– Jesi li sreć an?
– Da, svak ak o da jesam – poljubio ju je. – Kada treb a da
rodiš?
– Rano u proleće.
– Beba – Nikola ponov i još jednom držeći ruku na njen om
stomak u.
– Ova će živeti, Nik – pritisnula se uz njeg a. – To ti ja obe‐
ćav am. Ova beba će živeti i rasti, biće naša zajedničk a bu‐
dućn ost.
Nik ola je podiže i pones e prem a kau č u. Lež ali su tu zajed‐
no, prep letenih ruku i nogu, trud eći se da izbrišu mes ec e
strah a i strepn je koji su ih razdvajali.
Jus tinini prsti su već otkopčav ali njeg ovu košulju, gurali je
ustranu. Želela je da oseti njeg ove grud i, ramen a. On joj je
lizao usne, uši i, kada joj je skin uo džemp er, vrat.
– Želim te.
Nikola je počeo da je skid a ali ona je ječ ala.
– Ne, ne, želim te sada, odmah…
Otkopčala mu je kaiš i gurnula njeg ovu odeć u prem a
podu.
Ona nije imala rub lje ispod pantalona kada ih je skin uo i
odmah je prodro u nju a ona ga je podsticala prstima i pomi‐
can jem bokova. Podigla se nek oliko puta prem a njem u i
onda je krikn ula.
– Oh! – izvila se, zateg la kao luk a oči su joj se zatvorile
dok su joj kapci trep erili. – Odavn o se nis mo voleli. – Pomica‐
la je bokove u ritmu sa njeg ovim a i postajala je sve vrelija.
Usne su ponav ljale. – Da, da, baš tako. Želim te. – Bila je to
kao neka vrs ta molitve. On više nije mogao da izdrži. Jedn o‐
stavno je eks plodirao u njoj. Nik ola je bio ispun jen njom a
ona njim, i to je bilo jedino što su ikad a želeli.
***
Kus und a Ikuz a je bio u Kraljevs kom istočnom vrtu ali nije do‐
šao tu da džogira. Bio je to jed ini deo palate otvoren za pu‐
bliku, ispun jen tradicionalnim rastinjem i drveć em, malim
pav iljonim a a tu je bila i stara palata. Odavd e se vid ela Kra‐
ljevs ka palata i kruž na staz a oko nje, omiljeno sas tajalište
mnog ih tokijskih džogera. Naravn o, nisu obrać ali paž nju na
izduvn e gas ove koji su trovali vazduh.
Bilo je šest sati tog jutra. Ikuz a je lako ugled ao Mas uto
Išija u izmag lici boje školjke. Iši je bio potpres ednik u firmi
Sato, bio je ključn i čovek Tanz ana Nang ija. Kada ga je juče
naz vao, Ikuz a je odmah pristao da se nađe sa njim.
Ikuz a je bio obazriv kada je prilazio malom čov ek u ali nije
bio toliko sumn jičav kao u drug im prilikam a. Običn o su Nan‐
gijevi ljud i bili krajnje lojalni, što i nije bilo neo bično u zem lji
poznatoj po lojalnos ti. Ali dogovor sa Nak an om, naročito po‐
sle bombe podmetnute u ugov oru, potres ao je drveć e i mno‐
go je lišće otpalo. Prvi put od svog postojanja, Sato firm a je
bila u nep rilikam a. Svi su znali otkud a dolaze nep rilike i kako
ih se treb a reš iti. Ikuz a, tako tajans tven ranije, sada je želeo
publiku, hteo je da poljulja Nang ijevo poveren je u pers on al.
Mada se upoz nao sa svim ruk ovod iocima Satoa još pre
nek oliko mes ec i, Ikuz a je još jednom izvuk ao podatke o Ma‐
sutu pre nego što je kren uo na ovaj sas tanak, kako bi bio si‐
guran da će zap amtiti svaki detalj.
Iši je bio u Satou dvad eset godina i bio je integ ralni deo
njeg ovog raz voja tokom tog vrem en a. Bio je mali, skoro si‐
tan čovek, imao je brze inteligentn e oči uveć an e debelim
stak lima nao čara. Njegov jedini porok je bio kock an je, uob i‐
čajen i hobi mnog ih Jap anac a koji je Ikuz a smatrao prostač‐
kim.
Iši je bio miran porodični čov ek ali nije bio mek uš ac. Pri‐
čalo se da je bio nem ilosrd an u obračun im a posle rata. Tada
je imao samo dvad es et godina. Zap amć en o je da je rek ao:
»Svak o ko želi da zbaci cara, mora prvo da ubije mene.«
– Moram da priznam da sam se iznen ad io što ste hteli da
se sas tanete sa mnom – reče Kus und a Ikuz a dok su prolazili
pored azaleje u pun om cvatu – zar ne treb a da me smatrate
nep rijateljem?
Iši je odgovorio na ovaj ironičn i ton osmeh om.
– Nep rijatelji su samo stvar semantike.
Ikuz a pomisli: Tako misliš jer ti to odgovara.
Glasno nije rek ao ništa jer je bio odlučio da prep usti Išiju
da on obav i sav pos ao na ovom sas tank u.
Dan tek što je počeo a već je bilo vruć e. Ikuz a je vid eo
kako se Iši znoji ispod sivog odela na pruge. Kragna njeg ove
bele košulje je bila vlažna.
Mali čovek nije raz očarao Ikuz u. Rek ao je:
– Mogu li da govorim otvoren o, Ikuz a–sane?
– Naravn o. Mi smo sada jedn a porodica – zračio je pove‐
ren jem – nema raz like među nama.
– Stvar je vrlo jednos tavna, nema nič eg neo bičnog – obri‐
sao je znoj maram icom – radi se o novcu.
»Ah« – pomisli Ikuz a jer mu je sada jas no kuda ovaj okre‐
će vodu. Morao je da potisne gađ enje koje je osetio.
– Ako mogu da bud em od pomoći.
– Bojim se da sam loš kock ar, moje želje čes to prevaz ila‐
ze moje mogućnos ti.
– Da li ste pokuš ali da skren ete tu svoju želju, Iši–sane?
– Da – reče mali čovek, ponov o obrisavš i znoj. – Mnog o
puta. Nang i–san je bio ljubaz an da plati moju reh ab ilitac iju.
– A onda?
Iši slež e ram en ima.
– Trud io sam se koliko sam mog ao, ali nisam mogao toga
da se oslobodim. Bez obzira koliko dugo aps tinirao, čak i go‐
dinu dana, morao sam da se vratim – ponov o je slegnuo ra‐
men ima. – Karma.
– Da, nes rećn a karma – reče Ikuz a. Skren uo je za ugao a
Iši ga je pratio, poslušno kao pas na uzici. – Rec ite mi, zaš to
se obrać ate meni? Nang i–san će vam opet dati pozajmicu.
To je radio i ranije.
– Jedn om ili dva puta – priznao je Iši. Ikuz a je osetio trag
očajan ja u njeg ovom glasu. – Iskren o govoreć i, ne smem
sada da mu se obratim. Bes an je zbog ned avn ih događaja.
Ipak, već sam ga pitao. Odbio me je. Rek ao mi je da moram
da nau č im tu lekc iju. Mis lim da nije u redu. Bio sam godina‐
ma odani član Sato porodice. To je moj život. A sada, kada je
meni potrebn a pom oć, on meni okreć e leđa. To nije pošten o.
– Pa, ponek ad a se dešav a… – Ikuz a ne završ i reč enicu. –
A šta je bilo sa bank am a, Iši–sane? Zar one ne mogu da vam
pomognu?
– Potreb an mi je nov ac do kraja ned elje, Ikuz a–sane. Ni‐
jedna bank a neće tako brzo da mi da pozajmicu.
Prošli su ispod drveta šljive.
– Kolika bi treb alo da bude pozajmica?
Kada mu je Iši rek ao sumu, Ikuz a se nap ravio kao da raz‐
mišlja neko vrem e.
– Mislim da je u redu što ste se obratili baš meni. Mislim
da bismo to mogli da sred imo, Iši–sane.
– Ikuz a–sane, biću veo ma zah valan, veo ma zahvalan –
mum lao je Iši, guš eć i se od emocija.
Ikuz a ga pogleda krajičkom oka kao da je mali čov ek ski‐
nuo pantalone i čučn uo pored azaleja.
Hodali su neko vrem e ćuteć i. Ikuz a je posmatrao ljude
koji su džogirali, kako udišu ugljen–mon oks id pun im pluć i‐
ma. Kak vo su zdrav lje mog li da dobiju od toga?
– Šta Nang i–san misli o svem u opvome? – odjednom upi‐
ta Ikuz a. – Izgubio je srce Nak an oa, ne može da proda bez‐
vredn u školjku koju je skup o platio. Šta će da urad i?
– Ne radi se samo o njem u – reče Iši. On je sada bio dru‐
ga osoba kada su mu brig e oko dug ovan ja skinute sa leđa.
Bilo je pitan je obraz a da sve plati na vrem e. – On i Lajnir–
san su razv ili neku novu strategiju–
– Nik ola Lajn ir se vratio? – Ikuz a je bio tako zap rep ašćen
da je morao da ponov i to što je čuo. – Čuo sam da je bio ne‐
stao.
Iši sleže ram en im a.
– Ne znam niš ta o tome, ali znam samo da je istina da se
vrat io.
»Proklets tvo, kako da ja to nis am znao?« – pitao je Ikuz a
sam og sebe. – A gde je dođav ola, Senđ in? Treb alo je da se
on pobrine o Lajniru, treb alo je da me obaves ti o tome. Mo‐
žda će biti neprilika.
– Imate li pojma šta Nang i i Lajnir planiraju?
– Pa, ne znam baš – reče Iši – znam samo da su se juče
sas tali sa bezbroj službenik a MITI–a.
To je mog lo da bude gore nego što je Ikuz a oček iv ao.
Nang i je bio zam en ik ministra moćnog Minis tars tva indus tri‐
je i svojevrem en o međ unarodne trg ovin e. Mada su MITI i
Nami govorili da su na istom kurs u, Ikuz a je znao da to nije
baš tako. On nije tačn o znao kao su jake Nang ijeve veze sa
ministarstvom, ali Ikuz a nije nik ad a bio sprem an da potcen i
svog nep rijatelja. Nang i je svojev rem en o bio zag ovorn ik
kanriodoa, umetnos ti birokratije. Ko zna kak ve je još veze
mog ao da pov uč e.
– Iši–sane – reče Ikuz a – ako se sas tanem o sutra na ovom
mes tu, imaću vaš nov ac.
Mali čovek klimn u glav om.
– Domo arigato, Ikuz a–san. Ja ću, naravn o, potpisati da ću
vam vratiti novac sa kam atom koju sami odred ite.
– To neće biti neo phodno – reče Ikuz a – to je pitanje pove‐
ren ja među podjednak ima. Što se tiče kam ate, neće je biti.
Ali ću možda tražiti neš to kao protivus lug u – pogledao je Iši‐
ja širom otvoren ih očiju.
– Mož ete štogod hoć ete, Ikuz a–sane. Ja sam zahvalan na
vaš em raz um ev an ju i plem en itosti.
– To je malo – reče Ikuz a dajuć i ritualn i odgovor na kom‐
pliment. – To biste i vi uradili za mene: kada me sutra nađ e‐
te ovde, voleo bih da mi kaž ete kak vu to strategiju priprem a
Nang i–san.
***
Nek ak o u isto vrem e kada se održavao taj sas tanak, ali u
istočnom delu Tokija, Tomi i Nang i su išli klizav im trotoarima
Cuk iđia, na obalam a reke Sum ida koja kriv ud a kroz grad.
Cuk iđi je bila tokijska najv eć a riblja pijac a gde se svak og
dana prodavala riba vredna više od dvan ae st miliona dolara.
Dan as je bilo neč eg više nego ribe na Cuk iđ iju.
Koristeći svoje služ bene isprave, Tomi se progurala kroz
ograde koje su postav ili policajc i oko amb ulantn ih kola. Sve‐
tlost je blještala. Radn ici u crn im dubokim čizmama, sa šmr‐
kovim a u ruk am a kojima su prskali ribe što su blistale na pr‐
vim zracima jutarnjeg sunc a, stajali su unao kolo, razgovarali
izmeđ u sebe.
Nang i je šetao polako. Teš ko se oslanjao na štap. Lice mu
je bilo izboran o borama briga. Nebo je bilo okup irano svetlo‐
šću sunc a koje je upravo izaš lo.
Tomi stade na ivicu reke boje ind iga. Brodići su poskak i‐
vali na talas ima dok je njihov teret istovarivan da bi bio pre‐
gledan, isp rskan i procen jen za jutarnju prodaju.
Ali ovog jutra to se nije događ alo. Sve je zastalo. Ljudi sa
brodića buljili su u neš to što je ležalo na doku, pokriv en o
plastikom.
– Izvuk li su ga iz Sum ide pre nek ih četrdeset minuta – re‐
kla je Tomi Nang iju. – Tada sam ja naz vala. – Pokaz ala je na
plastični pokriv ač. – Podig ao se na površinu, udario o ovaj
brodić ovde. Kap etan je pogledao prek o ograde i pozvao po‐
liciju.
Neko uklon i plastični pok riv ač.
– Blag i Bože – užas nu se Nang i.
– Je li to on? – Tomi se okren ula prem a njem u. – Jes te li si‐
gurn i da je to on?
– Da – Nang i je teško gutao – to je Pak Rat.
Tomi klimnu glav om, više za sebe.
– Ne znam šta se dogodilo, ali vidite da je bio spušten na
dno pomoću metalnih teg ova. Tako oni to rade…
– Ko?
– Jak uz a.
Nang i se nag injao na unak až eni leš Pak Rata.
– Ovo nije delo Jakuz e.
– Sigurni ste u to?
– Jes am. Pak Rat ima suv iš e prijatelja među Jak uz am a.
– Tamo gde ima prijatelja ima i nep rijatelja, to je zak on
džung le.
– Nema sumn je ali, pogledajte te rane. Nan ete su teš kim
tupim oružjem – on se saže da pogleda rane iz blizine. – Kao
da su nan ete cec ub om.
– Zar to nije oružje feu d alnog doba? Ako se dobro seć am
lekc ija iz istorije, cec ub o je korišćen za kid an je oklopa i lo‐
mljenje konjskih nogu – reče Tomi, prišavš i bliže. – Nis am ni‐
kad a videla povred e nan ete tim oružjem.
– Pa, ja jes am. Pre mnog o vrem en a video sam boj s ovim
oružjem. Nije lep prizor. Da bi čov ek koristio cec ub o mora da
ima brutalnu snag u i veliku veš tinu – Nang i nas loni glavu na
zmajev u glav u na svom štap u.
– Jadn ik – reče tiho – to je gadan um koji je smislio da ko‐
risti ovo oružje. To se koristi da bi se nan ela fatalna povred a.
Cec ub o bojev i se uvek zav ršav aju smrć u.
– Da li se još održavaju?
– Imate dokaz da se cec ub o još koristi – reče Nang i, ispra‐
vivši se. Oprostio se od Pak Rata. Udaljili su je kako bi on i
Tomi na miru razg ovarali. – Šta je nađen o na lešu?
– Niš ta, ili ništa nije imao ili su sve skin uli pre nego što su
ga bac ili u reku. Mis lim da će biti ovo drugo.
– Slažem se – reče Nang i – mada je Pak Rat bio veo ma
obazriv. On ne bi nos io sobom ništa drugo do laž na doku‐
menta i neš to novc a. Ništa ne bi imao što bi nek om pokaz a‐
lo čime se on bavi.
– Zbog opisa koji ste nam dali morali smo da vas pozove‐
mo, mada se javio kao nep oznati broj. Oprostite mi Nang i–
san.
Nang i klimnu glav om.
– Tuž no je to – reče – i za mene je to loša sreć a. Pak Rat je
bio moje uho i moje oko. Prek o njeg a sam pratio Ikuz u i nje‐
govu strategiju. On mi je samo ukratk o rek ao šta je otkrio
pre naš eg poslednjeg sus reta. Ubeđen sam da ima mnog o
više od toga. – »Ali, to sada mož da i nije važ no« – pomislio
je Nang i u sebi, sada kada znam o da je Ikuz in cilj bio da po‐
stigne kontrolu nad Sato interneš en elom i da preu z me
Sfinks T–PRAM.
A to je bila samo pretp ostavka. Nang i je žudeo da se to
potvrd i. Kad bi samo mrtvi mogli da govore mislio je glup o
kak vu bi mi tajn u rek ao, Pak Rate? Glasno, pak, reče:
– Jedna stvar koju mi je pomen uo bila je ta da je Kilan
Oroši, kćerk a predsedn ika Nak an oa, bila uvuč en a u sve to sa
Ikuz om. To nas je obojicu zap rep astilo. Ona nam je sada jed i‐
ni trag koji nam je preo stao.
– Detektive Jaz av a!
Okren uš e se i ugled aš e kako jedan od policajaca maše
Tomi. Vratili su se prem a lešu koji je sada bio preb ačen na
nos ila da bi ga odvez la ambulantna kola.
– Pogledajte šta smo naš li – reče policajac – čovek ova
leva cipela je spala. Pogledajte izmeđ u palca i drug og prsta
na nozi.
Tomi i Nang i se nagnuš e da pogledaju. Pak Rat, kako je to
bio njeg ov običaj, nije nos io čarape. Stopala su mu bila tako
izgrickan a da su bila jed va prep oznatljiva. Sa unutrašnje
strane palc a bio je zakač en lep ljivom trak om metalni ključ.
Tomi izvad i nož iz džepa i pres eč e traku. Ona paž ljivo ski‐
de ključ i stav i ga Nang iju na dlan.
– A sada – reče ona – imam o još jedan trag.
***
– Nema boljeg vrem en a od sad aš njeg – reče detektiv Elbi‐
merl. – Kako da nađ em o sen atora Houv a sad, odm ah?
Šisei klimn u glav om.
– Kako vi kaž ete.
– Ovde je naredn ik Džonson – reče Elbimerl i pokaz a na
velikog crnog policajca.
– Seć am ga se iz sobe za isp itivan je – reče Šis ei.
– Vi ste baš neka ženska – reče Elbimerl, dok su išli niz
stepen iš te prem a neo belež en im kolima. Bilo je toplo i va‐
zduh je bio pun vlage, tek neš to malo vetra dolazilo je sa Či‐
sep ika: tipična letnja noć u glavnom gradu zemlje. – Sigurni
ste da želite da ovo rad ite?
– Ako želite da idem, idem. To je bar jednos tavno.
Elbimerl jekn u.
– Ništa nije tako jednos tavn o – kren uo je kolima – Houv je
poznat po svojim obračun im a sa ljudima koji mu protivure‐
če.
– Ja mu ne protivureč im – reče Šisei – ja ga predajem
pravd i.
Elbimerl se osmehn u.
– Moram da kaž em da imate muda. Zar ne da ima muda,
Bobo?
– Neka sam proklet ako nema – reče narednik Džonson sa
zadnjeg sed išta. Šisei je imala utisak da on nep res tan o bulji
u njen potiljak.
Elbimerl nas tavi.
– Pretpostavljam da vam je jas no da Houv može da vas
uniš ti, bez obzira šta rad ite. Da li vas to plaš i?
Šisei se zag leda u njeg a.
Vozio je vrlo brzo, ali vrlo sigurno. Za nek oliko minuta
stao je ispred Houv ov e kuće na Sed amnae s toj ulici u sev ero‐
zapadn om delu grad a.
– Ovo mes to bi treb alo da bude muz ej, a ne priv atn a kuća
– promrmlja Elbimerl kada su izašli iz kola. Podigavš i pogled,
ugledaše osvetljene prozore na treć em spratu. Elbimerl po‐
kaz a. – Pretp ostavljam da vam je kuća poz nata, je li?
Šisei reče:
– Ja znam kako su raspoređ ene kanc elarije u prizem lju.
Senatorov stan je na treć em spratu. Tamo nis am nik ad a bila.
Elbimerl jekn u kada su se peli step en iš tem. Zaz vonio je.
Ček ali su. Kad niko nije došao da im otvori, on se nas loni na
zvono. Niš ta. On okrete jab uku na bravi i vrata se otvoriše
prem a unutra.
Elbimerl i Džonson odmah izvuk oše rev olvere.
– Za paranoika kak av je Houv, ovo nije mud ro.
– Bolje da zovem pom oć – reče Džons on.
– Ne – reče Elbimerl – ovo je naše. Ne želim da bilo šta
noć as delim – on mahn u Šisei. – Vi ostanite tu.
– Hoću da idem sa vama – reče ona.
– To je protiv pravila – reče joj Elbimerl.
Naredn ik Džonson joj se isceri a onda kren u za svojim še‐
fom u kuću.
Šisei je, posle jednog tren a, kren ula za njima.
Kanc elarije u prizem lju bile su u mraku. Videla je da su
policajc i naš li zavojito stepeniš te i da su kren uli uz njeg a,
polak o nap red ujući. Bila je na korak iza njih. I na drugom
spratu je sve bilo mračn o ali sada su videli jasnije jer je sa
treć eg sprata dolazilo neš to svetlosti.
– Spus ti glavu – reče Elbimerl Džonson u, pre nego što su
počeli da se pen ju.
Svetlost je prep lavila odmorište na treć em spratu, dolazi‐
la je kroz otvoren a vrata prostorije koja je očigledno bila rad‐
na soba Daglasa Houv a. Police sa knjig am a išle su od poda
do plafona, okruž ujući kožne sofe i fotelje. U jednom uglu je
bio mas ivan radn i sto od orah ov ine, s odgovarajuć om stoli‐
com. Nek oliko eng leskih slika iz lova visilo je na zelen im zi‐
dovima. Lamp e su bile upaljene, tu i tamo.
Stari Isfah an tepih bio je na podu. Sada je bio bez vred‐
nos ti jer je bio uprljan krv lju i mozgom.
Senator Dag las Houv sed eo je nep rirodno nak rivljen na
jednoj od kožnih sofa. Noge su mu bile prek rštene u članc i‐
ma, kao da se odm ara, što je i bio slučaj.
Ruke su mu bile širom otvoren e, kao da ga je neš to šoki‐
ralo. Magn um 357 lež ao je podalje od njeg ove des ne ruke.
Zadnji deo njeg ove glav e bio je raznet. Neš to mozga visilo je
po knjigama na polici iza sofe.
– Hriste – reče Elbimerl, a onda se obrati Šisei. – Ne po‐
kreć i se i, ni pod kak vim izgovorom, ništa ne dod iruj.
Prišao je pisać em stolu, izvad io maramicu i pomoć u nje
podigao slušalicu. Okren uo je broj koristeći svoju olovk u.
– Bobi? Fil je ovde – reče u sluš alicu – pošalji ekip u sa ko‐
lima, lekarima i policajcima. – Dao je adres u. – Da – reče –
sen ator Houv lično. Neće učes tvovati u izborn oj trci, pa daj
da o ovom e ćutimo koliko duže mož emo, pre nego što nov i‐
nari počn u da nas muče, važi? Koga ćeš poslati da ovo preu ‐
zme? Dobro, dobro, i želim da ti budeš ovde kroz pet minu‐
ta.
Elbimerl spusti sluš alicu. Posmatrao je Šisei neko vrem e,
da vidi da li ga je posluš ala. Onda je klekn uo pored Džonso‐
na, koji je buljio u Houv a. Buljio je u Magn um 357 pa u Hou‐
vovu des nu ruku.
– Šta tražite? – pitala je Šisei.
– Običn o se ovi rev olveri ne koriste čes to, ali moraju da
se održav aju – reče Elbimerl.
– Kao da se vide tragovi ulja na sen atorovim prstima –
reče Džons on.
Elbimerl se diže i pogleda je.
– To je ono što moramo da utvrdimo jer, ako je Houv po‐
tegao okidač, onda je ovo sam ou b istvo. Ako je rev olver sta‐
vljen u njeg ova usta, onda je to ubis tvo. Za mene je to
ogromn a raz lika.
– Houv u je svejedno – reče Šisei.
Džonson se nas meja.
– Imate čudn i smisao za hum or – reče Elb imerl.
– Nis am želela da zvuči smeš no – reče Šisei – samo sam
primet ila.
Pet minuta kas nije, čuli su siren e policijskih i amb ulantnih
kola. Detektivi, policajc i u uniform i, med icinski tim, lek ar iz
Centra za autopsiju, svi dojuriše i banuš e u studio. Rad ili su
brzo, efik as no, snim ali su fotografije, uzimali otiske, merili
su, uzeli su izjav u od Elbimerla, Džonsona, Šisei.
Naravn o, naš li su Houv ov u dozvolu za Magn um 357. Po‐
moćn ik lek ara reče Elb imerlu:
– Možda ne bi treb alo ovo da kaž em, File, ali ako ovo nije
sam oub istvo, ja sam majm un ov ujak.
Šisei pogleda čitav u scen u sa nek im osećan jem zad ovolj‐
stva. Znala je da lek arski izveš taj neće ići ka tome da se radi
o ubis tvu.
Činjen ic a da je ona pre nek oliko čas ov a bila ovde, da je
izvad ila njeg ov rev olv er iz fioke u stolu, stavila mu ga u
ruku, naterala ga da stav i cev u usta i pritisne okid ač nik ad a
neće biti otkriven a. To se nik oga nije ticalo, sem nje.
Stajala je u jednom uglu, dalje od policajac a, ček ajuć i str‐
pljivo na detektiva Elbimerla da je odved e u policijsku stan i‐
cu. Želela je da bude tamo kad puste Brend ing a.
Njen posao ovde bio je skoro završ en ali još se postav lja‐
lo pitanje Brend ing a. Kuv aru mislila je da li si izgubio pove‐
ren je u mene? Da li me još voliš?
Bila je nes trpliva da to otk rije.
***
Senđ in je posmatrao Nikolu i Jus tinu kako vode ljubav, s ose‐
ćan jem zavis ti koje neko oseća prem a vrš njak u koji je nep re‐
stano u centru pažnje drug ih ljudi.
Zbog zav isti je poželeo da sada ubije Nik olu, da zab oravi
svoju zak letvu, da uniš ti osvetu zbog svoje ljubavi prem a
hao su.
Zau s tavila ga je neka tamna sila koja je sman jila njeg ovo
uzb uđen je.
Nikola je pres tao da postoji, bar što se tiče Senđina.
Šta se dogodilo? Senđ in je bio ubeđ en da je uniš tio jed an
put Nikolinog spas en ja kad je ritua ln o ubio Kiokija, tanđ ian a
koji je živeo u zamku u Asam i. Ali kuda je Nik ola otišao iz
Asame? Nije se vratio u Tokio kao slomljeni čov ek, kao što je
Senđ in oček iv ao. Da li je otišao dalje u Alpe? I, ako jes te, za‐
što?
Na kraju, Senđ in je znao odgovore na ta pitanja ali to i
nije bilo važ no. Njeg a je sada samo brinuo taj novi i neo ček i‐
van i elem ent: Nikola je nek ak o došao do saz nanja da je tan‐
đian. Podizan je zida koji blokira svak u psihičk u komun ik ac iju
mogao je da obavi samo tanđ ian.
To je znač ilo da Nikola poznaje Tau–tau. Senđ in je sada
bio ubeđ en u to. Zaš to mu to nije reč en o? Ponov o je shvatio
da to i nije važ no. Morao je da zav lada situa c ijom, da smis li
novu strateg iju.
Kšira, kontinuu m zvuk a–svetlosti nas uči: jang, Prvi sin
daje život vatri a misao rađa svetlost: grom daje život zvuk u
a bes gromu. Jin: Majk a zemlja prima misao, srž ideje.
Jedno ne može da postoji bez drugog, uči nas Kšira. Ali,
Senđ in je znao neš to više jer jin daje slabost jang u, baš kao i
snag u. Slabost je Senđ in smatrao fatalnom. On je proveo
mnog o vrem en a da bi iz sebe izbac io jin: Majk u koja je oda‐
na i požrtvovan a.
On se trud io da zaus tav i kosmičk i red koji je omogućav ao
da se jin pretvara u jang, usp eo je da zaus tavi nep res tan o
men jan je dva elementa u energiju. Tako je on postao doro‐
kus ai, vrhuns ki tanđ ian.
Dok je posmatrao par ispred sebe kao neko drevn o biće,
Senđ in je zauz eo pozu za opuš tanje. Dub oko je udahn uo. U
vaz duhu se nije oseć ala smrt. Bar ne još. Senđ in je morao
da nap ravi pak ao od Nikolinog života pre nego što dopus ti
smrti da ga ščep a.
Neš to se ovde događ alo. Senđ in raš iri noz drve da bi ose‐
tio o čemu se radi, kao da može da oseti miris cilja. Senđ in
je došao ovam o po preo stale smaragde. Nad ao se da će Ju‐
stina moći da kaže gde su. Ali sada, kada se pojavio Nik ola,
Seđin je vid eo drugu staz u, moćn i nap ad: sada će saz nati da
li su smaragd i u kući i moći će da počne pak ao u kome će
muč iti Nikolu.
Mirom mrtvaca, Senđ in nap usti svoje mes to i, držeći se
senk i, pođe za svojim poslovima. Kada je završio, pojavila se
svetlost tamo gde je ranije nije bilo a vrelina je obav ijala celi
prostor izvlačeć i kis eo nik iz kuće.
Tren utak posle Senđ inov og izlas ka iz kuće, Nik ola se od‐
jednom probud io. Zak aš ljao se, pluć a su mu bila ispun jen a
dimom. Plamen je liz ao po podu, nagrizao noć.
***
Kilan i Skand rel su stajali na ćoš ku tokijske ulice. S drug e
strane, nad res toran om Kan, svetlucao je natp is.
– Kus und a je rek ao da treb a da dođem sama – reče Kilan
već četvrti ili peti put. Premeš tala se s noge na nogu, najb o‐
lji znak da je bila nerv ozna – mož da nije treb alo ti ni da dola‐
ziš.
– Ne bih ti dopustio da dođeš ovam o sama – reče Skan‐
drel već po ko zna koji put. – Mis liš da će nam dati ono što
želimo?
– Naravn o da hoće – reče Kilan ubeđ en oš ću rev oluciona‐
ra. – Nema drug og izbora.
Skand rel ne reče niš ta i dotaknu nab rek linu ispod vin‐
djakn e.
Kad je Kilan na prvom sas tank u s Ikuz om pustila traku
koju je Skand rel naš ao u đub retu u stanu kraj svog, Kus und a
Ikuz a se samo osmehn uo.
»Otk ud a ti to?« – pitao je.
»Nije važ no« – reče Kilan glasom punim autoriteta – »naj‐
važ nije je da je imam. Zainteres ovan?«
»Naravn o« – reče Ikuz a, s očima skriven im ispod kap aka,
posmatrajuć i je sa solidarn oš ću reptila.
»Zar ne želiš da znaš šta tražim za nju?« – Pitala je Kilan
dok je njen o nes trpljenje ras lo.
»Ma šta budeš tražila, znam da će biti neš to izuz etno« –
ponov o se osmehn uo kao da nije imao nik ak vih briga na
ovom svetu.
»Želim vlast« – rek la je Kilan – »ne samo posao u Nak a‐
nou, već posao u propag and i, da ubeđ ujem ljude da kup uju
tvoje nove proizvode.«
»Mis lio sam…« – odjednom Ikuz a ućuta: više se nije
osmeh iv ao.
»Problem je s tobom, Kus und a« – reče Kilan – »što me ti
posmatraš kao ženu. Praviš veliku buku oko mojih sposobno‐
sti, mog uma, mojih amb icija, ali uvek želiš da kažeš da je
šteta što nis am rođen a kao muš karac. Znaš li kako se ose‐
ćam, znaš li koliko me je sramota zbog toga? Naravn o da ne
znaš. Otkud a bi i znao? Sada ćeš to saz nati jer ja želim do‐
bru cenu za spaš av an je tvog obraz a. Želim mes to s autorite‐
tom u Nak an ou.«
»Jednom rev olucionar, uvek rev oluc ionar« – reče Kus un‐
da. – »Mis lim da je to neizbežno ali moram da kaž em da si
me raz očarala, Kilan« – nap ućio je pune usne. – »S drug e
stran e, sada te poznajem. Kao svi rev oluc ionari i ti čez neš
za poštovan jem. Kada se toga domognu, onda čez nu za
udobn im životom. Ti si takva. Rev oluc ije donos e promen e ali
promen e i njih uniš tavaju« – mahn uo je ruk am a. – »Uzmi
mes to gde god želiš. Koji te posao zanim a?«
Kilan se bledo osmehn ula ali otrov koji je tako držala u
sebi sada je izbio na pov rš inu:
»Misliš da me dobro poznaješ, ali me ne poznaješ. Ima
toga još. Želim posao u Odeljenju razvoja i istraživan ja, gde
se stvarno neš to događ a, gde se radi na MANTIS–u. I to s
profitom od deset odsto.«
Kilan pomisli da je nes talo krvi iz Kus und inog lica u tom
tren u. Ona je toliko želela da je on pita otkud a ona zna za
MANTIS ali on reče samo jednu adres u i vrem e. »Ti dones i
traku« – rek ao je – »a ja ću don eti ugovor da potpišeš.«
Bilo je tako jednos tavno.
– A šta će biti ako se ne pojav i? – pitao je sada Skand rel.
– Pojavić e se – reče Kilan, prem eš tajući se s noge na
nogu – ne preo staje mu niš ta drugo.
– Treb alo je da ins istiram o da vid imo ugov or pre sastank a
– reče Skand rel – treb alo je da ja vodim preg ovore.
– Šališ se? – reče Kilan. – Ti ne treb a da se u ovome poja‐
vljuješ. Ne želim da Kus und a saz na kako sam došla do MAN‐
TIS–a. Ti si moja snag a i moja slab ost, zato ostan i u senc i
kada ugled amo Kus und u da dolazi. Ne želim da te prep ozna.
Prošla su dva minuta od vrem en a koje je Kus und a odre‐
dio. Tada se crni Merced es pojav i iza ugla i kren u prem a nji‐
ma. Skand rel se skloni u senk e. Kada je automob il prišao bli‐
že, vid eli su da su mu stak la na prozorima zam račen a.
Kola su bila udaljena jed an blok od njih.
– Evo ga, dolaz i – reče Kilan sa puno poveren ja. Sada je
pres tala da se prem eš ta s noge na nogu.
Merced es, sada već sas vim blizu, poče opas no da ubrza‐
va.
– Jesu li ludi? – kriknu Skand rel.
Merced es je jurio pravo na njih.
– Blag i Bože – kriknu Kilan.
Skand rel je jurn uo prem a njoj, uhvatio ju je oko struk a,
bac io na tlo. Izvuk ao je revolver ispod vind jakn e i opalio dva
puta u šoferš ajbn u Merced esa.
Skand relu je srce toliko snaž no udaralo da je mislio da će
dobiti srčan i udar. Kada je Merced es prolaz io, očešao ga je
branikom po ram en u ali to mu ni najm an je nije smetalo da
skoči na noge, povuč e Kilan i da počnu da beže što su brže
mog li.
Čuli su snaž an udarac, kao da je Merced es naleteo na ne‐
što, ali se nisu zaus tavili. Došli su do svojih kola koja su par‐
kirali neš to dalje. Skand rel brzo upali motor. Jurnuli su pra‐
znim ulicam a. Skand rel je gutao vaz duh. Kilan je počela da
plače od užas a i olakš an ja.
***
Kuća je bila puna dima. Bio je tako gust i oštar, da je Nikola
znao da je vatra nam ern o podmetnuta.
– Spus ti se nis ko – vikn uo je u Jus tinino uvo – spusti se na
pod.
Bili su na podu u dnevn oj sobi a plamen ov i su lizali na
sve stran e, izjedajuć i kuću. Bilo je nem oguć e bilo šta raz a‐
znati i Nik ola je morao da se konc entriše da bi se setio ra‐
spored a kuće u kojoj nije bio nekoliko godina.
Podigao je pogled. Anđ eo ske ribice, kao da su osetile
opas nost, skup ile su se u jednom uglu. Gas, raža, plivao je
kao rasp omam ljen.
Nik ola je uhvatio Jus tinu za ruku. Video je strah u njen im
očima ali i besk rajno poveren je u njeg a. Zatvorio je oči, kon‐
centrisao se, povuk ao se u sebe. Naš ao je Gecum ei no mići,
to posebn o mes to na kome vidi bez očiju, gde će se pojaviti
skriv en i putev i spas en ja. I on zaista ugled a put u spas en je.
– Hajdemo! – vikn uo je i poveo je Jus tinu kroz kuću. Ose‐
tio se miris spaljene kose.
Znao je da se samo dva metra dalje nalaze ogromn a sta‐
klen a vrata i put u život. Jurnuo je prem a njima kada odjed‐
nom užas an zvuk razp ori vazduh.
Nikola oseti kako pada drven a gred a, izjed ena divljom va‐
trom. Nije morao da je vidi da pada prem a njima. Bac io je
Jus tinu u kuh in ju, pokren uo se i sam. Gred a se sruš ila sa tre‐
skom a jed an njen deo zabi se Nik oli u levu mišicu. Koža
poče da mu gori. Jus tina krikn u, pokuš a golim ruk am a da
ugas i vatru.
Kriknula je kad je odjekn ula eks plozija. Počela je da ka‐
šlje. Nikola oseti kako se ona gubi. Podigao ju je u naručje,
skočio prek o plamen ov a. Jurn uo je ustranu i bacio se na
trem kroz staklen a vrata.
Noć je eks plodirala kao vatromet, kuća se rasp ala u mili‐
jardu delova. Nikola i Jus tina osetiše pljusak po leđ ima ali
sreć om ništa ih nije povred ilo.
Na obali, Jus tina se nagnula nap red, počela je da povrać a
i da guta kiseo nik. Nikola je disao polako, odmeren o. Prana.
Pres tao je da diše normalno onog tren a kada se probudio.
Milovao je Jus tinu po kosi, držao ju je za ram en a. Njeg ova
leva ruka bila je opeč en a ali, inač e, nije imao pov red a.
Čulo se zavijanje siren a na vatrogasnim kolima. Komš ije
su pozvale vatrogas ce. Ljud i su trč ali prem a njima po obali.
Doneli su kutije za prvu pomoć i ćeb ad. Nik ola preb aci jedno
ćebe prek o Jus tininih ram en a. Neko mu je nam az ao ruku
krem om protiv opek otina. Drug o ništa nisu mog li da urad e.
Mogli su samo da posmatraju kako im kuća gori do tem elja.
Bila je od drveta, kao mah om sve kuće na Ist Endu Long Aj‐
lend a, i vatra se nez ad rživo širila.
– Šta se dog odilo? – neko je pitao. – Kako je počelo?
– Ne znam – reče Nikola. Ali, naravn o, znao je. Mogao je
da oseti miris Tau–taua. Senđ in Omuk e, dorokus ai, je bio
ovde: on je podmetn uo požar. Zaš to? Da ih ubije? Tako bez‐
lično? Nikola je sumn jao u to. Onda, zašto? Nik ola se ponov o
vrati na Gecum ei no mići. Dopus tio je umu da potraž i odgo‐
vor. Smaragdi! Nik olina rea kc ija ne požar treb alo je Senđ inu
da pok až e da li je Nikola sak rio smaragde u kući.
Jus tina je, s glavom na njeg ovom ram en u, stajala pored
njeg a, drhteći. Zag rlio ju je.
– O, Nik – rek la je tiho – ne mogu da verujem. Sve je ne‐
stalo.
Stigli su vatrogas ci, izvuk li su crev a, povez ali su ih sa hi‐
drantima, počeli su da prskaju kuću iz nek oliko pravac a od‐
jednom. Vatrogas ci su se prez nojavali. Borili su se hrab ro.
Ali, sve je bilo uzaludn o. Nik oli je to bilo jas no. Posmatrao je
kako vatra proždire kuću, ne obraćajuć i pažnju na vodu koja
je lila sa svih stran a. Bila je dobro postavljen a, nije mog la da
se obuz da.
– Paz ite! – vikn uo je vatrogasac u tren utk u kada se cen‐
tralna gred a sruš ila uz prav u eks ploziju varn ic a koje su suk‐
nule prem a nebu.
Gomila je bila prep lašen a.
– Idite odavd e – vikali su vatrogasci – ovde je opas no.
Posmatrajući sa tugom delove svoje prošlosti s toliko us‐
pomen a, Nik ola je znao da je Jus tina u pravu: sada je sve
nes talo.
***
Detektiv Elbimerl otvori vrata na ćeliji, korakn u unaz ad.
– Možete da idete, sen atore. Izvinite što smo vas uzn em i‐
rav ali – rek ao je, slegnuvši ram en im a. – Mi svi moramo da
radimo svoj posao. Moj ponek ad nije baš neš to naročito. Ovo
je jedan od tren utak a kada ne volim svoj posao.
Koton Brend ing ga je posmatrao bez reči. Ustao je, preb a‐
cio sako prek o ramen a. Ruk av i su mu bili zavrnuti, krav ata
mu je bila u džepu.
Izaš ao je iz ćelije i rek ao:
– Da li biste mi rek li šta se zbiva?
Šisei, koja je do tada stajala u senc i, izađe sada na sve‐
tlost u hodn iku. Elbimerl ju je doveo na sporedni ulaz jer je
ulaz u stan ic u bio blistav o osvetljen TV reflektorima i na sve
strane su bili nov in ari koji su želeli da saz naju šta je to bilo
sa sen atorom.
Šisei reče:
– Houv je mrtav, Kuv aru. Ubio se noć as.
– Šta?
Elbimerl klimnu glav om ali ne reče nijednu reč.
– Očigledno je – nas tavi Šisei – Houv bio opsednut tvojim
sve već im uspeh om pa je poželeo da to nek ak o spreč i, ma‐
kar i na dras tičan nač in. Posle suk oba sa Dejvidom Brislin‐
gom, on ga je verovatno ubio. Houv je tada odlučio da to
ubis tvo pripiše tebi.
– Blag i bože.
– Sve se to lepo uklap a – reče Elbimerl. Poveo ih je hodni‐
kom. – Treb a da potpišete neke dokum ente, sen atore, i treb a
da vam vratimo vaše lične stvari – okren uo se. – Ako želite
da pozovete neke prijatelje iz nov inars kog sveta, svi su pred
vratima. Ne znam kako da se ponaš am prem a njima ali, ako
želite, meni nije problem da vas izved em odavd e a da vas
oni i ne prim ete.
Brend ing klimnu glav om.
– To je vrlo paž ljivo od vas, detektivu.
Obav ili su formalnos ti u Elbimerlovoj kanc elariji.
– Kanc elarija je mala – reče Elbimerl, kao da se izvinjav a
– ali je bar moja.
– Posle boravk a u ćeliji – reče Brend ing – meni se ovde
strah ov ito sviđa.
Elbimerl ih je ostavio na tren da popun e form ulare koje je
Brend ing zatim potpisao da bi dobio svoje stvari natrag.
Brend ing i Šisei izmen jaš e pogled.
– Samo sam o tebi razmišljao u ćeliji – reče on – mislio
sam da te zaista iskren o mrz im.
Šisei ga pogleda zaprep aš ćen o.
– Znač i da me sada ne mrziš?
– Šta ti to znač i? – reče gorko Brend ing. – Mislila si da
sam bud ala.
– Ako ti tako misliš…
– Molim te. Nem oj da poričeš. Ja to znam.
Brend ing primeti Elbimerla na vratima. On i Šisei zać uta‐
še.
Detektiv je gledao čas nju, čas njeg a. Bio je zabrinut.
– Svađ ali ste se? – seo je na ćošak svog stola. – A to me
se i ne tiče, zar ne? – otvorio je veliki žuti koverat koji je dr‐
žao u rukam a pa reče Brend ing u. – Proverite da li su sve
vaše stvari ovde.
– Jesu – reče Brend ing i skloni novč an ik, belež nicu i druge
sitnic e.
– Potpišite ovde – reče Elbimerl. – A sada bih vam neš to
rek ao, sen atore, mada ne moram. Rad ite kako želite, to je
vaša stvar. Ali, ova žena ima muda. Ne znam vašu priču, niti
me zanima. Mož da je suv iš e vode protek lo ispod mos ta –
slegnuo je ram en im a. – U svak om sluč aju, treb a da to znate.
Borila se kao nen ormalna da vas osobodimo. Ona je znala
da vi nis te ubili Brislinga i želela je svim silam a da to dokaž e
– bac io je pap ire koje je Brend ing potpisao – mislim da je to
neš to što treb a cen iti. Ali, u krajn joj liniji, šta se to mene
tiče?
Ustao je od svog stola i rek ao:
– Laku noć, sen atore, i dobra vam sreć a. – Okren uo se na
vratima. – Koristite ovu kanc elariju kako vam je volja, ja mo‐
ram da kaž em neš to Ind ijanc ima pred vratima a onda ću sa‐
ček ati da me pozovete da vas izved em. Kao što sam rek ao,
sve zav isi od vas. Vi znate sa nov in arima.
Kada su ostali sami, Brend ing i Šisei su se dugo posma‐
trali. Najz ad, kada je ona vid ela da on nema šta da kaže, po‐
digla je svoju taš nu.
– Samo malo – reče Brend ing – nem oj da odeš.
– To si već jednom rek ao – reče ona – i vidi u kak ve si se
nep rilike uvalio.
– Kak ve nep rilike? – upita Brend ing.
Kada mu nije odgovorila, on podiže telefons ku sluš alicu i
poče da telefonira. Pozvao je sve nov in are koje je poznav ao.
Mnog i su već bili pred vratima policijske stan ic e, povez ani
bež ičnim telefonima s red akc ijam a. Ti ljudi nem aju nik ad a
odmora: oni su bili drogirani ves tima, živeli su za ves ti.
Četrd eset pet minuta kas nije, obavio je sve razg ovore.
– Dobro, to je sada gotovo – reče. Pozvao je zatim svoju
sek retaricu za propagand u i obav es tio je o svem u. – Sutra
ću održati konferenc iju za štampu. Ne ujutro, kas nije. Sada
ću dati samo jednu izjav u, što će ih zadovoljiti. Neka dođu
TV ekip e. Želim da od ovog a nap ravim veliku propagand u,
želim da mi ovo pomogne. Biće to kao kada je Reg an pogo‐
đen i kada je prež iveo. Narod je polud eo za njim. Morin, po‐
zovite i Filipa Elbimerla, detektiva, na konferenc iju za nov i‐
nare. On će sed eti uz mene. Novin ari će uživati u tome, vi‐
deće nas kao braću, kao srodne duše. Morin, hvala vam, i
laku noć.
– Gde ti je advokat?
– Bio je tu kada su me ispitivali – reče Brend ing. – Kada
su me ponov o zatvorili, otišao je da traži sud iju da pokuš a
da me izvuč e uz kau c iju. Mislim da to još uvek pokuš av a –
nas mejao se. – Biće to dobra šala – ustao je i pogledao Šisei.
– Šta je bilo, ideš?
Šisei se nije pokren ula.
– Želim da ti kaž em šta se dogodilo.
Brend ing ju je pogledao.
– Ne znam zaš to imam oseć aj da si me lag ala?
– Mrzim onaj Feroov komplet. Spalila sam ga posle več e‐
re.
Brend ing ne reče niš ta.
Najzad Šisei obori pogled.
– Ne znam – reče tihim glasom.
– Dobro – reče Brend ing – nije loše za poč etak.
***
Kus und a nije imao vrem en a za formalnos ti tog jutra. Prišao
je Mas uto Išiju i rek ao:
– Nov ac je tu.
Gurn uo je debeli koverat malom čovek u. Odmah se vid e‐
lo koliko je Išiju stalo do novca.
Iši otvori koverat: bili su sami u Istočnom vrtu cars ke pa‐
late, pa je to bilo u redu.
– Hvala, Ikuz a–sane, hvala vam – nije mogao da pres tan e
da se klan ja.
– Zab oravite na to – reče Ikuz a – šta vi imate za mene?
Više nije bio onak o miran kao juče. Ali, juče je onaj glup i
špijun bio na dnu Sum ide. Šta ga je, za ime Bude, nateralo
da ispliva na površinu? Ikuz a nije mogao da shvati. Znao je
da policija ne može da nađe niš ta na njeg ovom telu što bi
ga povez alo sa Ikuz om ali Ikuz a je verovao u loše predznake,
a ovo je đav olski loš znak.
– Bili ste u pravu – reče Iši, stavivši koverat u džep – Nan‐
gi–san priprem a pokret protiv vas.
Počeli su da šetaju po vrtu. Bilo je divno jutro, sunč ev i
zraci isušili su vlagu noći.
– On u tu svrhu traži svu mog uću pomoć od svojih bivših
drug ara iz MITI–a.
– To znam – reče Ikuz a pobed onos no. On je ipak bio izne‐
nađ en što je Nang i, posle toliko godina koje je proveo kao
ronin, imao još toliko mnogo veza sa starim druš tvom. Kako
to da je Nang i još uvek bio blizak sa MITI–em? S drug e stra‐
ne, dobro će mu doći te veze. Ikuz a je bio sves tan ljubomore
koju mnog i minis tri MITI–a oseć aju prem a Nam iju i njeg ovoj
sve već oj moći. Naročito sada, kada je car povratio svoju
moć. On je jas no dao na znan je da sve što odluči Nami ima
njeg ovu podrš ku. To je posebn o smetalo MITI–u koji je dugo
godina vlad ao ind us trijskom i trgovins kom scen om.
Mož da je bio tren utak da se Nami obračun a sa rivalom.
Nijed an brod ne mogu da vode dva kap etana.
U redu pomisli Ikuz a ako Nang i želi rat imaće ga. Ali, ja
sam u prednos ti jer imam čovek a u njeg ovom štabu.
– Kak vu operac iju priprem a? – pitao je Ikuz a.
– Mislim da je to neš to u vezi sa finans ijam a – reče Iši, s
muk om hvatajuć i korak sa krupn im čov ek om. Ikuz a je sada
nes ves no ubrzao korak. – Sudeći prem a ljudima koje je do‐
veo – Iši pomen u nek oliko najp oznatijih minis tara – to je put
kojim je kren uo. Svi oni imaju veze u bank am a. On će preb a‐
citi kompan iju na njih ov a leđa.
– Šta dobija zauz vrat? – pitao je Ikuz a.
– To je stvarn o sjajno. Neće morati da uniš ti nijedno ode‐
ljenje firm e Sato – Iši duboko uzdahn u – ali im je zauz vrat
ponud io vašu glav u.
***
Ključ. Ključ čega? Šta se otvaralo tim ključ em? Nang i je sa‐
mom sebi postavljao ova pitan ja, ali nije nalaz io odgovore.
– Najp re moramo da pretražimo stan Pak Rata – reče Tomi
metodičnoš ću dob rog detektiva.
– To će biti gubljenje vremen a – reče Nang i, prev rć uć i
ključ po rukam a. – Pak Rat nije nik ad a niš ta vredno držao
kod kuće. To je za njeg a bilo pitanje bez bednos ti a on nikad a
nije krš io sopstvena prav ila.
– Ipak, bilo bi bedno da zak ljuč imo da ključ niš ta ne otva‐
ra.
Tri sata kas nije bili su zadovoljni: ključ nije niš ta otvarao u
stan u.
– Fuj! Ovo je svin jac – reče Tomi, osvrć uć i se oko sebe.
Kada su izaš li iz stana, ona reče.
– Nismo naš li podatak da je Pak Rat imao sef.
– Nije ga imao. U njeg ovom poslu to mu nije bilo potreb‐
no.
– Šta je bio njegov posao?
Nang i se osmehn uo.
– On je bio sak up ljač inform ac ija. Bio je najb olji u tome,
koga sam ja ikad a sreo.
– U redu. Ključ ne otvara niš ta u njeg ovom stanu, to nije
ključ od sefa. S obzirom na to čime se bavio, njem u su nje‐
gove inform ac ije treb ale stalno u toku dana – Tomi odmahn u
glavom. – Kuda nas to vodi? Da probam o na železničkim sta‐
nic am a?
– Ne – reče Nang i – ključ nema broja, znači, nije uzet na
javn om mes tu.
– Šta onda taj ključ otvara?
Nang i je razmišljao. Neš to što je Tomi rek la vrtelo mu se
u glav i. Šta je to bilo? Onda se setio i to mu je dalo ideju.
– Hajde – reče on – idem o da igramo pač ink o.
Pač ink o salon u Ginzi rad io je prek o čitavog dana. Bio je
uvek pun ljud i i uvek pun dima od cigareta, i noću i dan ju.
Nang i kupi žeton i kren u prem a maš inam a. Brojao je:
sedmi red, šes ta maš ina. Pak Rat je uvek igrao na tom auto‐
mat u.
Na njoj je sada igrao mladić od osamn ae st godina, sa fri‐
zurom Čirokija ofarb an om u oranž. Loban ja mu je bila obrija‐
na s obe stran e. Na nog ama je imao martinke, crne farmer‐
ke su mu bile prep un e metalnih kopči, crna kožna jakn a išla
mu je do struk a. Lanc i koji su visili sa ramen a ritmički su
zveck ali. Mlad ić je dobro igao i bio je zasut kiš om žetona.
– Ovo može da ide u ned ogled – reče Nang i.
Tomi izvuč e svoje policijske dokum ente i gurn u ih mlad iću
pod nos.
– Hej! – iznen ad i se on.
– Gubi se – reče Tomi – pre nego što te prived en a.
– Je li? – isceri se mladić. – A zašto?
– Tvoja kosa narušav a mir ovog mes ta – reče Tomi i poka‐
za rev olver. Mlad ić pobeže iz salona.
– U redu – reče Tomi – o čemu je reč?
– Videćem o za tren – reče Nang i i pruž i joj žeton – hajd e,
rasp alite.
Tomi ubac i žeton i poče da igra. U međ uv rem en u, Nang i
kliznu udes no i ode iza automata. Sagnu se. Bila su tu mala
vrata koja je Pak Rat otvarao da bi vad io žetone. Srce poče
da mu udara brže. U gorn joj treć ini vrata videla se ključ ao ni‐
ca.
– Šta rad ite? – pitala je Tomi.
– Kada smo se poslednji put sreli, Pak Rat je zahtev ao da
to bude baš ovde. Delom je to bilo zbog sigurnos ti. Toliko
buke uniš tav a i najs av ršen iju elektrons ku oprem u za prislu‐
škiv an je. Rek ao mi je da dolazi ovam o kad treb a da nađe
neka reš en ja. Uvek je igrao samo na ovom automatu. Pitao
sam se zaš to, a onda mi je pokaz ao vratanca iza kojih su bili
žet oni.
– Mali prev arant – reče Tomi.
– Možda – reče Nang i – ali, možda ima i neč eg drugog u
tome.
Nang i se sada setio šta je Tomi rek la o Pak Ratu: »Oči‐
gledno je da je morao da ima sve svoje podatke na rasp ola‐
gan ju svak og tren a.« Zato se on i setio ovog salona koji je
bio otvoren i dan ju i noću.
Uzeo je ključ koji su skinuli sa Pak Ratovog palca i, izgo‐
vorivš i molitvu, gurnuo ga je u ključ ao nicu. Odg ovarao joj je,
kliznuo je unutra. Nang i pokuš av a da ga okren e nad es no. Ni‐
šta se nije dogodilo: ključ je bio nep omičan. Srce pres tad e
da mu kuca. Onda ga okrete nalev o.
Vratanca se otvoriše.
Nang i gurnu ruku unutra, pipnu po prostoru. I onda je na‐
šao to što je tražio. Bilo je zakač en o za gorn ji deo malog
sefa iznad žetona. Nang i povuč e zalep ljeni pak etić i pogleda
ga. Bila je to mikrokas eta.
Dobili su glavn i zgoditak!
***
Nikola je jurn uo duž autop uta po Long Ajlend u. Jus tina se
zgrč ila na sed ištu do vozača, još uvek sa pozajmljenim ćeb e‐
tom prek o ram en a. Kada god bi Nikola pogledao prem a njoj,
ona bi se trgla u snu i zajecala. Stavio joj je zaštitničk i ruku
na bok.
Bilo je 9.30, nebo je bilo boje bisera. Oblac i na horizontu
na jugu plamteli su narand žasto.
Nik ola je spustio krov. Vetar mu je mrsio kosu: očistio je
smrad vatre i dima iz njegovih noz drva.
On i Jus tina bili su u pozajmljenoj, tuđ oj odeći. Sve im je
izgorelo u pož aru.
Nik ola je povrem en o bac ao pogled na minijaturn i detek‐
tor radara, skriv en iza retrovizora Korvete.
Znao je da će ga zvuk upoz oriti na policijsku pratnju, ali
je ipak proverav ao. Policajci nisu niš ta drug o radili nego če‐
kali da uhvate nes trpljive voz ače kak av je bio on. To ga je
bar neč im zap ošljavalo. Nije mog ao ni stalno da posmatra
ruž ni autoput.
Preš ao je put od Vest Bej Brid ža do Njujorka za jedan sat i
petnae st minuta. Jus tina se probudila kada je kren uo kroz
Kvins–Midtau n tun el.
– Koliko je sati? – pitala je, protež ući se.
– Suv iš e rano za tebe da se probudiš – rek ao je Nikola,
ulaz eć i u tun el – vrati se da spavaš.
Jus tina protrlja oči.
– Suv iš e san jam – reče Jus tina – duh ov i me proganjaju –
pogledala ga je. – Nik, san jala sam Saigoa. A onda se on pre‐
tvorio u tebe.
Nik ola zad rhta, pomisli na Kanz acua koji je govorio:
»Tama je ono za čim si žud eo čitavog života.« Sećao se šta
mu je odgovorio. »To znači da smo Saigo i ja isti.«
– Taj čovek, Senđ in, nije Saigo – reče Nik ola. – Želeo bih
da neš to shvatiš, Saigo je bio zlo. Senđ in, taj dorokus ai, širi
zlo – ili dobro. Moral mu nije važ an. On živi, ili smatra da živi
van svih normi.
– Pa, kako to onda živi?
Sada su bili na Menhetnu. Nik ola je voz io prem a centru.
– Nisam siguran da znam – reče – ali, nis am ni siguran da
li je to važ no. Ono što je sada najv až nije to je da se saz na
šta Senđ in ima na umu. Kada to budem saz nao, imaću ga,
znaću sve o njem u.
Vozili su se Drugom aven ijom sve do Hjus tona a onda su
skren uli na zap ad. U Sohou je skren uo u Grin ulicu i stao is‐
pred jedne zgrade. Pre pet–šest godina tu su bile neke fab ri‐
ke. Sada su sve zgrade bile pretvoren e u prostrane stan ov e,
sav rem en og izgleda.
Nik ola poved e Jus tinu prem a metalnim, zelen o ofarb a‐
nim, vratima. Vrata su bila dobro osigurana. Jus tina primeti,
čak iznad njih, oko TV kam ere.
Nikola pritisnu dugm e i reče:
– Kon taue r.
Začu se zujan je i vrata se otvoriše automatski.
Vrata se zatvoriše za njima i oni se nađ oše u potpun om
mraku. Prolaz ili su minuti. Nik ola se nije pokretao a ni Jus ti‐
na. Odjednom sinu svetlost, bez ikak vog upoz oren ja. Jus tina
trepn u očima. Videla je da su sa svih strana okruž eni svojim
likovim a. Čarolije nes tade kada se jedno ogledalo pomač e i
ukaz aš e se vrata. Nikola je poved e kroz njih.
Jus tina se nađe u ogromn om ugodn om prostoru. Plafon je
bio vis ok kao u kated rali. Zidovi su bili ukraš en i, stvarali su
čudnu atm osferu. Ogromn a platna vis ila su na zid ovim a. Bilo
je tu sav rem en ih slikara ali i dela impres ionis ta.
Čitava prostorija bila je udobn o nam eš tena. Nam eš taj je
bio odabran sa puno ukus a. Usred sobe, stajao je Jap anac
opasnog izgleda. Jus tina je vid ela da je veo ma nap et i da to
ne krije.
– Brzo si stigao ovam o, Tik–Tik – reče Jap anac. – Suv iš e
brzo.
Jus tina ga je prep oznala.
– Koni? – viknula je. – Koni Tan ak a?
– Hai? – Koni se formaln o nak lon io i kao da se izgubio kad
mu se Jus tina bac ila u naručje.
Nik ola se nas mejao.
– Kada bi samo vid eo svoje lice, Tan ak a–san.
Koni jekn u.
– Ovo je novo mes to – reče Jus tina – prelep o je.
– Još nisi niš ta videla – reče joj Nik ola.
– Tik–Tik? – Koni pogleda Nik olu pa Jus tinu.
– Nem oj da misliš da se ne radujem što te vidim. – Polju‐
bio ju je a onda se okren uo Nikoli. – Pročitao sam i sas luš ao
što si mi dao, Tik–Tik. Ja jesam brz, ali moram da priznam,
ipak nis am toliko brz. Kako to da si već ovde? Nisam te oče‐
kivao nek oliko dana.
– Ras pored se promen io. Sve je kren ulo brže – Nik ola se
bacio na sav ršen u kopiju sofe u stilu Luja XIV. – Dorokus ai je
sinoć spalio našu kuću.
Koni lanu jednu pogrdnu na jap ans kom koju Jus tina nije
mog la da raz ume.
– Doneć u čaj – rek ao je.
Jus tina se okrete Nik oli. Oči su joj pobledele od straha. Vi‐
deo je da drhti.
– Zaš to mi nisi rek ao?
– Nis am mog ao pre da ti kaž em – reče Nik ola.
– Šta bi mogla da urad iš? Samo bi se još više prep lašila. A
bio ti je potreb an san.
– Nik, kako to da je on znao kuda sam pošla? – kao da je
oček ivala da će joj on reći da je sve laž ili ružan san iz koga
će se uskoro probuditi.
– Plaš im se da si mu sama rek la – reče Nik ola. Bio je oba‐
zriv da joj ne kaže da mu je ona rek la i za smaragde. Za nju
bi to bilo prev eliko poniženje.
– Nik, šta sam mu još rek la? Ne seć am se nič eg a.
– Otkud a bih ja to mogao da znam? – reče on tiho.
Jus tinin a ram en a se opus tiše. Odjednom je bila veo ma is‐
crp ljena. Kako užas može da isc rp ljuje pomislila je.
Koni se vratio sa poslužavnik om. Jus tina oseti da se vrać a
mir.
Svak a kriza zah tev a sopstven u cerem on iju čaja pomislila
je. Bilo je to veo ma civilizovan o, ali i veo ma praktično. Za
vrem e dok se obavljala komplikovan a cerem on ija priprem e
čaja, duh je mog ao da se oslobodi uznem iren os ti, da kren e
stazom misli koja vodi prem a pobedničk oj strategiji.
Kada je čaj priprem ljen, kada su zadovoljene sve formal‐
nos ti, Nikola ispriča Koniju šta se dogodilo i šta on misli da
se dogodilo. Bio je to deo koji je i Jus tina sada čula prvi put.
Ona zad rhta, kao da je progutala gorko vino.
– Šta želiš da urad im, Tik–Tik? – pitao je Koni kada je Ni‐
kola zav ršio svoju priču.
– Već to rad iš – reče Nik ola i zagleda se u njeg a – potre‐
ban mi je nov ac, kred itne kartice, voz ačk a dozvola. Sred iće
mi to u kanc elariji zač as. Ipak, treb a još toliko toga da ura‐
dim i sve to moram da urad im sam. Da li ćeš vod iti rač un a o
Jus tini dok sam ja nap olju?
– Nik! – Jus tina je krikn ula pre nego što je Koni i mog ao
da odgovori. – Želim da budem sa tobom. Ne želim da sed im
ovde i osećam se besk orisnom, dok ti…
Nikola je prišao i seo pored nje. Uhvatio ju je za ruku.
– Nisi beskoris na – reče on onim tonom koji je tako dobro
poznavala, koji je uvek posluš ala bez pogovora. – Svak o od
nas ima svoju ulogu u ovom e. Najv až nije je da svako od nas
odigra svoju ulog u.
Jus tina se zag leda u njeg ove oči i klimn u glav om.
– Možda si izg ubio tog tipa kada si došao ovam o – reče
Koni – ja ne bih želeo da pokuš am da te pratim kroz grad.
Ako si mu pobeg ao, ostani u tajnos ti. Izbegav aj…
– On će me naći, Koni – reče Nikola – bez obzira šta ja da
učinim, on će doći ovam o. To je samo pitanje vrem en a.
– Mog li bismo…
– Zab oravi izbegavan je nem inovn og – reče Nikola – to je
gubljenje energ ije a nama će nje uskoro mnog o treb ati. –
Sagnuo se, kao da ne želi da ga Jus tina čuje. – Sada je naj‐
važ nije da se odigra igra. Naša igra. To nije igra žmurk e, to
je opas na igra života. Iluz ija je u centru sveg a. Pokaz aćem o
prokletnik u sed am smaragda. Kada se primakn e dovoljno
blizu shvatiće, prek as no, da su to u stvari mač ev i.
– Karta smrti – reče Koni – dobar plan.
– Treb alo bi da bude – reče Nikola – samo kada bi nam
uspelo.
Koni pokup i šoljice od čaja, nes tade iza starinskog jap an‐
skog zas tora na kome su bili nas likan i beli ždralovi iznad
zlatnog i zelen og mora.
Nikola se okrete Jus tini, zagleda se dugo u njen e oči.
Onda reče:
– Ne znam da li znaš koliko si mi dragocen a.
– Nik, Nik – Jus tina stavi glavu na njeg ove grud i. Vrele
suze zaiskriše joj u očima. – Toliko se plašim. Tek što si se
vratio. Sada, kada znam da je Senđ in blizu, prep lašen a sam.
Ja…
Nik ola joj stavi než no ruku na usta.
– Pssst. Budi mirn a. Budi mirna. Moraš da imaš poveren ja
u mene.
***
»Podsetnik za mene« – zapuck etao je glas Pak Rata kroz
zvučn ik e. Sve je bilo obeleženo datum om. – »Predmet: na‐
pad kompjuterskog virus a na firmu Sato. Dati diskete Miki
na analizu. Pozvati je kroz dva dana… Podsetn ik za mene:
pozvati Miki. Ona sada nema niš ta. Kaže da je arhitektura vi‐
rusa neš to što do sada nije nik ad a vid ela. To je loša vest.
Dobro vest da je ona zainteres ov an a, da je zanim a projek at.
Želi da sred i tu bud alu, da kren e u neke svoje planov e. Zvati
svak og dana. Podsetnik za mene: zvati Miki. Ništa. Podsetn ik
za mene: zvati Miki. Ništa. Podsetnik za mene: Zvati Miki.
Miki kaže da se virus men ja. Koliko je ona mog la da zak ljuči,
izgleda da se virus hran i domać inov im programom obezbe‐
đen ja, koristi ga dok ga men ja prem a svojim potreb ama,
probija ga dok ide prem a najp overljivijim podacima. Podset‐
nik: virus nije kons truisan tako da uniš ti program domać ina.
To je virus krtica koji treb a da postane veza izmeđ u zaštiće‐
nih podatak a i korisnika virus a. Ovo postaje sve luđe i luđe.
Miki se slaž e. Ona je poludela za ovim, radi po osamn ae st
čas ova na dan. Podsetnik za mene: mislim da je Miki blizu
da slomije virus. Prem a onom e što je mogla da zak ljuč i uz
pomoć podatak a koje mi je dao Nang i, komp juter Satoa na‐
padn ut je samo probnim programom. Ona je prilično sigurna
da virus nije još usav rš en. Kaže da poznaje jednog tipa –
samo jednog – koji može da se pojavi sa fantas tičnim sup er‐
virusom koji može da se adaptira na razne program e obez‐
beđenja. On je dokaz an i gen ije, tako ona kaže i – još divnije:
on radi u Odeljenju za razvoj Nak an o ind ustrija. Koincidenc i‐
ja? Moram odmah da zov em Nang ija…«
Traka je bila zav ršen a, ali neka vrs ta energije, nev id ljive,
neu h vatljive, ispun jav ala je prostoriju. Prvi podaci snim ljeni
su onog a dana kada su se Nang i i Pak Rat sreli u elektron‐
skoj džungli Akhab are: poslednji podaci snim ljeni su dan pre
nego što je nes tao.
Nang i je sedeo i buljio u mali magnetofon. Bili su u policij‐
skoj stan ic i. Tomi je hod ala gore–dole, veo ma nerv oz no, tako
da je Nang i, iako obuz et magnetofon om, rek ao:
– Šta vam je?
Tomi se nas mejala. Zag ledala se u njeg a.
– Ništa – rek la je kroz stisnute usne – samo ako je Miki u
prav u, ja znam ko je stvorio supervirus.
Nang i podiže glavu. Ona pres tade da hoda, stavi ruke na
bokove.
– Ne gledajte me tako. Čak znam i kako se virus zove.
MANT IS. To je skrać en ic a. Prem a reč ima mog prijatelja, to je
virus koji može da se prilag ođava. On koristi program obez‐
beđ enja da bi prodro do najs kriv en ijih podatak a. To što može
da se men ja mene je sas vim sled ilo.
Nang i reče:
– Vaš prijatelj je stvorio MANTIS?
Njegov mirni glas je natera da žmirne.
– On se zove Seiđi Kikoko, ali svi ga zovu Skand rel. On
radi za Nak an o, u njihov om Odeljenju za razvoj. Poznajem
ga godinam a. On je stari prijatelj u koga imam poveren ja.
Ne verujem da zna za šta se koristi njegov program.
– On to mora da zna – reče Nang i i zag leda se u nju. – Taj
virus je tako nov, tako rev olucionaran, da jed ino on može da
zna vrednost njeg ovih rez ultata.
Tomi klimn u glavom. Teš ko je sela u stolicu, provuk la je
prste kroz kosu. Bila je uniš tena.
– Moram da razgovaram sa njim, moram da otkrijem…
– Ne još – reče Nang i.
Tomi nak rivi glavu.
– O čemu razm išljate?
– Razm išljam o tome kako smo natovarili svaš ta na svoja
pleća – reče Nang i – naš li smo se usred zavere, mnog o veće
nego što sam mislio da će biti – pogledao ju je. – Sada znam
kako je kada se nađ eš pred bikom. Nik ola je bio u pravu. To
je jedna od stvari koju mi je rek ao kada smo išli na aero‐
drom. On i ja smo mes ec ima na meti. Ovak va operacija za‐
htev a dugo vrem e za planiran je.
– Ali, kak va je to operac ija?
Nang i spus ti brad u na ruke, koje je skrs tio na glavi zmaja
na svom štap u.
– Još nisam siguran o čemu je reč – reče polak o – niti ka‐
kva je nam era cele operac ije. Sve je slično tom čudnom vi‐
rus u krtici. Kao Miki, kompjuterski genije Pak Rata, mogu da
vidim arh itekturu virusa ali još nis am siguran kak av je cilj.
Bac io je pogled na sat, ustao je. Stavio je mali magneto‐
fon u džep i rek ao:
– Hajdemo. Vrem e je da poberem o plodove naše operaci‐
je.
Mas uto Iši, potpredsedn ik operacija, ček ao je kad su on i
Tomi stigli kući. Umi je nap ravila kolače i priprem ila je čaj Iši‐
ju. Učinila je sve da se on oseć a udobno u sobi devet tatam i‐
ja koja je služ ila kao jedna od služ benih prostorija.
Čitav zid je bio otvoren prem a drven oj lakiranoj eng avi
koja je vod ila u unutrašnji vrt. Iši, koji je srk utao čaj, gledao
je azaleje i božure. Brzo je skočio na noge i dub oko se poklo‐
nio, kada je Nang i ušao u sobu. Nang i obavi čin upoznav a‐
nja, kao da se Iši i Tomi nisu nik ad a ran ije sreli.
Dođe Umi i posluž i čaj a onda sede kraj Nang ija. Nang i
reče:
– Kak ve nam ves ti donos iš?
Iši se osmehn u, izv ad i videokas etu iz tankog nes es era.
– Sve je ovde, Nang i–sane – reče on i pruž i mu kas etu uz
duboki pok lon. – Onak o kao što ste predvideli.
Nang i jekn u, uze kas etu, ubac i je u videorek ord er i uključ i
ga. Nang i sede pored Umi.
– Paž ljivo gledajte – reče on.
Pojav iš e se slike. Tomi je odmah videla da to nije snim ao
amater: bio je to profes ionaln o obavljen posao praćen ja i
nadg ledan ja.
Slika postad e jasnija. Svi su prep oznali Istočni vrt u car‐
skoj palati. Pojavi se Iši, a odmah zatim Kus und a Ikuz a. Kao
svak a traka snim an a zbog nadg ledan ja, i ova je imala obele‐
žen i datum, sat snim an ja, minute, sek und e.
Videlo se kako Ikuz a daje debeo koverat Išiju koji ga uzi‐
ma. Iši ga je otvorio prem a kam eri koja, kako je to bilo ran ije
dogovoren o, približi žurn om ono što je bilo u koverti. Tomi je
jasno vid ela novč an ice.
Dva muš karca su razgovarala neko vrem e, šetajuć i po
vrtu. Nije bilo zvuka na traci. Najzad su se Iši i Ikuz a razdvo‐
jili. Kam era je pratila Išija kada je ušao u kola. Kola su praće‐
na do drug og kraja Tokija. Sve je snim an o na traci. Nije se
nig de zaus tavljao.
Iši stad e uz trotoar. Pogleda na sat. Pojavi se čov ek. Otvo‐
ri zadnja vrata, sede na sed ište. Jas no se videlo da je to Kač
Hagav a, dob ro poznati kladionič ar, pov ez an sa Jak uz om.
Hagava je kratk o razgovarao sa Išijem. Iši ne reče niš ta.
Pruž io mu je koverat. Bio je to onaj isti koverat koji Ikuz a dao
Išiju. Hag ava ga uze, dva puta preb roja nov ac. Onda klimn u
glavom, vrati nov ac u kovertu, stavi koverat u džep. Izašao
je iz kola. Iši se odvez ao dalje. Bio je to kraj trake.
– Dobri Isus e – reče Tomi.
Nang i se nak loni svom potpreds edn ik u.
– Dobro obavljen posao, Iši–sane.
Mali čovek se nak loni još dub lje.
– Hvala, Nang i–sane. Jed ins tvo Sato interneš en ela mora
da se održi po svak u cenu. Nap ad na jedinstvo komp anije je
lični nap ad na svak og lojalnog služ benik a. Bio sam poča‐
stvov an vaš om verom u mene. Ma šta da sam ja urad io, to
je malo prem a zad ac ima koji su pred vama.
– Svak a individ ua je deo celine – reče Nang i, očigledno
zadovoljan Išijev im odgovorom. – Svak i zad atak, obav ljen či‐
stog srca je podjednak o važ an. To je nač in na koji radi firm a
Sato.
Tomi reče:
– Kako ste ovo smislili, Nang i–sane?
Nang i joj se okrete i reče:
– Bila je to Nik olina ideja. Da li znate filozofiju koja stoji
iza aikid oa? Aikid o je veš tina konc entričnih krug ova. Ona ko‐
risti tež inu nap ad ača protiv njeg a. Vi ga povlač ite prem a
sebi, umes to da ga gurate od sebe.
Tomi je slušala.
– Mi smo ovde primen ili istu filozofiju. Umes to da odbija‐
mo Ikuz in nap ad – mi smo se povuk li dalje od nap ada, privu‐
kli smo ga bliže nama, mi smo se oslonili na njeg ovu esenc i‐
jalnu strast za moć, da bismo ga potuk li do nogu. Stavili
smo ga pred svršen i čin. – On joj ispriča o prvom sus retu s
Ikuz om. – Išijeva priča bila je ne samo logična, već neo dolji‐
va za Ikuz u. Išijev a žalba naterala ga je da pomisli da može
da okren e Išija protiv nas. Kao što smo i sumn jali, Ikuz a je
želeo da iskoristi Išija da bi mu ovaj rek ao kak va će biti naša
strateg ija – Nang i se opet osmehn u. – Iši ga je posluš ao. A
mi sada imamo dokaz e protiv Kus und e ikuz e, moraln i para‐
gon Nam ija koji daje ogromn u sumu nov ac a Kaču Hagavi,
poznatom kriminalc u.
– Ali, to se nije dogodilo – reče Tomi – Ikuz a će to brzo do‐
kaz ati.
– Neće biti dovoljno brz – reče Nang i – na mes tu na kome
se sada nalaz i Ikuz a, greš ke nisu dopuš ten e. Sem toga, šta
bi Ikuz a rek ao da bi mog ao da objas ni vid eotraku i ono što je
snimljeno na njoj? Ma šta rek ao, neće mu se verovati. U
ovom slučaju, kao i u mnog im drugim sluč ajev im a, stvarnost
nije važna. Važ nije je ono što ljudi misle da se dogodilo,
nego što se stvarn o dogodilo. Ned ozvoljeni čin je pred
nama. A to što je to samo iluzija, nik oga ne zan im a. Skand al
će biti stvaran, bar što se tiče Kus und e Ikuz e.
***
Šisei je odvez la Brend inga svojoj kući jer su njeg ovu sigurno
opseli novin ari.
– Želim da budeš sa mnom – rek ao je on ozbiljno – posle
onoga što mi se desilo, ne želim više nik ak va iznen ađ enja.
– Kuv aru – reče ona – znaš li da u Jap anu postoji škola
koja te uči da laž eš očima?
Gledao ju je, dok se svlač io.
– Istuš irać u se – rek ao je – osećam se kao da sam doleteo
iz Hong Kong a. Dođi sa mnom u kup atilo.
– Neću da ti smetam, Kuv aru.
Brend ing je sada bio nag. Savio je odeć u u loptu.
– Ne znam gde da stavim ove stvari.
Šisei pruž i ruke.
– Daj ih meni. Ja ću ih dati na čiš ćen je.
Brend ing ih baci na krev et.
– Neć eš niš ta da čuješ što treb a da ti kaž em, je li?
U njen om glasu se nije oseć ao ni bol ni sam os až aljenje.
– Sluš am te. Govorila si mi o toj japans koj školi – reče on i
pođe prem a kup atilu.
– Mogu li da ti se pridruž im? – pitala je Šisei.
Posmatrao ju je dok se svlač ila. Ko žene uči da to rade?
Svak ak o ne njihov e majke. Brend ing a je oduv ek muč ilo to
pitanje.
– Mislila sam da me se mož da plašiš – reče ona.
Brend ing pus ti vodu i uskoro se kup atilo ispun i parom.
Postalo je veo ma toplo. Stao je ispod tuša, ostavio je vrata
otvoren a. Šisei je ušla za njim, zatvorila je vrata za sobom.
– Što se tiče te škole – reče Brend ing, uživajući u toploj
vodi koja mu je obav ijala telo, skidajuć i prljavš tinu, znoj od
straha. Bože, što se uplaš io kada je ugled ao leš Dejvid a Bri‐
slinga u prtljažniku svog automob ila! Još više se uplašio
kada su ga odveli u policijsku stanic u. Ne mogu da bud em
krim inalac mislio je. Nem am stomak za to. –… baš me zan i‐
ma da čujem…
– Škola je bila u selu – reče Šisei. Uzela je komad sapuna i
počela da mu trlja leđa. – Sve zgrade su bile u stilu švajc ar‐
skih brvn ara. Mes to je bilo kao iz maš te. Zvalo se Kinsei no
Kumo, Zlatni oblak. U Jap an u svak a ins tituc ija ima slogan
koji se čes to koristi. Slogan Zlatnog oblaka je bio Kioki Ucu‐
kuš iku Kanz an – Čisto Lepo Savršen o. U Zlatnom oblaku bile
su samo učen ic e, ali svi instruktori su bili muš karc i. Rek ao bi
čovek da su nas učili da glum imo, ali to nije bila glum a. Se‐
ćaš li se kata, prav ila? Pa, sve što smo rad ile u Zlatnom
oblaku bilo je određ en o katama. To se nije odnos ilo samo na
našu glum u, već i na jelo, na spavan je, na kup an je. Na sve.
Igrale smo samo muš ke uloge. Bilo je mnog o razloga za to.
Mi smo, na primer, morale da učim o nap amet sve o životu
velikog glumca Jošizave Ajam e, čiji je konc ept glum e bio da
izraz i ideal. »Žene glumc i« – govorio je on – »ne mogu da iz‐
raz e krajn ju žens tvenost na scen i jer će se osloniti na svoje
spoljne oznak e žens tven os ti: usne, bokove, grudi. To će uni‐
štiti ideal. Samo muš karac može da stvori idealni lik žene na
scen i.«
– Ali, to je ludo – reče Brend ing.
– Mis liš? – Šiseine ruke su se spuštale sve niže niz njeg o‐
va leđa. – Zaš to? Zar ne shvataš da je idealni izraz mog uć
samo ako je potpun o veš tačk i? Idea l je iluzija, vern o izved e‐
na.
Brend ing se okren uo.
– Onda isto važi i za žene? Samo one mogu da izraz e mu‐
ški ideal?
– Da.
– Ali ti si žensko i igraš žensku ulog u.
– Ja sam diplomirala – reče Šisei – nis am više učen ic a.
Mnog e od mojih koleg inic a u Zlatnom oblaku dolaz ile su tu
da uče da bi izgubile svoju žens tven ost, da bi na neki nač in
postale aseks ua lne. Znale su kak va ih mes ta ček aju u japan‐
skom druš tvu, uz njihov u ženstvenost. Zlatni oblak im je
omoguć av ao da izb egnu tu sudb inu bar za neko vrem e.
– Zaš to si ti otišla u tu školu?
– U to vrem e sam znala da želim da bud em slavn a
estradna ličnost – reče ona. – Sećam se da sam prisus tvov a‐
la venč an ju dve zvez de. Jap an je bio na nog am a. Čak ni pre‐
mijer ne dobija toliko prostora u nov in am a i na TV. Ponaš ali
su se prem a njima kao da su kraljevi. Obož avan je pub like je
kao električni talas i seć am se da sam mislila da su te dve
sav rš en e zvezde otišle pravo na nebo. Imali su sve. Imali su
sve što sam ja želela.
Šiseine duge trep av ice bile su teš ke od vlag e.
– Istina je da sam otišla u Zlatni oblak da bih postigla
kontrolu nad drugima – reče ona. – Znala sam da, kao žen‐
sko, inač e to neću moći.
Brend ing je posmatrao kako se voda sliva niz Šiseino mi‐
šićav o telo. Vlaga se zad ržav ala na njen im najintimnijim de‐
lovima i udub ljenjima.
– Dakle, tu si nau č ila da laž eš očima – reče on. – Da li su
te instruktori nau č ili da zatvaraš srce?
Podigla je glavu prem a njem u.
– Kuv aru…
Dotakao ju je.
– Kada samo ne bi mene lag ala.
– Zaš to ti je istina toliko važ na? – pitala je Šisei.
– Istini sam pos vetio svoj čitav i život.
– Ali, čitav život je laž.
– Šisei, nem oguć e da u to veruješ.
– Verujem, Kuv aru. Zaista verujem. I ti bi verovao kada bi
znao ono što ja znam.
Brend ing je iznen ad a uhvati za ram en a, privuč e je k sebi
tako da su im se usta skoro dodirivala. Zag ledao joj se dubo‐
ko u oči, oči koje su bile obuč en e da lažu. Rek ao je: – Ko si ti,
Šisei? Da li si ti dama iz vaš ingtons kih vis ok ih krug ova koja
igra igru bolje od drugih? Ili si zabrinuta za čov ek ovu okolinu
i imaš sav ršen o čisto srce? Ili si nam uč en a ljudska slika koju
je, kao životinju, držao ludi umetnik? Ili si mala devojč ica
koju su poslali u Zlatni oblak da nau č i kako da potčini svoju
seks ua lnost da bi postigla neki nen ormalan ideal? Znaš li
koja si ličnost Šisei? – Odmahn uo je glavom. – Mislim da ne
znaš. Ne verujem da si ti neka od ovih ličnos ti, niti da si
komb inac ija tih ličnos ti. Mis lim da ni tebi nije jas no šta si. Ti
si nav ik la da obman juješ. Nau č en a si. Tuž no je što obman ju‐
ješ samo sebe.
Šisei je zajecala, izvila se iz njeg ovog zag rljaja, sruš ila se
pred njeg ove noge. Glava joj se obesila, voda joj je izravn ala
kosu, spus tila je kao zaves u prek o njen og lica.
– Šisei, nem oj to da radiš – Brend ing je klekn uo pored nje
i podigao je da ustan e.
– Kuv aru – dahtala je – živ ot je za mene laž jer ne mogu
da se suo čim s istinom.
– Moraš da nau č iš da počneš da prihvataš istinu o sebi –
reče Brend ing.
– Ne mogu.
– Kada bi mogla da mi kaž eš istinu o sebi – reče Brend ing
– kada bi mogla da vidiš da je ja prihvatam, to bi već bio po‐
čet ak.
– Ne! – zagrlila ga je. – Kuv aru, ne. Nem oj da me teraš na
to!
– Šisei – reče grleći je – ne mogu da te nateram da bilo
šta urad iš. Mada moram da priznam ti mene mož eš.
Šisei je zatvorila oči dok joj je srce udaralo.
– Umorna sam, Kuv aru.
Brend ing zatvori vodu.
Najp re je obrisala vodu sa njeg a, a onda je počela i sama
da se briš e.
– Mis lim da ima neš to tvoje odeć e u mom plakaru – rek la
je.
Brend ing je otišao u spavać u sobu, otvorio vrata plakara,
naš ao je svoju sobnu haljinu od svile, par donjeg rub lja. Bila
je tu i jedna košulja i uredn o ispeglane i okač en e pantalone.
Preb acio je kućn u haljinu, vez ao kaiš oko struka. Dok je to
radio, pogled mu pade na ivicu vrata.
U visini glave nalazila se flek a. Bila je obrisan a i očiš ćen a,
ali ogreb otina na drvetu bila je očigledno svež a. Buljio je u
neo farb ano drvo kao da je neka teška optužba. U mislima je
opet vid eo leš Dejvid a Bris ling a u svom prtljažniku. Video je
smrtonos nu ranu na potiljku. Bila je u obliku slova »V«. To
mu je Elbimerl bezbroj puta ponov io. U rani su nađ eni siću‐
šni komad ići drveta. »Znate li šta bi moglo da nan es e tak vu
ranu, sen atore? Šta mislite?« Brend ing nije znao šta da mi‐
sli, niti je imao pojma čime bi to mog lo da bude nan eto. Ni
sada to ne bi znao.
Još je bio zam išljen, kada se Šisei pojav i iz kup atila. Plela
je kosu u deb elu pletenicu. Zas tala je, kada je ugled ala nje‐
govo lice.
– Šisei – reče Brend ing tiho – znaš li ko je ubio Dejvid a
Brisling a?
– Dag las Houv.
– To je ono što misli policija – reče Brend ing.
Šiseino lice bilo je osvetljen o ali Brend ing nije mogao ni‐
šta da vidi na njemu.
– Zaš to pitaš? Znaš da ću te slag ati.
Brend ing razmisli, pa reče:
– Ne tražim ništa od tebe. Ako oseć aš neš to prem a meni,
ako želiš da olakš aš svom nap aćen om srcu, reći ćeš mi isti‐
nu.
– Kuv aru, volim te.
Odmahn uo je glav om.
– Ne znam šta to sada znač i.
Šisei je stajala vrlo mirn o ali, čak i na rastojan ju od nje,
Brend ing je mog ao da vidi kako se men ja. Osetila se nap e‐
tost, kao da je vaz duh izmeđ u njih zalepetao. Šta je to rek la
ran ije? »Mislila sam da ćeš me se plašiti.« Ako je ona ubila
Dag lasa Houv a, imala je razloga za to. Šta je zaus tav lja da
ne ubije i njeg a? Nije imao stvarn ih dokaz a i nik ad a ih neće
imati. Samo tamn a, sumn jiva mrlja na vratima njen og plaka‐
ra i njeg ova suv iš e aktivna maš ta.
Šisei najz ad reče:
– Šta bi radio da ti kaž em istinu?
Brend ing odmahn u glav om.
– Moraš da mi kaž eš, zato što želiš da mi kaž eš istinu,
zato što želiš da počneš život ispočetk a a ne zato što ću ja
rea g ovati ovak o ili onako.
Šiseine oči su sijale kao ćilibar obas jan svetlošću. Ona je
dub oko uzd ah ula, boreć i se da postigne pranu, ravn otež u.
Atmosfera u sobi je bila veo ma nap eta, kao da su neki talasi
išli od Šisei i udarali o Brend ing ove grud i pa se odbijali.
– Da – šapn u ona – znam.
Brend ing uzdahn u, zag leda se u njen o lice.
– Već dovoljno znam.
Ponov o je osetio nap etost, osetio je znoj koji mu je lio is‐
pod pazuha, osetio je kako mu znoj kliz i niz kičmu.
– Želim da neš to znaš, Šisei, ja te volim. Ali, ja još nis am
siguran koju osobu u tebi volim. Da li je to sav rš en a iluzija u
koju si me ti naterala da poverujem? Ili si to ti – stvarno ti,
skriven a dub oko neg de u tvojoj slab osti i neu h vatljivosti. –
Nije skidao pogled sa nje. – Potrebn a mi je tvoja pomoć da
bih to otkrio. Ja sam već nav ik ao na iluziju. Sada mi je po‐
trebn o da se nav ikn em na pravu Šisei. Reci mi, da li želiš da
mi pomogneš?
Šisei je plak ala.
– Ne mogu da verujem da si još ovde. Ne mogu da veru‐
jem da te nisam oterala. Zaš to si ostao? Ne mogu to da ra‐
zumem. Što groznije stvari čuješ o meni, ti si mi sve bliži. Da
li je to moguće? O, Bože, moj Bože.
Brend ing je hteo da je zag rli ali je oklev ao, oseć ajuć i da
bi to sada bila greš ka. Seć ao se kau b oja koga je upoznao
jednom, za vrem e odmora na Zap adu. Posmatrao ga je kako
kroti divljeg pas tuv a. Kau b oj mu je rek ao da je pas tuv najo ‐
pasniji u tren utk u pre nego što se pred a, pre nego što pri‐
hvati tež inu ljudskog tela, pre nego što zagrize đem. Bren‐
ding je instinktivno osetio da je uprav o sada na prelomnoj
tačk i sa Šisei. Nije se opus tio. Umes to toga, samo ju je po‐
smatrao dok su joj suze tekle niz obraze, dok mu se srce sla‐
malo.
– Istina je… – počela je Šisei ali je nag lo zastala, pribrala
je snag u pa je ponov o počela. – Istina je da se meni dopada
estrada. Odu v ek mi se dopadala. Volim da glum im, jer mi se
čini da tako najb olje osećam ljub av pub like.
Ponov o je zas tala. Brend ing je znao da ima šans e da ne‐
što sada istisne iz nje.
– Moj brat – reče Šis ei čudn im glasom – je rek ao da bi glu‐
ma bila smrt za mene.
– Nis am znao da si imala brata.
– Imala sam brata blizanca. – Osmehn ula mu se. – Ima mno‐
go stvari koje ne znaš o meni, Kuv aru. Ima mnog o stvari
koje bih volela da ne moram da ti kaž em.
– Šta je to? Misliš da ću otići, kada ih bud em saz nao?
Šisei je uzd ahn ula.
– Kuv aru, niko nikoga nije tako voleo kao što ja volim
tebe. Niko nik ad a neće nik oga toliko voleti niti onak o kako ja
to mogu. Bez obzira šta se dogodilo, to se neće nik ad a pro‐
men iti. Kun em ti se da je ovo istin a.
– Da, to znam.
– Volela bih da mogu da ti verujem.
– Zaš to? Ja ti nikad a nis am lag ao – pruž io joj je ruku. – Vi‐
diš kako si potpuno sputan a svojim stegam a.
Nas lonila se na krev et, kao da je iznen ad a izgub ila volju
da stoji.
– O, Bože, šta želiš od mene? Zar ne shvataš da će me
istina uniš titi?
– Ne, neće, Šisei. To je iluzija koju koristiš da bi samu
sebe prep lašila. Ono što želim od tebe to je da izađeš iz rupe
u kojoj si živela godinam a. Ja ti nud im život, i samo život.
Šisei, drhteći, reče:
– Igrala sam za tebe siren u i Judu. Sada zahtev aš od
mene da nap ustim glum u, da ostavim ulog e koje sam sa to‐
liko ljubav i osmislila, da postojim samo kao ja. Ne znam da li
to mogu da urad im.
– Naravn o da ne možeš jer si ti stranac sam oj sebi. Kada
bi im se pružila prilika, svi ljudi bi – kada bi treb alo da biraju
izmeđ u poznatog i nepoznatog, odabrali poznato.
– Ja nis am ljudsko biće – vikn u Šisei, prep lašen a, sa bo‐
lom u srcu što ju je on naterao da prizna istinu, mada se pre
mnog o godina zak lela da to neće nikome reći. – Moj brat i ja
smo odvojeni od svih ljudi. Mi smo tanđ ian i. Mi imam o pose‐
ban dar uma. Mi vidimo stvari, znamo mnog e stvari – može‐
mo da urad imo mnog o toga što niko ne može.
Zap rep ašćen, Brend ing je kren uo prem a njen oj zgrč en oj
form i na krev etu.
– Zar si vid ovita?
Gorko se nas mejala.
– Samo u najširem smislu te reči. Nisam od onih koji
mogu da pogode datum rođenja nek oga iz pub like. Ne, ni‐
smo mi ti. Naš dar je mnog o snaž niji.
Brend ing sede bliže do nje. Oseć ao je njen bol kao svoj
sopstven i. Osmehn uo joj se, ohrab rujuć e.
– Da li je to ta tvoja strašna tajna zbog koje si mislila da
ću te mrz eti?
– Ne – teš ko je disala Šisei. Onda se okren ula od njeg a. –
O, Bože, pomozi mi. – Zadrhtala je, pa je rek la. – Ne, moja
tajna je moj brat blizan ac. Moja veza sa njim. Moj brat, a ne
ludi umetn ik Zaso, čije sam ime izmislila, zatvorio me je i
stvorio na mojim leđima ono čud ovište iz sna koje ga je pro‐
gan jalo u svak om tren utk u njeg ovog mladog života. Sa mo‐
jim bratom sam bila intimna na nač ine koje niko ne može da
shvati. Moj brat blizanac je taj koji me voli do smrti, koji mi
ne dopušta da odem, koji je uniš tavao one koji su hteli da
me vole kao što me voli on. Moj brat blizanac je moj čuv ar,
moj duh–ljubavn ik, moja druga polovin a, tamna, odbojna,
koja podseć a na smrt.
Brend ing pogleda Šisei pruženu prek o krev eta, vide veli‐
kog pauk a kako se pokreć e, kako diše onak o kao što je ona
disala, živi kao što je ona živela i prvi put je shvatio širinu
njen e agonije, prirodu tamn ic e bez zidova u kojoj je ona bda
zatvoren a.
Pokren uo se da je dotakne.
– Šisei…
– Sač ek aj – reče ona – ima još toga. Moj brat me je juče
naz vao. On je ovde, u Americi. U Njujorku. Neš to se dogodi‐
lo. Pozvao me je.
– Ne moraš da ideš.
– Ali, moram, Kuv aru. – Okren ula se na krev etu. – Kada bi
znao bilo šta o meni, znao bi da moram. Kata, prav ila. Giri,
moja dužnost. To su još uvek jed ine definicije moga života.
Bez njih, ja sam niko i ništa.
Sela je. Oči su joj bile pune prek linjan ja; nije tražila sim‐
patiju već neš to što je sličn o razumev an ju. Kao da je govori‐
la: »Kuv aru, nem oj da budeš Zap adn jak, sada. Pokuš aj da
misliš kao Istočnjak. Budi strpljiv, budi sprem an da sve pri‐
hvat iš«
Pruž ila je ruke.
– Drži me, Kuv aru. Plašim se.
– Svog brata? – pitao je, dok ju je grlio.
– Da – šapnula je ona – ali, ja sam sada prep lašen a od
same sebe.
– Mis lim da je to dobar znak – Brend ing je mirisao njen u
vlaž nu kosu, osećao je fini miris njen e kože. Kao da se bacio
na livad u punu poljskog cveć a. Grlio ju je, osećajuć i je tako
blizu sebe i sada je znao da je voli više od svega na svetu.
– Kuv aru – reče ona, a drhtaj potres e njen o telo – morać u
da odem. Ujutro. Biće to prva stvar koju ću da učin im.
– Hoćeš li mu reći za mene?
– Neću morati – reče Šis ei – on će to već znati.
Brend ing je osećao onu pos ebnu jezu koja mu se spuš tala
niz kičm u.
– Šta će se dogoditi?
– Ne znam. Moj dar nema toliku moć. Ja mogu samo da
osetim koliko je snaž na tvoja ljubav. To je kao sjajan bol u
mom srcu.
Zag rlili su se i ljuljali levo–desno, kao deca koja su doži‐
vela neš to strašno.
– Ne mogu da kren em sa tobom, Šisei – reče Brend ing –
ne mogu da ostavim nov in are. A danas će se gov oriti o mom
rač un u za Ins titut u Sen atu. Ja sam sponz or. Moram da bu‐
dem tamo. Kata. Giri.
– Raz um em.
– Ipak, biću sa tobom – Brend ing je poljubi u vrat sa toliko
než nos ti da je Šisei počela da plače.
Njen i nokti zabiše se u miš iće na njeg ovim leđ ima.
– Kuv aru, kada bi znao koliko te volim!
***
Kada se Tomi vratila u svoju kanc elariju da pokup i neke bele‐
ške, jedan uniformisan i policajac joj reče da je neko čeka.
Setila se kako je ovak o isto, tačn o pre mes ec dana, bila oba‐
veš ten a da je neko čeka i tada se prvi put srela sa Tanz an om
Nang ijem.
Čim je prišla stolu tog popodnev a, prep oznala je čovek a
koji je tu sed eo. Okren ula se i uzela dve šoljice čaja pa ih je
donela za sto.
– Zdravo, Skand rele – rek la je i pruž ila mu čaj – kako si ti,
do đavola? – Videla je po njeg ovim prep lašen im očima kako
je.
– Domo, Tomi–san – rek ao je Skand rel. –
Hvala.
Uzeo je zahvaln o čaj i ispio ga u tri gutljaja.
– Ako želiš još, znaš gde se nalaz i čajnik – rek la je.
– Hvala – reče on ponov o i nak lon i se, sada veo ma for‐
maln o, osmehn u se, prav a slika jap ans kog Bilija Ajdola.
Tomi ga je posmatrala dok je išao da uzme još čaja.
Kada se okren uo, rek la je:
– Moram da kaž em da sam iznen ađ ena što si došao bez
poziva.
– Molim?
– Gde je Kilan?
Skand rel je bio toliko iznen ađ en da je pljusnuo vreli čaj
po sebi.
Tomi mu dade gomilu papirnatih salveta da se očisti.
– Jesi li se opekao? – pitala je.
– Nije straš no – reče Skand rel.
– Nisam govorila o čaju – njihov i pogledi se suk obiše. –
Zaš to Kilan nije došla ovamo sa tobom? – rek la je to tihim
glasom ali se oseć ala čvrs tina iza njeg a.
– Kilan? Zaš to bi ona došla ovam o?
– Zato što je ona u ovo upleten a sa tob om.
– U šta?
– Pres tan i! – Tomi je to rek la tako oštro da se Skand rel
sled io, šoljica mu je zastala u vaz duhu na pola puta do usa‐
na. – Došao si ovam o po pomoć. I slep ac bi mogao da kaže
da si u nep rilici. Hajde da ne traćimo vrem e. Znam sve o
MANTIS–u i znam šta može da urad i. Bio si loš momak. Ja
sam za to vrem e radila sa Tanz anom Nang ijem. Poznaješ li
ga? Treb alo bi. Ti si isprobao svoj MANTIS virus na njeg ovom
komp juterskom sistemu – Tomi je odmahn ula glavom. – Uva‐
lio si se u duboka govn a, Seđi. Ja te poznajem, prijatelju.
Znam za šta si sposoban i šta ti nik ad a ne bi palo na pamet.
Zato znam da je u sve to umeš an a Kilan Oroši. Nek ad a smo
bili bliski. Tri mus ketara, seć aš li se? Hodali smo po bioskopi‐
ma, vis ili u Ginzi, pili pivo i jeli piću.
Skand rel pročisti grlo.
– Koliko je vrem en a otad a prošlo.
– Ti meni pričaš, brate – Tomi je stavila ruke na sto. – U
redu, kraj. Došao si da traž iš pomoć. Mogu da ti je pruž im,
ali samo ako si krajn je iskren sa mnom. Istina i ništa više
nego istina, neka nam pom ogne Džon Vejn.
Skand rel se osmehn u ali osmeh a uskoro nes tad e sa nje‐
govih usan a.
– Moraš da shvatiš. I Kilan mi je prijateljica. Imam obave‐
ze prem a…
– Nikak vih obav ez a nem amo prem a njoj. Seđi, pogledaj
je. Ona je majs tor manip ulac ije.
– Vas dve…
– Zab oravi na nas – reče Tomi – zašto nisi odmah došao
do mene?
– Kilan je rek la da ne dođ em.
– Kilan – Tomi se jedva uzdržala. – Ja sam ti prijatelj, Seđi.
Ja bih ti pomog la. Ja ću ti sada pomoć i ako mi daš šans u.
Skand rel uklon i pogled. Nije mogao da gleda to lice koje
ga je optuž ivalo. Stavio je šoljicu sa čajem ustranu, stav io
lice u ruke.
– Tomi–san, nas su skoro ubili prošle noći. Naš ao sam tra‐
ku, elektrons ki prisluš ni aparat, celu oprem u koju je neko sa‐
krio u nap uš ten om stanu pored moga. Mom ak, pojma ne‐
mam šta mu se dogodilo, špijun irao je mene, ali i Kilan i Ku‐
sund u Ikuz u. Ima dosta prljavštine o njem u. Kilan je došla na
ideju da treb a da prodam o traku Ikuz i. Ona je rek la da može
da se sa njim nag odi. Vrlo lako. Ali, umes to da dođe da se
nag odi sa nama, Ikuz a je poslao svoja kola na nas koja su
nas sinoć skoro smrskala. Proklets tvo, usran a kola su jurila
trotoarom prav o na nas. Da nisam puc ao u njihov u šofer‐
šajbnu, Kilan i ja bismo bili mrtvi.
– Samo malo – reče Tomi. Srce joj je toliko udaralo da nije
mog la da razmišlja. Da li je kas eta koju je Skand rel naš ao
mogla da pripad a Pak Ratu? Nang i je rek ao da je on pratio
Ikuz u. Ali, ako je tako, kako to da je on špijun irao Skand rela?
Onda joj sinu ko je bio veza: Kilan Oroši.
Tomi podiže telefons ku sluš alicu i okren u jed an broj.
– Potreb an mi je tim za otiske – reče i dade Skand relovu
adres u i broj stana do njeg a. – Želim da se taj nap ušten i
stan pročeš lja od vrha do dna. Taj posao je najv až niji. Oček u‐
jem rez ultate za dvad eset četiri sata.
Okren ula je zatim broj drug og lokala i zamolila dežurnog
oficira da joj kaže sve o sao brać ajn im nes reć am a u toku pro‐
tekle noći. Isp ričao joj je i za udes crn og Merced esa koji je
uleteo u niz trošnih zgrada na obodu grada. U ovom udes u
nas tradalo je dvoje ljudi u Merc ed esu. Čudn o je, dodao je
dež urni služ benik, što su na šoferš ajbni otkriv en e rupe od
metak a.
Tomi je pitala da li su žrtve identifikovan e. Služ benik joj je
rek ao neka dva imen a koja joj nisu niš ta značila. Pitala je da
li su ta imen a provuk li kroz komp juter.
– Jes mo i, zbog onoga što smo dobili, sluč aj smo pred ali
Odeljenju za ubis tva, vama – reče on. – Ovi tipovi su bili čla‐
nov i Jak uz e.
Tomi je zahvalila dežurn om služ benik u, spus tila telefon‐
sku sluš alicu, zam islila se. Pogledala je Skand rela.
– U prav u si – rek la je. – Kus und a Ikuz a je pokuš ao da vas
ubije. Štitićem o vas od sada. Gde je Kilan?
– Ja…
Tomi ščepa svoju tašnu i obiđ e sto.
– Bolje da mi odmah kaž eš, budalo, jer će sutra ujutro biti
prek as no.
Dok su silaz ili stepen ištem, pružila je ruku:
– Daj mi tu kas etu.
Skand rel poslušno stav i kas etu u njen u šaku.
***
Gde god bi Kus und a Ikuz a pogledao vid eo je svoje lice kao u
nek om iskrivljenom ogledalu. Video je sebe na televiz iji kako
pred aje koverat Mas utu Išiju i kako Iši taj koverat pred aje
Kacu Hag avi. Koju god bi rad io stan ic u upalio, čuo bi komen‐
tare o skand alu.
Kada bi otvorio nov ine i odatle bi ga gledalo njeg ovo lice,
uz pominjan je proklete vid eo trake.
Iikuz a je mislio: Ja sam kao životinja uhvać en a u kav ez i
ljudi dolaz e da bulje u mene, da cokć u jez ikom i da se čude
kako sam mog ao tako neš to da urad im.
Telefon je počeo da zvoni posle prvih ves ti o tom skand a‐
lu. Ikuz ina krv se sledila. Znao je ko ga zove. Nami. Nami će
želeti da ga posebno kaz ni. Imao je drskosti da uvuč e Nami
u ovaj skand al. To mu nikad a neće biti oprošten o. Suv iš e je
bio čvrs to povez an sa Nam ijem koji je od njeg a svojev rem e‐
no nač inio jednog od najm oćn ijih ljudi u Jap anu. Sada će ga,
svak ak o, zad aviti.
Ikuz a je znao da ne sme da dopus ti da se to desi. Moraće
da pred uzme neke korak e.
Dok je lila kiša, Ikuz a kliznu iz kuće kroz sporedn i izlaz.
Bio je odeven u farm erke, duks ericu sa natp isom UCLA, na
nog am a je imao Ribok patike a prek o sveg a kiš nu kab anic u.
U džepovim a je imao neš to više od pesnic a. Niko nije prime‐
tio kada je izaš ao.
Ikuz a je preš ao nek oliko blokova do podzemne želez nice.
Dok je prelaz io grad, imao je vrem en a da razmišlja o pro‐
menljivos ti ljudske prirode. Koliko dugo je bio neran jiv? Nije
znao.
Dok je stajao u redu da siđe na svojoj stanic i, Ikuz a shvati
da je jedina moć koju čov ek može da ima nad drugim čove‐
kom – smrt.
Nebo je bilo crno. Kiša je udarala po kiš obranim a, krovo‐
vima, pločn iku, uz neki dem ons ki užitak.
Ovo je grad pun ovac a mis lio je Ikuz a ovo je zemlja ovac a
i svi idu u jednom pravcu, bez određ enog cilja. Mada je ho‐
dao među njima, mada je bio sličan njima, više se nije ose‐
ćao kao njihov član. Nije više osećao ponos zbog njihov og
zajedniš tva niti zbog toga što se uklap a u to. On je sada bio
kao balon bez konopc a koji je leteo u vis inu, noš en nev id lji‐
vim vetrovim a.
Ikuz a zastade pred hram om, dodirn u zvono. Hteo je da
zatraži pomoć Šinto bogova kojih je bilo svud a. Niš ta nije
osetio: bio je odseč en od sveg a, bio je mrtav čov ek među ži‐
vima.
Te video traka, tako drsko snimljena, tako bezobraz no iz‐
mišljena, uniš tila je Ikuz in tatem e – njeg ovu sliku čas ti i vrli‐
ne koje je preds tavljao u javn os ti.
Bez tatem ea koji je za njega bio toliko važ an – koji je bio
važ an i za Nami – on je bio bez mes ta u druš tvu, bez obraza.
Živi mrtvac.
U Asakuz i je došao do jevtinog hotela. Popeo se na gornji
sprat i otišao do određ en e sobe. Slomio je vrata i ušao, što
nije bilo ni najm an je teško za čovek a njeg ove veličine i sna‐
ge.
U sobi nije bilo mes ta gde bi se čovek sak rio.
– Pratio sam tebe i izdajnika Kikokoa – reče Ikuz a osobi
koja se krila u polutam i – ali, na kraju, to nije bilo ni važ no.
Znao sam da ćeš se skriv ati kao životinja u tami.
– Mislila sam da ću ovde biti bezbedna – reče Kilan Oroši.
– Nigde nisi bez bedna kada sam ja u blizini – reče Ikuz a i
kren u prem a njoj – treb alo je to da znaš.
– Ja nemam kas etu. Dala sam je Seđ iju. On ju je odneo u
policiju.
– Baš me brig a, sve je otiš lo mnogo dalje.
Kren uo je na nju, ogroman kao drvo, u skuč en om prosto‐
ru hotelske sobe.
Kilan se pokrete, njen a silue ta se promen i dok je dizala
ruke.
– Stani! Imam rev olver!
– Rev olv er me neće zaus tav iti, Kilan. Ništa što bi ti mog la
sada da urad iš ne može da me zaus tavi da urad im ono zbog
čega sam doš ao ovam o – glas mu je bio skoro než an ali u
njem u se oseć ala sigurn ost, reš en ost da ide do kraja. Ona se
ugrize za usne.
Ruke su joj bile ispruž en e, laktovi ukruć en i. Ikuz a vide
bljesak metala u polutam i.
– Puc ać u!
– I ja ću – reče on.
Kiša je udarala kao živo biće po staklima, kao da traži da
uđe. Aluminijumske roletne tandrkale su po prozorima, do‐
puš tajuć i svetlosti uličnih svetiljki da se, tu i tamo, prokrad e
u sobu.
– Stani! – krikn ula je Kilan. – Teraš me da ovo uradim!
Čulo se kako je otkočila okid ač na rev olv eru.
– Znam da si ubio čov ek a koji nas je sled io. Rask omad ao
si ga, ali ja ti neću dopustiti da to urad iš sa mnom. Neć eš mi
prići toliko blizu.
– Nije treb alo da me ucen juješ, Kilan. To ti je bila greš ka.
Hteo sam da zab oravim na tvoje rev oluc ionarn o ponaš an je
jer sam mislio da mogu da iskoristim tvoju pamet. Mis lio
sam da ću moći da je usmerim na prav u stazu. Tu sam po‐
greš io.
– Pog reš io si kada si pokuš ao da me iskoristiš – reče Kilan
– ti i ne znaš ništa drug o nego da iskorišćav aš ljude. Kako ti
se dopad a da vidiš kako to izgleda kada tebe neko iskoristi?
Ti si iskoristio mog oca, oduz eo si mu kompaniju, komp aniju