Stephen King - Hercevi u Atlantisu

STEPHEN KING HERČEVI U ATLANTISU I. DJEČAK I NJEGOVA MAJKA. BOBBYJEV ROĐENDAN. NOVI STANAR. O VREMENU I NEZNANCIMA. Otac Bobbyja Garfielda bio je od onih muškaraca koji kosu počnu gubiti nakon što navrše dvadesetu, a potpuno oćelave negdje s četrdeset pet godina. Randall Garfield bio je pošteđen tog poniženja jer je u trideset šestoj godini umro od srčanog napada. Bio je trgovac nekretninama i dušu je ispustio na podu kuhinje tuđe kuće. Kad je Bobbyjev tata izdahnuo, potencijalni je kupac bio u dnevnom boravku, gdje je pokušavao pozvati hitnu pomoć neuključenim telefonom. U to je vrijeme Bobby imao tri godine. Nejasno je pamtio čovjeka koji ga škaklja, pa ljubi u obraze i čelo. Bio je prilično siguran da je taj čovjek bio njegov tata. TUGUJUĆA RODBINA, pisalo je na nadgrobnom spomeniku Randalla Garfielda, ali njegova mama nikad nije djelovala naročito ucviljeno, a što se tiče Bobbyja... pa, kako tugovati za čovjekom kojega jedva pamtiš? Osam godina poslije očeve smrti Bobby se do ušiju zaljubio u šezdeset pet centimetarski Schwinnov bicikl u izlogu željeznarije Hanvich Western Auto. Na sve mile načine kojih se mogao dosjetiti pokušao je skrenuti majčinu pažnju na taj Schwinn; naposljetku joj ga je pokazao jedne večeri dok su se vraćali kući iz kina (gledali su Tama na vrhu stuba, film koji Bobby nije razumio, ali koji mu se svejedno svidio, osobito dio kad se Dorothy McGuire prevali sa stolca na leđa i pokaže svoje duge noge). Dok su prolazili pokraj željeznarije, Bobby kao uzgred spomene kako bi bicikl u izlogu bio divan poklon nekom srećkoviću od djeteta za njegov jedanaesti rođendan. 1

"Nemoj ni pomišljati na to", reče ona. "Nemam novca da ti kupim bicikl za rođendan. Znaš, tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute." Premda je Randall umro za vrijeme Trumanova mandata, a Eisenhower sad bio već na kraju svoje osmogodišnje plovidbe, Tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute još je bila najčešća reakcija njegove majke na svaki Bobbyjev prijedlog koji bi mogao podrazumijevati trošak veći od jednog dolara. Taj bi komentar najčešće bio popraćen prijekornim pogledom, kao da čovjek nije umro nego pobjegao. Dakle, ništa od bicikla za njegov rođendan. Bobby se turobno zamisli nad time na povratku kući. Gotovo se sasvim rasplinuo užitak koji je u njemu izazvao neobičan, zbrkani film koji su gledali. Nije se raspravljao s majkom niti ju je pokušavao umilostiviti jer bi to izazvalo njezin protunapad (a kad bi Liz Garfield krenula u protunapad, ta je gazila sve pred sobom), ali se prepustio mračnim mislima u vezi s izgubljenim biciklom... i izgubljenim ocem. Kadšto bi gotovo mrzio svog oca. Katkad bi ga u tome sprečavalo samo to što je vrlo snažno, premda bez ikakva konkretnog temelja, slutio da njegova majka upravo to želi. Kad su stigli do parka Commonwealth i zaputili se pokraj njega - još dvije ulice i skrenut će lijevo u Broadovu, gdje su stanovali - on se ogluši na svoje uobičajene strepnje i postavi pitanje o Randallu Garfieldu. "Mama, zar nije ništa ostavio? Baš ništa?" Prije tjedan-dva, pročitao je krimić iz serije o Nancy Drew o tome kako je nasljedstvo nekog siromašnog klinca bilo skriveno iza stare ure u napuštenoj palači. Bobby se nije nadao da je njegov otac negdje sakrio zlatnike ili rijetke marke, ali ako je ostavio barem nešto, možda bi to mogli prodati u Bridgeportu. U nekoj od tamošnjih zalagaonica. Bobby nije znao kako funkcionira to sa zalagaonicama, ali je znao kako te trgovine izgledaju: ispred njih vise tri zlatne kugle. Usto je bio uvjeren da će im zalagaoničari rado pomoći. Naravno, bio je to samo dječji san, ali Carol Gerber koja stanuje malo dalje od njih ima cijelu zbirku lutaka koje joj je njezin otac, zaposlen u ratnoj mornarici, poslao iz inozemstva.A ako očevi nešto poklanjaju - što i čine - onda je logično pretpostaviti da očevi katkad i nešto ostavljaju. 2

Kad je Bobby postavio to pitanje, prolazili su ispod jedne od uličnih svjetiljaka koje su se protezale ovom stranom parka Commonwealth, i Bobby primijeti kako se dogodila neka promjena na majčinim ustima kao i uvijek kad bi se on odvažio upitati nešto o svom pokojnom ocu. Ta bi ga promjena podsjetila na njezinu torbicu: kad biste potegnuli vezice, rupa na njezinu vrhu bi se smanjila. "Reći ću ti što je ostavio", reče ona kad su krenuli niz Broad Street Hill. Bobby je već požalio što je pitao, ali je sad, naravno, bilo prekasno. Nakon što se navije, ne možeš je zaustaviti, u tome je problem. "Ostavio je policu životnog osiguranja koja je istekla godinu dana prije njegove smrti. Nisam pojma imala dok nije umro a svi su - uključujući i pogrebnika - došli po komadić onoga što ja nisam imala. Ostavio je i veliku vreću neplaćenih računa, koje sam dosad uglavnom podmirila - ljudi su pokazali razumijevanje za moju situaciju, osobito gospodin Biderman, griješila bih dušu da kažem da nisu." Sve je to bila stara pjesma, dosadna koliko i gorka, ali tad ona reče Bobbyju i nešto novo. "Tvoj otac", reče dok su se primicali njihovoj stambenoj zgradi koja se nalazila na polovici Broad Street Hilla, "nikad nije mogao odoliti nedovršenoj skali." "Mama, što je to nedovršena skala?" "Nije važno. Ali ću ti reći jedno, Bobuljica: da te nikad nisam uhvatila da kartaš za novac. Toga mi je dosta za cijeli život." Bobby je želio postaviti još koje potpitanje, ali je znao da ne smije; dodatna bi pitanja samo pokrenula njezinu tiradu. Možda ju je film, u kojem se radilo o nesretnim supružnicima, uzrujao na neki način koji on kao klinac nije mogao razumjeti. U ponedjeljak će pitati svog prijatelja Johna Sullivana što su to nedovršene skale. Bobbyju se činilo da je to nešto iz pokera, ali nije bio sasvim siguran. "U Bridgeportu ima mjesta gdje muškarcima uzimaju novac", reče ona dok su prilazili zgradi u kojoj su stanovali. "U njih zalaze muškarci bez pameti. Muškarci bez soli u glavi naprave neku glupost, a poslije ih najčešće jadne žene moraju vaditi iz govana. Znaš..." Bobby je znao što slijedi; bila je to najdraža tema njegove majke. "Život nije pravedan", reče Liz Garfield dok je vadila ključ od ulaznih vrata i spremala se otključati vrata Broadove broj 149 u gradu Hanvichu, državi Connecticut. Bio je travanj 1960., noć je izdisala 3

proljetni miomiris, a pokraj svoje majke stajao je mršavi dječak s risque crvenom kosom svog oca. Jedva da ga je ikad dirala po kosi; u rijetkim prigodama kad bi ga pomilovala najčešće bi ga dotaknula po ruci ili obrazu. "Život nije pravedan", ponovi ona. Otvori vrata i oni uđu. Istina da njegovu majku život nije mazio kao princezu, i svakako je loše to što je njezin suprug s trideset šest godina ispustio dušu na podu pokrivenom linoleumom u nekoj praznoj kući, ali se Bobbyju katkad činilo da je moglo biti i gore. Na primjer, mogli su imati dvoje djece umjesto samo jednog. Ili troje. Ma što - i četvero. Ili da mora raditi neki stvarno težak posao kako bi uzdržavala njih dvoje? Sullyjeva mama radi u pekarnici Tip-Top u središtu grada, pa onih tjedana kad mora upaliti peći, Sully-John i njegova dva starija brata jedva da je vide. Bobby je promatrao i žene koje se slijevaju iz tvornice cipela Peerless Shoe Company kad se u tri sata oglasi sirena (on izlazi iz škole u pola tri), žene koje su odreda ili premršave ili predebele, žene blijedih lica i prstiju umrljanih užasnom bojom stare krvi, žene koje gledaju u zemlju, a svoje radne cipele i hlače nose u vrećicama Total Groceryja. Jesenas, dok je išao na proštenje s gospođom Gerber, Carol i malim Ianom (kojeg je Carol uvijek zvala Ian Šmrkljo), vidio je kako neki muškarci i žene beru jabuke u okolici grada. Kad je upitao tko su ti ljudi, gospođa Gerber je rekla da su to sezonski radnici - baš kao ptice selice, uvijek u pokretu, beru kulturu koja trenutačno dozrijeva. Bobbyjeva je majka mogla biti jedna od njih, ali nije. A što jest bila? Tajnica gospodina Donalda Bidermana u Home Town Real Estateu, agenciji za nekretnine u kojoj je Bobbyjev tata radio kad je doživio srčani napad. Bobby je pretpostavljao da je ona dobila taj posao jer je Randall bio simpatičan Donaldu Bidermanu pa se ovaj sažalio na nju - udovica sa sinom koji tek što je izašao iz pelena - ali je ona bila dobar i marljiv radnik. Prilično je često radila dokasna. Bobby je dva puta bio u društvu zajedno s majkom i gospodinom Bidermanom - jasnije se sjećao piknika organiziranog za djelatnike tvrtke, ali ih je jednom drugom prigodom gospodin Biderman odvezao zubaru u Bridgeport kad je Bobbyju za vrijeme školskog odmora netko u igri izbio zub - i to se dvoje gledalo na poseban način. 4

Ponekad bi je gospodin Biderman nazvao kasno navečer i u tim bi ga razgovorima ona zvala Don. Ali je "Don" bio star, i Bobby nije prečesto o njemu razmišljao. Bobby nije baš bio siguran što njegova majka danju (i navečer) radi u uredu, ali se mogao kladiti da je to stoput bolje od izrade cipela, branja jabuka ili paljenja peći u pekarnici Tip-Top u pola pet ujutro. Bobby se mogao kladiti da njezin posao šiša sve te poslove sto posto. Usto, ako biste njegovu mamu pitali o nekim stvarima, nagrabusili bi. Na primjer, ako ste je upitali kako to da si može priuštiti tri nove haljine iz Searsa (jednu svilenu), ali ne i tri mjesečna obroka od jedanaest i pol dolara za Schwinna iz izloga trgovine Western Auto (bio je crvenosrebrn, i Bobbyja bi nešto stegnulo u trbuhu samo kad bi ga ugledao). Upitajte je o nečem takvom i naježili ste. Bobby to nije učinio, već se latio toga da sam zaradi iznos cijene bicikla. To će potrajati do jeseni, možda i do zime, i taj će model dotad već možda nestati iz izloga trgovine Western Auto, ali će on ustrajati. Moraš zasukati rukave i podmetnuti leđa. Život nije lagan, i život nije pravedan. Kad se posljednjeg utorka u travnju dokoturao Bobbyjev jedanaesti rođendan, mama mu uruči plosnati smotuljak umotan u srebrni papir. U njemu se nalazila narančasta iskaznica za knjižnicu. Iskaznica za odrasle. Zbogom Nancy Drew, Hardy Boys i Don Winslow od mornarice. Pozdravljene mi budite priče pune tajanstvene i zakučaste strasti poput Tame na vrhu stuba. A da ne spominje krvave bodeže u sobama na vrhu kula. (I u pričama s Nancy Drew i Hardyjevcima bilo je tajni i soba na vrhu kula, ali jedva nešto krvi, a nikad nikakve strasti.) "Ne zaboravi da je gospođa Kelton na šalteru moja prijateljica", reče mama. Govorila je svojim uobičajenim trpkim tonom upozorenja, ali joj je godilo njegovo zadovoljstvo - uočila ga je. "Pokušaš li posuditi nešto škakljivo poput Gradića Paytona ili King's Rowa, ja ću to doznati." Bobby se nasmiješi. Znao je da hoće. "A ako je dežurna ona druga, gđica Zabadalo, pa te upita odakle ti narančasta iskaznica, reci joj da pogleda na poleđini. Napisala sam dopuštenje preko potpisa." 5

"Hvala ti mama. Ovo je guba." Ona se nasmiješi, sagne, i suhim usnama brzo otare njegov obraz, odmaknuvši se od njega gotovo prije no što mu se primakla. "Drago mi je da si sretan. Vratim li se kući dovoljno rano, otići ćemo u Colony na pržene školjke i sladoled. Za tortu ćeš morati pričekati vikend, jer nemam vremena da je prije ispečem. A sad obuci kaput i kreni, sunac. Zakasnit ćeš u školu." Zajedno siđu niza stube i izađu na trijem. Uz pločnik je stajao taksi. Muškarac u jakni od popelina sagnuo se kroz suputnički prozor i plaćao taksiste. Iza njega je stajao mali grozd kovčega i papirnatih vrećica, onih s ručkama. "To je sigurno onaj koji je iznajmio sobu na drugom katu", reče Liz. Usta joj ponovno izvedu onaj trik sa skupljanjem. Stajala je na gornjoj stubi, ocjenjivački zagledana u muškarčevo usko dupence koje je stršilo prema njima, dok je on završavao poslovnu transakciju s taksistom. "Nemam povjerenja u ljude koji sele svoje stvari u papirnatim vrećicama. Za moj pojam stvari u papirnatoj vrećici izgledaju naprosto šlampavo." "Ima i kovčege", reče Bobby, ali mu njegova majka nije morala reći da ona tri kovčežića novog stanara nisu baš nešto. Bili su raspareni, izgledali kao da je netko u Kaliforniji bio loše volje pa ih raspalio nogom a oni se prizemljili ovdje. Bobby i njegova majka siđu niz cementirani puteljak. Taksi ode. Onaj se muškarac u jakni od popelina okrene. Za Bobbyja, ljudi su se dijelili u tri široke kategorije: djeca, odrasli i starci. Starci su bili odrasli ljudi sijede kose. Novije stanar bio od te treće sorte. Imao je suhonjavo i umorno lice, bez bora (osim oko ispranih plavih očiju), ali izbrazdano. Njegova je sijeda kosa bila paperjasta i uzmicala s čela posutog staračkim pjegama. Bio je visok i zguren na način koji Bobbyja podsjeti na Borisa Karloffa u filmovima iz serije Shock Theater koje su prikazivali petkom navečer u pola dvanaest na WPIX-u. Ispod jakne od popelina nalazila se jeftina radnička odjeća koja je izgledala prevelika za njega. Na nogama je imao iznošene cipele od kordovana. "Bok, narode", reče on i nasmiješi se, činilo se, teškom mukom. "Zovem se Theodore Brautigan i živjet ću ovdje stanovito vrijeme." 6

On pruži ruku Bobbyjevoj majci, koja je samo nakratko dotakne. "Ja sam Elizabeth Garfield. Ovo je moj sin Robert. Morat ćete nas ispričati, gospodine Brattigan-" "Brautigan, gospođo, ali bi mi bilo drago kad biste me vi i vaš sinek zvali samo Ted." "No dobro. Robert kasni u školu a ja na posao. Bilo mi je drago, gospodine Brattigan. Požuri, Bobby. Tempus fugit." Ona krene nizbrdo prema gradu; Bobby krene uzbrdo (i sporijim korakom) prema osnovnoj školi Hanvich u Asherovoj aveniji. Nakon tri-četiri koraka prijeđenih na toj relaciji, on se zaustavi i okrene. Smatrao je da je njegova majka bila nepristojna prema gospodinu Brautiganu, da se ponijela naduveno. Naduvenost je bila najgori porok u njegovu malom krugu prijatelja. Carol je prezirala uobražence, jednako kao i Sully-John. Gospodin Brautigan sad je vjerojatno stigao do polovice prilaznog puteljka, ali ako nije, Bobby mu se želio nasmiješiti kako bi ovaj znao da barem jedan član obitelji Garfield nije utvara. No i njegova se majka zaustavila i okrenula. Ne zato da bi još jednom pogledala u gospodina Brautigana; ta pomisao Bobbyju nikad nije pala na pamet. Ne, okrenula se pogledati svog sina. Znala je da će se on okrenuti prije no što je Bobby uopće postao toga svjestan, i zbog toga on osjeti lagano pomračenje svoje inače vedre naravi. Ona bi kadšto rekla da će prije na vrbi roditi grožđe no što će je Bobby uspjeti smuljati, i vjerojatno je imala pravo. Koliko uopće moraš imati godina da bi smuljao mamu? Dvadeset? Trideset? Ili moraš pričekati da ona ostari i da joj se mozak pretvori u pileću juhu? Gospodin Brautigan nije ni krenuo niz prilazni puteljak. Stajao je na njegovu početku kod pločnika s kovčegom u svakoj ruci a trećim ispod desne miške (one je tri papirnate vrećice premjestio na travnjak broja 149), još zgrbljeniji pod tom težinom. Stajao je točno između njih, poput naplatne kućice ili nečeg takvog. Pogled Liz Garfield sune pokraj njega prema sinovim očima. Kreni, govorio je njezin pogled. Ni riječi. On je nov, došao odnekud ili niotkud, stigao s pola stvari potrpanih u papirnate vrećice. Ni riječi, Bobby, samo kreni. 7

Ali on to ne učini. Možda zato što je za rođendan umjesto bicikla dobio iskaznicu za knjižnicu. "Drago mi je, gospodine Brautigan", reče Bobby. "Nadam se da će vam se ovdje svidjeti. Bok." "Dobar provod u školi, sinko", reče gospodin Brautigan. "Nauči puno. Tvoja majka ima pravo - tempus fugit." Bobby pogleda u majku da vidi postoje li izgledi da njegova mala pobuna bude oproštena u svjetlu ove jednako male laske, ali mamina su usta bila nemilostiva. Ona se okrene i krene nizbrdo bez riječi. Bobby nastavi svojim putem, zadovoljan što se obratio onom strancu premda se njegova majka pobrinula da on to kasnije požali. Prilazeći kući Carol Gerber, Bobby izvadi onu narančastu iskaznicu i zagleda se u nju. Nije Schwinn od šezdeset pet centimetra, ali je svejedno prilično dobra. Zapravo, izvrsna. Cijeli svijet knjiga koji treba istražiti, pa što ako je koštala samo dva ili tri zelembaća? Zar se ne kaže da je važna gesta? Pa... barem tako kaže njegova mama. On okrene iskaznicu. Na poleđini je njezinim čvrstim rukopisom bila napisana poruka: "Na znanje svima kojih se to tiče: ovo je iskaznica mog sina. On ima moje dopuštenje da posudi tri knjige tjedno iz odjela za odrasle Gradske knjižnice Hanvich." Bila je potpisana Elizabeth Penrose Garfield. A ispod svog imena, poput P. S.-a, dodala je ovo: Robert će sam podmirivati zakasnine. "Slavljeniče!" vikne Carol Gerber i prestraši ga. Zaskoči ga iza stabla iza kojeg je čekala u zasjedi. Baci mu se oko vrata i silovito ga cmokne u obraz. Bobby pocrveni i osvrne se da vidi gleda li tko - sam Bog zna da je teško prijateljevati s curicom i bez pusa iznenađenja - ali je sve bilo u redu. Uobičajena jutarnja bujica učenika kretala se prema školi duž Asherove avenije na vrhu uzbrdice, ali su ovdje dolje bili sami. Bobby orulji obraz. "Ma daj, godilo ti je", smijala se ona. "Nije", reče Bobby, premda jest. "Što si dobio za rođendan?" "Iskaznicu za knjižnicu", reče Bobby i pokaže joj. "Za odrasle." 8

"Fora!" Je li u njezinim očima ugledao suosjećanje? Vjerojatno nije. A što ako i jest? "Izvoli. Za tebe." Ona mu pruži Hallmarkovu omotnicu na kojoj je velikim slovima bilo napisano njegovo ime. A zalijepila je i nekoliko srdašaca i medvjedića. Bobby s osjećajem blage strepnje otvori omotnicu, podsjetivši se da čestitku, bude li sladunjava, može zagurati duboko u stražnji džep svojih platnenih hlača. Ali nije bila. Možda malko djetinjasta (klinac sa Stetsonom na konju, a unutra SRETAN ROĐENDAN KAUBOJU slovima koja su trebala izgledati kao drvena), ali ne i sladunjava. Voli te Carol jest bilo pomalo sladunjavo, ali ona je curica, što se tu može? "Hvala." "Znam, to je bebasta čestitka, ali su ostale bile još gore", činjenično će Carol. Malo više na uzbrdici čekao ih je Sully-John, koji je sve u šesnaest natezao svoj jo-jo marke Bolo Bouncer: ispod desne ruke, ispod lijeve ruke, iza leđa. Više ga se nije trudio provući kroz noge jer je to jednom pokušao u školskom dvorištu i dobro se opalio po jajima. Sully je tad vrisnuo, a Bobby i još dva dječaka smijali su se do suza. Carol i još tri njezine prijateljice pritrčale su da upitaju što se događa, no dječaci su rekli da je sve u najboljem redu. I Sully-John je to rekao, iako je bio blijed i na rubu suza. Dečki su šašavi, rekla je Carol tom prilikom, ali se Bobbyju nije učinilo da ona to stvarno misli. Da to misli, ne bi iskočila iza stabla i poljubila ga, i to svojski, zalijepila mu vlažnu pusu. Zapravo, bolju no što mu je udijelila vlastita majka. "Nije to bebasta čestitka", reče on. "Nije, ali skoro da jest", reče ona. "Htjela sam ti kupiti čestitku za odrasle, ali čovječe, kako su one sladunjave." "Znam", reče Bobby. "Bobby, hoćeš li ti biti sladunjav kad odrasteš?" "Nadam se da neću", reče on. "A ti?" "Ne. Ja ću biti kao mamina prijateljica Rionda." "Rionda je prilično debela", sumnjičavo će Bobby. "Aha, ali je skulirana. Ja ću pokušati biti skulirana bez debljine." "U našu se zgradu uselio novi stanar. Soba na drugom katu. Moja mama kaže da je gore silno vruće." 9

"Stvarno? Kakav je?" Ona zahihoće. "Je li muci-šmuci?" "Star je", reče Bobby, no tad razmisli. "Ali je imao zanimljivo lice. Mojoj je mami bio antipatičan na prvi pogled jer je neke svoje stvari donio u papirnatim vrećicama." Sully-John im se pridruži. "Sretan ti rođendan, gade", reče on i lupne Bobbyja po leđima. Gade je bila Sully-Johnova najnovija poštapalica; Carolina je bila skulirano; Bobby je trenutno bio u fazi između dvije omiljene riječi, premda mu se činilo da ima nečeg u zvuku riječi bogbogovski. "Budete li prostačili, neću hodati s vama", reče Carol. "U redu", druželjubivo će Sully-John. Carol je bila frćkava plavuša koja je izgledala kao odraslija inačica Bobbsey Twinsa*; John Sullivan bio je visok, crnokos i zelenook, na način Joea Hardyja*. * Bobbsey Twins, likovi iz popularnih priča za mladež, dva para blizanaca, od osam i četiri godine. Joe Hardy je lik iz niza pustolovnih priča za dječake, sin detektiva Fentona Hardyja, koji zajedno s bratom Frankom i prijateljem Chetom Mortonom dosjetljivo rješava zločine. Bobby Garfield hodao je između njih. Zaboravio je na svoju časovitu potištenost. Rođendan mu je, s prijateljima je, i život je lijep. Spremi Carolinu rođendansku čestitku u stražnji džep, a novu iskaznicu za knjižnicu tutne duboko u prednji džep odakle neće moći ispasti ili biti ukradena. Carol počne skakutati na jednoj nozi. Sully-John joj reče da prestane. "Zašto?" upita Carol. "Ja volim skakutati." "I ja volim govoriti gade, ali neću ako me zamoliš", razložno odgovori Sully-John. Carol pogleda u Bobbyja. "Skakutanje na jednoj nozi - osobito bez štrika - zaista je malo djetinjasto, Carol", reče Bobby kao da se ispričava, a potom slegne ramenima. "Ali ako želiš, samo ti skakući. Nama je svejedno, zar ne, S-J?" "Tako je", reče Sully-John i ponovno pokrene jo-jo. Naprijed-natrag, gore-dolje, vap-vap-vap. Carol više nije skakutala na jednoj nozi. Hodala je između njih i pretvarala se da je cura Bobbyja Garfielda, da Bobby ima vozačku 10

dozvolu i Buick i da idu u Bridgeport na WKBW-ovu Rock and Roll Extravaganzu. Mislila je da je Bobby silno skuliran. A najbolja fora je bila ta što on to nije znao. Bobby se vratio iz škole u tri sata. Mogao je stići kući i ranije, ali skupljanje reciklažnih boca bilo je dio njegove kampanje "Bicikl do Dana zahvalnosti" i on se vratio kući zaobilaznim putem kroz šipražje pokraj Asherove avenije, u potrazi za bocama. Našao je tri boce Rheingolda i jednu Nehija*. Nije puno, ali hej! Osam centi je osam centi. "Zrno do zrna pogača!" bila je još jedna mamina uzrečica. *Rheingold je vrsta piva, a Nehi bezalkoholni napitak. Bobby opere ruke (dvije su boce bile prilično bljak), izvadi si nešto za prigristi iz hladnjaka, pročita dva stara Supermana, ponovno si izvadi nešto za gricnuti iz hladnjaka, pa pogleda American Bandstand. Nazove Carol da joj kaže da će u emisiji nastupiti Bobby Darin - ona je smatrala da je Bobby Darin jako skuliran, naročito zbog načina na koji je pucketao prstima dok bi pjevao "Queen of the Hop" - ali je ona to već znala. Gledala ju je s tri ili četiri svoje praznoglave prijateljice koje su gotovo non-stop hihotale u pozadini. Taj zvuk podsjeti Bobbyja na ptice u trgovini za prodaju kućnih ljubimaca. Na televiziji, Dick Clark je upravo pokazivao koliko gnoja iz akni može upiti samo jedna Stri-Dexova medicinska blazinica. Mama nazove u četiri sata. Reče da gospodin Biderman traži da ostane raditi prekovremeno. Žao joj je, ali rođendanska večera u Colonyju otpada. U hladnjaku ima goveđeg variva od ručka; on može to pojesti, a ona će se vratiti do osam da ga spremi u krevet. I zaboga, Bobby, ne zaboravi ugasiti plin kad budeš gotov sa štednjakom. Bobby se vrati televizoru razočaran, ali ne i iznenađen. U Bandstandu, Dick je sad najavljivao okrugli stol "Ocjenjivanje ploča". Bobby pomisli kako tip u sredini izgleda kao da bi mogao potrošiti cijelu tvorničku zalihu Stri-Dexovih blazinica. Zavuče ruku u prednji džep i izvuče onu novu narančastu iskaznicu. Ponovno se oraspoloži. Ne mora sjediti ispred televizora s hrpom starih stripova ako ne želi. Može otići u knjižnicu i uhodati svoju novu iskaznicu - svoju novu iskaznicu za odrasle. Gospođica Zabadalo je sad dežurna, samo što se ona pravim imenom zove gospođica Harrington i Bobby je smatra lijepom. Nosi parfem. Uvijek bi osjetio 11

njegov miris na njezinoj koži i u kosi, jedva primjetan i sladak, poput lijepe uspomene. Iako je Sully-John sad na satu trombona, nakon knjižnice Bobby bi mogao otići kod njega, možda malo vježbati bejzbolske udarce. A mogao bih, pomisli on, - i odnijeti one boce u Spicer's. Ovog ljeta moram zaraditi za bicikl. Iznenada, život je izgledao ispunjen. Sullyjeva mama pozove Bobbyja da ostane na večeri, ali joj on reče ne hvala, moram se vratiti kući. Radije bi pojeo pečenje i hrskave krumpire iz pećnice gospođe Sullivan nego ono što ga čeka u njegovu stanu, ali je znao da će jedna od prvih stvari koje će njegova majka učiniti nakon povratka iz ureda biti da pogleda u hladnjak i vidi je li posuda Tuppenvarea s ostacima goveđeg variva još unutra. Ako bi bila, upitala bi Bobbyja što je večerao. Postavila bi to pitanje smireno, čak i uzgredno. Kad bi joj on rekao da je jeo kod Sully-Johna, ona bi kimnula glavom, upitala ga što su jeli i je li bilo deserta, te je li zahvalio gospođi Sullivan; možda bi čak sjela na kauč s njim i jela sladoled iz iste zdjelice dok bi na televiziji gledali Sugarfoot. Sve bi bilo u najboljem redu... samo što ne bi bilo. Kad-tad stvari bi došle na naplatu. Možda ne za dan ili dva, pa ni tjedan dana, ali bi taj trenutak naposljetku došao. Bobby je to znao gotovo nesvjesno. Ona je bez sumnje zaista morala ostati raditi prekovremeno, ali to što za svoj rođendan mora sam jesti ostatke goveđeg variva bila je kazna za to što je razgovarao s novim stanarom premda nije smio. Pokuša li izbjeći tu kaznu, pridodalo bi je se glavnici, baš kao novac na bankovnom računu. Kad se Bobby vratio od Sully-Johna, bilo je šest sati i petnaest minuta i već se smrkavalo. Imao je dvije nove knjige za pročitati, jednu iz serije o Perryju Masonu s naslovom Slučaj baršunastih kandži, te znanstveno-fantastični roman Clifforda Simaka s naslovom Prsten oko Sunca. Obje su knjige izgledale bogbogovski, a gospođica Harrington mu uopće nije stvarala probleme. Naprotiv, rekla mu je da čita zahtjevnije knjige od svojih vršnjaka i neka samo tako nastavi. Putem od S-J-ja do kuće, Bobby je smislio priču u kojoj su on i gospođica Harrington bili na luksuznom brodu za krstarenje koji je potonuo. Samo su njih dvoje preživjeli brodolom, a od utapanja ih je 12

izbavilo to što su našli pojas za spašavanje na kojem je pisalo S. S. LUSITANIC. More ih je izbacilo na otočić s palmama i prašumom i vulkanom, i dok su ležali na plaži, gospođica Harrington je drhturila i govorila da joj je hladno, da je zebe, bi li je on mogao zagrliti i ugrijati, što je on naravno mogao i što je učinio, sa zadovoljstvom, gospođice Harrington, a onda su domoroci izašli iz džungle; isprva su djelovali blagonaklono, ali se ispostavilo da su posrijedi ljudožderi koji žive na obroncima vulkana i ubijaju svoje žrtve na čistini načičkanoj lubanjama, tako da situacija nije izgledala sjajno, ali baš kad su njega i gospođicu Harrington odvukli prema kotlu, vulkan je počeo tutnjiti i- "Bok, Robert." Bobby podigne pogled, još prestrašeniji no što je bio kad je Carol Gerber istrčala iza stabla da bi mu na obraz zalijepila rođendansku pusu. Bio je to onaj novi stanar iz zgrade. Sjedio je na gornjoj stubi i pušio. Zamijenio je svoje stare, iznošene cipele starim, iznošenim papučama, i skinuo jaknu od popelina - večer je bila topla. Izgleda udomaćeno, pomisli Bobby. "O, gospodine Brautigan. Pozdrav." "Nisam te želio prestrašiti." "I niste-" "Ali mislim da jesam. Bio si tisuće kilometara daleko. A zovi me Ted. Molim lijepo." "U redu." Ali Bobby nije bio siguran hoće li moći ostati na Tedu. Govoriti ti odrasloj osobi (osobito staroj odrasloj osobi) protivilo se ne samo učenju njegove majke, nego i vlastitoj sklonosti. "U školi je bilo dobro? Naučio si nešto novo?" "Aha, bilo je u redu." Bobby se premještao s noge na nogu, prebacivao svoje novoposuđene knjige iz ruke u ruku. "A da sjedneš sa mnom minutu?" "Naravno, ali ne mogu dugo. Znate, moram nešto obaviti." Obaviti uglavnom večeru - onaj ostatak variva u njegovoj je glavi dosad poprimio priličnu privlačnost. "Naravno. Poslovi i tempus fugit." Kad je Bobby sjeo pokraj gospodina Brautigana - Teda - na široku stubu trijema, udišući aromu njegove cigarete Chesterfield, pomisli 13

kako nikad nije vidio čovjeka koji bi izgledao tako iznemoglo. To nije moglo biti samo zbog selidbe, zar ne? Koliko te može namučiti preseljenje tri mala kovčega i tri papirnate vrećice s ručkama? Možda će kasnije stići ljudi u kamionu za selidbe, pomisli Bobby, ali je sumnjao u to. Bila je to samo jedna soba-velika, ali svejedno samo jedna soba s kuhinjom na jednoj strani, i svime ostalim na drugoj. On i Sully-John popeli su se na drugi kat i prošvrljali po njoj nakon što je stara gospođa Sidley doživjela moždani udar i otišla živjeti s kćerkom. "Tempus fugit znači vrijeme leti", reče Bobby. "Mama to često govori. Kaže i da vrijeme nikog ne čeka i da liječi sve rane." "Tvoja je majka žena od tisuću uzrečica, je li?" "Aha", reče Bobby i naglo osjeti umor pri pomisli na sve te uzrečice. "Tisuću uzrečica." "Ben Jonson je vrijeme nazvao starom, ćelavom varalicom", reče Ted Brautigan. Duboko uvuče dim cigarete pa ispuhne dva usporedna mlaza kroz nos. "A Boris Pasternak je rekao da smo mi zatočenici vremena, taoci vječnosti." Bobby ga očarano pogleda. Privremeno zaboravi na svoj prazni želudac. Silno mu se svidjela pomisao na vrijeme kao starog, ćelavog varalicu - to je bilo sasvim i potpuno točno, premda on ne bi mogao reći zašto... a nije li fora upravo u tome što ne može reći zašto? Poput predmeta u jajetu, ili sjene iza mjehurastog stakla. "Tko je Ben Jonson?" "Jedan Englez, odavno mrtav", reče gospodin Brautigan. "Po svemu sudeći, egoističan i potpuno lakouman s novcem, a povrh toga sklon i flatulenciji. Ali-" "Što je to? Flatulencija?" Ted gurne jezik između usana i proizvede kratak, ali vrlo realističan zvuk prdca. Bobby rukama poklopi usta i zahihoće u svoje svinute prste. "Djeca nalaze prdce smiješnima", reče Ted Brautigan kimajući glavom. "Aha. No za čovjeka mojih godina, oni su samo dio sve neobičnijih aspekata života. Premda je Ben Jonson između prdaca izrekao mnoge mudre stvari. Ne toliko kao Dr. Johnson - to bi bio Samuel Johnson - ali svejedno priličan broj." "A Boris..." 14

"Pasternak. Rus", gospodin Brautigan odmahne rukom. "Mislim da nije vrijedan spomena. Mogu li vidjeti tvoje knjige?" Bobby mu ih pruži. Gospodin Brautigan (Ted, podsjeti se on, trebao bi ga zvati Ted) vrati mu Perryja Masona nakon što je površno pogledao naslov. Roman Clifforda Simaka zadrži duže u rukama. Najprije zaškilji u naslovnicu kroz vitice dima cigarete koje su se dizale u zrak pokraj njegovih očiju, a potom ga prelista. Pritom je kimao glavom. "Pročitao sam ga", reče on. "Prije dolaska ovamo imao sam puno vremena za čitanje." "Je li?" Bobbyjeva se znatiželja raspiri. "Je li dobra?" "Jedna od njegovih najboljih", odgovori gospodin Brautigan - Ted. Pogleda iskosa u Bobbyja, jednog oka otvorenog, a drugoga još zatvorenog od škiljenja zbog dima. Zbog toga je izgledao istodobno mudro i zagonetno, poput ne sasvim pouzdanog lika iz nekog detektivskog filma. "No jesi li siguran da ćeš ga moći pročitati? Nemaš više od dvanaest godina." "Jedanaest", reče Bobby. Silno ga je razveselilo to što je Ted pomislio da bi mogao imati dvanaest godina. "Danas sam navršio jedanaest. Mogu ja to čitati. Neću sve shvatiti, ali ako je priča dobra, svidjet će mi se." "Rođendan ti je!" reče Ted, zadivljeno. Potegne posljednji dim iz cigarete, pa je kvrcne prstom i baci. Opušak padne na cementirani prilazni puteljak i iz njega briznu iskre. "Sretan rođendan dragi Robert, sretan rođendan ti!" "Hvala. Samo što mi se kudikamo više sviđa Bobby." "Onda Bobby. Izlaziš li proslaviti?" "Ne, mama mora raditi prekovremeno." "A da dođeš u moj mali stan? Nemam puno, ali znam otvoriti konzervu.A možda imam i pite-" "Hvala, ali mama mi je nešto ostavila. Trebao bih to pojesti." "Shvaćam." I, čudo nad čudima, izgledao je kao da zaista i shvaća. Ted Bobbyju vrati primjerak Prstena oko Sunca. "U ovoj knjizi", reče on, "gospodin Simak iznosi teoriju da postoje mnogi svjetovi poput našeg. Ne drugih planeta, nego drugih zemaljskih svjetova, paralelnih zemaljskih svjetova, u nekakvom prstenu oko Sunca. Fascinantna postavka." 15

"Aha", reče Bobby. On je znao za paralelne svjetove iz drugih knjiga. I stripova. Ted Brautigan se zagleda u njega zamišljeno, upitno. "Što je?" upita Bobby, osjetivši iznenada smetenost. Ugledao si nešto zeleno? vjerojatno bi rekla njegova majka. Na trenutak on pomisli da Ted neće odgovoriti - kao da se duboko zamislio i od tih misli obnevidio. A onda se strese i uspravnije sjedne. "Ništa", reče on. "Imam jedan mali prijedlog. Možda bi želio zaraditi nešto novca? Nemam puno, ali-" "Aha! Nego što!" Ima jedan bicikl, zamalo je Bobby nadovezao, ali onda se suspregne. Drži jezik za zubima, bila je još jedna majčina uzrečica. "Gotovo da nema toga što ne bih napravio!" Ted Brautigan je izgledao istodobno uznemireno i uveseljeno. To kao da je otvorilo vrata u neko njegovo drukčije lice, i Bobby sad shvati da je taj starac nekad bio mladić. Mladić s dozom drskosti, čak. "To se ne bi smjelo reći neznancu", reče on. "Premda smo napredovali do Bobbyja i Teda - što je dobar početak - zapravo smo još stranci." "Je li neki od onih johnsonovaca rekao nešto o neznancima?" "Ne sjećam se, ali ima nešto na tu temu u Bibliji: 'Jer ja sam tebi stranac, na proputovanju. Poštedi me, da povratim snagu, prije no što se zaputim tamo...'" Tedov glas na trenutak izblijedi. Iz lica mu je nestalo veselosti i ponovno je izgledao staro. A onda mu se glas učvrsti i on dovrši: '"...prije no što se zaputim tamo, i više me ne bude.' Knjiga psalama. Ne mogu se sjetiti koja." "Ja ne bih nikoga ubio ili opljačkao, ne brinite se, ali bih svakako želio zaraditi nešto novca." "Dopusti mi da razmislim", reče Ted. "Da razmislim malo." "Naravno. Ali ako vam treba obaviti neke posliće, ja sam čovjek za vas. To da odmah znate." "Posliće? Možda. Premda ja ne bih upotrijebio tu riječ." Ted svojim koščatim rukama obujmi svoja još koščatija koljena i zagleda se preko travnjaka u Broadovu. Smrkavalo se; stigao je Bobbyjev omiljeni dio večeri. Prolazeći automobili imali su upaljena stražnja svjetla, a negdje u Asherovoj aveniji gospođa Sigsby dozivala je svoje blizanke da uđu u kuću večerati. U to doba dana - kao i u zoru, dok bi stajao u kupaonici, mokrio u zahodsku školjku a sunčana mu svjetlost padala 16

kroz prozorčić u poluotvorene oči - Bobby se osjećao kao san u nečijoj glavi. "Gdje ste živjeli prije no što ste došli ovdje, gospodine... Ted?" "Ne na ovako lijepom mjestu", reče on. "Ni blizu tako lijepom. A koliko ti stanuješ ovdje, Bobby?" "Otkad znam za sebe. Otkad mi je umro tata, kad sam imao tri godine." "I poznaješ sve ljude koji stanuju u ovoj ulici? Barem u ovom dijelu ulice?" "Uglavnom, da." "Znao bi da ima neznanaca. Ljudi na proputovanju. Lica tebi nepoznatih." Bobby se nasmiješi i kimne glavom. "Aha, mislim da bih." Čekao je da vidi što će uslijediti - bilo je zanimljivo - ali se činilo da nastavka neće biti. Ted ustane, polako i pažljivo. Bobby začuje kako su Tedu u leđima zaškripale koščice kad je zabacio ruke iza leđa i protegnuo se, kriveći lice. "Dođi", reče on. "Postaje svježe. Ući ću s tobom. Tvoj ključ ili moj?" Bobby se nasmiješi. "Trebali biste početi uhodavati svoj, nije li tako?" Ted - bilo je sve lakše misliti o njemu kao o Tedu - izvuče iz džepa privjesak za ključeve. Jedini ključevi na njemu bili su onaj koji je otvarao velika ulazna vrata i onaj od njegove sobe. Oba su bila sjajna i nova, gusarski zlatne boje. Bobbyjeva dva ključa bila su izgrebena i potamnjela. Koliko godina ima Ted? ponovno se on upita. Najmanje šezdeset. Šezdesetogodišnjak sa samo dva ključa u džepu. To je čudno. Ted otvori ulazna vrata i oni uđu u veliko tamno predvorje sa stalkom za kišobrane i starim crtežom Lewisa i Clarka zagledanih u prostranstva američkog Zapada. Bobby priđe vratima stana Garfieldovih, a Ted stubištu. Zastane tamo trenutak ruke položene na rukohvat. "Simakova knjiga ima zanimljiv zaplet", reče on. "Premda mu stil nije na razini. Ne želim reći da mu je loš, ali vjeruj mi na riječ, ima i boljih." Bobby je čekao. "Kao što ima knjiga čiji je stil sjajan, ali priče nisu naročite. Ponekad pročitaj knjigu zbog priče, Bobby. Nemoj biti poput knjiških snobova koji to odbijaju činiti. Katkad čitaj zbog riječi - jezika. Nemoj biti 17

poput ziheraša koji to odbijaju činiti. Ali kad nađeš knjigu koja ima i dobar zaplet i dobar izbor riječi, čuvaj je kao oko u glavi." "Mislite li da je takvih puno?" upita Bobby. "Više no što knjiški snobovi i ziheraši misle. Kudikamo više. Možda ću ti dati jednu. Zakasnjeli rođendanski poklon." "Ne morate." "Ne, ali ću vjerojatno to učiniti. I zaista ti želim da se lijepo provedeš za rođendan." "Hvala. Dosad je bilo bogbogovski." A onda Bobby uđe u svoj stan, prigrije varivo (nije zaboravio ugasiti plin nakon što je varivo zavrilo, a nije ni zaboravio staviti posudu u sudoper da se namače), i pojede večeru sam, čitajući Prsten oko Sunca, dok mu je televizor pravio društvo. Jedva da je čuo Cheta Huntleya i Davida Brinkleya dok su u Dnevniku torokali o vijestima. Ted je imao pravo glede knjige: bila je senzacionalna. I izbor riječi mu se činio u redu, premda on vjerojatno i nema prevelikog iskustva s time. Rado bih napisao takvu priču, pomisli on kad je najzad sklopio knjigu i skljokao se na kauč gledati Sugarfoot. Pitam se bih li ja to mogao. Možda. Možda i bih. Ta netko mora pisati priče, baš kao što netko mora popraviti cijevi kad se zalede ili promijeniti žarulje na svjetiljkama u parku Commonwealth kad pregore. Otprilike sat vremena kasnije, nakon što je Bobby uzeo u ruke Prsten oko Sunca i ponovno počeo čitati, u stan uđe njegova majka. Ruž joj se malo razmazao u jednom kutu usta, a kombine joj je virio ispod ruba haljine. Bobby joj je najprije htio skrenuti pozornost na to, ali se tad sjeti koliko joj je mrsko kad joj netko kaže da "dolje na jugu pada snijeg". Usto, čemu? Njezin je radni dan završio i, kao što bi katkad rekla, ovdje nema nikog osim nas kokoši. Ona zaviri u hladnjak da provjeri da goveđeg variva više nema, pregleda štednjak da provjeri je li plin ugašen, pregleda sudoper da provjeri namaču li se lonac i Tuppenvare u mjehurićima sapunice. Onda ga poljubi u sljepoočnicu, zapravo okrzne ga usnama u prolazu, pa ode u svoju spavaću sobu skinuti sa sebe uredsku haljinu i čarape. Djelovala je rastreseno, zamišljeno. Nije ga upitala je li se lijepo proveo za rođendan. 18

Kasnije joj je pokazao Carolinu čestitku. Mama je samo bacila pogled a da je nije pošteno pogledala, proglasila je "slatkom" i vratila mu je. Onda mu je rekla da se umije, počešlja i ode na spavanje. Bobby je to sve učinio, ne spomenuvši svoj zanimljivi razgovor s Tedom. U njezinu sadašnjem raspoloženju to bi je najvjerojatnije razljutilo. Najbolje je pustiti da bude zamišljena, ostaviti je na miru dokle god treba, dati joj vremena da mu se polako vrati. No kad je oprao zube i zavukao se u krevet, ipak ponovno osjeti kako ga obuzima ona sjeta. Katkad bi osjetio bezmalo glad za njom, a ona ne bi znala. Ispruži ruku iz kreveta i zatvori vrata, blokiravši zvuk nekog starog filma. Ugasi svjetlo. A onda, baš kad je počeo tonuti u san, ona uđe u njegovu sobu, sjedne na njegov krevet i reče da joj je žao što je večeras tako hladna, ali da se u uredu toliko toga izdogađalo i da je umorna. Ponekad je tamo ludnica, reče ona. Pomiluje ga prstom po čelu a onda poljubi u to mjesto, i on zadrhti. Uspravi se i zagrli je. Ona se na trenutak ukoči na njegov dodir, no onda se opusti. Čak mu nakratko i uzvrati zagrljaj. Bobby pomisli da bi sad možda bio trenutak da joj kaže za Teda. Barem nešto. "Kad sam se vratio kući iz knjižnice, razgovarao sam s gospodinom Brautiganom", reče on. "S kime?" "Novim stanarom s drugog kata. Zamolio me da ga zovem Ted." "Nećeš - kakva smiješna ideja! Uopće ga ne poznaš." "Rekao je da je iskaznica za odrasle super poklon za dijete." Ted uopće to nije rekao, ali je Bobby dovoljno dugo živio s majkom da bi znao što pali a što ne. Ona se malo opusti. "Je li rekao odakle je?" "Mislim da je rekao negdje gdje nije bilo tako lijepo kao ovdje." "Pa, to ne govori puno, zar ne?" Bobby ju je još grlio. Mogao ju je tako bez problema grliti još sat vremena, udisati miris njezina šampona White Rain i laka za kosu Aqua-Net te ugodan miris duhana u njezinu dahu, ali se ona odlijepi od njega i ponovno ga polegne. "Ako ti on postane prijatelj - odrasli prijatelj - pretpostavljam da ću ga morati malo bolje upoznati." "Pa-" 19

"Možda će mi biti simpatičniji kad ne bude imao papirnate vrećice porazbacane po travnjaku." Iz usta Liz Garfield te su riječi bile apsolutno pomirljive, i Bobby bude zadovoljan. Dan je ipak završio na vrlo prihvatljiv način. "Laku noć, slavljeniče." "Laku noć, mama." Ona izađe i zatvori vrata. Kasnije te noći - znatno kasnije - učinilo mu se da čuje kako plače u svojoj sobi, ali je to možda bio samo san. 20

II. DVOJBE O TEDU. KNJIGE SU KAO PUMPE. NI U LUDILU. SULLY OSVAJA NAGRADU. BOBBY DOBIVA POSAO. ZNACI PRIZEMNIKA. U idućih nekoliko tjedana, kako se ljeto približavalo i postajalo sve toplije, Ted bi najčešće sjedio na trijemu i pušio kad bi se Liz vratila s posla. Kadšto je bio sam, a ponekad je Bobby sjedio s njim. Razgovarali su o knjigama. Ponekad bi i Carol i Sully-John bili tamo: troje djece haklaju bejzbol na travnjaku, a Ted puši i gleda ih kako bacaju. Katkad bi svratila još neka djeca - Denny Rivers donio bi selotejpom zalijepljenu maketu jedrilice od balsa-drveta da je bacaju, a svratio bi i maloumni Francis Utterson na svom romobilu, neprestance se odguravajući svojom pretjerano nabildanom nogom; Angela Avery i Yvonne Loving došle bi upitati Carol hoće li doći k Yvonne igrati se s lutkama ili medicinskih sestara - no uglavnom su to bili samo S-J i Carol, Bobbyjevi specijalni prijatelji. Sva su djeca gospodina Brautigana zvala Ted, ali kad je Bobby objasnio zašto bi bilo bolje kad bi ga pred njegovom mamom zvali gospodin Brautigan, Ted se odmah složio. Što se tiče njegove majke, ona kao da nije mogla prevaliti Brautigan preko jezika. Uvijek bi ispalo Brattigan. Možda to i nije bilo namjerno; Bobby je u majčinu odnosu prema Tedu naslutio oprezno olakšanje. Bio je strepio da bi ona za Teda mogla osjećati isto što i za gospođu Evers, njegovu učiteljicu u drugom razredu. Mama je omrznula gospođu Evers na prvi pogled, duboko, bez ikakva razloga koji bi Bobbyju bio shvatljiv ili razumljiv, i cijelu školsku godinu nije za nju imala lijepe riječi - te gospođa Evers odijeva se kao strašilo, te gospođa Evers farba kosu, te gospođa Evers je prenapadno našminkana, Bobby mora reći mami ako ga gospođa Evers ikad dirne, jer bi mogla biti od onih koji rado pipkaju i štipkaju. A sve to nakon samo jednog roditeljskog sastanka na kojem je gospođa Evers rekla Liz da Bobby uspješno svladava gradivo iz svih predmeta. Te su školske godine održana još četiri roditeljska sastanka, ali je Bobbyjeva majka pronašla razloge da izbjegne sva četiri. 21

Lizina mišljenja o ljudima brzo su postajala Božji zakon. Kad bi ona ispod svoje mentalne slike o nekoj osobi napisala NE VALJA, gotovo bi redovito to napisala tintom. Da je gospođa Evers spasila šestero djece iz zapaljenog školskog autobusa, Liz Garfield vjerojatno bi prezrivo frknula i rekla da su djeca staroj buljookoj kravetini jamačno dugovala novac za užinu. Ted se silno trudio biti uljudan prema njoj a da joj se ipak ne dodvorava (ljudi su se dodvoravali njegovoj majci, Bobby je to dobro znao; ma što, kadšto bi i on to činio), i bilo je rezultata... ali polovičnih. Jednom su prigodom Ted i Bobbyjeva majka razgovarali skoro deset minuta o tome kako je užasno to što su se Dodgersi preselili na drugi kraj zemlje a da se nisu pošteno ni oprostili, ali ni to što su oboje bili navijači Dodgersa s Ebbets Fielda nije među njima moglo zapaliti pravu iskru. Nikad neće postati frendovi. Ted Brautigan nije mami bio mrzak kako joj je to bila gospođa Evers, ali još nešto nije štimalo. Bobby je mislio da zna što je posrijedi; vidio je to u njezinim očima onoga jutra kad se novi stanar doselio. Liz mu nije vjerovala.A ispostavilo se da mu ne vjeruje ni Carol Gerber. "Ponekad se pitam bježi li od nečeg", reče ona jedne večeri kad su ona, Bobby i S-J hodali uzbrdicom prema Asherovoj aveniji. Prije toga su otprilike sat vremena uvježbavali bacanje, povremeno razmijenivši pokoju rečenicu s Tedom, a sad su krenuli u Moon's Roadside Happiness pojesti sladoled u kornetu. S-J je imao trideset centi i častio ih je. A imao je sa sobom i svoj Bo-lo jo-jo, koji sad izvadi iz stražnjeg džepa. Uskoro ga je natezao gore-dolje i okolonaokolo, vap-vap-vap. "Bjegunac? Šališ se?" Bobby se lecne od te pomisli. No Carol je znala dobro procijeniti ljude; i njegova je majka to primijetila. Ta cura nije ljepotica, ali joj ne promakne puno toga, bila je rekla jedne večeri. '"U zrak s njima, McGarrigle!'" vikne Sully-John. Zatakne svoj jo-jo pod pazuho, čučne, i opali iz nevidljivog automatskog pištolja, iskrivi desni kut usta da proizvede primjeren popratni zvuk, nekakav h-h-h duboko u grlu. '"Nećeš me uhvatit živog, drote jedan! Raspali po njima, Muggsy! Nitko neće Rica ostaviti na cjedilu! Ah, sveca mu, pogodili su me!'" S-J se uhvati za prsa, zavrti na peti i prevali kao mrtav na travnjak gospođe Conlan. 22

Ta gospođa, stara gundrava vještica od otprilike sedamdeset i pet godina, drekne: "Dečko! Tiiii, dečko! Miči se s toga! Zdrepat ćeš mi cvijeće!" Cvjetne lijehe nije bilo u krugu od tri metra od mjesta gdje je SullyJohn pao, ali on istog trenutka skoči na noge. "Oprostite, gospođo Conlan." Ona odmahne rukom na njega, bez riječi odbacivši njegovu ispriku, i zapilji se za djecom kad su nastavila svojim putem. "Valjda ne misliš to stvarno, je li?" Bobby upita Carol. "To o Tedu?" "Ne", reče ona, "ne mislim. Ali... jesi li ga ikad promatrao kad motri ulicu?" "Aha. Kao da nekog traži, zar ne?" "Ili promatra hoće li se pojaviti", odgovori Carol. Sully-John nastavi natezati svoj jo-jo. Uskoro je crvena gumena loptica ponovno skakutala naprijed-natrag tako brzo da se vidjela samo crvena mrlja. Sully načini stanku tek kad su stigli do kina Asher Empirea, gdje su se prikazivala dva filma Brigitte Bardot ("Samo za odrasle, obavezna vozačka dozvola ili rodni list, nema iznimaka.") Jedan je film bio nov, a drugi vječita rezerva: I Bog stvori ženu, koji se vraćao u Empire poput nezaliječenog kašlja. Na plakatima je Brigitte bila odjevena samo u ručnik i osmijeh. "Moja mama kaže da je ona pravo smeće", reče Carol. "Ako je ona smeće, volio bih biti smetlar", reče S-J i zamigolji obrvama kao Groucho. "Misliš li ti da je ona smeće?" Bobby upita Carol. "Nisam ni sigurna što to uopće znači." Dok su izlazili ispod natkritog prilaza kina (iz svoje staklene blagajničke kućice pokraj vrata gospođa Godlow - klincima iz kvarta poznata kao gospođa Godzilla - sumnjičavo ih je motrila), Carol preko ramena pogleda u Brigitte Bardot u njezinu ručniku. Bilo je teško pročitati njezin izraz lica. Znatiželja? Bobby nije mogao odrediti. "Ali je zgodna, zar ne?" "Aha, vjerojatno." "A moraš imati i hrabrosti dopustiti ljudima da te gledaju samo s ručnikom na sebi. Barem ja tako mislim." 23

Sully-Johna više nije zanimala la femme Brigitte sad kad je ostala iza njih. "Bobby, odakle je Ted došao?" "Ne znam. Nikad o tome ne govori." Sully-John kimne glavom kao da je očekivao upravo takav odgovor i ubaci svoj jo-jo u brzinu. Gore-dolje, okolo-naokolo, vap-vap-vap. U svibnju se Bobbyjeve misli okrenu prema ljetnom raspustu. Na svijetu zaista nema ničeg ljepšeg od onoga što je Sully nazivao "turbo raspust". Provodit će sate u zezanciji s prijateljima, u Broadovoj i u Sterling Houseu na drugoj strani parka - ljeti se ima štošta raditi u Sterling Houseu, uključujući bejzbol i tjedne izlete na plažu Patagonia u West Havenu - a imat će i prilično vremena za sebe. Naravno, i vremena za čitanje, ali ono na što bi najviše želio potrošiti dio tog vremena bio je neki honorarni posao. U staklenci s oznakom BICIKLISTIČKI FOND ima nešto više od sedam zelembaća. I sedam zelembaća je neki početak... ali ne i izvrstan početak. Tim tempom Nixon će biti predsjednik dvije godine prije no što se on bude u školu vozio biciklom. Jednog od tih pretprazničnih dana, Ted mu da neku džepnu knjigu. "Sjećaš se kad sam ti rekao da neke knjige imaju i dobar zaplet i dobar stil?" upita on. "Ovo je jedna od tih. Zakasnjeli rođendanski poklon od tvog novog prijatelja. Barem se nadam da sam ti prijatelj." "I jeste. Hvala lijepa!" Unatoč oduševljenju u glasu, Bobby prihvati knjigu pomalo sumnjičavo. Bio je naviknut da džepne knjige imaju kričave, nasrtljive korice sa seksi, vabećim rečenicama ("Pala je na dno.. .pa se spustila još niže!"), no ova knjiga nije imala ništa od toga. Korice su bile uglavnom bijele. U jednom se kutu nalazio crtež - jedva naznačen - grupe dječaka koji stoje u krugu. Knjiga se zvala Gospodar muha. Iznad naslova nije bilo vabeće rečenice, čak ni diskretne: "Priča koju nećete zaboraviti". Sve u svemu, djelovala je odbojno i nepristupačno, znak da će priča koja leži ispod korica biti teška. Bobby nije imao ništa protiv teških knjiga ukoliko su dio lektire. No njegovo mišljenje o čitanju zbog užitka bilo je da takve priče trebaju biti lagane - da bi pisac trebao učiniti sve osim da ti pomiče oči slijeva nadesno. Ako nije tako, koliko užitka onda ima u tome? 24

On načini pokret da će okrenuti knjigu. Ted blago položi ruku na njegovu i spriječi ga u tom naumu. "Nemoj", reče on. "Meni za ljubav, nemoj." Bobby ga pogleda, ne shvaćajući. "Priđi knjizi kao nekoj neistraženoj zemlji. Dođi bez zemljovida. Istraži je i nacrtaj vlastitu kartu." "Ali što ako mi se ne svidi?" Ted slegne ramenima. "Onda je nemoj pročitati do kraja. Knjiga je kao pumpa. Ništa ti ne da je ako ti najprije ne daš njoj. Usisaš u nju vodu, pritišćeš capicu klipa vlastitom snagom. Činiš to jer očekuješ zauzvrat dobiti više no što daješ... na kraju. Slažeš se s tim?" Bobby kimne glavom. "Koliko bi puta pritisnuo capicu pumpe ako ništa ne bi izašlo?" "Vjerojatno ne puno puta." "Ova knjiga ima dvjesto stranica, više-manje. Pročitaj prvo deset posto - to iznosi dvadeset stranica, već znam da ti brojke ne idu tako dobro kao slova - i ne bude li ti se dotad svidjela, ne bude li davala više no što se u nju ulaže, ostavi je." "Kad bi barem to dopuštali u školi", reče Bobby. Mislio je na pjesmu Ralpha Walda Emersona koju su trebali naučiti napamet. Počinjala je stihom: "Kod grubog mosta koji se izvija ponad bujice." S-J je Emersona prozvao Ralph Waldo Emersmotani. "Škola je nešto drugo." Sjedili su za Tedovim kuhinjskim stolom s kojeg se pružao pogled na stražnje dvorište, gdje je sve bilo u cvatu. U Colonyjevoj, ulici paralelnoj s Broadovom, Bowser, pas gospođe O'Hare unedogled je lajao rup-rup-rup u blagi proljetni zrak. Ted je pušio Chesterfieldicu. "A kad već govorimo o školi, nemoj tu knjigu tamo nositi. U njoj ima stvari koje tvoja nastavnica možda ne bi htjela da pročitaš. Moglo bi doći do darmara." "Do čega?" "Strke. A budeš li imao problema u školi, imat ćeš ih i kod kuće - uvjeren sam da ti ja to ne moram reći. A tvoja majka..." Ruka koja nije držala cigaretu načini diskretan pokret piljenja koji Bobby odmah shvati. Tvoja mi majka ne vjeruje. Bobby se sjeti kako je Carol rekla da Ted možda od nečeg bježi, a sjeti se i kako je njegova majka rekla da Carol malo toga promakne. 25

"Što ima u njoj a što bi me moglo uvaliti u nevolje?" On pogleda Gospodara muha s novim zanimanjem. "Ništa zbog čega bi ljudima pjena izbila na usta", suho će Ted. Zgnječi cigaretu u limenoj pepeljari, ode do svog malog hladnjaka i izvadi dvije boce biljnog piva. U hladnjaku nije bilo ni piva ni vina, samo biljno pivo i staklenka sladoleda. "Mislim da je najgori dio razgovor o tome da bi trebali divljoj svinji nabiti koplje u stražnjicu. No određeni tip odraslih ljudi vidi samo drveće a nikad šumu. Bobby, pročitaj prvih dvadeset stranica. Postat ćeš bolja osoba. To ti mogu obećati." Ted spusti bočice napitka na stol i skine čepove svojim kljunastim vadičepom. Potom podigne svoju bocu i kucne njome o Bobbyjevu. "Tvojim novim prijateljima na otoku." "Kojem otoku?" Ted Brautigan se nasmiješi i izbaci posljednju cigaretu iz zgužvane kutije. "Doznat ćeš", reče on. I Bobby doista dozna, a nije mu trebalo dvadeset stranica da shvati da je Gospodar muha vraški dobra knjiga, možda najbolja koju je ikad pročitao. Nakon deset pročitanih stranica već mu je pažnja bila prikovana; nakon dvadeset stranica bio je izgubljen za ovaj svijet. Živio je na otoku s Ralphom,Jackom, Pajcekom i s malcima; zadrhtao je kad se ispostavilo da je Zvijer zapravo raspadnuti pilot uhvaćen u svoj padobran; pratio najprije osupnuto a onda užasnuto kako se skupina bezazlenih školaraca pretvara u divljake i naposljetku kreće u lov na jedinog svog pripadnika koji je uspio napola zadržati ljudskost. On pročita knjigu do kraja jedne subote tjedan dana prije završetka škole. Kad je stiglo podne a Bobby još bio u svojoj sobi - nitko od prijatelja nije se došao igrati, nije bilo gledanja subotnjih prijepodnevnih crtica, čak ni Merrie Melodies od deset do jedanaest - njegova majka zaviri u sobu i reče mu da se skine s kreveta, izvadi nos iz te knjige i ode u park ili bilo što. "Gdje je Sully?" upita ona. "Na Dalhouseovu trgu. Školski orkestar ima koncert." Bobby ošamućenim, smućenim očima pogleda u svoju majku na vratima i uobičajene predmete oko nje. Svijet u kojem se događala priča iz knjige postao mu je tako živopisan da mu se stvarni sad činio lažan i bezbojan. 26

"A tvoja cura? Povedi nju u park." "Mama, Carol mi nije cura." "Što god da jest. Zaboga, Bobby, pa nisam rekla da vas dvoje namjeravate pobjeći." "Ona i još neke cure prespavale su kod Angie. Carol kaže da tad uopće ne spavaju i da curičnjak praktično potraje cijelu noć. Kladim se da je još u krevetu, ili doručkuje umjesto ručka." "Onda idi sam u park. Činiš me nervoznom. Kad u subotu ujutro ne radi televizor, stalno mislim da si mrtav." Ona uđe u njegovu sobu i pobere mu knjigu iz ruku. Bobby je s nekom vrstom otupjele fasciniranosti gledao kako ona prelistava stranice i nasumce čita pojedine ulomke. A što ako spazi dio u kojem dječaci razgovaraju o tome da će divljoj svinji u guzicu zabiti koplja (samo što su oni bili Englezi pa su rekli "tur" što je Bobbyju zazvučalo još prostačkije)? Što bi ona rekla na to? Nije znao. Cijeli je život proživio s njom, uglavnom samo njih dvoje, a on još nije mogao predvidjeti kako će ona reagirati u nekoj situaciji. "Je li to knjiga koju ti je dao Brattigan?" "Aha." "Kao rođendanski poklon?" "Aha." "O čemu se radi?" "Dječaci brodolomci na otoku. Brod im je potonuo. Mislim da se događa poslije III. svjetskog rata ili nečeg takvog. Tip koji ju je napisao nikad ne kaže određeno." "Znači, znanstvena fantastika." "Aha", reče Bobby. Osjeti lagano likovanje. On je smatrao da Gospodar muha nema ama baš nikakve veze s Prstenom oko Sunca, ali je njegova mama mrzila znanstvenu fantastiku, i ako bi išta moglo zaustaviti njezino potencijalno opasno listanje, onda je to to. Ona mu vrati knjigu i ode do njegova prozora. "Bobby?" Nije se okrenula i pogledala u njega, barem ne odmah. Imala je na sebi staru košulju i svoje subotnje hlače. Jaka podnevna svjetlost prosijavala joj je kroz košulju; vidio joj je slabine i prvi put je primijeti kako je suhonjava, kao da zaboravlja jesti ili nešto takvo. "Što je, mama?" "Je li ti gospodin Brattigan davao još kakvih poklona?" 27

"Mama, zove se Brautigan." Ona se namršti svom odrazu u prozoru... odnosno, vjerojatno se mrštila njegovu odrazu u staklu. "Nemoj me ispravljati, Bobuljica. Je li?" Bobby se zamisli. Nekoliko bočica bezalkoholnog napitka, poneki sendvič od tunjevine ili kroasan iz pekarnice u kojoj je radila Sullyjeva mama, ali nikakvih darova. Samo ta knjiga, jedan od najboljih poklona koji je ikad dobio. "Ali ne, pa zašto bi?" "Ne znam. Ali ne znam ni zašto bi ti čovjek kojeg si tek upoznao uopće nešto poklonio za rođendan." Ona uzdahne, prekriži ruke ispod svojih malih oštrih dojki i nastavi gledati kroz Bobbyjev prozor. "Rekao mi je da je bio državni službenik u Hartfordu, ali da je sad u mirovini. Je li to i tebi rekao?" "Nešto slično." Zapravo, Ted nikad ništa nije Bobbyju rekao o svom radnom životu, a Bobbyju nikad nije palo na um da pita. "Koja državna služba? Koje ministarstvo? Zdravstva i socijalne skrbi? Transporta? Državne revizije?" Bobby odmahne glavom. Što je to uopće revizija? "Kladim se da je školstvo", reče ona zamišljeno. "Govori kao bivši nastavnik. Nije li tako?" "Aha, onako." "Ima li hobi?" "Ne znam." Čitanje, naravno; dvije od one tri papirnate vrećice koje su tako zasmetale njegovu majku bile su pune džepnih knjiga, većina kojih je djelovalaja poteško. Njoj iz nekog razloga lakne zbog toga što Bobby nije ništa znao o tome kako novi stanar provodi slobodno vrijeme. Slegne ramenima, a kad je ponovno progovorila činilo se da više govori sebi nego Bobbyju. "Ta to je samo knjiga. I k tome džepna." "Rekao je da će možda imati posla za mene, ali zasad nije još ništa ponudio." Ona se strelovito okrene. "Svaki posao koji ti ponudi, svaki poslić koji te zamoli da mu obaviš, najprije ćeš porazgovarati sa mnom. Jesi li me čuo?" "Naravno, čuo sam te." Njezina ga goropadnost iznenadi i pomalo zabrine. 28

"Obećaj." "Obećavam." "Zakuni se, Bobby." On poslušno načini znak križa na srcu i reče: "Obećavam majci u ime Boga." To bi najčešće bio kraj razgovora, ali ovaj put nije izgledala zadovoljno. "Je li ikad... da li ikad..." I tu zašuti. Djelovala je neuobičajeno zbunjeno. Djeca kadšto tako izgledaju kad ih gospođa Bramwell prozove na ploču da podcrtaju imenice i glagole u rečenici, a oni to ne znaju. "Je li on ikad što, mama?" "Nije važno!" obrecne se ona. "Izlazi iz ove sobe, Bobby, idi u park ili u Sterling House, umorila sam se gledati te." Zašto si onda došla u moju sobu? pomisli on (ali naravno ne reče). Ja nisam dodijavao tebi, mama. Ja nisam dodijavao tebi. Bobby zatakne Gospodara muha u stražnji džep i krene prema vratima. Okrene se kad je stigao do njih. Ona je još stajala kod prozora, ali je ponovno gledala u njega. Još nikad u takvim trenucima nije ga iznenadio izraz ljubavi na njezinu licu; u najboljem slučaju mogao je ugledati nekakvo razmišljanje, katkad (ali ne i uvijek) toplinu. "Hej, mama?" Namjeravao ju je zamoliti pedeset centi - pola zelembaća. S time bi mogao kupiti sok i dvije hrenovke u pecivu u zdravljaku Colony Diner. Obožavao je njihove hrenovke koje su posluživali u prepečenom pecivu s čipsom i ploškicama kiselih krastavaca kao prilogom. Njezina usta ponovno izvedu onaj trik sa stiskanjem, i on je znao da danas nije njegov dan za hrenovke. "Ne traži Bobby, ni u ludilu." Ni u ludilu - jedna od njezinih najdražih poštapalica. "Ovaj tjedan moram poplaćati tonu računa, pa si izbij te dolarske simbole iz očiju." Ali ona nije imala tonu računa, u tome je bila stvar. Ne ovaj tjedan. Bobby je prošle srijede vidio račun za struju i ček za stanarinu u omotnici naslovljenoj Gospodin Monteleone. A nije mogla ni tvrditi da će mu uskoro trebati odjeća jer sad nije bio početak školske godine nego svršetak. Jedina lova koju je u posljednje vrijeme tražio bilo je pet dolara za Sterling House - kvartalna članarina-a čak je i na tome 29

škrtarila, iako je znala da to pokriva plivanje, igranje bejzbola u juniorskim momčadima Vukovi i Lavovi, plus osiguranje. Da nije posrijedi njegova mama već netko drugi, to bi smatrao cicijašenjem. No ništa joj od toga nije mogao reći: razgovor o novcu s njom bi se gotovo uvijek pretvorio u prepirku, a osporiti bilo koji aspekt njezina odnosa prema novcu, makar u sitnicama, u nje bi čas posla izazvalo histerični napad. A kad bi je spopalo, to je bilo zastrašujuće. Bobby se nasmiješi. "U redu je, mama." Ona mu uzvrati smiješak a onda kimne glavom prema staklenci s naljepnicom BICIKLISTIČKI FOND. "Zašto ne posudiš malo odande, ha? Počasti se. Ja nikome neću reći, a ti uvijek možeš poslije vratiti." On zadrži smiješak na licu, ali teškom mukom. Kako je to ona rekla laka srca, i ne pomislivši kako bi ona pobješnjela kad bi Bobby njoj predložio da malo posudi iz škrabice za struju, ili za telefon ili s hrpice koju je odvajala za kupnju svoje "poslovne odjeće", da si on u Colonyju kupi dvije hrenovke u pecivu a možda i pitu s preljevom od sladoleda. Kad bi on njoj tako nonšalantno rekao da nikome neće reći a da ona uvijek može kasnije vratiti što je uzela. Možeš si misliti, dobio bi za uho. Kad je stigao u park Commonwealth, Bobbyjeva je ogorčenost splasnula, a riječ cicija ishlapjela mu iz glave. Bio je lijep dan, a on trebao do kraja pročitati izvrsnu knjigu: kako biti ogorčen i šiziti kad te čeka nešto takvo? On nađe klupu na osami i ponovno otvori Gospodara muha. Mora je danas pročitati do kraja, mora doznati što se dogodilo. Na posljednjih četrdeset stranica utroši sat vremena, i kroz to je vrijeme bio slijep i gluh za sve oko sebe. Kad je najzad zatvorio knjigu, opazi da mu je krilo puno bijelih cvjetova. I kosa mu je bila puna njih - sjedio je nesvjestan vihora jabučnog cvata. On otare cvjetove i pogleda prema igralištu. Djeca su se klackala, njihala i udarala lopticu privezanu za stup. Smijala su se, ganjala, valjala po travi. Bi li takva djeca ikad mogla završiti kao golišavi poklonici sagnjile svinjske glave? Lako se moglo podleći iskušenju i odbaciti takve ideje kao maštarije odrasle osobe koja ne voli djecu (Bobby je znao da je takvih mnogo), ali onda Bobby pogleda u pješčanik i ugleda dječarca kako sjedi u njemu i gorko plače kao da će 30

mu srce prepući, dok neki krupniji dječak sjedi pokraj njega i bez imalo grižnje savjesti igra se s kamionom-igračkom koju je prijatelju oteo iz ruku. A završetak knjige - hepiend ili ne? Premda bi prije mjesec dana rekao da je to besmislica, Bobby nije mogao pouzdano reći. Nikad u životu nije pročitao knjigu za koju nije znao ima li dobar ili loš, sretan ili nesretan kraj. No Ted će znati. Pitat će Teda. Bobby je još sjedio na klupi petnaest minuta kasnije kad je Sully doskakutao u park i ugledao ga. "Hej ti, gade stari!" vikne Sully. "Svratio sam do tebe i tvoja je mama rekla da si ovdje ili možda u Sterling Houseu. Jesi konačno pročitao tu knjigu?" "Aha." "I je li bila dobra?" "Aha." S-J zavrti glavom. "Nikad nisam naišao na knjigu koja bi mi se stvarno svidjela, ali ću ti vjerovati na riječ." "Kako je prošao koncert?" Sully slegne ramenima. "Puhali smo dok svi nisu otišli, pa pretpostavljam da je bio dobar, barem za nas. A pogodi tko je osvojio tjedan dana u kampu Winiwinaia?" Dječji kamp Winnie bio je miješani kamp YMCA-e na jezeru George, u šumama sjeverno od Storrsa. Svake bi godine HAC - Hanvich Activities Committee - upriličio nagradno izvlačenje, a nagrada bi bila tjedan dana boravka u tom kampu. Bobby osjeti žalac ljubomore. "Ma nemoj me zezati." Sully-John se veselo nasmiješi. "Da, čovječe! Sedamdeset imena u šeširu, najmanje sedamdeset, a ime koje je onaj ćelavi stari gad g. Coughlin izvukao iz šešira bilo je ime Johna L. Sullivana mlađeg, iz Broad Street 93. Mama samo što se nije načinila u gaće." "Kad ideš?" "Dva tjedna nakon završetka nastave. Mama će pokušati u isto vrijeme dobiti dopust u pekarnici kako bi mogla otići baki i djedu u Wisconsin. Ići će turbo vučjakom." Turbo raspust bili su ljetni praznici; turbo šou bio je Ed Sullivan u subotu navečer; turbo vučjak bio je, naravno, autobus prijevoznika Greyhounda. Lokalni autobusni kolodvor bio je smješten malo niže kina Asher Empire i zdravljaka Colony Diner. 31

"Zar ne bi rado s njom u Wisconsin?" upita Bobby, osjetivši perverznu želju da prijatelju barem malo pokvari zadovoljstvo zbog njegove dobre sreće. "Možda mi se malčice ide, ali bih radije u kamp gađati iz luka i strijele." On prebaci ruku oko Bobbyjevih ramena. "Kad bi barem ti mogao ići sa mnom, knjiški gade." Na te njegove riječi, Bobby osjeti zavist. Ponovno spusti pogled na Gospodara muha i shvati da će je uskoro još jednom pročitati. Možda već u kolovozu, bude li mu dosadno (do kolovoza bi mu najčešće postalo dosadno, premda je u svibnju to bilo teško povjerovati). A onda pogleda u Sully-Johna, nasmiješi se, i obgrli ga oko ramena. "Baš si sretan patak", reče on. "Možeš me zvati Paško", složi se Sully-John. Sjedili su tako na klupi neko vrijeme, zagrljeni, pod tim povremenim škropcima cvjetova jabuke, i gledali malu djecu kako se igraju. A onda Sully reče da ide na subotnju matineju u Empire i da mora krenuti ukoliko ne želi propustiti najave novih filmova. "Zašto ne pođeš i ti, Bobborino? Prikazuju Crnog škorpiona. Čudovišta kao u priči." "Ne mogu, švorc sam", reče Bobby. To je bila istina (ako se izuzme onih sedam dolara u staklenci Biciklističkog fonda), a danas mu se ionako ne ide u kino, iako je od jednog klinca u školi čuo da je Crni škorpion stvarno super, da škorpioni svojim otrovnim bodljama proburaze ljude skroz-naskroz kad ih ubiju, a povrh toga i sravne sa zemljom Mexico City. Bobby se želio vratiti kući i porazgovarati s Tedom o Gospodaru muha. "Švorc", tužno će Sully. "Koje li tuge, čovječe. Kupio bih kartu i tebi, ali imam samo trideset pet centi." "Nema veze. Hej, gdje ti je jo-jo?" Sully se snuždi još i više. "Puknula je gumica. Otišao u jo-joovski raj, vjerojatno." Bobby se zacereka. Jo-joovski raj, prilično smiješno. "Kupit ćeš novi?" "Sumnjam. Želim si mađioničarski pribor iz Woolworth'sa. Na kutiji piše da sadrži šezdeset raznih trikova. Bobby, znaš li ti da bih rado bio 32

mađioničar kad odrastem? Putovati po svijetu s varijeteom ili cirkusom, nositi crno odijelo i cilindar iz kojeg bih izvlačio zečeve i slično sranje." "Zečevi bi tise vjerojatno posrali u šešir", reče Bobby. Sully se nasmiješi. "Ali bih bio skulirani gad! Kako bih to volio! U bilo čemu!" On ustane. "Siguran si da ne želiš poći sa mnom? Vjerojatno bi uspio šmugnuti pokraj Godzille." Na stotine klinaca došlo bi na subotnju matineju u Empire, koja se najčešće sastojala od nekog cjelovečernjeg filma s čudovištem, osam ili devet crtića, najava novih filmova, te filmskog žurnala. Gospođa Godlow poludjela bi pokušavajući ih natjerati da stanu u red i zašute, ne shvaćajući da se u subotnje popodne ni više-manje pristojnu djecu ne može natjerati da se ponašaju kao da su u školi. Usto je bila opsjednuta uvjerenjem da bulumente djece starije od dvanaest godina pokušavaju ući u kino koristeći popust za djecu mlađu od dvanaest godina; da je bilo po njezinu, gospođa G. tražila bi rodni list i za subotnje matineje a ne samo za kinopredstave kad se prikazuju dva filma Brigitte Bardot. No budući da nije imala potrebnih ovlasti, zadovoljila se time da zareži "KOJSGODIŠ?" na svakog klinca višeg od metar šezdeset pet. Zbog tog se meteža kadšto moglo sasvim lako zbrisati pokraj nje, a subotom popodne nije bilo ni kartodrapca. Ali Bobbyju danas nije bilo do divovskih škorpiona; proveo je čitav prošli tjedan s realističnijim čudovištima, od kojih su mnoga vjerojatno izgledala baš kao on. "Mislim da ću još malo ostati tu", reče Bobby. "U redu." Sully-John iščeprka nekoliko cvjetova jabuke iz svoje crne kose, pa ozbiljno pogleda u Bobbyja. "Turbo Bob, reci mi da sam skulirani gad." "Sully, ti si jedan skulirani gad." "Jupi!" Sully-John skoči u nebo, šakom probode zrak i nasmije se. "I jesam! Danas skulirani gad a sutra superskulirani mađioničarski gad l'Paf!" Bobby od smijeha nemoćno klone na naslon klupe, raširenih nogu, vrhova tenisica okrenutih prema unutra. S-J je bio tako smiješan kad bi ga krenulo. 33

Sully načini korak, ali se tad ponovno okrene. "Znaš što? Na ulazu u park vidio sam dvojicu čudnih tipova." "Što je bilo čudno na njima?" Sully-John odmahne glavom, zbunjena izraza lica. "Ne znam", reče on. "Ne znam zapravo."A onda krene pjevajući "At the Hop". Bila mu je to jedna od najdražih. I Bobbyju se sviđala. Danny i Juniorsi su sjajni. Bobby otvori knjigu koju mu je Ted poklonio (sad je izgledala svojski prelistana) i ponovno pročita nekoliko posljednjih stranica, onaj dio u kojem se najzad pojave odrasli. Ponovno se zamisli nad time - sretan ili tužan završetak? - i Sully-John mu ispari iz glave. Da je S-J kojim slučajem spomenuo da su oni čudaci koje je vidio imali na sebi žute kapute, neke bi stvari poslije bile sasvim drukčije. "William Golding napisao je zanimljivu stvar o toj knjizi, nešto što mislim da se nadovezuje na tvoju nedoumicu u vezi s krajem... hoćeš još jedan sok, Bobby?" Bobby odmahne glavom i reče ne hvala. Nije baš toliko volio biljno pivo i uglavnom ga je pio iz pristojnosti kad bi bio s Tedom. Ponovno su sjedili za Tedovim kuhinjskim stolom, pas gospođe O'Hare još je lajao (koliko se Bobbyju činilo, Bowser nikad nije prestajao lajati), i Ted je još pušio Chesterfieldice. Kad se vratio iz parka, Bobby se navirio da vidi u kakvom mu je stanju majka, vidio da drijema na krevetu, pa požurio na drugi kat upitati Teda o završetku Gospodara muha. Ted ode preko sobe do hladnjaka... a onda stane. Ostane stajati tako s rukom na vratima hladnjaka, zureći u prazno. Bobby će poslije shvatiti da je to bila prva jasna naznaka da Ted nije sasvim čist; da s njim zapravo nešto nije u redu i da je svakim trenutkom sve manje u redu. "Najprije ih se osjeti u očnim jabučicama", reče Ted u razgovornom tonu. Govorio je razgovijetno; Bobby je čuo svaku riječ. "Što se osjeti?" "Najprije ih se osjeti u očnim jabučicama." Još zagledan u prazno i ruke omotane oko ručke hladnjaka. Bobby osjeti strah. Nešto kao da je bilo u zraku, nešto gotovo poput peluda - i od toga ga zaškakljaju dlačice u nosu, zasvrbe nadlanice. 34

A onda Ted otvori vrata hladnjaka i gurne glavu u nj. "Siguran si da nećeš?" upita on. "Dobro je i hladno." "Ne, zaista." Ted se vrati za stol i Bobby shvati da je odlučio ili se ne obazirati na to što se upravo dogodilo ili se toga nije sjećao. A shvati i da je s Tedom sad sve u redu; to je Bobbyju bilo dovoljno. Odrasli su čudaci, i to je sve. Katkad se ne smiješ obazirati na njihove postupke. "Recite mi Što je rekao o kraju. Gospodin Golding." "Koliko me pamćenje služi, to je glasilo otprilike ovako: 'Dječake spasi posada bojnog broda, sreća za njih, ali tko da spasi posadu?'" Ted si natoči čašu biljnog piva, pričeka da se pjena slegne, pa dolije još malo. "Pomaže li ti to?" Bobby je to premetao po glavi onako kako bi postupio s nekom zagonetkom. Dovraga, pa to i jest bila zagonetka. "Ne", reče on naposljetku. "Još ne shvaćam. Njih ne treba spašavati - hoću reći posadu broda - jer oni nisu na tom otoku. Osim toga..." Sjeti se dječaka u pješčaniku, kako je jedan od njih ronio suze a drugi se spokojno igrao s ukradenom igračkom. "Ljudi na brodu su odrasli. Odrasle ne treba spašavati." "Ne?" "Ne." "Baš nikad?" Bobby odjednom pomisli na svoju majku i na to kakva je za novac. A onda se sjeti noći kad se probudio jer mu se učinilo da ju je čuo plakati. On ne odgovori. "Razmisli", reče Ted. Duboko uvuče dim cigarete, pa otpuhne perjanicu dima. "Dobre knjige služe i zato da se o njima razmišlja i nakon što ih se pročita." "U redu." "Gospodar muha nije nimalo nalik na Hardvjeve, zar ne?" Bobby na trenutak zamisli, vrlo zorno, kako Frank i Joe Hardy trče kroz džunglu s ručno izrađenim kopljima u ruci, skandiraju da će ubiti ženku vepra i nabiti joj koplja u guzicu. On prasne u smijeh, a kad mu se Ted u tome pridružio, znao je da je svršeno s Hardvjevcima, Tomom Swiftom, Rickom Brantom i Bombom, dječakom iz džungle. 35

Gospodar muha ih je dokrajčio. Bilo mu je jako drago da ima iskaznicu za odrasle. "Ne", reče on, "nimalo." "Dobre knjige ne odaju sve svoje tajne odjednom. Upamtit ćeš to?" "Da." "Izvrsno. A sad mi reci - bi li želio od mene zaraditi dolar tjedno?" Promjena teme bila je tako nagla da se Bobby na trenutak nije snašao. A onda se nasmiješi i reče: "Bokca mu, bih!" Brojke mu vrtoglavom brzinom prolete kroz glavu; Bobby je bio dovoljno dobar matematičar da uspije sračunati kako dolar tjedno znači najmanje petnaest dolara do rujna. Pribroji li se tome ono što već ima, plus pristojan urod reciklažnih boca i nekoliko pokošenih travnjaka u susjedstvu... ti bokca, mogao bi se voziti na Schwinnu prije Dana rada*. "Što biste htjeli da učinim?" *Državni praznik u SAD-u. Obilježava se prvog ponedjeljka u rujnu. "Moramo biti oprezni. Jako oprezni." Ted je razmišljao i šutio, i to tako dugo da se Bobby pobojao da će on ponovno početi govoriti o tome kako nešto osjeća u očnim jabučicama. Ali kad je Ted podigao pogled, u njemu nije bilo one čudne praznine. Pogled mu je bi oštar, premda malo sjetan. "Bobby, nikad ne bih tražio od nekog prijatelja, a naročito mladog prijatelja, da laže roditeljima, ali ću te u ovom slučaju zamoliti da mi se pridružiš u maloj smicalici. Znaš li što je to?" "Naravno." Bobby pomisli na Sullyja i njegovu novu ambiciju da putuje po svijetu s cirkusom, odijeva crno odijelo i izvlači zečeve iz cilindra. "To mađioničari rade da vas smute." "Ne zvuči baš ugodno kad se postavi na taj način, zar ne?" Bobby odmahne glavom. Zaista, kad oduzmeš šljokice i reflektore, ne zvuči naročito. Ted otpije malo biljnog piva i obriše pjenu s gornje usne. "Tvoja majka, Bobby. Nije da me mrzi, mislim da ne bi bilo pošteno reći takvo što... ali mislim da sam joj skoro nesimpatičan. Slažeš li se?" "Vjerojatno. Kad sam joj rekao da ćete možda imati posla za mene, reagirala je jako čudno. Rekla je da joj moram reći sve što budete zatražili da učinim prije no što mi odobri." Ted Brautigan kimne glavom. 36

"A mislim da je to zbog toga što ste neke svoje stvari donijeli u papirnatim vrećicama kad ste se doselili. Znam da to zvuči ćaknuto, ali je to jedino čega se mogu sjetiti." Mislio je da će se Ted nasmijati, ali on samo ponovno kimne glavom. "Možda je to samo zbog toga. U svakom slučaju, Bobby, ne bih želio da učiniš nešto protivno majčinim željama." To je zvučalo dobro, ali Bobby Garfield nije u to sasvim povjerovao. Da je to bila istina, ne bi bilo potrebe za smicalicama. "Reci majci da mi se oči jako brzo umore. Što je i istina." Kao da želi to dokazati, Ted podigne desnu ruku na oči i promasira ih u kutovima palcem i kažiprstom. "Reci joj da te želim angažirati da mi svaki dan malo čitaš iz novina i da ću ti za to platiti dolar tjedno - ono što tvoj prijatelj Sully naziva zelembaćem." Bobby kimne glavom... ali dolar tjedno za to da čita o tome kako Kennedy stoji na stranačkim izborima i hoće li Floyd Peterson pobijediti u lipnju? I možda onako usput malo Blondie i Dicka Tracyja? Njegova mama i gospodin Biderman iz trgovine nekretninama Home Town Real Estate mogli bi to povjerovati, ali Bobby nije. Ted je još trljao oči. Ruka mu je lebdjela iznad njegova uskog nosa poput pauka. "Što još?" upita Bobby. Glas mu zazvuči neobično bezizražajno, poput mamina glasa kad je on obećao da će pospremiti svoju sobu, a ona se navečer vratila kući i zatekla sobu još nepospremljenu. "U čemu se stvarno sastoji moj posao?" "Želim da držiš oči otvorene, to je sve", reče Ted. "I da držim na oku što?" "Prizemnike u žutim kaputima." Tedovi su prsti još obrađivali kutove njegovih očiju. Kad bi barem on to prestao činiti, pomisli Bobby; bilo je nečeg jezivog u tome. Osjeća li nešto u njima, da li ih zato rulji i gnječi? Nešto što mu ometa pozornost, stoji na putu njegovu inače zdravom i sređenom razmišljanju? "Prizemnice?" On je znao da postoje kuće prizemnice. Prizemnice u žutim kaputima nije imalo nikakvog smisla, ali se ničeg boljeg nije mogao sjetiti. 37

Ted se nasmije vedrim, iskrenim smijehom zbog kojeg Bobby postane svjestan koliko mu je dotad bilo nelagodno. "Prizemnici", reče Ted." 'Prizemni' rabim u dickensovskom značenju, ljudi koji djeluju prilično glupo... a istodobno i prilično opasno. Od onih koji, recimo, u nekoj uličici igraju craps * i pritom si dodaju bocu žestice u papirnatoj vrećici. Od onih koji stoje naslonjeni na telefonske stupove i fućkaju za prolaznicama na drugoj strani ulice a pritom brišu vratove rupčićima koji nikad nisu sasvim čisti. Muškarci koji misle da su šeširi sa zataknutim perom šik. Muškarci koji djeluju kao da znaju sve prave odgovore na sva glupa životna pitanja. Nisam baš sasvim jasan, zar ne? Shvaćaš li ti išta od ovoga, podsjeća li te na nešto?" * Vrsta igre s dvije kocke u kojoj pobjeđuje sedmica. I podsjeća. Na neki način bilo je to kao kad je čuo da se vrijeme opisuje kao starog ćelavog varalicu: osjećaj da su neka riječ i fraza na mjestu premda ne možeš baš reći zašto. Podsjetilo ga je na to kako gospodin Biderman izgleda neobrijano premda osjećaš kako mu se miris slatkastog losiona za poslije brijanja još suši na obrazima, ili na način na koji nekako znaš da gospodin Biderman kopa nos kad je sam u automobilu ili da u prolazu automatski provjerava pretince za povrat kovanice na javnim telefonskim govornicama. "Shvatio sam vas", reče on. "Dobro. Ni u milijun godina ne bi mi palo na pamet da od tebe tražim da razgovaraš ili kontaktiraš s takvim ljudima. Ali te molim da držiš oči otvorene, da jednom dnevno obiđeš naš kvart - Broad Street, Commonwealth Street, Colony Street, Asherovu aveniju, pa se vratiš ovdje na broj 149 - i da samo vidiš što vidiš." U Bobbyjevoj su glavi stvari počele sjedati na svoje mjesto. Na njegov rođendan - ujedno i Tedov prvi dan na broju 149 - Ted ga je upitao pozna li sve stanovnike ulice, bi li uočio (one koji su na proputovanju lica tebi nepoznata) nepoznate ljude, ukoliko se takvi pojave. Ni tri tjedna kasnije, Carol Gerber je izjavila da se katkad pita ne bježi li Ted od nečeg. "Koliko ih ima?" upita on. "Tri, pet, sad možda i više." Ted slegne ramenima. "Poznat ćeš ih po dugim žutim kaputima i maslinastoj puti... premda je ta tamna put samo maska." 38

"Što... hoćete reći kao Man-Tan* ili nešto slično?" * Man-Tan je (l) vrsta kreme za samotamnjenje, (2) tvrtka koja proizvodi solarije, te (3) gusta crna pasta kojom lica boje moderni minstreli, pjevači bijelci koji se pretvaraju da su crnci. "Moglo bi se reći. A ako budu u automobilima, prepoznat ćeš ih po njima." "Koje marke? Koji modeli?" Bobby se osjećao kao Darren McGavin u seriji Mike Hammer i upozori se da se ne zanese odveć. Nije ovo televizija. Svejedno je uzbudljivo. Ted je vrtio glavom. "Nemam pojma. Ali ćeš znati, jer će njihovi automobili biti kao i njihovi žuti kaputi i špičoke i masna parfimirana pomada kojom zalizuju kosu: upadni i prostački." "Prizemni", reče Bobby, ali ne i upitno. "Prizemni", ponovi Ted i žustro kimne glavom. Otpije biljnog piva, svrne pogled prema zvuku vječito lajavog Bowsera... i ostane tako stajati nekoliko trenutaka, poput igračke sa slomljenom oprugom ili motora koji je ostao bez benzina. "Oni me osjećaju", reče on. "A i ja osjećam njih. Bože, kakvog li svijeta." "Što oni hoće?" Ted se okrene prema njemu, osupnuto, kao da je smetnuo s uma da je Bobby tu... ili kao da je na trenutak zaboravio tko je Bobby. A onda se nasmiješi, pruži ruku i položi je na Bobbyjevu. Bila je krupna, topla i utješna: muška ruka. Od tog dodira nestane Bobbyjeva malodušnog skanjivanja. "Neku sitnicu koju ja slučajno imam", reče Ted. "Neka ostane na tome." "Nisu policajci, je li? Ili federalci? Ili-" "Želiš znati jesam li jedan s FBI-eva popisa deset najtraženijih ljudi ili komunistički agent kao u filmu Vodio sam trostruki život? Negativac?" "Znam da niste negativac", reče Bobby, ali je rumenilo koje mu se penjalo u obraze poručivalo suprotno. Ne zato što bi to što on misli puno mijenjalo na stvari. Negativci mogu biti simpatični, pa i voljeni; i Hitler je imao majku, rado je govorila njegova mama. "Ja nisam negativac. Nikad nisam opljačkao banku ni ukrao vojnu tajnu. Proveo sam previše vremena čitajući knjige i nisam platio svoj 39

"štos" globi - kad bi postojala knjižničarska policija, bojim se da bi mi bili za petama - ali nisam od negativaca kakve se viđa na televiziji." "Ali ljudi u žutim kaputima jesu." Ted kinine glavom. "Kvarni skroz-naskroz. I, kao što rekoh, opasni." "Jeste li ih vidjeli?" "Puno puta, ali ne ovdje. A izgledi su devedeset devet posto da ih ni ti nećeš vidjeti. Ja samo tražim da pripaziš na njih. Hoćeš li moći?" "Da." "Bobby? Nešto te muči?" "Ne." Ali ga je trenutak nešto kopkalo - ne to da se nečeg sjetio, nego časovit osjećaj da se nečeg želi sjetiti. "Siguran si?" "Aha." "U redu. A sad, evo pitanja: možeš li mirne savjesti - barem čiste savjesti - prešutjeti svojoj mami taj dio tvojih zaduženja?" "Da", reče Bobby istog trenutka, premda je shvaćao da će taj njegov postupak značiti veliku promjenu u njegovu životu... i biti riskantan. Svoje se mame prilično bojao, a taj je strah samo djelomice bio posljedica jakosti njezina gnjeva i trajanja njezina durenja. Uglavnom se taj strah napajao iz sumorne slutnje da je samo malo voljen te iz potrebe da zaštiti to malo ljubavi koju dobiva. Ali mu je Ted bio simpatičan... i sviđao mu se osjećaj Tedove ruke na njegovoj, tople grubosti njegova krupnog dlana, dodira njegovih prstiju, na zglobovima zadebljalih bezmalo u kvrge. A to ne bi ni bilo pravo laganje, nego prešućivanje. "Zaista si siguran?" Želiš li naučiti lagati, Bobuljica, pretpostavljam da je prešućivanje dobar početak, šapne nutarnji glas. Bobby se ogluši na nj. "Da", reče on, "zaista sam siguran. Ted... jesu li ti ljudi opasni samo za vas ili za sve?" Pritom je imao na umu svoju majku, ali i sebe. "Za mene su vrlo opasni. A za druge ljude - većinu drugih ljudi - vjerojatno nisu. Želiš li čuti nešto smiješno?" "Naravno." "Većina ljudi ih i ne vidi dok ne priđu jako, jako blizu. Kao da imaju sposobnost da ljudima zamagle mozak, kao Shadow u onom starom radijskom serijalu." 40

"Hoćete reći da su oni... ovaj..." Riječ nadnaravni kao da mu je teško silazila s jezika. "Ali ne, nikako." Ted rukom odmahne na njegovo pitanje prije no što ga je do kraja izrekao. Ležeći u postelji te večeri, budan kudikamo duže no inače, Bobbyju se učini da je Ted gotovo strepio od mogućnosti da se tu riječ izgovori naglas. "Puno je ljudi, sasvim običnih ljudi, koje ne vidimo. Konobarice koje se vraćaju kući pognute glave noseći svoje radne cipele u papirnatoj vrećici. Stari ljudi koji su izašli u poslijepodnevnu šetnju parkom. Tinejdžerice s viklerima u kosi iz čijih se tranzistora čuju hitovi s top liste Petera Trippa*. Ali ih djeca vide. Djeca ih sve vide. A ti si Bobby još dijete." * Slavni DJ s kraja pedesetih. Poznat i po maratonu, kad je osam dana i noći bez prestanka puštao ploče. Godine 1960. optužen je da je od glazbenih izdavača primao mito da njihove ploče pušta u svojim emisijama. "Meni se čini da su ti ljudi lako uočljivi." "Misliš zbog kaputa? I cipela? Kričavih automobila? No upravo zbog takvih stvari neki ljudi - zapravo mnogi - pogledaju na drugu stranu kako bi podigli malu barikadu između oka i mozga. U svakom slučaju, ne želim da se izlažeš rizicima. Ugledaš li ljude u žutim kaputima, ne stupaj s njima u kontakt. Nemoj razgovarati s njima makar se oni obratili tebi. Ne mogu se sjetiti razloga zbog kojeg bi se oni tebi obratili, mislim da te ne bi ni primijetili - baš kao što veći-na ljudi ne primjećuje njih - ali štošta o njima ne znam. A sad mi reci što sam rekao. Ponovi mi. Važno je." "Ne približavaj im se i ne obraćaj im se." "Makar se oni obratili tebi." Prilično nestrpljivo. "Tako je, makar se oni obratili meni. A što da onda učinim?" "Vrati se ovamo i reci mi da su tu i gdje si ih vidio. Normalno hodaj sve dok ne budeš siguran da si im izvan vidokruga, a onda potrči. Trči kao vjetar. Trči kao da ti je vrag za petama." "A što ćete vi učiniti?" upita Bobby ali je, naravno, znao odgovor. Možda nije pronicav kao Carol, ali nije ni potpuni tupan. "Vi ćete otići, zar ne?" 41

Ted Brautigan slegne ramenima i ispije ostatak svog biljnog piva ne pogledavši Bobbyju u oči. "Odlučit ću kad dođe vrijeme. Ako dođe. Budem li imao sreće, predosjećaj koji imam posljednjih nekoliko dana - to što osjećam te ljude - izgubit će se." "Je li se to već dogodilo?" "Jest. A da razgovaramo o ugodnijim stvarima?" Idućih pola sata razgovaralisu o bejzbolu, a potom o glazbi (Bobby se osupnuo kad je otkrio da se Tedu, osim što zna nazive pjesama Elvisa Preslevja, neke od njih i sviđaju), pa o Bobbyjevim nadama i strahovanjima u vezi sa sedmim razredom koji počinje u rujnu. Razgovor je bio ugodan, ali je Bobby osjećao kako u pozadini svake teme vrebaju prizemnici. Prizemnici su bili ovdje u Tedovoj sobi na drugom katu poput neobičnih, ne baš raspoznatljivih sjenki. Tek kad se Bobby spremao za odlazak, Ted ponovno načne tu temu. "Pripazi na neke stvari", reče on. "Znakove da su moji... moji stari prijatelji u blizini." "A koji su to?" "Dok hodaš po gradu, baci pogled na obavijesti o izgubljenim kućnim ljubimcima na zidovima, u izlozima, pribodene na telefonske stupove u stambenim četvrtima. 'Izgubljena siva prugasta domaća mačka crnih ušiju, bijelog prsišta i krivog repa. Nazvati IRoquois 7-7661.' 'Izgubljen mali mješanac brakirca, odaziva se na ime Trbde, voli djecu, naša žele da se ona vrati kući. Nazvati IRoquois 7-0984 ili donijeti u Peabodvjevu.' Takve stvari." "Što to govorite? Ti bokca, želite reći da oni ubijaju kućne ljubimce? Mislite li..." "Mislim da mnoge te životinje uopće ne postoje", reče Ted. Zazvučao je umorno i malodušno. "I kad pridodaju nekakvu njihovu nekvalitetnu malu fotografiju, svejedno mislim da su životinje većinom izmišljene. Mislim da su ti oglasi nekakav oblik komunikacije, premda ne znam zašto ljudi koji ih pišu jednostavno ne odu u Colony Diner i ne komuniciraju dok jedu pečenje i restani krumpir. Gdje ti majka kupuje namirnice?" "U Total Groceryju. Odmah do agencije za trgovinu nekretninama gospodina Bidermana." "A ideš li ti s njom?" 42

"Ponekad." Kad je bio manji sastao bi se tamo s njom svaki petak. Čitao bi TVvodič koji bi uzeo s police za časopise dok se ona ne bi pojavila. Obožavao je ta poslijepodneva petkom jer je bio početak vikenda, jer bi mu mama dopustila da gura kolica a on bi se uvijek pretvarao da je riječ o trkaćem automobilu, jer ju je volio. Ali nije o tome Tedu rekao ni riječi. Bila je to davna prošlost. Ta imao je tada samo osam godina. "Pogledaj oglasne ploče postavljene u svakom supermarketu kod blagajni", reče Ted. "Na njima ćeš vidjeti mnoge rukom pisane oglase u kojima piše nešto kao VLASNIK PRODAJEAUTOMOBIL. Pripazi na sve takve oglase koji su risaćim čavlićima pričvršćeni za ploču naopako. Ima li u gradu još koji supermarket?" "A&P kod željezničkog nadvožnjaka. Moja mama tamo ne zalazi. Kaže da joj se tamošnji mesar uvijek prostački ceri." "Možeš li i tamo provjeriti oglasnu ploču?" "Naravno." "Dobro, jako dobro. A sad... znaš onaj uzorak školice koji djeca stalno crtaju po pločnicima?" Bobby kimne glavom. "Potraži one pokraj kojih su iscrtane zvijezde ili mjeseci, ili oboje, najčešće kredom druge boje. Obrati pozornost na repove papirnatih zmajeva koji vise s telefonskih žica. Ne cijeli zmajevi, samo repovi. I..." Ted pošuti, namršten, zamišljen. Dok je vadio Chesterfieldicu iz kutije na stolu i pripaljivao je, Bobby pomisli sasvim razborito, sasvim jasno i bez trunke straha: Znaš, on je lud. Lud sto gradi. Da, naravno, kako u to uopće sumnjati? Samo se nadao da Ted zna biti oprezan koliko i lud. Jer čuje li njegova mama Teda da govori o takvim stvarima, više nikad neće dopustiti Bobbyju da mu priđe blizu. Zapravo, vjerojatno bi pozvala tipove s mrežama za lov na leptire.. . ili zamolila dobrog starog Dona Bidermana da to učini umjesto nje. "Bobby, znaš onaj sat na gradskom trgu?" "Aha, naravno." "Možda će početi otkucavati netočno vrijeme ili između punog sata. Također pripazi na novinska izvješća o manjim vandalskim ispadima u crkvama. Moji prijatelji ne vole crkve, premda nikad ne učine nešto 43

ekstremno: nisu skloni - oprosti mi na igri riječima - tako prizemnim igrama. Ima još znakova da su oni u blizini, ali nema potrebe da te opterećujem detaljima. Osobno smatram da su oglasi najpouzdaniji znak." '"Ako vidite Ginger, molim vas donesite je kući.'" "Upravo tak-" "Bobby?" Bio je to mamin glas, a nakon toga se začuje uspinjuće šušljanje njezinih subotnjih tenisica. "Bobby, jesi li gore?" 44

III. MAJČINSKA MOĆ. BOBBY RADI SVOJ POSAO. "DIRA LI TE?" POSLJEDNJI DAN ŠKOLE. Bobby i Ted izmijene pogled pun krivnje. Odmaknu se od stola i zavale se u stolicama, svaki na svojoj strani stola, kao da nisu samo razgovarali o glupostima već i radili nešto glupo. Primijetit će da nešto snujemo, pomisli Bobby zdvojno. Piše mi na licu. "Ne", reče mu Ted. "Nije tako. To je moć koju ima nad tobom, to da ti u to vjeruješ. To je majčinska moć." Bobby blene u njega, zabezeknut. Zar si mi pročitao misli? Zar si mi upravo pročitao misli? Njegova je mama sad skoro stigla do odmorišta na drugom katu i nije bilo vremena za odgovor i da je Ted želio odgovoriti. Ali nije ni imao izraz lica koji bi poručivao da bi on zaista odgovorio da je bilo vremena. Bobby istog trenutka počne sumnjati u to što je čuo. A tad je njegova majka stajala na otvorenim vratima, prelazila pogledom sa sina na Teda pa ponovno na svog sina, procjenjivački. "Znači, ipak si ovdje", reče ona. "Bože moj, Bobby, zar me nisi čuo kad sam te zvala?" "Mama, bila si gore prije no što sam uspio reći bu." Ona frkne. Usta joj se razvuku u blijed, besmislen smiješak - njezin mehanički društveni smiješak. Očima je vršljala od jednog do drugog, s jednog na drugog, u potrazi za nečim neprimjerenim, nečime što joj neće biti po volji, nečime što ne valja. "Nisam te čula kad si se vratio." "Spavala si na krevetu." "Kako ste danas, gospođo Garfield?" upita Ted. "Kao ptica." Amo-tamo klizio je njezin pogled. Bobby nije imao pojma što ona traži, ali je onaj izraz smetene krivnje jamačno već sišao s njegova lica, jer da ga je primijetila, on bi to već znao; znao bi da ona zna. "Hoćete li sok?" upita Ted. "Imam biljnog piva. Nije bogzna što, ali je hladno." "Ljubazno od vas", reče Liz. "Hvala." Ona uđe i sjedne pokraj Bobbyja za kuhinjski stol. Odsutno ga pomiluje po nozi, motreći Teda 45

koji je otvarao svoj mali hladnjak i vadio biljno pivo. "Ovdje gore sad još nije vruće gospodine Brattigan, ali vam jamčim da će za mjesec dana biti. Trebali biste si nabaviti ventilator." "Dobra ideja." Ted natoči biljno pivo u čistu čašu, pa stane ispred hladnjaka držeći je podignutu prema svjetlu, čekajući da se pjena slegne. Bobbyju je sličio znanstveniku u televizijskoj reklami, jednom od onih koji su opsjednuti proizvodom X i proizvodom Y i time kako Rolaidsi* sagore pedeset sedam puta više želučane kiseline od svoje težine, zapanjujuće ali istinito. * Rolaidsi su tablete protiv želučane kiseline. "Ne treba mi puna čaša, bit će dovoljno", reče ona pomalo nestrpljivo. Ted joj donese čašu i ona je podigne. "U zdravlje." Otpije gutljaj i iskrivi lice kao da je posrijedi raženi viski umjesto biljnog piva. A onda se zagleda u Teda preko ruba čaše dok je ovaj sjedao za stol, otresao pepeo s cigarete i zataknuo opušak cigarete natrag u kut usta. "Vas ste dvojica postali kao prst i nokat", reče ona. "Sjedite ovdje u kuhinji, pijete biljno pivo - baš zgodno, rekla bih! O čemu ste danas razgovarali?" "O knjizi koju mi je dao gospodin Brautigan", reče Bobby. Glas mu je zvučao smireno i prirodno, glas iza kojeg nema tajni. "Gospodaru muha. Nikako da se odlučim je li kraj sretan ili tužan, pa sam se obratio njemu." "O? I što je rekao?" "Da je i jedno i drugo. A onda mi je rekao da još razmislim." Liz se nasmije, ali snevesele. "Gospodine Brattigan, ja čitam krimiće, a razmišljanje čuvam za život. Ali ja naravno još nisam u mirovini." "Ne", reče Ted. "Vi ste očito u najboljim godinama." Ona mu dobaci pogled koji je poručivao laskanje vas neće nikamo dovesti. Bobby ga je dobro poznavao. "A i ponudio sam Bobbyju poslić", reče joj Ted. "On je pristao... s vašim dopuštenjem, dakako." Čelo joj se namršti na spomen posla, zagladi na spomen dopuštenja. Ispruži ruku i nakratko dodirne Bobbyjevu crvenu kosu, pokret tako neuobičajen da su se Bobbyjeve oči malo razrogačile. No pogleda nije skidala s Tedova lica. Ne samo što mu ne vjeruje, shvati Bobby, vjerojatno mu nikad neće vjerovati. "Na kakav ste posao mislili?" 46

"Hoće da-" "Mir", reče ona. Još je piljila preko ruba čaše, ne skidajući pogleda s Teda. "Želio bih da mi čita novine, vjerojatno popodne", reče Ted, a onda objasni kako njegove oči nisu više kao nekad i kako svakog dana ima sve više problema sa sitnijim slovima. Ali voli biti u tijeku - vremena su vrlo zanimljiva, ne misli li tako i gospođa Garfield? - a voli i pratiti kolumne, Stewarta Aslopa i Waltera Winchella i slične. Naravno, Winchellova je rubrika tračerska, ali zanimljiva trač-rubrika, ne misli li tako i gospođa Garfield? Bobby je slušao sve napetiji premda je po maminu licu i držanju - čak i po načinu na koji je pijuckala biljno pivo - vidio da vjeruje ono što joj Ted govori. Ovaj dio priče je u redu, ali što ako Tedu ponovno dođe žuta minuta? Dođe li mu žuta minuta pa počne blebetali o prizemnicima u žutim kaputima ili o repovima papirnatih zmajeva koji vise s telefonskih žica, pritom zagledan u prazno? Ali se ne dogodi ništa takvo. Ted na kraju reče da bi također rado znao kako ide Dodgersima, osobito Mauryju Willsu, premda su se preselili u L. A. Reče to s odrješitošću osobe koja je čvrsto naumila reći istinu premda je ta istina pomalo nezgodna. Bobbyju se to učini pametnim potezom. "Pa, to ne bi bilo loše", reče njegova majka (gotovo teška srca, pomisli Bobby). "Zapravo zvuči kao gospodski posao. Da je barem meni takav." "Kladim se da ste izvrsna radnica, gospođo Garfield." Ona mu ponovno dobaci svoj hladni pogled koji je poručivao laskanje vam neće pomoći kod mene. "Morat ćete mu dodatno platiti da vam rješava križaljke", reče ona ustajući, pa premda Bobby nije razumio tu primjedbu, zaprepastila ga je bešćutnost koju je naslutio u njoj, poput krhotine stakla utaknute u biskvit. Kao da se istodobno željela narugati Tedovu oslabljenom vidu i pameti; kao da ga je željela kazniti jer je bio ljubazan prema njezinu sinu. Bobby se još stidio jer ju je obmanuo i bojao da će ona to otkriti, ali mu je sad i bilo drago... gotovo pakosno drago. Zaslužila je. "Mom Bobbyju križaljke idu od ruke." Ted se nasmiješi. "Siguran sam u to." 47

"Siđimo, Bob. Vrijeme je da pustimo gospodina Brattigana da se odmori." "Ali-" "Mislim da bih zaista rado prilegao, Bobby. Malo me boli glava. Drago mi je da ti se svidio Gospodar muha. Možeš početi raditi sutra, ako želiš, sa zabavničkim prilogom nedjeljnih novina. Upozoravam te da će to biti vatreno krštenje." "U redu." Mama je stigla do malog odmorišta ispred Tedovih vrata. Bobby je bio iza nje. Ona se okrene i pogleda u Teda preko Bobbyjeve glave. "Zašto ne vani na trijemu?" upita ona. "Svježi bi vam zrak obojici prijao. Bolje nego ova zagušljiva soba. A i ja ću moći čuti, ako sam u dnevnom boravku." Bobbyju se učini da si oni šalju neku poruku. Ne baš telepatski... ali je to ipak bila neka vrsta telepatije. Od nemaštovite sorte koju odrasli prakticiraju. "Dobra ideja", reče Ted. "Trijem mi odgovara. Ugodan dan ti želim, Bobby. Ugodan dan, gospođo Garfield." Bobby je bio na rubu da kaže 'Đenja, Ted, ali u posljednji čas to zamijeni s "Vidimo se, gospodine Brautigan". Krene prema stubištu, smiješeći se blijedo. Osjećao se kao da se preznojio, poput osobe koja je upravo izbjegla gadnu nesreću. Njegova majka nikamo nije krenula. "Koliko ste dugo u mirovini, gospodine Brattigan? Ako vas smijem upitati?" Bobby je prije toga gotovo zaključio da ona nenamjerno pogrešno izgovara Tedovo prezime, no sad naglo promijeni mišljenje. Čini to navlas. Naravno. "Tri godine." On zgnječi cigaretu u limenoj pepeljari koja se prelijevala od opušaka i istog trenutka pripali drugu. "Znači da imate... šezdeset osam godina?" "Zapravo,šezdeset šest." Tedov je glas i dalje bio blag i otvoren, ali se Bobbyju učini da mu nije baš do takvih pitanja. "Odobrena mi je prijevremena ali puna mirovina, dvije godine prije roka. Zdravstveni razlozi." Mama, nemoj ga upitati što mu je, Bobby zastenje u svojoj glavi. Da se nisi usudila. 48

I nije. Umjesto toga ga upita čime se bavio u Hartfordu. "Računovodstvom. Radio sam u državnoj reviziji." "A Bobby i ja smo mislili da ste imali veze s nastavom. Računovodstvo! To zvuči jako odgovorno." Ted se nasmiješi. Bobbyju se učini da u tom smiješku ima nečeg užasnog. "U dvadeset godina izraubao sam tri računska stroja. Ako to znači odgovornost, gospođo Garfield, u tom slučaju... bio sam odgovoran. Apeneck Sweeney raširi koljena*; daktilografkinja automatskom kretnjom stavlja ploču na gramofon*." 8 Prvi stih pjesme T. S. Eliota "Sweeney among the Nightingales". 9 Referenca na stih iz poeme T. S. Eliota "The Waste Land". "Ne shvaćam što želite reći." "To je slikovit način na koji želim reći da sam mnoge godine proveo na radnom mjestu koje mi se nikad nije činilo nečim naročitim." "Značilo bi jako puno da ste imali dijete koje je trebalo othraniti, osigurati mu krov nad glavom i podići se na noge." Ona ga pogleda lagano podignute bradice, pogledom koji je poručivao da je spremna upustiti se u raspravu o toj temi ukoliko to Ted želi. Da je spremna povaljati se s njim na strunjači ako je Ted raspoložen za to. Bobbyju lakne kad shvati da Ted ne želi ni blizu strunjači. "Pretpostavljam da ste u pravu, gospođo Garfield. Potpuno." Ona ostane tako još trenutak, bradice gurnute Tedu pod nos, pitajući ga je li siguran, dajući mu vremena da se predomisli. Kad Ted više ništa nije rekao, ona se nasmiješi. Bio je to njezin pobjedonosni smiješak. Bobby ju je silno volio, ali mu je iznenada dodijala. Dojadilo mu je to što poznaje njezine izraze lica, njezine uzrečice i njezin nepokolebljivi svjetonazor. "Hvala vam na pivu, gospodine Brattigan. Bilo je vrlo ukusno." S tim riječima ona povede sina u prizemlje. Kad su sišli na odmorište na prvom katu, ona mu pusti ruku i prijeđe ostatak puta hodajući ispred njega. Bobby je mislio da će o njegovu novom poslu razgovarati za večerom, ali nisu. Mama mu je djelovala rastreseno, pogleda uprtog u daljinu. Dvaput ju je morao zamoliti za drugu krišku mesne pite, a kad je kasnije te večeri zazvonio telefon, ona je skočila s kauča na kojem su sjedili i gledali televiziju da se javi. Skočila je baš kao Ricky Nelson 49

kad je zazvonio telefon u humorističnom serijalu Ozzie i Harriet*. Ona posluša, reče nešto, pa se vrati do kauča i sjedne. * Kratica od Pustolovine Ozzieja i Harriet, humoristične serije koja se emitirala od 1952. do 1966. o obitelji Nelson: Ozzieju, Harriet i njihovim sinovima Davidu i Rickyju. "Tko je to bio?" upita Bobby. "Pogrešan broj", reče Liz. U toj godini svog života Bobby Garfield još je čekao na san sa susretljivim samopouzdanjem djeteta: na leđima, peta raširenih u kutovima kreveta, ruku zataknutih u svježinu ispod jastuka tako da su mu laktovi stršili. One večeri nakon što mu je Ted rekao za prizemnike u žutim kaputima (i ne zaboravi njihove automobile, pomisli on, njihove velike kričave automobile), Bobby je ležao u tom položaju, plahte spuštene do struka. Mjesečeva je svjetlost, raščetvorena sjenama prozorskih pregrada, padala na njegov uski dječji grudni koš. Da je razmišljao o tome (a nije), bio bi očekivao da će Tedovi prizemnici postati stvarniji nakon što ostane sam u tami, kad mu društvo čine samo kuckanje njegova Big-Bena na navijanje i mrmor kasnih televizijskih vijesti iz druge sobe. Jer tako je uvijek bilo s njim - lako se bilo smijati Frankensteinu u nekom filmu ciklusa Shock Theater, odglumiti nesvjesticu i zavapiti "Oooooh, Frankie!" kad bi to čudovište banulo, osobito ako bi Sully-John spavao tu noć kod njega. Ali u tami, nakon što bi S-J zahrkao (ili još gore, ako je Bobby bio sam), kreatura Dr. Frankensteina doimala se puno... ne baš stvarnijom, ali... vjerojatnijom. No taj osjećaj realističnosti nije se zgusnuo oko Tedovih prizemnika. Zapravo mu se pomisao da bi ljudi komunicirali putem oglasa za izgubljene kućne ljubimce u tami učinila još sumanutijom. Ali ne i opasno suludom. Bobby nije mislio da je Ted zaista, dubinski lud, nego da mu je naškodilo to što malo previše razmišlja, osobito zato što ima tako malo toga čime bi se mogao zabaviti. Ted je bio malo... ovaj... ti bokca, malo što? Bobby to nije znao izraziti. Da mu je na um pala riječ ekscentričan, on bi je prigrlio s užitkom i olakšanjem. Ali... kao da mi je čitao misli. Što reći na to? Ma, prevario se, i to je sve, zabunio glede toga što je mislio da je čuo. Ili mu je možda Ted zaista pročitao misli, pročitao ih s tom u osnovi 50