Stephen King - Hercevi u Atlantisu

metara. Nakon što siđemo sa staze na cestu, imat ćemo čvrsto tlo pod nogama. I tako smo ga odnijeli u ambulantu - nosili ga u visini ramena poput umorenog heroja kojeg se svečano odnosi s bojnog polja. Neki od nas još su se smijali u tihim frktajima i hihotima. I ja sam bio jedan od tih. U jednom trenutku opazim kako me Nate pogledao kao da sam stvor gotovo nevrijedan prezira i ja pokušam zaustaviti zvukove koji su dopirali iz mene. Neko bi mi vrijeme to uspijevalo, a onda bih se sjetio Stokea kako izvodi piruetu oko svoje štake ("O-limpijski suci ocjenjuju ga... čistom desetkom!") i počeo bih ponovno. Stoke je progovorio samo jedanput dok smo ga nosili niz prilaz prema vratima ambulante. "Pustite me da umrem", rekao je. "Jedanput u tim svojim glupim, egoističnim životima učinite nešto hvalevrijedno. Spustite me i pustite da umrem." 35 Čekaonica je bila prazna, a na televizoru u kutu prikazivala se (ni za koga) stara epizoda Bonanze. U tim danima još nisu usavršili televizijsku kolor-tehniku, pa je lice tate Cartwrighta bilo boje svježeg avokada. Jamačno smo zazvučali poput stada nilskih konja koje je upravo izronilo iz svog napajališta, jer je dežurna sestra stigla trkom. Njoj za petama pomoćna bolničarka (vjerojatno studentica koja se školuje uz rad baš kao i ja) i neki čovječuljak u bijeloj kuti. Oko vrata je objesio stetoskop a cigaretu zataknuo u kut usta. U Atlantidi su čak i liječnici pušili. "Što mu je?" liječnik upita Ronnieja, ili zato što je Ronnie izgledao kao vođa ili zato što mu je bio najbliži. "Zaorao nosom po Bennettovu šetalištu na putu do menze", reče Ronnie. "Skoro se utopio." Posuti, pa dometne: "On je bogalj." Kao da želi podcrtati tu činjenicu, Billy Marchant zamaše jednom Stokeovom štakom. Očito se nitko nije potrudio spasiti drugu. "Spusti to, hoćeš mi izbiti mozak?" Nick Prouty upita zajedljivo i sagne se. "Koji mozak?" odgovori Brad i mi svi prasnemo u smijeh tako da smo zamalo ispustili Stokea. "Možeš mi popušit karu, smradu", reče Nick, ali se i on smijao. 351

Liječnik se mrštio. "Unesite ga ovamo, a čuvajte taj rječnik za svoje razgovore." Stoke ponovno počne kašljati, grlenim, hrapavim zvukom. Pomislili biste da će mu iz usta izletjeti krv i komadići tkiva, tako je to bio jak kašalj. Odnijeli smo Stokea niz hodnik u redu jedan po jedan kao da plešemo raspu, ali ga tako nismo mogli unijeti kroz vrata. "Dajte ga meni", reče Skip. "Past će ti", reče Nate. "Ne", reče Skip. "Neće. Samo mi dajte da ga dobro uhvatim." On stane pokraj Stokea, pa najprije kimne meni zdesna, pa Ronnieju slijeva. "Spustite ga", reče Ronnie. Mi ga spustimo. Skip jekne kad mu je Stoke legao na ruke punom težinom, i ugledam kako su mu žile iskočile na vratu. A onda se odmaknemo. Skip odnese Stokea u ordinaciju i položi ga na stol. Tanak list papira koji je pokrivao kožnu presvlaku stola odmah se natopi vodom. Skip se odmakne. Stoke je netremice gledao u njega. Lice mu je bilo mrtvački blijedo osim dvije crvene mrlje visoko na jagodicama - karmin crvene. Voda mu je curila iz kose u potočićima. "Oprosti, stari", reče Skip. Stoke okrene glavu i zatvori oči. "Van", liječnik reče Skipu. Negdje je odbacio cigaretu. Pogleda u sve nas - čopor od desetak mladića, uglavnom još iscerenih od uha do uha, s kojih se cijedi na keramičkim pločicama obložen pod hodnika. "Zna li netko prirodu njegove invalidnosti? Moglo bi biti važno u određivanju terapije." Ja pomislim na ožiljke koje sam vidio, one koloplete smršene špage, ali ne rekoh ništa. Zapravo ništa nisam ni znao. A sad kad me minula neobuzdana želja za smijehom, odveć sam se stidio samoga sebe da bih nešto rekao. "Pa... jedna od onih stvari koja se događa kriplima, zar ne?" upita Ronnie. Suočen s odraslom osobom, izgubio je svu svoju kreštavu drsku samouvjerenost. Zazvučao je nesigurno, možda i postiđeno. "Mišićna paraliza ili moždana distrofija?" "Budalo", reče Lennie. "Kaže se mišićna distrofija i moždana-" "Stradao je u prometnoj nesreći", reče Nate. Svi se okrenemo i pogledamo u njega. Usprkos promočenosti, Nate je izgledao uredno i 352

potpuno prisebno. Danas je imao na sebi skijašku kapu srednje škole Ford Kent. Nogometni klub našeg sveučilišta najzad je postigao zgoditak i oslobodio Natea obveze nošenja brucoške kapice; naprijed Black Bearsi. "Prije četiri godine. Poginuli su mu otac, majka i starija sestra. On je preživio jedini od cijele obitelji." Zavlada tajac. Ja pogledam između Skipova i Tonyjeva ramena u ordinaciju. Tekući je Stoke još ležao na stolu za preglede, glave okrenute u stranu, zatvorenih očiju. Sestra mu je mjerila krvni tlak. Hlače su mu se pripile oko nogu i ja se sjetim parade za Dan nezavisnosti koju bi organizirali u mom rodnom gradu Gatesu Fallsu kad sam bio klinac. Ujak Sam grabio bi krupnim koracima između školskog orkestra i pripadnika Anah Temple Shrinea* na njihovim patuljastim motociklima. Izgledao je visok najmanje tri metra u svom zvijezdama posutom plavom šeširu, ali kad bi mu zapuhao vjetar oko nogu, prozreli biste trik. Tako su izgledale i noge Stokea Jonesa u njegovim mokrim hlačama: trik, loša doskočica, otpiljene štule s tenisicama nataknutima na krajeve. * Sekta osnovana 1921. godine, a danas poznata po bolnicama u kojima se liječe djeca mlađa od 18 godina koja su zadobila opekline ili imaju ortopedskih problema. Općenito pomažu ljudima, a jedno od njihovih načela je životno veselje pa imaju klaune i cirkus. "Kako to znaš?" upita Skip. "On ti je rekao, Natie?" "Ne." Nate se postidi. "Rekao je Harryju Swidrowskom, poslije jednog sastanka Odbora otpora. Oni - mi - bili smo u Medvjeđem brlogu. Harry ga je otvoreno upitao što mu se dogodilo s nogama, i Stoke mu je ispričao." Činilo mi se da shvaćam izraz Nateova lica. Poslije sastanka, rekao je. Poslije. Nate nije znao o čemu je bilo riječi na sastanku, jer Nate nije bio tamo. Nate nije bio član Odbora otpora; Nate se strogo držao na marginama. Možda se slaže s ciljevima i taktikom Odbora otpora... ali mora misliti na majku. I svoju zubarsku budućnost. "Povreda kičme?" upita liječnik. Još energičnije no prije. "Mislim da da", reče Nate. "U redu." Liječnik počne mahati rukama kao da tjera jato gusaka. "Vratite se u paviljone. Mi ćemo se pobrinuti za njega." Počnemo uzmicati prema čekaonici. 353

"Zašto ste se vi dečki smijali kad ste ga donijeli?" iznebuha upita sestra. Stajala je pokraj liječnika držeći u rukama jastučić za mjerenje tlaka. "Zašto se sad cerite?" Zazvučala je srdito. Ma što, zazvučala je bijesno. "Što je bilo tako smiješno u nesreći ovog mladića da vas je nasmijalo?" Nisam mislio da će netko odgovoriti. Samo smo stajali tamo i gledali u svoja meškoljeća stopala. Shvatili smo da smo bliže četvrtom razredu srednje škole no što smo vjerojatno mislili. Ali netko jest odgovorio. Skip je odgovorio. Čak joj je uspio pritom pogledati u oči. "Njegova nesreća, gospođo", reče on. "Eto što nas je nasmijalo, u pravu ste. Smiješna nam je bila njegova nesreća." "Užasno", reče ona. U kutovima očiju stajale su joj suze bijesa. "Kako ste užasni." "Da, gospođo", reče Skip. "Vjerojatno ste ponovno u pravu." On se okrene od nje. Krenemo za njim natrag u čekaonicu u obliku pokisle i pokunjene grupe. Ne mogu reći da je to što su me nazvali užasnim bio najgori trenutak moje studentske karijere ("Ako se sjećaš većeg dijela šezdesetih, to znači da nisi bio tamo", jednom je rekao hipi po imenu Wavy Gravy), ali je lako mogao biti. Čekaonica je još bila prazna. Mali Joe Cartwright sad je bio na ekranu, jednako zelen kao i tata mu. I Michaela Londona odnio je rak gušterače - njemu i mojoj majci to je bilo zajedničko. Skip stane. Ronnie, pognute glave, progura se pokraj njega prema vratima, a za njim Nick, Billy, Lennie i ostali. "Stanite", reče Skip i oni se okrenu. "Narode, želio bih s vama porazgovarati o nečemu." Okupimo se oko njega. Skip pogleda prema vratima koja su vodila u ordinaciju, uvjeri se da smo sami, a onda počne govoriti. 36 Deset minuta potom, Skip i ja vraćali smo se u paviljon sami. Ostali su odmakli. Nate se neko vrijeme vrzmao oko nas, a onda je jamačno osjetio vibru da želim nasamo razgovarati sa Skipom. Nate bi uvijek osjetio vibru. Kladim se da je dobar zubar, da ga osobito vole djeca. "Više se neću kartati", rekoh. 354

Skip ne reče ništa. "Ne znam je li prekasno da ocjene popravim dovoljno da zadržim stipendiju ili ne, ali ću pokušati. A nije me ni briga, što god da bude. Pišljiva stipendija nije ono bitno." "I nije. Oni su bitni, je li tako? Ronnie i kompanija." "Mislim da su oni samo dio toga." Vani je postalo silno hladno sad kad je dan prešao u noć - hladno, vlažno i zloslutno. Činilo se da više nikad neće biti ljeta. "Čovječe, nedostaje mi Carol. Zašto je morala otići?" "Ne znam." "Kad se on prevalio na leđa, tamo je bilo kao u ludnici", rekoh. "U ludnici, jebote, a ne u studentskom paviljonu." "I ti si se smijao, Pete. A i ja." "Znam", rekoh. Možda ne bih da sam bio sam, ni Skip ni ja možda se ne bismo smijali da smo bili samo nas dvojica, ali kako to znati? Onako je kako se dogodi. Neprekidno sam mislio na Carol i one dječake i njihovu bejzbolsku palicu. A mislio sam i na to kako me Nate gledao, kao da sam stvor nevrijedan prezira. "Znam." Neko smo vrijeme hodali u tišini. "Pretpostavljam da ću preboljeti to što sam mu se smijao", rekoh, "ali ne želim da se s četrdeset godina probudim i moji me klinci upitaju kako je bilo na fakultetu, a ja se ne mogu sjetiti ničega osim toga kako je Ronnie Malenfant pričao viceve o Poljacima i kako se onaj jadnik McClendon pokušavao ubiti tabletama." Sjetim se kako se Stoke Jones zavrtio oko štake i dođe mi da se nasmijem; sjetim ga se kako leži nasukan na stolu za preglede u ambulanti i dođe mi da zaplačem. Znate što? Koliko sam ja mogao razabrati, to je bio potpuno isti osjećaj. "Neugodno mi je zbog toga. Osjećam se bijedno." "I ja", reče Skip. Hladna je kiša lijevala oko nas; pokisli smo do gole kože. Svjetla paviljona Chamberlain bila su blještava, ali neosobito utješna. Ugledam ono žuto platno koje su policajci objesili a koje je sad ležalo na travi, a iznad njega mutne obrise slova ispisanih sprejem. Puštala su boju na kiši; sutradan će biti gotovo nečitljiva. "Kao klinac, uvijek sam glumio heroja", reče Skip. "I ja, jebote. Koji je klinac ikad glumio da je član rulje za linčovanje?" 355

Skip pogleda u svoje promočene cipele, pa u mene. "Mogu li učiti s tobom idućih nekoliko tjedana?" "Kad god želiš." "Zaista nemaš ništa protiv?" "Zašto bih imao, jebote?" Namjerno sam to rekao nestrpljivo jer nisam želio da čuje kako mi je laknulo, da sam bio zamalo uzbuđen. Jer bi to moglo uspjeti. Posutim pa kažem: "Ono drugo... misliš li da će nam uspjeti?" "Ne znam. Možda." Stigli smo skoro do sjevernog ulaza i ja pokažem umrljana slova prije no što smo ušli. "Možda prodekan Garretsen i onaj Ebersole neće potezati mačka za rep. Boja kojom se Stoke poslužio nije se mogla zadržati. Nestat će do jutra." Skip odmahne glavom. "Neće to oni tako olako pustiti." "Zašto ne? Zašto si tako siguran?" "Jer im Dearie neće dopustiti." Naravno, bio je u pravu. 37 Prvi put u nekoliko tjedana čitaonica na drugom katu bila je neko vrijeme prazna jer su se do kože prokisli kartaši sušili i presvlačili u suhu odjeću. Mnogi od njih pobrinuli su se i za nešto od onoga što je Skip Kirk predložio u čekaonici ambulante. No kad smo se Nate, Skip i ja vratili s večere, u čitaonici je sve bilo po starom - tri su stola bila zauzeta i u punom zamahu. "Hej, Riley", reče Ronnie. "Twiller kaže da uči s nekom curom. Želiš li njegovo mjesto, naučit ću te kako se igra." "Ne večeras", rekoh. "I ja moram učiti." "Aha", reče Randy Echolls. "O umijeću mazohizma." "Tako je, druškane, još dva tjedna naporne vježbe i moći ću ga prebaciti u drugu ruku a ne izgubiti ritam, baš kao ti." Kad sam krenuo, Ronnie reče: "Prekinuo sam tvoj pobjednički hod, Riley." Okrenem se. Ronnie je sjedio zavaljen u svojoj stolici i smješkao se tim svojim neugodnim osmijehom. Nakratko, tamo vani na kiši, 356

ugledao sam drukčijeg Ronnieja, ali se taj mladić ponovno povukao u ilegalu. "Ne", rekoh, "nisi. Bila je to svršena stvar." "Nitko ne otvara s herčevima u dijeljenju bez dodavanja", reče Ronnie, zavalivši se još jače u stolici. Počeše se po obrazu i skalpira nekoliko prištića. Iz njih se iscijede vitice žućkastobijelog gnoja. "Ne za mojim stolom. Zaustavio sam te u trefovima." "Nisi imao nijednog trefa, osim ako nisi varao u prvom štihu. Odigrao si pik asa kad je Lennie odigrao Klistirku. A od herčeva sam imao čitavu dvorsku kamarilu." Ronniejev smiješak nesigurno zaigra tek trenutak, no onda očvrsne. On mahne rukom prema podu s kojeg su bile pokupljene sve rasipane karte (čikovi iz prevrnutih pepeljara ostali su na podu; većinom smo odrasli u kućama u kojima su mame čistile takvu vrstu smeća). "Sve jake herčeve, ha? Šteta da ne možemo pogledati i provjeriti." "Aha. Baš šteta." Ja ponovno krenem. "Zaostat ćeš u meč poenima!" vikne on za mnom. "Znaš to, zar ne?" "Možeš si uzeti moje, Ronnie. Ja ih više ne želim." Više nisam odigrao nijednu partiju herčeva na fakultetu. Poslije puno godina svoju sam djecu naučio tu igru i snašli su se u njoj kao riba u vodi. Svakog kolovoza igramo turnir u našoj vikendici. Nema meč poena, ali je tu pokal Atlantic Awards - ljubljeni trofej. Osvojio sam ga jedne godine i držao na radnom stolu da mi bude na oku. Te godine kad sam osvojio prvenstvo dvaput sam uspio pokupiti sve herčeve i pik damu, ali nijednom iz dijeljenja bez dodavanja karata. Kao što je jednom prigodom rekao moj stari studentski kompa Ronnie Malenfant, nitko ne može pokupiti sve herčeve i pik damu u takvom dijeljenju. Prije bi se moglo dogoditi da se Atlantida digne s dna oceana, zajedno s palmama čije se lišće njiše na vjetru. 38 U osam sati te večeri, Skip Kirk sjedio je za mojim stolom duboko zadubljen u materijal iz antropologije. Ruke je zario u kosu, kao da ga jako boli glava. Nate je sjedio za svojim stolom, pisao sastav iz botanike. Ja sam se opružio na krevetu i hrvao sa svojom starom 357

prijateljicom geologijom. Na stereu je Bob Dylan pjevao "She was the funniest woman I ever seen, the great-grandmother of Mr. Clean*." * Bila je to najsmješnija žena koju sam vidio, prabaka Mr. Cicana. Mr. Clean je osoba besprijekornog karaktera. Inače je to animirana personifikacija sredstva za čišćenje. Netko silovito dvaput pokuca na vrata: bam-bam. "Sastanak kata!" zaurla Dearie. "Sastanak kata u dvorani za rekreaciju u devet sati! Dolazak obvezatan!" "Isusa mu", rekoh. "Spalite tajne dokumente i progutajte radio." Nate stiša Dylana. Čuli smo kako Dearie grabi niz hodnik, raspali bam-bam po svakim vratima i drekom obavještava o sastanku kata u dvorani za rekreaciju. Većina soba koje je na taj način dozivao u stav mirno bila je vjerojatno prazna, ali to nije bio problem; naći će njihove stanare u čitaonici, u lovu na Gaduru. Skip me gledao. "Rekao sam ti", reče on. 39 Svi su paviljoni u našem kompleksu izgrađeni u isto vrijeme, i svi su imali veliku zajedničku prostoriju u podrumu kao i čitaonicu na sredini svakog kata. U toj podrumskoj dvorani nalazila se TV niša koja bi se popunila uglavnom vikendom za vrijeme prijenosa sportskih priredbi ili preko tjedna kad bi se prikazivala vampirska sapunica Crne sjene; zatim zalogajnica u kutu sa šest automata; stol za ping-pong te puno ploča za šah i "dame". Tu se nalazio i odjeljak za sastanke s govornicom ispred nekoliko redova drvenih stolica na rasklapanje. Tamo smo početkom godine održali sastanak kata na kojem je Dearie objasnio kućni red u paviljonu i pogubne posljedice neprolazne ocjene inspekcije soba. Inspekcije soba bile su nedvojbeno Deariejeva opsesija. Kao i, naravno, ROTC. Stajao je iza male drvene govornice na koju je položio tanki fascikl. Vjerojatno su se u njemu nalazile njegove bilješke. Još je bio odjeven u mokru i blatnjavu ROTC-ovu uniformu. Djelovao je iscrpljeno nakon cijelog dana mahanja lopatom i posipavanja pijeska, ali i uzbuđeno... "narajcano", rekli bismo godinu-dvije kasnije. Na prvi sastanak kata Dearie je došao sam; ovaj put je doveo pojačanje. Leđima naslonjen na zid od zelenih građevnih blokova, 358

ruku sklopljenih u krilu, pristojno skupljenih koljena, sjedio je Sven Garretsen, prodekan za studente. Nije rekao gotovo ni riječi za vrijeme sastanka, a djelovao je dobroćudno i kad su počele frcati iskre. Pokraj Dearieja, u crnom kaputu iznad ugljenosivog odijela, vrlo odlučna izraza lica, stajao je Ebersole, predsjednik disciplinske komisije. Nakon što smo se smjestili u stolcima i mi pušači pripalili, Dearie najprije pogleda preko ramena u Garretsona pa u Ebersolea. Ebersole mu se blijedo nasmiješi. "Izvoli, David. Slobodno. To su tvoji dečki." Osjetim žalac ljutnje. Možda sam koješta, uključujući i gad koji se smije bogaljima kad padnu na pljusku, ali nisam dečko Dearieja Dearborna. Dearie se čvrsto uhvati za govornicu i pogleda u nas ozbiljno, vjerojatno misleći (duboko u svom malom mozgu rezerviranom isključivo za puste snove) da će doći dan kad će se na taj način obratiti svojim stožernim časnicima i pokrenuti veliki val vojnika na Hanoi. "Jonesa nigdje nema", reče on naposljetku. Te su riječi iz njegovih usta zazvučale zloslutno i otrcano, poput rečenice iz filma Charlesa Bronsona. "U ambulanti je", rekoh ja, uživajući u iznenađenom izrazu Deariejeva lica. I Ebersole je djelovao iznenađeno. Garretsen nastavi dobrohotno zuriti u daljinu, poput čovjeka koji je popušio tri lule heroina. "Što mu se dogodilo?" upita Dearie. Toga nije bilo u scenariju - ni u onome koji je smislio sam ni onome koji su zajednički pripremili on i Ebersole - i Dearie se počne mrštiti. Osim toga je još grčevitije stezao govornicu kao da se boji da bi mogla poletjeti. "Paa je i strmopizdija se", reče Ronnie i nadme se od ponosa kad se ljudi oko njega nasmiju. "A mislim i da ima upalu pluća ili dvostruki bronhitis ili nešto slično." Uhvati Skipov pogled i meni se učini da je Skip lagano kimnuo glavom. Ovo je bio Skipov šou, ne Deariejev, no budemo li imali sreće - bude li Stoke imao sreće - trojka u prednjem dijelu dvorane to nikad neće doznati. "Počni iz početka", reče Dearie. Njegova namrštenost prelazila je u smrknutost. Tako je izgledao kad je otkrio da mu je vrata sobe netko namazao kremom za brijanje. Skip ispriča Dearieju i Deariejevim novim prijateljima kako smo kroz prozore na drugom katu vidjeli Stokea kako ide prema Palači Puste, 359

kako je pao u vodu, kako smo ga spasili i odveli u ambulantu, kako je liječnik rekao da je Stoke bolesno pile malo. Liječnik nije rekao ništa takvoga, ali nije ni trebao. Mi koji smo dotaknuli Stokeovu kožu znali smo da ima visoku temperaturu, a svi smo čuli onaj užasni duboki kašalj. Skip ne reče ništa o brzini kojom se Stoke kretao, kao da je želio pobiti čitav svijet a onda i sam umrijeti, a ne reče ništa ni o tome kako smo se smijali, Mark St. Pierre tako jako da se popišao u gaće. Kad je Skip završio s pričom, Dearie nesigurno pogleda u Ebersolea. Ebersole mu uzvrati praznim pogledom. Iza njih, prodekan Garretsen nastavio se smiješiti svojim Budinim smiješkom. Implikacija je bila jasna. Ovo je Deariejeva predstava. Nadaju se da je osmislio program. Dearie duboko udahne i ponovno pogleda u nas. "Uvjereni smo da je Stokely Jones odgovoran za vandalski čin i javnu sablazan počinjene jutros na sjevernoj strani paviljona Chamberlain u nama nepoznato vrijeme." Govorim vam točno što je rekao, ne izmišljani ni riječ. Zajedno s "Postalo je nužno uništiti selo kako bi ga se spasilo", to je vjerojatno bio najveličanstveniji primjer predvodničke spike koji sam čuo u životu. Dearie je, siguran sam, očekivao da ćemo mi početi zapanjeno uzdisati kao statisti u završnici sudskog raspleta jedne od epizoda Perrija Masona, kad otkrića frcaju na sve strane. Umjesto toga, mi smo šutjeli. Skip je pozorno pratio razvoj situacije, i kad je Dearie ponovno duboko udahnuo prije sljedeće objave, on reče: "A po čemu zaključuješ da je to bio on, Dearie?" Iako nisam sasvim siguran - nikad ga nisam upitao - uvjeren sam da se Skip navlas poslužio nadimkom kako bi Dearieja dodatno zbunio. U svakom slučaju, uspjelo je. Dearie zausti da će prasnuti, no pogleda u Ebersolea i ponovno razmisli o svojim opcijama. Iz ovratnika mu se dizala crvena crta. Očarano sam promatrao kako se penje. Pomalo kao da gledaš Disneyjev crtić u kojem Patak Paško pokušava obuzdati svoju narav. Znaš da on to nikako ne može; neizvjesnost je posljedica toga što ne znaš koliko on može zadržati makar privid razboritosti. "Mislim da znaš odgovor na to, Skip", najzad će Dearie. "Stokely Jones nosi kaput s vrlo karakterističnim simbolom na leđima." On podigne fascikl koji je donio u dvoranu, izvadi list papira, pogleda u 360

nj, pa ga okrene da ga i mi pogledamo. Nikoga od nas ne iznenadi ono što se nalazilo na tom papiru. "Ovim simbolom. Izmislila ga je komunistička partija ubrzo nakon II. svjetskog rata. Znači 'pobjeda kroz infiltraciju', i subverzivni ga elementi između sebe nazivaju Slomljeni križ. Postao je popularan i u urbanim radikalnim skupinama kao što su Crni muslimani i Crne pantere. Budući da se taj simbol mogao vidjeti na kaputu Stokea Jonesa davno prije no što je iskrsnuo na bočnom zidu našeg paviljona, ne mora se biti Einstein da bi-" "David, kako sereš!" reče Nate ustajući. Bio je blijed i drhtao, ali ne od straha već od gnjeva. Jesam li ga ikad prije čuo da bi javno izgovorio riječ sereš? Mislim da nisam. Garretsen uputi svoj dobroćudni smiješak mom cimeru. Ebersole podigne obrve, izražavajući uljudno zanimanje. Dearie je izgledao osupnut. Pretpostavljam da je Nate Hoppenstand bio posljednja osoba od koje je očekivao nevolje. "Taj se simbol temelji na britanskom signalnom znakovlju a znači atomsko razoružanje. Izmislio ga je slavni britanski filozof. Mislim da je možda proglašen i lordom. Reći da su ga smislili Rusi! Za Boga miloga! Zar te to uče u ROTC-u? Takva sranja?" Nate je srdito piljio u Dearieja, ruku podbočenih o bokove. Dearie je blenuo u njega, sad potpuno zatečen. Da, to su ga naučili u ROTC-u, a on je to popušio. Morao si se zapitati što još polaznici ROTC-a puše. "Siguran sam da su te činjenice o Slomljenom križu vrlo zanimljive", vješto se ubaci Ebersole, "i svakako vrijedna informacija - naravno, ukoliko je istinita-" "Istina je", reče Skip. "Bert Russell, a ne Joe Stalin. Britanska mladež nosila je taj znak prije pet godina kad su protestirali protiv američkih ratnih podmornica koje su se služile lukama na Britanskom otočju." "Jebo te ja!" vikne Ronnie i šakom probije zrak. Otprilike godinu dana potom, Crne pantere - koje, koliko ja znam, nisu nikad marile za pacifistički znak Bertranda Russella - činile su to isto na svojim mitinzima. I, naravno, dvadesetak godina kasnije, sve mi pročišćene hipijevske dušice činile smo to na rock koncertima. Brooooooooce!Broooo-ooooce!* * Bruce Springsteen. 361

"Naprijed naši!" zapoje Hugh Brennan, smijući se. "Naprijed Skip! Naprijed Nate, diko naša!" "Pazi kako se izražavaš pred prodekanom!" Dearie drekne na Ronnieja. Ebersole se ogluši na prostotu i upadice sa studentske galerije. On zadrži svoj zainteresirani, skeptični pogled na mom cimeru i Skipu. "Čak da je to sve istina", reče on, "svejedno imamo problem, zar ne? Mislim da imamo. Imamo vandalski čin i javnu sablazan. I to u vrijeme kad porezni obveznici gledaju na fakultetsku mladež još kritičnijim okom. A ova institucija ovisi o poreznim obveznicima, gospodo. Mislim da bi bilo pristojno od nas-" "Da razmislimo o tome!" Dearie iznebuha drekne. Obrazi su mu sad bili gotovo grimizni, čelo se rojilo čudnim crvenim mrljama sličnim žigovima, a između očiju brzo mu je kuckala velika vena. Prije no što je Dearie mogao reći više - a očigledno je imao štošta reći - Ebersole mu položi ruku na prsa i ušutka ga. Dearie kao da je splasnuo. Dobio je šansu i zabrljao je. Poslije će si vjerojatno reći da je to bilo zbog umora; dok smo mi provodili dan u ugodnoj, toploj čitaonici kartajući se i bušeći rupe u svojoj budućnosti, Dearie je bio vani, čistio snijeg i posipavao staze pijeskom kako stari profesori psihologije krhkih kostiju ne bi pali i slomili kuk. Bio je umoran, imao slabo paljenje, a usto mu ta hulja od Ebersolea nije pružila šansu da se dokaže. Što sve vjerojatno nije pripomoglo tome što se događalo: gurnut je u stranu. Odrasla osoba preuzela je stvar u ruke. Tatica će srediti stvar. "Mislim da bi se pristojilo da identificiramo osobu koja je to učinila i pobrinemo se da bude strogo kažnjena", nastavi Ebersole. Uglavnom je gledao u Natea; premda mi se tada to činilo začuđujuće, identificirao je Natea Hoppenstanda kao središte otpora koji je osjećao u dvorani. Nate, Bog mu blagoslovio kutnjake i umnjake, bio je više no dorastao Ebersoleovoj sorti. Ostao je stajati s rukama na bokovima, ne vršljajući pogledom i ni časka ga ne skidajući s Ebersolea. "A kako to mislite učiniti?" upita Nate. "Molim te, kako se zoveš mladiću?" "Nathan Hoppenstand." 362

"Pa, Nathan, mislim da je počinitelj već prokazan, zar ne?" Ebersole progovori strpljivo, nastavnički. "Odnosno, sam se prokazao. Kazali su mi da je taj zlosretnik Stokely Jones živi pano za simbol Slomljenog križa još od-" "Prestanite ga tako zvati!" reče Skip i ja malo poskočim od sirova bijesa u njegovu glasu. "To nije ništa slomljeno! To je znak mira, dovraga!" "A kako se vi zovete, gospodine?" "Stanley Kirk. Skip za prijatelje. Vi me možete zvati Stanley." Nakon ovoga se začuje napet tih hihot za koji se Ebersole pretvarao da ga je prečuo. "Pa, gospodine Kirk, vaš je semantički sofizam uzet na znanje, ali to ne mijenja činjenicu da je Stokely Jones - i jedino Stokely Jones - pokazivao taj simbol po studentskom naselju od prvog dana ovog semestra. Gospodin Dearborn mi kaže-" Nate reče: "Gospodin Dearborn ne zna ni što je pacifistički znak ni odakle potječe, pa mislim da vam ne bi bilo baš pametno pouzdati se u to što vam on kaže. Usto, i ja imam taj znak na leđima svoje jakne, gospodine Ebersole. Pa kako znate da nisam ja bio taj sa sprejem?" Ebersole zine. Ne jako, ali dovoljno da pokvari svoj suosjećajni smiješak i pristalu vanjštinu muškaraca iz novinskih reklama. Prodekan Garretsen se namršti, kao da se suočio s nekim pojmom koji ne razumije. Malokad se vidi dobrog političara ili fakultetskog administratora uhvaćenog na krivoj nozi. To su dragocjeni trenuci. Ja sam ga se rado sjećao tada, a sjećam ga se rado i danas. "To je laž!" reče Dearie. Zazvučao je više povrijeđeno nego bijesno. "Zašto lažeš, Nate? Ti si posljednja osoba s drugog kata od koje bih očekivao-" "To nije laž", reče Nate. "Otiđi u moju sobu i izvuci krombi kaput iz mog ormara ako mi ne vjeruješ. Provjeri." "Aha, a zaviri usput i u moj ormar", rekoh ja i stanem pokraj Natea. "Pogledaj moju staru srednjoškolsku jaknu. Lako ćeš je naći. Ima pacifistički znak na leđima." Ebersole se zagleda u nas lagano zaškiljivši. A onda upita: "Mladići, kad ste točno stavili taj tzv. znak mira na leđa svojih jakni?" 363

Ovaj put je Nate zaista lagao. Tad sam ga već dovoljno poznavao da znam da ga je jamačno zaboljelo... ali je to učinio šampionski. "U rujnu." To je bila kap koja je prelila Deariejevu čašu. Moji bi klinci rekli popizdio je, samo što to ne bi bilo točno. Dearie je popatakpaškio. Nije baš skakao gore-dolje, mahao rukama i gakao kao što to čini Paško kad je bijesan, ali jest gnjevno zaurlao i zapešćima se lupio po svom pjegavom čelu. Ebersole ga ponovno umiri, ovaj put čvrstim stiskom za mišku. "Tko ste vi?" upita me Ebersole. Sad već manje uljuđen a više ojađen. "Pete Riley. Stavio sam znak mira na leđa jakne jer mi se svidio Stokeov. A i da pokažem da imam nekoliko važnih pitanja o tome što radimo u Vijetnamu." Dearie se istrgne iz Ebersoleova stiska. Bradu je izbacio, usta mu se zategnula tako da mu se vidjelo cijelo zubalo. "Pomažemo našim saveznicima, eto što radimo blento jedan!" podvrisne on. "Ako si preglup da to sam shvatiš, predlažem da upišeš uvodni kolegij iz vojne povijesti kod pukovnika Andersona! Ili si ti možda samo još jedan od onih kukavica koji ne žele-" "Tiho, gospodine Dearborn", reče prodekan Garretsen. Njegova je mirnoća nekako bila gromkija od Deariejeve vike. "Ovo nije mjesto za raspravu o vanjskoj politici, niti je vrijeme za osobne klevete. Naprotiv." Dearie spusti svoje užeglo lice, zagleda se u pod pa počne gristi usta. "A kad ste vi, gospodine Riley, stavili znak mira na svoju jaknu?" upita Ebersole. Glas mu je ostao ljubazan, ali je u očima imao opak izraz. Mislim da je tad već znao da će se Stoke izmigoljiti, a Ebersole je zbog toga bio jako nesretan. Dearie je bio amater prema tom čovjeku, godine 1966. prototipu novog čovjeka u američkim studentskim naseljima. Vremena zovu određene ljude, rekao je Laotzu, a kraj šezdesetih pozvao je Charlesa Ebersolea. On nije bio prosvjetni radnik nego redarstvenik kojemu su odnosi s javnošću bili B predmet. Nemoj mi lagati, govorile su njegove oči. Ne laži mi, Riley. Jer, budeš li mi lagao a ja to otkrijem, samljet ću te. Pa što. Ionako me vjerojatno tu neće biti poslije 15. siječnja; za Božić 1967. mogao bih biti u Phu Baiju, čuvati mjesto Dearieju. 364

"U listopadu", rekoh. "Stavio sam ga na jaknu negdje oko Kolumbova dana." "Ja ga imam na jakni i na nekoliko majica", reče Skip. "Sve mi je to u sobi. Pokazat čuvam, ako želite." Dearie, još zagledan u pod i crven do korijena kose, monotono je kimao glavom naprijed-natrag. "I ja ga imam na nekoliko majica", reče Ronnie. "Nisam pacifist, ali je znak super. Sviđa mi se." Tony DeLucca reče da i on ima taj znak na leđima jedne majice. Lennie Doria reče Ebersoleu i Garretsenu da je on načrčkao taj znak na unutrašnju stranu poleđine nekoliko udžbenika, a nalazi se i na prvoj stranici njegove bilježnice za sastave. Pokazat će im, žele li pogledati. Billy Marchant imao ga je na jakni. Brad Witherspoon nacrtao ga je na brucoškoj kapici. Kapica mu je negdje duboko u ormaru, vjerojatno ispod donjeg rublja koje je zaboravio odnijeti mami na pranje. Nick Prouty reče da je on nacrtao pacifistički znak na svojim najdražim albumima: Kick Out theJams od MC5, i Wayne Fontana and the Mindbenders*. "Nemaš ti pameti da ti stane, krepilu", promrmlja Ronnie pa se iza ruku koje su pokrivale usta začuje smijeh. * Mindbender je nešto novo i zapanjujuće, da ti pamet stane. Njih još nekoliko izjavi da pacifistički znak imaju na knjigama ili odjevnim predmetima. Svi su tvrdili da su to učinili davno prije otkrića grafita na sjevernom zidu paviljona Chamberlain. Kao točka na, pomalo nestvarno, ustane Hugh, iskorači u prolaz i podigne nogavice svojih traperica kako bismo svi mogli vidjeti požutjele sportske čarape koje su mu se penjale po dlakavim listovima. Na obje je bio nacrtan znak mira netopivim flomasterom koji je gospođa Brennan poslala na fakultet zajedno sa svojim sinčićem - vjerojatno prvi put da je ta glupa stvarčica upotrijebljena u cijelom semestru. "Eto", reče Skip kad je završila ova zorna demonstracija, "to je mogao biti bilo tko od nas." Dearie polako digne glavu. Sve što je ostalo od njegova crvenila bila je jedna jedina crvena mrlja iznad njegova lijevog oka. Izgledala je kao plik. 365

"Zašto lažete za njega?" upita on. Pričeka, ali nitko ne odgovori. "Nijedan od vas nije imao pacifistički znak ni na jednoj stvari prije Dana zahvalnosti, zakleo bih se u to, a kladim se da ga većina nije imala ni na čemu do večeras. Zašto lažete za njega?" Nitko ne odgovori. Muk se ispredao. U njemu je klijala slutnja moći, nedvojbena sila koju smo svi osjetili. Ali kome je pripadala? Njima ili nama? Nije se moglo odrediti. I nakon svih ovih godina nema načina da se to odredi. A onda prodekan Garretsen stupi za govornicu. Dearie se odmakne u stranu premda je izgledalo da ga nije ni vidio. Prodekan pogleda u nas lagano se i veselo smiješeći. "Ovo je ludost", reče on. "To što je gospodin Jones napisao na zidu je ludost, a ovo je laganje dodatna ludost. Recite istinu, ljudi. Priznajte." Nitko ne reče ništa. "S gospodinom Jonesom porazgovara ćemo sutra ujutro", reče Ebersole. "Možda će nakon toga neki od vas htjeti malo promijeniti svoju priču." "Čovječe, ne bih se previše pouzdao u to što bi vam Stoke mogao reći", reče Skip. "Tako je, stari Rip-Rip lud je ko zahodski štakor", reče Ronnie. Te riječi izazovu neobično srdačan smijeh. "Zahodski štakor!" klikne Nick, sjajnih očiju. Bio je razdragan kao pjesnik koji je najzad našao le motjuste. "Zahodski štakor, aha, to je naš stari Rip!" Nick Prouty, vjerojatno u završnom trijumfu ludosti nad racionalnim diskursom tog dana, počne sablasno besprijekorno oponašati Foghorn Leghorna*: * Poznati lik iz crtanih filmova, golemi i strogi pijetao. Pevac Sofronije "Velim vam, dečko je udren! Nema sva četri kotača! Zakarto je neke karte iz svog špila! Nema sve pive u gajbi! On je..." Nick postupno shvati da Ebersole i Garretsen gledaju u njega, Ebersole s prezirom, Garretsen gotovo sa zanimanjem, kao u novu bakteriju kroz leće mikroskopa. ".. .ovaj, malo bolestan u glavi", dovrši Nick ali ne više tako savršeno jer mu se bojažljivost, prokletstvo svih velikih umjetnika, uvukla u nastup. On brzo sjedne. 366

"Nisam baš mislio na takvu vrstu bolesti", reče Skip. "A ne mislim ni na to što je bogalj. Kiše, kašlje i prehlađen je otkad je stigao u koledž. Čak si i ti to morao primijetiti, Dearie." Dearie ne odgovori, ovaj put čak nije ni reagirao na nadimak. Jamačno je bio prilično umoran. "Želim samo reći da bi on mogao svašta izjaviti", reče Skip. "Možda u nešto od toga i vjeruje. Ali nije pri sebi." Onaj Ebersoleov smiješak ponovno mu se pojavi na licu, ovaj put bez veselosti. "Mislim da shvaćam na što ciljate, gospodine Kirk. Želite da povjerujemo da gospodin Jones nije odgovoran za onaj natpis na zidu, no ako ipak prizna da je to njegovo djelo, da njegovo priznanje ne trebamo shvatiti ozbiljno." I Skip se nasmiješi - smiješkom od tisuću vata od kojih bi djevojačka srca poskočila. "Tako je", reče on, "upravo na to ciljam." Na trenutak zavlada tišina, a onda prodekan Garretsen izgovori rečenicu koja je mogla poslužiti kao nadgrobni natpis našem kratkom životnom vijeku. "Momci, razočarali ste me", reče on. "Dođi, Charles, ovdje više nemamo što tražiti." Garretsen svečano podigne svoju aktovku, okrene se na peti i krene prema vratima. Ebersole je izgledao iznenađeno, ali pođe za njim. Ostanu Dearie i njegovi štićenici s drugog kata da pilje jedni u druge s mješavinom nepovjerenja i prijekora. "Hvala, narode." Dearie je bio na rubu suza. "Hvala i jebite se, karanje." On zagrabi iz dvorane pognute glave, čvrsto stežući fascikl u jednoj ruci. Idućeg semestra otišao je iz Chamberlaina i pristupio studentskom bratstvu. Sve u svemu, tako je bilo najbolje. Kao što bi rekao Stoke, Dearie je izgubio kredibilitet. 40 "Znači i to ste ukrali", reče Stoke Jones sa svog kreveta u ambulanti kad je najzad mogao govoriti. Upravo sam mu rekao da skoro svi u Chamberlain Hallu sad nose troprsti vrapčji trag na najmanje jednom odjevnom predmetu, pomislivši da će ga to razveseliti. Prevario sam se. "Smiri se, čovječe", reče Skip i potapše ga po ramenu. "Počet ćeš krvariti." 367

Stoke ga i ne pogleda. Njegove crne, optužujuće oči zadržale su se na meni. "Najprije ste se okitili tuđim perjem, a onda ste ukrali i pacifistički znak. Je li netko od vas prekopao po mojoj lisnici? Mislim da je u njoj bilo devet ili deset dolara. Mogli ste uzeti i to. Kad je bal, nek je bal." On okrene glavu u stranu i počne slabašno kašljati. Tog hladnog prosinačkog dana izgledao je kudikamo stariji od osamnaest godina. To je bilo četiri dana nakon što je Stoke zaplivao na Bennettovu šetalištu. Liječnik - zvao se Carbury - kao da se drugog dana pomirio s činjenicom da smo mi uglavnom Stokeovi prijatelji bez obzira na naše čudnovato ponašanje onoga dana kad smo ga donijeli, jer smo stalno navraćali i raspitivali se kako mu je. Carbury je radio u fakultetskoj ambulanti od pamtivijeka, izdavao recepte za upaljena grla i zglobove iščašene u utakmicama softballa, pa je vjerojatno znao da ne postoji objašnjenje za ponašanje mladića i djevojaka koji se obrušavaju prema punoljetnosti; možda izgledaju odraslo, ali je većina zadržala puno elemenata svog dječjeg čudaštva. Primjerice, Nick Prouty koji je priredio audiciju za ulogu Foghorna Leghorna pred prodekanom za studente - nemam što dodati. Carbury nam nikad nije rekao koliko je Stokeovo stanje loše. Jedna od medicinskih sestara-pripravnica (uvjeren sam, već napola zaljubljena u Skipa drugi put kad ga je vidjela) bila je malo određenija, premda nam to i nije bilo potrebno. To što ga je Carbury strpao u jednokrevetnu sobu umjesto na muški odjel bilo je znakovito; to što nam prvih četrdeset osam sati njegova boravka nisu dopuštali ni da primirišemo u njegovu sobu, govorilo je još više; a to što ga nisu premjestili u bolnicu Eastern Maine udaljenu samo petnaestak kilometara, govorilo nam je najviše. Carbury ga se nije usudio micati, ni u fakultetskom vozilu hitne pomoći. Stoke Jones bio je zaista u kritičnom stanju. Prema riječima one sestre-pripravnice, imao je upalu pluća, početak hipotermije zbog pacanja u hladnoj kišnici te temperaturu koja je dosezala i do četrdeset stupnjeva. Čula je kad je Carbury razgovarao s nekim preko telefona i rekao da bi jamačno umro da mu je invalidnost još malo smanjila kapacitet pluća - ili da je imao trideset ili četrdeset godina umjesto nepunih dvadeset. 368

Skip i ja bili smo prvi kojima su dopustili posjete. Svakog drugog studenta iz paviljona vjerojatno bi obišao barem jedan roditelj, ali se to neće dogoditi u Stokeovu slučaju, to smo sad već znali. A ako je i bilo druge rodbine, nisu se potrudili pojaviti. Ispričali smo mu sve što se dogodilo one večeri, osim jednog: o salvama smijeha koje su počele u čitaonici kad smo ga ugledali kako se prskajući vodu probija niz Bennettovo šetalište i nastavile sve dok ga nismo isporučili, polunesvjesnog, u ambulantu. Šuteći je slušao dok sam mu pričao o Skipovoj ideji da stavimo pacifistički znak na svoje knjige i odjeću kako Stoke ne bi izvisio sam. I Ronnie Malenfant je na to pristao, rekoh, a da pritom nije izvalio nikakav glupi štos. Ispričali smo mu sve to kako bi svoju priču mogao uskladiti s našom; ispričali smo mu i zato da bi shvatio kako bi, ukoliko bi sad pokušao preuzeti svi krivnju/zasluge na sebe, usosio i nas. Ispričali smo mu sve to a da mu nismo izrijekom rekli. Nismo morali. Noge su mu bile ni za što, ali ono što mu se nalazilo između ušiju sasvim je dobro funkcioniralo. "Miči ruku s mene, Kirk." Stoke se sklupčao najdalje od nas što mu je njegov uski krevet dopuštao, a onda počne ponovno kašljati. Sjećam se da sam pomislio da izgleda kao da mu je preostalo još samo četiri mjeseca života, ali sam se prevario; Atlantida je potonula, ali Stoke Jones još pliva, odvjetnik je u San Franciscu. Crna kosa mu je posrebrila i još je ljepša no prije. Ima crvena invalidska kolica. Izgledaju super na CNN-u. Skip se zavali i prekriži ruke na prsima. "Nisam očekivao lude izljeve zahvalnosti, ali ovo je previše", reče on. "Ovaj si put nadmašio samog sebe, Rip-Rip." Stokeove oči bijesnu. "Ne zovi me tako!" "A onda ni ti nemoj nas nazivati lopovima samo zato što smo ti pokušali spasiti žgoljavo dupe. Ma što, spasili smo ti žgoljavo dupe!" "Nitko to od vas nije tražio." "Ne", rekoh ja. "Ti ni od koga ništa ne tražiš, zar ne? Mislim da će ti uskoro trebati veće štake da bi mogao tegliti taj križ na ramenima." "Ja barem imam taj križ, seronjo. A što ti imaš?" Puno nadoknađivanja propuštenog, eto što sam imao. Ali nisam to rekao Stokeu. Nekako mi se nije činilo da bi se on rastopio od suosjećanja. "Koliko se sjećaš od toga dana?" upitam ga. 369

"Sjećam se da sam na paviljon napisao JOHNSON PIČKA - planirao sam to dva tjedna - i sjećam se da sam krenuo na predavanje u jedan sat. Veći dio predavanja utrošio sam na razmišljanje o tome što ću reći u prodekanovu uredu kad me pozove. Kakav ću iskaz dati. Nakon toga, ostalo blijedi u ulomčiće." On ispusti ciničan smijeh i zakoluta očima u njihovim izmučenim dupljama. Proležao je u krevetu veći dio tjedna a svejedno još izgledao neizrecivo iznemoglo. "Mislim da se sjećam da sam vama narode rekao da želim umrijeti. Jesam li to rekao?" Ne odgovorim. On je strpljivo čekao, ali sam ja iskoristio svoje pravo na šutnju. Naposljetku Stoke slegne ramenima, pokretom koji poručuje u redu, pustimo to. Od tog mu se pokreta bolnička spavaćica koju je imao na sebi zguli s jednog koščatog ramena. On je vrati na mjesto, pažljivo se služeći rukom - u njoj se nalazio IV drip. "I tako ste vi narode otkrili pacifistički znak, ha? Divno. Možete ga nositi na koncert Neila Diamonda ili Petule Clark na Zimskom karnevalu. Što se mene tiče, ja odlazim odavde. Ovo je kraj za mene." "Odeš li na fakultet negdje na drugom kraju zemlje, misliš li da ćeš uspjeti odbaciti štake?" upita Skip. "Možda postati atletičar?" Ja se malo zgranem, ali se Stoke nasmiješi. I to pravim smiješkom, veselim i iskrenim. "Štake nisu bitne", reče on. "Vremena je premalo da bi ga se rasipalo, to je bitno. Ljudi ovdje ne znaju što se događa, i nije ih briga. Oni su sivi ljudi. Ljudi koji životare. U Oronou u Maineu kupnja ploče Rolling Stonesa smatra se revolucionarnim činom." "Neki ljudi znaju više no što su oni znali", rekoh... ali me mučila pomisao na Natea, koji se zabrinuo da bi njegova majka mogla vidjeti fotografiju na kojem se vidi kako ga hapse pa je zbog toga ostao na rubu pločnika. Lice u pozadini, lice sivog mladića na putu prema zubarstvu u 20. stoljeću. Dr. Carbury gurne glavu kroz vrata. "Vrijeme za polazak, narode. Gospodin Jones mora se dobro odmoriti da povrati snagu." Ustanemo. "Kad prodekan Garretsen dođe porazgovarati s tobom", rekoh, "ili onaj Ebersole..." "Što se njih tiče, reći ću im da mi je cijeli taj dan ispario iz pamćenja", reče Stoke. "Carbury im može reći da sam bronhitis imao od listopada 370

a upalu pluća od Dana nezavisnosti, pa će morati to prihvatiti. Ja ću reći da tog dana nisam ništa mogao učiniti. Osim, možda, baciti štake i pretrčati stotinu metara." "Znaš, nismo ti ukrali znak", reče Skip. "Samo smo ga posudili." Stoke kao da je razmislio o ovome, pa uzdahne. "Nije to moj znak", reče on. "I nije", složim se. "Više ne. Bok, Stoke. Ponovno ćemo te doći posjetiti." "Neka vam to ne bude prioritet", reče on i pretpostavljam da smo ga shvatili ozbiljno jer ga nikad nismo posjetili. Vidio sam ga nekoliko puta u paviljonu, ali zaista samo nekoliko, a bio sam na predavanju kad se odselio ne završivši semestar. Idući put vidio sam ga na televizijskim vijestima poslije skoro dvadeset godina, kad je govorio na skupu Greenpeacea nakon što su Francuzi dignuli u zrak Rainbow Warriora. To bi bilo 1984. ili 1985. Nakon toga prilično sam ga često viđao na televiziji. Prikuplja dobrovoljne priloge za ekološke kampanje, drži govore na fakultetima iz tih šik crvenih invalidskih kolica, brani kolege eko-aktiviste na sudu kad im je potreban branitelj. Čuo sam da ga zovu ekoljubac, i kladim se da on u tome na stanovit način uživa. Još nosi križ. Drago mi je. Kao što je rekao, to je ono što on ima. Kad smo stigli do vrata, on zazove: "Hej?" Okrenemo se i pogledamo u usko bijelo lice na bijelom jastuku iznad bijele plahte. Jedina boja na njemu bila je ta griva crne kose. Obrisi njegovih nogu ispod plahte ponovno me podsjete na Ujaka Sama iz parade za Dan nezavisnosti u mom rodnom gradu. I ponovno pomislim da izgleda kao klinac kojemu je preostalo samo četiri mjeseca života. Uz dodatak bijelih zuba jer se Stoke smiješio. "Hej što?" reče Skip. "Vas dvojica toliko ste se zabrinuli što ću ja reći Garretsenu ili Ebersoleu... možda imam kompleks manje vrijednosti ili nešto takvo, ali mi je teško povjerovati da je sva ta briga samo zbog mene. Jeste li vas dvojica odlučili za promjenu zaista studirati?" "Kad bi bilo tako, misliš li da bi nam uspjelo?" upita Skip. "Moglo bi", reče Stoke. "Jedne se stvari sjećam od one večeri. I to prilično jasno." 371

Pomislio sam da će reći da se sjetio kako smo mu se smijali - i Skip je to pomislio, poslije mi je to rekao - ali nije bilo to posrijedi. "Odnio si me sam kroz vrata ordinacije", reče on Skipu. "A nisi me ispustio." "Naravno. Nisi jako težak." "Pa ipak... umrijeti je jedno, ali nikome se ne sviđa ideja da nekome padneš iz ruku na pod. To je nedostojanstveno. Budući da ti nisam pao, dat ću ti dobar savjet. Izvuci se iz sportskog programa, Kirk. Osim, naravno, ukoliko nemaš nekakvu sportsku stipendiju bez koje ne možeš." "Zašto?" "Jer će te pretvoriti u nekoga drugoga. Možda će potrajati malo duže no što je bilo potrebno ROTC-u da Davida Dearborna pretvori u Dearieja, ali će naposljetku uspjeti." "Što ti znaš o sportu?" blago upita Skip. "Što ti znaš o tome kako je biti član momčadi?" "Znam da je loše vrijeme za dečke u uniformama", reče Stoke a onda ponovno legne na jastuk i sklopi oči. Ali je dobro vrijeme da se bude žensko, rekla je Carol. Godina 1966. bila je dobro vrijeme da se bude žensko. Vratili smo se u paviljon i otišli u moju sobu učiti. Niže hodnika, Ronnie, Nick, Lennie i većina ostalih ganjali su Gaduru. Nakon nekog vremena Skip zatvori vrata kako bi njihov zvuk zadržao s one strane vrata, a kad to nije u potpunosti uspjelo, ja upalim Nateov mali gramofon RCA Swingline i poslušamo Phila Ochsa. Ochs je sad mrtav - kao i moja majka i Michael Landon. Objesio se o remen negdje u vrijeme kad je Stoke Jones postajao poznat u vezi s Greenpeaceom. Stopa suicida među žiteljima Atlantide prilično je visoka. To ne iznenađuje, mislim; kad ti kontinent potone ispod nogu, to te uzdrma. 41 Dan-dva nakon posjeta Stokeu u ambulanti, nazovem majku i upitam može li mi zaista poslati još malo kešovine, jer bih želio poslušati njezin savjet i naći si instrukcije. Nije previše ispitivala ni previše grdila - znao si da si kod moje mame u gadnom sosu kad nije prigovarala - ali tri dana kasnije dobijem novčanu uputnicu na tri 372

stotine dolara. Tome dodam zaradu na herčevima - zabezeknim se kad shvatim da iznosi skoro osam stotina dolara. To je puno kovanica od pet centi. Nikad nisam to rekao mami, no zapravo sam s njezine tri stotke platio dvije instrukcije, jednog postdiplomca koji mi je pomogao oko tajni tektonskih ploča i kontinentalnih rasjeda, i apsolventa iz paviljona King koji je pušio marihuanu i pomagao Skipu iz antropologije (i možda mu napisao esej ili dva, iako to ne znam pouzdano). Taj se drugi zvao Harvey Brundage i bio prva osoba koja je u mojoj nazočnosti rekla "Hej, čovječe, koji daun!" Skip i ja zajedno smo otišli prodekanu Filozofskog fakulteta - nije bilo teorije da bismo otišli k Garretsenu, ne poslije onog sastanka u studenom u dvorani za rekreaciju u Chamberlainu - i izložili mu probleme s kojima smo se suočili. Tehnički, nijedan od nas nije spadao na FF; kao brucoši još se nismo imali pravo izjasniti za specijalizaciju, ali nas je prodekan Randle saslušao. Preporučio nam je da se obojica obratimo svojim profesorima i objasnimo problem... da im se višemanje prepustimo na milost i nemilost. Mi to i učinimo, premda smo mrzili svaku minutu tog procesa; jedan od čimbenika koji nas je tih godina povezao čvrstim prijateljstvom bio je to što smo bili odgojeni na istim jenkijevskim postavkama, od kojih je jedna bila da se pomoć traži jedino ako je apsolutno nužno, a možda ni tada. Jedino što nam je pomoglo da preživimo tu neugodnu rundu obilazaka bilo je drugarstvo. Kad je Skip bio u kabinetima sa svojim profesorima, ja sam ga čekao vani na hodniku, pušeći cigaretu za cigaretom. Kad bi došao red na mene, on je čekao mene. Kao grupa, profesori su pokazali kudikamo više razumijevanja no što bih ikad pomislio; većina je učinila sve pod milim Bogom ne samo da prođemo, nego i da prođemo s dovoljno visokim ocjenama da zadržimo stipendije. Jedino je Skipov profesor iz više matematike bio potpuno neprijemljiv, no Skip je u tom predmetu bio dovoljno dobar da glatko prođe bez dodatne pomoći. Poslije puno godina shvatio sam da je za mnoge profesore to bilo više moralno nego pedagoško pitanje: nisu željeli imena svojih bivših studenata pročitati na popisu poginulih i morati se upitati jesu li oni djelomice odgovorni; da je razlika između dovoljan i minus dobar ujedno bila i razlika između mladića koji vidi i 373

čuje i onoga koji beživotno sjedi u nekoj bolnici za vijetnamske veterane. 42 Nakon jednih od konzultacija, kad se crna sjena svršetka semestra nadvila nad nas, Skip ode u Medvjeđi brlog na instrukcije iz antropologije i sat štreberaja na pogon kavom. Ja sam bio dežurna sudoperka u Holyokeu. Kad se pokretna traka tog popodneva najzad zaustavila, vratim se u paviljon da nastavim s učenjem. Zaustavim se u predvorju da pogledam u svoj poštanski pretinac. U njemu se nalazila ružičasta obavijest o prispijeću paketa. Paket je bio umotan u smeđi papir i špagu, ali oživljen s nekoliko samoljepivih božićnih zvona i božikovinom. Povratna adresa pogodi me u trbuh poput neočekivanog udarca: Carol Gerber, 172 Broad Street, Hanvich, Connecticut. Nisam je pokušavao zvati, i to ne samo zato što sam imao pune ruke posla spašavajući si dupe. Mislim da nisam shvaćao pravi razlog dok nisam ugledao njezino ime na tom paketu. Bio sam uvjeren da se vratila Sully-Johnu. Da je noć kad smo vodili ljubav u mom autu dok su puštali evergrine za nju sad davna prošlost. Da sam ja davna prošlost. Phil Ochs pjevao je s Nateova gramofona, ali je Nate drijemao na krevetu s otvorenim primjerkom Newsweeka na licu. Na naslovnici se nalazio general William Westmoreland. Sjednem za svoj stol, stavim paket preda se, posegnem za uzicom, ali onda zastanem. Prsti su mi se tresli. Srca su žilava, rekla je. Uglavnom ne puknu. Najčešće se samo izvitopere. Imala je pravo, naravno... ali me moje boljelo dok sam sjedio i gledao u božični paket koji mi je poslala; boljelo me jako. S gramofona se čuo Phil Ochs, ali sam ja u glavi čuo stariju, slađu glazbu. U glavi sam čuo Platterse. Naglim pokretom povučem uzicu i razvežem čvor, potrgam ljepljivu traku, maknem smeđi papir i naposljetku oslobodim bijelu ukrasnu kutijicu. Unutra se nalazio dar umotan u sjajni crveni papir i bijelu satensku vrpcu. A tu se nalazila i kvadratna omotnica na kojoj je njezinim poznatim rukopisom bilo napisano moje ime. Otvorim omotnicu i izvučem Hallmarkovu čestitku - kad vam je iskreno stalo 374

da pošaljete najbolje, i tako to - s motivom pahuljica od staniola i anđela od staniola koji pušu u trublje od staniola. Kad sam otvorio čestitku, iz nje ispadne isječak iz novina i padne na poklon koji mi je poslala. Isječak je bio iz harvičkog Dnevnika. Na gornjoj margini, iznad naslova, Carol je napisala: Ovaj put sam uspjela - odličje za hrabrost! Ne brini, 5 šavova na hitnoj i bila sam kod kuće za večeru. Naslov članka je glasio: DEMONSTRACIJE PROTIV MOBILIZACIJE PRETVORILE SE U KAOS: 6 RANJENO, 14 UHAPŠENO. Fotografija je bila u ošroj suprotnosti onoj iz derryjevskih Novosti na kojoj su svi, pa i policajci i građevinski radnici koji su organizirali vlastiti impromptu kontraprosvjed, izgledali donekle opušteno. Na fotografiji iz harvičkog Journala, ljudi su izgledali razjareno, zbunjeno i oko dvije tisuće svjetlosnih godina od opuštenosti. Bilo je tu fizikalaca s tetovažama na nabreklim mišicama i s mržnjom iskrivljenim licima; bilo je tu dugokosih klinaca koji su im uzvraćali pogledom u kojem se vidio srdit prkos. Jedan od potonjih držao je ruke ispružene prema rugajućoj trojci muškaraca kao da kaže Dođite, želite malo moje krvi? Između te dvije skupine nalazili su se policajci, napregnutog i napetog izraza lica. Slijeva (Carol je nacrtala strelicu okrenutu prema toj strani fotografije kao da bi mi u protivnom promakla) nalazila se poznata jakna na čijim je leđima velikim slovima pisalo SREDNJA ŠKOLA HARWICH. Ponovno joj je glava bila okrenuta, ali ovaj put prema objektivu umjesto od njega. Vidio sam krv kako joj se slijeva niz obraz puno jasnije no što sam želio. Mogla je do mile volje crtati šaljive strelice i pisati bezbrižne komentare: meni nije bilo smiješno. Na njezinu licu nije bio čokoladni sirup. Murjak ju je držao za jednu ruku. Djevojka na novinskoj fotografiji kao da nije hajala ni za to ni za činjenicu da krvari iz glave (ako je uopće u tom trenutku znala da krvari). Djevojka na novinskoj fotografiji se smiješila. U jednoj je ruci nosila transparent ZAUSTAVITE UBIJANJE. Drugu je ispružila prema objektivu, s prva dva prsta pružena u obliku slova V. Znak za pobjedu, pomislio sam tada ali to, naravno, nije bilo to. Do 1969. godine taj je V išao zajedno s vrapčjim tragom kao šunka s jajima. Pogledom preletim preko teksta isječka, ali u njemu nije bilo ničeg osobito zanimljivog. Prosvjed... kontraprosvjed... epiteti... bačeno 375

kamenje... nekoliko obračuna šakama... policija stigla na mjesto događaja. Ton članka bio je istodobno uzvišen, gadljiv i snishodljiv; podsjetio me na to kako su Ebersole i Garretsen izgledali one večeri u podrumskoj dvorani. Momci, razočarali ste me. Svi osim trojice uhapšenih prosvjednika pušteni su kasnije toga dana i ničije ime nije spomenuto, što znači da su vjerojatno bili mlađi od dvadeset jednu godinu. Krv na njezinu licu. A ipak se smiješi... pobjedonosno, zapravo. Shvatim da Phil Ochs još pjeva - pobio sam jamačno milijun ljudi i sad žele da se ponovno vratim - i naježim se. Obratim pozornost čestitci. Sadržavala je tipične želje u rimi; uvijek se svode na isto, zar ne? Čestit Božić, iskreno se nadam da nećeš umrijeti u novoj godini. Jedva sam ih pročitao. Na praznoj stranici nasuprot stihovima napisala mi je poruku. Bila je dovoljno duga da zauzme skoro cijeli bijeli prostor. Dragi Broj Šest! Samo sam ti htjela poželjeti najsretniji sretan Božić i reći ti da sam dobro. Nisam se upisala na neki fakultet, iako sam se povezala sa stanovitim fakultetskim tipovima (vidi priloženi isječak) i očekujem da ću jednog dana nastaviti studij, vjerojatno u zimskom semestru iduće godine. Mama mi nije najbolje, ali se trudi, a brat mi dolazi k sebi. I Rionda pomaže. Našla sam se sa Sullyjem nekoliko puta, ali više nije isto. Jedne je večeri došao k meni gledati televiziju i bili smo kao stranci... odnosno možda zapravo želim reći da smo kao stari poznanici na vlakovima koji idu u suprotnim smjerovima. Nedostaješ mi, Pete. Mislim da i naši vlakovi idu u suprotnim smjerovima, ali nikad neću zaboraviti naše zajedničke trenutke. Bilo je slatko i najbolje (naročito posljednja večer). Možeš mi pisati ako želiš, ali bih da ne pišeš. To možda ne bi bilo dobro ni za jedno od nas. Ne znači da mi nije stalo ili da se ne sjećam, već obratno. Sjećaš se večeri kad sam ti pokazala onu fotografiju i ispričala kako su me pretukli? Kako se moj prijatelj Bobby pobrinuo za mene? Tog je ljeta čitao jednu knjigu. Dobio ju je od čovjeka s kata iznad. Bobby je rekao da je to najbolja knjiga koju je ikad pročitao. Znam, to ne znači puno kad ti je samo jedanaest godina, ali sam je ponovno vidjela u školskoj knjižnici u četvrtom razredu srednje škole i pročitala je, samo da 376

vidim kakva je. Učinila mi se prilično dobra. Ne najbolja knjiga koju sam ikad pročitala, ali prilično dobra. Mislila sam da bi tebi bilo drago da imaš primjerak. Iako je napisana prije dvanaest godina, meni se nekako čini da govori o Vijetnamu. Ako i nije tako, puna je informacija. Volim te, Pete. Čestit Božić. P. S. Izvuci se iz te glupe kartaške igre. Pročitam pisamce dvaput, pa brižljivo preklopim novinski isječak i vratim ga u čestitku, još drhtavih ruku. Mislim da negdje još imam tu čestitku... kao što sam uvjeren da "Crvena Carol" Gerber još negdje čuva onu sličicu svojih prijatelja iz djetinjstva. Ukoliko je još živa. Što nije sasvim izvjesno; velik broj prijatelja iz kruga ljudi s kojima se posljednjima družila nisu živi. Otvorim paket. Unutra - u oštroj suprotnosti s veselim božičnim papirom i bijelom satenskom vrpcom - nalazilo se džepno izdanje Gospodara muha Williama Goldinga. Nekako mi je promakla u srednjoj školi, jer sam se umjesto nje iz lektire odlučio za knjigu Separate Peace, budući da mi je Peace izgledao malo kraći. Otvorim je, misleći da možda ima posvetu. I imala je, ali ne kakvu sam očekivao, nimalo. Evo što sam našao na bijelom prostoru naslovnice: Oči mi se napune iznenadnim neočekivanim suzama. Poklopim usta rukama da bih zadržao jecaj koji je želio izaći. Nisam želio probuditi Natea, nisam želio da me vidi kako balim. Ali sam plakao, i te kako. Sjedio sam za svojim stolom i plakao za nju, za sebe, za nas oboje, za sve nas. Ne sjećam se da sam ikad u životu patio više no tad. Srca su žilava, rekla je, uglavnom ne puknu, i siguran sam da je to točno... ali tada? Što je s onima koji smo tad bili? Što je sa srcima u Atlantidi? 43 U svakom slučaju, Skip i ja smo preživjeli. Nadoknadili smo propušteno, provukli se na završnim ispitima i sredinom siječnja vratili u Chamberlain Hali. Skip mi reče da je preko praznika napisao pismo Johnu Winkinu, bejzbolskom treneru, u kojem je napisao da se predomislio glede svog angažmana u momčadi. Nate se vratio na drugi kat Chamberlaina. Kao, začudo, i Lennie Doria - upisao se uvjetno, ali je bio tamo. No njegova paisana Tonyja 377

DeLucce nije bilo. Kao ni Marka St. Pierrea, Barryja Margeauxa, Nicka Proutyja, Brada Witherspoona, Harveya Twillera, Randyja Echollsa... i, naravno, Ronnieja. U ožujku smo dobili razglednicu od njega. Nosila je poštanski žig Lewistona i bila jednostavno naslovljena na Papane s drugog kata Chamberlaina. Zalijepili smo je u čitaonici, iznad stolice na kojoj je Ronnie najčešće sjedio dok je kartao. Sprijeda se nalazio Alfred E. Neuman, lice s naslovne stranice časopisa Mad. Straga je Ronnie napisao: "Ujak Sam zove i moram ići. Palme u budućnosti i ko ga j-e. Što, ja zabrinut? Završio sam s 21 meč poenom. To me čini pobjednikom." Bilo je potpisano sa "RON". Skip i ja smo se nasmijali tome. Za nas, sinčić gospođe Malenfant pogana jezika bit će Ronnie do smrti. Nije bilo ni Stokea Jonesa, zvanog Rip-Rip. Neko vrijeme nisam puno mislio na njega, ali mi se njegovo lice i uspomena vrate s osupnjujućom (premda kratkotrajnom) živopisnošću godinu i pol dana potom. U to sam vrijeme bio u zatvoru, u Chicagu. Ne znam koliko nas je murja pokupila ispred kongresne dvorane u kojoj se održavao kandidacijski skup one večeri kad je nominiran Hubert Humphrey, ali nas je bilo puno, i puno nas je bilo ozlijeđeno - godinu dana poslije probrana će komisija u svom izvješću taj događaj proglasiti "policijskim uličnim neredima". Završio sam u ćeliji istražnog zatvora predviđenoj za petnaest, maksimalno dvadeset pritvorenika, zajedno sa šezdesetak naroljanih, izbubetanih, ušlogiranih, premlaćenih, raščupanih, zakantanih, sjebanih, okrvavljenih hipija. Neki su pušili džointe, neki plakali, neki bljuvali, neki pjevali protestne pjesme (negdje daleko iz drugog kuta, krene naduvana verzija pjesme 'Trn Not Marchin' Anymoje" od nekog tipa kojeg nisam ni vidio). Situacija je sličila nekakvoj ćaknutoj kaznenoj inačici natjecanja u tome tko će nagurati više ljudi u telefonsku govornicu. Prignječili su me o rešetke. Pokušavao sam zaštititi džep od košulje (Pali Mallice) i džep na boku (primjerak Gospodara muha koji mi je poklonila Carol, sad jako raskupusan, kojemu je manjkalo pola naslovnice i koji je ispadao iz uveza), kad mi iznebuha Stokeovo lice proleti kroz glavu, jasno i potpuno poput fotografije visoke rezolucije. Kao da je došlo niotkud, vjerojatno proizvod neaktivnog memorijskog 378

strujnog kruga koji se na trenutak užario i oživio, od pendreka po glavi ili okrepljujućeg daška suzavca.A s njime stigne i pitanje. "Koji je kurac bogalj radio na drugom katu?" upitam naglas. Neki čovječuljak s grivom zlatne kose - a la Peter Frampton ali patuljast, ako si to možete zamisliti - okrene se. Imao je blijedo i bubuljičavo lice. Krv mu se sušila ispod nosa i na jednom obrazu. "Što je, čovječe?" upita on. "Kojeg je Boga bogalj radio na drugom katu studentskog paviljona? I to paviljona bez lifta? Zar ga ne bi smjestili u prizemlje?" A onda se sjetim Stokea kako juriša prema Holyokeu spuštene glave i kose koja mu pada u oči, Stokea koji si u bradu mumlja "Rip-rip, rip-rip, riprip". Stokea koji hoda po svijetu kao da su mu svi neprijatelji; daj mu neku siću, i on će pokušati pobiti cijeli svijet. "Čovječe, ne kužim te. Što-" "Osim ako je on to tražio", rekoh. "Osim ako je on to zahtijevao." "Pun pogodak", reče onaj mališan s kosom Petera Framptona. "Imaš džoint, čovječe? Hoću se naduvati. Ovdje je za kurac. Hoću u Hobbiton." 44 Skip je postao umjetnik, slavan na svoj način. Ne kao Norman Rockwell - nikad nećete vidjeti reprodukciju neke od Skipovih skulptura na tanjuru iz asortimana Franklin Minta, ali je imao mnoge izložbe: London, Rim, New York, prošle godine Pariz, i o njemu se redovito objavljuju osvrti. Mnogi ga kritičari nazivaju šturim, pomodarskim (neki ga već dvadeset pet godina nazivaju pomodarijom) trivijalnim umom koji putem prizemnih slika komunicira s drugim trivijalnim umovima. Drugi kritičari, pak, hvale njegovu iskrenost i energiju. Ja sam sklon ovoj drugoj školi, ali to je za očekivati; poznavao sam ga u mladosti, zajedno smo se spasili s velikog tonućeg kontinenta, i ostao mi je prijatelj; ne neki posredan način ostao je moj paisan. Ima i kritičara koji se osvrću na gnjev koji njegovi radovi tako često izražavaju, gnjev koji sam ja prvi jasno opazio u tablou vijetnamske obitelji od ljepenke koji je on daleke 1969. zapalio ispred fakultetske knjižnice na pojačani ritam sastava Youngbloods. Da, ima nešto u 379

tome. Neki Skipovi radovi su smiješni, neki tužni a neki bizarni, ali uglavnom su gnjevni, većina njegovih ljudi od gipsa, papira i gline ukočenih ramena kao da šapću Zapali me, o zapali me i poslušaj kako vrištim, zapravo je još 1969., ovo je još Mekong i uvijek će biti. "Bijes Stanleya Kirka daje vrijednost njegovu radu", napisao je jedan kritičar za vrijeme izložbe u Bostonu, i pretpostavljam da je posrijedi bio isti onaj bijes koji je pridonio njegovu srčanom udaru prije dva mjeseca. Nazvala je njegova supruga i rekla da me Skip želi vidjeti. Liječnici su rekli da nije bila riječ o teškom srčanom udaru, ali se Kapetan izvoljevao ne složiti. Moj stari paisan Kapetan Kirk mislio je da umire. Odletio sam u Palm Beach, i kad sam ga ugledao - bijelo lice ispod uglavnom bijele kose na bijelom jastuku - to mi prizove u sjećanje prizor koji najprije nisam uspio locirati. "Sjetio si se Jonesa", reče on promuklim glasom, i naravno bio je u pravu. Ja se veselo nasmiješim, no istog trenutka nekakva mi hladnoća prođe prstom niz leđa. Ponekad vam neke stvari navru u sjećanje i to je to. Ponekad vam se vrate. Uđem i sjednem pokraj njega. "Nije loše, o veliki vraču." "A nije bilo ni teško", reče on. "Ponovno onaj dan u ambulanti, samo što je Carbury vjerojatno već mrtav a ovaj put ja imam cjevčicu u nadlanici." On podigne jednu talentiranu ruku, pokaže mi cjevčicu, pa je ponovno spusti. "Više ne mislim da ću umrijeti. Barem ne još." "To je dobro." "Još pušiš?" "Odrekao sam ih se. Prošle godine." On kimne glavom. "Žena kaže da će se razvesti od mene ne učinim li ja isto... pa bi bilo bolje da pokušam." "To je najgora navika." "Zapravo mislim da je život najgora navika." "Kapetane, sačuvaj to nabacivanje s frazetinama za Reader's Digest." On se nasmije, a onda upita je li mi se javio Natie. "Božična čestitka, kao uvijek. S fotografijom." "Nate je nenadjebiv!" Skip je bio oduševljen. "Njegove ordinacije?" "Aha. Ispred nje je ove godine stavio jaslice. Tri kralja izgledaju kao da im treba dobar zubar." 380

Pogledamo se i počnemo hihotati. No prije no što se Skip uspio razmahati, počne kašljati. To je sablasno podsjećalo na Stokea - na trenutak je čak izgledao kao Stoke - i ponovno osjetim onu studen kako mi gmiže niz leđa. Da je Stoke mrtav, bio bih pomislio da nas salijeće, ali nije bio. Na svoj se način Stoke Jones prodao jednako kao i svi ostarjeli hipiji koji su prešli s prodaje kokaina na prodaju obveznica telefonom. Stoke obožava svoje televizijske nastupe, nego što; za vrijeme suđenja O. J. Simpsonu mogli ste uhvatiti Stokea na nekoj radiofrekvenciji svake večeri, još jedan lešinar koji kruži oko strvine. Carol se jedina nije prodala, pretpostavljam. Carol i njezini prijatelji. A što je sa studentima kemije koje su ubili svojom bombom? Bila je to pogreška, vjerujem u to svim srcem - Carol Gerber koju sam ja poznavao ne bi podnijela pomisao da sva moć dolazi iz puščane cijevi. Carol koju sam ja poznavao shvatila bi da je to još samo jedan zajebani način da se kaže da moramo uništiti selo da bismo ga spasili. No mislite li da je rodbinu tih mladih ljudi briga što je to bila pogreška, što bomba nije eksplodirala kad je trebala, joj oprostite? Mislite li da su pitanja o tome tko se prodao a tko nije važna njihovim majkama, očevima, braći, sestrama, ljubavnicima, prijateljima? Mislite li da je to važno ljudima koji to moraju preboljeti i nekako nastaviti živjeti? Srca mogu pući. Da. Srca mogu pući. Katkad pomislim da bi bilo bolje kad bismo nakon toga umrli, ali ne umiremo. Skip se trudio povratiti dah. Monitor pokraj njegova kreveta zabrinuto je piskutao. Sestra se naviri u sobu i Skip joj mahne da ode. Pijukanje se smiri i vrati u svoj prijašnji ritam, pa ona ode. Kad je otišla, Skip reče: "Zašto smo se tako jako smijali kad je on onog dana pao? To mi pitanje ne da mira." "Ni meni", rekoh. "I što je odgovor? Zašto smo se smijali?" "Jer smo ljudi. Neko vrijeme, mislim negdje između Woodstocka i Kent Statea, pomislio sam da smo nešto drugo, ali nismo bili." "Mislili smo da smo zvjezdana prašina", reče Skip. Gotovo ozbiljna izraza lica. "Mislili smo da smo od zlata", složim se i nasmijem. "I da se moramo vratiti u rajski vrt*." 381

* Citat iz pjesme "Woodstock" sastava Southern Comfort. "Sagni se, hipijevac", reče Skip i ja to učinim. Shvatim da moj stari prijatelj, koji je nadmudrio Dearieja, Ebersolea i prodekana za studente, koji se preobratio i molio svoje nastavnike da mu pomognu, koji me naučio da pijem pivo na krigle i izgovorim jebote s deset različitih intonacija, malo plače. Podigne ruke prema meni. S vremenom su otančale pa mu se mišići nisu čvorili već visjeli. Sagnem se i zagrlim ga. "Pokušali smo", reče mi u uho. "Nemoj to nikad zaboraviti, Pete. Pokušali smo." Vjerojatno i jesmo. Na svoj način, Carol je pokušala više od svih nas i platila najvišu cijenu... naravno, osim onih koji su poginuli. Pa premda smo zaboravili jezik kojim smo u to vrijeme govorili - izgubljen je kao i trapez-hlače, košulje bojene u kućnoj radinosti, kaputići a la Nehru i natpisi na kojima je pisalo UBIJANJE RADI MIRA JE KAO JEBANJE RADI NEVINOSTI - kadšto se prisjetim pokoje riječi. Informacije, shvaćate? Informacije. A katkad, u svojim snovima i uspomenama (što sam stariji to mi se čine sličnijima), osjetim miris mjesta gdje sam s takvom lakoćom govorio tim jezikom: dašak zemlje, aromu naranči i blijedeći miris cvijeća. Bog blagoslovio sve nas. 1983. 382

SLIJEPI WILLIE 6:15 Budi se uz glazbu, uvijek uz glazbu; njegov se mozak ne može nositi s kreštavim bilip-biiip-bliipom radija-budilice u prvim bunovnim trenucima dana. Budilica zvuči kao da kamion gradske čistoće vozi natraške. No i radio je pravi užas u ovo doba godine; postaja s evergrinima na koju je njegov radio-sat ugođen sad od jutra do sutra emitira Božične pjesme; tako se i jutros budi uz zvuke jedne od dvije ili tri pjesme s top-liste najmrskijih mu pjesama, nešto puno dahtavih glasova i lažnog udivljenja. Hare Krishna Chorale ili Andy Williams Singers ili netko takav. Čuješ li što ja čujem, pjevaju dahtavi glasovi dok se on uspravlja u krevetu, žmirka nerasanjeno, kose koja mu strši na sve strane. Vidiš li što ja vidim, pjevaju oni dok on prebacuje noge na pod, kriveći lice prelazi preko hladnog poda do radija i odalami tipku koja ga isključuje. Kad se okrenuo, Sharon je zauzela svoju uobičajenu obrambenu pozu - jastuk preklopljen preko glave, ništa se ne vidi osim luka jednog bjelokosnog ramena, čipkane naramenice spavaćice i čuperka paperja plave kose. Odlazi u kupaonicu, zatvara vrata, skida donji dio pidžame u kojem spava, ubacuje ga u košaru za prljavo rublje, uključuje svoj električni brijaći aparat. Dok prelazi njime preko lica, razmišlja: Dečki, a da prođete kroz cijeli katalog osjetila kad ste već kod toga, ha? Mirišeš li što ja mirišem, kušaš li što ja kušam, osjećaš li što ja osjećam, hoću reći, raspalite dečki. "Besmislica", kaže on dok otvara tuš. "Čista besmislica." Dvadeset minuta potom, dok se još odijeva (jutros u tamnosivo odijelo Faula Stewarta, plus njegova omiljena Sulka kravata), Sharon se malko probudi. Ali ne i dovoljno da bi on razumio što mu ona govori. "A da ponoviš?" zamoli on. "Čuo sam aerkonjak ali je ostalo bilo samo buga-vuga." "Zamolila sam te da kupiš pola litre aerkonjaka na povratku kući", kaže ona. "Večeras nam dolaze Allenovi i Dubrayevi, sjećaš se?" "Božić", kaže on, brižljivo provjeravajući frizuru u zrcalu. Više ne izgleda kao srditi, dezorijentirani muškarac koji se pet jutara tjedno - 383

katkad i šest - uspravlja u krevetu na zvuk glazbe. Sad izgleda kao ostali ljudi koji će se s njim voziti u New York vlakom s polaskom u 7:40, a on upravo to i želi. "Što ne valja s Božićem?" pita ona snenim smiješkom. "Besmislica, ha?" "Tako je", potvrđuje on. "Ako se sjetiš, donesi i cimeta-" "U redu." "-ali zaboraviš li aerkonjak, ne dolazi mi na oči, Bili." "Sjetit ću se." "Znam. Vrlo si pouzdan. A i zgodan." "Hvala." Ona se ponovno svali u krevet, pa se podboči na lakat dok on pedantno namješta kravatu, koja je tamnoplave boje. U životu nije stavio crvenu kravatu i nada se da će i na posljednji počinak otići nezaražen tim virusom. "Nabavila sam ukrasne staniol-vrpce koje si želio", kaže ona. "Mmm?" "Staniol", kaže ona. "Na kuhinjskom je stolu." "O." On se sad sjeti. "Hvala." "Nema na čemu." Ona je ponovno legla i već počela ponovno tonu ti u san. On joj ne zavidi na tome što može u krevetu ostati do devet sati - ma što, i do jedanaest, ukoliko želi - ali joj zavidi na sposobnosti da se probudi, porazgovara, a onda ponovno zaspi. On je to mogao kad je bio u prašumi - većina dečki je mogla - ali je prašuma bila jako davno. U prekomorju, tako su govorili novopridošli momci i izvjestitelji; no ukoliko si neko vrijeme proveo tamo, govorio si jednostavno prašuma, ili kadšto džungla. U prašumi, aha. Ona kaže još nešto, ali sad je ponovno u buga-vuga fazi. No on svejedno zna što je rekla: ugodan ti dan želim, dušo. "Hvala", kaže on ljubeći je u obraz. "I bit će." "Jako si zgodan", ponovno promumlja ona, iako su joj oči zatvorene. "Volim te, Bili." "I ja tebe", kaže on i izađe. 384

Njegova aktovka - kupljena kod Marka Crossa, ne baš najekskluzivnija, ali blizu - stoji u ulaznom predsoblju, pokraj vješalice na kojoj visi njegov kaput (kupljen u Tager'su u Madisonovoj). Pokupi aktovku u prolazu i odnese je u kuhinju. Kava je skuhana - Bog blagoslovio automat za kavu - i on si natoči šalicu. Otvori aktovku, koja je potpuno prazna, i podigne kuglu staniol-vrpci s kuhinjskog stola. Na trenutak je zadrži u zraku, promatrajući kako svjetluca na svjetlosti kuhinjskih fluorescentnih svjetiljki, a onda je stavi u aktovku. "Čuješ li što ja čujem", kaže on nikome i uz glasan škljocaj zatvori aktovku. 8:15 S druge strane prljavog prozora njemu s lijeve strane on vidi kako mu se grad primiče. Zbog nečisti na staklu, grad izgleda poput neke blatne, gargatuanske razvaline - možda iščezle Atlantide, netom podignute na površinu pa zuri u sivo nebo. Danu je u grlu zapeo snježni zapuh, ali ga to ne zabrinjava odveć; još je samo osam dana do Božića i danas će biti puno posla. Vagon vonja po jutarnjoj kavi, jutarnjem dezodoransu, jutarnjem parfemu i jutarnjim želucima. Na bezmalo svakom sjedištu sjedi kravata - u posljednje vrijeme nose ih i žene. Lica imaju podbuhle izraze tipične za osam sati ujutro, pogledi introspektivni i bespomoćni, razgovori malodušni. To je sat u koji i ljudi koji ne piju izgledaju mamurno. Većina se putnika drži svojih novina. Zašto ne? Reagan je kralj Amerike, obveznice su se pretvorile u zlato, smrtna kazna ponovno je u modi. Život je dobar. On je pred sobom otvorio Timesovu križaljku, pa premda je popunio nekoliko kvadratića, to je uglavnom obrambena mjera. Ne voli razgovarati s ljudima u vlaku, ne voli nikakve nevezane razgovore, a zadnja stvar na svijetu koju želi jest kompa-suputnik. Kad u nekom vagonu počne viđati ista lica, kad mu ljudi počnu kimati glavom ili govoriti: "Kako ste danas?" dok sjedaju na svoja mjesta, on promijeni vagon. Nije pretjerano teško ostati anoniman, jedan od ljudi koji putuje na posao iz prigradskih područja Connecticuta, čovjek upadan jedino po svom neumornom odbijanju da nosi crvenu kravatu. Možda 385

je nekoć bio polaznik vjerske osnovne škole, možda je nekoć držao uplakanu djevojčicu dok ju je jedan od njegovih prijatelja udarao bejzbolskom palicom i možda je proveo neko vrijeme u prašumi. Nitko u vlaku ne mora za to znati. Zato su vlakovi dobri. "Spremni za Božić?" upita ga muškarac sa sjedišta kod prolaza. On podigne pogled, gotovo namršteno, no onda zaključi da nije posrijedi opaska koja bi imala neku težinu, nego prazna fraza koju neki ljudi osjećaju obvezu izustiti da im brže prođe vrijeme. Taj je čovjek pokraj njega debeo i nedvojbeno će do podneva početi zaudarati bez obzira na to koliko je Speed Sticka jutros nanio... ali jedva da gleda u Billa, pa nema veze. "Pa... znate", kaže on, gledajući u aktovku između svojih cipela - aktovku koja sadrži kuglicu staniola i ništa više. "Zagrijavam se, malopomalo." 8:40 Izlazi iz kolodvora Grand Central s tisuću drugih muškaraca i žena u kaputima, uglavnom menadžera srednjeg ranga, ulickanih hrčaka koji će do podneva punom parom trčkarati na svojini kotačima. Na trenutak zastane i duboko udahne hladan, sivi zrak. Lexingtonska avenija u ruhu je božičnih žaruljica, a malo podalje Djed Božićnjak koji izgleda kao Portorikanac ciliče zvonom. Ima lončić za priloge, a pokraj njega i štafelaj. Natpis na njemu glasi POMOZITE BESKUĆNICIMA OVOG BOŽIĆA, i čovjek u plavoj kravati pomisli: Što kažeš na malo istine u oglašavanju, Djede? Što kažeš na natpis na kojem bi pisalo POMOZITE MI DA SE ZA BOŽIĆ OPSKRBIM KOKAINOM? No on svejedno u prolazu ubaci dvije dolarske novčanice u lončić. Ima dobar osjećaj u vezi s današnjim danom. Drago mu je da ga je Sharon podsjetila na staniol - vjerojatno bi ga zaboravio ponijeti; on uvijek ispusti iz vida takve stvari, suptilne detalje. Šetnja od deset minuta dovede ga do njegove zgrade. Ispred vrata stoji mladi crnac, star možda sedamnaestak godina, u crnim trapericama i prljavoj crvenoj majici s kapuljačom. Skakuće s noge na nogu, ispuhuje oblačiće pare iz usta, često se smiješi i pritom pokazuje zlatni 386

zub. U jednoj ruci drži djelomice zgnječenu papirnatu šalicu. U njoj ima nešto kovanica s kojima neprekidno čegrta. "Imate sitnog?" pita prolaznike koji se slijevaju prema okretnim vratima. "Imate sitnog, gospodine? Imate sitnog, gospođo? Pokušavam skupit za dorčak. Hvala, boblaslovio vas, sretan Božić. Imaš sitnog, stari? Dvajspet centi možda? Hvala. Imate sitnog, gospođo?" U prolazu Bili u mladićevu šalicu ubaci kovanicu od pet centi i dvije od deset. "Hvala vam, gospodine, boblaslovio, sretan Božić." "I tebi", kaže on. Žena pokraj njega se namršti. "Ne biste ih trebali ohrabrivati", kaže ona. On slegne ramenima i nasmiješi se blijedim, posramljenim smiješkom. "Teško mi je nekome nešto odbiti za Božić", kaže joj on. Uđe u predvorje u bujici drugih ljudi, zagleda se nakratko za onom gadurom tvrda srca koja je krenula prema kiosku s tiskom, pa krene prema dizalima i njihovim starinskim pokazivačima katova u obliku kazaljki i s art deco brojkama. Tu mu nekoliko ljudi kimne glavom - ta nije to kao vlak, u kojem možeš promijeniti vagon. Usto, zgrada je stara; dizala su spora i klimava. "Kako žena, Bili?" pita ga kržljavi, vječno nasmiješeni čovjek s četvrtog kata. "Carol je dobro." "Djeca?" "Oboje su dobro." On nema djece, a žena mu se ne zove Carol. Njegova je supruga nekadašnja Sharon Anne Donahue, iz srednje vjerske škole Sv. Gabrijela, generacija 1964., ali je to nešto što taj kržljavi, neprekidno nasmiješeni muškarac nikad neće znati. "Kladim se da ne mogu dočekati veliki dan", kaže onaj kržljavac, još nasmješeniji, sad gotovo neopisivo. Billu Shearmanu izgleda onako kako bi urednik neke stripoteke mogao prikazati Smrt: krupne oči, golemi zubi i nategnuta sjajna koža. Taj ga cer podsjeti na Tam Boi, u dolini A Shau. Kad su ušli u nju, dečki iz 2. bataljuna izgledali su kao kraljevi, a kad su izašli, kao oprljene izbjeglice iz pakla. Izašli su s tim krupnim očima i golemim zubima. Još su tako izgledali u Dong Hau, gdje su se nakon nekoliko 387

dana svi izmiješali. U Vijetnamu je puno toga bilo zbrkano. A bilo je i puno improvizacije. "Ne mogu dočekati", potvrdi on, "ali mislim da Sarah počinje sumnjati u čovca u crvenom odijelu." Požuri, dizalo, pomisli on, Isusa mu, izbavi me od tih bedastoća. "Aha, to se događa", kaže kržljavac. Cer mu na trenutak zgasne, kao da ne razgovaraju o Djedu Božićnjaku nego o karcinomu. "Koliko Sarah sad ima godina?" "Osam." "Kao da se rodila prije godinu-dvije. Bože, vrijeme zaista leti kad ti je dobro, zar ne?" "Živa istina", kaže on, usrdno se nadajući da će kržljavac zašutjeli. U tom trenutku jedno od četiri dizala najzad naglo uzdahnuvši otvori svoja vrata i oni se zbiju u njega kao u tor. Bili i onaj kržljavac zajedno prođu komad hodnika na četvrtom katu, a onda se kržljavac zaustavi ispred starinskih dvostrukih vrata na čijem je jednom oknu od mutnog stakla pisalo CONSOLIDATED INSURANCE, a na drugom ADJUSTORS OF AMERICA. Iza tih vrata začuje se muklo kliketi-klakanje tipkovnica i nešto glasniji zvuk zvonjave telefona. "Ugodan dan ti želim, Bili." "I ja tebi." Kržljavac uđe u svoj ured i na trenutak Bili ugleda veliki vjenčić obješen na zidu prostorije nasuprot vratima. I prozori su bili ukrašeni snijegom iz spreja. On zadrhti i pomisli, Bože izbavi nas. 9:05 Njegov ured - jedan od dva koja je unajmio u ovoj zgradi - nalazi se u dnu hodnika. Dva najbliža ureda zamračena su i prazna, stanje koje traje posljednjih šest mjeseci i koje njemu sasvim odgovara. Na mutnom staklu vrata njegova ureda ispisane su riječi WESTERN STATES LAND ANALYSTS. Na vratima su tri brave: jedna koja se na njima nalazila kad se on doselio u zgradu, plus još dvije koje je on ugradio. Uđe u ured, zatvori vrata, navuče zasun, a onda zatvori i protuprovalnu bravu. 388

Nasred prostorije stoji uredski stol zatrpan papirima, ali nijedan od njih ne znači ništa: oni su paravan za čistačice. Svako malo on ih sve pobaca i ponovno rasporedi novu hrpu. Na sredini stola nalazi se telefon s kojeg on povremeno nasumce naziva neke brojeve kako telefonska tvrtka ne bi registrirala njegovu liniju kao potpuno neaktivnu. Prošle je godine kupio fotokopirku, i ona izgleda vrlo poslovno u svom kutu pokraj vrata koja vode u drugu malu prostoriju ovog ureda, ali se njome nikad nitko nije poslužio. "Čuješ li što ja čujem, mirišeš li što ja mirišem, kušaš li što ja kušam", mrmlja on pa ode do vrata koja vode u onu drugu prostoriju. Unutra se nalaze police na kojima su poslagane dodatne hrpe besmislenih papira, dva arhivska ormarića (na jednom se nalazi walkman, njegov izgovor za onih nekoliko prigoda kad netko pokuca na zaključana vrata i ne dobije odgovora), stolica i ljestve. Bili odnese ljestve u glavnu prostoriju i rasklopi ih s lijeve strane stola. Na stol položi aktovku. Onda se popne po prve tri prečke, podigne ruke (pritom mu se donji dio kaputa zvonoliko raširi oko nogu) i brižljivo pomakne u stranu jednu viseću stropnu ploču. Iznad nje je tamni prostor koji se ne bi baš mogao nazvati spremištem, premda nekoliko cijevi i žica ipak prolazi kroza nj. Tu gore nema prašine, barem ne u neposrednoj blizini, ni brabonjaka glodavaca - jednom mjesečno posluži se D-Con Mouse-Prufeom*. Naravno, ne želi uprljati odjeću dok odlazi i dolazi, ali to nije važno. * Poznata marka sredstva za deratizaciju. Važno je cijeniti svoj posao i svoje područje rada. To je naučio u vojsci, dok je služio vojsku u prašumi, i katkad pomisli da je to druga najvažnija stvar koju je naučio u životu. A najvažnija stvar je da jedino pokora može zamijeniti ispovijed, i da jedino pokora oblikuje identitet. To je lekcija koju je počeo učiti 1960., s četrnaest godina, posljednje godine koju je mogao ući u ispovjedaonicu i reći: "Blagoslovi me oče jer sam zgriješio" i onda sve ispričati. Pokora je njemu važna. Blaslovio, misli on tamo u memljivoj tami spremišta. Boblaslovio tebe, boblaslovio mene, boblaslovio sve nas. Iznad tog uskog prostora (sablastan povjetarac beskrajno huče kroza nj i donosi miris prašine i brektanje dizala) nalazi se dno petog kata, i tu 389

se nalaze tajna vrata u obliku kvadrata stranice sedamdesetak centimetara. Bili ih je sam ugradio; vičan je alatu, jedna od stvari koje Sharon cijeni kod njega. Podigne i prebaci poklopac tajnih vrata, pusti mutnu svjetlost odozgo, a onda dohvati aktovku za ručku. Kad je gurnuo glavu u prostor između katova, voda zdušno jurne niz debelu kanalizacijsku cijev sedam ili deset metara od njegova sadašnjeg položaja. Za sat vremena, kad ljudi u zgradi krenu na pauzu, taj će zvuk biti stalan i ritmičan poput valova koji se izlijevaju na plažu. Bili jedva da zamjećuje to ili bilo koji drugi međukatni zvuk; naviknuo se na njih. Penje se brižljivo na vrh ljestava, a onda se odrazi u svoj ured na petom katu, ostavivši Billa dolje na četvrtom. Ovdje gore on je ponovno Willie, baš kao što je bio u srednjoj školi. Kao što je bio u Vijetnamu, gdje su ga katkad zvali Willie bejzbol. Ovaj gornji ured izgleda kao okorjela radionica, s namotima žice, motorima i ventilima uredno poslaganima na metalnim policama te s nečim što izgleda kao nekakav filter, a što čuči u kutu njegova radnog stola. No to zaista i jest ured: tu su pisaći stroj, diktafon, košara s primljenim dokumentima i onima pripremljenima za slanje (također paravan, koji on povremeno rotira onako kako farmeri rotiraju usjeve) i arhivski ormarići. Mnoštvo arhivskih ormarića. Na jednom se zidu nalazi slika Normana Rockwella s motivom obitelji koja se moli za večerom na Dan zahvalnosti. Iza stola je uokvirena fotografija snimljena kod fotografa na kojoj je Willie u svojoj poručničkoj uniformi (snimljena u Sajgonu malo prije no što je zaslužio svoju Srebrnu zvijezdu za junaštvo na mjestu helikopterskog udesa kod Dong Haa), a pokraj nje je uvećana kopija pohvalnice koju je dobio kad je otpušten iz vojske, također uokvirena; ime na otpusnici je ono Williama Shearmana, i na njoj su primjereno spomenuta sva njegova odličja. Spasio je Sullivanu život na stazi kod one selendre. Tako piše u službenoj popratnoj pohvali uz Srebrnu zvijezdu, tako su rekli oni koji su preživjeli Dong Ha, a što je još važnije od toga, i Sullivan je tako rekao. Bilo je to prvo što je rekao kad su zajedno završili u San Franciscu u bolnici poznatoj pod nazivom Picina palača: Spasio si mi život, čovječe. 390

Willie je sjedio na Sullivanovu krevetu, Willie jedne ruke još u zavojima i s masti protiv opeklina oko očiju, ali zapravo dobro, aha, ništa mu nije, no Sullivan je gadno nastradao. To je bilo onog dana kad ih je snimio fotoreporter AP-ja, fotografiju koja je objavljena u svim novinama u zemlji... uključujući i harvički Dnevnik. Uhvatio me za ruku, misli Willie dok stoji u svom uredu na petom katu; Bili Shearman je kat niže. Iznad onog portreta iz fotografskog studija i otpusnice nalazi se plakat iz šezdesetih godina. Na njemu, neuokvirenom i pomalo požutjelom na rubovima, prikazan je znak mira. Ispod njega, u crvenoj, bijeloj i plavoj boji, stoji ovaj duhoviti redak: TRAG VELIKE AMERIČKE KUKAVICE. Uhvatio me za ruku, ponovno pomisli on. Da, Sullivan je to učinio i Willieju je malo nedostajalo da skoči na noge i pobjegne natrag kroz odjel, vrišteći. Bio je uvjeren da će Sullivan reći: Znam što ste učinili, ti i tvoji prijatelji Doolin i O'Meara. Zar si mislio da mi ona neće reći? No Sullivan nije rekao ništa takvo. Umjesto toga je rekao Spasio si mi život, čovječe, iz mog si rodnog mjesta, spasio si mi život. Jebi ga, kolika je bila vjerojatnost? A tako smo se bojali dečki iz Sv. Gabrijela. Kad je to rekao, Willie je bio siguran da Sullivan nema pojma o tome što su Doolin, O'Meara i on učinili Carol Gerber. No nije mu odlanulo kad je shvatio da je na sigurnom. Nimalo. A kad se nasmiješio i stisnuo Sullivanovu ruku, pomislio je: S pravom ste se bojali, Sully. S pravom. Willie položi Billovu aktovku na stol, pa legne na trbuh. Gurne glavu i ruke u vjetrovitu tamu između katova koja smrdi po ulju pa vrati stropnu ploču ureda na četvrtom katu na mjesto. Ured je čvrsto zaključan, no ionako ne očekuje nikoga (nikad ne očekuje; Western States Land Analysts nikad nisu imale nijednog klijenta), ali je bolje biti siguran. Oprez je majka mudrosti. Nakon što je doveo u red svoj ured na četvrtom katu, Willie spusti poklopac tajnih vrata u ovom uredu. Ovdje su vrata skrivena malim tepihom koji je zalijepljen za drvo Superglueom, tako da se mogu podizati i spuštati a da ne lupkaju niti se miču lijevo-desno. Osovi se na noge, obriše ruke od prašine, pa se okrene prema aktovci i otvori je. Izvadi onu kuglu staniola i stavi je na diktafon na radnom stolu. 391

"Nije loše", kaže on i ponovno pomisli kako Sharon može biti prava dušica kad to želi... a često želi. Ponovno zatvori aktovku pa se počne razodijevati, pažljivo i sustavno, u koracima suprotnima od onih u pola sedam, kao da vrti film unatrag. Skine sve sa sebe, i gaćice i crne dokoljenke. Gol, pažljivo objesi kaput, sako i košulju u ormar gdje visi još samo jedan odjevni predmet - teška crvena jakna, no ne dovoljno debela da bi ju se nazvalo parka. Ispod nje se nalazi nešto slično kutiji, malo prekrupnoj da biju se nazvalo aktovka. Willie pokraj nje odloži svoju aktovku od Marka Crossa, pa stavi hlače u kalup za hlače, ne štedeći truda oko buga. Kravata bude obješena na prečku pričvršćenu s unutarnje strane vrata, gdje visi sama poput dugačkog plavog jezika. Otapka bos i gol do jedne od hrpa arhivskih ormarića. Na vrhu se nalazi pepeljara s izbočenim motivom orla raspiganog izraza i riječima UMREM LI U BORBENOJ ZONI. U pepeljari se nalazi lančić s nekoliko metalnih vojnih identifikacijskih pločica. Willie prebaci lančić preko glave, pa izvuče donju ladicu arhivskog ormarića. U njoj se nalazi donje rublje. Uredno složene na vrhu su kaki bokserice. On ih navuče na sebe. Zatim su na red došle bijele sportske čarape, pa bijela pamučna majica kratkih rukava - s okruglim izrezom oko vrata, ne s naramenicama. Obrisi njegovih metalnih pločica mogu se razaznati ispod nje, baš kao i njegovi bicepsi i kvadricepsi. Nisu tako izraženi kao što su bili u A Shauu i Dong Hau, ali nisu ni loši za čovjeka koji se približava četrdesetoj. Prije no što završi s odijevanjem, vrijeme je za pokoru. Ode do druge hrpe arhivskih ormarića i izvuče drugu ladicu. Brzo prelista uvezane sveske koji su se tamo nalazili, prođe one s kraja 1982. godine, pa prelista ovogodišnje; siječanj-travanj, svibanj-lipanj, srpanj, kolovoz (ljeti je uvijek osjećao veću potrebu da piše), rujanlistopad, i naposljetku sadašnji svezak: studeni-prosinac. Sjedne za stol, otvori svezak i brzo prelista stranice gusto pisanog teksta. Postoje male varijacije u pisanju, ali je bit uvijek ista: Od srca mi je žao. Jutros piše samo desetak minuta. Njegovo pero vrijedno grebe, držeći se osnovnog problema: Od srca mi je žao. Prema njegovoj procjeni, napisao je to više od dva milijuna puta... a tek počinje. Ispovijed bi bila brža, ali je on pripravan poći dužom zaobilaznicom. 392

Završi pisati - ne, on nikad ne završi pisati, ali završava za danas - i vraća tekući svezak između ispisanih i onih koje tek treba ispuniti. Potom se vrati do hrpe arhivskih ormarića koji mu služe kao komoda. Kad je otvorio ladicu iznad svojih čarapa i goljenica, počne pjevušiti u bradu; ne "Čuješ li što ja čujem", nego Doorse, onu o tome kako dan uništava noć, kako noć dijeli dan. Navuče jednobojnu plavu platnenu košulju, a potom vojničke hlače. Gurne srednju ladicu natrag pa otvori gornju. U njoj se nalazi spomenar i par čizama. Izvadi spomenar i na trenutak se zagleda u njegove crvene kožne korice. Riječ SPOMENAR otisnuta je na prednjem dijelu korica zlatnim slovima koja se ljušte. To je jeftina stvarca, ta bilježnica. Mogao bi si on priuštiti nešto bolje, ali nemaš uvijek pravo na ono što si možeš priuštiti. Ljeti više puta napiše žao mi je, ali sjećanje ljeti kao da sniva. Ono se budi zimi, negdje oko Božića. Onda dobije želju pogledati u tu bilježnicu, punu novinskih isječaka i fotografija na kojima svi izgledaju nemoguće mlado. Danas vraća spomenar u ladicu neotvoren i vadi čizme. Ulaštene su do visokog sjaja i izgledaju kao da bi mogle potrajati do sudnjeg dana. Možda i dulje. Nisu to standardne vojničke čizme - to su padobranske čizme, kakve nose oni iz 110. zračno-desantne. Ali to je u redu. On se ne pokušava obući kao vojnik. Da se želi obući kao vojnik, to bi i učinio. Svejedno, nema razloga da izgleda neuredno kao što nema ni razloga dopustiti da se prašina nakupi u prolazu između njegova dva ureda, i on pazi na to kako se odijeva. Naravno, neće zataknuti hlače u čizme - kreće na Petu aveniju u prosincu a ne u Mekong u kolovozu, zmije i kukci neće biti problem - ali namjerava izgledati vojnički uredno. Uredan izgled važan mu je koliko i Billu, možda i važniji. Poštovanje prema svom poslu i području rada počinje od poštovanja samog sebe. Posljednje dvije stvari nalaze se straga u gornjoj ladici njegove hrpe ormarića: tuba šminke i bočica gela za kosu. On istisne malo šminke na dlan lijeve ruke, pa je počne nanositi, od čela prema zatiljku. Kretnje su mu bezbrižno hitre od dugog iskustva i on si podari umjereno preplanuli ten. Kad je to obavio, utrlja malo gela u kosu pa je ponovno počešlja; riješi se razdjeljka i začešlja je ravno prema 393

natrag od čela. To je posljednji detalj, najmanji, ali možda i najefektniji. Nema ni traga čovjeka koji iz predgrađa svakog jutra putuje na posao u grad a koji je prije sat vremena izašao iz kolodvora Grand Central; čovjek u zrcalu postavljenom s unutarnje strane vrata maloga spremišta izgleda kao otpisani plaćenik. Ima nekog nijemog, napola poniženog ponosa u tom preplanulom licu, nešto u što ljudi neće predugo zagledati, jer ih to zaboli. Willie zna da je tome tako; on je to vidio. Ne pita zašto bi to trebalo biti tako. Pobrinuo se da mu život uglavnom prolazi bez pitanja i tako mu se sviđa. "Jako dobro", kaže on, zatvarajući vrata spremišta. "Dobro izgledaš, kompa." On se vrati do ormara da uzme onu crvenu jaknu, koja se može nositi na obje strane, i onaj škatuljasti kovčeg. Zasad prebaci jaknu preko naslona uredskog stolca a kovčeg stavi na stol. Otvori bravice i njihajem podigne poklopac na njegovim čvrstim šarkama; ovaj sad pomalo sliči kovčežićima kakvi uličnim prodavačima služe da izlože svoje lažne satove i sumnjive zlatne lančiće. U Williejevu se nalazi samo nekoliko stvarčica, a jedna od njih je razlomljena u dva dijela kako bi stala u nj. Unutra je i natpis. Tu je i par rukavica, onakve kakve se nose po hladnom vremenu, te treća rukavica koju je nosio kad je bilo toplo. On izvadi par rukavica (danas će mu biti potrebne, u to nema sumnje), a onda i onaj natpis na njegovu čvrstom užetu. Uže je provučeno kroz rupe u kartonu s obje strane i začvoreno, kako bi Willie mogao objesiti natpis oko vrata. Ponovno zaklopi kovčeg, ne gubeći vrijeme na zaključavanje bravica, i položi natpis na vrh - stol je tako zatrpan papirima, to je jedina slobodna površina na kojoj može raditi. Pjevušeći (u lovu za užicima, u potrazi za blagom*), on otvori široku ladicu iznad otvora za koljena, naslijepo opipa pokraj olovaka i Chap Sticksa*, spojnica i notesa, i naposljetku nađe svoju klamericu. Onda odmota ono klupko staniol-vrpce i oprezno ga ovije oko pravokutnika svog natpisa. Oštuca višak i čvrsto zaklama sjajne vrpce. Podigne ga na trenutak, najprije ocjenjujući dojam, a onda diveći se. * Referenca na stih iz pjesme Doorsa "Break on through to the other side", a koji glasi: We chased our pleasures here, dug our treasures there. 394

* Vrsta balzama za usne u stiku. "Savršeno!" kaže on. Telefon zazvoni i on se ukoči. Okrene se i pogleda u nj očima koje su naglo postale jako male, hladne i potpuno budne. Telefon zazvoni jedanput. Dvaput. Triput. Četvrti se put uključi sekretarica, koja odgovori njegovim glasom - odnosno njegovom inačicom koja ide uz ovaj ured. "Dobar dan, dobili ste Midtown Heating and Cooling", kaže Willie Shearman. "Nitko vam se ne može javiti, pa ostavite poruku nakon zvučnog signala." Biiip. On osluhne napeto, stojeći iznad netom ukrašenog natpisa, ruku stisnutih u šake. "Bok, ovdje Ed, iz Nynexovih žutih stranica", kaže glas sa sekretarice, i Willie ispusti dah za koji nije znao da ga je zadržao. Šake mu se počnu opuštati. "Molim vas neka me predstavnik vaše tvrtke nazove na broj 1-800-555-1000 radi informacije o tome kako možete povećati svoj oglasni prostor u obje verzije Žutih stranica, a istodobno uštedjeti hrpu novca na godišnjem računu. Ugodne blagdane svima! Hvala." Klik. Willie još trenutak ostane zagledan u telefonsku sekretaricu, gotovo kao da očekuje da će ponovno progovoriti - zaprijetiti mu, možda ga i optužiti za sve zločine za koje on sam sebe optužuje - ali se ništa ne dogodi. "Spreman za pokret", promrmlja on vraćajući urešeni natpis u onaj kovčeg. Ovaj put kad ga je zatvorio, on ga i zaključa. Na prednjoj se strani nalazi naljepnica, njezina poruka s obje strane podbočena američkim zastavicama. Na njoj piše SLUŽIO SAM S PONOSOM. "Spreman za pokret, dušo, nego što." On odlazi iz ureda, zatvara vrata na čijem mutnom staklu velikim slovima piše MIDTOWN HEATING AND COOLING, i zaključa sve tri brave. 9:45 Kad je stigao do polovice hodnika, ugleda Ralpha Williamsona, jednog od bucmastih računovođa iz Garowicz Financial Planninga (svi 395

računovođe iz Garowicza su bucmasti, sudeći po onome što je Willie uspio vidjeti). U jednoj Ralphovoj ružičastoj ruci nalazi se ključ lancem privezan za staru drvenu pločicu, i po tome Willie zaključuje da gleda u računovođu kojemu se pripiškilo. Ključ na drvenoj pločici! Ako te ključ na drvenoj pločici neće podsjetiti na radosti vjerske škole, jebote, na sve one opatice kojima iz brade strše dlake i na sva ona drvena ravnala kojima se dijele packe, onda ništa neće, pomisli on. Znate što? Ralph Williamson vjerojatno voli da je taj ključ na drvenoj pločici, baš kao što voli da sapun u obliku zečića ili cirkuskog klauna visi na uzici sa slavine za toplu vodu u tuš-kabini u njegovoj kući. Pa što ako je tako? Ne osuđuj da tebe ne bi osuđivali, do vraga. "Hej Ralphie, što ima?" Ralph se okrene, ugleda Willieja, ozari se. "Hej bok, sretan Božić!" Willie razvuče usta u osmijeh ugledavši izraz u Ralphovim očima. Bucmasti dripac ga obožava, a zašto i ne bi? Ralph pred sobom vidi čovjeka tako skockanog, da to boli. Mora ti se to svidjeti, dušo, mora ti se to svidjeti. "I tebi, cobra." On pruži ruku (sad u rukavicama da ne bi morao misliti na to je li odveć bijela, u neskladu s licem), dlana okrenutog prema gore. "Daj dlan!" Stidljivo se smiješeći, Ralph to i učini. "Daj dva!" Ralph okrene svoju ružičastu, mesnatu ruku i dopusti Willieju da pljesne po njoj. "Tako je dobro da moram ponoviti!" klikne Willie i ponovno pljesne po Ralphovu dlanu. "Ralphie, jesi obavio blagdansku kupnju?" "Skoro", kaže Ralph, smiješeći se od uha do uha i zveckajući ključem od zahoda. "Da, skoro. A ti, Willie?" Willie mu namigne. "Ma znaš kako je, brate; imam dvije-tri ženske i dam da mi svaka kupi neki suvenirčić." Ralphov zadivljeni smiješak znak je da Ralph zapravo i ne zna kako je to, ali da bi rado znao. "Dobio si poziv za popravak?" "Posla za cijeli dan. Sad je udarna sezona." "Za tebe kao da je uvijek sezona. Posla kao u priči. Jedva da si ikad u uredu." 396

"Ralphie, zato nam je Bog dao telefonske sekretarice. Idi sad ili ćeš sušiti vlažnu mrlju na svojim najboljim hlačama od gabardena." Smijući se (i pomalo rumeneći) Ralph krene prema muškom zahodu. Willie ode do dizala, noseći svoj kovčeg u ruci i provjeravajući jesu li mu naočale još u džepu jakne zajedno s onim drugim predmetom. Jesu. I omotnica je u njemu, nabrekla i šuškava od novčanica od dvadeset dolara. Njih petnaest. Vrijeme je za posjetić redarstvenika Wheelocka; Willie ga je očekivao jučer. Možda će se pojaviti tek sutra, ali Willie se kladi na danas... premda mu se to ne sviđa. On zna da to tako ide, moraš podmazivati kotačiće želiš li da ti se kola kotrljaju, ali svejedno je ogorčen. Dugo već razmišlja o tome kako bi mu godilo kad bi Jasperu Wheelocku smjestio metak u čelo. To se katkad događalo u prašumi. Onako kako se moralo dogoditi. Primjerice ono s Malenfantom. Taj luđak, sa svojim prištevima i kartama. O da, u prašumi je bilo drukčije. U prašumi se kadšto moralo učiniti jedno zlo da bi se spriječilo još veće zlo. Takvo ponašanje kao prvo pokazuje da si na pogrešnom mjestu, bez sumnje, ali kad se nađeš u govnima, moraš plivati. On i njegovi ljudi iz postrojbe Bravo bili su s dečkima iz postrojbe Delta samo nekoliko dana, pa Willie nije imao previše iskustva s Malenfantom, ali njegov kreštavi, iritirajući glas teško je zaboraviti, a pamti i nešto što bi Malenfant uzviknuo za vrijeme svojih beskrajnih partija herčeva kad bi netko pokušao povući već bačenu kartu: Nema teorije, seratoru! Bačeno, odigrano! Dizalo se nije zaustavilo na četvrtom katu, ali pomisao da bi se to moglo dogoditi više ga ne čini nervoznim. Puno je puta silazio dizalom u prizemlje s ljudima koji rade na istom katu kao i Bili Shearman - uključujući i onog čovca iz osiguravajućeg društva Consolidated Insurance koji izgleda kao sušna godina - a da ga oni nisu prepoznali. Trebali bi, on zna da bi trebali, ali ga ne prepoznaju. Nekad je mislio da je to zbog druge odjeće ili šminke, onda je zaključio da je to zbog kose, ali u duši zna da se to ne da objasniti nijednom od tih stvari. Ni njihovim odrvenjelim srcima ni neosjetljivošću na svijet u kojem žive. To što on čini nije tako radikalno - maskirne hlače, teške čizme, i malo smeđe šminke nije prerušavanje. To ni u kojem slučaju nije maska. Ne zna točno kako to 397

objasniti, pa uglavnom ne razbija glavu time. Tu je tehniku, zajedno s mnogima drugima, naučio u Vijetnamu. Onaj mladi crnac još stoji ispred vrata ulaznog predvorja (sad je navukao kapuljaču svoje prljave stare majice) i zatrese svojom zgnječenom papirnatom čašom prema Willieju. Primjećuje da se frajer koji u jednoj ruci nosi kutiju s alatom smiješi, pa se i njegov smiješak raširi. "Imaš sitnog?" upita on g. Majstora. "Može, stari?" "Bježi mi s očiju, ljenčugo jedna, eto što kažem", kaže mu Willie, još nasmiješen. Mladić ustukne korak, zagledan u Willieja razrogačenim, zgranutim očima. Prije no što je uspio smisliti što bi rekao, g. Majstor odmakao je niz ulicu i gotovo se izgubio u mnoštvu kupaca, dok mu se njegov veliki, četvrtasti kovčeg klati u ruci s rukavicom. 10:00 Uđe u hotel Whitmore, prijeđe preko predvorja i pokretnim stubama ode na polukat gdje se nalaze toaleti. To je jedini dio dana koji ga čini nervoznim a da ne može reći zašto; ta dosad se nikad ništa nije dogodilo prije, za vrijeme ili poslije nekog od njegovih svraćanja u toalet (rotira između otprilike dvadesetak toaleta u središtu grada). No svejedno je nekako uvjeren da ukoliko stvari ipak krenu po zlu, to će se dogoditi u hotelskom sernjaku. Jer to što se sljedeće događa nije preobrazba iz Billa Shearmana u Willieja Shearmana; Bili i Willie su braća, možda i blizanci, i promjenu iz jednog u drugog doživljava kao nešto nedužno i potpuno normalno. No završnu preobrazbu njegova radnog dana - iz Willieja Shearmana u Slijepog Willieja Garfielda - nikad ne doživljava takvom. Ta posljednja promjena uvijek mu se čini smutljiva, potajična, gotovo vukodlačka. Dok to ne obavi i ne nađe se ponovno na ulici, lupkajući svojim bijelim štapom ispred sebe, osjeća se kako se jamačno osjeća zmija nakon što odbaci stari svlak, a novi još nije urastao i očvrsnuo. Osvrne se: muški je WC prazan osim para nogu ispod vrata drugog pregratka u dugom nizu pregradaka - jamačno ih je ukupno dvanaest. Netko se tiho nakašlje. Zašušte novine. Začuje se ffftt zvuka pristojnog prdca zaposlenika iz poslovnog središta grada. 398

Willie odlazi do posljednjeg pregratka u nizu. Odloži kovčeg, navuče zasun navrata i skine crvenu jaknu. Pritom je izvrne, unutarnju stranu na van. Druga je strana maslinastozelena. Jednim se pokretom prometnula u jaknu starog vojnika. Sharon, prava genijalka snalažljivosti, kupila je tu stranu njegove jakne u vojničkom dućanu i potrgala podstavu crvene jakne kako bi mogla ušiti zelenu. No prije šivanja našila je na nju oznaku za čin poručnika, plus crne vrpce tkanine na mjestima gdje bi stajale pločice s imenom i nazivom jedinice. Potom je taj odjevni predmet oprala tridesetak puta. Naravno, oznaka čina i jedinice više nije bilo, ali mjesta na kojima su stajale jasno se vide - na rukavima i lijevoj strani grudnog koša materijal je zeleniji, svježijih uzoraka, što svakom ratnom veteranu mora odmah upasti u oko. Willie objesi jaknu na vješalicu, spusti hlače, pa podigne kovčeg i namjesti ga na bedra. Otvori ga, izvadi rastavljeni štap i brzo zašarafi njegova dva dijela. Držeći ga nisko pri dnu, pruži ruku iz svog sjedećeg položaja i zakvači držak preko vrha jakne. Onda otvori kovčeg, potegne malo papira s role kako bi kreirao primjereni zvučni efekt u stilu "s poslom smo završili" (vjerojatno nepotrebno, ali je oprez majka mudrosti) i pusti vodu. Prije no što je iskoračio iz pregratka, izvadi naočale iz džepa na jakni koji sadrži i onu isplatnu omotnicu. Naočale čine obruč oko njegove glave; retro naočale koje on povezuje sa svjetiljkama Lava* i filmovima o bajkerima-odmetnicima s Peterom Fondom u glavnoj ulozi. No dobre su za posao, djelomice jer na neki način ljudima poručuju da je posrijedi ratni veteran, a djelomice zato što nitko ne može zavirivati u njegove oči, ni sa strane. * Svjetiljke punjene tekućinom, u obliku rakete ili stošca. Willie Shearman ostaje u WC-u u mezaninu hotela Whitmore baš kao što Bili Shearman ostaje u uredu Western States Land Analystsa na četvrtom katu. Čovjek koji izlazi - čovjek odjeven u staru vojničku jaknu, s naočalama na licu, i koji lagano ispred sebe lupka bijelim štapom - je Slijepi Willie, dio inventara Pete avenije još od vremena Geralda Forda. Dok prelazi preko malog predvorja u mezaninu prema stubama (slijepci bez pratnje nikad se ne služe pokretnim stepenicama), ugleda 399

kako prema njemu hoda žena u crvenom sportskom kaputiću. Zbog jako metaliziranih leća između njih ona izgleda poput neke egzotične ribe koja pliva u blatnjavoj vodi. Naravno, nije to samo zbog naočala; do dva sata popodne on će zaista biti slijep, baš kao što je vrištao da je slijep kad su davne 1970. on, John Sullivan i Bog zna koliko njih bili evakuirani bolničkim helikopterima iz provincije Dong Ha. Ja sam slijep, derao se on i dok je podizao Sullivana sa staze, ali zapravo nije bio; kroz pulsirajuću postdetonacijsku bjelinu vidio je Sullivana kako se valja po tlu i pokušava spriječiti da mu drob iscuri. Podigao je Sullivana i potrčao s njim nespretno ga prignječivši preko ramena. Sullivan je bio krupniji od Willieja, kudikamo krupniji, i Willie nije imao pojma kako je mogao nositi toliki teret, ali je nekako uspio, sve do čistine gdje su ih helikopteri tipa Huey poput Božje milosti uznijeli na nebo - boblaslovio vas Huići, boblaslovio, o boblaslovio sve vas. Dotrčao je do čistine i helikoptera dok su meci fijukali na sve strane, a dijelovi tijela proizvedeni u Americi ležali na stazi gdje je eksplodirala nagazna mina ili mina iznenađenja ili neki drugi kurac. Ja sam slijep, vrištao je noseći Sullivana, osjećajući kako mu Sullivanova krv natapa uniformu, a i Sullivan je vrištao. Da je Sullivan prestao vrištati, bi li ga Willie skotrljao s ramena i nastavio trčati sam, pokušavajući umaknuti zasjedi? Vjerojatno ne bi. Jer je tad već znao tko je Sullivan, znao točno tko je on, on je Sully iz najdražeg im rodnog grada, Sully koji je izlazio s Carol Gerber iz najdražeg im rodnog grada. Ja sam slijep, ja sam slijep, ja sam slijep! Tako je vrištao Willie Shearman dok je cukao Sullivana, i premda je istina da je svijet uglavnom bio eksplozivno bijel, još se sjeća da je vidio kako se lišće trzalo od metaka koji su uz mukli udar pogađali debla; sjeća se kako je vidio jednog od vojnika koji su ranije tog dana bili u selendri kako se čvrsto drži za vrat. Sjeća se da je vidio kako krv u bujici lipti kroz prste tog čovjeka i natapa mu uniformu. Jedan od pripadnika postrojbe Delta 2/2 - zvao se Pagano - zgrabio je tog tipa oko struka i odgurao ga pokraj posrćućeg Willieja Shearmana, koji zaista nije mogao puno vidjeti jer je vrištao Ja sam slijep ja sam slijep ja sam slijep i osjećao miris Sullivanove krvi, njezin vonj. A u helikopteru se ona bjelina pojačala. Lice mu je bilo oprljeno, kosa osmuđena, koža na glavi 400