posebne i krasne duše koji je u ovom svijetu bio čak i veći autsajder od mene. Bude li morao umrijeti sam, bez tuke prijatelja da ga utješi, bez umirujućega glasa da mu kaže da je voljen, zauvijek će me proganjan - i uništiti - pomisao na njegovu usamljenu patnju i oćaj. "Bura/-", rekao je Bobbv stavivši mi jednu ruku na rarne J nježno ga stežući. "Sve će biti u redu." Nisam rekao ni riječi, ali činilo se da Bobbv zna kakav me strab ukorijenio u asfalt prolaza dok sam zurio u odbojno crnilo provalije iza drveća eukaliptusa. Dah mi se naglo povratio, a zajedno s n ji m provalila je i opasno silovita nada, jedan od onih tako intenzivnih naleta nade da vam mogu slomiti srce ako se ne ispune, nade koja je zbilja bila ludo i nerazumno uvjerenje kojem se nisam imao pravo prepuštati ovdje na kraju svijeta: Naći ćemo Jimmvja Winga i naći ćemo Orsona, netaknute i žive, a oni koji su im htjeli nauditi gorjet će u Paklu. 152

16 z drvene vratnice, duž uskog prolaza od cigle, pa u stražnje dvorište gdje je arojasmina bila snažna kao miomiris pornade, brinuo sam se kako ću prenijeti Lilly „,- t^ i najmanju količinu svoje novootkrivene vjere da će njezin sin biti pronađen ž ' v ' neozlijeđen. Mogao sam joj reći malo toga što bi podržalo tako optimističan zaključak. Ustvari, da ispričam tek mali dio onoga što smo Bobbv i ja vidjeli u Fort Wyvernu, Lilly bi potpuno izgubila svaku nadu. Jarka svjetla bila su upaljena na prednjem ulazu u nisku drvenu kuću. Očekujući moj povratak sa stražnje strane iza kuhinjskih je prozora plamsalo samo blijedo svjetlo svijeće. Sasha nas je čekala na vrhu stubišta stražnjeg trijema. Mora da je bila u kuhinji kad je čula da se džip zaustavlja iza garaže. Mentalna slika Sashe koju nosim sa sobom idealizirana je - pa ipak, svaki put kad je ponovo vidim, ona je ljepša od mojih najlaskavijih prisjećanja. Iako mi se vid prilagodio mraku, svjetlo je bilo tako prigušeno da nisam mogao vidjeti očaravajuće jasno sivilo njezinih očiju, mahagomjsku nijansu njezine kose ni sjajnu kožu tek lagano osutu pjegama. Svejedno je blistala. Zagrlili smo se i prišapnula mi je: "Hej, Snowman." "Hej." '•Još ne", rekao sam usklađujući glas njezinu šaptu. "Sad je i Orson nestao." Njezin se stisak pojačao. "U Wyvernu?" "Da." Poljubila me u obraz. "On nije'samo srce koje maše repom. On je jak. Zna se brinutizasebe.il •: "Vratit ćemo se po njih." "Vraški točno, i ja s vama." Sashina ljepota nije samo - pa čak ni primarno - fizička. Na njezinu licu vidim 1 njezinu mudrost, njezino suosjećanje, njezinu hrabrost, njezinu nadzemaljsku kra-sotu. Ova druga ljepota, ljepota duha — koja je njezina najdublja istina - održava me u trenucima straha i očaja, kao što druge istine mogu održavati svećenika da iz-"fži mučeništvo pod rukom tiranina. Ne vidim ništa bogohulno u izjednačavanju aashine divote s Božjom milošću, jer je jedno odraz drugoga. Nesebična ljubav koju poklanjamo drugima, do točke u kojoj smo voljni žrtvovati vlastite živote za njih -^3° što bi Sasha dala svoj za mene, i ja svoj za njezin - sav je dokaz koji trebam da 153

bih znao da ljudska bića nisu rek životinje koje gledaju samo svoj interes; u sehi rm slmo božansku iskru, i ako izaberemo prepoznati je, naši životi imaju dostojaristv smisao, nadu. U Sashi je ta iskra jarka, svjetlo koje me liječi umjesto da mi škod' Kad je zagrlila Bobbvja koji je nosio pušku, Sasha je šapnula: "To bolje osta ' ovdje vani. Lilly je preuzbudena." "I ja", promrmljao je Bobby. Stavio je sačmaricu na ljuljačku na trijemu. Revolver Smith & Wesson bio m je zataknut za temen, sktiven košuljom. Sasha je na sebi imala traperice, majicu dugih tukava i Široku traper jaknu. smo se zagrlili, osjetio sam skriveni pištolj u njezinu držaču ispod pazuha. Ja sam imao 9-milimetarski Glock. Da je retrovirus prijenosnik gena moje majke bio osjetljiv na vatreno oružje bili bismo mu dorasli, kraj svijeta bio bi oikazan, a mi bismo imali tulum na plazi "Mutija:" pitao sam Sashu. "Bili su tu. Otišli su." "Manuel?" pitao sam, misleći na Manuela Ramireza, trenutno šefa policije koji mi je bio prijatelj pnje nego h se spetljao s društvom iz Wyverna. "Aha. Kad me vidio kako ulazim, izgledao je kao da je dobio napadaj bubrežnog kamenca." Sasha nas je povela u kuhinju, gdje je vladao takav muk da su naši tihi kotači za/vučali glasno i grubo kao ples u klompama u crkvi. Lillvna zabrinutost zavila je ovu skromnu kuću u crno mrtvačkim pokrovom, ne manje opipljivim nego je baršunasti prekrivač na lijesu, kao da je Jimmv već pronađen mrtav. Iz poštovanja prema mojem stanju jedino je svjetlo koje je dopirale bilo ono digitalnog sata na pećnici, vatre jednog od plamenika na štednjaku ispod čajnika i pata debelih, žutih svijeća. Iz svijeća koje su bile postavljene na bijele tanjuriće na malom stolu širio se miris vanilije koji je bio neprikladno prazničan za ovo mtačno mjesto i ove tužne okolnosti. Sto! je jednom stranom bio primaknut prozom, tako da je bilo mjesta za tn stolice. U istim trapericama i flanelskoj košulji, u kojima je bila i ranije, Lllly je sjedila u stolici okrenuta prema meni. Bobby je ostao na vtacima promatrajući stražnje dvorište, a Sasha je prišla štednjaku da provjeri vodu u ćajniku. Izvukao sam stolicu i sjeo za stol točno nasuprot Lillv. Između nas su bile svijeće u tanjurićima pa sam ih odgurnuo u stranu. Lilly je sjedila uspravno u svojoj stolici s rukama položenim na stol od borovine. "Jazavče", rekao sam. Obrve su se namrštile, oči suzile, usne jače stisle, zurila je nepomično U svoje sklopljene ruke takvom usredotočenom pažnjom da je izgledalo kao da pokušava pročitati sudbinu svojeg djeteta u oštrim istacima svojih članaka, u uzotcima kostiju, vena i pjega, kao da su joj ruke tarot karte ili / Chingštapići. 154

„Nikad neću prestari", obećao sam joj. Po mom tihorn ulasku već je znala da joj nisam pronašao sina i nije mi dala do ?1wr.ja da rne vidjela. Grozničavo sam joj obećavao: "Pregrupira! ćemo se, naći pomoć, vratiti se tamo i pronaći ga." Konačno je podigla glavu i srela moje oči. Ova ju je noć bespoštedno postarala. r u i kraj laskave svjetlosti svijeća, izgledala je iscrpljeno, izmoždeno, kao da su je • mučile mnoge okrutne godine a ne samo nekoliko mračnih sati. Zbog igre svjet-i ,-tj njezinaje plava kosa izgledala bijelo. Plave su joj oči, nekada tako svijetle i žive, sada bile tamne od tuge, straha i bijesa. "Telefon ml ne radi", rekla je Lillv tihim glasom u kojem nije bilo nikakvih osiećaja, a snažne su joj emocije u očima protuslovile mirnom držanju. "Tvoj telefon?" Najprije sam pretpostavio da se slomila pod težinom svog straha. "Nakon što je policija otišla, nazvala sam mamu. Ona se preudala nakon šro je tata umro. Tri godine poslije toga. Živi u San Diegu. Nisam mogla završiti tazgovor. Upala je operatorica. Rekla je da je međugradska usluga prekinuta. Privtemeno. Kvar na opremi. Lagala je." Zaprepastio me neobičan i krajnje nekarakterističan način njezina izražavanja: kratke rečenice, isprekidani ritam. Činilo se da je sposobna govoriti samo koncentrirajući se na manje skupine riječi, jezgrovite komadiće informacija, kao da se boji da bi joj, izgovarajući dužu rečenicu, glas mogao puknuti i, pucajući, osloboditi njezine zapete osjećaje, svodeći je na nekontrolirani plač i nesuvislost. "Kako znaš da je operatonca lagala?" ispitivao sam kad je Lillv ušutjela. "To čak nije ni bila prava operatonca. Ćulo se. Nije se izražavala na pravi način. Nije imala glas. Intonaciju glasa. Držanje. Oni svi zvuče isto. Trenirani su. Ova je bila lažna." Kretnje očiju slijedile su joj ritam govora. Učestalo me pogledavala, ali svaki put bi hitro odvratila pogled; obremenjen krivnjom i osjećajem nelagode, pretpostavio sam da nije mogla podnijeti pogled na mene jer sam je razočarao. Jednom kad je svrnula pažnju sa svojih isprepletenih ruku, nije se više mogla ni na što usredotočiti dulje od sekundu, dvije, rriožda jer je svaki predmet i površina u kuhinji prizivao sjećanja na Jimmvja, sjećanja koja bi razbila njezinu samokontrolu da se usudila zamisliti nad njima. "Onda sam probala nazvati lokalno. Benovu majku. Majku mog pokojnog supruga. Jimmvjevu baku. Ona živi na dtugom kra]u grada. Nisam mogla dobiti slobodnu liniju. Sad je telefon mrtav. Uopće ne radi." j drugog kraja kuhinje začulo se zveckanje porculana, zatim lupkanje metala dok je Sasha pretraživala ladicu s priborom za jelo. Lilly reče: "Ni policija nije bila policija. Iv.gledali su kao policajci. Uniforme, '-tiačke. Oružje, Muškarci koje poznajem cijeli svoj život. Manuel. Izgleda kao l. Više se ne ponaša kao Marmel." "Sto je bilo različito?" 155

njemu je DUO stalo, ito on uopće ima s ovim? On je ,..~ m bar i drag čovjek. Uvijek si znao da mu je stalo. Ne kao... oni." Okrenuo sam se prema Sashi tražeći razjašnjenje o vrani i Louisu Win<n Kltmnula je glavom, što sam protumaćio da ona razumije i da će mi objasniti kasn' je ako mi Lillv, u svojoj rastresenosti, sama ne poveže priču. Igrajući se đavoljeg advokata, namjerno joj se usprotivivši ne bih li je natjeran da ml kaže nešto više, rekao sam Lilly: "-Policija mora biti na distanci, neosobna, da bi mogli dobro obaviti svoj posao." "Nije se radilo o tome. Oni će tražiti Jimmvja. Istražit će. Pokušat će. Mislim da hoće. Ali su također... upravljali mnome." "Upravljali?" •>Rekli su mi cla ne pričam. Nikome. Dvadeset i četiri sata. Priče bi ugrozile istragu. Otmice djece plaše javnost, znaš? Izazivaju paniku. Telefoni u policiji ne prestaju zvoniti. Sve svoje vrijeme provode umirujući ljude. Ne mogu staviti sve snage u potragu za Jimmvjem. Teško sranje. Nisam glupa-Ja se raspadam, raspadam... ali nisam glupa." Gotovo je izgubila svoju sabranost, duboko udahnula i /avršila istim kontroliranim, bezizražajnim glasom: "Samo me žele ušutkati. Ušutkati me dvadeset i četiri sata. A ja ne znam zašto." Shvaćao sam zašto je Manuel htio da šuti. Morao je kupovati vrijeme dok ne odredi je li ovo običan zločin ili zločin povezan s događajima u Wyvernu, jer je bio maran u prikrivanju ovih potonjih. Ovaj se tren nadao da je otmičar uobičajena verzija sociopata, pedofila ili sotonista, ili nekoga tko ima nešto protiv Lilly. Ali bi počinitelj mogao biti jedan od postajućih, čovjek čiji je DNA toliko poremećen agresivnom infekcijom rctrovitusa da mu se raspada psihologija, čiji se osjećaj čovječnosti rastapa u kiselini krajnje stranih poriva i potreba, pobuda koje su mračnije i čudnije od najgore zvjerske požude. Ili je možda postojala neka druga veza s Wyver-nom, jer se ovih dana toliko toga što je pošlo po zlu u Moonlight Bayu moglo prati' ti do tog stana duhova iza čelične žičane ograde i bodljikave žice. Ako je Jimmvjev otmičar bio jedan od postajućih, nikada mu se neće suditiBude li uhvaćen, odvest će ga u duboko skrivene genenčkc laboratorije u Fort wy-vern ako su oni, kao što mi sumnjamo, još aktivni, ili će ga transportirati u neku sličnu i jednako tajnu ustanovu, da ga proučavaju i testiraju, kao dio očajničke potrage za lijekom. U tom bi se slučaju na Lilly vršio pritisak da prihvati službeno na" mjcštenu priču o onome što se dogodilo njezinu sinu. Ne budu li je mogli uvjerit'' ako joj neće moći prijetiti, onda će je ubiti ili će je po hitnom postupku otpraviti u psihijatrijski odjel u bolnici Mercy, u ime nacionalne sigurnosti i za dobro javnosti-iako bi zapravo bila žrtvovana samo iz razloga da zaštiti političke eminencije koje su nas dovele do ruba propasti. 156 "Postavili su nekoliko pitanja. Nadrljali koju bilješku. Uzeli otisak traga cipj Ispred Jimmvjeva prozora. Oprašili zbog otisaka prstiju, ali ne svuda kuda sa tft, bali. To nije bilo pravo. Nije uopće bilo temeljito. Nisu čak našli ni vranu." "Vranu?" "Nekako nisu.., marili", nastavila je kao da nije čula moje pitanje, upinjući da shvati njihovu ravnodušnost. "Lou, moj svekar, bio je policajac. On je bio tem ljit. I njemu je bilo stalo. Sto on uopće ima s ovim? On je bio dobar policaiar r-i -policajac. Do-

Sasha je prišla-stolu sa šalicom čaja koju je stavila ispred Lillv. Na tanjuriću je •i kriška limuna. Kraj šalice je stavila posude za mlijeko i šećer na poslužavniku iz n servisa, sa srebrnom žličicom za šećer. IJrnjesto da nas vežu za stvarnost, ovi su domaćinski detalji davali događajima lii-ptu sna. Ne bih se bio iznenadio da su nam se za stolom pridružili Alisa, Bijeli k 1 '* 1 ,. f. .- .-•• -r,* i Ludi Sesirdzija. Očito je Lilly molila čaj, ali sada se činilo da je jedva svjesna da je stavljen is-j n j e Snaga njezinih potisnutih osjećaja naočigled je rasla i izgledalo je da neće L _ _ —_, „ ;„.,], tf, trenutak kasnije nastavila govo- "Koliko ti je Sasha ispričala?" upitao sam. Lillvne su se oči usredotočile na moje, zatim naglo skrenule pogled. "Nešto se dogodilo u"Wyvernu. Nešto čudno. Loše. Na neki način to utječe na nas. Sve nas u Moonlight Bayu. Pokušavaju to sakriti. To bi moglo objasniti Jimmvjev nestanak. Nekako." Okrenuo sam se da pogledam Sashu koja se povukla u drugi kraj kuhinje. "To je sve?" "Nije li u većoj opasnosti ako zna više?" pitala je Sasha. "Definitivno", rekao je Bobbv sa svojeg promatračkog položaja na stražnjim vratima. Uzevši u obzir Ldlvnu shrvanost, složio sam se da joj nije mudro reći sve detalje onoga što smo znali. Spozna 11 apokaliptičku prijetnju koja se nadvila nad nas, nad cijelo čovječanstvo, mogla bi izgubiti i svoju zadnju očajničku vjeru da će ikada više vidjeti svog malog dečka živog. Nikada ne bih bio taj koji bi joj oduzeo tu preostalu nadu. Osim toga, nazirao sam prašnjavo sivu boju u noći iza kuhinjskih prozora, tako suptilnu prethodnicu zore da ju vjerojatno niiko hez moje povišene osjetljivosti na sjene tame ne bi ni primijetio. Vrijeme nam je istjecalo. Uskoro ću se morati sakriti od sunca što sam najviše volio u dobro pripremljenom svetištu svog vlastitog doma. Lilly reče: "Zaslužujem da znarn. Da znam sve." "Da", složio sam se. "Sve." "Ah sad nema dovoljno vremena. Mi..." "Bojim se", prošaptala je. Gurnuo sam u stranu njezinu šalicu čaja i posegnuo preko stola s obje ruke. "Nisi sama." Pogledala je moje ruke, ali ih nije prihvatila, možda jer se bojala da će stavljajući svoje ruke u moje popustiti stisak kojim je držala svoje osjećaje. Držeći ruke na stolu, s dlanovima nagore, rekao sam: "Sada ti neće pomoći "uđeš li y.nala više. Kasnije ću ti sve reći. Sve. Ali sada... Ako taj tko je ,reanj'- -—D ' :t? dus" moći zadržavati svoju sabranost, a—• •• • . i

uzeo Jimmvja 157