Stephen King - Hercevi u Atlantisu

do paviljona Franklin ni u kojem slučaju ne znači da sam bio nevjeran Annmarie Soucie iz Gates Fallsa), a onda laganim korakom krenem prema Chamberlainu, pitajući se tko bi mogao znati što znači onaj troprsti trag. Tek mi je sad, nakon toliko vremena, palo na pamet da nikad nisam pomislio upitati Jonesa. A kad sam stigao na svoj kat, ugledao sam nešto što mi je potpuno skrenulo tijek misli. Nakon što sam u pola sedam ujutro izašao vjeđa spuštenih na pola koplja da zauzmem mjesto iza Carol pokraj tekuće vrpce s posuđem, netko je pjenom za brijanje naličio vrata sobe Davida Dearborna - po svim dovracima i po kvaki te ekstra-debelim slojem po pragu. U toj donjoj naslazi ugledam otisak bose noge koji mi izmami smiješak. Dearie je otvorio vrata, umotan samo u ručnik, uputivši se u kupaonicu, i bumtras-talambas! I dalje se smiješeći, uđem u sobu 302. Nate je pisao za svojim stolom. Po načinu na koji je jednu ruku zaštitnički svinuo oko svoje bilježnice, zaključim da je posrijedi njegovo redovito dnevno izvješće Cindy. "Netko je namazao Deariejeva vrata pjenom za brijanje", rekoh, priđem svojim policama i dohvatim udžbenik iz geologije. Moj je plan bio otići u čitaonicu na našem katu i malo učiti za test u utorak. Nate je pokušao izgledati ozbiljno i prijekorno, ali nije mogao odagnati smiješak. U to se vrijeme uvijek odlučivao za krepost, no redovito bi mu za dlaku izmaknula. Pretpostavljam da je s godinama poboljšao uspješnost, što je šteta. "Da si ga čuo kako je urlao", reče Nate. Nasmije se zarzavši, a onda prinese svoju sitnu ruku ustima da bi zatomio novi ispad nedoličnog ponašanja, "I psovao - na trenutak je bio dorastao Skipu." "Kad je posrijedi psovanje, mislim da nitko nije dorastao Skipu." Nate me gledao sa zabrinutom borom između očiju. "Nisi valjda to ti učinio, je li? Jer znam da si rano ustao-" "Da sam ja namjeravao ukrasiti Deariejeva vrata, poslužio bih se zahodskim papirom", rekoh. "Sva moja pjena za brijanje završi na mom licu. Ja sam niskobudžetni student, baš kao i ti. Zaboravio si?" Ona se brazda zabrinutosti zagladi i Nate je ponovno izgledao kao član crkvenog zbora. Prvi put shvatim da on sjedi samo u Jockey gaćicama i onoj glupoj plavoj kapici. "To je dobro", reče on, "jer je David urlao 251

da će naći onoga tko je to učinio i pobrinuti se da ga se pošalje na disciplinsku komisiju." "D. K. zbog premazivanja vrata pjenom za brijanje? Čisto sumnjam, Nate." "Zaista čudno, ali čini mi se da je ozbiljno mislio", reče Nate. "Katkad me David Dearborn podsjeća na onaj film o ludom brodskom kapetanu. Humphrey Bogart je glumio u njemu. Znaš na koji mislim?" "Aha, Pobuna na brodu Caine." "Aha. A David... s druge strane, posao studentskog nadzornika i sastoji se u slanju na D. K." Prema odredbama fakultetskog pravilnika o ponašanju studenata, izbacivanje je bila velika batina, rezervirana za prijestupe kao što su krađa, nanošenje tjelesnih ozljeda i posjedovanje/uporaba droga. Stegovni postupak bio je stepenicu ispod toga, kazna za prijestupe kao što su dovođenje djevojaka u sobe (dovođenje djevojaka u sobe poslije redarstvenog sata za studentice bila je otegotna okolnost i moglo vam je priskrbiti izbacivanje, premda je to danas teško povjerovati), držanje alkohola u sobi, prepisivanje na ispitima, prepisivanje tuđih pismenih uradaka. Svaki od potonjih prijestupa mogao je teoretski završiti izbacivanjem, a u slučaju prepisivanja to se često i događalo (osobito ako su posrijedi bili semestralni ili završni ispiti), no uglavnom bi se izreklo neku stegovnu mjeru koja vas je pratila cijeli semestar. Nisam mogao povjerovati da bi nadzornik paviljona pokušao nagovoriti prodekana Garretsena da sazove D. K. zbog nekoliko bezazlenih špricaja pjene za brijanje... ali je ovo bio Dearie, sitničavac koji je dosad ustrajavao u tjednom pregledu soba i sa sobom nosio stoličicu da bi mogao pregledati gornje police trideset dva ormara za koje je, čini se, smatrao da spadaju u njegovo područje odgovornosti. Tu je ideju vjerojatno pokupio u ROTC-u*, programu koji je volio strašću kojom je Nate volio Cindy i Rintyja. * ROTC je kratica od Reserve Officers Training Corps, grupa studenata na nekim američkim sveučilištima koji prolaze časničku obuku. Usto je i davao kaznene bodove - praksa koja je službeno još bila dio politike fakulteta, premda uglavnom zaboravljena izvan ROTC-a - studentima koji su zabušavali u pospremanju svojih soba. Dovoljno 252

kaznenih bodova i završiš pred D. K. U teoriji si mogao biti izbačen s fakulteta, izgubiti pravo na odgodu služenja vojnog roka, biti pozvan u vojsku i završiti ugibajući se mecima u Vijetnamu samo zato što si opetovano zaboravljao odnijeti smeće ili pomesti ispod kreveta. I David Dearborn bio je stipendist, a njegov nadzornički posao - u teoriji - nije se razlikovao od mog posla sudopere. No to nije bila i Deariejeva teorija. Dearie je smatrao da je on boljeg kova, jedan od šačice ponosnih i hrabrih. Znate, njegovi su potjecali s obale, iz Falmoutha, gdje je 1966. još važilo više od pedeset tzv. ćudorednih zakona naslijeđenih iz vremena puritanaca. Nešto se dogodilo njegovoj obitelji pa su spali na niske grane kao u nekoj starinskoj kazališnoj melodrami, ali se Dearie još odijevao kao maturant falmoutske privatne škole, dolazio na predavanja u blejzeru, a nedjeljom nosio odijela. Nitko se nije mogao više razlikovati od Ronnieja Malenfanta, prostog kao slapa, punog predrasuda, matematičkog genija. Kad bi se mimoišli u hodniku, gotovo ste mogli vidjeti kako se Dearie kutri pred Ronniejem, čija se crvena kosa kovrčala iznad lica koje kao da je bježalo samo od sebe, od izbečenog čela do gotovo nepostojeće brade. Između toga dvoga nalazile su se Ronniejeve oči vječno slijepljene od krmelja i vječno balavi nos... da se ne spominju usne tako crvene da je uvijek izgledao kao da ih je namazao nečim jeftinim i kričavim. Dearieju Ronnie nije bio simpatičan, ali Ronnie nije morao sam podnijeti teret te nesimpatije; Dearieju kao da nije bio simpatičan nijedan brucoš kojemu je bio nadzornik. Ni on nama nije bio simpatičan, a Ronnie ga je otvoreno mrzio. Nesimpatija Skipa Kirka bila je prošarana prezirom. Pohađao je ROTC zajedno s Deariejem (barem do studenog, kad se Skip ispisao), i rekao da Dearie ni o čemu nije imao pojma osim o uvlačenju u guzicu. Skip, kojemu je kao maturantu malo nedostajalo da postane državni reprezentativac u bejzbolu, osobito je jamrao zbog jedne osobine našeg nadzornika: Dearie, rekao je Skip, nije timski igrač. Za Skipa je to bio najveći grijeh. Moraš biti timski igrač. Premda to znači da bacaš napoj svinjama, moraš biti timski igrač, jebiga. Meni je Dearie bio nesimpatičan koliko i ostalima. Mogu otrpjeti mnoge ljudske mane, ali se gnušam sitničavaca. No osjećao sam i 253

mrvicu razumijevanja za njega. Kao prvo, nije imao smisla za humor, a smatram da je to jednak hendikep kao i ono što je obogaljilo donju polovicu Stokea Jonesa. Kao drugo, mislim da Dearie nije bio naročito simpatičan ni samome sebi. "D. K. neće se sazvati ukoliko on ne nađe krivca", rekoh Nateu. "A da ga i nađe, čisto sumnjam da će prodekan Garretsen pristati to nekome navaliti na leđa samo zato što je pjenom za brijanje namazao nadzornikova vrata." No Dearie je mogao biti uvjerljiv. Možda i jest spao na niske grane, ali je imao ono nešto što je govorilo da svejedno pripada višim slojevima. To je, dakako, bila još jedna stvar koju smo mi ostali morali mrziti kod njega. Skip ga je zvao "Kasko", jer tijekom tjelovježbe u sklopu ROTC-a nije trčao krugove oko nogometnog igrališta kako Bog zapovijeda nego je samo trčkarao. "Najvažnije je da to nisi ti učinio", reče Nate i ja se zamalo nasmijem. Nate Hoppenstand, sjedi tu u gaćama i kapici, uskog i ćosavog grudnog koša zaprašenog pjegama. Nate koji me ozbiljno gleda preko svog izbočenog kaveza tankih rebara. Nate koji se igra tate. Stišavši glas, on upita: "Misliš li da je to učinio Skip?" "Ne. Ako bih morao pogađati tko na ovom katu misli da je namazati nadzornikova vrata pjenom za brijanje nešto da krepaš od smijeha, rekao bih-" "Ronnie Malenfant." "Točno." Uperim prst u Natea kao pištolj i namignem. "Vidio sam te da se vraćaš od Franklina s onom plavušom", reče on. "Carol. Zgodna je." "Samo sam joj pravio društvo", rekoh. Nate je sjedio za stolom u gaćicama i kapici i smiješio se kao da on zna pravu istinu. Vjerojatno je i znao. No dobro, sviđala mi se, premda nisam znao puno toga o njoj - samo da je iz Connecticuta. Studenata iz drugih država a koji su radili bilo je malo. 7 Krenem niz hodnik u čitaonicu s udžbenikom iz geologije ispod miške. Ronnie je bio tamo. Imao je na glavi brucošku kapicu, ali je prednji dio zavinuo prema gore i pričvrstio nečime, tako da je kapica sad izgledala kao šešir novinskog reportera. S njim su sjedila još dva 254

dečka s našeg kata, Hugh Brennan i Ashley Rice. Nijedan od njih nije izgledao kao da im ovo subotnje prijepodne prolazi ludo i nezaboravno, ali kad me Ronnie ugledao, oči mu zasjaje. "Pete Riley!" reče on. "Upravo čovjek kojeg sam tražio! Znaš igrati herčeve?" "Da. No na svu sreću, znam i učiti." Podignem udžbenik iz geologije s namjerom da završim u čitaonici na prvom katu... ukoliko zaista mislim ozbiljno raditi. Jer Ronnie ne zna šutjeti. Očito ne može šutjeti. Ronnie Malenfant bio je prototip usta na motorni pogon. "Ma daj, samo jednu partiju do stotke", vabio me. "Igramo u pet centi poen, a ova dvojica igraju herčeve kako se metuzalemi ševe." Hugh i Ashley budalasto se nakese kao da im je upravo upućen kompliment. Ronniejeve uvrede bile su tako grube i neuvijene, tako otrovne, da ih je većina dečki shvaćala kao vic, možda čak i kao prikrivene komplimente. No one nisu bile ni jedno ni drugo. Ronnie je ozbiljno mislio svaku neljubaznu riječ koju bi izgovorio. "Ronnie, imam test u utorak, a ne kužim ovo o geosinklinalama." "Serem ti ja na geosinklinale", reče Ronnie i Ashley Rice zacereka. "Još ti ostaje današnji dan, cijeli dan sutra i cijeli ponedjeljak za jebene geosinklinale." "U ponedjeljak imam predavanja, a sutra smo Skip i ja namjeravali skoknuti u Oldtown. U metodističkoj crkvi priređuju proštenje i mi smo-" "Prestani, nemoj više, poštedi moje bolno mudo i ne spominji mi ta sranja, seljačino. Baš i da mi se anđeo Mihael* nasuče u čmaru, je l'jasno? Slušaj, Pete-" *Referenca na popularnu pobožnu pjesmu "Michael rows the boat ashore" /Michael je doveslao do obale (rijeke Jordan)/. "Ronnie, zaista-" "Vi dvije pregorjele žarulje ni makac!" Ronnie ubojito pogleda Ashleya i Hugha. Nijedan se nije usudio ni pisnuti. Vjerojatno su imali osamnaest godina kao mi ostali, ali svi koji su ikad studirali reći će vam da se svakog rujna pojavi nekoliko iznimno mladih osamnaestogodišnjaka, osobito iz ruralnih država. Ronnie je uspijevao kod tih mladih. Ispunjavao ih je strahopoštovanjem. Posuđivao je njihove bonove za menzu, pljaskao ih ručnicima pod tuševima, 255

optuživao da podržavaju program velečasnog Martina Luthera Kmice* (koji se, rekao bi vam Ronnie, na prosvjedne skupove vozi u svom Japa jaguaru), posuđivao od njih novac i odgovarao na svako traženje šibice rečenicom: "Moš se slikat, majmune." Obožavali su Ronnieja usprkos svemu tome... zbog svega toga. Obožavali su ga jer je to bilo tako... studentski. Ronnie me zgrabi oko vrata i pokuša izvući u hodnik kako bi porazgovarao sa mnom nasamo. Ja, nimalo pun strahopoštovanja prema njemu, a pomalo i zgađen mirisima zvjerinjaka koji su zapuhivali ispod njegovih pazuha, prikliještim mu prste, savijem ih prema natrag i maknem mu ruku. "Ne čini to, Ronnie." "Joj, jao, joj, u redu, u redu! Samo izađi trenutak, može? I prestani s tim, to boli! Osim toga, to je ruka kojom drkam! Isuse! Jebiga!" Pustim mu ruku (upitavši se je li ju oprao nakon posljednjeg drkanja), ali mu dopustim da me odvuče u hodnik. Tamo me uhvati za nadlaktice i obrati mi se ozbiljno, iskolačenih smolastih očiju. "Oni dečki ne znaju igrati", reče on zadihanim, povjerljivim šaptom. "Petesky, oni su par pobačenih embrija, ali obožavaju tu igru. Obožavaju, shvaćaš? Ja je ne obožavam, ali za razliku od njih, ja je znam igrati. Usto sam i švorc, a večeras se daju dva Bogartova filma u Haucku. Uspijem li ih oderati za dva dolara-" "Bogartovi filmovi? Je li možda jedan od njih Pobuna na brodu Caine?" "Tako je. Pobuna na brodu Caine i Malteški sokol, Bogie u najboljem izdanju, jebote, čeka se samo tebe, dušo. Opelješim li ona dva abortusa za dva dolara, mogu ići. Opelješim li ih za četiri, pozvat ću neku roksu iz Franklina, povesti je sa sobom, možda mi ga poslije popuši." To je bio Ronnie, uvijek zadrti romantičar. Ukaže mi se prizor njega kao Sama Spadea u Malteškom sokolu kako govori Mary Astor da padne na koljena i fafa. Od same pomisli začepili su mi se sinusi. "Ali postoji velik problem, Pete. Herčevi utroje su riskantni. Tko da se usudi odigrati herc kad je jedna karta viška?" "Kako igraš? Partija završava sa sto poena, svi gubitnici plaćaju pobjedniku?" "Aha. Pridružiš li nam se, pljucnut ću ti polovicu svoje zarade. Plus, vratit ću ti ono što ti izgubiš." Obasja me svetačkim smiješkom. 256

"A ako ja tebe pobijedim?" Ronnie se na trenutak lecne, a onda se još šire nasmiješi. "Ne u ovom životu, dušo. Ja sam znanstvenik u kartama." Pogledam na sat, pa u Ashleya i Hugha. Zaista nisu djelovali kao bogzna kakva konkurencija, Bog ih blagoslovio. "Znaš što", rekoh. "Jedna partija do stotke. Pet centi poen. Nitko nikome ništa ne vraća. Igramo, onda ja učim, i svi provedemo ugodan vikend." "Važi." Dok smo se vraćali u čitaonicu, on doda: "Simpatičan si mi Pete, ali je posao posao - tvoji srednjoškolski pederi od frendova nikad ti ga nisu smjestili ko što ću ti ga ja danas smjestiti." "U srednjoj školi nisam izlazio s pederima", rekoh ja. "Većina vikenda otišla mi je na stopiranje do Lewistona da ti guzim sestru." Ronnie se nasmiješi od uha do uha, sjedne, podigne špil karata, počne miješati. "Dobro sam je istrenirao, je l' da?" Niste se mogli spustiti niže od sinčića gospođe Malenfant, pa to je. Mnogi su pokušali, ali koliko ja znam nikome nije uspjelo. Ronnie je bio zadrti prostak, ljigavac, u vječnom oblaku gljivičnog majmunskog smrada, ali je znao kartati, skidam kapu. Nije bio veleum kakvim se predstavljao, barem ne u igri herčeva u kojoj sreća igra veliku ulogu, ali je bio dobar. Kad bi se stopostotno usredotočio na igru, mogao je upamtiti gotovo svaku kartu koju je netko odigrao... vjerojatno razlog zbog kojeg nije volio herčeve utroje, zbog one karte viška. No kad te udarne karte nije bilo, Ronnieja je bilo teško dobiti. Svejedno sam sasvim dobro prošao tog prvog prijepodneva. Kad je Brennan probio stotku u prvoj odigranoj partiji, ja sam imao trideset tri poena a Ronnie dvadeset osam. Prošle su dvije ili tri godine otkad sam posljednji put igrao herčeve, prvi put u životu sam igrao za novac i smatrao sam da su dva novčića mala cijena za tako neočekivanu razbibrigu. Ta je runda koštala Ashleva dva dolara i pedeset centi; baksuzni Hugh morao je iskeširati tri i šezdeset. Činilo se da je Ronnie ipak uspio namaknuti novac za spojak, iako sam smatrao da bi ta cura morala biti velika Bogartova obožavateljica da mu ga popuši. Pa čak i da ga poljubi za laku noć, kad smo već kod toga. Ronnie se naduo poput vrane koja čuva svježi komad ubijene strvine na cesti. "Priroda me obdarila", reče on. "Žao mi je vas koje nije, ali 257

mene jest, Riley. Kao što se kaže u onoj pjesmi Doorsa, ljudi ne znaju ali curice razumiju." "Bolestan si, Ronnie", rekoh. "Hoću odigrati još jednu", reče Hugh. Mislim da je P. T. Barnum imao pravo, zaista se svake minute rodi netko kao Hugh. "Hoću vratiti novac." "Pa", reče Ronnie i otkrije svoje nečiste zube u širokom osmijehu, " voljan sam ti barem pružiti priliku." On pogleda u mene. "Što kažeš, kompa?" Moj udžbenik iz geologije ležao je na trosjedu iza mene. Želio sam vratiti svojih dvadeset pet centi i osvojiti još nekoliko da zveckaju zajedno s njima. A još sam više želio očitati lekciju Ronnieju Malenfantu. "Podijeli ih", rekoh, a onda prvi put izgovorim riječi koje ću izgovoriti najmanje tisuću puta u nekoliko sljedećih mučnih tjedana: "Dodajemo ulijevo ili udesno?" "Nova partija, dodaje se udesno. Kojeg li kretena." Ronnie zakvoca, protegne se i sretno se zagleda kako se karte ispredaju iz špila. "Bože, kako obožavam ovu igru!" Tek me druga partija učinila ovisnikom. Ovaj se put umjesto Hugha Ashley vinuo stotki pod oblake, zdušno potpomognut Ronniejem koji bi bespomoćnomAshu na svakom koraku uvalio Gaduru. Ja sam u toj partiji samo dvaput dobio pik damu. Prvi put sam je zadržao kod sebe četiri uzastopna štiha iako sam njome mogao zaskočiti Ashleya. Naposljetku, kad sam već pomislio da sam samome sebi iskopao jamu, Ashley prepusti otvaranje Hughu Brenannu, koji spremno baci karo. Trebao je znati da ja nemam te boje, da je nemam od početka dijeljenja, ali Hughovi ovoga svijeta malo toga znaju. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg Ronnieji ovoga svijeta obožavaju kartati s njima. Ja začinim štih Gadurom, uhvatim se za nos i zatrubim Hughu. Tako smo dobrih starih šezdesetih govorili "Buuu!" Ronnie se namršti. "Zašto si to učinio? Mogao si izbaciti ovog karoljupca!" On kimne glavom prema Ashleyu, koji je gledao u nas prilično praznog pogleda. "Da, ali nisam ja toliko glup." Kucnem prstom po papiru na kojem smo zapisivali poene. Ronnie je u tom trenutku imao trideset poena, a ja trideset četiri. Ostala dvojica bili su daleko od toga. Pitanje nije bilo 258

koja će od Ronniejevih žrtava izgubiti, nego koji će od one dvojice koji znaju kartati pobijediti. "Znaš, ne bih imao ništa protiv toga da i ja pogledam one Bogiejeve filmove. Dušo." Ronnie pokaže svoje sumnjive zube u širokom smiješku. Tad je već igrao za galeriju; privukli smo oko šest kibica. Među njima su bili Skip i Nate. "Ti bi se tako igrao, ha? U redu. Raširi guzove, glupane, jer ću te potorbat." Dva dijeljenja kasnije, potorbao sam ja njega. Ashley, koji je počeo to posljednje dijeljenje s devedeset osam poena, žurno prekorači dopuštenu granicu. Kibici su bili tihi kao bubice, čekali da vide hoću li zaista uspjeti Ronnieju uvaliti šest herčeva - broj herčeva koji bi on trebao pokupiti da ga pobijedim s jednim poenom prednosti. Ronnie je isprva djelovao sigurno, odigravao karte manje vrijednosti u svakom štihu, kloneći se da baca prvi. Kad u herčevima imaš dobre karte male vrijednosti, praktički si neprobojan. "Riley je pečen!" obavijesti on gledatelje. "Prepečen!" I ja sam tako mislio, ali sam barem u ruci imao pik damu. Uvalim mu li je, još mogu pobijediti. Neću naročito zaraditi na Ronnieju, ali bi ostala dvojica vidjela svoga boga: ukupno pet dolara za njih dvojicu. A ja bih vidio promjenu na Ronniejevu licu. To sam najviše želio, da vidim kako iščezava prepotencija a uvlači se impotencija. Želio sam mu začepiti usta. Odlučivalo se u posljednja tri štiha. Ashley odigra herc šesticu. Hugh odigra peticu. Ja odigram trojku. Opazim kako je Ronnieju izblijedio smiješak s lica kad je odigrao devetku i odnio štih. To je smanjilo njegovu prednost na bijedna tri poena. Što je bilo još bolje, najzad je morao prvi bacati. Meni su u ruci ostali tref dečko i pik dama. Ukoliko Ronnie ima maloga trefa i odigra ga, pokušat ću Gaduru i morati otrpjeti njegovo likujuće kreštanje, koje će biti otrovno zajedljivo. Ali ako... On odigra karo peticu. Hugh odigra karo dvojku, kartu niže vrijednosti, a Ashley, smiješeći se zbunjeno što je ukazivalo da nema pojma što radi, odigra kartu druge boje. Mrtvačka tišina u sobi. A onda, smiješeći se, ja dovršim štih - Ronniejev štih - bacivši pik damu na one tri karte. Začuje se tih uzdah oko kartaškog stola i kad 259

sam podigao pogled, shvatim da je onih šest kibica sad preraslo u skoro dvostruki broj. David Dearborn stajao je naslonjen na dovratak, prekriženih ruku, i mrštio se. Iza njega, u hodniku, stajao je još netko. Netko tko se oslanjao o par štaka. Pretpostavljam da je Dearie već provjerio u svom od listanja raskupusanom pravilniku - Paviljonski kućni red na sveučilištu Maine, izdanje 1966.-1967. - i razočarao se kad je shvatio da ne postoji nijedan propis protiv kartanja, premda se kartalo za novac. Ali vjerujte mi da njegovo razočaranje nije bilo ništa u usporedbi s Ronniejevim. Na svijetu ima ljudi koji znaju gubiti, ima onih koji planu kad izgube, ili se dure, ili su drski, ili se rasplaču... a ima i onih koji skroz-naskroz popizde. Ronnie je bio od tih koji skroz-naskroz popizde. Koža na obrazima poprimila mu je ružičastu boju, a oko prištića gotovo ljubičastu. Usta su mu se utanjila u sjenku i vidio sam kako mu se čeljust miče dok se grizao za usne. "Mili Bogo", reče Skip. "Pogledajte tko je dobio po piksi." "Zašto si to učinio?" provali iz Ronnieja. Nije pogledao u Skipa, nije gledao ni u koga u prostoriji, osim u mene. "Zašto si to učinio, pizdo kretenska?" Njegovo me pitanje zbunilo no - dopustite mi da to priznam - njegov me gnjev oduševio. "Pa", rekoh, "prema riječima Vincea Lombardija, pobjeda nije sve - ona je jedina važna. Plati, Ronnie." "Ti si peder", reče on. "Ti si pederski majordomo. Tko je dijelio?" "Ashley", rekoh. "Ako želiš reći da sam varao, reci to otvoreno. A onda ću zaobići stol, zgrabiti te prije no što uspiješ pobjeći i prebiti te ko mačku." "Nitko nikoga neće prebiti kao mačku na mom katu!" strogo će Dearie s vrata, ali ga nitko nije zarezivao. Gledali su u Ronnieja i mene. "Nisam rekao da si varao, samo sam pitao tko je dijelio", reče Ronnie. Gotovo da sam vidio kako se trudi pribrali, progutati knedlu kojom sam ga našopao i nasmiješiti se pritom, ali je u očima (krupne i svijetlozelene, te su oči bile jedino što je spašavalo Ronnieja) imao suze bijesa, a ispod usnih resica vršci njegovih čeljusti nastavili su se napinjati i opuštati. Kao da gledate kako mu dvojno srce kuca s obje strane lica. "Tko te jebe, pobijedio si me za deset poena. To je pedeset centi, velika stvar." 260

Ja u srednjoj školi nisam bio vrstan momčadski sportaš kao Skip Kirk - rasprave i atletika bile su mi jedine izvannastavne aktivnosti - i nikad u životu nikome nisam rekao da ću ga prebiti kao mačku. No činilo mi se da ne bi bilo loše početi od Ronnieja, i Bog mi je svjedok da sam mislio ozbiljno. Mislim da su i ostali to shvatili. U sobi se osjećao silan naboj adolescentskog adrenalina; moglo ga se omirisati, gotovo i okusiti. Jednim svojim dijelom - velikim dijelom - želio sam mu još više zabiberiti. Jednim svojim dijelom želio sam mu ga sprašiti, razjebati ga onako do daske. Novac se stvori na stolu. Dearie načini korak naprijed, smrknutiji no prije, ali ne reče ništa... barem ne na tu temu. Umjesto toga upita je li netko od prisutnih namazao njegova vrata kremom za brijanje, ili zna tko jest. Svi se okrenemo i pogledamo u njega, i tako primijetimo da je Stoke Jones stao navrata kad je Dearie zakoračio u sobu. Stoke je visio na svojim štakama i motrio nas svojim užeglim očima. Na trenutak zavlada tajac, a onda Skip reče: "David, siguran si da nisi možda hodao u snu i sam to učinio?" Ovo bude pozdravljeno grohotom pa je sad bio red na Dearieja da pocrveni. Rumen mu je krenula od vrata i uspuzala preko obraza i čela do korijena njegove uredne frizure - za Dearieja ne dolazi u obzir homićka bitlsica, najljepša hvala. "Razglasite da je bolje da se to više ne ponovi", reče Dearie, nesvjesno oponašajući Bogieja na svoj jadni način. "Neću dopustiti sprdanje s mojim autoritetom." "Ma goni se", promrmlja Ronnie. Bio je pokupio karte i neutješno ih miješao. Dearie zagrabi u sobu u tri krupna koraka, pograbi Ronnieja za ramena njegove Ivy League majice i povuče ga. Ronnie ustane sam da mu se majica ne podere. Nije imao puno dobrih majica; nitko od nas nije imao. "Što si mi rekao, Malenfant?" Ronnie pogleda oko sebe i ugleda ono što je, pretpostavljam, uglavnom viđao u životu: ni od koga pomoći, ni od koga suosjećanja. Po običaju, ostao je usamljen. A nema pojma zašto. "Nisam ništa rekao. Dearborn, nemoj biti tako paranoičan, jebote." "Ispričaj se." 261

Ronnie se vrpoljio u njegovu stisku. "Nisam ništa rekao, zašto bih se ispričavao ni za što?" "Svejedno se ispričaj. A želim čuti iskreno žaljenje." "Ma prekini", reče Stoke Jones. "Svi vi. Trebali biste se vidjeti. Glupost na n-tu potenciju." Dearie pogleda u njega, iznenađeno. Mislim da smo svi bili iznenađeni. Možda je i Stoke bio iznenađen. "Dearie, popizdio si jer ti je netko namazao vrata", reče Skip. "Imaš pravo, popizdio sam. I želim ispriku od tebe, Malenfant." "Ma pusti to", reče Skip. "Ronnieja je spopao bijes jer je izgubio za dlaku. Nije ti on namazao ta tvoja jebena vrata." Pogledam u Ronnieja da vidim kako on doživljava rijetko iskustvo da mu netko drži štangu i ugledam izdajnički pomak njegovih zelenih očiju - gotovo da je žmirnuo. U tom sam trenutku bio skoro uvjeren da je Ronnie zaista namazao Deariejeva vrata. Tko je među mojim poznanicima bio vjerojatniji kandidat? Da je Dearie primijetio taj mali treptaj krivnje, uvjeren sam da bi došao do istog zaključka. Ali je gledao u Skipa. Skip mu je mirno uzvraćao pogled, i nakon još nekoliko sekundi, kako bi izgledalo (njemu ako ne nama ostalima) da je to njegova odluka, Dearie pusti Ronniejevu majicu. Ronnie se otrese, zagladi nabore na ramenima, pa počne prekapati po džepovima u potrazi za sitnišem da me isplati. "Oprosti", reče Ronnie. "Što god da te raznjupalo, oprosti. Vraški mi je žao, žao mi je u pičku materinu, žao mi je u tri pičke materine. U redu?" Dearie načini korak natrag. Bio sam osjetio adrenalin; pretpostavio sam da je Dearie jednako tako osjetio valove mržnje kako se valjaju prema njemu. Čak je i Ashley Rice, koji je izgledao kao bumbar od medvjeda iz crtića, gledao u Dearieja ravnodušno, nesklono. Bio je to primjer onoga što bi pjesnik Gary Snyder možda nazvao bejzbolom loše karme. Dearie je bio studentski nadzornik - prvi promašaj. Pokušao je upravljati našim katom kao da je posrijedi produžetak njegova obožavanog ROTC-a - drugi promašaj. A usto je bio i tikvan s druge godine u vrijeme kad su studenti druge godine još bili uvjereni da je maltretiranje brucoša njihova sveta dužnost. Treći promašaj, Dearie, izvan igre si. 262

"Prenesite ostalima da neću trpjeti srednjoškolska sranja na mom katu", reče Dearie (njegovu katu, da ne povjeruješ). Stajao je uspravan kao svijeća u svojoj majici s logom U of M i kaki hlačama - izglačanim kaki hlačama, premda je bila subota. "Ovo nije srednja škola, gospodo; ovo je paviljon Chamberlain na University of Maine. Prošli su vaši dani potezanja grudnjaka. Vrijeme je da se počnete ponašati kao studenti." Pretpostavljam da je postojao razlog zbog kojeg sam u godišnjaku srednje škole Gates Falls za školsku godinu 1966. proglašen vicmaherom godišta. Ja sad lupnem petama i prilično uspješno pozdravim vojnički po britanski, dlana okrenutog gotovo sasvim prema van. "Razumijem!" dreknem. Galerija se nervozno nasmije, Ronnie prostački zaceri, a Skip nasmiješi od uha do uha. Skip pogleda u Dearieja i slegne ramenima, podigne obrve, izvrne podignute dlanove. Vidiš kako to ide? poručivala je njegova gestikulacija. Ponašaš li se kao seronja, tako će se ljudi odnositi i prema tebi. Mislim da je savršen govornički dar bezmalo uvijek nijem. Dearie pogleda u Skipa, također nijemo. A onda pogleda u mene, bezizražajnog, gotovo otupjelog lica, ali sam poželio da sam barem jedanput odolio nagonu da izvalim neku duhovitost. Problem je u tome što rođeni pametnjaković u devedeset posto slučajeva posluša taj nagon prije no što se mozak uopće ubaci u prvu. Kladim se da je u drevno doba hrabrih vitezova priličan broj dvorskih luda bio obješen za muda. Toga nema u Morte D'Arthur, ali mislim da je moralo biti tako - smij se sad, ti harlekinski zvekane. U svakom slučaju, znao sam da sam stekao neprijatelja. Dearie izvede gotovo savršen poluokret i krupnim koracima zagrabi iz čitaonice. Ronniejeva labrnja objesila se u grimasi koja mu je dodatno nagrdila lice; cer zlikovca u kazališnoj melodrami. On iza Deariejevih uzmičućih leđa načini pokret kao da seta kožicu. Hugh Brennan nakratko zahihoće, ali se nitko pošteno ne nasmije. Stoke Jones je ispario, očito zgađen svima nama. Ronnie pogleda oko sebe, sjajnih očiju. "Dakle", reče on. "Ja sam još oran za igru. Pet centi poen, tko želi igrati?" "Ja ću", rečeSkip. "I ja", rekoh i ne pogledavši prema udžbeniku iz geologije. 263

"Herčevi?" upita Kirby McClendon. On je bio najviši mladić na katu, možda najviši i na fakultetu - najmanje metar devedeset osam, i imao izduljenu, žalobnu facu jednog španijela. "Naravno. Dobar izbor." "A mi?" upitaAshley. "Jupi!" reče Hugh. Neke ljude zaista mori neutaživa glad za kažnjavanjem. "Za ovim ste stolom nadigrani", reče Ronnie za njega gotovo ljubaznim tonom. "Zašto ne igrate za nekim drugim stolom?" Ashley i Hugh to i učine. U četiri sata, svi su stolovi u čitaonici bili zauzeti kvartetima brucoša s drugog kata, stipendističkom sirotinjom koja je morala kupovati ispitne materijale u antikvarijatu fakultetske knjižare, a koja je kartala herčeve po pet centi poen. U našem paviljonu tako je otvorena sezona ludila. 8 Subotnja večera bila je još jedno od mojih dežurstava na sudoperskoj vrpci u menzi Holyoke. Usprkos pupanju mog zanimanja za Carol Gerber, pokušao sam nagovoriti Brada Witherspoona da se zamijenimo - Brad je dežurao nedjeljom za doručak, a mrzio je rano ustajati gotovo jednako kao Skip - ali je Brad odbio. Tad je već i on kartao i bio lakši za dva dolara. Pomamno je igrao ne bi li nadoknadio izgubljeno. Samo je odmahnuo glavom i otvorio štih s pikom. "Počinje lov na Gaduru!" zaštekće on, zazvučavši sablasno slično Ronnieju Malenfantu. Najpodmuklija Ronniejeva osobina bila je to što su maloumnici smatrali da ga se isplati oponašati. Ustanem sa svog mjesta za izvornim stolom, gdje sam proveo ostatak dana, i moje mjesto istog trenutka zauzme mladić po imenu Kenny Auster. Zaradio sam skoro devet dolara (uglavnom zato što se Ronnie preselio za drugi stol kako mu ne bih smanjivao zaradu) i trebao sam biti dobre volje, ali nisam bio. Nije mi bilo do novca, nego do igre. Želio sam nastaviti igrati. Neutješno krenem niz hodnik, zavirim u sobu i upitam Natea želi li jesti rano s osobljem kuhinje. On samo odmahne glavom i mahne mi da odem ne podigavši pogled s udžbenika iz povijesti. Kad ljudi govore o studentskoj političkoj angažiranosti šezdesetih godina, uvijek se moram podsjetiti da je većina studenata prošla kroz tu sezonu ludila 264

poput Natea. Nisu dizali glavu ni pogled s udžbenika iz povijesti dok su se povijesni događaji zbivali posvuda oko njih. Što ne znači da je Nate bio sasvim nesvjestan situacije ili potpuno po strani, izoliran u pregracima čitaonice, kad smo već kod toga. Čut ćete. Krenem prema Palači Puste povukavši zatvarač na jakni do kraja zbog mraznog zraka. Bilo je četiri i petnaest. Menza se službeno otvarala u pet sati, pa su staze koje su se stjecale u Bennettovu prilazu bile gotovo prazne. No Stoke Jones je bio tamo, zguren nad svojim štakama, mrko zagledan u nešto na stazi. Nisam se iznenadio kad sam ga ugledao; ako ste bili invalid, mogli ste klopati sat ranije nego ostali studenti. Koliko se sjećam, to je bila jedina povlastica koju su hendikepirani uživali. Ako ste bili tjelesno sjebani, mogli ste jesti s kuharicama. Onaj troprsti vrapčji trag na leđima njegova kaputa jasno se i vrlo crno isticao na kasnoj svjetlosti. Kad sam mu se primaknuo, ugledam što on to gleda - Uvod u sociologiju. Pala mu je na izblijedjele crvene opeke Bennettova šetališta i pokušavao je smisliti način na koji bi je mogao ponovno podignuti a da ne ljosne na nos. Uporno je bockao knjigu vrhom štake. Stoke je imao dva, a možda i tri para različitih štaka; današnje su bile one koje su mu podbačale podlaktice nizom uspinjućih čeličnih ovratnika. Čuo sam ga kako u bradu mumlja: "Rip-rip, rip-rip" dok je beskorisno gurkao knjigu amo-tamo. Dok je on špurao na svojim štakama, to "rip-rip" imalo je odlučan prizvuk. No u ovoj je situaciji zvučalo frustrirano. U razdoblju u kojem sam poznavao Stokea (neću ga zvati Rip-Rip, iako su mnogi Ronniejevi imitatori stekli tu naviku do kraja semestra), fasciniralo me to na koliko se različitih načina može izgovoriti "rip-rip". To je bilo prije no što sam otkrio da Navajosi svoju riječ za oblak izgovaraju na četrdeset različitih načina. To je zapravo bilo prije no što sam otkrio puno toga. Čuo me da dolazim pa je tako strelovito okrenuo glavu da se zamalo svejedno prevalio. Pružim ruku da ga pridržim. On se trgne unatrag; izgledao je kao da pliva u starom vojničkom kaputu koji je imao na sebi. "Makni se od mene!" Kao da je očekivao da ću ga gurnuti. Podignem ruke da mu pokažem da sam bezopasan pa se sagnem. "I prste dalje od moje knjige!" 265

To nisam isposlovao, nego sam podigao knjigu i tutnuo mu je pod ruku kao novine. "Ne treba mi tvoja pomoć!" Zaustio sam da mu odbrusim, ali sam ponovno primijetio kako su mu obrazi bijeli oko krpica rumenila u njihovu središtu, i kako mu je kosa vlažna od potenja. Ponovno osjetim njegov miris - onu aromu preopterećenog transformatora - i shvatim da ga i čujem: disanje mu je bilo hrapavo, šmrkavo. Ako Stoke Jones nije još doznao gdje se nalazi ambulanta, slutio sam da će to uskoro doznati. "Za Boga miloga, ta nisam se ponudio da te nosim piši-lonca." Pokušao sam zalijepiti smiješak na svoju njušku i otprilike uspijem. Dovraga, zašto se ne bih smiješio? Nemam li devet dolara u džepu koje nisam imao na početku dana? Prema mjerilima drugog kata paviljona Chamberlain, bio sam bogat. Jones me pogleda tim svojim crnini očima. Usne mu se utanje, ali odmah nakon toga on kimne glavom. "U redu. Prima se na znanje. Hvala." A onda nastavi svoj vratolomni uspon. Isprva mi je prilično odmakao, ali tada nagib učini svoje i on uspori. Njegovo šmrkavo disanje pojača se i ubrza. Čuo sam ga jasno kad sam ga sustigao. "A da usporiš?" upitam. On mi dobaci nestrpljiv pogled u stilu još si tu. "A da mi ga popušiš?" Pokažem u njegovu knjigu iz socke. "Ponovno klizi." On zastane, učvrsti je ispod miške, pa se ponovno namjesti na štake, zguren poput namćoraste čaplje, piljeći u mene kroz kaskade crne kose. "Odlazi", reče on. "Ne treba mi gardedama." Slegnem ramenima. "Nisam ti htio biti dadilja, samo sam želio društvo." "Ja ga ne želim." Krenem svojim putem, srdit usprkos svojih devet dolara. Mi razredne lude nismo ludi za prijateljima - dva ili tri su nam najčešće dovoljna za cijeli život - ali ne podnosimo lako ni kad nam netko da košaricu. Naš je cilj golemi broj znanaca iz čijeg društva odlazimo ispraćeni smijehom. "Riley", reče mi on iza leđa. Okrenem se. Odlučio se ipak malo raskraviti, pomislim. Kako sam se prevario. 266

"Postoje geste i geste", reče on. "Namazati nadzornikova vrata pjenom za brijanje samo je stepenicu više od brisanja šmrklja o školski stolac male Susie jer ne možeš smisliti neki drugi način da joj kažeš da je voliš." "Ja nisam namazao Deariejeva vrata", rekoh ja, još srditiji. "Aha, ali kartaš sa zvekanom koji je to učinio. Daješ mu kredibilitet." Mislim da sam tad prvi put čuo tu riječ, koja je sedamdesetih i kokainom natopljenih osamdesetih godina došla na nevjerojatno loš glas. Uglavnom u politici. Mislim da je riječ kredibilitet umrla od stida tu negdje 1986., upravo kad su svi oni sudionici proturatnih demonstracija iz šezdesetih godina i neustrašivi borci za rasnu jednakost počeli otkrivati visokorizične obveznice, stil života a la Martha Stewart* i Stair Master*. "Zašto tratiš vrijeme?" * Martha Stewart je popularna voditeljica radio i TV emisija i autorica knjiga, te urednica časopisa "Martha Stewart Living", u kojem opisuje otmjen moderan život, vezano uz kuhanje, vrtlarenje i vođenje kućanstva. * Vrsta sprave za tjelovježbu na kojoj se izvode pokreti penjanja po stubama. To je bilo dovoljno izravno da me zasmeta, i rekoh nešto što mi se sad kad razmišljam o tome, čini nevjerojatno glupo. "Imam puno vremena za gubljenje." Jones kimne glavom kao da nije očekivao ništa više i ništa bolje. Ponovno krene i prođe pokraj mene uobičajeno špurajući, pognute glave, zgrbljenih leđa, uznjihale uznojene kose, udžbenika iz socke čvrsto stegnutog ispod miške. Ja pričekam, očekujući da će ponovno strugnuti iz njegova stiska. A kad se to dogodi, pustit ću ga da je nabada štakom. Ali mu nije šmugnula ispod pazuha, i nakon što sam vidio da je stigao do ulaznih vrata menze, uhvatio se u koštac s njima i naposljetku odglavinjao unutra, ja odem svojim putem. Kad sam napunio svoj spremnik, sjednem s Carol Gerber i ostalim sudoperama. To je bilo najdalje što se moglo biti od Stokea Jonesa i to mi je odgovaralo. Sjećam se da je on sjedio podalje i od ostalih invalidnih studenata. Stoke Jones sjedio je podalje od svih. Clint Eastwood na štakama. 267

9 Redovni korisnici menze počeli su pristizati u pet sati. U pet i petnaest, sudopersko je osoblje bilo u punom pogonu i tako je ostalo daljnjih sat vremena. Mnogi su studenti za vikend putovali kući, ali oni koji bi ostali dolazili su subotom na večeru koja se sastojala od graha, hrenovki i kukuruznog kruha. Za desert je bio Jell-O*. U Palači Puste, za desert se gotovo uvijek dobilo Jell-O. Ako se glavna kuharica osjećala vrckavo, moglo se dobiti Jell-O s komadićima voća. * Smjesa želatine, šećera i voćne arome, rastopljena u vrućoj vodi pa ohlađena dok se ne zgusne. Carol je prala pribor za jelo, i baš kad je gužva počela jenjati, ona se okrene od pregradnog prozora, tresući se od smijeha. Obrazi su joj bili karmin crveni. Niz vrpcu se kotrljao Skipov uradak. Priznao je kasnije te večeri, ali sam ja odmah znao. Premda je bio student Pedagoške akademije i vjerojatno osuđen da predaje povijest i trenira bejzbol u dobroj staroj srednjoj školi u Dexteru sve dok s otprilike pedeset devet godina ne otegne papke od srčanog udara izazvanog cugom, Skip je po svemu trebao studirati umjetnost... što bi vjerojatno i učinio da nije bio potomak pet naraštaja farmera koji su govorili jes bogami i jerbo i skuplja dara nego maslo. On je bio tek drugi ili treći član svoje mnogobrojne obitelji (koja je bila, kako se Skip jednom prigodom izrazio, irskoholičarske vjeroispovijesti) koji se upisao na fakultet. Klan Kirkovih mogao je zamisliti profesora u obitelji - jedva nekako - ali ne i slikara ili kipara. A s osamnaest godina Skip nije mogao vidjeti dalje od njih. Jedino je znao da mu ne odgovara brlog u koji se pokušavao zavući, i to ga je činilo nemirnim. Zbog toga je upadao u tuđe sobe, pregledavao LP-je i kritizirao bezmalo svačiji glazbeni ukus. No godine 1969. već je kudikamo bolje znao tko je i što je. Te je godine konstruirao tablo od papirmašea s motivom vijetnamske obitelji koji je zapaljen na kraju antiratnog prosvjednog skupa održanog ispred Foglerove knjižnice dok su Youngbloodsi pjevali "Get Toget-her" iz posuđenog kompleta zvučnika, a honorarni hipiji đipali u ritmu poput plemenskih ratnika poslije lova. Vidite kakva mi zbrka vlada u glavi? Bila je to Atlantida, to je jedino u što sam siguran, 268

duboko ispod površine oceana. Ona je papirnata obitelj gorjela, hipi prosvjednici plešući su skandirali: "Napalm! Napalm! Šljam s nebesa!", a nakon nekog vremena sportaši i članovi studentskih bratstava počeli su bacati stvari. Isprva jaja. A onda kamenje. No te večeri u jesen 1966. Carol nije prasnula u smijeh i okrenula se od vrpce s posuđem zbog obitelji od ljepenke, već zbog jebežljivog čovjeka-hrenovke koji je stajao navrh Mattehorna od pečenog graha iz menze Holyoke Commons. Kobasičica tanka poput čistila za roštanje lule obijesne je stršila na odgovarajućem mjestu. U ruci je držao zastavicu University of Maine, na glavi mu je komadić plavog rupčića bio presavijen u obliku brucoške kapice. Na prednjem dijelu pladnja, brižljivo ispisana namrvljenim kukuruznim kruhom stajala je poruka JEDITE VIŠE MAINSKOG GRAHA! Priličan broj jestivih umjetničkih radova stizao je po tekućoj vrpci za vrijeme mojih sudoperskih dana u Palači, ali mislim da je taj zaslužio prvu nagradu. Stoke Jones bi je bez sumnje proglasio gubitkom vremena, ali mislim da bi se u ovom slučaju prevario. Sve što te uspijeva nasmijati poslije više od trideset godina nije gubitak vremena. Mislim da je nešto takvo jako blizu besmrtnosti. 10 U pola sedam cviknuo sam karticu na odlasku, sišao niz kosi prilaz iza kuhinje noseći posljednju vreću smeća i ubacio je u jednu od četiri crne plastične kante poredane iza menze poput zatubastih čeličnih teretnih vagona. Kad sam se okrenuo, ugledam Carol Gerber i još dvije studentice kako stoje pokraj ugla zgrade, puše i gledaju kako se mjesec diže na nebu. One dvije udalje se čim sam ja prišao, vadeći svoje Pali Malli-ce iz džepa na jakni. "Hej, Pete, jedi više mainskog graha", reče Carol i nasmije se. "Aha." Pripalim cigaretu. A onda, ne razmišljajući previše, rekoh: "Večeras se u Haucku prikazuju dva Bogartova filma. Počinju u sedam. Možemo stići na početak. Ide ti se?" Ona je pušila i trenutak mi ne odgovori, ali se i dalje smiješila i znao sam da će pristati. Prije sam se jedino želio vratiti u čitaonicu na drugom katu i igrati herčeve. No sad kad sam se maknuo od te igre, 269

činila mi se kudikamo nevažnijom. Zar sam se toliko raspigao da sam rekao da ću prebiti Ronnieja Malenfanta kao mačku? Činilo se da jesam - jasno sam se toga sjećao - ali dok sam stajao tako na svježem zraku s Carol, teško sam shvaćao zašto. "Imam dečka u Hanvichu", reče ona naposljetku. "Znači li to ne?" Ona odmahne glavom, i dalje se lagano smiješeći. Dim iz njezine cigarete zaplovi joj preko lica. Oslobođena mrežice koju su djevojke morale nositi dok su prale posuđe, kosa joj lagano puhne preko čela. "To je informacija. Sjećaš se one serije Robijaš? 'Broj Šest, želimo. .. informaciju.'" "Ja imam curu u Gates Fallsu", rekoh. "Još jedna informacija." "Ja imam još jedan posao, dajem instrukcije iz matematike. Obećala sam da ću večeras posvetiti sat vremena jednoj studentici s drugog kata. Integrali. Algebra. Izgubljeni je slučaj i samo kuka, ali je to šest dolara na sat." Carol se nasmije. "Ovo postaje sve bolje, razmjenjujemo informacije kao ludi." "Ali se Bogieju ne piše dobro", rekoh. No nisam se brinuo. Znao sam da ćemo gledati Bogieja. A mislim i da sam znao da nas u budućnosti čeka romansa. To je izazivalo čudnovat osjećaj lakoće, kao da sam zbacio nekakav teret. "Mogla bih nazvati Esther iz Haucka i reći joj da će instrukcije biti u deset umjesto u devet", reče Carol. "Esther je živa žalost. Nikad ne izlazi. Uglavnom sjedi u sobi s viklerima u kosi i piše kući kako je teško studirati. Barem bismo mogli pogledati prvi film." "Zvuči dobro", rekoh. Krenemo prema Haucku. To su bili dani, zaista; niste morali angažirati djevojku za čuvanje djece, odvesti psa u dvorište, nahraniti mačku ili uključiti protuprovalni alarm. Naprosto ste otišli. "Je li ovo spoj?" upita ona nakon nekog vremena. "Pa", rekoh, "mogao bi biti." Tad smo prolazili pokraj istočnog krila i drugi su studenti punili staze, na putu prema dvorani. "Dobro", reče ona, "jer sam ostavila torbicu u sobi. Ne mogu platiti svoj dio." "Ne brini se, ja sam bogat. Danas sam prilično zaradio na kartama." "Pokeru?" 270

"Herčevima Znaš tu igru?" "Šališ se? U ljeto kad sam imala dvanaest godina provela sam tri tjedna u kampu Winiwinaia na jezeru George. U kampu YMCA-e, kampu za sirotinjsku djecu, tako ga je nazvala moja mama. Kiša je padala skoro svaki dan, i jedino smo mogli igrati herčeve i loviti Gaduru." Pogled joj je odlutao daleko, onako kako se događa kad se ljudi spotaknu o neku uspomenu kao o cipelu u mraku. "Nađi damu u crnom. Cherchez la femme noire." "To je ta igra, u to nema sumnje", rekoh premda sam znao da na trenutak nisam za nju uopće postojao. A onda se ona vrati, udijeli mi osmijeh, i izvadi svoje cigarete iz džepa traperica. U to smo vrijeme puno pušili. Svi. U to se vrijeme smjelo pušiti u bolničkim čekaonicama. Rekao sam to svojoj kćeri i ona mi isprva nije povjerovala. Izvadio sam svoje cigarete i pripalio nam oboma. Bio je to divan trenutak, nas dvoje gledamo se na plamenu Zippova upaljača. Nije bilo slatko kao poljubac, ali je bilo lijepo. Ponovno osjetim onu lakoću u sebi, ono olakšanje u grudima. Katkad ti se vidokrug proširi i postane optimističan. Kadšto misliš da možeš vidjeti iza ugla, a možda je zaista tako. To su divni trenuci. Škljocnuvši utrnem upaljač i krenemo dalje, pušeći. Nadlanice su nam bile blizu, ali se nisu dodirivale. "O koliko novca govorimo?" upita ona. "Dovoljno za bijeg u Kaliforniju ili možda ne toliko?" "Devet dolara." Ona se nasmije i uhvati me za ruku. "Onda je ovo spoj", reče ona. "A možeš mi kupiti i kokice." "U redu. Je li ti važno koji je film prvi na programu?" Ona odmahne glavom. "Bogie je Bogie." "Istina", rekoh, ali sam se nadao da će biti Malteški sokol. I bio je. Na pola filma, dok je Peter Lorre glumio svoju prilično zlokobnu homoseksualnu epizodu a Bogie gledao u nj s pristojnom, veselom nevjericom, ja pogledam u Carol. Gledala je u mene. Nagnem se i poljubim njezina kokicama umašćena usta na crnobijeloj mjesečini nadahnutog prvog filma Johna Hustona. Usne su joj bile slatke i prijemljive. Malo se odmaknem. Još je gledala u mene. Onaj 271

se smiješak vratio. A onda mi ponudi svoju vrećicu kokica. Ja uzvratim svojom kutijom Dotsa, i odgledamo ostatak filma. 11 Na povratku u kompleks paviljona Chamberlain-King-Franklin, uhvatim je za ruku gotovo nesvjesno. Ona prilično ležerno ispreplele svoje prste s mojima, ali mi se učini da sam osjetio stanovitu suzdržanost. "Vratit ćeš se na Pobunu na Caineu?" upita ona. "Mogao bi, ukoliko još imaš svoj kupon. Ili bih ti ja mogla dati svoj." "Ma ne, moram učiti geologiju." "Kladim se da ćeš se umjesto toga cijelu noć kartati." "Ne mogu si to priuštiti", rekoh. Mislio sam ozbiljno; namjeravao sam se vratiti i učiti. Zaista. "Samotnjački jadi ili Život mladog stipendista, sentimentalni roman Charlesa Dickensa. Plakat ćete kad odvažni Peter Riley skoči u rijeku nakon što primi obavijest da mu je Ured za stipendije ukinuo istu." Nasmijem se. Bila je brza na pameti. "Ja sam u istom sosu, znaš. Zaseremo li, možda bismo mogli izvršiti dvostruko samoubojstvo. U rijeku Penobscott s nama. Zbogom bezdušni svijete." "Što cura iz Connecticuta uopće radi na University of Maine?" upitam. "To je malo komplicirano. A odlučiš li me ponovno pozvati van, moraš znati da te mogu optužiti za napastovanje maloljetnica. Tek ću u studenom napuniti osamnaest godina. Preskočila sam sedmi razred. To je bila godina kad su mi se roditelji razveli i osjećala sam se jadno. Imala sam izbor: ili štrebati cijele dane ili postati jedna od onih harvičkih srednjoškolki, cura s ugla, koje maturiraju iz žvaljenja i uglavnom zatrudne u šesnaestoj. Znaš na koje mislim?" "Naravno." U Gatesu ih se viđalo u hihoćućim grupicama ispred Frank's Fountaina ili Dairy Delisha, kako čekaju dečke da stignu u svojim Fordovima spuštenih prednjih ovjesa i u nabrijanim Plymouthima, brzim autima zvonolikih odbojnika i s naljepnicama na stražnjim prozorima na kojima piše FRAM i QUAKER STATE*. Te se iste cure moglo vidjeti kao odrasle žene na drugom kraju glavne ulice, 272

deset godina starije i dvadeset kilograma teže, kako piju pivo i trgaju žestice u Chuckyjevoj gostionici. * FRAM su poznate trgovine za prodaju rezervnih autodijelova. QUAKER STATE proizvodi ulje za automobile te sredstva za održavanje automobilskih motora i automobila. "Pretvorila sam se u stroj za učenje. Otac mi je radio u ratnoj mornarici. Otišao je u invalidsku mirovinu i preselio se ovdje u Maine... Damariscotta, na obali?" Kimnem glavom, pomislivši na dečka Diane Renee, onoga koji je rekao svi u boj za narod svoj i otišao na ratni brod a-joooooj. "Živjela sam s majkom u Connecticutu i pohađala harvičku srednju školu. Prijavila sam se na šesnaest fakulteta i samo su me tri odbila... ali..." "Ali su očekivali da sama plaćaš školovanje a ti nisi mogla." Ona kimne glavom. "Mislim da su mi pune stipendije izmakle za možda dvadesetak bodova na SAT-u. Vjerojatno mi ne bi naškodilo ni da sam imala koju izvannastavnu aktivnost, ali sam bila previše zauzeta grijanjem stolice. A onda sam se već prilično spanđala sa Sully-Johnom..." "Onim tvojim dečkom?" Ona kimne glavom, ali ne kao da je taj Sully-John zanima. "Jedina dva fakulteta koji su nudili realističnu financijsku pomoć bili su Maine i UConn. Odlučila sam se za Maine jer se tad više nisam baš najbolje slagala s majkom. Česte svađe." "Slažeš se bolje s ocem?" "Jedva da ga i vidim", reče ona suhim, poslovnim tonom. "On živi s tom nekom ženom koja... loču i glože se, neka ostane na tome. Ali je on prijavljen u državi Maine, ja sam mu kći, i ovdje imam stipendiju. Nisam dobila koliko mi je potrebno - iskreno rečeno, UConn je ponudio bolje uvjete - ali se ja ne bojim malo rada. Isplati se, samo da se maknem." Ona duboko udahne noćni zrak i izdahne ga, mliječnog. Bili smo nadomak Franklina. U predvorju sam vidio mladiće kako sjede na tvrdim plastičnim stolcima i čekaju da djevojke siđu. Izgledali su kao stranica iz policijske fototeke. Isplati se samo da se maknem, rekla je. 273

Je li pritom mislila na majku, grad i svoju srednju školu, ili je time obuhvatila i dečka? Kad smo stigli do širokih dvostrukih vrata na pročelju njezina paviljona, zagrlim je i ponovno se prignem da je poljubim. Ona položi ruke na moja prsa i zaustavi me. Nije se odmaknula, samo me zaustavila. Podigla je lice prema meni i nasmiješila mi se tim svojim smiješkom. Mogao bih zavoljeti taj smiješak, pomislim - bio je to smiješak od pomisli na koji biste se mogli probuditi usred noći. Kao i plave oči i plava kosa, ali uglavnom taj smiješak. Usne su se samo malo uvijale, ali su kutovi usta svejedno tonuli u jamice. "Moj se dečko zapravo zove John Sullivan", reče ona. "Kao onaj boksač. A sad ti meni reci ime svoje cure." "Annmarie", rekoh, ne mareći odveć za to kako će zazvučati iz mojih usta. "Annmarie Soucie. Četvrti razred srednje škole u Gatesu." Pustim Carol. Kad sam to učinio, ona makne ruke s mojih prsa i uhvati moje. "To je informacija", reče ona. "Informacija, i ništa više. Još me želiš poljubiti?" Kimnem glavom. Želio sam to više no ikad. "U redu." Ona podigne lice, zatvori oči, malko rastvori usta. Izgledala je kao dijete koje u podnožju stuba čeka na tatin poljubac za laku noć. Bilo je to tako dražesne da sam se zamalo nasmijao. No umjesto toga, prignem se i poljubim je. Ona mi uzvrati poljubac s užitkom i poletom. Nije bilo doticanja jezicima, ali je to svejedno bio temeljit, ispitujući poljubac. Kad se odmaknula, obrazi su joj bili zažareni a oči sjajne. "Laku noć. Hvala ti za film." "Bi li ponovila?" "Moram razmisliti o tome", reče. Smiješila se, ali joj je pogled bio ozbiljan. Pretpostavljam da joj se dečko motao po glavi; znam da se Annmarie motala po mojoj. "A mogao bi i ti. Vidimo se u menzi u ponedjeljak. Što ti imaš?" "Ručak i večeru." "Ja imam doručak i ručak. Vidimo se za ručak." "Jedi više mainskog graha", rekoh. To je nasmije. Ona uđe u zgradu. Gledao sam za njom, stojeći vani podignutog ovratnika, s rukama u džepovima i s cigaretom između usana. Osjećao sam se kao Bogie. 274

Gledao sam kako je rekla nešto djevojci na recepciji a onda požurila na kat, još se smijući. Vratim se u Chamberlain po mjesečini, čvrsto odlučivši da se ozbiljno prihvatim geosinklinala. 12 Otišao sam u čitaonicu na drugom katu samo da uzmem udžbenik iz geologije; kunem se da je to istina. Kad sam tamo stigao, sve stolove - plus jedan ili dva vjerojatno oteta s drugih katova - zauzeli su kvarteti luda koje su igrale herčeve. Čak je u kutu jedna grupica sjedila na podu prekriženih nogu i napeto piljila u svoje karte. Izgledali su kao nevoljni jogiji. "Lovimo Pičku!" Ronnie Malenfant drekne cijeloj sobi. "Istjerat ćemo mi tu gaduru, dečki!" Uzmem knjigu iz geologije sa trosjeda na kojem je ležala cijeli dan i noć (netko je sjeo na nju i odgurao je između dva jastučića, ali je tu curu bilo teško sasvim sakriti) i zagledam se u nju onako kako biste se mogli zagledati u neki umjetnički rad nepoznate namjene. U dvorani Hauck, dok sam sjedio pokraj Carol Gerber, ovo sumanuto kartaško bančenje činilo mi se poput sna. A sad mi se Carol učini kao nešto iz sna - Carol i njezine jamice na obrazima i njezin dečko boksačkog imena. Još sam imao šest dolara u džepu i bilo je glupo osjećati se razočaranim samo zato što za mene nije bilo mjesta ni u jednoj partiji. Učiti, eto što sam morao. Sprijateljiti se s geosinklinalom. Utaborit ću se u čitaonici na prvom katu ili možda naći tihi kutak u podrumskoj sobi za rekreaciju. Upravo dok sam odlazio s Povijesnom geologijom ispod miške, Kirby McClendon baci svoje karte i vikne: "U kurac sve! Skrahirao sam! A sve zato što bi me uvijek dopala ta jebena pik dama! Narode, dobit ćete svoje priznanice, ali kunem se da nemam ni centa!" Prođe pokraj mene ne osvrnuvši se, pa sagne glavu dok je prolazio kroz vrata - uvijek sam smatrao da je tolika visina neka vrsta prokletstva. Mjesec dana kasnije, Kirby će skrahirati u puno širem smislu, jer će ga njegovi prestrašeni roditelji ispisati s fakulteta nakon živčanog sloma i kenjkavog pokušaja samoubojstva. Ni prva ni posljednja jesenska žrtva hercomanije, ali jedina koja se pokušala deknuti tako da je popila dvije bočice dječjih aspirina s okusom naranče. 275

Lennie Doria i ne pogleda za njim, nego u mene. "Hoćeš ga zamijeniti, Riley?" Povede se kratka ali iskrena borba za moju dušu. Trebao sam učiti. Namjeravao sam učiti, i za stipendista poput mene, to je bio dobar plan, svakako razboritiji nego sjediti u ovoj zadimljenoj prostoriji i pridonositi općoj sumgalici ispušnim plinovima svojih Pali Mallica. I tako rekoh: "Može, zašto ne?" pa sjednem. Kartao sam do skoro jedan ujutro. Kad sam se najzad dovukao natrag u svoju sobu, Nate je ležao na krevetu i čitao Bibliju, što je redovito činio prije no što bi zaspao. Rekao mi je da mu je to treće putovanje kroz ono što je uvijek zvao Riječ Gospodnja. Stigao je do Nehemije. Pogleda u mene blago upitnog izraza lica - pogledom koji se nikad nije uvelike mijenjao. Kad bolje promislim, ni Nate se nije puno promijenio. Upisao je stomatologiju i ostao kod toga; u posljednju Božičnu čestitku koju mi je poslao ubacio je fotografiju svoje nove ordinacije u Houltonu. Na fotografiji se vide Tri kralja koja stoje oko slamom obloženih jaslica na snijegom pokrivenom travnjaku ispred ordinacije. Iza Marije i Josipa vidi se natpis na vratima: NATHANIEL HOPPENSTAND, stomatolog. Oženio se sa Cindy. Još su u braku, a njihovo je troje djece uglavnom odraslo. Pretpostavljam da je Rinty uginuo i da ga je zamijenio neki drugi pas. "Jesi li pobijedio?" upita Nate. Rekao je to gotovo istim tonom kojim mi se nakon stanovitog broja godina obraćala žena kad bih se četvrtkom vratio kući polupijan nakon partije pokera. "Zapravo i jesam." Odgravitirao sam prema stolu za kojim je kartao Ronnie i izgubio tri od svojih šest preostalih dolara, a onda me struja odnijela za neki drugi stol gdje sam ih povratio, i zaradio još dva povrh toga. Ali nikad nisam stigao do geosinklinale ni tajni tektonskih ploča. Nate je imao na sebi pidžamu s crvenim i bijelim prugama. Mislim da je on bio moj jedini cimer ili cimerica na fakultetu koji je nosio pidžamu. Naravno, on je također bio i jedini koji je imao ploču Diane Renee Sings Navy Blue. Kad sam se počeo razodijevati, Nate se zavuče u krevet i pruži ruku iza sebe da ugasi stolnu svjetiljku na svom stolu. 276

"Naučio si geologiju?" upita on kad su sjene progutale njegovu polovicu sobe. "Dobro mi ide", rekoh. Nakon stanovitog broja godina, kad bih se u sitne sate vratio s onih pokeraških partija a žena me upitala koliko sam nacvrcan, rekao bih: "Popio sam samo čašicu-dvije", istim tim veselim tonom. Ubacim se u krevet, ugasim svoju svjetiljku i zaspim skoro istog trenutka. Usnim da igram herčeve. Ronnie Malenfant je dijelio; Stoke Jones je stajao na vratima čitaonice, zguren nad svojim štakama i piljio u mene - piljio u sve nas - mrkim neodobravanjem prvih puritanskih doseljenika. U mom je snu na stolu ležala golema količina novca, na stotine dolara u zgužvanim novčanicama od pet i jednog dolara, novčanih uplatnica i pokoji ček. Pogledam u tu hrpu, pa ponovno u vrata. Carol Gerber je sad stajala pokraj Stokeyja. Nate, odjeven u svoju lilihip pidžamu, stajao mu je s druge strane. "Želimo informacije", reče Carol. "Nećete ih dobiti", odgovorim ja - u televizijskoj seriji Patrick McGoohan tako bi uvijek odgovorio Broju dva. Nate reče: "Pete, ostavio si prozor otvoren. U sobi je hladno i tvoji papiri lete na sve strane." Nisam se mogao dosjetiti primjerenog odgovora na to, pa podignem karte koje su mi bile podijeljene i raširim ih u lepezu. Trinaest karata, odreda pik dame. Odreda la femme noire. Odreda Gadure. 13 Ratne operacije u Vijetnamu uspješno se provode - tako je rekao Lyndon Johnson u sklopu južnopacifičke turneje. Premda, bilo je nekoliko manjih podbačaja. Vijetkongovci su srušili tri američka helikoptera tipa Huey praktički u predgrađu Saigona; malo dalje od Velikog S-a, otprilike tisuću vijetkongovaca isprašilo je najmanje dvostruki broj južnovijetnamskih vojnika. U delti Mekonga, američki su borbeni helikopteri potopili stotinu dvadeset vijetkongovskih riječnih patrolnih čamaca za koje se ispostavilo da su - ups! - prevozili velik broj djece-izbjeglica. Amerika je tog listopada izgubila svoj četiristoti ratni zrakoplov, F-105 Thunderchief. Pilot je iskočio padobranom i na sigurnom je. U Manili je južnovijetnamski premijer 277

Nguyen Cao Ky uporno tvrdio da nije korumpiran. Kao ni članovi njegove vlade, rekao je, a to što je desetak njegovih ministara dalo ostavku dok je Ky bio na Filipinima čista je slučajnost. U San Diegu Bob Hope održao je koncert za novake koji su čekali transport za prekomorje. "Htio sam nazvati Binga i poslati ga zajedno s vama", rekao je Bob, "ali telefonski broj tog zvekana s lulom nije u imeniku." Novaci su zaurlali od smijeha. Mysteriansi vladali su radiovalovima. Njihova pjesma, "96 Tears"* bila je turbo hit. Nikad nisu imali drugi. * 96 suza. U Honoluluu su hula-hula* djevojke poželjele dobrodošlicu predsjedniku Johnsonu. * Hula-hula je havajski narodni ples koji karakteriziraju složeni pokreti ruku koji pričaju neku priču, najčešče uz ritmičku pratnju bubnjeva i pjesmu. U UN-u je generalni tajnik U Thant preklinjao američkog predstavnika Arthura Goldberga da prekine, makar privremeno, bombardiranje Sjevernog Vijetnama. Arthur Goldberg stupio je u vezu s Velikim bijelim ocem na Havajima da bi mu prenio U Thantov zahtjev. Veliki bijeli otac, vjerojatno još s leijem* oko vrata, reče nema šanse, prestat ćemo tek kad prestanu vijetkongovci, a u međuvremenu će oni isplakati onih 96 suza. Najmanje 96. (Johnson je nakratko, nezgrapno zanjihao bokovima s hula-hula djevojkama, sjećam se da sam to vidio u The Huntley-Brinkley Reportu i pomislio kako on pleše kao svi bijelci koje znam... a to su, zapravo, bili jedini ljudi koje sam poznavao.) * Havajski vijenac od cvijeća i lišča koji se nosi oko vrata ili glave. U Greenwich Villageu policija je rastjerala proturatne demonstracije. Prosvjednici nisu imali dozvolu, rekla je policija. U San Franciscu su suzavcem rastjerani sudionici proturatnih demonstracija koji su nosili plastične lubanje nabijene na kolce a lica namazali bijelom bojom poput pantomimičarske družine. U Denveru, policija je potrgala na tisuće plakata koji su najavljivali proturatni skup u parku Chautauqua u Boulderu. Policija je iskopala statut kojim se zabranjuje lijepljenje takvih plakata. Tim se statutom, rekao je načelnik denverske policijske uprave, ne zabranjuje lijepljenje plakata kojima se najavljuju filmovi, 278

buvljaci, dobrotvorne priredbe ratnih veterana, ili raspisuju nagrade za informacije koje bi mogle dovesti do hvatanja izgubljenih kućnih ljubimaca. Ti plakati, objasnio je načelnik, nisu političke prirode. U našem vlastitom dvorištu, organiziran je miran prosvjed u Istočnom krilu, gdje su oni iz Coleman Chemicalsa zakazali razgovore s kandidatima za posao u njihovoj tvrtki. Coleman, kao i Dow, proizvodio je napalm. Coleman je proizvodio i agens Orange*, sastojak botulina, a ispostavilo se i antraks, premda se to doznalo tek kad je ta tvrtka bankrotirala 1980. godine. * Kemijsko oružje kojim su Amerikanci u Vijetnamu uništavali usjeve, a koje se smatra uzrokom porasta karcinoma i deformiteta u Vijetnamaca, te visokog postotka oboljelih od karcinoma među američkim vojnicima, povratnicima iz Vijetnama. U studentskom časopisu Campus objavljena je mala fotografija na kojoj se vidi kako odvode prosvjednike. Na većoj se fotografiji vidjelo kako fakultetski policajac odvlači jednog demonstranta kroz ulazna vrata Istočnog krila, dok drugi policajac stoji u stanju pripravnosti i drži prosvjednikove štake. Dotični prosvjednik je, naravno, bio Stoke Jones, odjeven u svoj vojnički kaput s troprstim vrapčjim znakom na leđima. Siguran sam da su policajci s njim pristojno postupali - u to vrijeme proturatni demonstranti bili su više novost nego napast - ali kombinacija policijske ljudeskare i hromog mladića nekako je bila jeziva. Često sam je se sjetio između 1968. i 1971., godina kad je, riječima Boba Dylana, "igra postala grublja". Najveća fotografija u tom broju, jedina iznad preklopa, prikazivala je tipove iz ROTC-a u uniformi kako marširaju na suncem obasjanom nogometnom igralištu pred mnogobrojnom publikom. Naslov je glasio: MIMOHOD PRIVUKAO REKORDAN BROJ GLEDATELJA. A još bliže kućnom pragu, stanoviti Peter Riley dobio je dvojku iz testa iz geologije a poslije dva dana i plus dva na testu iz sociologije. U petak sam dobio ispravak "osvrta" duljine jedne stranice koji sam našvrljao u ponedjeljak ujutro prije početničkog seminara iz engleskog jezika (pismeno izražavanje). Tema je bila (Trebaju/ne trebaju li) kravate biti obvezatne za muškarce u restoranima. Ja sam se odlučio za ono ne trebaju. Taj kratki pismeni uradak bio je ocijenjen velikom crvenom trojkom, prva trojka koju sam dobio iz engleskog nakon 279

dolaska na U of M sa srednjoškolskim prosjekom iz engleskog od pet nula i 740 bodova na SAT-u iz pismenosti. Ta me crvena kukica zgromila onako kako to dvojci iz testova nije uspjelo, a ujedno me i razljutila. Na vrhu je g. Babcock napisao: "Sastav resi vaša uobičajena jasnoća izraza, ali u ovom slučaju ona samo još jače ističe koliko je ovo posni obrok. U vašem humoru, iako duhovitom, nema ni trunke duha. Trojka je zapravo poklon. Nemaran uradak." Namjeravao sam porazgovarati s njim poslije predavanja, no tad odbacim tu zamisao. Gospodin Babcock, koji je nosio leptir-kravate i velike naočale rožnatih okvira, u samo četiri tjedna jasno je dao do znanja da lovce na ocjene smatra najnižim oblikom akademskog života. Usto, bilo je podne. Uspijem li nešto na brzinu ubaciti u zube u Palači Puste, do jedan bih se mogao vratiti u Chamberlain. U tri sata popodne svi će stolovi u čitaonici (i u sva četiri kuta) biti zauzeti, ali ću u jedan sat još uspjeti naći mjesto. Tad sam već bio u plusu skoro dvadesetak dolara, i namjeravao sam se dodatno opernatiti tog unosnog posljednjeg vikenda u listopadu. A u plan sam uključio i subotnji ples u gimnastičkoj dvorani Lengyll. Carol je pristala poći sa mnom. Svirat će Cumberlandsi, popularna studentska grupa. U nekom trenutku (vjerojatno u nekoliko trenutaka) odsvirat će svoju inačicu "96 suza". Glas savjesti, koji je već zborio glasom Natea Hoppenstanda, predloži da ne bi bilo zgorega kad bih barem dio vikenda proveo nad knjigom. Trebao sam pročitati dva poglavlja iz geologije, dva poglavlja iz sociologije, četrdeset stranica povijesti (srednji vijek u jednom zalogaju), plus odgovoriti na niz pitanja u vezi s trgovinskim rutama. Prihvatit ću se ja toga, ne brini, doći ću ja do toga, rekoh tom glasu. Nedjelja je moj dan za učenje. Možeš računati na to, možeš se kladiti. I neko sam vrijeme u nedjelju zaista i čitao o mikro i makro grupama i grupnim sankcijama. Čitao sam o njima između dijeljenja. A onda su stvari postale zanimljive i moja je knjiga iz socke završila na podu ispod kauča. Dok sam u nedjelju navečer - kasno u nedjelju navečer - lijegao u krevet, shvatio sam da osim što mi se dobitak nije povećao nego zapravo smanjio (Ronnie kao da je namještao da se nađe za istim stolom), nisam ni daleko stigao s učenjem. A nisam ni nazvao stanoviti broj. 280

Ako zaista želiš tamo zavući ruku, rekla je Carol, smješkajući se pritom na taj svoj neobični način, smiješkom koji se zapravo sastojao od jamica i stanovitog pogleda. Ako zaista želiš tamo zavući ruku. Na pola subotnjeg plesa, ona i ja izašli smo popušiti cigaretu. Večer je bila blaga, i duž sjevernog ciglenog zida dvorane Lengyll dvadesetak parova grlilo se i ljubilo na svjetlosti mjeseca koji se dizao iznad paviljona Chadbourne. Carol i ja im se pridružimo. Uskoro sam joj zavukao ruku ispod pulovera. Palcem protrljam glatki pamuk košarice njezina grudnjaka i osjetim kako joj je nabrekla bradavica. I moja je temperatura rasla. Osjećao sam kako raste i njezina. Ona me pogleda u oči ruku još čvrsto spojenih na mom zatiljku i reče: "Ako zaista želiš tamo zavući ruku, mislim da nekome duguješ telefonski poziv, nije li tako?" Ima vremena, rekoh si tonući u san. Ima puno vremena za učenje, puno vremena za telefonske pozive. Puno vremena. 14 Skip Kirk okine na testu iz antropologije - pogađao je polovicu odgovora i točno odgovorio na pedeset osam posto pitanja. Dobio je minus tri na testu iz više matematike, i to samo zato što je gradivo u posljednjem razredu srednje škole obuhvaćalo neke od tih pojmova. Obojica smo upisali isti kolegij iz sociologije i on je dobio minus dva na testu, jedva sedamdeset posto bodova. Nismo mi jedini imali problema. Ronnie je pobjeđivao u herčevima i u deset dana kartanja zaradio više od pedeset dolara, ako ste mu mogli vjerovati (nitko nije sasvim, premda smo znali da pobjeđuje), ali je gubio u učenju. Pao je na testu iz francuskog, sprčkao onaj sastav na seminaru iz engleskog koji smo zajedno pohađali ("Tko jebe kravate, jedem u McDonald'su", rekao je) i provukao se na testu iz nekog drugog kolegija iz povijesti tako što je prije testa pogledom preletio bilješke nekog svog poklonika. Kirby McClendon prestao se brijati i između dijeljenja počeo gristi nokte. A počeo je i izostajati s puno predavanja. Jack Frady uvjerio je svog mentora da mu dopusti ispisati se sa statistike I iako je prošao službeni rok za promjenu kolegija. "Pustio sam suzu", reče mi on činjenično jedne noći u čitaonici za vrijeme 281

lova na Gaduru koji je potrajao do u sitne sate. "To sam naučio u dramskom klubu." Lennie Doria pokuca mi na vrata dvije večeri poslije dok sam ja štrebao (Nate je bio u krpicama već najmanje sat vremena, spavao snom pravednika nezaostalog s gradivom) i upita me da li bih napisao sastav o Crispusu Atticusu*. Čuo je da ja to mogu. Platio bi dobro, rekao je Lennie; trenutačno je deset dolara na dobitku od kartanja. Rekoh da mi je žao, ali da mu ne mogu pomoći. I ja sam u zaostatku s dva sastava. Lennie kimne glavom i iskrade se iz sobe. * Crispus Atticus bio je crnac, prva žrtva tzv. Bostonskog pokolja, kad su britanski grenadiri pucali na Bostonce koji su prosvjedovali protiv britanske krune. To se dogodilo 5. ožujka 1770. i taj se dan smatra početkom Američke revolucije. Ashleyju Riceu po cijelom su se licu ispušili užasni gnojni pristići, Mark St. Pierre prošao je kroz mjesečarsku epizodu nakon što je jedne katastrofalne noći izgubio skoro dvadeset dolara, a Brad Witherspoon se potukao s jednim mladićem s prvog kata. Dečko je izvalio neki bezazleni štos - kasnije je i Brad priznao da je bio bezazlen - ali Brad, kojega je upravo u četiri dijeljenja triput dopala Gadura i koji je samo želio limenku Coca-Cole iz automata na prvom katu kako bi ovlažio svoje čikovima spaljeno grlo, nije bio bezazleno raspoložen. Okrenuo se, bacio svoj neotvoreni napitak u pijesak obližnje žare za cigarete i počeo tabati klinca. Razbio mu je naočale, rasklimao zub. I tako je Brad Witherspoon, inače opasan koliko i šapirograf iz knjižnice, prvi od nas poslan pred disciplinsku komisiju. Pomislio sam da bih mogao nazvati Annmarie i reći joj da sam upoznao nekoga s kime izlazim, ali mi se učinilo da to iziskuje puno rada - puno psihičkog napora - povrh svega ostaloga. Odlučio sam se nadati da će mi poslati pismo u kojem će napisati da je vrijeme da počnemo viđati druge ljude. Umjesto toga stiglo je pismo u kojem je pisalo koliko joj nedostajem i da mi priprema "nešto posebno" za Božić. Što je vjerojatno značilo pulover, i to s uzorkom jelena. Puloveri s jelenima bili su Annmarijina specijalnost (a druga onaj polagani, milujući ručni rad). Priložila je svoju fotografiju u kratkoj suknjici. Pogled na nju ne izazove u meni želju već umor, krivnju i osjećaj da sam obmanut. I Carol je u meni izazivala osjećaj 282

obmanutosti. Želio sam je samo malo pošlatati, i ništa više, a ne si promijeniti cijeli život, jebote. Ili njezin, kad smo već kod toga. Ali mi se sviđala, to je bila istina. Jako. Taj njezin smiješak, i bistrina. Ovo postaje sve bolje, rekla je, razmjenjujemo informacije kao ludi. Otprilike tjedan dana kasnije vratim se iz menze, gdje sam pokraj nje dežurao za objed, i ugledam Franka Stuarta kako polako hoda niz hodnik na drugom katu a u rukama tegli veliki kovčeg. Frank je bio iz zapadnog Mainea, iz jednog od onih neubilježenih gradića koji se praktički sastoje samo od drveća, i imao tako izrazit jenkijevski naglasak da ga se moglo rezati. Bio je srednja žalost u herčevima, najčešće bi završio na drugom ili visokom trećem mjestu kad bi netko probio granicu od stotinu poena, ali je bio silan kit. Uvijek imao smiješak na licu... barem do popodneva kad sam naišao na njega kako hoda s kovčegom prema stubištu. "Seliš se u drugu sobu, Frank?" upitam, ali sam već tad pomislio da znam što je na stvari - vidjelo se to u izrazu njegova lica, ozbiljnom, blijedom i potištenom. On zavrti glavom. "Vraćam se kući. Dobio sam pismo od mame. Kaže da trebaju domara u jednom od velikih jezerskih izletišta u našem kraju. Rekao sam naravno. Ionako ovdje samo gubim vrijeme." "Ne gubiš!" rekoh ja, malo osupnut. "Isuse, Frankie, ta studiraš!" "Ne studiram, u tome i jest stvar." Hodnik je bio polutaman i zagušen sjenama; vani je padala kiša. No ipak mi se učinilo da sam vidio kako je u Frankove obraze briznula rumen. Mislim da se stidio. Mislim da je zato otišao usred radnog dana kad je paviljon najprazniji. "Ništa ne radim, samo kartam. I to ne baš dobro. Osim toga, u zaostatku sam iz svih kolegija." "Nisi valjda toliko u zaostatku! Pa tek je 25. listopad!" Frank kimne glavom. "Znam. Ali ja nisam brz kao neki. Nisam bio najbrži ni u srednjoj školi. Moram zapeti kao sivonja. Ja to nisam radio, a ukoliko ne probušiš rupu u ledu, ne možeš uhvatiti soma. Odlazim, Pete. Moram se ispisati prije nego mi u siječnju daju cipelu." On produži svojim putem, tegleći kovčeg ispred sebe niz prvi od tri niza stuba. Njegova bijela majica kratkih rukava lebdjela je u polutami; kad je prošao pokraj prozora po kojem je lila kiša, jež frizura zasja mu poput zlata. 283

Kad je stigao do odmorišta na prvom katu a njegovi koraci počeli blago odjekivati, jurnem do stubišta i pogledam dolje. "Frankie! Hej, Frank!" Koraci zastanu. U sjenama ugledam kako je podignuo svoje okruglo lice prema meni te nejasan obris njegova kovčega. "Frank, a što je s vojskom? Ispišeš se s faksa i mobilizirat će te!" Duga stanka, kao da je razmišljao kako da odgovori. Nije odgovorio, barem ne ustima. Odgovorio je nogama. Ponovno počnu odjekivati njegovi koraci. Nikad više nisam vidio Franka. Sjećam se da sam stajao pokraj stubišta, prestrašen, i mislio: To bi se moglo dogoditi meni... možda mi se već događa, a onda odagnam tu pomisao. Zaključim da je to što sam vidio Franka s kovčegom upozorenje i da ću ga poslušati. Popravit ću se. Vozio sam u praznom hodu, i vrijeme je da se ponovno ubacim u petu. Ali u dnu hodnika čuo sam kako Ronnie razdragano urla da je krenuo u lov na Gaduru, da će istjerati tu kurvetinu iz skrovišta, pa zaključim da će biti najbolje da počnem večeras. Večeras će biti dovoljno vremena da se ponovno ubacim u petu. A popodne ću odigrati oproštajnu partiju herčeva. Ili dvije. Ili četrdeset. 15 Prošlo je nekoliko godina prije no što sam izlučio najvažniji dio svog posljednjeg razgovora s Frankom Stuartom. Rekao sam mu da je nemoguće da je tako brzo toliko zaostao s učenjem, a on je odgovorio da se to dogodilo jer ne uči najbrže. Obojica smo bili u zabludi. Moguće je u kratko vrijeme katastrofalno zaostati s gradivom, a to se dogodilo onima kojima knjiga leži poput mene, Skipu i Mark St. Pierreu, kao i onima kojima ne leži. Negdje u malome mozgu zamislili smo si da ćemo moći dangubiti pa zapeti, biti kampanjci, baš kao što smo se više-manje provlačili kroz naše usnule srednje škole u rodnom gradu. Ali kao što je Dearie Dearborn istaknuo, ovo nije bila srednja škola. Rekao sam vam da su od trideset dva studenta koji su upisali zimski semestar na našem katu paviljona Chamberlain (trideset tri, ubrojite li Dearieja... ali je on bio imun na draži herčeva), samo petnaestorica 284

upisali ljetni semestar. To ne znači da su sedamnaestorica koji su se ispisali bili glupi; nikako. Zapravo, najpametnije glavice na drugom katu Chamberlaina u jesen 1966. vjerojatno su bili oni koji su se prebacili prije no što im je zaprijetila realna opasnost da padnu godinu. Steve Ogg i Jack Frady, čija se soba nalazila odmah pokraj moje i Nateove, prešli su u Chadbourne prvog tjedna u studenom, a u svojoj zajedničkoj molbi za premještaj kao razlog naveli su "distrakcije". Kad ih je referent za studentski smještaj upitao o kakvim je distrakcijama riječ, rekli su o uobičajenima - cjelonoćne diskusije, kalodontski prepadi u kupaonici, nesuglasice s nekim studentima. A zatim su obojica dodali da su vjerojatno previše kartali u čitaonici. Čuli su da u Chadu vlada mirnije okruženje, da je to jedan od dva ili tri "lumenska paviljona". Pitanje referenta za studentski smještaj se očekivalo, pa je i odgovor bio brižljivo sročen poput usmene prezentacije na satu govorništva. Ni Steve ni Jack nisu željeli da bezmalo beskrajnim partijama herčeva dođe kraj; to bi im mogli zamjeriti ljudi koji smatraju da čovjek treba gledati svoja posla. Oni se samo žele maknuti s drugog kata paviljona Chamberlain dok još mogu spasiti svoje stipendije. 16 Loši testovi i neuspjeli sastavčići bili su tek neugodne čarke. Za Skipa i mene i previše naših kartaških kompića, naša druga runda kolokvija bila je pravi pravcati fijasko. Ja sam dobio minus pet iz školskog sastava iz engleskog i dvojku iz europske povijesti, ali sam pao na testu iz sociologije i geologije - socku zamalo a geo za puno. Skip je pao antropologiju, kolonijalnu povijest i socku. Dobio je trojku na testu iz više matematike (ali mi je rekao da i u tom predmetu led postaje sve tanji) i četvorku iz školskog sastava. Složili smo se da bi život bio kudikamo jednostavniji da se u cijelosti sastoji od školskih sastava, pismenih uradaka koji se nužno pišu daleko od čitaonice na drugom katu. Drugim riječima, žalili smo za srednjom školom a da toga nismo bili svjesni. "E sad bi bilo dosta", reče mi Skip tog petka navečer. "Ja ću zagrijati stolicu, Peter. Živo mi se fućka hoću li biti fakultetski obrazovan i hoće li mi diploma visjeti iznad kamina u radnoj sobi, ali se ni u ludilu 285

ne želim vratiti u Dexter i krasti Bogu dane u kuglani s ostalim debilima i čekati da dobijem poziv za vojsku." Sjedio je na Nateovu krevetu. Nate je bio na drugoj strani naselja u Palači Puste, žvakao ribu kao i svakog petka navečer. Godilo je znati da netko s drugog kata Chamberlaina osjeća želju za jelom. Ionako ovaj razgovor ne bismo mogli voditi pred Nateom; moj provincijski miš od cimera smatrao je da je polučio priličan uspjeh u posljednjoj rundi kolokvija, same trojke i četvorke. Ne bi on ništa rekao da je čuo naš razgovor, ali bi nas pogledao na način koji bi poručivao da nam nisu sve daske na broju. Te da smo, premda možda i ne svojom krivnjom, moralni slabići. "Podržavam prijedlog", rekoh, a onda, iz dna hodnika dopre bolan jauk (Oooooo... jebi ga!) koji smo odmah prepoznali: netko je upravo dobio Gaduru. Pogledi nam se sretnu. Ne mogu reći za Skipa, ne pouzdano (premda mi je bio najbolji prijatelj za vrijeme studija), ali sam ja još smatrao da ima vremena... a zašto i ne bih tako mislio? Za mene ga je dotad uvijek bilo. Skip se počne smješkati. Ja se počnem smješkati. Skip se počne smijuljiti. Ja se počnem smijuljiti zajedno s njim. "Ko ga jebe", reče on. "Samo večeras", rekoh. "Sutra ćemo zajedno otići u knjižnicu." "Zabiti nos u knjige." "Cijeli dan. Ali sad..." On ustane. "Krenimo u lov na Gaduru." I krenemo. A nismo bili jedini. Znam, to nije objašnjenje, ali se tako dogodilo. Sutra ujutro za doručkom, dok smo radili jedno pokraj drugoga na sudoperskoj traci, Carol reče: "Čujem da se u tvom paviljonu karta naveliko. Je li to istina?" "Vjerojatno", rekoh. Ona me pogleda preko ramena i nasmiješi mi se onim svojim smiješkom - onim na koji bih uvijek pomislio kad bih se sjetio Carol. Onaj na koji još mislim. "Herčevi? Lov na Gaduru?" "Herčevi", potvrdim ja. "Lov na Gaduru." "Čula sam da je nekim dečkima udarilo u glavu. Da jako loše stoje s ocjenama." 286

"Moglo bi biti", rekoh ja. Ništa nije dolazilo niz traku, ni pladanj. Primijetio sam da nikad nema gužve kad ti je potrebna. "A kako ti stojiš s ocjenama?" upita ona. "Znam da se to mene ne tiče, ali želim-" "Informaciju, aha, znam. Dobro mi ide. Osim toga, povlačim se iz igre." Ona mi se samo nasmiješi tim svojim smiješkom i prirodno da ga se još katkad sjetim, i vi biste. Jamice na obrazima, lagano izvijena donja usna koja je znala mnoge lijepe stvari o ljubljenju, razigrane plave oči. To je bilo vrijeme kad nijedna cura nije zavirila u muški paviljon dalje od ulaznog predvorja... i obratno, naravno. Pa ipak, čini mi se da je neko vrijeme u listopadu i studenom 1966. Carol vidjela štošta, više od mene. Ali naravno, ona nije sišla s uma - barem ne tad. Vijetnamski je rat postao njezino ludilo. I moje. I Skipovo. I Nateovo. Herčevi nisu bili ništa, zapravo, tek lagano podrhtavanje zemljine utrobe, ono koje zalupi zaštitnim mrežastim ulaznim vratima i zazvekeće čašama na policama. No onaj rušilački potres, apokaliptički gutač kontinenta, tek se valjao prema nama. 17 I Barry Margeaux i Brad Witherspoon bili su pretplaćeni na derryjevske Novosti i njihovi bi primjerci do svršetka dana najčešće krenuli u obilazak drugog kata - našli bismo njihove ostatke u čitaonici kad bismo zauzeli mjesta za večernju rundu herčeva. Stranice bi bile potrgane i ispremiješane, križaljka ispunjena s tri ili četiri različita rukopisa. Na fototočkastim licima Lyndona Johnsona, Ramseya Clarka i Martina Luthera Kinga kemijskom bi olovkom bili nacrtani brkovi (netko, nikad nisam otkrio tko, potpredsjedniku Humphreyu redovito bi dodao velike dimeće rogove a ispod fotografije malim štampanim slovima napisao HUBERT ĐAVO. Novosti su bile ratnohuškačke novine i krajnje pozitivno cifrale izvješća o ratnim događajima, a sve vijesti o prosvjedima šupirale u dubine... najčešće ispod kalendara lokalnih događanja. No sve bismo se češće uhvatili kako ne raspravljamo o filmovima, curama ili predavanjima dok se miješaju i dijele karte, nego o Vijetnamu. Bez obzira na to koliko vijesti bile dobre i koliko 287

vijetkongovaca završilo u plastičnim vrećama, uvijek bi se tu našla najmanje jedna fotografija napaćenih američkih vojnika nakon što su upali u zasjedu, ili uplakane vijetnamske djece koja gledaju kako njihova sela odlaze u dim. Uvijek bi postojao neki uznemirujući detalj skriven negdje u dnu onoga što je Skip nazvao "dnevna kolumna ubojstva", primjerice ono o djeci koju smo satrli kad smo pogodili one vijetkongovske patrolne čamce u Delti. Nate, naravno, nije kartao. A nije ni diskutirao o razlozima za rat i protiv rata - sumnjam da je znao, kao ni ja, da je Vijetnam nekad bio pod Francuzima, ili što se dogodilo monsieurima koji su imali peh da su se 1954. zatekli u utvrđenom gradu Dien Bien Phuu, a kamoli tko je mogao odlučiti da je vrijeme da predsjednik Diem ode na rajska rižina polja kako bi Nguven Cao Ky i ostali generali mogli preuzeti vlast. Nate je samo znao da vijetkongovci njemu nisu ništa nažao učinili i da se u doglednoj budućnosti oni neće iskrcati u Mars Hillu ili na Presque Isleu*. * Mars Hill je mjesto u Sjevernoj Karolini s poznatim baptističkim koledžom. Presque Isle je gradić u sjeveroistočnom Maineu, uporište sekte Anah Temple Shriners. "Zar nisi nikad čuo za teoriju domina, papane jedan?" kržljavi brucoš po imenu Nicholas Prouty upita Natea jednog poslijepodneva. Moj je cimer malokad zalazio u čitaonicu na drugom katu, jer je davao prednost onoj tišoj na prvom katu, ali je tog dana nakratko svratio. Nate pogleda u Nicka Proutyja, sina lovca na jastoge koji je postao vjerni sljedbenik Ronnieja Malenfanta, i uzdahne. "Kad se domino izvuče na stol, ja odlazim. Mislim da je to dosadna igra. To je moja teorija domina." Prostrijeli me pogledom. Ja svrnem pogled što sam brže mogao, ali ne na vrijeme da izbjegnem poruku: koji ti je vrag? A onda se vrati u sobu 302 grebući svojim čupavim papučama kako bi još malo učio - drugim riječima, da siđe još malo dalje niz svoju zacrtanu stazu od zubara do stomatologa. "Riley, cimer ti je zajeban, znaš li ti to?" reče Ronnie. U kut usta tutnuo je cigaretu. Jednoručno kresne šibicom, njegova specijalnost - studenti preružni i prebezobrazni da bi si našli curu imaju svakojake specijalitete - i pripali je. 288

Ne, čovječe, pomislim Nateu sasvim dobro ide. Mi smo sjebani. Na trenutak osjetim stvarni očaj. U toj sekundi shvatim da sam u užasnom škripcu i da nemam pojma kako se iz njega iskobeljati. Osjećao sam da me Skip gleda. Kad bih zgrabio karte, bacio ih Ronnieju u lice i izašao iz prostorije, imao sam osjećaj da bi mi se Skip pridružio. Vjerojatno bi mu kamen pao sa srca. A onda me taj osjećaj mine. Prošao je brzo kako je i došao. "Nate je OK", rekoh. "Samo ima smiješne ideje." "Smiješne komunističke ideje, eto što ima", reče Hugh Brennan. Njegov je stariji brat bio u ratnoj mornarici i posljednji put se javio s Južnokineskog mora. Hugh nije simpatizirao pacifiste. Kao republikanac i pristaša Goldwatera, i ja sam trebao razmišljati na taj način, ali me Nate natjerao da se zamislim. Gajio sam kojekakve stereotipe, ali nisam raspolagao pravim argumentima u prilog ratu... a nisam imao ni vremena da ih smislim. Bio sam previše zauzet kartama da bih učio sociologiju, a kamoli se potkivao znanjem o američkoj vanjskoj politici. Prilično sam siguran da je to bila večer kad sam zamalo nazvao Annmarie Soucie. Telefonska govornica preko puta čitaonice bila je prazna, imao sam džep pun kovanica zarađenih posljednjom pobjedom u ratovima herčeva, i iznenada sam odlučio da je "kucnuo čas". Nazovem njezin broj po sjećanju (iako sam se na trenutak morao zamisliti nad četiri posljednje znamenke - 8146 ili 8164?) i ubacim tri kovanice od četvrt dolara kad je telefonist to zatražio. Ostavim da telefon zazvoni jedanput, a onda s treskom spustim slušalicu na rašlje, pa uzmem svoje kovanice kad sam začuo kako su u povratu začegrtale. 18 Dan-dva kasnije - uoči Dana vještica - Nate dobije LP tipa za kojeg sam samo maglovito čuo: Phil Ochs. Narodnjak, ali ne od brum-brum bendžoističke sorte kakvi su znali nastupati u Hootenannyju. Naslovnica albuma, na kojoj je bio prikazan trubadur-skitnica koji sjedi na rubu pločnika u New York Citvju, nije se uklapala u naslovnice ostalih Nateovih ploča - Dean Martin pripit u smokingu, Mitch Miller koji svojim smiješkom poručuje: "Zapjevajmo svi!", 289

Diane Renee u svojoj poludugoj bluzi i vižlastom mornarskom šeširiću. Ochsova se ploča zvala I Ain 't Marchin 'Anymore*, i Nate ju je često puštao sad kad su dani bili kraći i svježiji. I ja sam je počeo navijati, što Nateu čini se nije smetalo. * Ja više ne marširam. U Ochsovu je glasu bilo nekakvog smućenog bijesa. Pretpostavljam da mi se to svidjelo jer sam i ja uglavnom bio prilično zbunjen. Zvučao je kao Dylan, samo jednostavnijeg izraza a izravnijeg gnjeva. Najbolja pjesma na albumu - ujedno i ona koja je najviše uznemiravala - bila je naslovna pjesma. U njoj Ochs nije samo natuknuo, nego neuvijeno rekao da od rata nikakve koristi, da nikad nije ni bilo. I kad je bilo neke koristi, nije se isplatilo. Ta postavka, u sprezi sa slikom tisuća i desetaka tisuća mladića koji okreću leđa Lyndonu i njegovoj vijetnamskoj opsesiji, uzbudila mi je maštu na način koji nije imao veze s poviješću, politikom ili racionalnim razmišljanjem. Ubio sam jamačno milijun ljudi i sad žele da se vratim, ali više ne želim marširati, pjevao je Phil Ochs kroz zvučnik Nateova slatkog malog Swingline gramofona. Drugim riječima, nemoj. Nemoj činiti što ti kažu, nemoj činiti što žele, nemoj igrati njihovu igru. Stara je to igra, i u njoj Gadura lovi tebe. A da bi pokazao da to ozbiljno misliš, počneš nositi simbol svog otpora - nešto nad čime će se isprva drugi snebivati, a onda vjerojatno prihvatiti kao svoj stijeg. Dva dana poslije Dana vještica Nate Hoppenstand pokazao nam je koji će to simbol biti. A sve je počelo onim zgužvanim novinskim ostacima u čitaonici na drugom katu. 19 "U kurac sve, ma vidi ti njega", reče Billy Marchant. Harvey Twiller miješao je karte za Billyjevim stolom, Lennie Doria zbrajao je trenutačni rezultat, pa je Billy iskoristio tu priliku da letimice pregleda gradsku rubriku u Novostima. Kirby McClendon - neobrijan, visok i živčan, dobrano na putu prema sudaru sa svim onim šarenim tabletama - prigne se da pogleda. Billy se odmakne od njega i zalomi rukom pred nosom. "Isuse, Kirb, kad si se posljednji put okupao? Na Kolumbov dan*? Dan nezavisnosti?" 290

* Kolumbov se dan obilježava 12. listopada. Dan nezavisnosti slavi se 4. srpnja. "Daj da vidim", reče Kirby, oglušivši se na nj. Istrgne mu novine iz ruke. "Jebote, pa to je Rip-Rip!" Ronnie Malenfant ustane tako naglo da mu se stolica prevrnula, očaran pomišlju da je Stoke dospio u novine. Studenti bi dospjeli na stranice derryjevskih Novosti (osim, naravno, na stranice sportske rubrike) jedino kad bi upali u nevolje. Ostali se okupe oko Kirbyja, uključujući Skipa i mene. I zaista, bio je to Stokely Jones III - ali ne samo on. U drugom su planu stajali, lica gotovo ali ne i sasvim izgubljenih u grozdovima točkica- "Isuse", reče Skip, "mislim da je to Nate." Reče to razgaljeno i zapanjeno. "A ovo malo poviše njega je Carol Gerber", rekoh ja čudnim, zgranutim glasom. Prepoznao sam jaknu na čijim je leđima pisalo SREDNJA ŠKOLA HARWICH; prepoznao sam plavu kosu koja je visjela preko ovratnika jakne u konjskom repu; prepoznao sam isprane traperice. A prepoznao sam i to lice. I napola okrenuto, i zasjenjeno transparentom na kojem je pisalo S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA!, prepoznao sam to lice. "To mi je cura." Bilo je to prvi put da je riječ cura izašla iz mojih usta vezana uz Carolino ime, premda sam o njoj razmišljao na taj način već barem dva tjedna. POLICIJA RASTJERALA PROTIVNIKE MOBILIZACIJE, glasio je tekst uz fotografiju. Nije se spominjalo imena. Prema navodima popratnog članka, desetak prosvjednika s University of Maine okupilo se ispred zgrade Savezne vlade u središtu Derryja. Nosili su transparente i otprilike sat vremena stupali oko ulaza Ureda za novačenje, pjevali i "izvikivali parole, neke i opscene". Pozvana je policija koja je isprva sve to mirno promatrala u namjeri da dopusti da se demonstracije ispušu, ali se onda pojavila protivnička skupina demonstranata, sastavljena uglavnom od građevnih radnika na pauzi za ručak. Oni su počeli izvikivati svoje parole, pa iako Novosti nisu spomenule jesu li i one bile opscene ili nisu, pretpostavio sam da se njima predlagao povratak u Rusiju, zatim kamo bi demonstranti mogli 291

staviti svoje transparente dok nisu u optjecaju, te koordinate najbliže brijačnice. Kad su prosvjednici jednakom mjerom povicima uzvratili građevinskim radnicima, a građevinski radnici na demonstrante počeli ispaljivati komade voća iz svojih kantica s gablecom, umiješala se policija. Navodeći kao razlog to što demonstranti nisu imali dozvolu (derryjevski policajci očito nikad nisu čuli za pravo Amerikanaca na mirno okupljanje), pohapsili su mladež i odveli ih u policijsku ispostavu u Witchamovoj, gdje su ih pustili bez ikakva zadržavanja. "Samo smo ih željeli maknuti iz lošeg ozračja", citirane su riječi jednog policajca. "Vrate li se tamo, onda su gluplji no što izgledaju." Fotografija se nije silno razlikovala od one snimljene ispred Istočnog krila tijekom prosvjeda protiv Coleman Chemicalsa. Prikazivala je policajce kako odvode demonstrante dok se građevinski radnici (godinu-dvije kasnije svi će oni na svojim kacigama istaknuti američke zastavice) rugaju, cere i prijete šakama. Jedan je policajac ostao ovjekovječen u činu posezanja za Carolinom rukom; Nate, koji je stajao iza nje, čini se da im nije privukao pozornost. Druga dvojica policajaca pratila su Stokea Jonesa, leđima okrenutog prema objektivu, ali lako prepoznatljivog na njegovim štakama. Ako je bila potrebna dodatna pomoć u njegovoj identifikaciji, tu je bio i onaj rukom nacrtani troprsti vrapčji trag na njegovoj jakni. "Ma vidi ti tog jebenog idiota!" zagrakće Ronnie. (Ronnie, koji je pao na dvije od četiri posljednje runde kolokvija, imao je obraza nekoga nazvati jebenim idiotom.) "Kao da nema boljeg posla!" Skip se ogluši na te njegove riječi. Ja također. Za nas je Ronniejevo preseravanje već blijedjelo u nevažnost bez obzira na temu. Očarala nas je fotografija Carol... i Natea Hoppenstanda iza nje, koji gleda kako odvode demonstrante. Nate uredan kao uvijek u majici Ivy League i trapericama s posuvracima i bugom, Nate koji stoji pokraj građevinskih radnika koji dovikuju pogrde i prijete šakama, ali koji ne obraćaju pozornost na njega. Kao ni policajci. Nijedna od te dvije skupine nije znala da je moj cimer odnedavna postao obožavatelj subverzivnog g. Phila Ochsa. Iskradem se u hodnik do telefonske govornice i nazovem Franklin Hali, drugi kat. Javi se netko iz čitaonice i kad sam zatražio Carol, 292

djevojka mi reče da Carol nije tu, da je otišla u knjižnicu učiti s Libby Sexton. "Je li to Pete?" "Aha", rekoh. "Ima poruka za tebe. Ostavila ju je na staklu." To je u to vrijeme bila uobičajena praksa u paviljonima. "Kaže da će te nazvati kasnije." "U redu. Hvala." Skip je stajao ispred govornice i nestrpljivo mi davao znakove da dođem. Odemo niz hodnik do Natea, premda smo znali da ćemo obojica izgubiti mjesta za stolovima za kojima smo kartali. U ovom je slučaju znatiželja nadjačala opsesiju. Nateov se izraz lica nije jako promijenio kad smo mu pokazali novine i upitali ga o jučerašnjim demonstracijama, ali se njegov izraz lica nikad nije naročito mijenjao. Svejedno sam naslutio da je nesretan, možda i jadan. Nisam shvaćao zašto bi to bilo tako - ta sve se dobro svršilo, nitko nije završio u zatvoru niti poimence bio spomenut u novinama. Upravo sam zaključio da učitavam previše toga u njegovu uobičajenu šutljivost, kad Skip reče: "Što te ždere?" U njegovu se glasu osjećala stanovita opora zabrinutost. Nateova donja usna zadrhti, pa očvrsne kad je toga postao svjestan. Nagne se preko uredne površine svog radnog stola (moj je bio već pokriven s otprilike devetnaest slojeva krame) i čupne Kleenexicu iz kutije koju je držao pokraj svog gramofona. Dugo i snažno se usekne. Kad je završio s time, ponovno se pribere, ali sam u njegovim očima ugledao zbunjenu potištenost. Jednom dijelu mene - onome zlobnom - to je bilo drago vidjeti. Drago znati da ne moraš postati ovisnik o herčevima da bi imao problema. Ljudska priroda katkad može biti tako bezvezna. "Odvezao sam se sa Stokeom i Harryjem Swidrowskim i s još nekoliko dečki", reče Nate. "Je li Carol bila s tobom?" upitam. Nate odmahne glavom. "Mislim da je ona bila s grupom Georgea Gilmana. Bilo nas je ukupno pet automobila." Nisam imao pojma tko je George Gilman, ali me to nije spriječilo da prema njemu odapnem sulicu prilično bolesne ljubomore. "Harry i Stoke su članovi Odbora otpora. Kao i Gilman. Dakle, mi smo-" 293

"Odbor otpora?" upita Skip. "Što je to?" "Klub", reče Nate, i uzdahne. "Oni misle da je to nešto više - osobito Harry i George, oni su pravi radikalci - ali je to zapravo klub kao svaki drugi, kao Maine Masque* ili navijački tim." * Maine Masque je poznata studentska kazališna družina. Nate reče da je on krenuo s njima jer je bio utorak a on utorkom popodne nema predavanja. Nitko nije izdavao zapovijedi; nisu se potpisivale prisege lojalnosti pa ni peticije; ni na koga se nije vršio pritisak da mora sudjelovati u demonstracijama, a nije bilo ni čegevarovskog žara koji se poslije uvukao u antiratni pokret. Prema Nateovim riječima, Carol i mladež koja je bila s njom smijali su se i lupkali transparentima kad su krenuli s parkirališta ispred gimnastičke dvorane. (Smijala se. Smijala s Georgeom Gilmanom. Odapnem još jednu bacilima zaraženu pikado strelicu ljubomore.) Kad su stigli pred zgradu federalne vlade, neki su demonstrirali hodajući ukrug ispred vrata Ureda za novačenje, a neki nisu. Nate je bio među onima koji nisu. Kad nam je to rekao, njegovo inače glatko lice zategne se od još jednog kratkog grča nečega što bi na licu nekog manje smirenog mladića predstavljalo stvarni jad. "Namjeravao sam demonstrirati s njima", reče on. "Cijelim sam putem očekivao da ću demonstrirati s njima. Bilo je uzbudljivo, nas šestero nagurani u Saab Harryja Swidrovskog. Ludilo. Hunter McPhail... znate ga?" Skip i ja zavrtimo glavama. Mislim da smo obojica osjetili stanovito strahopoštovanje nakon otkrića da vlasnik ploča Meet Trini Lopez i Diane Renee Sings Navy Blue ima nešto slično tajnom životu, uključujući veze s ljudima koji privlače pozornost policije i tiska. "On i George Gilman pokrenuli su Odbor. Dakle, Hunter je držao Stokeove štake gurnute kroz prozor Saaba jer ih nismo mogli ugurati unutra, pjevali smo 'I Ain't Marching Anymore' i razgovarali o tome kako bismo možda mogli zaustaviti rat kad bi nas se skupilo dovoljan broj - odnosno, svi smo govorili o tim stvarima osim Stokea. On ne govori puno." Tako znači, pomislim. Čak i sa njima šuti... osim, vjerojatno, kad zaključi da je trenutak za kratko predavanje o kredibilitetu. Ali Nate nije mislio na Stokea; Nate je mislio na Natea. Morile su ga crne misli 294

o tome kako su njegove noge neobjašnjivo odbile učiniti ono što je njegovu srcu očito bila volja. "Cijelim putem razmišljam 'Demonstrirat ću s njima, pridružit ću im se jer je to ispravno... barem ja mislim da je ispravno... a podigne li netko ruku na mene, bit ću nenasilan, baš kao cure i dečki koji su organizirali mirne prosvjede u menzi. Oni su postigli svoj cilj, možda ćemo i mi.'" On pogleda u nas. "Hoću reći, u mojoj glavi u to nikad nije bilo sumnje. Shvaćate?" "Aha", reče Skip. "Shvaćam." "Ali kad smo tamo stigli, nisam mogao to učiniti. Pomogao sam podijeliti transparente na kojima je pisalo PREKINITE RAT i S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA i DOVEDITE DEČKE DOMA... Carol i ja pomogli smo Stokeu da pričvrsti svoj transparent tako da ga je mogao nositi i istodobno se koristiti štakama... ali ja nisam mogao uzeti neki od njih u ruke. Stajao sam na pločniku s Billom Shadwickom, Kerryjem Morinom i curom po imenu Lorlie McGinnis... kolegicom s botaničkih vježbi..." On uzme onaj list novina iz Skipove ruke i zagleda se u nj, kao da se uvjerava da se to zaista dogodilo; Rintyjev gospodar i Cindyn dečko zaista je otišao na proturatne demonstracije. On uzdahne pa pusti da novinski list lebdeći padne na pod. To je bilo tako nenalik na njega da me zaboljela glava. "Mislio sam da ću demonstrirati s njima. Ta zašto sam u protivnom došao? Cijelim putem od Oronoa nisam ni trenutka u to posumnjao." Pogleda me, nekako preklinjućim pogledom. Kimnem glavom, kao da shvaćam. "Ali nisam. Ne znam zašto." Skip sjedne pokraj njega na krevet. Ja nađem album Phila Ochsa i stavim ga na okretnu ploču gramofona. Nate pogleda u Skipa, pa u stranu. Nateove su ruke bile male i uredne kao i ostatak njegova tijela, osim nokata. Nokti su mu bili neravni, izgrizeni do krvi. "No dobro", reče on kao da je Skip naglas postavio pitanje. "Znam zašto. Bojao sam se da će ih uhapsiti i mene zajedno s njima. Da će u novinama objaviti fotografiju kako me hapse i da će je moji roditelji vidjeti." Zavlada duga stanka. Jadni Nate je pokušavao izreći ostatak. Držao sam iglu iznad prvog utora vrteće ploče i čekao da vidim hoće li uspjeti. Najzad mu uspije. "Da će to vidjeti moja majka." 295

"U redu je, Nate", reče Skip. "Mislim da nije", odgovori Nate drhtavim glasom. "Zaista." Nije mogao pogledati Skipu u oči, već je samo sjedio na svom krevetu izbočenih kokošjih prsa i gole bijele jenkijevske kože između donjeg dijela pidžame i brucoške kapice, zagledan u oglodanu kožicu oko svojih nokata. "Ne volim rasprave o ratu. Harry ih voli... i Lorlie... a George Gilman, Bože mili, taj ne može prestati klepetati o tome, a većina ostalih članova Odbora su isti. Ali kad je riječ o diskusijama, tu sam sličniji Stokeu nego njima." "Nitko nije poput Stokea", rekoh. Sjetio sam se dana kad sam ga sreo na Bennettovu šetalištu. A da usporiš? upitao sam. A da mi ga popušiš? odgovorio je g. Kredibilitet. Nate je još proučavao kožicu svojih noktiju. "Ono što ja mislim jest da Johnson bez razloga šalje američke mladiće u smrt. Nisu posrijedi imperijalizam ili kolonijalizam, kao što je uvjeren Harry Swidrowski, nije posrijedi nikakav izam. Johnsonu se pomiješalo u glavi to s Davyjem Crockettom, Danielom Booneom i njujorškim Yankeesima, i to je sve. A ako to mislim, onda bih to i trebao reći. Trebao bih to pokušati zaustaviti. Tako su me učili u crkvi, u školi, čak i u vražjim izviđačima. Od tebe se očekuje da ustaneš protiv nepravde. Primijetiš li da se događa nešto što nije u redu, recimo da jači tuče slabijeg, očekuje se da učiniš nešto i da barem pokušaš to prekinuti. Ali sam se ja prestrašio da će moja majka vidjeti fotografiju na kojoj me hapse i da će zaplakati." Nate podigne glavu i mi opazimo da i on plače. Samo malo: vlažne vjeđe i trepavice, ništa više. No to je za njega bila velika stvar. "Doznao sam nešto", reče on. "Što je ono na leđima jakne Stokea Jonesa." "Što?" upita Skip. "Kombinacija dva slova sustava signalizacije zastavicama britanske ratne mornarice. Pogledajte." Nate ustane spojenih bosih peta. Lijevu ruku podigne ravno prema stropu a desnu spusti prema podu, u ravnoj crti. "To je N." Zatim podigne obje ruke pod kutom od 45 stupnjeva u odnosu na svoje tijelo. Shvatio sam kako ta dva oblika, kad se polože jedan na drugi, tvore oblik koji je Stoke tintom iscrtao na leđima svog starog vojničkog kaputa. "Ovo je D." 296

"N-D*", reče Skip. "Pa?" * Na engleskom "nuclear disarmament". "Ta slova su kratica od nuklearno razoružanje. Bertrand Russell izmislio je taj simbol pedesetih godina." On ga nacrta na poleđini svoje bilježnice. ND "Nazvao ga je znakom mira." "Fora", reče Skip. Nate se nasmiješi i prstima obriše kožu ispod očiju. "To sam i ja pomislio", složi se on. "Da je gala." Spustim iglu na ploču i mi poslušamo pjesmu Phila Ochsa. Ufuramo se u nju, kako smo mi Atlantiđani običavali govoriti. 20 Čitaonica na sredini drugog kata paviljona Chamberlain postala je moj Jupiter - zastrašujući planet silne gravitacijske privlačnosti. No te sam joj se večeri odupro i ponovno se iskrao u telefonsku govornicu i nazvao paviljon Franklin. Ovaj put dobio sam Carol. "Sve je u redu", reče ona i tiho se nasmije. "Dobro sam. Jedan od policajaca čak me nazvao gospodičnom. Bože, Pete, koliko se brineš." Koliko je onoga Gilmana briga za tebe? dođe mi da upitani, ali sam čak i sa osamnaest godina znao da se to ne radi. "Trebala si me nazvati", rekoh. "Možda bih pošao s tobom. Mogli smo ići mojim autom." Carol zahihoće; dražestan ali zbunjujući zvuk. "Što je?" "Baš sam razmišljala o tome da bih se mogla odvesti na proturatne demonstracije u karavanu s Goldwaterovom naljepnicom na odbojniku." To je zaista smiješno, pretpostavljam. "Osim toga", reče ona, "vjerojatno si imao drugog posla." "Što bi to trebalo značiti?" Kao da nisam znao. Kroz staklo telefonske govornice i čitaonice vidio sam većinu svojih kolega s drugog kata kako kartaju u magli dima cigareta. A i ovdje unutra, kroz zatvorena vrata, čuo sam kreštavo kvocanje Ronnieja Malenfanta. Dečki, ganjamo Gaduru, cherchez - amo la pičku noire, i istjerat ćemo je iz guštika. 297

"Učenje ili herčevi", reče ona. "Nadam se učenje. Cura s mog kata izlazi s Lenniejem Doriom - odnosno izlazila je dok je on još imao vremena za izlaske. Ona herčeve naziva igrom iz pakla. Jesam li te zagnjavila?" "Ne", rekoh, premda nisam znao prigovara li mi ili ne. Možda mi i treba prigovarati. "Carol, dobro si?" Nastane duga stanka. "Aha", reče ona naposljetku. "Naravno da jesam." "Oni građevinski radnici koji su se pojavili-" "Uglavnom jaki na jeziku", reče ona. "Ne brini se. Zaista." Ali nije mi zvučala dobro, ne sasvim... a brinuo me i onaj George Gilman. Brinuo me na način na koji me nije brinuo Sully, dečko iz rodnog grada. "Jesi li ti u tom Odboru o kojem mi je Nate pričao?" upitam je. "Tom Odboru otpora ili kako se već zove?" "Ne", reče ona. "Barem ne još. George me zamolio da se učlanim. On sluša sa mnom kolegij iz politologije. George Gilman. Znaš ga?" "Čuo sam za njega", rekoh. Prečvrsto sam stezao telefonsku slušalicu i kao da nisam mogao popustiti stisak. "On mi je rekao za demonstracije. Otišla sam s njim i s još nekoliko ljudi. Ja..." Ona na trenutak posuti, a onda reče iskreno znatiželjna: "Nisi valjda ljubomoran na njega, ha?" "Pa", rekoh oprezno, "proveo je jedno popodne s tobom. Mislim da sam na to ljubomoran." "Nemoj biti. Pametan je, jako, ali ima debilnu frizuru i buljave nemirne oči. Brije se, ali redovito kao da promaši jedan veći komad brade. On nije to što me privlači u taj klub, vjeruj mi." "Nego što?" "Možemo li se naći? Željela bih ti nešto pokazati. Neću dugo. Ali bi moglo pomoći kad bih ti mogla objasniti..." Glas joj zadrhti na toj riječi i shvatim da je na rubu suza. "U čemu je problem?" "Misliš osim toga što mi otac vjerojatno neće dopustiti da ponovno stupim u njegovu kuću nakon što me ugleda u Novostima? Kladim se da će do vikenda promijeniti brave. Ukoliko ih već nije promijenio." 298

Sjetim se Natea kako je rekao da se boji da će majka vidjeti fotografiju na kojoj ga hapse. Mamičin dobri, mali stomatolog ćorkiran u Derryju zbog paradiranja ispred zgrade federalne vlade bez dozvole. Ah, sramote li. A Carolin tata? Ne baš ista stvar, ali slično. Znači, Carolin je tata dragi moj koji reče svi u boj i ode na ratni brod ajoooooj. "Možda neće vidjeti članak", rekoh. "A ako ga i vidi, u novinama se ne spominju imena." "Ali slika." Carol reče to strpljivo, kao da govori nekome tko je rođen glup. "Jesi li vidio sliku?" Zaustio sam da kažem da joj je lice gotovo okrenuto od objektiva, i da je ono što se vidi u sjeni, ali se onda sjetim njezine srednjoškolske jakne preko čijih leđa bliješte slova SREDNJA ŠKOLA HARWICH. Usto, ta on joj je otac, zaboga. Prepoznat će je čak i tako napola okrenutu od fotoaparata. "Možda neće ni vidjeti sliku", rekoh neuvjerljivo. "Damariscotta je na vanjskom rubu dostave Novosti." "Zar tako želiš proživjeti svoj život, Pete?" Još je zvučala strpljivo, ali je to sad bilo strpljenje s prizvukom zajedljivosti. "Da nešto učiniš, a onda se nadaš da to neće izaći na vidjelo?" "Ne", rekoh. Jesam li se mogao naljutiti na nju, s obzirom na to da Annmarie Soucie još nije imala ni najmanjeg pojma da Carol Gerber postoji? Mislim da ne. Carol i ja nismo bili u braku ili nešto takvo, ali brak nije bio problem. "Ne, ne želim. Ali Carol... ne moraš mu gurnuti novine pod nos, zar ne?" Ona se nasmije. U tom zvuku nije bilo vedrine koju sam čuo u njezinu prijašnjem hihotu, ali mi se učini da je i sjetan smijeh bolji ni od kakvog. "Neću morati. On će doznati. To je tako. Ali sad moram ići, Pete. A vjerojatno ću pristupiti Odboru otpora iako George Gilman uvijek izgleda poput klinca kojeg su uhvatili da jede šmrklje, a Harryju Swidrowskom smrdi iz usta kao iz kanalizacije. Jer... stvar je u tome... znaš..." Ona mi u uho puhne ojađeni ne-mogu-objasniti uzdah. "Slušaj, znaš gdje odlazimo na čik-pauzu?" "Ispred menze Holyoke? Kod kanti za smeće, naravno da znam." "Pričekaj me tamo", reče Carol. "Za petnaest minuta. Možeš li?" "Da." "Moram još učiti, pa ne mogu dugo ostati, ali ja... naprosto..." 299

"Doći ću." Spustim slušalicu i izađem iz govornice. Ashley Rice stajao je na vratima čitaonice, pušio i cupkao. Zaključim da je između partija. Lice mu je bilo odveć blijedo, crne čekinje na obrazima iskakale poput grafitnih točkica, a košulja bila više od prljave - djelovala je udomaćeno. Imao je iskolačen visokonaponski izraz koji sam poslije povezivao s teškim ovisnicima o kokainu. A to je ta igra i bila, neka vrsta droge. Ali ne od onih koje te raspolože. "Što kažeš, Pete?" upita on. "Jesi za nekoliko partija?" "Možda kasnije", rekoh i krenem niz hodnik. Stoke Jones tupkao je na povratku iz kupaonice u iskrzanom starom frotir ogrtaču. Štake su mu ostavljale okrugle, vlažne tragove na tamnocrvenom linoleumu. Njegova duga, pomahnitala kosa bila je mokra. Upitam se kako se snalazi dok se tušira; u to vrijeme nije bilo prečki i rukohvata koji su kasnije postali standardni u javnim kupalištima. No nije djelovao kao da bi silno uživao u raspravi o toj temi. O toj ili nekoj drugoj. "Kako ide, Stoke?" upitam. On prođe pokraj mene ne odgovorivši, pognute glave. Kosa iz koje se cijedila voda zalijepila mu se za obraze, sapun i ručnik prikliještio je pod miškom, a u bradu mrmljao "Rip-np, rip-rip". Nije me ni pogledao. Mogli ste si misliti što god o Stokeu Jonesu, ali ste mogli računati na to da će vam zasrati dan. 21 Carol je već bila u menzi Holyoke kad sam stigao. Donijela je dvije gajbe od mlijeka s mjesta gdje su u redu stajale kante za smeće, sjedila na jednoj od njih prekriženih nogu i pušila. Ja sjednem na drugu, obgrlim je jednom rukom i poljubim. Ona na trenutak nasloni glavu na moje rame, ne rekavši ništa. To nije bilo slično njoj, ali je godilo. Zadržim ruku oko nje i pogledam u zvijezde. Noć je bila blaga za tako kasnu jesen i mnogo je ljudi-uglavnom parova - izašlo prošetati, da iskoriste lijepo vrijeme. Čuo sam njihov žagor. Iznad nas, u blagovaonici menze, radio je svirao "Hang On, Sloopy". Jedan od podvornika, pretpostavim. 300