Stephen King - Hercevi u Atlantisu

"I kako ti se on sviđa, Bobby?" Prigušenom, gorkom razgovijetnošću, Bobby reče: "Ne vjerujem mu koliko je crno pod noktom." 101

VI. STARI PERVERZNJAK. TEDOV SPECIJALITET. NOĆNA MORA. SELO PROKLETIH.TAMO DOLJE. Otprilike sat vremena nakon majčina odlaska, Bobby ode na igralište B iza Sterling Housea. Tek će se popodne igrati prave utakmice, a sad se samo igralo na tri visoke lopte i šest niskih ili s lopticom privezanom na užetu, ali je čak i to bolje od ništa. Na igralištu A, sjevernom, klinci su haklali nešto što je sličilo bejzbolu; na igralištu C, južnom, neki su srednjoškolci igrali gotovo pravi bejzbol. Uskoro nakon što je ura na gradskom trgu odzvonila podne i dječaci se raspršili u potrazi za kolicima s hrenovkama u pecivu, Bili Pratt upita: "Tko je onaj čudak tamo?" Pokazivao je prema klupi u hladu, pa premda je Ted bio odjeven u trenčkot, stari slamnati šešir i tamne naočale, Bobby ga odmah prepozna. Vjerojatno bi ga prepoznao i S-J da nije u kampu Winnie. Bobby zamalo podigne ruku da mu mahne, ali ipak to ne učini, jer se Ted prerušio. No izašao je pogledati kako njegov prijatelj iz prizemlja igra bejzbol. Premda nije bila posrijedi prava utakmica, Bobby osjeti budalasto veliku knedlu u grlu. U dvije godine koliko ovdje igra bejzbol, njegova ga je mama došla gledati samo jednom - prošlog kolovoza kad se njegova momčad natjecala u "Kupu tri grada" - a i tad je otišla u četvrtom inningu, prije no što je Bobby tako dobro udario lopticu da je uspio optrčati tri baze, što je njegovoj momčadi donijelo pobjedu. Netko mora i raditi, Bobuljica, bila bi ona odgovorila da joj se on odvažio prigovoriti. Znaš, tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute. Naravno, bila je to istina - ona je morala raditi, a Ted je u mirovini. Samo što se Ted morao kloniti prizemnika u žutim kaputima, a to je bio posao na puno radno vrijeme. To što oni ne postoje ništa ne mijenja na stvari. Ted vjeruje da postoje... ali ga je ipak došao gledati kako igra. "Sigurno neki stari perverznjak koji hoće popušit nekom klincu", reče Harry Shaw. Harry je bio malen i žilav, dječak koji se kroz život probijao brade izbočene kilometar ispred sebe. U Billovu i Harryjevu društvu Bobby iznenada osjeti koliko mu nedostaje Sully-John koji je u ponedjeljak (u pet ujutro, da ne povjeruješ) autobusom otputovao u 102

kamp Winnie. S-J je bio smiren i dobrostiv. Bobby je smatrao da je to najbolja Sullyjeva odlika, to što je dobrostiv. S igrališta C začuje se oštar udarac palice - autoritativan zvuk punog kontakta kakav nijedan dječak na igralištu B još nije mogao proizvesti. Poprati ga barbarski urlik odobravanja zbog kojeg Bili, Harry i Bobby nervozno pogledaju u tom pravcu. "Dečki iz Sv. Gabre", reče Bili. "Misle da je igralište C njihovo." "Katolčki prdonje", reče Harry. "Katolci su kukavce. Mogo bi ih sve prebit." "A petnaest ili dvadeset odjedanput?" upita Bili i Harry bude ušutkan. Malo više njih, svjetlucajući poput zrcala, stajala su kolica s hrenovkama u pecivu. Bobby dodirne dolar u džepu. Ted mu ga je izvadio iz omotnice koju je ostavila njegova majka, a koju je potom zataknuo iza tostera, rekavši Bobbyju da uzme koliko mu treba i kad mu zatreba. Bobby je bio u sedmom nebu zbog razine ukazanog mu povjerenja. "Gledaj na to s pozitivne strane", reče Bili. "Možda će dečki iz Sv. Gabrijela premlatiti onog starog perverznjaka." Kad su stigli do kolica, Bobby kupi samo jednu hrenovku umjesto dvije kako je bio planirao. Želudac kao da mu se stisnuo. Kad su se vratili na igralište B, gdje su se sad pojavili treneri Vukova s kolicima s rekvizitima, klupa na kojoj je Ted sjedio bila je prazna. "Ovamo!" vikne trenerTerrell, pljesnuvši. "Tko želi igrati bejzbol?" Te je večeri Ted u pećnici Garfieldovih ispekao svoj slavni specijalitet. To je značilo da će Bobby ponovno jesti hrenovke, ali u ljeto 1960. Bobby Garfield mogao je jesti hrenovke triput na dan i još jednu pred spavanje. Čitao je Tedu novine dok je ovaj pripremao večeru. Ted je želio čuti samo nekoliko ulomaka o predstojećem uzvratnom meču između Pattersona i Johanssona, borbi koji su svi nazivali mečom stoljeća, ali zato svaku riječ članka o sutrašnjem nadmetanju između Albinija i Haywooda u njujorškom Madison Square Gardenu. Bobbyju se to učinilo umjereno čudnim, ali je bio previše sretan da bi to komentirao, a kamoli se požalio. Koliko se sjećao, nije proveo još nijednu večer bez majke, i ona mu je nedostajala, ali mu je i godilo to što je neko vrijeme neće biti. 103

Tjednima, a možda i mjesecima, u stanu je vladala čudna napetost, poput visokonaponskog zujanja koje je tako konstantno da se navikneš na nj i ne shvaćaš koliko je postalo dijelom tvog života dok ga ne nestane. Ta ga misao podsjeti na još jednu majčinu izreku. "O čemu razmišljaš?" upita Ted kad je Bobby prišao uzeti tanjure. "Da je promjena dobra koliko i mirovanje", odgovori Bobby. "Tako govori moja mama. Nadam se da se ona dobro provodi kao i ja." "I ja se nadam, Bobby", reče Ted. Sagne se, otvori pećnicu, provjeri njihovu večeru. "I ja." Večera je bila izvrsna: B&M-ov grah iz konzerve, jedini koji je Bobby zaista volio, i egzotične hrenovke, ali ne iz supermarketa nego iz mesnice u neposrednoj blizini središnjeg gradskog trga. (Bobby je pretpostavio da ih je Ted kupio u svojoj "prerušenoj" fazi.) Sve je to bilo posluženo s umakom od hrena koji bi vas ožegao po ustima a onda izazvao osjećaj kao da se znojite po licu. Ted je pojeo dvije porcije, a Bobby tri, koje je sprao s nekoliko čaša Kool-Aida* od grejpa. * Prašak od kojeg se dobije osvježavajući napitak kad ga se pomiješa s vodom i šećerom. Omiljen kod djece. Ted je tijekom večere samo jedanput kuršlusirao. Najprije je rekao da njih osjeća u očnim jabučicama, a onda se prebacio na neki strani jezik ili nemušto trućanje, ali je taj incident potrajao kratko i nije se nimalo negativno odrazio na Bobbyjev apetit. Pomračenja su bila dio Teda, i to je sve, baš kao što vuče noge u hodu i ima nikotinske mrlje između prva dva prsta desne ruke. Zajedno su pospremili stol. Ted je pohranio ostatak večere u hladnjak i oprao posuđe, a Bobby ga je obrisao i pospremio jer je znao gdje što stoji. "Jesi li raspoložen da sutra sa mnom odeš do Bridgeporta?" upita Ted dok su radili. "Mogli bismo u kino - na podnevnu matineju - a poslije moram obaviti neki poslić." "Svakako, naravno!" reče Bobby. "Što biste pogledali?" "Otvoren sam za prijedloge, ali sam mislio da bismo mogli pogledati Selo prokletih, britanski film. Snimljen je prema predlošku dobrog znanstveno-fantastičnog romana Johna Wyndhama. Bi li ti to odgovaralo?" 104

Isprva je Bobby bio tako sretan da nije mogao govoriti. Vidio je reklame za Selo prokletih u novinama - svi oni jezoviti klinci svijetlećih očiju - ali nije nikad mislio da će ga gledati. To svakako nije bio film namijenjen za prikazivanje na subotnjim matinejama u kinu Harwich na glavnom gradskom trgu ili u Asher Empireu. Na matinejama u tim kinima prikazivali su se uglavnom filmovi s čudovišnim kukcima, vesterni ili ratni filmovi s Audiejem Murphyjem. Pa iako bi ga majka najčešće povela ukoliko bi išla na večernju projekciju, ona nije voljela znanstvenu fantastiku (Liz su se sviđale ugođajne ljubavne priče poput Tame na vrhu stuba). Usto, kinodvorane u Bridgeportu nisu bile poput antikno starog kina Hanwich ili nekako poslovnog Empirea, s njegovom jednobojnom, neukrašenom nadstrešnicom. Kinodvorane u Bridgeportu bile su poput vilinskih dvoraca: imale su goleme ekrane (girlanda za girlandom baršunastih zavjesa pokrivale su ih između projekcija), na stropovima su sićušna svjetalca treperila galaktičkim obiljem, a na zidovima bliještale električne zidne svjetiljke... i dva balkona. "Bobby?" "Naravno!" reče on najzad, pomislivši kako noćas vjerojatno neće ni oka sklopiti. "Jako rado. Ali ne bojite li se... znate već..." "Poći ćemo taksijem umjesto autobusom. Kasnije mogu telefonom pozvati drugi taksi da nas prebaci natrag kući. Sve će biti u redu. Mislim da oni ionako odlaze. Ne osjećam ih tako izrazito." No Ted pogleda u stranu kad je to rekao i Bobbyju je izgledao kao čovjek koji si pokušava ispričati priču u koju ne može ni sam sasvim povjerovati. Ako je rastuća učestalost njegovih pomračenja išta značila, pomisli Bobby, ima i razloga skrenuti pogled. Prestani, prizemnici ne postoje, oni su stvarni koliko i Flash Gordon i Dale Arden. Stvari za koje te zamolio da pripaziš su samo... stvari. Upamti to, Bobuljica: samo obične stvari. Nakon što su sve sredili nakon večere, njih dvojica sjednu pogledati Bronca s Tyjem Hardinom, ne ponajbolji od tzv. "vesterna za odrasle" (Cheyenne i Maverick bili su najbolji), ali nije bio ni loš. Na pola filma, Bobby ispusti umjereno glasan prdac. Tedov specijalitet počeo je djelovati. On kriomice iskosa pogleda u Teda da provjeri drži li se on za nos i krivi li lice. Ne, gledao je televiziju, naizgled uživljen. 105

Kad su počele reklame (neka je glumica prodavala hladnjake), Ted upita bi li Bobby rado popio čašu biljnog piva. Bobby reče da bi. "Mislio sam da bih se mogao poslužiti jednim Alka-Seltzerom koje sam vidio u tvojoj kupaonici, Bobby. Možda sam malo previše pojeo." Dok je ustajao, Ted ispusti dug, zvonak prdac koji zazvuči kao trombon. Bobby rukama pokrije usta i zahihoće. Ted mu se skrušeno nasmiješi i ode iz sobe. Bobbyjevo hihotanje izmami mu još prdaca, cijelu trubeću serijicu, pa kad se Ted vratio s mjehuričastom čašom Alka-Seltzera u jednoj i uspjenjenom čašom biljnog piva u drugoj ruci, Bobby se smijao tako jako da su mu suze curile niz lice i visjele na donjoj čeljusti poput kišnih kapi. "Ovo bi trebalo riješiti naš problem", reče Ted, a kad se sagnuo Bobbyju dodati njegovo biljno pivo, iza njega dopre gromki trubež. "Iz dupeta mi je upravo izletjela guska", nadoveže on činjenično, i Bobby se nastavi smijati tako jako da više nije mogao sjediti u stolcu. Spuzne iz njega i ostane ležati kao krpa na podu. "Vraćam se odmah", reče mu Ted. "Treba nam još nešto." Ostavi vrata između stana i ulaznog predvorja otvorena kako bi Bobby čuo njegove korake po stubama. Kad se Ted popeo na drugi kat, Bobby je uspio ponovno uspuzati u svoj stolac. Činilo mu se da se nikad u životu nije toliko nasmijao. Otpije malo biljnog piva pa ponovno prdne. "Guska je upravo izletjela... izletjela..." Ali nije mogao dovršiti rečenicu. Nemoćno se zavali u stolcu i zatuli od smijeha, mašući glavom lijevo-desno. Stepenice zaškripe kad je Ted počeo silaziti. Kad je ponovno ušao u stan, pod pazuhom je nosio ventilator čija je električna žica bila uredno omotana oko postolja. "Majka ti je imala pravo glede ovog", reče on. Kad se sagnuo uključiti ventilator u struju, još jedna guska poleti iz njegove stražnjice. "Najčešće je u pravu", reče Bobby i to im se obojici učini smiješno. Sjedili su u dnevnom boravku dok se ventilator vrtio amo-tamo i miješao sve mirisniji zrak. Ne prestanem li se uskoro smijati, pomisli Bobby, glava će mi se raspuknuti. Kad je Bronco završio (Bobby je dotad potpuno izgubio nit radnje), pomogne Tedu razvući kauč. Krevet koji se u njemu skrivao nije izgledao bogzna što, ali ga je Liz opremila s nekoliko plahti i 106

pokrivača i Ted reče da je u redu. Bobby opere zube, pa pogleda kroz vrata svoje sobe u Teda koji je sjedio u podnožju trosjeda-kreveta i gledao vijesti. "Laku noć", reče Bobby. Ted se okrene i pogleda ga, i na trenutak Bobby pomisli da će Ted ustati, prijeći preko sobe, zagrliti ga ili možda i poljubiti. Umjesto toga, on u zraku iscrta smiješan, nespretan pozdrav. "Ugodan san, Bobby." "Hvala." Bobby zatvori vrata svoje sobe, utrne svjetlo, uđe u krevet i raširi pete u kutove madraca. Dok je gledao u tamu, sjeti se jutra kad ga je Ted uhvatio za ramena, pa isprepleo svoje kvrgave stare ruke na njegovu zatiljku. Tog su im dana lica bila blizu gotovo kao njegovo i Carolino na kotaču-vidikovcu prije no što su se poljubili. Tog se dana posvađao s majkom. Tog je dana doznao za novac zalijepljen u katalogu. To je bio dan kad je povrh toga osvojio devedeset centi od gospodina McQuowna. Kupi si martini, rekao mu je gospodin McQuown. Je li to došlo od Teda? Je li mu špurijus došao od Tedova dodira? "Aha", šapne Bobby u tami. "Aha, mislim da vjerojatno jest." Što ako me ponovno tako dotakne? Bobby je još razmišljao o toj mogućnosti kad je zaspao. Sanjao je kako neki ljudi ganjaju njegovu majku kroz džunglu: Jack i Pajcek, malci, te Don Biderman, Cushman i Dean. Majka je bila odjevena u svoju novu haljinu iz trgovine "Luciene večernje haljine", onu crnu s tankim naramenicama, samo što ju je mjestimice razderala na trnju i granama. Čarape su joj bile potpuno poderane pa je izgledala kao da joj s nogu vise komadi mrtve kože. Oči su joj bili duboki bunari znoja koji su se ljeskali od užasa. Dječaci koji su je progonili bili su goli. Biderman i ona dvojica bili su u svojim poslovnim odijelima. Svima su lica bila iscrtana naizmjeničnim prugama crvene i bijele boje; svi su vitlali kopljima i vikali Ubij svinju, zakolji je! Ubij svinju, popij joj krv! Ubij svinju, raščereči je! On se probudi na sivoj svjetlosti zore, drhtureći, i ustane da ode na zahod. Kad se vratio u krevet, više se nije mogao sjetiti što je točno sanjao. Odspava još dva sata kad ga probude ugodni mirisi slanine i 107

jaja. Žarka ljetna sunčana svjetlost kosila se kroz prozor njegove sobe a Ted je pripremao zajutrak. Selo prokletih bio je posljednji i najbolji film u djetinjstvu Bobbyja Garfielda, prvi i najbolji film onoga što je uslijedilo nakon djetinjstva - mračnog razdoblja u kojem je često bio zločest, a uvijek zbunjen, kad je bio Bobby Garfield kakvog nije najbolje poznavao. Policajac koji ga je uhapsio prvi put bio je plavokos i dok ga je sprovodio iz mini diskonta u koji je Bobby provalio (u to su vrijeme on i njegova majka već živjeli u predgrađu sjeverno od Bostona), Bobby se prisjeti svih onih plavokosih klinaca iz Sela prokletih. Policajac je lako mogao biti jedan od njih, samo odrastao. Film se prikazivao u Criterionu, utjelovljenju bridžportskih bajkovitih palača o kojima je Bobby razmišljao noć prije. Bio je to crno-bijeli film, ali oštrih kontrasta, ne mutan kao na Zenithovu televizoru u njihovu stanu, a slike su bile goleme. Jednako tako i zvukovi, osobito drhtava elektronska glazba koja je svirala kad bi djeca iz Midwicha počela koristiti svoje moći. Bobbyja je priča očarala. Shvatio je prije no što je prošlo prvih pet minuta da je priča stvarna onako kako je i Gospodar muha bio stvarna priča. Ljudi su djelovali stvarno, što je nestvarne dijelove činilo još jezivijima. Sully-Johnu bi film vjerojatno bio dosadan, osim svršetka. S-J je volio gledati kako divovski škorpioni rasturaju Mexico City ili kako Rodan* gazi po Tokyju; izvan toga je njegovo zanimanje za ono što je on nazivao "ružna bića iz filmskih priča" bilo ograničeno. Ali Sully nije bio ovdje i prvi put nakon njegova odlaska, Bobbyju je bilo drago što je tako. * Prapovijesno čudovište u obliku Pteranodona, visoko 50 metara, teško 15.000 tona, raspona krila 150 metara i brzine leta l ,5 macha, koje se pojavilo u nekoliko filmova a la Godzilla, a koje u tim filmovima uglavnom razara japanske gradove. Stigli su na matineju u jedan sat, i kino je bilo gotovo pusto. Ted (u svojoj fedori i s tamnim naočalama zataknutima u gornji džep košulje) kupi veliku mjericu kokica, kutiju Dotsa*, Coca-Colu za Bobbyja i biljno pivo (naravno!) za sebe. Svako malo dodao bi Bobbyju kokice ili slatkiše i Bobby bi malo uzeo, ali je jedva bio svjestan da jede, a kamoli što jede. * Drops bomboni s voćnom aromom. 108

Film počinje tako da svi žitelji britanskog sela Midwicha zaspe (čovjek koji je u tom trenutku vozio traktor poginuo je, kao i žena koja se prevalila na upaljeni štednjak). Bude obaviještena vojska koja pošalje izviđački zrakoplov da izvidi što se događa. Pilot zaspi čim se našao u zračnom prostoru iznad Midwicha i zrakoplov se sruši. Vojnik povezan uzetom oko struka načini desetak koraka u selo, pa utone u dubok san. Kad su ga dovukli natrag, probudio se čim su ga potegnuli preko "crte sna", iscrtane na autocesti. U Midwichu su se svi naposljetku probudili i činilo se da je sve u redu... sve dok, nekoliko tjedana kasnije, mještanke nisu otkrile da su u drugom stanju. Stare žene, mlade žene, pa i vršnjakinje Carol Gerber, odreda trudne, a djeca koju su one rodile bila su ona jezovita djeca s plakata, ona plavokosa svijetlećih očiju. Premda se to u filmu nikad ne kaže, Bobby je zaključio da su "Djeca prokletih" jamačno proizvod nekakvog izvanzemaljskog fenomena, kao ljudi-komuške u filmu Invazija kradljivaca tijela. U svakom slučaju, odrastali su brže od normalne djece, bili superpametni, mogli privoljeti ljude da učine što žele... i bili su surovi. Kad je jedan otac pokušao disciplinirati svoje Dijete prokletih, sva su se djeca udružila i usmjerila misli prema tom odraslom drzniku (svijetleće oči, elektronska glazba tako pulsirajuća i čudna da se Bobbyju naježila koža na rukama dok je pio svoju Coca-Colu) sve dok čovjek nije prislonio pušku na glavu i ubio se (taj dio nije prikazan, i Bobbyju je bilo drago da nije). Glavni je junak bio George Sanders. Njegova je žena rodila jedno od te plavokose djece. S-J bi se sprdao s Georgeom, nazivao bi ga "toplim bratom" ili "evergrinom", ali je on za Bobbyja predstavljao dobrodošlu promjenu nakon glumaca poput Randolpha Scotta, Richarda Carlsona i neizbježnogAudieja Murphyja. George je zaista bio bogbogovski, na neki otkačeni engleski način. Riječima Dannyja Riversa, stari je George znao kako biti hladan ko špricer. Nosio je posebne, skulirane kravate i glatko zalizanu kosu. Nije izgledao kao da bi mogao premlatiti škvadru negativaca iz nekog saluna ili nešto takvo, ali je bio jedini čovjek iz Midwicha s kojim su Djeca prokletih htjela imati posla; zapravo su ga angažirali da im bude učitelj. Bobby nije mogao 109

zamisliti da bi Randolph Scott ili Audie Murphy bilo što naučili grupu superpametne djece s drugoga svijeta. Na kraju je George Sanders bio i onaj koji ih je eliminirao. Otkrio je da može onemogućiti Djecu da mu čitaju misli-barem nakratko - zamisli li zid od cigle iza kojeg se nalaze sve njegove najskrovitije misli. A nakon što su svi zaključili da se Djecu mora ukloniti (moglo ih se naučiti računati, ali ne i zašto nije u redu kazniti nekoga tako da ga se natjera da se automobilom surva preko ruba stijene), Sanders je u svoju aktovku stavio tempiranu bombu i odnio je u učionicu. To je bilo jedino mjesto gdje bi se Djeca - Bobby je na neki nejasan način shvaćao da su ona samo nadnaravne inačice Jacka Merridewa i njegovih lovaca u Gospodaru muha - našla na okupu. Ona su osjetila da im Sanders nešto taji. U posljednjoj mučnoj sekvenci filma, prikazano je kako cigle izlijeću iz zida koji je Sanders podigao u svojoj glavi, sve brže kako Djeca prokletih čeprkaju po njegovim mislima u pokušaju da otkriju što skriva. Naposljetku otkriju sliku bombe u aktovci - osam ili devet štapića dinamita spojenih žicom za budilicu, ali nisu imala vremena nešto učiniti. Bomba je eksplodirala. Bobbyja je šokirala pogibija glavnog junaka - Randolph Scott nikad ne umire u filmovima koji se prikazuju na subotnjim matinejama u Empireu, kao ni Audie Murphy ili Richard Carlson - ali je shvatio da je George Sanders dao život za dobrobit svih. Učinilo mu se da je shvatio i još nešto: Tedova pomračenja. Dok su Ted i Bobby bili u obilasku Midwicha, u južnom su Connecticutu zavladale jara i pripeka. Bobbyju svijet ionako nakon nekog dobrog filma ne bi bio posebno drag; neko bi kraće vrijeme imao osjećaj da je svijet neslana šala, pun ljudi mutnih očiju, bijednih planova i lošeg tena. Katkad bi pomislio da bi svijet bio kudikamo bolji da ima zaplet. "Brautigan i Garfield izlaze na svjetlo dana!" uzvikne Ted kad su izašli ispod nadstrešnice (s koje je visio transparent UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA). "Što ti se čini? Jesi li uživao?" "Bilo je super", reče Bobby. "Fantabulozno. Hvala vam što ste me poveli. Skoro najbolji film koji sam gledao. A ono s dinamitom? Jeste li mislili da će ih uspjeti nadmudriti?" 110

"Pa... nemoj zaboraviti da sam ja pročitao knjigu. Bi li je ti pročitao, što misliš?" "Da!" Zapravo je Bobby osjetio iznenadan poriv da odjuri natrag u Hanvich, po pasjoj žezi pretrči cijelu razdaljinu niz Connecticut Pike i Asherovu aveniju kako bi istog trenutka mogao na svoju iskaznicu za odrasle posuditi The Midwich Cuckoos. "Je li on napisao još koju znanstveno-fantastičnu priču? " "John Wyndham? O da, priličan broj. A bez sumnje će ih napisati još. Dobra stvar kod pisaca znanstvene fantastike i krimića jest ta što oni malokad otežu pet godina između knjiga. To je povlastica ozbiljnih pisaca koji loču viski i ljubakaju." "Jesu li i ostale jednako dobre kao ova koju smo upravo gledali?" "The Day ofthe Triffids je jednako dobra. A The Kraken Wakes je čak bolja." "Što je kraken?" Stigli su do ugla i čekali da se na semaforu upali zeleno svjetlo. Ted načini sablasnu, izbečenu grimasu i nagne se prema Bobbyju ruku podbočenih o koljena. "To je šudovište", reče on, prilično vjerno oponašajući Borisa Karloffa. Oni krenu dalje. Najprije su razgovarali o filmu, a onda o tome bi li u svemiru mogao postojati život, pa o onim posebno skuliranim kravatama koje je George Sanders nosio u filmu (Ted mu je rekao da se takva vrsta kravate zove askota). Kad je Bobby ponovno obratio pozornost tome gdje se nalaze, već su zašli u dio Bridgeporta u kojem dotad nije bio; kad bi s mamom došao u grad, držali bi se središta grada gdje su se nalazile sve velike trgovine. Ovdje su trgovine bile male i zbijene. Nijedna nije prodavala ono što se prodavalo u velikim robnim kućama: odjeću, kućanske aparate, obuću i igračke. Bobby ugleda bravarije, štedionice, antikvarijate. Na jednom je natpisu pisalo RODOVE PUŠKE. WO PATOVA TJESTENINA D.D. Na trećem je pisalo FOTOFINIŠ. Pokraj WO FAT-a nalazila se trgovina u kojoj su se prodavali SPECIJALNI SUVENIRI. Ulica je čudnovato podsjećala na lunapark u Savin Rocku, toliko da je Bobby očekivao da će ugledati Šibicara kako stoji na uglu sa svojim improviziranim stolićem i kartama poleđine boje jastoga. 111

Bobby pokuša u prolazu zaviriti kroz izlog SPECIJALNIH SUVENIRA, ali je bio pokriven velikom roletom od bambusa. Nikad nije čuo da bi neka trgovina za radnog vremena pokrivala izlog. "Što mislite, kome bi trebao specijalni suvenir Bridgeporta?" "Mislim da zapravo ne prodaju suvenire", reče Ted. "Rekao bih da prodaju artikle seksualne naravi, a rijetki su sasvim legalni." Bobby je imao pitanja u vezi s time - oko milijardu pitanja - ali mu se učini da je najbolje da zadrži jezik za zubima. Zastane ispred zalagaonice iznad čijih su vrata visjele tri zlatne kugle da pogleda u dvanaest britvi izloženih na baršunu, djelomice otvorenih oštrica. Bile su poslagane ukrug i rezultat je bio neobičan i (za Bobbyja) lijep: kao da gledaš u nešto izvađeno iz nekog smrtonosnog stroja. Dršci britvi bili su puno egzotičniji od drška britve kojom se Ted služio. Jedan je izgledao kao od slonovače, drugi kao rubin obrubljen tankim zlatnim crtama, treći kao od kristala. "Kad biste kupili jednu ovakvu, brijali biste se u velikom stilu, nije li tako?" upita Bobby. Pomislio je da će se Ted nasmiješiti, ali nije. "Bobby, kad ljudi kupe takve britve, oni se njima ne briju." "Kako to mislite?" Ted mu nije želio reći, ali mu je u grčkom zdravljaku kupio sendvič koji se zvao gyros: preklopljeni komad domaćeg kruha iz kojeg se cijedio sumnjiv bijeli umak koji je Bobbyju jako sličio na gnoj iz bubuljica. Prisilio se da ga kuša jer mu je Ted rekao da je jako dobar. Ispostavilo se da je to najukusniji sendvič koji je ikad pojeo, sočan kao hot dog ili hamburger iz Colony Dinera, ali egzotična okusa koji nijedan hamburger ili hot dog nije imao. A i bila je divota jesti na pločniku, šetati s prijateljem, gledati i biti gledan. "Kako zovu ovaj dio grada?" upita Bobby. "Ima li ime?" "Danas, tko zna?" reče Ted i slegne ramenima. "Nekoć su ga zvali Grčka četvrt. A onda su došli Talijani, pa Portorikanci, a sad crnci. Jedan romanopisac po imenu David Goodis - od onih koje sveučilišni profesori nikad ne čitaju, veleum dragstorskih polica džepnih knjiga - naziva ovaj dio grada "tamo dolje". On kaže da svaki grad ima ovakvu četvrt, gdje se može kupiti seks, marihuanu ili papigu koja psuje, gdje muškarci sjede i razgovaraju na ulaznim stubama baš kao oni preko 112

puta, gdje se žene uvijek deru na djecu da uđu u kuću ukoliko ne žele dobiti po turu i gdje se vino uvijek pije iz škarnicla." Ted pokaže u kanalizacijski otvor gdje je jedna boca Thunderbirda* zaista provirivala iz smeđe papirnate vrećice. "Ovo je naprosto tamo dolje, tako kaže David Goodis, mjesto gdje ti nije potrebno prezime i gdje možeš kupiti gotovo sve ukoliko imaš kesa u džepu." * Vrsta jeftinog, jakog vina. Tamo dolje, pomisli Bobby zagledan u trio tinejdžera maslinaste puti u jaknama pripadnika ulične bande koji ih je motrio dok su prolazili pokraj njih. Ovo je zemlja britvi i specijalnih suvenira. Kino Criterion i robna kuća Muncie's nikad se nisu činili dalji. A Broad Street? Ona, kao i cijeli Hanvich, mogli bi biti u nekoj drugoj galaksiji. Najzad stignu do bara Biljarska rupa: biljar, automati, pivo na čaše. Također se tu mogao vidjeti jedan od onih transparenata UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA. Kad su Bobby i Ted prošli ispred njega, izađe neki mladić u pripijenoj majici kratkih rukava i šeširu škrtog oboda boje čokolade kakve je nosio Frank Sinatra. U jednoj je ruci nosio dug, tanak kovčežić. Unutra drži biljarski štap, pomisli Bobby sa strahom i čuđenjem. Nosi biljarski štap u tom kovčežiću kao da je gitara ili nešto slično. "Ko je glavna faca, lafe?" upita on Bobbyja pa se veselo nasmije. Bobby se veselo nasmiješi njemu. Mladić s kovčežićem za tak načini pištolj od prsta i uperi ga u Bobbyja. Bobby načini pištolj od svog prsta i uzvrati mu istom mjerom. Mladić kimne glavom kao da želi reći Aha, ti si faca, obojica smo face pa prijeđe ulicu, pucketajući prstima slobodne ruke i cupkajući u ritmu glazbe u svojoj glavi. Ted pogleda niz ulicu na jednu stranu, pa na drugu. Ispred njih, troje crnačke djece ludiralo se u raspršenim kapljicama djelomice otvorenog hidranta. Iza njih, putem kojim su došli, dva mladića - jedan bijelac, a drugi možda Portorikanac - skidali su poklopce kotača s nekog starog Forda, brzom ozbiljnošću kirurga za vrijeme operacije. Ted pogleda u njih, uzdahne, pa pogleda u Bobbyja. "Biljarska rupa nije mjesto za dijete, ni po danu, ali te ne namjeravam ni ostaviti na ulici. Dođi." Uhvati Bobbyja za ruku i povede ga unutra. 113

VII. U RUPI. KOŠULJA S LEĐA. ISPRED WILLIAMA PENNA. FRANCUSKA SEKS-MAČKICA. Ono što je Bobby najprije registrirao bio je zadah piva. Bio je zgusnut, kao da raja tu pije od vremena kad su piramide još bile u fazi nacrta. Zatim je registrirao zvuk koji je dopirao iz televizora, a koji nije bio okrenut na Bandstand nego na jednu od kasnopopodnevnih sapunica (njegova ih je majka nazivala "O John, o Marsha"), a potom kuckanje biljarskih kugli. Tek nakon što je registrirao to troje, oči mu počnu slati svoja zapažanja jer im je trebalo malo vremena da se prilagode. U baru je vladala polutama. A i bio je dug, primijeti Bobby. Njima zdesna nalazio se lučni dovratak, a iza njega prostorija koja je djelovala gotovo beskrajno. Većina biljarskih stolova bila je pokrivena, ali ih je nekoliko stajalo u blještavim otočićima svjetlosti oko kojih su laganim i tromim korakom obilazili muškarci, zastajkujući svako malo, a potom se saginjući i udarajući kugle. Drugi muškarci, jedva vidljivi, sjedili su na visokim stolicama duž zida i gledali. Jednome su laštili cipele. Izgledao je kao da mu je tisuću godina. Nasuprot njima nalazila se velika prostorija puna Gottliebovih flipera: milijarda crvenih i narančastih žaruljica mucajući je proizvodila odbljeske žgaravičastih boja velikog natpisa STILTATE LI ISTI FLIPER DVAPUT ZAMOLIT ĆEMO VAS DA ODETE. Jedan mladić, i on u šeširu škrtog oboda, očito službenog pokrivala za glavu opakih motociklista iz ovog kvarta, bio je prignut nad fliper Granična patrola i mahnito pritiskao gumbe. Cigareta mu je visjela s donje usne, dim mu se dizao pokraj lica i virova njegove od lica začešljane kose. Oko struka je svezao jaknu, okrenutu naopako. Ulijevo od predvorja nalazio se šank, odakle su dopirali zvuk televizora i zadah piva. Trojica su sjedila za šankom, svaki okružen praznim stolcima, zgureni nad pivskim kriglama. Nisu djelovali kao sretni pivopije kakve se može vidjeti u reklamama; Bobbyju su djelovali kao najusamljeniji ljudi na svijetu. Pitao se zašto barem ne sjednu bliže jedni drugome i malo popričaju. 114

Bliže njima nalazio se uredski stol. Kroz vrata iza njega dokotrlja se debeljko, i na trenutak Bobby začuje tihi zvuk radija. Debeljko je imao cigaru u ustima i bio odjeven u košulju s uzorkom palmi. Pucketao je prstima poput onog skuliranog tipa s kovčežićem za tak, i u bradu si pjevušio sljedeće: "Ču-ču-čou, ču-ču-ka-čou-čou, ču-ču-čou-čou!" Bobby prepozna melodiju: "Tequila", od Champsa. "Koji si ga ti, prijatelju?" debeljko upita Teda. "Ne poznam te. A on ionako ne smije biti unutra. Ne znaš čitat?" Trzne debelim palcem prljavog nokta prema još jednom natpisu, postavljenom na njegovu stolu: MALOLJETAN? MARŠ VAN! "Vi me ne znate, ali mislim da znate Jimmyja Girardija", pristojno će Ted. "Rekao mi je da se obratim vama... ako ste vi Len Files." "Ja sam Len", reče čovjek. Odjednom je izgledao kudikamo prijaznije. Pruži ruku tako bijelu i punačku da je izgledala kao rukavice kakve Miki Maus, Patak Paško i Šiljo nose u crtićima. "Znate Jimmyja Geeja, je l'? Jimmy Gee vragu iz torbe umakao! Njegovu djedu upravo otraga čiste cipele. U zadnje si vrijeme često čisti škornje." Len Files namigne Tedu. Ted se nasmiješi i rukuje se s Lenom. "Vaš klinac?" upita Len Files i sagne se preko stola da bolje pogleda Bobbyja. Bobby osjeti miris Sen-Senovih peperminta i cigara u njegovu dahu, znoja na tijelu. Ovratnik košulje bio mu je posut prhutima. "Prijatelj", reče Ted i Bobbyju se učini da bi mogao puknuti od sreće. "Nisam ga želio ostaviti na ulici." "Aha, osim ako ne želiš platiti da ga dobiješ natrag", složi se Len Files. "Mali, podsjećaš me na nekog. Zašto?" Bobby odmahne glavom, pomalo uplašen pomišlju da izgleda kao netko koga bi Len Files mogao poznavati. Debeljko jedva da je primijetio Bobbyjevo odmahivanje glavom. Uspravio se i ponovno gledao u Teda. "Ne smijem puštati djecu unutra, gospodine... ? " "Ted Brautigan." On pruži ruku. Len Files je prihvati. "Znate kako je, Ted. U mojem poslu policajci su nam stalno za vratom." "Naravno. Ali će on ostati stajati ovdje, zar ne, Bobby?" "Naravno", reče Bobby. 115

"A naša transakcija neće dugo trajati. No je to vrlo unosna transakcija, gospodine Files-" "Len." Len, naravno, pomisli Bobby. Samo Len. Jer ovdje smo tamo dolje. "Kao što rekoh Len, ovdje sam radi korisna posla. Mislim da ćeš se složiti." "Ako znaš Jimmyja Geeja, onda znaš da se ja ne bavim sićom", reče Len. "Siću prepuštam crnjama. O čemu je riječ? Patterson-Johansson?" "Albini-Haywood. Sutra navečer u Gardenu?" Lenove se oči rašire. A onda mu se gojazni i neobrijani obrazi rašire u smiješak. "O bogo moj bogo. To trebamo malko ispitati." "Svakako." Len Files zaobiđe stol, uhvati Teda za mišku i povede ga prema dvorani za biljar. A onda stane i izvede poluokret. "Momak, kad kod kuće držiš noge na stolu onda si Bobby?" "Da, gospodine." Da, gospodine, Bobby Garfield, rekao bi negdje drugdje... ali je ovdje bilo tamo dolje i učini mu se da je dovoljno samo Bobby. "Bobby, znam da ti ovi fliperi po svoj prilci izgledaju privlačno, i po svoj prilci imaš koji novčić u džepu, al učini što Adam nije i odoli iskušenju. Možeš li?" "Da, gospodine." "Neću dugo", reče mu Ted, a onda dopusti Lenu Filesu da ga povede ispod lučnog dovratka u dvoranu za biljar. Prođu pokraj onih ljudi na visokim stolcima, i Ted se zaustavi da izmijeni nekoliko riječi s čovjekom kojemu su čistili cipele. U usporedbi s djedom Jimmyja Geeja, Ted Brautigan izgledao je kao mladić. Starac zaškilji u Teda i reče nešto; njih se dvojica nasmiju jedan drugome u lice. Djed Jimmyja Geeja krepko se smijao za jednoga starca. Ted ispruži obje ruke i s iskrenom simpatijom potapše njegove upale obraze. To djeda Jimmyja Geeja iznova potakne na smijeh. A onda Ted dopusti da ga Len odvuče u nišu odvojenu zavjesom pokraj drugih muškaraca u drugim visokim stolcima. Bobby je stajao pokraj stola kao da je pustio korijenje, ali Len nije zabranio razgledavanje, pa se on osvrtao, i to na sve strane. Zidovi su 116

bili pokriveni reklamama za pivo i kalendarima koji su prikazivali uglavnom razodjevene djevojke. Jedna se penjala preko seoske ograde. Druga je izlazila iz Packarda s većim dijelom suknje skupljenim u krilu pa su joj se vidjele podvezice. Iza stola je bilo još natpisa, većina kojih je izražavala neku negativnu koncepciju (NE SVIĐA VAM SE NAŠ GRAD? POTRAŽITE VOZNI RED; NE ŠALJITE DJEČAKA DA OBAVI MUŠKI POSAO; NEMA NIŠTA BESPLATNO, NE PRIMAMO ČEKOVE, NEMA KREDITA, UPRAVA NE DIJELI RUPČIĆE ZA BRISANJE SUZA) te veliko crveno puce na kojemu je pisalo POLICIJSKI ALARM. Sa stropa su na navoju prašnjave žice visjeli celofanski paketići, neki s oznakom GINSENGOV ORIJENTALNI LJUBAVNI KORIJEN a na drugima ŠPANJOLSKI UŽITAK. Bobby se upita jesu li to vitamini. Zašto bi na ovakvome mjestu prodavali vitamine? Onaj mladić u prostoriji punoj automata kresne po bočnoj strani Granične patrole, odmakne se korak i pokaže fliperu srednji prst. A onda se otklati u predvorje namještajući šešir. Bobby složi svoj prst u pištolj i uperi ga u nj. Mladić se najprije iznenadi, a onda veselo nasmiješi, pa uperi svoj prst u Bobbyja na putu prema vratima. U hodu odveže povezane rukave svoje jakne. "Ovdje ne smijem nositi klupsku jaknu", reče on, primijetivši kako se Bobbyju oči šire od radoznalosti. "Ne smijem ni pokazati klupske boje, jebote. Pravila kuće." "O." Mladić se nasmiješi i podigne ruku. Na nadlanici je plavim tušem bio iscrtan Luciferov trozub. "Al imam znak, bratac. Vidiš?" "I te kako." Tetovaža. Bobbyju se zavrtjelo u glavi od zavisti. Mladac je to primijetio; smiješak mu se raširi u zubat osmijeh od uha do uha. "Diablosi, 'mano. Najbolji klub. Diablosi vladaju ulicama, jebote. Ostali su pičkice." "Ulicama ovdje dolje." "Nego što nego tu dolje, jebote, a što još ima? Drž se, bratac. Simpa si mi. Imaš okej facu. Al ti je jež zurka za kurac." Vrata se otvore, uvuče se zapah vrućeg zraka i ulične buke, i mladića nestane. Bobbyjev pogled privuče mala košarica na stolu. On je nagne da bi zavirio u nju. Bila je puna koluta za ključeve s plastičnim privjescima 117

- crvenima, plavima i zelenima. Bobby izvadi jednog i pročita zlatna slova: BILJARSKA RUPA, BILJAR, AUTOMATI, IGRICE. KENMORE 8-2127. "Slobodno uzmi, maleni." Bobby se tako jako lecnuo da je košaricu s privjescima zamalo srušio na pod. Žena je ušla kroz ista vrata kao i Len Files, i bila još krupnija od njega - gotovo kao cirkuska debeljuca - ali je bila laka koraka poput balerine; kad je Bobby podigao pogled, ona se već stvorila ispred njega i gledala ga s visine. Lenova sestra, jamačno. "Oprostite", promrmlja Bobby vraćajući privjesak koji je uzeo i gurkajući košaricu dalje od ruba stola laganim udarcima prstiju. Možda bi je uspio gurnuti preko suprotnog ruba stola da debeljuca nije postavila ruku. Smiješila se i nije djelovala nimalo srdito, zbog čega je Bobbyju silno laknulo. "Zaista, ne rugam se, uzmi jedan." Ona izvadi jedan kolut sa zelenim privjeskom. "Jeftilenka, al su besplatni. Dijelimo ih ko reklamu. Ko šibice, premda djetetu ne bi dala šibice. Ne pušiš, je l'?" "Ne, gospođo." "To je dobar početak. A kloni se i cuge. Izvoli. Uzmi. Maleni, ne odbijaj ništa što se daje badava jer tog nema puno." Bobby uzme zeleni privjesak. "Hvala vam, gospođo. Baš je zgodan." On ubaci privjesak u džep, premda je znao da će ga se morati riješiti - nađe li njegova mama takvo što, neće biti sretna. Odigrala bi igru pitalice, kako bi rekao Sully. "Kako se zoveš?" "Bobby." On pričeka da vidi hoće li ga upitati kako mu je prezime i bude potajice oduševljen kad nije. "Ja sam Alanna." Pruži ruku ogubavjelu od prstenja. Svjetlucali su kao žaruljice na fliperima. "Tu si s tatom?" "S prijateljem", reče Bobby. "Mislim da se kladi na meč HaywoodAlbini." Alanna je istodobno izgledala osupnuto i podsmješljivo. Nagne se prsta prislonjenog na svoje crvene usne. Reče Bobbyju Pst! i zajedno s time puhne mu jaki alkoholni smrad. "Nemoj ovdje nikad izgovoriti riječ 'klađenje'", opomene ga ona. "Ovo je biljarski salon. Nemoj to nikad smetnut s uma i bit će sve u redu." 118

"U redu." "Zgodan si ti vražićak, Bobby. A izgledaš..." Ona posuti. "Znam li možda tvog oca? Je l' to moguće?" Bobby odmahne glavom, ali sumnjičavo - i Lena je podsjetio na nekoga. "Moj je tata mrtav. Umro je davno." Uvijek bi to dodao da se ljudi ne bi odveć raznježili. "Kako se zvao?" Ali prije no što je uspio reći, to učini Alanna Files; izašlo je iz njezinih naličenih usta poput neke čarobne riječi. "Randy? Randy Garrett, Randy Greer, tako nešto?" Na trenutak je Bobby bio tako zaprepašten da je zanijemio. Kao da mu je dah bio isisan iz pluća. "Randall Garfield. Ali kako..." Ona se razdragano nasmije. Grudi joj se nadmu. "Uglavnom po tvojoj kosi. Ali i po pjegama... i po ovoj skijaškoj skakaonici ovdje..." Ona se sagne i Bobby ugleda vrške glatkih bijelih dojki koje su izgledale velike poput demižona. Ona lagano otkliže jednim prstom niz njegov nos. "Dolazio je ovamo igrati biljar?" "Ma ne. Rekao je da nije baš vješt štapu. Popio bi pivo. A ponekad..." Izvede brz pokret rukom - dijeljenje karata iz nevidljivog špila. Bobbyja to podsjeti na McQuowna. "Aha", reče Bobby. "Nikad nije mogao odoliti nedovršenoj skali, tako sam ja čuo." "Ne znam za to, al je bio simpatičan čovjek. Ušao bi ponedjeljkom navečer, kad je u baru uvijek ko na groblju i za pola sata svi bi se smijali. Navio bi onu pjesmu od Joa Stafforda, ne mogu se sjetit kako se zove, i rekao Lennieju da pojača džuboks. Bio je prava slatkica, maleni, uglavnom ga se zato sjećam; slatkica crvene kose, to se ne vidi često. Ne bi taj nekom pijancu platio piće, toga se strogo držao, al bi ti inače dao i košulju s leđa. Samo si ga morao zamolit." "Ali je vjerojatno gubio puno novca", reče Bobby. Nije mogao vjerovati da vodi ovaj razgovor - da je upoznao nekoga tko je poznavao njegova oca. No vjerojatno se puno toga otkrije upravo na ovaj način, potpuno slučajno. Hodaš po svijetu, gledaš svoja posla, kad se odjednom prošlost očeše o tebe. 119

"Randy?" Djelovala je iznenađeno. "Ma ne. Došao bi na piće možda triput tjedno, ako bi se našao u blizini. Prodavao je nekretnine ili osiguranje ili neke od onih-" "Nekretnine", reče Bobby. "Prodavao je nekretnine." "-i svraćao u neki ovdašnji ured. Pretpostavljam industrijski objekti, ukoliko se bavio nekretninama. Siguran si da nije prodavao medicinski pribor?" "Siguran. Prodavao je nekretnine." "Kako je pamćenje čudna stvar", reče ona. "Nekih se stvari jasno sjećaš, al uglavnom vrijeme prolazi i zeleno postaje plavo. Barem je ovdje dolje tako: svi su poslovnjaci u kravatama i odijelima otišli odavde." Ona tužno zavrti glavom. Bobbyja nije zanimala priča o tome kako se kvart srozao. "Ali kad jest igrao, gubio je. Uvijek je pokušavao popuniti tu skalu i takve stvari." "To ti je rekla majka?" Bobbyje šutio. Alanna slegne ramenima. Kad bi to učinila, posvuda po prednjem dijelu njezina tijela događale su se zanimljive stvari. "Pa, to je tvoja i njezina stvar... a možda je tvoj tata rasipao novac negdje drugdje. Ja samo znam da bi ovdje sjeo za kartaški stol jednom ili dvaput mjesečno s dečkima koje je znao i kartao možda do ponoći, a onda bi otišao kući. Da je nekad dobio il izgubio veliku svotu, ja bih se tog vjerojatno sjećala. A ne sjećam se, što znači da je većinom vjerojatno ostao na pozitivnoj nuli. Što znači, kad smo već kod toga, da je bio prilično dobar pokeraš. Bolji od većine onih tamo." Ona zakoluta očima u smjeru u kojem su otišli Ted i njezin brat. Bobby je gledao u nju sve zbunjeniji. Tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute, rado je govorila njegova majka. A povrh toga i nevaljana polica životnog osiguranja i hrpa neplaćenih računa; Nisam imala pojma, rekla je njegova majka baš proljetos, i Bobby je upravo pomislio da bi se to moglo reći i za njega: Nisam pojma imao. "Bio je tako zgodan, tvoj tata", reče Alanna, "s tim svojim bobhoupovskim nosom i ostalim. Imaš se čemu radovati kad odrasteš - sličiš njemu. Imaš curu?" "Da, gospođo." Jesu li neplaćeni računi bili izmišljotina? Je li to moguće? Je li polica osiguranja zapravo bila unovčena i čarapirana, možda na bankovni 120

račun umjesto između stranica Searsova kataloga? Bila je to na neki način užasna pomisao. Bobby nije mogao zamisliti zašto bi njegova majka željela da on misli kako je njegov tata bio (prizemnih, prizemnih crvene kose) negativac ako zapravo nije bio, ali je bilo nečega u toj pomisli što je zvučalo... istinito. Kako se ta može razljutiti, to je mana njegove majke. Kako ta može pobjesnjeti. A onda nema toga što neće reći. Moguće je da je njegov otac - kojeg ona koliko se on sjeća nikad nije nazvala "Randy" - prevelikom broju ljudi prečesto davao košulju s leđa i time razgnjevio Liz Garfield. Liz Garfield nije dijelila košulje, ni s leđa ni s drugih dijelova tijela. Moraš čuvati košulje u životu, jer život nije pravedan. "Kako se ona zove?" "Liz." Bio je smušen, onako kako bi se osjećao kad bi izašao iz mračnog kina na jarku svjetlost. "Kao Liz Taylor." Alanna je izgledala zadovoljno. "Lijepo ime za curu." Bobby se nasmije, pomalo nelagodno. "Ne, moja se majka zove Liz. Moja se cura zove Carol." "Je l' zgodna?" "Prava parafamfula", reče on veselo se smijući i zamigolji rukom lijevo-desno. Jako ga je razveselilo kad je Alanna zaurlala od smijeha. Ona se pruži preko stola i uštine ga za obraz, što ga je malo zaboljelo ali mu je i godilo. Meso njezine nadlaktice objesilo se pritom poput groteskne savijače tijesta. "Slatki mali! Mogu li ti nešto reć?" "Naravno, što?" "Samo zato što neki muškarac voli malo kartat ne znači da je Atila Bič Božji. To znaš, je l' da?" Bobby kimne glavom najprije nesigurno, no potom malo odrješitije. "Tvoja je mama tvoja mama, neću ništa reć protiv ničije mame jer sam ja voljela svoju, al sve mame ne odobravaju kartanje il biljar il... ovakva mjesta. To je takav stav, al ništa više od toga. Shvaćaš?" "Da", reče Bobby. Shvatio je. Sve mu je bilo jasno. Osjećao se vrlo neobično, smijalo mu se i plakalo u isto vrijeme. Moj je tata bio ovdje, pomisli on. To mu se činilo, barem trenutačno, kudikamo važnijim od 121

laži koje je njegova majka možda napričala o njemu. Moj je tata bio ovdje, možda je stajao baš na mjestu na kojem ja sad stojim. "Drago mi je da sam mu sličan", izleti mu. Alanna kimne glavom i nasmiješi se. "To da ćeš ti uć ovdje samo tako, ušetat s ulice, kolki su bili izgledi za to?" "Ne znam. Ali hvala što ste mi ispričali o njemu. Puno vam hvala." "Navijao bi tu pjesmu Joa Stafforda cijele večeri, ako bi mu se dopustilo", reče Alanna. "Nemoj sad odlunjat nekamo." "Neću, gospođo." "Neću, Alanna." Bobby se veselo nasmiješi. "Alanna." Ona mu dobaci poljubac kao što bi nekad znala učiniti njegova majka i nasmije se kad ga je Bobby tobože uhvatio. Onda se vrati kroz ona vrata. Bobby iza njih ugleda nešto što je sličilo dnevnom boravku. Na jednom je zidu visio veliki križ. On se maši za džep, provuče prst kroz onaj privjesak (bio je to, pomisli on, specijalni suvenir njegova posjeta tamo dolje) i zamisli se kako se vozi niz Broad Street na Schwinnu iz trgovine Western Auto. Vozi prema parku. Na glavi ima šešir uskog oboda boje čokolade zabačen nisko na zatiljak. Ima dugu kosu počešljanu a la pačji zadak - nema više jež frizure, pa-pa! Oko struka je privezao jaknu u svojim bojama; na njegovoj nadlanici jezdi plava tetovaža, žig dubok i vječan. Ispred igrališta B čekat će ga Carol. Gledat će ga kako stiže, pomislit će O ti ludonjo kad on gotovo u mjestu izvede puni krug svojim Schwinnom i poprska šljunkom sve do vrha njezinih bijelih tenisica (ali ne i po njima). Ludonja, tako je. Pakleni skuter i opaki jahač. Len Files i Ted su se vraćali, obojica sretnog izraza lica. Zapravo je Len izgledao kao mačka koja je pojela kanarinca (kako je često govorila Bobbyjeva majka). Ted zastane da bi ponovno, ovaj put kraće, razmijenio koju riječ s onim starcem, koji kimne glavom i nasmiješi se. Kad su se Ted i Len vratili u predvorje, Ted krene prema telefonskoj govornici odmah iza ulaznih vrata. No Len ga uhvati ispod ruke i povede prema svom stolu. Kad je Ted zakoračio iza stola, Len promrsi Bobbyjevu kosu. "Znam kome sličiš", reče on. "Sjetio sam se dok sam bio u stražnjoj sobi. Tvoj je tata bio-" 122

"Garfield. Randy Garfield." Bobby pogleda u Lena, tako sličnog svojoj sestri, i pomisli kako je neobično a donekle i divno biti na taj način povezan sa svojim krvnim srodnicima. Tako čvrsto povezan da te ljudi koji te i ne poznaju mogu katkad uočiti u gomili ljudi. "Je li vam bio simpatičan, gospodine Files?" "Tko? Randy? Ta naravno, on je bio super." Ali je Len Files djelovao malo neodređeno. Nije zapazio Bobbyjeva oca na isti način kao njegova sestra, zaključi Bobby; Len se vjerojatno ne bi sjetio pjesme Joa Stafforda ni toga kako bi ti Randy dao košulju s leđa. Ali ne bi taj platio nekom pijancu piće, to ne bi učinio. "I kompa ti je dobar", nastavi Len, sad s više zanosa. "Ja volim finu raju i fina raja voli mene, al ne vidim ovdje često pravih slobodnih strijelaca ko što je on." Okrene se Tedu koji je kratkovidno njuškao po telefonskom imeniku. "Pokušajte Circle Taxi. KEnmore 6-7400." "Hvala", reče Ted. "Nema na čemu." Len se očeše o Teda pa prođe kroz vrata iza stola. Bobby ponovno nakratko ugleda onaj dnevni boravak i veliki križ. Kad su se vrata zatvorila, Ted pogleda u Bobbyja i reče: "Kladiš se u pet stotina dolara na neki boks-meč i ne moraš telefonirati sa zajedničkog telefona kao ostali bijednici. To je posao, ha?" Bobbyju kao da je netko isisao zrak iz pluća. "Okladili ste se u pet stotina dolara na Uragan Haywooda?" Ted istrese Chesterfieldicu iz kutije, tutne je u usta pa je pripali oko veselog smiješka. "Zaboga ne", reče on. "Na Albinija." Nakon što je pozvao taksi, Ted odvede Bobbyja do šanka i naruči im obojici biljno pivo. On ne zna da ja ne volim biljno pivo, pomisli Bobby. To mu se učini dodatnim komadićem zagonetke - zagonetke zvane Ted. Len ih osobno posluži, ne rekavši ništa o tome da Bobby ne bi smio sjediti za šankom, da je on simpatičan klinac ali da u baru zaudara po njegovoj maloljetnosti; očito besplatni telefonski pozivi nisu jedino što čovjek dobije kad se kladi u pet stotina dolara na boksmeč. A ni uzbuđenje oklade nije moglo otupiti izvjesnost Bobbyjeve potmule spoznaje koja ga je lišila velikog dijela užitka toga što je čuo da mu tata ipak nije bio tako loš čovjek: okladom se trebalo zaraditi novac za bijeg. Ted odlazi. 123

Taksi je bio Checker s golemim stražnjim sjedištem. Taksist se uživio u utakmicu Yankeesa na radiju do te mjere da se katkad obraćao spikerima. "Files i njegova sestra poznavali su tvog oca, zar ne?" To zapravo i nije bilo pitanje. "Aha. Alanna naročito. Ona je mislila da je super." Bobby posuti. "Ali tako ne misli i moja majka." "Pretpostavljam da je tvoja majka vidjela neku njegovu stranu koju Alanna Files nikad nije", odgovori Ted. "I ne samo jednu. Ljudi su u tome kao dijamanti, Bobby. Imaju puno strana." "Ali mama je rekla..." Bilo je to prekomplicirano.Ona, zapravo, nikad ništa nije rekla, već samo nekako dala naslutiti. Nije znao kako Tedu objasniti da i njegova majka ima strane, a zbog nekih od njih teško je povjerovati u te stvari koje nikad nije otvoreno rekla. A zapravo, kad bolje promisli, koliko toga zapravo želi znati? Ta njegov je otac mrtav, majka nije, a on mora živjeti s njom... i mora je voljeti. Nema koga drugoga voljeti, čak ni Teda. Jer- "Kad idete?" Bobby upita tiho. "Nakon što ti se vrati majka." Ted uzdahne, pogleda kroz prozor, pa u svoje ruke, sklopljene na jednom koljenu prekriženih nogu. Nije pogledao u Bobbyja, još ne. "Vjerojatno u petak ujutro. Ne mogu podići novac prije sutra navečer. Uložio sam četiri prema jedan na Albinija. To su dvije cigle. Moj kompa Lennie morat će nazvati New York da namakne novac." Prešli su preko kanalskog mosta i tamo dolje je sad bilo tamo iza njih. Sad su bili u dijelu grada u koji je Bobby dolazio s majkom. Prolaznici su nosili kapute i kravate. Žene su umjesto sokni nosile hula-hupke. Nijedna nije izgledala kao Alanna Files, a Bobby je sumnjao da bi mnoge bazdile na alkohol kad bi dahnule: "Pst!" Barem ne u četiri sata poslije podne. "Znam zašto se niste kladili na meč Patterson-Johansson", reče Bobby. "Jer ne znate tko će pobijediti." "Mislim da će ovaj put pobijediti Patterson", reče Ted, "jer je ovaj put spreman za Johanssona. Mogao bih spiskati dva dolara na Floyda Pattersona, ali pet stotina? Da bi se kladio u pet stotina dolara moraš ili znati ili biti lud." 124

"Borba Albini-Haywood je namještena, zar ne?" Ted kimne glavom. "Znao sam kad si mi pročitao da Kleindienst ima u tome prste, pa sam pretpostavio da bi Albini trebao pobijediti." "Kladili ste se i na druge boks-mečeve u kojima je gospodin Kleindienst bio menadžer." Ted trenutak ne reče ništa, samo nastavi gledati kroz prozor. Na radiju, netko je od udaraca raspalio po loptici tako da se vratila prema Whitey Fordu. Ford je loptu uhvatio i dobacio je Mooseu Skowronu na prvoj bazi. Time je izbacio i drugog od tri udaraca u osmom inningu. Najzad Ted reče: "Mogao je biti Haywood. Malo vjerojatno, ali je mogao biti. Ali... jesi li vidio onog starca tamo? Onog u stolcu za čišćenje cipela?" "Naravno, potapšali ste ga po obrazu." "To je Arthur Girardi. Files mu dopušta da mu se mota po lokalu jer je nekad imao veza. Tako misli Files - da je nekad imao veza. Sad je on samo neki starčić koji si u deset sati dođe očistiti cipele pa to zaboravi i ponovno ih dođe očistiti u tri. Files misli da je on samo neki starčić koji nema blage veze, kako se kaže. Girardi mu dopušta da ovaj misli što god hoće. Kad bi Files rekao da je Mjesec zeleni sir, Girardi ga ne bi isfućkao. Stari Gee, dolazi zbog klimatizacije. A još ima veza." "Veza s Jimmyjem Geejem." "Sa svakojakim tipovima." "Gospodin Files nije znao da je borba namještena?" "Nije bio siguran. Mislio sam da će znati." "Ali je stari Gee znao. Znao je i koji bi se - trebao opružiti po podu." "Da. Tu sam imao sreće. Uragan Haywood pada u osmoj rundi. A onda, iduće godine, kad izgledi na kladionicama budu bolji, Uraganu će to biti nadoknađeno." "Biste li se kladili da gospodin Girardi nije bio tamo?" "Ne", Ted odgovori istog trena. "A kako biste se onda snašli za novac? Kad odete?" Ted je djelovao dotučen ovim riječima - Kad odete. Načini pokret kao da će zagrliti Bobbyja oko ramena, ali se suzdrži. "Uvijek postoji netko tko nešto zna", reče on. Sad su bili u Asherovoj aveniji, još u Bridgeportu, ali samo kilometar od ulaza u Hanvich. Znajući što će se dogoditi, Bobby posegne za Tedovom krupnom, nikotinom umrljanom rukom. 125

Ted zanjiše koljena prema vratima, povukavši i ruke sa sobom. "Bolje ne." Bobby nije trebao pitati zašto. Ljudi vješaju natpise na kojima piše SVJEŽE OBOJENO NE DIRAJ jer će ti, položiš li ruku na nešto netom obojeno, boja ostati na koži. Možeš je oprati, ili će se oguliti s vremenom, ali će se neko vrijeme tamo zadržati. "Kamo ćete otići?" "Ne znam." "Osjećam se krivim", reče Bobby. Osjećao je suze kako ga bockaju u kutovima očiju. "Dogodi li vam se nešto, ja ću za to biti kriv. Vidio sam stvari, stvari na koje ste mi rekli da obratim pozornost, ali ništa nisam rekao. Nisam želio da odete. Pa sam si rekao da ste ludi - ne glede svega, samo u vezi s prizemnicima za koje ste bili uvjereni da vas progone - i ništa nisam rekao. Dali ste mi posao, a ja sam pao na ispitu." Tedova se ruka ponovno podigne. No spusti je i smiri da bi ovlaš potapšao Bobbyja po nozi. Na stadionu Vankeesa, Tony Kubek udario je lopticu tako dobro da je uspio optrčati dvije baze i zaraditi dva boda za svoju momčad. Gledatelji su bili u deliriju. "Ali sam ja znao", blago ćeTed. Bobby blene u njega. "Što? Ne razumijem." "Osjećao sam kako se približavaju. Zato su moji transevi tako učestali. Ali sam si lagao, baš kao i ti. Iz istih razloga. Misliš li da se meni sad odlazi, Bobby? Kad ti je majka tako zbunjena i nesretna? Iskreno rečeno, nije mi toliko zbog nje, ne slažemo se, od prvog trenutka si nismo simpatični, ali je ona tvoja majka i-" "Što nije u redu s njom?" upita Bobby. Pazio je da ne povisi glas, ali je uhvatio Teda za ruku i prodrmao je. "Recite mi! Vi znate, znam da znate! Gospodin Biderman? Je li to nešto u vezi s gospodinom Bidermanom?" Ted pogleda kroz prozor, naborana čela, čvrsto zategnutih usta. Naposljetku uzdahne, izvadi cigarete i pripali jednu. "Bobby", reče on, "gospodin Biderman nije ugodan čovjek. Tvoja to majka zna, ali i zna da nekad moramo trpjeti ljude koji nisu ugodni. Ruka ruku mije, tako ona misli, i to i čini. Posljednju je godinu činila stvari kojima se ne ponosi, ali je oprezna. Na neki je način morala biti jednako oprezna kao ja, i bila ona meni simpatična ili ne, divim joj se zbog toga." 126

"Što je učinila? Na što ju je prisilio?" Nešto se hladno pokrene u Bobbyjevim grudima. "Zašto ju je gospodin Biderman poveo u Providence?" "Na seminar o trgovini nekretninama." "I to je sve? To je sve?" "Ne znam. Ona nije znala. Ili je možda prekrila ono što zna i čega se pribojava s onime čemu se nada. Ne bih mogao reći. Ponekad mogu... ponekad vrlo jasno i neposredno vidim stvari. Čim sam te ugledao, znao sam da želiš bicikl, da ti je jako važno da ga nabaviš, i da ovog ljeta planiraš zaraditi novac za taj bicikl ako ikako možeš. Divio sam se tvojoj odlučnosti." "Dotaknuli ste me namjerno, zar ne?" "Da. Barem prvi put. Učinio sam to da te malo upoznam. Ali prijatelji ne špijuniraju; pravo prijateljstvo pretpostavlja i privatnost. Osim toga, svojim dodirom prenosim neku vrstu... neku vrstu prozora. Mislim da to znaš. Drugi put kad sam te dotaknuo... onako pravo, držao te čvrsto, znaš na što mislim... to je bila pogreška, ali ne tako strašna; nakratko si znao više no što si trebao, ali je ishlapjelo, zar ne? No da sam te nastavio... neumorno dodirivati, kao što se događa među ljudima koji su si bliski... u nekom bi trenutku došlo do promjene. Nakon koje ne bi izblijedjelo." Podigne svoju uglavnom popušenu cigaretu i zgađeno se zagleda u nju. "Baš kao što popušiš ovakvu jednu previše i postaneš njihov doživotni rob." "Je li moja mama dobro?" upita Bobby, znajući da mu to Ted ne može reći; Tedov dar, kakav god bio, ne seže tako daleko. "Ne znam. Ja-" Ted se iznenada ukoči. Gledao je kroz prozor u nešto ispred njih. Zgnječi cigaretu u pepeljari u naslonu za ruku, i to tako jako da su mu se iskre raštrkale po nadlanici. On kao da ih nije osjetio. "Isuse", reče on. "O Isuse, Bobby. Gotovi smo." Bobby se nagne preko njegova krila da pogleda kroz njegov prozor, razmišljajući negdje u malom mozgu o onome što je Ted netom bio govorio - neumorno dodirivati, kao što se događa među ljudima koji su si bliski - dok je škiljio niz Asherovu aveniju. Ispred njih se nalazilo trostruko raskrižje Asherove avenije, Bridgeportske avenije i Connecticut Pikea. Te su se tri ulice stjecale na 127

mjestu poznatom pod nazivom Puritanski trg. Tramvajske su tračnice ljeskale na popodnevnom suncu; kamioni dostave trubili su nestrpljivo čekajući da na njih dođe red da jurnu kroz prometnu stisku. Oznojeni policajac sa zviždaljkom u ustima i u bijelim rukavicama ravnao je prometom. Slijeva se nalazio William Penn Grille, poznati restoran na glasu po najboljim odrescima u Connecticutu (gospodin Biderman je sve svoje djelatnike odveo tamo nakon što je agencija prodala imanje Waverley, i Bobbyjeva se mama vratila kući s desetak kutija šibica s logom William Penn Grillea). Glavni razlog njegove slave, mama je jednom rekla Bobbyju, bio je taj što mu se šank nalazi u Harwichu, a dvorana za ručavanje u Bridgeportu. Ispred restorana, na samom rubu Puritanskog trga, stajao je DeSoto ljubičaste boje kakvu Bobby dotad nije vidio - nije ni mislio da takva postoji. Boja je bila tako kričava da su ga od gledanja zaboljele oči. Zaboljela gaj e glava. Njihovi će automobili biti kao i njihovi žuti kaputi i špičoke i masna parfimirana pomada kojom zalizuju kosu: upadni i prostački. Ljubičasti je automobil bio pretrpan potezima i sulicama kroma. Imao je skutove od odbojnika. Ukras na poklopcu motora bio je golem; glava poglavice DeSota svjetlucala je na magličastoj svjetlosti poput lažnog dragulja. Gume su bile debele i bijele sa strane, a poklopci guma kape propelerske glavine. Na stražnjem se dijelu nalazila antena-bič. S njezina je vrha visio rakunov rep. "Prizemnici", šapne Bobby. Nije bilo pitanja. Bio je to DeSoto, ali u isto vrijeme nije sličio nijednom automobilu koji je vidio u životu, nešto onozemaljski poput asteroida. Kad su se primakli zagušenom trokrakom raskrižju, Bobby primijeti da su presvlake na sjedalima metalik zelene boje vilinog konjica - boja je bila drečav kontrast ljubičastoj ovojnici automobila. Volan je bio obložen bijelim krznom. "Ti bokca, to su oni!" "Moraš odvratiti misli", reče Ted. Zgrabi Bobbyja za ramena (u prednjem dijelu taksija, Yankeesi su uporno treštali, taksist nije zarezivao svoja dva putnika na stražnjim sjedištima, hvala Bogu barem na tome) i prodrma ga jedanput, silovito, pa ga pusti. "Moraš odvratiti misli, jesi li me razumio?" 128

I on to učini. George Sanders je podigao zid od cigle iza kojeg je od Djece skrivao svoje misli i planove. Bobby se jednom prije poslužio Mauryjem Willsom, ali mu se činilo da ovaj put bejzbol neće biti dovoljan. A što će biti? Bobby ugleda ulaznu nadstrešnicu kina Asher Empire kako strši iznad pločnika, tri-četiri ulice dalje od Puritanskog trga, i odjedanput začuje zvuk Sully-Johnova joj-joa: vap-vap-vap. Ako je ona smeće, rekao je S-J, volio bih biti smetlar. Plakat koji su vidjeli tog dana ispuni Bobbyjeve misli: Brigitte Bardot (francuska seks-mačkica, tako ju je nazvao tisak), odjevena samo u smiješak i ručnik. Pomalo je sličila ženi koja izlazi iz automobila na jednom od kalendara u Biljarskoj rupi, onoj koja je veći dio suknje skupila u krilu pa joj se vide podvezice. Samo što je Brigitte Bardot zgodnija, i stvarna. Naravno, prestara je za Bobbyje Garfielde ovog svijeta (Ja sam tako mlad a ti tako stara, pjeva Paul Anka iz tisuća tranzistora, tako su mi, dušo, rekli) ali je svejedno lijepa, a prosjak može gledati kraljicu, tako stalno govori njegova majka: prosjak može gledati kraljicu. Bobbyju je sve jasnije vidio kad se ponovno zavalio u sjedište, i pogled mu poprimi onaj izgubljeni, daleki izraz kakav bi imale Tedove oči za vrijeme jednog od njegovih pomračenja; Bobby ugleda paperje njezine plave kose vlažno od tuširanja, obronak dojki koji se spušta pod ručnik, njezina duga bedra, lakirane nožne nokte koji stoje iznad riječi Samo za odrasle, obavezno pokazati vozačku dozvolu ili rodni list. On osjeti miris njezina sapuna - nešto lagano i cvjetno. Osjeti miris (Nuit en Pariš) njezina parfema i začuje njezin radio iz susjedne sobe. Bio je to Freddy Cannon, ljetno bebop utjelovljenje Šavin Rocka: "She's dancing to the drag, the cha-cha rag-a-mop, she's stomping to the shag, rocks the bunny hop..." Bio je svjestan - maglovito, iz daljine, u nekom drugom svijetu u višim sferama rotirajućeg zvrka - da je taksi u kojem se voze stao baš pokraj William Penn Grillea, točno pokraj ljubičaste masnice DeSota. Bobby gotovo da je čuo automobil u svojoj glavi; da je imao glas, vrištao bi Pucajte, preljubičast sam! Pucajte, preljubičast sam! A malo 129

iza njega, mogao je osjetiti njih. Bili su u restoranu, malo prerano jeli odrezak. Obojica su ga jeli pripremljena na isti način: krvav i slabo pečen. Prije odlaska će možda u telefonskoj kabini objesiti oglas za izgubljenog kućnog ljubimca ili rukom pisani oglas VLASNIK PRODAJE AUTOMOBIL, naopako, naravno. Bili su unutra, prizemnici u žutim kaputima i bijelim cipelama, piju martinije između zalogaja bezmalo sirove junetine, i svrnu lisvoje misli na ovu stranu... Para se dizala iz tuš-kabine. B. B. se podigne na svoje gole nožne prste nalakiranih noktiju i rastvori ručnik, pretvorivši ga nakratko u krila prije no što ga je pustila pasti. Bobby shvati da to uopće nije Brigitte Bardot. Bila je to Carol Gerber. Moraš biti hrabar da bi dopustio ljudima da te gledaju bez ičega na sebi, bila je rekla, a sad je dopustila da padne i ručnik. Vidio ju je kakva će izgledati za osam ili deset godina. Bobby pogleda u nju, nemoćan odvratiti pogled, beznadno zaljubljen, izgubljen u mirisima njezina sapuna i parfema, zvuku njezina radija (Freddy Cannon je ustupio mjesto Plattersima-heavenly shades of night are falling), prizoru njezinih malih nalakiranih nožnih nokata. Srce mu je izvodilo piruetu, vrteći se poput onog zvrka, čije su se brazde dizale i iščezavale u drugim svjetovima. Onkraj ovoga. Taksi počne puziti. Onaj ljubičasti užas s četverim vratima parkiran odmah uz restoran (parkiran u dostavnoj zoni, primijeti Bobby, ali baš njih briga) počne kliziti unatrag. Taksi poskoči i zaustavi se, a vozač blago opsuje kad je tramvaj projurio preko Puritanskog trga uz zveket tračnica. Prizemni je DeSoto sad bio iza njih, ali odsjaji njegova kroma ispunjavali su taksi nepravilnim razigranim ribicama svjetlosti. Iznenada, Bobby u dupljama osjeti silan napad svrbeža, a nakon toga mu vidno polje prekriju uvijajuće crne niti. Uspio je zadržati Carolinu sliku, ali sad kao da je gledao u nju kroz polje interferencije. Osjećaju nas... odnosno, osjećaju nešto. Molim te, Bože, izvuci nas odavde. Molim te izvuci nas. Taksist ugleda rupu u prometu i špricne kroz nju. Trenutak potom prilično su se brzo kotrljali niz Asherovu aveniju. Onaj svrbež u Bobbyjevim očima počne slabjeti. Crne niti ispred njegova duhovnog vidokruga se raziđu, a kad se to dogodilo, on shvati da ona gola djevojka uopće nije Carol (barem ne više), pa ni Brigitte Bardot, nego 130

samo ona djevojka s kalendara iz Biljarske rupe, kao od majke rođena, razodjevena Bobbyjevom maštom. Glazba s njezina radija je utihnula. Oni mirisi sapuna i parfema ishlapjeli su. Život se iscijedio iz nje; ona je bila samo... samo... "Samo slika naslikana na zidu od cigle", reče Bobby. Uspravi se. "Što si reko, mali?" upita vozač i jednini pokretom ugasi radio. Utakmica je završila. Mel Allen je prodavao cigarete. "Ništa", reče Bobby. "Mora da si zadrijemo, ha? Gust promet, pripeklo... učinit će to svaki put, baš ko što kaže Hatlo*. A prijatelj ti još nije pri sebi." * Referenca na novinski strip crtača Jimmyja Hatloa s naslovom "They'l! do it every time" /Učinit će to svaki put/, s motivom ironičnih crtića iz svakodnevnog života. "Nije istina", reče Ted i uspravi se. "Tata je kod kuće." Protegne leđa i žmirne kad su zapucketala. "Premda sam zaista malo zadrijemao." On pogleda kroz stražnji prozor, ali se restoran William Penn Grille više nije vidio. "Pretpostavljam da su Yankeesi pobijedili?" "Prokleti Indijanci*, smlavili su ih", reče taksist i nasmije se. "Ne shvaćam kako ste mogli zaspat dok Yankeesi igraju." * Bejzbolska momčad Cleveland Indians. Skrenu u Broadovu; dvije minute kasnije, taksi se zaustavi ispred broja 149. Bobby pogleda u kuću kao da očekuje da će ugledati drukčiju boju ili dograđeno novo krilo. Činilo mu se kao da ga nije bilo deset godina. Na neki način je tako i bilo - nije li vidio potpuno odraslu Carol Gerber? Oženit ću se njome, odluči Bobby izlazeći iz automobila. U Colony Street, pas gospođe O'Hare uporno je lajao, kao da odriče tu težnju i sve ljudske težnje: rup, rup, rup-rup-rup. Ted se sagne do vozačeva prozora držeći lisnicu u ruci. Čupne iz njega dvije dolarske novčanice, razmisli, pa doda treću. "Zadržite kusur." "Pravi ste gospodin", reče taksist. "On je slobodni strijelac", ispravi ga Bobby pa se veselo nasmiješi kad taksist krene. "Uđimo", reče Ted. "Nisam siguran ovdje vani." Popnu se po ulaznim stubama na trijem i Bobby svojim ključem otvori vrata predvorja. Nije prestajao misliti na onaj neobični svrbež u 131

dupljama i na crne niti. Niti su bile osobito užasne, kao da je bio na rubu sljepila. "Ted, jesu li nas vidjeli? Ili osjetili, ili što god već čine?" "Znaš da jesu... ali mislim da nisu znali koliko smo blizu bili." Kad su ušli u stan Garfieldovih, Ted skine sunčane naočale i gurne ih u džep na košulji. "Jamačno si se dobro kamuflirao. Uf! Vruće je ovdje!" "Po čemu ste zaključili da nisu znali da smo blizu?" Ted je otvarao prozor. Zastane, okrene se i pogleda ozbiljno u Bobbyja. "Da su znali, onaj ljubičasti auto ubacio bi se iza nas čim smo tamo stali." "Nije to bio automobil", reče Bobby pa počne i on otvarati prozore. To nije znatnije pomoglo; zrak koji je ulazio, bezvoljno zadižući zavjese, bio je gotovo vruć kao i zrak cijeli dan zatočen u sifonu stana. "Ne znam što je bilo, ali je samo izgledalo kao automobil. A ono što sam osjetio od njih-" unatoč vrućini Bobby zadrhti. Ted uzme svoj ventilator, ode do prozora pokraj Lizine police s drangulijama i postavi ga na prozorsku dasku. "Kamufliraju se najbolje što mogu, ali ih svejedno osjećamo. I ljudi koji ne znaju što su oni često ih osjete. Nešto malo onoga što se nalazi ispod kamuflaže procijedi se, a to što se nalazi ispod je ogavno. Nadam se da nikad nećeš doznati koliko ogavno." I Bobby se tome nadao. "Odakle si ti, Ted?" "Iz jednog mračnog mjesta." Ted klekne, gurne utičnicu u zid, podigne prekidač. Zrak uvučen u sobu bio je malo svježiji, ali ne kao zrak u Biljarskoj rupi ili kinu Criterion. "Nalazi li se u nekom drugom svijetu, kao u Prstenu oko Sunca? Nalazi se, zar ne?" Ted je još klečao pokraj utičnice. Izgledao je kao da se moli. Bobbyju je također djelovao iscrpljeno - gotovo iscijeđeno. Kako bi on mogao umaći prizemnicima? Izgledao je kao da ne bi bez posrtanja mogao stići ni do Spicer'sVariety Storea. "Da", reče on naposljetku. "Oni dolaze s nekog drugog svijeta. S nekog drugog mjesta i iz nekog drugog vremena. To je sve što ti mogu reći. Nije uputno da znaš više." Ali je Bobby morao postaviti još jedno pitanje: "Jesi li i ti s nekog drugog svijeta?" 132

Ted ga pogleda ozbiljno. "Ja sam s Teanecka*." * Teaneck je gradić u sjeveroistočnom dijelu države New Jersev, s Četrdesetak tisuća stanovnika. Bobby na trenutak blene u njega, a onda se počne smijati. Ted, koji je još klečao pokraj ventilatora, pridruži mu se. "Bobby, na što si mislio u taksiju?" upita Ted kad su se najzad uspjeli prestati smijati. "Kamo si otišao kad je zagustjelo?" On posuti. "Što si vidio?" Bobby pomisli na dvadesetogodišnju Carol, ružičasto nalakiranih noktiju na nogama, Carol koja stoji gola s ručnikom pod nogama, a oko nje se diže para. Samo za odrasle, dokaz je vozačka dozvola. Nema iznimaka. "Ne znam baš", reče on najzad. "Zato što... pa..." "Jer su neke stvari osobne. Shvaćam." Ted ustane. Bobby priđe da mu pomogne, ali mu Ted odmahne rukom. "Možda bi želio malo otići van i igrati se", reče on. "Kasnije - oko šest, recimo? - ponovno ću nataknuti svoje tanine naočale pa ćemo prošetati po kvartu i nešto prigristi u Colony Dineru." "Ali bez graha." Kutovi Tedovih usta zaigraju u tračku smiješka. "Grah ne dolazi u obzir, grah je verboten. U deset sati ću nazvati svog prijatelja Lena i vidjeti kako je završila borba. Može?" "Prizemnici... hoće li oni sad tražiti i mene?" "Ne bih ti dopustio da kročiš nogom izvan kuće da to mislim", odgovori Ted, iznenađena izraza. "Ti si siguran, a ja ću se pobrinuti da tako i ostane. Idi sad. Igraj se lovice, hapsa ili što već voliš. Ja moram nešto obaviti. Samo se vrati do šest da se ne brinem." "U redu." Bobby ode u svoju sobu i ubaci četiri kovanice od četvrt dolara koje je ponio u Bridgeport u staklenku s Biciklističkim fondom. Osvrne se po svojoj sobi, gledajući na sve novim očima: kaubojski pokrivač na krevetu, na jednome zidu fotografija njegove majke a na drugome potpisana fotografija (nabavljena skupljanjem poklopaca kutija žitnih pahuljica) Claytona Moorea u njegovoj maski, koturaljke (jedna potrganog remena) u kutu, njegov radni stol uza zid. Soba mu je sad izgledala manja - ne mjesto u koje je lijepo doći nego mjesto iz kojeg 133

valja otići. On shvati da sazrijeva, proces koji pristaje uz njegovu narančastu iskaznicu, i neki ogorčeni glas u njemu zavapi u znak prosvjeda. Zavapi: ne, ne, ne! 134

VIII. BOBBY SE ISPOVIJEDA. BEBA GERBERICAI BEBA MALTEXICA*. RIONDA.TEDOV TELEFONSKI POZIV. POKLIČ LOVACA. * Maltex je popularna vrsta pahuljica s okusom slada. U parku Commonwealth, klinci su udarali bejzbolsku lopticu na uzici. Igralište B bilo je prazno; na igralištu C, nekoliko je rezervnih igrača u narančastim dresovima škole Sv. Gabrijela igralo ublaženu inačicu bejzbola. Carol Gerber sjedila je na klupi držeći uže za preskakivanje u krilu i promatrala ih. Ugleda Bobbyja kako joj prilazi pa joj se smiješak počne razlijevati licem, ali joj uskoro zamre. "Bobby, što ti je?" Bobby nije bio svjestan da mu nešto jest dok Carol to nije rekla, ali zbog njezina zabrinutog izraza, lica on postane svjestan cijele situacije i to ga slomi: postojanje prizemnika i prepast od bliskog susreta koji im se dogodio na povratku iz Bridgeporta; zabrinutost zbog majke; no uglavnom je to bilo zbog Teda. I predobro je znao zašto ga je Ted isprašio iz kuće i što Ted sad radi: puni svoje koferčiće i one papirnate vrećice s ručkama. Njegov prijatelj odlazi. Bobby se rasplače. Nije se želio raspekmeziti pred djevojčicom, a osobito ne ovom, ali se nije mogao suzdržati. Carol je na trenutak izgledala zabezeknuto - prestrašeno. A onda ustane s klupe, priđe mu i zagrli ga. "Nemoj", reče ona. "Nemoj plakati, Bobby, sve je u redu." Gotovo obnevidio od suza i ridajući - kao da mu u glavi bjesni ljetni prolom oblaka - Bobby joj dopusti da ga povede u mali gaj gdje će biti skriveni od pogleda s bejzbolskih igrališta i glavnih puteljaka. Ona sjedne na travu, još ga držeći zagrljenog, rukom gladeći znojne čekinje njegove jež frizure. Neko vrijeme ona ne reče ništa, a Bobby nije mogao govoriti; mogao je samo jecati sve dok ga grlo nije zaboljele a očne jabučice potmulo zakuckale u dupljama. Naposljetku razmaci između jecaja postanu duži. On se uspravi, rukom obriše lice, užasnut i postiđen onime što je osjetio: ne samo suze nego i šmrkalj i slinu. Jamačno ju je zabalavio od glave do pete. 135

Carol kao da nije hajala. Dodirne njegovo mokro lice. Bobby ustukne od njezinih prstiju, ispustivši još jedan jecaj, i pogleda u travu. Njegov vid, svježe ispran suzama, činio mu se bezmalo nadnaravno oštar; vidio je svaku vlat trave i svaki maslačak. "Neka", reče ona, ali se Bobby još previše sramio da bi pogledao u nju. Sjedili su šuteći neko vrijeme, a onda Carol reče: "Bobby, bit ću tvoja cura, ako želiš." "I jesi mi cura", reče Bobby. "Što onda nije u redu?" I Bobby se začuje kako joj priča sve, od dana kad se Ted uselio i kako je njegovoj majci od prvoga trenutka bio nesimpatičan. Ispričao joj je o prvom Tedovu pomračenju, o prizemnicima, o znakovima prizemnika. Kad je stigao do tog dijela, Carol mu dotakne ruku. "Što je?" upita on. "Ne vjeruješ mi?" U grlu je još imao onaj bolni osjećaj zagušenosti kao nakon svakog napada plača, ali je dolazio k sebi. Ako mu ne vjeruje, neće se ljutiti na nju. Zapravo, ne bi joj nimalo zamjerio. Ali mu je pao golem kamen sa srca kad joj se povjerio. "Nema veze. Znam kako to sigurno blesavo-" "Vidjela sam te smiješne školice po čitavom gradu", reče ona. "Yvonne i Angie također. Razgovarale smo o njima. Pokraj njih su nacrtane zvjezdice i mjeseci. A ponekad i kometi." On blene u nju. "Zezaš se?" "Ne. Curice uvijek gledaju u školice. Ne znam zašto. Zatvori usta dok ti nije muha uletjela." On zatvori usta. Carol kimne glavom, zadovoljno, uhvati njegovu ruku u svoje i ispreplete prste s njegovima. Bobby se zapanjio time kako su se toliki prsti tako glatko uklopili. "A sad mi ispričaj ostatak." I on joj ispriča, završivši sa čudesnim danom koji je upravo odradio: film, izlet u Biljarsku rupu, pa to kako je Alanna prepoznala njegova oca u njemu, bliski susret na povratku kući. Pokušao joj je objasniti kako onaj ljubičasti DeSoto nije uopće sličio automobilu, da je samo izgledao kao automobil. No najbliže što je uspio opisati taj svoj dojam bilo je kad je rekao da je DeSoto djelovao nekako živo, kao zla inačica noja na kojem je doktor Dolittle katkad jahao u onoj seriji knjiga o 136

personificiranim životinjama za kojom su svi poludjeli u drugom razredu. Jedino što Bobby nije ispovjedio bilo je to gdje je sakrio svoje misli kad je taksi prolazio pokraj William Penn Grillea i kad su ga zasvrbjele duplje. Pokušavao se othrvati, no naposljetku je izbrbljao ono najgore kao kodu: boji se da je to što mu je majka otišla u Providence s gospodinom Bidermanom i onim drugim muškarcima bila greška. Velika greška. "Misliš da joj gospodin Biderman fulira?" upita Carol. Tad su se vraćali do klupe gdje je ostavila svoje uže za preskakivanje. Bobby ga podigne i pruži joj ga. Krenu iz parka prema Broadovoj. "Aha, može biti", turobno će Bobby. "Odnosno barem..." To je bilo ono od čega je strepio, premda je bilo bezimeno i bezoblično, poput nečega zlokobnog prekrivenog ceradom. "Barem ona tako misli." "Hoće li je zaprositi? Učini li to, bit će ti očuh." "Bože!" Bobby nikad nije pomislio na mogućnost da bi mu Don Biderman postao očuh, i svim je srcem žalio što je Carol spomenula takvo što. Bila je to užasna pomisao. "Ako ga voli, pomiri se s tom pomišlju." Carol je to izrekla na starmali način osobe bogatog životnog iskustva koji Bobbyju nije bio drag; vjerojatno je ljetos provela previše vremena s mamom gledajući na televiziji sapunice tipa "O John, o Marsha". A na neki čudan način bilo bi mu svejedno da njegova mama voli gospodina Bidermana kad bi to bilo sve. Bilo bi to jadno, dakako, jer je gospodin Biderman ljigavac, ali bi bilo razumljivo. No ima tu još nečega. Majčina škrtost - njezino cicijašenje - bilo je dio toga, kao i ono zbog čega je ponovno propušila i što ju je povremeno noću tjeralo na plač. Razlika između majčina Randalla Garfielda, neodgovornog muškarca koji je ostavio hrpu neplaćenih računa, i Alannina Randyja Garfielda, simpatičnog tipa koji je volio glasnu glazbu s džuboksa... i to bi moglo biti dio toga. (Je li zaista bilo neplaćenih računa? Je li polici životnog osiguranja zaista istekao rok? Zašto bi njegova majka lagala o tome?) To su bile stvari o kojima nije mogao razgovarati s Carol, ne iz želje za prešućivanjem; jednostavno nije znao kako. 137

Krenu uzbrdicom. Bobby uhvati jedan kraj njezina užeta pa su tako hodali jedno pokraj drugoga, vukući ga između sebe po pločniku. Odjednom Bobby zastane i pokaže prstom. "Pogledaj." S jedne od električnih žica razapetih preko ceste malo više njih, visio je dug žuti rep papirnatog zmaja. Klatio se u obliku vijuge koja je nalikovala na upitnik. "Aha, vidim", reče Carol, prigušenim glasom. Krenu dalje. "Ted bi trebao otići još danas, Bobby." "Ne može. Meč je večeras. Pobijedi li Albini, Ted mora sutra podići novce u onom biljarskom salonu. Mislim da je prilično kratak s lovom." "Naravno", reče Carol. "Dovoljno je da pogledaš njegovu odjeću pa da ti je jasno da je skoro švorc. Vjerojatno se okladio u posljednji novčić." Njegova odjeća - to je nešto što samo curica može primijetiti, pomisli Bobby, i zausti da će joj to reći, ali prije no što je uspio, netko iza njih reče: "Ma vidi ti ovo. Beba Gerberica i beba Maltexica. Kak ste, bebice?" Oni se okrenu. Uzbrdicom su im na biciklima polako prilazila tri dječaka iz Sv. Gabrijela u narančastim dresovima. U košare na biciklima poslagali su hrpe raznovrsnih bejzbolskih rekvizita. Jedan od dječaka, bubuljičavi klipan oko čijeg je vrata na lancu visio srebrni križ, nosio je na leđima bejzbolsku palicu u tobolcu, proizvod kućne radinosti. Misli da je Robin Hood, pomisli Bobby, ali se bojao. To su bili veliki dečki, srednjoškolci, dečki iz vjerske škole; zaključe li oni da ga žele smjestiti u bolnicu, onda će on dospjeti u bolnicu. Prizemni dječaci u narančastim dresovima, pomisli on. "Bok, Willie", reče Carol jednome od njih - ne onome kretenu s palicom prebačenom preko leđa. Zazvučala je smireno, pa i veselo, ali Bobby začuje lepet straha ispod njezinih riječi, poput ptičjeg krila. "Gledala sam te dok si igrao. Jako si dobro hvatao lopticu." Taj kojem se ona obratila imao je ružno, napola formirano lice ispod grive zalizane crvenkaste kose iznad tijela odraslog muškarca. Bicikl marke Huffy pod njim bio je komično malen. Bobbyja podsjeti na nakaznog trola iz bajke. "A što se to tebe tiče, beba Gerberica?" upita on. 138

Trojica dječaka iz Sv. Gabrijela ih sustignu. Potom dvojica - onaj s klatećim križem i onaj kojeg je Carol oslovila s Willie - prođu malo dalje. Sad su stajali iznad račvišta svojih bicikala i gurali ih. S rastućom zabrinutošću Bobby shvati da su on i Carol opkoljeni. Osjeti mješavinu znoja i Vitalisa* kako izbija iz dječaka u narančastim dresovima. * Vrsta čvrstog laka za mušku kosu. "Koji si ti, beba Maltexica?" treći Gabrijelovac upita Bobbyja. Nagne se preko guvernala svoga bicikla da ga bolje pogleda. "Ti si Garfield? Jesi, ha? Billy Donahue te traži još od zimus da ti razbije zube. Možda bih ti ja sad odmah trebao izbiti zub-dva, da mu olakšam posao." Bobby u želucu osjeti nekakvu bijednu puzavost, nešto slično zmijama u košari. Neću ponovno plakati, reče si on. Što god se dogodilo, neću ponovno plakati makar me poslali u bolnicu. I pokušat ću je zaštititi. Zaštititi je od ovako velikih dječaka? Dobar vic. "Zašto si tako zao, Willie?" upita Carol. Obraćala se samo dječaku crvenkaste kose. "Nisi zao kad si sam. Zašto moraš sad biti zao?" Willie se zacrveni. Zbog te rumeni, u spoju s njegovom tamnocrvenom kosom - osjetno tamnijom od Bobbyjeve - izgledao je kao da gori od vrata naviše. Bobby je pretpostavio da mu nije drago da njegovi prijatelji znaju da se on može ponašati kao ljudsko biće kad njih nema u blizini. "Začepi, beba Gerberica!" zareži on. "A da budeš kuš i poljubiš si dečka dok su mu još svi zubi na broju?" Treći je dječak imao motoristički pojas zakopčan na boku i prastare dvobojne cipele pokrivene prašinom s bejzbolskog igrališta. Stajao je iza Carol. On se primakne, i dalje gurajući bicikl, objema je rukama uhvati za konjski rep i svojski povuče. "Au!" Carol zamalo vrisne, od iznenađenja koliko i boli. Istrgne se tako snažno da je skoro pala. Bobby je uhvati, a Willie - koji je prema Carolinim riječima mogao biti simpatičan kad nije bio sa svojim kompićima - se nasmije. "Zašto si to učinio?" Bobby drekne na onoga s motorističkim pojasom, a kad su te riječi izašle iz njegovih usta, kao da ih je već čuo tisuću puta prije toga. Sve je ovo bilo poput nekog obreda, stvari koje se govore prije no što počne pravo natezanje i guranje i prorade šake. On 139

se ponovno sjeti Gospodara muha - kako Ralph bježi od Jacka i ostalih. Na Goldingovu otoku barem postoji džungla. On i Carol nemaju kamo pobjeći. On kaže: "Jer mi se prohtjelo." To sad slijedi. Ali prije no što je dječak s pojasom zakopčanim sa strane uspio to izreći, učini to umjesto njega Robin Hood s onim tobolcem za palicu kućne radinosti. "Jer mu se prohtjelo. A što ćeš sad, beba Maltexica?" Nenadano sune jednom rukom, hitro poput zmije, i ošamari Bobbyja preko lica. Willie se ponovno nasmije. Carol načini korak prema njemu. "Willie, molim te nemoj-" Robin Hood pruži ruku, zgrabi prednjicu Caroline majice i stisne. "Imaš već cikice? Ma, nemaš puno. Ti si samo beba Gerberica." On je odgurne. Bobby, kojemu je u glavi još zvonilo od one ćuške, uhvati je i drugi put spriječi da ne padne. "Namlatimo tog pedera", reče dječak s motorističkim pojasom. "Ne mogu mu smisliti facu." Oni počnu stezati obruč. Kotači njihovih bicikala svečano su cviljeli. A onda Willie položi svoj bicikl na bok poput mrtvog ponija i posegne za Bobbyjem. Bobby podigne šake u blijedoj imitaciji Floyda Pattersona. "Hej, dečki, što se to događa?" netko upita iza njih. Willie je bio zamahnuo šakom. Držeći je i dalje zapetu, on pogleda preko ramena. A to učine i Robin Hood i onaj s motorističkim pojasom. Uz rub pločnika zaustavio se stari plavi Studebaker zahrđalih bočnih vratnih dasaka i s magnetskim Isusom na šoferskoj ploči. Ispred njega, silno bujnih prsa i silno široka boka, stajala je Rionda, prijateljica Anite Gerber. S ljetnom odjećom nikad neće biti na ti (Bobbyju je to bilo jasno i s jedanaest godina), ali je u tom trenutku izgledala kao boginja u tričetvrt hlačama. "Rionda!" zavapi Carol, na rubu plača. Progura se pokraj Willieja i dečka s motorističkim pojasom. Nijedan je i ne pokuša zaustaviti. Sva trojica dječaka iz Sv. Gabrijela zurili su u Riondu. Bobby se uhvati kako pilji u Williejevu zapetu šaku. Kadšto bi se Bobby ujutro probudio pimpeka tvrdog kao kamen, koji bi mu stajao uspravno kao raketa za putovanje na Mjesec ili nešto slično. Na putu do zahoda, omekšao bi i svenuo. Sad je Williejeva ruka tako venula, šaka na 140

njezinu kraju ponovno olabavjela u prste, i ta usporedba potakne Bobbyja na smiješak. On se svlada. Kad bi ga vidjeli da se smješka, danas ništa ne bi mogli učiniti. No kasnije... nekog drugog dana... Rionda zagrli Carol i privine je na svoja široka prsa. Motrila je dječake u narančastim dresovima. Ona se jest smiješila. Smiješila i nije to pokušavala sakriti. "Willie Shearman, zar ne?" Nekad zapeta ruka klone niz Williejev bok. Mrmljajući nešto, prigne se da podigne bicikl. "Richie O'Meara?" Dječak s motorističkim pojasom pogleda u vrhove svojih prašnjavih cipela i također nešto promumlja. Obrazi su mu gorjeli od rumeni. "U svakom slučaju jedan od O'Mearovih, ima vas toliko da ne znam koji je koji." Svrne pogled na Robina Hooda. "A čiji si ti, veliki? Dedhamov? Sličiš malo Dedhamovcu." Robin Hood pogleda u svoje ruke. Na jednom je prstu nosio razredni prsten i sad ga počne okretati. Rionda je još držala ruku prebačenu oko Carolinih ramena, a Carol je jednom rukom uhvatila Riondu oko struka koliko je mogla dosegnuti. Ona krene s Riondom, ne gledajući u dječake, kad je Rionda zakoračila s ulice na mali pojas trave između rinzola i pločnika. Još je gledala u Robina Hooda. "Odgovori mi kad te nešto pitam, sinko. Neće mi biti teško naći tvoju mamu ako se potrudim. Moram samo upitati oca Fitzgeralda." "Zovem se Harry Doolin", reče dječak naposljetku. Sad je još brže vrtio svoj razredni prsten. "Bila sam blizu, zar ne?" prijazno upita Rionda i načini još dva-tri koraka koji je dovedu na pločnik. Carol, koja se bojala biti tako blizu tih dječaka, pokuša je zadržati, ali Rionda ni da čuje. "Dedhamovi i Doolinovi, poženjeni međusobno. Još dok su živjeli u okrugu Cork, tra-la-li." Nije to bio nikakav Robin Hood, nego klinac po imenu Harry Doolin s palicom u glupom tobolcu kućne radinosti na leđima. Nije to bio Marlon Brando iz Divljaka nego klinac po imenu Richie O'Meara, koji neće imati Harleya koji bi išao uz njegov motoristički pojas još pet godina... ako ikad. I Willie Shearman, koji se nije usudio biti pristojan 141

prema djevojčici kad je s prijateljima. Sve što je bilo potrebno da bi ih se svelo na pravu veličinu bila je jedna pretila žena u tričetvrt hlačama i topu, koja je Carol i Bobbyju pritekla u pomoć ne na bijelom konju nego u Studebakeru iz 1954. Ta je misao trebala utješiti Bobbyja, ali nije. Sjeti se onoga što je rekao William Golding, da je dječake na otoku spasila posada bojnog broda, baš dobro za njih... ali tko će spasiti posadu? To je bila besmislica, Rionda Hewson nije nimalo djelovala kao netko kome bi bila potrebna pomoć, ali su te riječi svejedno progonile Bobbyja. Što ako ne postoje odrasli? Recimo da je cijela koncepcija odraslih ljudi tek tlapnja? Što ako su njihov novac zapravo samo pikule, njihovi poslovni dogovori tek đoranje bejzbolskih sličica, njihovi ratovi samo igra kauboja i Indijanaca u parku? Što ako su oni u svojim odijelima i haljinama zapravo musavi i balavi klinci? Isuse, to ne može biti, zar ne? To je prestrašna pomisao. Rionda je još gledala u dečke iz Sv. Gabrijela sveudilj se hladno i prilično opasno smiješeći. "Vas trojica ne bi maltretirali klince mlađe i manje od sebe, zar ne? Od kojih je jedna curica baš kao vaše sestrice?" Oni su sad šutjeli, nisu ni mumljali. Samo su se premještali s noge na nogu. "Sigurna sam da ne bi, jer bi to bilo kukavički, što kažete?" Ponovno im ona pruži priliku da odgovore i dovoljno vremena da odslušaju svoju šutnju. "Willie? Richie? Harry? Niste ih uzeli na pik, je li?" "Naravno da nismo", reče Harry. Zavrti li taj svoj prsten još jače, pomisli Bobby, prst će mu vjerojatno planuti. "Jer kad bih ja pomislila tako nešto", reče Rionda, još se opasno smiješeći, "morala bih porazgovarati s ocem Fitzgeraldom, nije li tako? A on bi vjerojatno zaključio da mora porazgovarati s vašim roditeljima, a vaši bi očevi, pak, vjerojatno zaključili da im je dužnost zagrijati vaše stražnjice... što biste i zaslužili, zar ne dečki? Jer ste uzeli na pik male i slabe." I dalje je trajala šutnja trojice dječaka koji su ponovno zajahali svoje komično male bicikle. "Bobby, jesu li te maltretirali?" upita Rionda. "Nisu", kao iz topa će Bobby. 142

Rionda stavi prst ispod Caroline bradice i podigne joj lice. "A tebe, ljepotice?" "Ne, Rionda." Rionda joj se nasmiješi, pa premda je Carol u očima imala suze, ona uzvrati osmijeh. "Pa, dečki, možete ići", reče Rionda. "Oni kažu da niste učinili ništa zbog čega bi vam trebalo biti posebno neugodno u ispovjedaonici. Rekla bih da im dugujete malo zahvalnosti, što kažete?" Od dečki iz Sv. Gabrijela začuje se mrmlj-mrmlj-mrmlj. Neka ostane na tome, preklinjao je Bobby u sebi. Nemoj ih prisiljavati da nam zahvaljuju. Nemoj im to nabijati na nos. Vjerojatno je Rionda čula njegove misli (Bobby je sad imao dobar razlog vjerovati da je takvo što moguće) jer reče: "Pa, možda možemo preskočiti taj dio. Idite kući, dečki. A ti Harry, kad vidiš Moiru Dedham, reci da joj je Rionda poručila da još svakog tjedna odlazi na tombolu u Bridgeport, bude li joj trebao prijevoz." "Hoću, naravno", reče Harry. Zajaše svoj bicikl i potjera ga uzbrdo, pogleda još uprtog u pločnik. Da su iz suprotnog pravca naišli pješaci, on bi ih vjerojatno pregazio. Njegova dva prijatelja pođu za njim, podigavši se na pedale da bi ga sustigli. Rionda je gledala za njima, a smiješak joj je polako blijedio. "Irska fukara", reče ona najzad, "vragu iz torbe pobjegli. Ma, daleka im kuća. Carol, zaista si dobro?" Carol reče da jest. "Bobby?" "Naravno, dobro sam." Bila mu je potrebna sva njegova disciplina da ne počne drhtati pred njom poput zdjelice džema od brusnica, ali ako je Carol uspjela ne slomiti se, onda valjda može i on. "Ulazi u auto", Rionda reče Carol. "Odvest ću te kući. A i ti, Bobby, trk preko ceste u kuću. Oni će dečki do sutra zaboraviti na tebe i moju malu Carol, ali bi večeras bilo pametno da oboje ostanete u kući." "U redu", reče Bobby znajući da oni neće zaboraviti do sutra, ni do kraja tjedna, ni do svršetka ljeta. On i Carol dugo će se morati paziti Harryja i njegovih prijatelja. "Bok, Carol." "Bok." 143

Bobby otkasa preko Broadove. Stao je na drugoj strani ulice i gledao kako Riondin stari automobil odlazi prema stambenoj zgradi u kojoj su živjeli Gerberovi. Kad je Carol izašla iz njega, okrenula se, pogledala nizbrdo i mahnula. Bobby je mahnuo njoj, pa se popeo po ulaznim stubama broja 149 i ušao u kuću. Ted je sjedio u dnevnom boravku, pušio i čitao Life. Anita Ekberg je bila na naslovnici. Bobby je znao da su Tedovi kovčezi i vrećice spakirani, ali im nije bilo ni traga; jamačno ih je ostavio gore u svojoj sobi. Bobbyju je to bilo drago. Nije želio gledati u njih. Bilo mu je dovoljno teško to što zna da su tamo. "Što si radio?" upita Ted. "Ništa naročito", reče Bobby. "Mislim da ću malo prileći i čitati do večere." On ode u svoju sobu. Naslagane jedna na drugu na podu pokraj njegova kreveta stajale su tri knjige iz odjela za odrasle gradske knjižnice Hanvich - Cosmic Engieneers Clifforda D. Simaka, The Roman Hat Mystery Elleryja Queena, te Nasljednici Williama Goldinga. Bobby odabere Nasljednike i legne na krevet s glavom u podnožju, s nogama u čarapama na jastuku. Na naslovnici knjige bili su naslikani pećinski ljudi, ali na gotovo apstraktan način - takve se pećinske ljude nikad ne bi moglo vidjeti na naslovnici neke dječje knjige. Imati iskaznicu za odjel za odrasle bilo je guba... ali ne toliko koliko mu se isprva činilo. U devet je sati na rasporedu bila serija Hawaiian Eye i Bobby bi inače gledao kao hipnotiziran (njegova je majka tvrdila da su emisije poput Hawaiian Eye i Nedodirljivih prenasilne za djecu i najčešće mu ih nije dopuštala gledati), ali večeras su mu misli bludjele i nije se mogao koncentrirati na zaplet. Ni devedeset kilometara od njih, Eddie Albini i Uragan Haywood ukrstit će rukavice; djevojka odjevena u plavi kupaći kostim i plave cipele visokih potpetica, u boji britvica Gilette Blue, paradirat će oko ringa prije početka svake runde noseći visoko podignutu tablu s plavim brojem. 1... 2... 3... 4... U pola deset Bobby nije znao ni tko je privatni detektiv na ekranu, a kamoli tko je ubio plavokosu džetsetericu. Uragan Haywood pada u osmoj rundi, rekao mu je Ted; stari Gee je to znao. Ali što ako nešto krene naopako? Nije želio da Ted ode, ali ukoliko mora, Bobby ne bi 144

mogao podnijeti pomisao da odlazi praznog džepa. No to se neće dogoditi... ili možda hoće? Bobby je jednom gledao neku seriju na televiziji u kojoj se boksač trebao dati nokautirati, ali se predomislio. Što ako se to dogodi večeras? Namješteni nokaut nije mala stvar, to je muljaža (ma nije moguće, Sherlock, po čemu si to zaključio?), ali ne bude li Uragan Haywood muljao, Ted će se naći u čudu, odnosno "u nebranom grožđu" kako bi rekao Sully-John. Pola deset prema satu u obliku eksplodiranog Sunca na zidu dnevne sobe. Ako je Bobby točno izračunao, upravo traje prijelomna osma runda. "Kako ti se sviđaju Nasljednici?" Bobby je bio tako duboko zadubljen u svoje misli da se od Tedova glasa lecnuo. Na ekranu, Keenan Wynn stajao je ispred buldožera i govorio da bi propješačio kilometar za jednu Camelicu. "Puno su teži od Gospodara muha", reče on. "Dvije male obitelji pećinskih ljudi lunjaju po svijetu. Jedna je obitelj pametnija.Ali druga obitelj, ona glupa, oni su glavni junaci. Zamalo sam odustao, ali sad knjiga postaje sve zanimljivija. Mislim da ću je pročitati do kraja." "Obitelj koju si prvu upoznao, ona s curicom, to su neandertalci. Druga obitelj - zapravo je to pleme, Golding uvijek ima neko pleme - su kromanjonci. Kromanjonci su nasljednici. Ono što se događa između te dvije grupe uklapa se u određenje tragedije: događaji koji vode neizbježivom nesretnom završetku." Ted nastavi s pričom. Dotakao se Shakespeareovih drama, Poeovih pjesama i romana čovjeka po imenu Theodore Dreiser. Bobbyja bi to inače zanimalo, ali su mu večeras misli uporno lutale u Madison Square Garden. Vidio je ring, nemilosrdno osvijetljen poput onomad ponekog zauzetog biljarskog stola u Biljarskoj rupi. Čuo je mnoštvo kako vrišti dok Haywood navaljuje, ljevicom i desnicom kreše po iznenađenom Eddieju Albiniju. Haywood neće lažirati meč; umjesto toga, poput boksača iz one televizijske serije upoznat će svog suparnika sa svijetom ozbiljnog bola. Bobby osjeti miris znoja i začuje nesnosan puf i paf rukavica po ljudskom mesu. Oči Eddieja Albinija pretvore se u dvije ništice... koljena mu klecnu... publika je na nogama, vrišti... 145

"-postavka o sudbini kao neizbježivoj sili čini se da je potekla od starih Grka. U to je doba živio dramatičar po imenu Euripid koji je-" "Nazovi", reče Bobby, pa iako u životu nije popušio nijednu cigaretu (1964. pušit će više od šteke tjedno), glas mu je zazvučao promuklo poput Tedova kasno navečer, nakon dnevne doze Chesterfieldica. "Što si rekao, Bobby?" "Nazovi gospodina Filesa da vidiš kako je prošao meč." Bobby pogleda u sat u obliku eksplodiranog Sunca. Devet četrdeset devet. "Ako je borba trajala samo osam rundi, već je završila." "Slažem se da je meč gotov, ali nazovem li Filesa tako brzo, mogao bi posumnjati da sam nešto znao", reče Ted. "A ne mogu doznati ni sa radija, jer kao što obojica znamo, radio ne prenosi taj meč. Bolje je pričekati. Sigurnije. Neka povjeruje da sam čovjek nadahnutih špurijusa. Nazvat ću u deset, kao da sam očekivao da će rezultat biti odlučen na bodove a ne nokautom. A u međuvremenu,Bobby, prestani se brinuti. Kažem ti da je to lako kao šetnja uz more." Bobby sasvim odustane od pokušaja da prati što se događa u Hawaiian Eye; samo je sjedio na kauču i slušao kako glumci kvaču. Neki se čovjek izderao na debelog havajskog policajca. Neka žena u bijelom kupaćem kostimu utrčala je u veliki oceanski val. Jedan je automobil jurio za drugim dok su bubnjevi čekićali u pozadini. Kazaljke na eksplodiranoj uri puzale su, s mukom se primicale brojkama deset i dvanaest poput planinara koji prelaze posljednjih stotinjak metara Mount Everesta. Čovjek koji je ubio onu šminkericu i sam je ubijen dok je bježao kroz plantažu ananasa i Hawaiian Eye najzad završi. Bobby nije odgledao najavu za epizodu idućeg tjedna; ugasi televizor i reče: "Nazovi, može? Molim te, nazovi." "Sad ću", reče Ted. "Mislim da sam popio jedno biljno pivo previše. Čini se da su se moje cisterne stisnule s godinama." On se odvuče u kupaonicu. Uslijedi beskrajna stanka, a onda se začuje zvuk mokraće u školjci. "Aaaaah!" reče Ted. U glasu mu se osjećalo prilično zadovoljstvo. Bobby više nije mogao sjediti. Ustane i ushoda se po dnevnoj sobi. Bio je uvjeren da Tommyja "Uragana" Haywooda u ovom trenutku fotografiraju u njegovu kutu ringa u Gardenu, natučenog ali ozarenog lica, a bljeskalice mu polijevaju lice bijelim svjetlom. S njim je i 146

Gilletteova plava djevojka; rukom ga je obgrlila oko ramena, a on nju svojom obujmio oko struka. Za to vrijeme, Eddie Albini klonulo sjedi u svom kutu, ošamućenih očiju gotovo zatvorenih od otoka, još ne posve pribran od primljenih udaraca. Kad se Ted vratio, Bobby je bio na rubu očaja. Znao je da je Albini izgubio meč a njegov prijatelj svojih pet stotina dolara. Hoće li Ted ostati kad dozna da je švorc? Mogao bi... ali ostane li a prizemnici stignu... Stišćući i otpuštajući šake, Bobby je gledao kako Ted podiže slušalicu i naziva. "Opusti se, Bobby", reče mu Ted. "Sve će biti u redu." Ali se Bobby nije mogao opustiti. Utroba kao da mu je bila puna žica. Ted prisloni slušalicu na uho i ostane u tom položaju bez riječi, činilo se, cijelu vječnost. "Zašto se ne jave?" sikne Bobby. "Tek je dvaput zazvonio, Bobby. A da se - halo? Ovdje gospodin Brautigan. Ted Brautigan? Da, gospodo, danas popodne." Nevjerojatno, ali Ted namigne Bobbyju. Kako može biti tako hladnokrvan? Da je na Tedovu mjestu, Bobby ne bi mogao ni držati slušalicu na uhu, a kamoli namigivati. "Da, gospođo, tu je." Ted se okrene Bobbyju i reče, ne poklopivši rukom slušalicu: "Alanna želi znati kako ti je cura." Bobby pokuša nešto reći, ali je samo zapištao. "Bobby kaže da je dobro", Ted reče Alanni, "i lijepa kao slika. Mogu li dobiti Lena? Da, mogu pričekati. Ali mi molim vas recite kako je prošao meč." Nastane stanka koja kao da je potrajala cijelu vječnost. Tedovo je lice sad bilo bezizražajno.A kad se ovaj put okrenuo prema Bobbyju, poklopio je slušalicu rukom. "Kaže da se Albini u prvih pet rundi nadobivao batina, da se nekako provukao kroz šestu i sedmu, a onda u osmoj niotkuda zamahnuo desnicom i Haywood se opružio po podu. Uraganu je odzvonilo. Kojeg li iznenađenja, ha?" "Da", reče Bobby. Usne su mu odrvenjele. Istina je, sve to. U ovo vrijeme u petak navečer, Teda neće biti. S dvije tisuće zelembaća u džepu može se dugo bježati od velikog broja prizemnika; s dvije tisuće zelembaća u džepu možeš se vozikati Turbo vučjakom od jednog ljeskajućeg oceana do drugog. 147

Bobby ode u kupaonicu i istisne malo Ipane na četkicu za zube. Njegove zebnje da se Ted okladio na pogrešnog boksača je nestalo, ali je tuga zbog predstojećeg gubitka ostala i jačala. Nikad ne bi pomislio da nešto što se čak nije ni dogodilo može toliko boljeti. Danas tjedan dana neću se ni sjećati zašto je on bio takva fora. A za godinu dana jedva da ću ga se uopće sjećati. Je li to istina? Bože, je li to istina? Ne, pomisli Bobby. Nema šanse. Ja to neću dopustiti. U drugoj sobi Ted je razgovarao s Lenom Filesom. Zvučalo je to prilično srdačno ćaskanje koje se odvijalo baš kao što je Ted i predvidio. .. i zaista, evo, Ted govori kako se okladio na temelju špurijusa, onako svojskog, na kakvog se moraš kladiti želiš li sebe smatrati kockarom. Naravno, pola deset sutra navečer odgovara mu za isplatu, pod pretpostavkom da se prijateljeva majka vrati do osam; zakasni li malo, Len će ga primiti između deset i pola jedanaest. Odgovara li mu to? Još Tedova smijeha, pa se činilo da to gojaznom Lennieju Filesu odgovara do daske. Bobby vrati svoju četkicu u čašu na polici ispod zrcala, pa zavuče ruku u džep hlača. U njemu se nalazilo nešto što njegovi prsti nisu prepoznali, nešto što nije bilo dio njegova uobičajenog džepnog otpada. Izvadi onaj zeleni privjesak za ključ, svoj specijalni suvenir iz dijela Bridgeporta za koji njegova majka nije ni znala da postoji. Dijela koji se nalazi tamo dolje. BILJARSKA RUPA, BILJAR, AUTOMATI, IGRICE. KENMORE 8-2127. Vjerojatno ga je već trebao sakriti (ili ga se riješiti), no odjedanput se nečega sjeti. Te večeri ništa nije moglo oraspoložiti Bobbyja Garfielda, ali je ovo bilo blizu: dat će privjesak Carol Gerber, i upozoriti je da nikad ne kaže njegovoj mami gdje ga je nabavila. Znao je da Carol ima najmanje dva ključa koja može objesiti na nj: ključ od stana te ključ od dnevnika koji joj je Rionda poklonila za rođendan. (Carol je bila tri mjeseca starija od Bobbyja, ali nikad zbog toga nije postupala s njim kao s pikavcem.) Kad bi joj poklonio privjesak, bilo bi to kao da ju je zamolio da mu bude stalna cura. A ne bi se morao raznježiti i crvenjeti jer ne bi morao ništa reći; Carol bi znala. To je bila jedna od stvari zbog kojih je bila skulirana. 148

Bobby odloži privjesak na policu, pokraj čaše za četkicu, pa ode u svoju sobu odjenuti pidžamu. Kad je izašao, Ted je sjedio na kauču, pušio i gledao u njega. "Bobby, dobro si?" "Vjerojatno jesam. Moram biti, zar ne?" Ted kimne glavom. "Vjerojatno obojica moramo biti." "Hoću li te ikad ponovno vidjeti?" upita Bobby, moleći se u sebi da Ted ne zazvuči kao Lone Ranger, da ne počne prodavati one sladunjave fore srest ćemo se opet, draškane... jer ovo nisu fore, ta je riječ preblaga. Ovo je sranje. Činilo mu se da mu Ted nikad nije lagao, i nije želio da počne sad kad su pred razlazom. "Ne znam." Ted se zagleda u žar svoje cigarete, a kad je podigao pogled, Bobby primijeti da su mu oči pune suza. "Mislim da ne." Te suze slome Bobbyja. On potrči preko sobe u želji da zagrli Teda, osjetivši potrebu da ga zagrli. No zaustavi se kad je Ted podignuo ruke i prekrižio ih na prednjici svoje vrećaste staračke majice, s izrazom užasnute iznenađenosti. Bobby ostane stajati na mjestu, ruku još pruženih u zagrljaju. Polako ih spusti. Nema zagrljaja, nema dodira. To je bilo pravilo, ali svirepo. Pogrešno. "Hoćeš li pisati?" upita on. "Slat ću ti dopisnice", odgovori Ted nakon što je razmislio trenutak. "Ali ne na tvoje ime - to bi moglo biti opasno za obojicu. Kome da ih šaljem? Imaš li prijedlog?" "Pošalji ih Carol", reče Bobby, ne razmišljajući ni trenutka. "Bobby, kad si joj rekao za prizemnike?" U Tedovu glasu nije bilo prijekora. A i zašto? Ta on odlazi, zar ne? Tip koji je napisao članak o onom kradljivcu kolica mogao bi napisati novi članak: POLUDJELI STARAC BJEŽI OD INVAZIJE IZVANZEMALJACA, i to ništa ne bi promijenilo. Ljudi bi jedni drugima čitali članak dok ujutro piju kavu i jedu pahuljice, i smijali se. Kako se Ted izrazio onoga dana? Trapavi provincijski humor, nije li tako rekao? Ali ukoliko je to tako smiješno, zašto boli? Zašto toliko boli? "Danas", reče on utanjenim glasom. "Vidio sam je u parku i sve je nekako... izletjelo." 149

"To se događa", ozbiljno će Ted. "Ja to dobro znam; katkad brana jednostavno popusti. A možda je tako i najbolje. Reći ćeš joj da ću možda htjeti stupiti s tobom u vezu preko nje?" "Aha." Ted lupne prstom po usnama, razmišljajući. Onda kimne glavom. "Na vrhu dopisnica koje ću slati pisat će Draga C. umjesto Draga Carol. U dnu ću se potpisati s Prijatelj. Tako ćete oboje znati tko piše. U redu?" "Aha", reče Bobby. "Super." Nije bilo super, ništa od toga nije bilo super, ali bolje išta nego ništa. On iznenada podigne ruku, poljubi jagodice svojih prstiju i puhne preko njih. Ted, koji je sjedio na kauču, nasmiješi se, uhvati poljubac i položi ga na svoj naborani obraz. "A da sad odeš u krevet, Bobby? Danje bio naporan i kasno je." Bobby ode na počinak. Isprva je pomislio da je san isti kao i onomad - Biderman, Cushman i Dean ganjaju njegovu mamu kroz prašumu otoka Williama Goldinga. A onda Bobby shvati da su stabla i lijane dio tapeta, a staza ispod maminih letećih stopala smeđi sag. Nije to bila prašuma već hotelski hodnik. Njegova fiktivna inačica hotela Warwick. No gospodin Biderman i druga dva hajkača svejednako su je progonili. A i dečki iz Sv. Gabrijela - Willie, Richie i Harry Doolin. Svi su po licu imali one crvene i bijele pruge. I svi su na sebi imali kričavo-žute haljetke na kojima je bilo nacrtano bliješteće crveno oko: Osim tih haljetaka bili su goli. Genitalije su im se klatile i poskakivale u gustim gnijezdima stidnih dlačica. Svi osim Harryja Doolina vitlali su kopljima; on je imao svoju bejzbolsku palicu. Zašiljenu na oba kraja. "Ubij gaduru!" drekne Cushman. "Popij joj krv!" vikne Don Biderman i baci svoje koplje za Liz Garfield baš kad je ona umakla za ugao. Koplje se zabode, zadrhtavši, u jedan od zidova s prašumskim uzorkom. "Gurni joj ga u pičketinu!" zaštekće Willie - Willie koji je mogao biti simpatičan kad nije bio s prijateljima. Ono crveno oko na njegovim grudima zurilo je. Ispod njega, i njegov penis kao da je zjakao. 150