biciklističke hlače i majicu bez rukava na čijoj je prednjici velikim slovima pisalo VLASNIŠTVO NJUJORŠKIH KNICKSA. Prema Sullyjevoj procjeni, taj će gospodin ostati bez otprilike sedamdeset posto kože potjera li tako odjeven svoju međunožnu raketu brzinom većom od deset kilometara na sat. "Peh čovječe", reče tip od međunožne rakete. "Sigurno neka nesreća. Nadam se da nije ništa radioaktivno." I nasmije se da pokaže da se šali. Niže njih u lijevom voznom traku - preticajnom traku da su se vozila kretala na ovom dijelu autoceste - neka žena u bijeloj teniskoj haljinici stajala je pokraj Toyote; s lijeve strane registarske tablice nalazila se naljepnica NE NUKLEARKAMA a s desne naljepnica KUĆNA MAČKA: ONO DRUGO BIJELO MESO. Suknjica joj je bila jako kratka, bedra duga i preplanula, a kad je podigla sunčane naočale i podbočila ih u kosi prošaranoj plavim pramenovima, Sully joj ugleda oči. Bile su krupne, plave i nekako usplahirene. Bio je to pogled koji je izazivao želju da je pomiluješ po obrazu (ili je možda bratski zagrliš jednom rukom) i kažeš joj da se ništa ne brine, sve će biti u redu. Bio je to pogled koji je Sully jako dobro pamtio. Pogled koji bi ga nekoć uzdrmao do dna duše. To tamo je Carol Gerber, Carol Gerber u tenisicama i teniskoj haljinici. Nije ju vidio od one večeri potkraj 1966. kad je otišao k njoj i kad su sjedili na trosjedu (zajedno s Carolinom majkom, koja je bazdila po vinu) i gledali televiziju. Na kraju su se porječkali oko rata i on je otišao. Vratit ću se i ponovno se vidjeti s njom kad budem siguran da neću planuti, sjećao se kako je mislio dok je odlazio svojim starim Chevroletom (već je i tad bio ljubitelj Chevroleta).Ali nikad to nije učinio. Potkraj 1966. ona je već bila do dupeta u proturatnom sranju - ako ništa drugo, barem je to naučila tijekom tog jednog semestra u Maineu - i dovoljno bi bilo da samo pomisli na nju pa da se razbjesni. Praznoglava pizda, eto što je bila, uhvatila se na ljepak sve te komunističke protu-ratne propagande. A onda je, naravno, pristupila onom blesavom MSM-u i potpuno skrenula. "Carol!" zazove on i krene prema njoj. Prođe pokraj balavo zelene međunožne rakete, presiječe između stražnjeg odbojnika kombija i 451
limuzine, privremeno je izgubi iz vida kad je požurio uz bok brundavog šlepera sa šesnaest kotača, a onda je ponovno ugleda. "Carol! Hej, Carol!" No kad se ona okrenula prema njemu, on se upita koji mu je vrag, što ga je spopalo. Da je Carol još živa, imala bi sad blizu pedeset godina, baš kao i on. Ova je žena djelovala kao otprilike trideset petogodišnjakinja. Sully stane, udaljen još jedan vozni trak. Automobili i kamioni buče posvuda. A u zraku se čuje čudnovat njisak za koji je najprije pomislio da je vjetar, iako je popodne vruće i potpuno mirno. "Carol? Carol Gerber?" Onaj se njisak pojača, kao da netko paluca jezikom kroz naškubljene usne, poput zvuka helikoptera na udaljenosti od pet kilometara. Sully podigne pogled i ugleda kako se s magličastog plavetnog neba sunovraćuje sjenilo za svjetiljku, točno na njega. On odskoči prema natrag nagonskim trzajnim refleksom, no budući da se u školi stalno bavio ovim ili onim sportom, dok je odmicao glavu već je pružao ruku. Prilično spretno uhvati sjenilo. Na njemu je bio prikazan parobrod lopataš kako pjenušavo grabi niz rijeku na pozadini zagasito crvenog zalaza sunca. Iznad parobroda je vitičastim, starinskim slovima pisalo DOBRO NAM IDE NA MISSISSIPPIJU. A ispod broda, istim viticama: KAKO JE VAMA U RUKAVCU? Odakle je to došlo jebote? pomisli Sully, a onda ona žena koja je izgledala kao odrasla inačica Carol Gerber vrisne. Ruke joj se podignu kao da će namjestiti sunčane naočale podbočene njezinom kosom, a onda joj klonu pokraj ramena, tresući se poput ruku izbezumljenog dirigenta simfonijskog orkestra. Tako je izgledala stara mamasan kad je istrčala iz svoje usrane nikakve kolibice na usranu nikakvu ulicu te usrane nikakve selendre u pokrajini Dong Ha. Krv poteče niz ramena tenisačičine bijele haljine, najprije u krupnim kapima, a onda u bujici. Slijevala se niz njezine preplanule nadlaktice i kapala joj s laktova. "Carol?" Sully upita glupo. Stajao je između kamioneta Dodge Ram i poluprikolice Mack, odjeven u tamnoplavo odijelo, ono koje je nosio na sprovode, držao abažurski suvenir s Mississippija (kako je u rukavcu) i gledao u ženu iz čije je glave sad nešto stršilo. Kad je zaglavinjala korak naprijed, još iskolačenih plavih očiju, još 452
podignutih drhtavih ruku, Sully shvati da je riječ o bežičnom telefonu. Znao je to po batrljastoj anteni koja bi se zanjihala pri svakom njezinu koraku. Bežični je telefon pao s neba, pao s Bog zna koliko tisuća metara, i sad bio u njezinoj glavi. Ona načini još jedan korak, udari u haubu tamnozelenog Buicka i počne polako kliziti iza njega kad su joj koljena klecnula. Kao da gleda uranjanje podmornice, pomisli Sully, samo što će nakon što ona nestane iz vidokruga umjesto periskopa ostati stršiti batrljasta antena onog bežičnog telefona. "Carol?" šapne on, ali to nije mogla biti ona; ta nikome koga je poznavao kao dijete, nikome s kime je ikad spavao, nije bilo suđeno da umre od ozljeda zadobivenih od pada telefona. Ljudi su počeli vrištati, urlati i vikati. Uglavnom su povici sličili pitanjima. Trube su gakale. Motori su turirali, kao da se nekamo može otići. Pokraj Sullyja, vozač onog Mackova šlepera sa šesnaest kotača dodavao je gas svojoj energani u velikim, ritmičnim frktajima. Autoalarm počne iju-vijukati. Netko zatuli od boli ili iznenađenja. Drhtava bijela ruka grčevito se držala za poklopac motora tamnozelenog Buicka. Na zapešću se nalazila teniska orukvica. Ruka i orukvica polako skliznu od Sullyja. Prsti žene koja je nalikovala na Carol na trenutak su se čvrsto držali za haubu, a onda iščeznu. Uz zvižduk, još nešto padne s neba. "Lezite!" vrisne Sully. "Lezite, do vraga!" Onaj se zvižduk pojača do prodornih, zaglušujućih decibela, a onda prestane kad je padajući predmet udario o poklopac Buicka, prignječivši ga nadolje kao šakom, uslijed čega on odskoči ispod vjetrobrana. Predmet koji je sad virio iz Buickova motora bio je mikrovalna pećnica. Posvuda oko njega začuje se zvuk pljuštećih predmeta. Kao da si usred potresa koji se nekako događa iznad a ne ispod zemlje. Bezopasan pljusak časopisa slije se pokraj njega - Seventeen, GQ, Rolling Stone i Stereo Review. Zbog otvorenih i uzlepetalih stranica izgledali su kao ustrijeljene ptice. Njemu zdesna uredski stolac padne iz vedra neba, u padu rotirajući oko podnožja. Udari o krov Fordova karavana čiji se vjetroban rasprsne u mliječnim krhotinama. Stolac odskoči natrag u zrak, nakrivi se pa se smiri na poklopcu Fordova 453
motora. Malo dalje, prenosivi televizor, plastična košara za rublje, nešto slično pregrštu fotoaparata isprepletenog remenja i gumena bejzbolska baza, padnu na spori pa na zaustavni trak. Nakon bejzbolske baze slijedilo je nešto nalik na bejzbolsku palicu tipa Louisville Slugger. Kinoaparat za pečenje kokica smrska se u svjetlucavo iverje kad je udario o cestu. Tipu u majici Knicksa, onome s balavozelenom međunožnom raketom, ovo je bilo više nego dovoljno. Potrči niz uski prolaz između vozila zaustavljenih u trećem i preticajnom traku, uvijajući se poput slalomaša da bi izbjegao stršeće bočne retrovizore, držeći ruku iznad glave poput čovjeka koji prelazi ulicu po proljetnom pljusku. Sully, još čvrsto stežući ono sjenilo u ruci, pomisli da bi mu bilo kudikamo pametnije da je dohvatio kacigu i vratio je na glavu, ali naravno, kad stvari počnu pljuštati oko tebe, smetneš s uma neke stvari, a prvo što smetneš s uma jest što ti je u najvećem interesu. Sad je padalo još nešto, padalo blizu i padalo krupno - u svakom slučaju veće od mikrovalne pećnice koja je zdrobila Buickovu haubu. Ovaj put nije se začuo zvižduk kao od bombe ili granate, nego zvuk kao da pada zrakoplov, helikopter ili čak kuća. U Vijetnamu je Sully doživio da to sve padne s neba (istina, kuća je bila u komadima), no ovaj se zvuk razlikovao u nečemu bitnome: bio je i milozvučan, poput najvećih kineskih zvončića na svijetu. Bio je to koncertni glasovir, bijeli, zlatno cizeliranih rubova, od onih na kojoj biste očekivali da tanana i rafinirana žena u crnoj haljini odciliče "Night and Day" - in the traffic's boom, in the silence of my lonely room*, truuub-truuub, biiip-biiip. * U buci prometa, u tišini moje samotne sobe. Bijeli koncertni glasovir pada s neba iznad Connecticuta, okreće se u zraku, baca sjenu oblika meduze na automobile zbijene u prometnom krkljancu, proizvodi glagoljivu glazbu u svojim žicama kako zrak puše kroz njegovu kotrljajuću škrinju, tipke mu se mreškaju poput tipaka na mehaničkom glasoviru, a magličasto sunce namiguje mu na pedalama. Padao je u lijenim okretajima, a ulovljeni zvuk njegova pada sličio je zvuku nečega što do u beskraj vibrira u limenom tunelu. Padao je prema Sullyju, njegova tjeskobna sjena sad se počela izoštravati i smanjivati, a Sullyjevo podignuto lice kao da mu je bila meta. 454
"GAĐAJU!" vrisne Sully i počne trčati. "GAĐAJU!" Glasovir se strmoglavi prema naplatnoj kućici, bijela klupica padne odmah za njim, a za klupicom se dovuče kometov rep vinil glazbe, singlica na 45 okretaja s obilnim rupama u sredini, pa mali kućanski aparati, vijoreći žuti kaput koji je izgledao kao peruška, automobilska guma Goodyear Wide Oval, vrtni roštilj, vjetrenica, arhivski ormarić te šalica za čaj na kojoj je sa strane pisalo NAJBOLJA BAKA NA SVIJETU. "Mogu li dobiti jednu?" Sully je upitao Dieffenbakera ispred pogrebnog zavoda gdje je Pags ležao u svojem svilom obloženom kovčegu. "Nikad nisam popušio Dunhillicu." "Što god ti srcu drago." Dieffenbaker je zazvučao veselo, kao da se nikad u životu nije usrao od straha. Sully se još sjećao kako je Dieffenbaker stajao na cesti pokraj onog prevrnutog kuhinjskog stolca: kako je bio blijed, kako su mu usne drhtale, kako mu je odjeća još zaudarala na dim i proliveno helikoptersko gorivo. Dieffenbaker se okrenuo od Malenfanta i starice i pogledao prema ostalima koji su počeli vatrom zasipati kolibe i prema urlajućem djetetu koje je Mims nastrijelio; pamtio je kako je Deef pogledao u poručnika Shearmana, ali od njega nikakve pomoći. A ni od Sullyja, kad smo već kod toga. Sjećao se i kako je Slocum netremice gledao u Deefa, Deefa zapovjednika sad kad je Packer bio mrtav. Deef je naposljetku pogledao u Slocuma. Sly Slocum nije bio časnik - čak ni jedan od onih pametnjakovića od prašumskih generala koji su uvijek bili generali poslije bitke - i nikad neće biti. Slocum je bio tipičan E-3 ili E-4* koji je smatrao da bend koji zvuči kao Rare Earth mora biti crnački. Drugim riječima, samo tegleća marva, ali spreman učiniti što ostali nisu bili. *Oznake za platne razrede u američkoj vojsci. E-3 i E-4 su najniži platni razredi. Ne skidajući pogleda s rastrojenog oka novog zapovjednika, Slocum je okrenuo glavu tek toliko, prema Malenfantu, Clemsonu, Peasleyu, Mimsu i ostalima, samozvanim stegovnicima čijih se imena Sully više nije sjećao. A onda se Slocum ponovno okrenuo i pogledao Dieffenbakera ravno u oči. Prolupala su ukupno šestorica ili osmorica, kaskali su po blatnoj cesti pokraj onoga djeteta koje je vrištalo i 455
krvarilo, i ušli u onu bijednu selendru, derući se pritom - nogometno klicanje, kadence s vojne obuke, pripjev "Hang On Sloopy", takva sranja - a Slocum je svojim pogledom poručivao Hej, što bi htio? Sad si ti šef, što bi htio? I Dieffenbaker je kimnuo glavom. Sully se pitao bi li on mogao kimnuti glavom. Mislio je da ne bi. Da je bilo do njega, Clemson, Malenfant i ostale bitange ubijale bi dok im ne bi ponestalo streljiva - nisu li to pod Calleyevim i Medininim zapovjedništvom uglavnom i činili? Ali Dieffenbaker nije bio William Calley, to mu se mora priznati. Dieffenbaker je lagano kimnuo glavom. Slocum je na to također kimnuo glavom, podigao pušku i raznio glavu Ralphu Clemsonu. U to je vrijeme Sully pomislio da je Clemson dobio metak u čelo jer je Slocum predobro poznavao Malenfanta, jer su Slocum i Malenfant popušili puno "ludog lišća", a usto se znalo da Slocum provodi barem dio slobodnog vremena u lovu na Gaduru s ostalim kartašima. No dok je sjedio i vrtio Dieffenbakerovu Dunhillicu među prstima, Sullyju je palo na pamet da se Slocumu živo fućkalo za Malenfanta i njegovo "ludo lišće" kao i za Malenfantovu omiljenu kartašku igru. U Vijetnamu nije manjkalo bhanga* ni kartaških igara. Slocum je odabrao Clemsona jer Malenfantovim ubojstvom ne bi postigao željeni učinak. Malenfant, koji je urlao i srao o tome kako će nabijati glave na kolac da bi pokazao vijetkongovcima što se događa onima koji se zajebavaju s Delta munjama, bio je predaleko da bi privukao pozornost vojnika koji su prskali i gacali po blatnoj cesti i usput pucali. Usto je stara mamasan već bila mrtva pa koji kurac, neka je čereči koliko ga volja. * Blaga marihuana spravljena od mladog lišća i stabljika indijske konoplje, koja se pije s mlijekom ili vodom, ili se puši. A sad je Deef bio Dieffenbaker, ćelavi prodavač računalne opreme koji je prestao dolaziti na njihova okupljanja. Pripali Sullyju cigaretu svojim Zippom, pa se zagleda u Sullyja kako duboko uvlači dim i iskašljava ga. "Prošlo je prilično vremena, ha?" upita Dieffenbaker. "Dvije godine, više-manje." "Želiš čuti ono najstrašnije? Kako se brzo čovjek vrati toj navici." 456
"Rekao sam ti za staricu, ha?" "Aha." "Kad?" "Mislim na posljednjem okupljanju na koje si došao... onom na jerseyjskoj obali, kad je Durgin strgnuo konobarici top. To je bio gadan prizor, čovječe." "Zaista? Ne sjećam se." "Tad si već bio pijan kao smuk." Naravno da je bio, taj je dio bio uvijek isti. Kad bolje razmisli, svi su dijelovi njihovih okupljanja uvijek isti. Tu je bio DJ koji bi najčešće rano otišao jer bi ga netko htio tući zato što pušta pogrešne ploče. Do tog bi trenutka iz zvučnika treštale stvari poput "Bad Moon Rising", "Light My Fire", "Gimme Some Lovin'" i "My Girl", pjesme iz svih onih filmova o Vijetnamu snimljenih na Filipinima. A istina glede glazbe bila je ta da bi većinu vojnika kojih se Sully sjećao stegnulo u grlu kad bi čuli Carpenterse ili "Angel of the Morning". Te su pjesme bile prava zvučna kulisa u Vijetnamu, uvijek bi svirale dok bi si dečki dodavali džointe i pokazivali slike svojih cura, duvali i raznježivali se nad "One Tin Soldier", u Vijetnamu popularno zvanom "Tema iz usranog Billyja Jacka*". * Kultni kontrakulturni hit iz 1971. (poslije razvodnjen cijelom serijom filmova o istom junaku), o neuništivom vijetnamskom veteranu, napola Indijancu, koji zastupa interes skupine odbjeglih tinejdžera i promiče zaštitu okoliša u jednom gradiću u Arizoni. Sully se ne sjeća da je u Vijetnamu ijednom čuo Doorse; uvijek su Strawberry Alarm Clock pjevali "Incense and Peppermints". Na nekoj je razini znao da je rat izgubljen prvi put kad je čuo to sranje na džuboksu u vojnom marketu. Okupljanja bi počela s glazbom i mirisom roštilja (mirisom koji bi Sullyja uvijek nejasno podsjetio na goruće helikopterske gorivo), te s limenkama piva u posudama sa zdrobljenim ledom, i taj je dio bio u redu, taj je dio zapravo bio prilično dopadljiv, no odjedanput bi bilo jutro, svjetlost bi ti pekla oči, u glavi kao da imaš tumor, a želudac kao da ti je pun otrova. Jednog od tih jutara poslije, Sully se maglovito i mučno sjećao da je prisiljavao DJ-a da unedogled pušta "Oh! Carol" od Neila Sedake, prijetio mu da će ga ubiti prestane li. Jednog drugog 457
jutra Sully se probudio pokraj bivše žene Franka Peasleya. Hrkala je jer joj je nos bio slomljen. Jastuk joj je bio pokriven krvlju, obrazi su joj bili pokriveni krvlju, a Sully se nije mogao sjetiti je li joj on slomio nos ili je to učinio onaj posranac Peasley. Sully je želio da je to bilo Peasleyevo djelo, ali je znao da je mogao biti i on; ponekad, osobito u danima P.V. (prije Viagre), kad bi zakazao u seksu skoro jednako često koliko bi uspio, poludio bi. Na svu sreću, kad se gospođa probudila, ni ona se nije mogla sjetiti. No sjećala se kako je izgledao bez donjeg rublja. "Kako to da imaš samo jedno?" upitala ga je. "Sretan sam da imam i to", odgovorio je Sully. Imao je osjećaj da mu je glava veća od kugle zemaljske, tako ga je boljela. "Što sam govorio o staričici?" upitao je Dieffenbakera dok su sjedili i pušili u uličici pokraj kapele. Dieffenbaker je slegnuo ramenima. "Samo da bi je nekad znao vidjeti. Rekao si da se katkad pojavljuje u drugoj odjeći, ali da je to uvijek ona, stara mamasan koju je Malenfant sredio. Morao sam te ušutkati." "Jebi ga", reče Sully i ruku koja nije držala cigaretu zavuče u kosu. "A rekao si i da ti se stanje poboljšalo kad si se vratio na istočnu obalu", reče Dieffenbaker. "Čuj, što ima loše u tome što s vremena na vrijeme vidiš neku staricu? Neki ljudi vide leteće tanjure." "Ne ljudi koji dvjema bankama duguju skoro milijun dolara", reče Sully. "Kad bi znali..." "Kad bi znali, što bi bilo? Ja ću ti reći što. Ništa. Sully-John, dok otplaćuješ kredit, donosiš im taj bajni mjesečni grumen, nikoga nije briga što vidiš kad ugasiš svjetlo... ili što vidiš kad ga ostaviš upaljenog, što se tog tiče. Briga ih odijevaš li žensko donje rublje, tučeš ženu ili guziš svog labradora. Osim toga, misliš li da u toj banci nema ljudi koji su proveli neko vrijeme u Vijetnamu?" Sully snažno uvuče dim Dunhillice i pogleda u Dieffenbakera. Istina je bila da nikad nije pomislio na takvo što. Imao je posla s dva kreditna službenika koji su bili odgovarajućih godina, ali oni nisu nikad o tome govorili. A naravno, nije ni on. Idući put kad se nađem s njima, pomisli on morat ću ih upitati imaju li upaljače Zippo. Bit ću suptilan. "Zbog čega se smiješiš?" upita Dieffenbaker. "Ni zbog čega. A ti Deef? Imaš li ti svoju staricu? Ne mislim na žensku, nego na staricu. Mamasan." 458
"Hej, ne zovi me Deef. Nitko me više tako ne zove. Nikad mi se nije sviđalo." "Imaš li je?" "Ronnie Malenfant je moja mamasan", reče Dieffenbaker. "Ponekad ga vidim. Ne na način na koji si ti rekao da vidiš svoju, kao da je stvarno tamo, ali i sjećanje je stvarno, zar ne?" "Aha." Dieffenbaker polako zatrese glavom. "Kad bi sjećanje bilo sve. Shvaćaš? Kad bi sjećanje bilo sve." Sully je sjedio i šutio. U kapeli su orgulje svirale nešto što nije zvučalo kao crkvena pjesma nego samo kao glazba. Sullyju se činilo da se to zove recesional. Glazbeni način da se ožalošćenima kaže da se gube. Vrati se, Jo-Jo. Mama čeka.* * Referenca na stih iz pjesme Beatlesa "Get back". Dieffenbaker reče: "Postoji sjećanje a zatim postoji ono što zapravo vidiš u mislima. Kao kad čitaš knjigu nekog zaista dobrog pisca i on opisuje neku prostoriju i ti je vidiš. Kosim travnjak ili sjedim za našim konferencijskim stolom i slušam prezentaciju, ili čitam unuku priču prije spavanja, ili se možda čak mazim s Mary na trosjedu kad - bum! - evo Malenfanta, prokletog prištavca s onom njegovom valovitom kosom. Sjećaš se kako mu je kosa bila valovita?" "Aha." "Ronnie Malenfant, koji je uvijek govorio te jebote ovo te jebote ono te jebote sve ostalo. Etnički vicevi za svaku prigodu. I onaj tuljac. Sjećaš se toga?" "Naravno. Mali kožnati tuljac koji je nosio na remenu. Držao je karte u njemu. Dva špila Bikesica. 'Hej, momci, krećemo u lov na Gaduru! Deset centi poen! Tko je za?' I evo njih." "Aha. Sjećaš se. Sjećaš. Ali ga ja vidim, Sully, sve do gnojnih prišteva na njegovoj bradi. Čujem ga, osjećam miris sita koji je pušio, jebote... ali ga uglavnom vidim, kako ju je srušio na zemlju i kako je ona ležala tamo, i dalje mu prijeteći šakama, još blebećući-" "Prestani." "-a ja nisam mogao povjerovati da će se to dogoditi. Isprva mislim da ni Malenfant to nije mogao povjerovati. Za početak ju je par puta bocnuo bajunetom, peckao je njegovim vrhom, kao da je sve to samo 459
zezancija... ali je tad otišao do kraja, zario ga u nju. Koja jebada, Sully, jebada na kvadrat. Ona je vrisnula i počela se bacakati a on ju je, sjećaš se, opkoračio, a ostali su trčali, Ralph Clemson i Mims i ne znam tko još. Uvijek sam mrzio tu propalicu Clemsona, još više nego Malenfanta, jer Ronnie barem nije bio podmukao, kod njega je bilo što vidiš to i dobiješ. Clemson je bio lud i podmukao. Umirao sam od straha, Sully, usrao se. Znao sam da bih trebao tome učiniti kraj, ali sam se bojao da će mi zavrnuti vratom pokušam li, svi oni, svi vi, jer ste u tom trenutku na jednoj strani bili svi vi, a na drugoj ja sam. Shearman... nemam ništa protiv njega, izjurio je na onu čistinu kad su pali helikopteri kao da je smak svijeta, ali u toj selendri... Pogledao sam ga, ali nije bilo nikakve reakcije." "Poslije mi je spasio život, kad smo upali u zasjedu", tiho će Sully. "Znam. Podigao te i nosio kao da je Superman. Bio je pravi na čistini, pribrao se na stazi, ali između toga, u toj selendri... ništa. U selendri je sve bilo prepušteno meni. Kao da sam jedina odrasla osoba, samo što se nisam osjećao nimalo odraslo." Sully se nije ni trudio ponovno ga prekinuti. Dieffenbaker je odlučio reći što ga tišti. Samo bi ga udarac po ustima mogao u tome spriječiti. "Sjećaš se kako je kriknula kad ju je probo? Ona starica? A Malenfant je stajao nad njom i mljeo, te jebo vam majku žutokožnu, te jebite se kosooki. Hvala Bogu na Slocumu. Pogledao me i to me potaknulo da nešto učinim... ne puno, samo sam mu rekao da puca." Ne, pomisli Sully, nisi ni to učinio, Deef. Samo si kimnuo glavom. Na sudu se ne možeš izvući s tim sranjem; tamo moraš reći jasno i glasno. Prisile te da kažeš za zapisnik. "Mislim da nam je Slocum tog dana spasio duše", reče Dieffenbaker. "Znao si da se koknuo, zar ne? Aha. 1986." "Mislio sam da je bila prometna nesreća." "Ako se to što se zabio u potporanj mosta brzinom od stotinu kilometara na sat jedne vedre večeri može nazvati prometnom nesrećom, onda je bila nesreća." "Što je s Malenfantom? Znaš li išta?" "Naravno, nijedanput nije došao na neko od naših okupljanja, ali bio je živ kad sam posljednji put čuo za njega. Andy Brannigan vidio ga je u južnoj Kaliforniji." 460
"Jež ga je vidio?" "Da, Jež. A znaš li gdje?" "Naravno da ne znam." "E, past ćeš na tur, Sully-John. Riknut ćeš. Brannigan je u Alcoholics Anonymous*. To mu je religija. Kaže da mu je to spasilo život, i pretpostavljam da jest. Cugao je više od svih nas, možda više od svih nas zajedno. I tako je sad ovisnik o AA umjesto o tekili. Odlazi na desetak sastanaka tjedno, on je GSR - ne pitaj me, to je nekakav politički položaj u grupi - dežura kod SOS telefona. A svake godine odlazi na državnu konvenciju. Prije otprilike pet godina, cugeri se okupe u San Diegu. Pedeset tisuća alkića stoji u konferencijskom centru u San Diegu, recitiraju Molitvu smirenja*. Možeš si to zamisliti?" * Društvo liječenih alkoholičara. * U izvorniku Serenity Prayer, molitva koju je za članove Udruge liječenih alkoholičara (AA) napisao Reinold Neibuhr 1926. godine. Boga se moli da im podari smirenje, da prihvate ono što ne mogu promijeniti, da učine sve što mogu da promijene ono što mogu te da im podari mudrost da razluče koje je koje. "Otprilike", reče Sully. "Brannigan pogleda ulijevo i koga vidi? Ronnieja Malenfanta. Ne može vjerovati, ali je to zaista Malenfant. Nakon plenarnog sastanka, on ščepa Malenfanta i njih dvojica odu na piće." Dieffenbaker pošuti. "Pretpostavljam da i alkoholičari to čine. Limunade, Coca-Cole i slično. Malenfant reče Ježu da skoro dvije godine nije ni taknuo alkohol, da je otkrio višu silu koju on naziva Bogom, da se preporodio, da je sve plus pet, da živi život po diktatu života, diše punim plućima, da se otvorio Bogu, i sve što već oni govore. Brannigan si nije mogao pomoći. Upita Malenfanta je li načinio peti korak, koji podrazumijeva da priznaš sva svoja nedjela i postaneš potpuno pripravan za iskupljenje. Ne trepnuvši okom, Malenfant kaže da je načinio taj peti korak prije godinu dana i da se osjeća znatno bolje." "Sveca mu", reče Sully, iznenađen dubinom svoga gnjeva. "Staroj mamasan jamačno bi bilo drago kad bi čula da ju je Ronnie prebrodio. Reći ću joj kad je sljedeći put vidim." Naravno, ne znajući da će je vidjeti kasnije tog istog dana. 461
"Svakako to učini." Sjedili su neko vrijeme ne govoreći puno. Sully zamoli Dieffenbakera još jednu cigaretu i Dieffenbaker mu je da, i još jedanput zapucketa starim Zippom. Iza ugla su dopirali kolopleti razgovora i nešto tihog smijeha. Pagsov je ispraćaj završio. A negdje u Kaliforniji Ronnie Malenfant vjerojatno čita svoj Atlas AA i opći s tom neviđenom višom silom koju on naziva Bogom. Možda je i Ronnie već GSR, što god to do vraga značilo. Da je bar Ronnie mrtav, pomisli Sully. Da je bar umro u nekoj vijetkongovskoj rupčagi, nosa punog krasta i smrada štakorskih govana, od unutarnjeg krvarenja, bljujući komade želučane sluznice. Malenfant s tim svojim tuljcem i kartama, Malenfant s tom svojom bajunetom, Malenfant koji je opkoračio staru mamasan u njezinim zelenim hlačama, narančastoj tunici i crvenim tenisicama. "Zašto smo uopće bili u Vijetnamu?" upita Sully. "Nije mi do filozofiranja ili nečeg takvog, ali jesi liikad to dokučio?" "Tko je rekao: 'Tko ne uči od prošlosti osuđen je da je iznova proživi?'" "Richard Dawson, voditelj kviza Family Feud." "Goni se, Sully." "Ne znam tko je to rekao. Je li bitno?" "I te kako, jebote", reče Dieffenbaker. "Jer se nikad nismo izvukli. Nismo se izvukli iz Vijetnama. Naša je generacija tamo umrla." "To zvuči pomalo-" "Pomalo kako? Pretenciozno? Dakako. Glupo? Dabome. Pomalo samoljubivo? Da, gospodine. Ali to smo mi. Takvi smo do jednog. Sully, što smo postigli nakon Vijetnama? Oni među nama koji su otišli u rat, ili oni koji su marširali i prosvjedovali, ili oni koji su sjedili kod kuće i gledali utakmice Dallas Cowboysa, pili pivo i prdili u jastučiće na trosjedu?" Boja se prosijavala u obraze novog zapovjednika. Izgledao je kao netko tko je našao svog konjića za trku i sad ga zajahuje, jer si ne može pomoći, mora jahati. Podigne ruke i počne pružati prste kao i Sully kad je govorio o baštini vijetnamskog iskustva. "Da vidimo. Mi smo generacija koja je izmislila Super Mario Brotherse*, terenska vozila, navođene laserske projektile i kokain 462
crack. Otkrili smo Richarda Simmonsa, Scotta Pecka* i Martha Stewart Living. Smatramo da je nabavka psa velika životna promjena. Cure koje su palile grudnjake sad kupuju donje rublje u Victoria's Secret, a dečki koji su neustrašivo jebali za mir sad su debeljci koji sjede dokasno u noć ispred svojih kompjutorskih ekrana i natežu si žlundru dok na Internetu gledaju u slike golih osamnaesto godišnjakinja. To smo mi, braco, mi volimo gledati. Filmove, videoigrice, snimke policijskih potjera, makljažu u The Jerry Springer Showu, Marka McGwirea, kečere, predsjednička saslušanja, nije bitno što, važno da se gleda. Ali je postojalo vrijeme... nemoj se smijati, no postojalo je vrijeme kad je sve zaista bilo u našim rukama. Jesi li svjestan toga?" * Popularna kompjutorska igrica. * Richard Simmons je popularni američki instruktor fitnessa za one koji ne izgledaju kao reklama za fitness, popularno nazvan "dvorska luda fitnessa". Dr. Scott Peck, poznati američki psiholog, vojni liječnik od 1963. do 1972., koji je u svojim radovima povezao religiju i psihologiju. Sully kimne glavom, misleći na Carol. Ne na onu njezinu inačicu koja je sjedila na trosjedu s njim i s njezinom po vinu bazdećom majkom, ni na onu koja je pokazivala znak mira pred objektivom dok joj je krv curila niz obraz - za tu je već bilo prekasno, već je skrenula, vidjelo se to u njezinu smiješku, moglo pročitati u tom pacifističkom znaku, a histerično urlanje onemogućavalo je svaki razgovor. Umjesto toga pomislio je na Carol kakva je bila onoga dana kad ih je njezina majka sve odvela na Savin Rock. Njegov prijatelj Bobby tog je dana opelješio onog kartaškog varalicu, Carol je za plažu odjenula svoj plavi kupaći kostim i kadšto bi Bobbyju dobacila onaj pogled, pogled koji poručuje da je ubija no da je smrt slatka. Tad je sve zaista bilo u njihovim rukama; u to je bio uvjeren. Ali djeca sve izgube, djeca imaju skliske prste i rupe u džepovima, pa sve izgube. "Napunili smo džepove na burzama, krenuli na fitness, i zakazali satove terapije kako bismo našli sebe. Južna Amerika je u plamenu, Malezija je u plamenu, pa i Vijetnam je u plamenu, ali smo mi naposljetku prevladali fazu samomržnje, najzad smo se počeli voljeti, pa je to u redu." 463
Sully pomisli na Malenfanta koji je našao sebe, koji uči kako da zavoli stvarnog Ronnieja, i suspregne drhtaj. Svi Dieffenbakerovi prsti bili su podignuti ispred njegova lica i rašireni; Sullyju je izgledao kao Al Jonson koji se sprema zapjevati "Mammy". Dieffenbaker kao da je postao svjestan toga u istom trenutku kad i Sully, pa spusti ruke. Izgledao je umorno, rastreseno i nesretno. "Simpatični su mi mnogi ljudi naših godina kao pojedinci", reče on, "ali osjećam gađenje i prezir za svoju generaciju, Sully. Imali smo priliku sve promijeniti. Jesmo. Umjesto toga, odlučili smo se za traperice poznatih kreatora, dvije ulaznice za koncert Mariah Carey u Radio City Music Hallu, frequent flyer klub*, Titanic Jamesa Camerona i treći stup mirovinskog osiguranja. Jedina generacija koja nam je donekle dorasla po potpunoj, sebičnoj samoživosti jest takozvana Izgubljena generacija iz dvadesetih godina, a oni su barem većinom imali toliko pristojnosti da se nisu trijeznili. Mi nismo mogli ni to. Čovječe, koje smo pizde." Sully je primijetio da je novi zapovjednik na rubu suza. "Deef-" "Sully-John, znaš li koju cijenu platiš kad prodaš budućnost? Nikad ne možeš izaći iz prošlosti. Nikad je ne možeš prevladati. Moja je teorija da ti zapravo uopće nisi u New Yorku, nego u delti Mekonga, naslonjen na stablo, naduvan, i utrljavaš neki omamljivač za kukce u zatiljak. Packer je još glavni, jer je još 1969. Sve što smatraš 'svojim kasnijim životom' samo je veliki mjehur. I bolje da je tako. Vijetnam je bolji. Zato tamo i ostajemo." * Povlastica za putnike koji često lete zrakoplovom. "Misliš?" "Apsolutno." Tamnokosa, smeđooka žena u plavoj haljini proviri iza ugla i reče: "Ah, tu ste." Dieffenbaker ustane kad je ona krenula prema njima, hodajući polako i ljupko na svojim visokim potpeticama. I Sully ustane. "Mary, ovo je; John Sullivan. Bio je u Vijetnamu sa mnom i Pagsom. Sully, ovo je moja dobra prijateljica Mary Theresa Charlton." "Drago mi je", reče Sully i pruži ruku. 464
Stisak joj je bio čvrst i siguran, njezini dugi hladni prsti u njegovima, ali je gledala u Dieffenbakera. "Dušo, gospođa Pagano te želi vidjeti. Može?" "Naravno", reče Dieffenbaker. Krene prema ulazu u zgradu, pa se okrene Sullyju. "Ostani još malo", reče on. "Otići ćemo na piće. Obećavam da neću mudrijašiti." Ali je svrnuo pogled sa Sullyjeva kad je to rekao, kao da su znali da je to obećanje koje ne može održati. "Hvala ti, poručniče, ali moram krenuti natrag. Htio bih izbjeći popodnevnu prometnu gužvu." Ali ipak nije izbjegao popodnevnu prometnu gužvu, a sad na njega pada glasovir, ljeskajući na suncu i pjevušeći pritom. Sully se baci potrbuške i otkotrlja ispod nekog automobila. Glasovir tresne na manje od tri metra, grune, pa ispljune nizove tipaka poput zuba. Sully se otkliže ispod onog automobila pritom opekavši leđa na vrućoj ispušnoj cijevi, i osovi se na noge. Pogleda niz autocestu prema sjeveru, očiju izbečenih od nevjerice. S neba je padala golema sajmišna rasprodaja: magnetofoni, otirači, kosilica sa sjedištem čija se travom oblijepljena oštrica vrtoglavo okretala u svom kućištu, pa crni vrtni patuljak i akvarij u kojem je još plivala riba. Ugleda nekog starca s puno teatralne sijede kose kako trči niz zaustavni trak, a onda ga poklope stube, otrgnu mu lijevu ruku i bace ga na koljena. Bilo je tu još i satova, radnih stolova, stolića za kavu, a i jedno strmoglavljujuće dizalo čiji se kabel odmatao u zraku iza njega poput umašćene odrezane pupčane vrpce. Nanos poslovnih knjiga padne na parkiralište obližnjeg industrijskog kompleksa; pljasak njihovih korica zazvučao je poput pljeska. Bunda padne na jednu ženu u trku, saplete je, a zatim na nju prizemlji trosjed, i prignječi je. Zrak se ispuni olujom svjetlosti kad velike ploče stakleničkog stakla popadaju iz vedra neba. Kip vojnika iz Građanskog rata probije oplatu kombija. Daska za glačanje udari o ogradu obližnjeg nadvožnjaka a onda padne u zaustavljeni promet poput propelera. Punjeni lav padne u prikolicu kamioneta. Na sve je strane bilo ljudi koji su vrištali i trčali. Na sve je strane bilo automobila ulubljenih krovova i razbijenih prozora; Sully ugleda Mercedes iz čijeg su šibera virile neprirodno ružičaste noge lutke iz izloga. Zrak je podrhtavao od cvileža i fijuka. 465
Nova sjena padne na nj. Još dok se saginjao i pružao ruku, znao je da je prekasno, da će mu smrskati lubanju ako su posrijedi glačalo, toster ili nešto takvo. A ukoliko je posrijedi nešto veće, od njega će ostati samo masna mrlja na autocesti. Padajući ga predmet udari po ruci nimalo ga ne ozlijedivši, odskoči i padne mu pod noge. On ga pogleda najprije iznenađeno, a onda s čuđenjem: "Neka me vrag odnese", reče. Sully se sagne i podigne bejzbolsku rukavicu koja je pala s neba, prepoznavši je istog trenutka i nakon toliko godina: duboka ogrebotina na posljednjem prstu i komično isprepleteni čvorovi na kožnim uzicama pasice bili su poput otisaka. Pogleda sa strane, gdje je Bobby napisao svoje ime. Još je bilo tamo, ali su slova izgledala svježije no što bi trebala, a koža je na tom mjestu bila izlizana, izblijedjela i nažuljana, kao da su druga imena bila napisana na tom mjestu pa izbrisana. Kad ju je prinesao licu, miris rukavice bio je opojan i neodoljiv. Sully je navuče na ruku, a kad je to učinio, nešto mu zašuška ispod malog prsta - papirić gurnut u nj. On se ne obazre na to, već prisloni rukavicu na lice, sklopi oči i udahne. Koža, goveđe ulje, znoj i trava. Sva prošla ljeta. Ljeto 1960. na primjer, kad se vratio nakon tjedan dana provedenih u kampu i shvatio da se sve promijenilo - Bobby mrzovoljan, Carol hladna i blijedo zamišljena (barem neko vrijeme), a onog guba starčeka koji je živio na drugom katu Bobbyjeve zgrade - Teda - nema. Sve se promijenilo... ali je još bilo ljeto, on je još imao jedanaest godina i sve je još izgledalo... "Vječno", promrmlja on u rukavicu i ponovno duboko udahne njezin miomiris kad se u blizini staklena vitrina puna leptira smrska o krov pekarskog kombija, a znak obvezatnog zaustavljanja podrhtavajući zabije u zaustavni trak poput bačenog koplja. Sully se sjeti svog jo-joa Bolo Bouncera, svojih crnih Kedsica i okusa Peza ispaljenog iz njegova plastičnog pištolja, kako bi bombončići udarili o nepce a onda odskočili na jezik; sjetio se kakav je osjećaj bio kad bi mu njegova maska hvatača kao salivena polegla uz lice, sjeti se hviš-hviš-hviš zvuka vrtnih prskalica u Broadovoj i toga kako bi gospođu Conlan uhvatila žuta minuta ukoliko bi hodao preblizu njezinu dragocjenom cvijeću, a sjeti se i gospođe Godlow iz kina Asher Empire koja bi te 466
tražila rodni list ako bi joj se učinilo da si prevelik za dijete mlađe od dvanaest godina te plakata Brigitte Bardot (ako je ona smeće, rado bih bio smetlar) u njezinu ručniku, pa igri kauboja, zanimanja*, uvježbavanja bejzbolskih udaraca, i pazušnih prdaca u stražnjim klupama pod nastavom gospođe Sweetser u četvrtom razredu i- * U izvorniku "Careers". Na četrdesetak kartona napisana su zanimanja s područja umjetnosti, glazbe, sporta, tehnologije, medicine, građevinarstva, medija i prirodnih znanosti, s kratkim opisom zanimanja, nekom zabavnim podatkom o njima te pitanjima. "Hej, Amerikanac." Samo što je to izgovorila kao Amelikanac i Sully je znao koga će ugledati prije no što je podigao glavu iz Bobbyjeve rukavice model Alvina Darka. Bila je to stara, mamasan, a stajala je između međunožne rakete koju je zdrepala škrinja (umotano se meso u mraznim blokovima izlijevalo kroz njezina smrskana vrata) i Subarua u čijem je krovu vrtni flamingo načinio rupu. Stara mamasan u zelenim hlačama, narančastoj tunici i crvenim tenisicama, stara mamasan osvijetljena poput neonskog znaka iznad bara u paklu. "Hej, Amerikanac, dođi meni, ja sigurna." I ona raširi ruke. Sully krene prema njoj kroz larmu grada padajućih televizora, dvorišnih bazena, šteka cigareta, salonki, velike frizerske haube i telefonske govornice koja pri udaru ispovrati slap kovanica od četvrt dolara. Krene prema njoj s osjećajem olakšanja, osjećajem koji se javlja jedino kad dolaziš kući. "Sigurna." Raširenih ruku. "Jadno moje, ja sigurna." Sully zakorači u mrtvi krug njezina zagrljaja dok su ljudi vrištali i trčali, a sveamerički proizvodi rušili se s neba, bombardirajući 1-95 sjeverno od Bridgeporta svojim strovaljujućim blještavilom. Ona ga zagrli. "Ja sigurna", reče ona i Sully se obre u svom automobilu. Promet je stao posvuda oko njega, četiri vozna traka vozila. Radio je svirao, namješten na WKND. Plattersi su pjevali "Twilight Time" a Sully nije mogao disati. Činilo se da ništa nije popadalo s neba, i osim prometnog zastoja sve je izgledalo u redu, ali kako je to moguće? Kako je to moguće kad on još u ruci drži staru bejzbolsku rukavicu Bobbyja Garfielda? 467
"Ja sigurna", govorila je stara mamasan. "Jadno moje, jadni moj američki dečko, ja sigurna." Sully nije mogao disati. Želio joj se nasmiješiti. Želio joj je reći da mu je žao, da su neki od njih barem imali dobre namjere, ali nije imao zraka i bio je silno umoran. Zatvori oči i posljednji put pokuša podići Bobbyjevu rukavicu, udahnuti posljednji plitki dašak tog uljastog, ljetnikavog mirisa, ali je bila preteška. Dieffenbaker je sutradan ujutro stajao kod radne plohe u kuhinji, odjeven u traperice i ništa više, točio si kavu, kad je Mary ušla iz dnevnog boravka. Imala je na sebi majicu s natpisom VLASNIŠTVO DENVERSKIH BRONCOSA, a u ruci je držala njujorški Post. "Mislim da imam lošu vijest za tebe", reče ona, a onda razmisli. "Umjereno lošu vijest." On se okrene prema njoj opreznog izraza lica. Loše bi se vijesti uvijek trebalo priopćiti nakon objeda, pomisli on. Poslije ručka si barem napola spreman za loše vijesti. Ujutro natašte sve ostavlja modricu. "Što je?" "Čovjek s kojim si me upoznao jučer na pogrebu tvog prijatelja... rekao si da je vlasnik autosalona u Connecticutu, je li tako?" "Tako je." "Htjela sam provjeriti jer John Sullivan nije najupadljivije i najrjeđe-" "Mary, o čemu ti to?" Ona mu pruži novine, preklopljene na stranicu negdje na polovici tabloida. "Kažu da mu se to dogodilo na povratku kući. Žao mi je, mili." Prva mu je pomisao bila da se ona jamačno vara; ljudi ne mogu umrijeti neposredno nakon što si se vidio i razgovarao s njima, to kao da je nekako bilo osnovno pravilo. Ali je to zaista bio on, i to u triplikatu: Sully u srednjoškolskoj bejzbolskoj uniformi s maskom hvatača podignutom na tjeme, Sully u vojničkoj uniformi s oznakama vodničkog čina na rukavu, te Sully u poslovnom odijelu koje je jamačno bilo relikvija s kraja sedamdesetih. Ispod tog niza slika nalazio se naslov kakav se moglo naći jedino u Postu; PROBLEMI, NARODE! 468
VIJETNAMSKI VETERAN NOSITELJ ODLIČJA SREBRNE ZVIJEZDE UMRO U PROMETNOM KRKLJANCU U CONNECTICUTU. Dieffenbaker pogledom preleti preko članka, osjetivši nelagodu i izdajstvo, kao i uvijek kad bi pročitao obavijest o smrti nekog vršnjaka, nekoga koga pozna. Još smo premladi da umiremo prirodnom smrću, uvijek bi pomislio, premda je znao da je to smiješna postavka. Sully je čini se umro od srčanog udara dok je čekao u nepreglednoj koloni koja se stvorila kad se šleper prepriječio na autocesti. Možda je umro nadomak neonske reklame svog prodajnog salona Chevroleta, lamentirao je autor članka. Baš kao i naslov PROBLEMI, NARODE tako su se i takve epifanije mogle naći jedino u Postu. Times su bile kvalitetne novine za pametne; Post su bile novine za ispičuture i pjesnike. Iza Sullyja je ostala bivša supruga; nije imao djece. Pogrebne pripreme izvršit će Norman Oliver, iz First Connecticut Bank and Trust. Pokopala ga banka! pomisli Dieffenbaker, a ruke mu zadrhte. Nije imao pojma zašto ga ta misao ispunjava takvim užasom, ali je bilo tako. Njegova banka, jebote! Bože mili! "Dragi?" Mary ga je gledala pomalo nervozno. "Dobro si?" "Da", reče on. "Umro je u koloni. Možda se nisu ni mogli probiti do njega s vozilom hitne pomoći. Možda ga nisu našli dok kolona nije ponovno krenula. Isuse." "Nemoj", reče ona i uzme mu novine. Naravno, Sully je dobio Srebrnu zvijezdu za ono spašavanje - spašavanje iz helikoptera. Žuti su pucali, ali su Packer i Shearman svejedno poveli na čistinu grupicu američkih vojnika, uglavnom pripadnika Delte 2/2. Deset ili dvanaest pripadnika postrojbe Bravo organizirali su kaotičnu i vjerojatno ne baš djelotvornu zaštitnu paljbu dok je trajala akcija spašavanja... i za divno čudo dvojica iz isprepletenih helikoptera bili su živi, barem kad su ih maknuli s čistine. John Sullivan je osobno odnio jednoga od njih u zaklon. Tip mu je vrištao na rukama, pokriven pjenom za gašenje požara. I Malenfant je istrčao na čistinu, stežući u naručju aparat za gašenje požara kao da je riječ o velikoj crvenoj bebi i urlajući na 469
vijetkongovce u prašumi da ga pogode ako mogu, samo što oni ne mogu, on zna da ne mogu, jer su banda kosookih sifilitičnih ništarija i ne mogu ga pogoditi, ne bi mogli pogoditi ni dužu stranu štale, jebote. I Malenfant je predložen za Srebrnu zvijezdu, i premda Dieffenbaker nije mogao pouzdano reći, pretpostavljao je da ju je taj prištavi krvoločni pizdun najvjerojatnije i dobio. Je li Sully to znao ili pretpostavljao? Ne bi li on to spomenuo dok su sjedili ispred pogrebnog zavoda? Možda bi, a možda i ne bi. Kako vrijeme prolazi, odličja postaju nevažnija, sve više sliče nagradi koju si dobio u osnovnoj školi jer si neku pjesmicu naučio napamet ili pohvalnici koju si dobio u srednjoj školi zato što si bio atletičar ili u bejzbolu onemogućio protivničkoj momčadi da postigne zgoditak. Nešto što se drži na polici. Predmeti kojima ostarjeli muškarci motiviraju djecu. Predmeti koje ti oni pokazuju da bi ti skočio više, trčao brže, bacao se za loptom. Dieffenbakeru se činilo da bi svijet bio bolji bez ostarjelih muškaraca (to mu je sinulo baš kad se pripremao da i sam postane jedan od njih). Neka ostarjele žene žive, ostarjele žene u pravilu nikad nikome ne nanose zlo, ali su ostarjeli muškarci opasniji od bijesnih pasa. Pobiti ih sve, a onda ih politi benzinom pa zapaliti. Neka se djeca uhvate za ruke, zaplešu u kolu oko toga krijesa i zapjevaju sladunjave stare pjesme Crosbyja Stillsa i Nasha. "Zaista si dobro?" upita Mary. "Zbog Sullyja? Naravno. Ta nisam ga vidio godinama prije Pagsova pogreba." On otpije kave i pomisli na staričicu u crvenim tenisicama, onu koju je Malenfant ubio, onu koja je salijetala Sullyja. Više neće salijetati Sullyja, barem to. Dani posjeta stare mamasan su prošli. Tako valjda stvarno završavaju ratovi, razmišljao je Dieffenbaker, ne za pregovaračkim stolom nego na odjelima za rak, u uredskim kantinama i prometnim gužvama. Ratovi umiru komadić po komadić, a svaki pada poput uspomene, izgubljene poput jeke koja slabi u vijugavim brdima. Na kraju čak i rat izvjesi bijelu zastavu. Barem se on tako nada. Nada se da se naposljetku i rat preda. 1999.: Dođi, gade, dođi kući. 1999. 470
PADAJU NEBESKE NOĆNE SJENE Jednog poslijepodneva posljednjeg ljeta prije godine 2000., Bobby Garfield vrati se u Hanvich u državi Connecticut. Najprije ode na groblje West Side, gdje se održao posljednji ispraćaj kod groba obitelji Sullivan. Mnogi su ljudi došli ispratiti starog Sully-Johna; masovno su se odazvali na članak iz Posta. Nekoliko male djece rasplakalo se od straha kad su pripadnici počasne straže Američke legije ispalili plotun iz svojih pušaka. Nakon ispraćaja na groblju, organizirane su karmine u mjesnom Domu američkih veterana. Bobby je došao iz pristojnosti - i zadržao se dovoljno dugo da pojede komad kolača, popije šalicu kave i pozdravi gospodina Olivera - ali nije vidio nikoga poznatog, a bilo je mjesta koja je želio obići dok je još bilo dovoljno dnevne svjetlosti. Nije bio u Hanvichu ima skoro četrdeset godina. Trgovački centar Nutmeg Mali stajao je na mjestu nekadašnje osnovne i srednje škole Sv. Gabrijel Postojani. Stara je pošta sad bila prazno gradilište. Željeznički je kolodvor još gledao na glavni trg, ali su potporni stupovi kamenog nadvožnjaka bili pokriveni grafitima, a kiosk gospodina Burtona obijen daskama. Između River avenije i Housatonica još je bilo travnatih poteza, ali pataka nije bilo. Bobby se sjeti kako je jednu od tih pataka bacio u čovjeka u žućkastosmeđem odijelu - nevjerojatno ali istinito. Dat ću ti dva dolara da mi daš da ti ga popušim, bio je rekao taj čovjek, a Bobby je zavitlao patku u njega. Sad se može tome veselo nasmiješiti, ali ga je taj hajkač nasmrt prestrašio, iz raznoraznih razloga. Tamo gdje je nekoć stajalo kino Asher Empire sad se nalazilo veliko bež poštansko skladište. Niže, prema Bridgeportu, gdje se Asherova avenija praznila u Puritanski trg, nije bilo ni restorana William Penn Grille; zamijenila ga je Pizza Uno. Bobby je pomislio da bi mogao svratiti u pizzeriju, ali ne i odveć ozbiljno: ta želudac mu ima pedeset godina, baš kao i ostatak njegova tijela, i više baš najbolje ne podnosi pizze. Samo što to nije bio stvarni razlog. Bilo bi odveć lako zamisliti neke stvari, to je bio stvarni razlog - previše lako zamisliti velike, vulgarne automobile ispred njega, kričavih boja koje kao da vrište. 471
Pa se tako odvezao natrag u središte Hanvicha i neka ga vrag odnese ako Colony Diner nije još na svom starom mjestu, i neka ga vrag odnese ako na jelovniku još nemaju hrenovke na žaru. Hrenovke su gore od pizze, ali čemu služi Prilosec ako ne za povremenu gastronomsku šetnju niz ulicu uspomena? Progutao je jednu hrenovku, a sprao je s još dvije. Još su ih posluživali u onim malim umašćenim kartonskim tuljcima, i još su bile slasne. Pogura hrenovke niz jednjak pitom prelivenom sladoledom, pa izađe i na trenutak zastane pokraj svog automobila. Odluči ga ostaviti gdje jest - ima još samo dvije postaje na svom obilasku, a obje se mogu obići pješice. Sa suvozačkog sjedišta uzme sportsku torbu i polako prođe pokraj Spicer'sa, koji je evoluirao u trgovinu 7-Elevena s benzinskom crpkom ispred. U prolazu do njega dopru glasovi, sablasni glasovi iz 1960., glasovi blizanki Sigsbyjevih. Muma-tata se svađaju. Muma rekla ostanite vani. Zašto si ti učinio, ti glupi stari Bobby Garfield? Glupi stari Bobby Garfield, tako je, to je bio on. Možda je s godinama postao pametniji, ali vjerojatno ne puno. Negdje na polovici Broad Street Hilla, spazi izblijedjelu križaljku školice na pločniku. Klekne na jedno koljeno i zagleda se pažljivo u nju na kasnoj svjetlosti, jagodicama prstiju lagano prelazeći preko četverokuta. "Gospodine? Dobro ste?" Bila je to mlada žena s vrećicom 7-Elevena u rukama. Gledala je u Bobbyja u jednakoj mjeri zabrinuto i nepovjerljivo. "Dobro sam", reče on, ustajući i brišući ruke. I bio je. Pokraj školice nije bilo nijednog mjeseca ili zvijezde, a kamoli repatice. A u svojim besciljnim skitnjama oko grada nije vidio nijednog oglasa kojim se traže kućni ljubimci. "Dobro sam." "Pa, drago mi je zbog vas", reče ona mlada žena i pohita svojim putem. Nije se nasmiješila. Bobby se zagleda za njom a onda ponovno krene, pitajući se što se dogodilo s blizankama Sigsbyjevih, gdje su sad. Sjeti se kako je Ted Brautigan jednom govorio o vremenu, nazvao ga starim ćelavim prevarantom. 472
Tek kad je ugledao Broadovu broj 149, Bobby shvati koliko je bio siguran da je pretvorena u videoteku, sendvičbar ili možda u kompleks stanova. No kuća je bila sasvim ista osim ukrasnog vijenca, sad žućkastobijelog umjesto zelenog. Na trijemu je stajao bicikl, i on se sjeti kako je očajnički želio bicikl svog posljednjeg ljeta u Hanvichu. Imao je čak i staklenku da u njoj štedi novac, s naljepnicom na kojoj je pisalo Biciklistička štednja, ili nešto takvo. Ponovno sablasni glasovi dok stoji tamo a sjena mu se dulji niz ulicu. Da smo mi Gotrockovi, ne bi morao posuđivati iz svoje biciklističke staklenke kad bi želio izvesti svoju curicu u lunapark. Nije mi cura! Nije mi curica! U svom je sjećanju to svojoj majci rekao naglas, vrisnuo zapravo... ali je sumnjao u točnost te uspomene. Nije on imao majku na koju se moglo derati. Ne ukoliko si želio zadržati skalp. A osim toga, Carol i jest bila njegova curica, zar ne? Bila je. Mora svratiti na još jedno mjesto prije povratka u automobil, i nakon što se posljednji put dugo zagledao u kuću u kojoj je živio s majkom do kolovoza 1960., Bobby krene natrag niz Broad Street Hill, mašući onom sportskom torbom u jednoj ruci. U tom je ljetu bilo neke magije, ni sa pedeset godina nije u to sumnjao, ali više nije znao kakve. Možda je samo doživio djetinjstvo a la Ray Bradbury kakvo mnoga djeca iz malih mjesta imaju, odnosno sjećaju se da su imala; djetinjstvo u kojem se stvarni svijet i svijet snova katkad preklapaju i stvaraju neku vrstu magije. Da, ali... hm... Bile su tu ružine latice, naravno, one koje su stigle preko Carol... no jesu li one nešto značile? U jednom se trenutku činilo da je tako - samotnom, gotovo izgubljenom dječaku kakav je on bio činilo se da je tako - ali ružinih latica odavno nema. Izgubio ih je baš negdje u vrijeme kad je vidio fotografiju one izgorjele kuće u Los Angelesu i shvatio da je Carol Gerber mrtva. Bobbyju se činilo da je njezina smrt potrla ne samo ideju magije nego i samu svrhu djetinjstva. Čemu djetinjstvo ako te navede na takve stvari? Oslabjeli vid i problemi s tlakom su jedno; loše zamisli, ružni snovi i naprasna smrt su nešto drugo. Nakon nekog vremena dođe ti da Bogu kažeš ma daj, Veliki, prekini. Izgubiš nevinost kad odrasteš, u 473
redu, svi to znaju, no moraš li izgubiti i nadu? Čemu poljubiti djevojčicu u lunaparku s jedanaest godina ako ćeš jedanaest godina poslije otvoriti novine i pročitati da je izgorjela u sirotinjskoj slijepoj uličici? Čemu pamtiti njezine divne usplahirene oči ili način na koji joj je sunce sjajilo u kosi? Prije tjedan dana rekao bi sve to i još više, ali se tad vitica one stare magije ispružila i dotaknula ga. Dođi, šapnula je. Dođi, Bobby, dođi gade, dođi kući. I evo ga, ponovno u Hanvichu. Odao je počast svom starom prijatelju, otišao u obilazak rodnog grada (a da mu se oči nisu nijedanput orosile), a sad je skoro vrijeme za polazak. No prije toga mora svratiti na još jedno mjesto. Bilo je vrijeme večere i Commonwealth park bio je bezmalo pust. Bobby odšeta do žičane ograde iza početne baze igrališta B, a tri igrača lijeno se vukući prođu pokraj njega u suprotnom smjeru. Dvojica su nosili opremu u velikim crvenim okruglim platnenim torbama; treći je nosio orijaški kazetofon iz kojeg su treštali Offspring. Sva tri dječaka nepovjerljivo ga pogledaju, što Bobbyja ne iznenadi. On je bio odrasla osoba u zemlji djece, živio u vremenu kad su svi takvi poput njega sumnjivi. Izbjegavao je da dodatno pogorša situaciju tako da im kimne glavom, mahne ili kaže nešto glupo kao što je Dečki, kako je bilo? Oni prođu svojim putem. Stajao je prstiju zakvačenih u žičane rombove ograde, gledao kako se kasna crvena svjetlost kosi preko trave na igralištu, odbija od rezultatske ploče i natpisa OSTANI U ŠKOLI i ŠTO MISLIŠ ZAŠTO JE ZOVU SIT. I ponovno ga ostavi bez daha ona slutnja magije, osjećaj svijeta kao tankog premaza prevučenog preko nečeg drugog, nečeg i sjajnijeg i tamnijeg. Glasova je sad bilo posvuda, vrtjeli su se poput riječi na zvrku. Da me nisi zvao glupačom, Bobuljice. Ne biste smjeli šamarati Bobbyja, nije on kao oni ljudi. Prava dušica, mali, puštao bi onu pjesmu Jo Stafford. To je ka... a ka je sudbina. Volim te, Ted... "Volim te, Ted." Bobby izgovori te riječi; nije ih izdeklamirao, ali ih nije ni prošaptao. Da vidi kako mu pristaju. Više se nije ni mogao sjetiti kako je Ted Brautigan izgledao, ne sasvim jasno (sjećao se samo 474
Chesterfieldica i nebrojenih boca biljnog piva), ali nakon što je izgovorio te riječi svejedno ga oblije toplina. Čuo se tu još jedan glas. Kad je progovorio, Bobby osjeti kako ga prvi put nakon povratka suze peckaju u kutovima očiju. Bobby, znaš li da ne bih imao ništa protiv da budem mađioničar kad odrastem? Putovati po svijetu s lunaparkom ili cirkusom, nositi crno odijelo i cilindar... "I izvlačiti zečeve i slična sranja iz šešira", reče Bobby i okrene se od igrališta B. Nasmije se, obriše suze, a onda rukom prijeđe preko tjemena. Tamo nije bilo kose; izgubio je posljednje vlasi točno po planu, prije petnaestak godina. Prijeđe preko jednog puteljka (šljunčanog 1960., sad asfaltiranog i označenog malim natpisima na kojima je pisalo BICIKLISTIČKA STAZA ZABRANJENO ZA KOTURALJKE!) pa sjedne na jednu od klupa, vjerojatno istu onu na kojoj je sjedio onoga dana kad ga je Sully zamolio da ode s njim u kino, a on odbio poziv jer je želio do kraja pročitati Gospodara muha. Odloži sportsku torbu pokraj sebe na klupu. Točno ispred njega nalazio se šumarak. Bobby je bio prilično siguran da je to onaj u koji ga je Carol odvela kad se rasplakao. Učinila je to da ga nitko ne bi vidio kako cmolji kao beba. Nitko osim nje. Je li ga zagrlila dok se nije isplakao? Nije bio siguran, ali mu se činilo da jest. Ono čega se jasnije sjećao bilo je kako su ih poslije ona trojica dječaka iz Sv. Gabrijela zamalo istukla. Spasila ih je prijateljica Caroline majke. Nije se sjećao njezina imena, ali je naišla u posljednji trenutak... onako kako je onaj mornarički časnik stigao u posljednji čas da spasi Ralphovo salo na svršetku Gospodara muha. Rionda, tako se zvala. Rekla im je da će reći svećeniku, a svećenik njihovim roditeljima. Ali Rionda nije bila u blizini kad su ti dečki ponovno nabasali na Carol. Bi li Carol izgorjela u Los Angelesu da su je Harry Doolin i njegovi prijatelji ostavili na miru? To se naravno ne može pouzdano znati, ali se Bobbyju činilo da bi odgovor vjerojatno bio ne. Čak i sad je osjetio kako mu se ruke stežu u šake kad je pomislio: Ali sam te sredio, Harry, nisam li? I te kako. No tad je već bilo prekasno. Dotad se već sve promijenilo. 475
On otvori zatvarač na sportskoj torbi, prekopa po njoj i izvadi tranzistor. Nije bio ni izbliza golem kao ona stereo grdosija koja je upravo prošla pokraj njega prema spremištima opreme, ali dovoljno velik za njegove potrebe. Morao ga je samo upaliti; već je bio namješten na WKND, Dom evergrina u južnom Connecticutu. Troy Shondell je pjevao "This Time". Bobbyju je to odgovaralo. "Sully", reče on, zagledan u onaj šumarak, "bio siskulirani gad." Iza njega, vrlo uštogljeno, neka žena reče: "Budeš li prostačio, neću hodati s tobom." Bobby se okrene tako munjevito da mu je tranzistor ispao iz krila i skotrljao se u travu. Nije vidio ženino lice; bila je tek silueta kojoj se crveno nebo rasprostrlo s obje strane poput krila. Pokušao je progovoriti, ali nije mogao. Dah mu je zapeo u grlu, a jezik zalijepio za nepce. Negdje duboko u njegovu primozgu glas zaključi: Dakle, tako je to kad se ugleda duha. "Bobby, dobro si?" Ona mu hitro priđe, zaobiđe klupu, a kad je to učinila, crveno zapadajuće sunce pogodi ga posred očiju. Bobby naglo udahne, podigne ruku, zatvori oči. Osjeti parfem... ili je to bila ljetna trava? Nije znao. A kad je ponovno otvorio oči, još je vidio samo ženin obris; na mjestu gdje je trebalo biti njezino lice nalazio se viseći zeleni odbljesak sunca. "Carol?" upita on, glasom promuklim i drhtavim. "Mili Bože, jesi li to zaista ti?" "Carol?" upita žena. "Ne poznajem nikakvu Carol. Zovem se Denise Schoonover." No ipak je to bila ona. Imala je samo jedanaest godina kad ju je posljednji put vidio, ali je znao. On izbezumljeno protrlja oči. Iz radija na travi DJ reče: "Ovo je WKND, gdje je vaša prošlost uvijek sadašnjost. Zapjevat će vam Clyde McPhatter. On ima 'A Lover's Ouestion'." Znao si da će doći ako je živa. Znao si. Naravno; nije li zato i on došao? U svakom slučaju ne zbog Sullyja, odnosno ne samo zbog Sullyja. A istovremeno je bio tako siguran da je mrtva. Od trenutka kad je ugledao sliku one izgorjele kuće u Los Angelesu, bio je potpuno siguran. A kako mu je srce zbog tog patilo, 476
ne kao da ju je posljednji put vidio prije četrdeset godina kako trči preko Commonwealtske avenije, nego kao da mu je uvijek ostala prijateljica, bliska kao da ih dijeli samo jedan telefonski poziv ili nekoliko kuća. Dok je još pokušavao treptanjem otjerati lebdeću točku paslike sunca, žena ga odlučno poljubi u usta, a onda mu šapne u uho: "Moram kući. Moram napraviti salatu. Što je to?" "Posljednje što si mi rekla kad smo bili djeca", odgovori on i okrene se prema njoj. "Došla si. Živa si i došla si." Svjetlost zalaska sunca padne joj na lice i onaj odbljesak izblijedi dovoljno da je vidi. Bila je lijepa unatoč brazgotini koja joj se u obliku okrutne udice protezala od kuta desnog oka do brade... ili možda zbog nje. Pokraj očiju imala je sićušne grančice bora, ali ne i bore na čelu ni uglate zagrade sa strane nenašminkanih usta. Njezina je kosa, zapanjeno primijeti Bobby, gotovo sasvim sijeda. Kao da mu čita misli, ona ispruži ruku i dodirne mu glavu. "Oprosti, molim te", reče ona... ali mu se učini da joj u očima vidi razigranost nekadašnje veselosti. "Imao si predivnu kosu. Rionda je govorila da je tvoja kosa pola onoga u što sam bila zaljubljena." "Carol-" Ona pruži ruku i prstima mu pokrije usta. I na ruci je imala ožiljke, primijeti Bobby, a mali joj je prst bio deformiran, gotovo rastaljen. To su bili ožiljci od opeklina. "Rekla sam ti, ne poznam nikoga tko se zove Carol. Zovem se Denise. Kao iz one stare pjesme Randyja i Rainbowsa?" Otpjevuši ulomčić te pjesme. Bobbyju je bila dobro poznata. Znao je sve stare pjesme. "Kad bi pregledao moju osobnu iskaznicu, vidio bi ime Denise Schoonover na sve strane.Vidjela sam te na ispraćaju." "Ja tebe nisam." "Znam se pritajiti", reče ona. "Trik kojemu me netko davno poučio. Da budem mutna." Ona lagano zadrhti. Bobby je čitao - uglavnom u lošim romanima - o tome da ljudi znaju zadrhtati, ali nikad svojim očima nije vidio da bi tko to zaista učinio. "A kad su posrijedi masovni prizori, znam kako se držati sasvim u pozadini. Jadni Sully-John. Sjećaš se njegova Bolo Bouncera?" 477
Bobby kimne glavom i počne se smiješiti. "Sjećam se kad se jednom htio napraviti važan, provući ga kroz noge, između ruku i iza leđa? Zveknuo se po jajima i samo što nismo krepali od smijeha. Dotrčalo je nekoliko djevojčica - bila si među njima, u to sam prilično siguran - i htjele ste znati što se dogodilo, ali ti nismo htjeli reći. To te prilično naljutilo." Ona se nasmiješi, ruka joj poleti k ustima, i u tom starom pokretu Bobby sasvim jasno ugleda dijete koje je nekoć bila. "Kako si znala da je umro?" upita Bobby. "Pročitala sam u njujorškom Postu. Vidjela sam jedan od onih njihovih užasnih naslova za koje su specijalisti - glasio je PROBLEMI, NARODE-i njegove fotografije. Živim u Poughkeepsieju, gdje Post redovito stiže." Ona posuti. "Predajem na Vassaru." "Predaješ na Vassaru i čitaš Post?" Ona slegne ramenima, smiješeći se. "Svatko ima neki porok. A ti, Bobby? Jesi li i ti pročitao u Postu?" "Ne kupujem Post. Ted mi je rekao. Ted Brautigan." Sjedila je i gledala u njega, a smiješak joj je blijedio. "Sjećaš se Teda?" "Mislila sam da se više nikad neću moći služiti rukom a Ted ju je namjestio kao čarobnim štapićem. Naravno da ga se sjećam. Ali Bobby-" "Znao je da ćeš biti ovdje. Pomislio sam to čim sam otvorio paket, ali mislim da nisam u to stvarno povjerovao dok te nisam ugledao." On pruži ruku prema njoj, i bezazlenošću djeteta prstom iscrta liniju brazgotine na njezinu licu. "Zaradila si ovo u L.A.-ju, zar ne? Što se dogodilo? Kako si se izvukla?" Ona odmahne glavom. "O tome ne govorim. Nikad nisam govorila o tome što se dogodilo u toj kući. A nikad i neću. To je bio drugi život. To je bila druga djevojka. Ta je djevojka umrla. Bila je vrlo mlada, puna ideala, i nasamarena. Sjećaš li se onog kartaškog varalice iz Savin Rocka?" On kimne glavom i lagano se nasmiješi. Uhvati je za ruku a ona čvrsto stisne njegovu. "Čas se tuku, čas se vuku, sad se javi da vidimo jesi l' pravi. Zvao se McCann ili McCausland ili tako nekako." 478
"Ime nije važno. Važno je da ti je uvijek dopustio da pomisliš da znaš gdje je dama. Uvijek ti je dopustio da pomisliš da možeš pobijediti. Nije li tako?" "Tako je." "Ta se djevojka spetljala s muškarcem takve sorte. Čovjekom koji je uvijek mogao pomicati karte malo brže no što si mislio da može. Tražio je zbunjene, gnjevne klince, i našao ih je." "Je li imao žuti kaput?" upita Bobby. Nije znao šali li se ili ne. Ona ga pogleda i lagano se namršti, i on shvati da se ona ne sjeća tog dijela. Je li joj uopće i rekao za prizemnike? Činilo mu se da jest, činilo mu se da joj je ispričao sve o svemu, ali se ona nije sjećala. Vjerojatno joj je to što se dogodilo u Los Angelesu progorjele nekoliko rupa u pamćenju. Bobby je shvaćao kako se takvo što može dogoditi. A ne bi bila jedina, zar ne? Mnogi njihovi vršnjaci naporno rade na tome da zaborave tko su bili i u što su vjerovali u razdoblju između ubojstva Johna Kennedyja u Dallasu i Johna Lennona u New Yorku. "Nema veze", reče on. "Nastavi." Ona odmahne glavom. "Rekla sam sve što sam namjeravala o tom dijelu. Sve što mogu reći. Carol Gerber umrla je u Benefit Street u Los Angelesu. Denise Schoonover živi u Poughkeepsieju. Carol je mrzila matematiku, nije mogla ni razlomke shvatiti, ali Denise predaje matematiku. Kako bi one mogle biti ista osoba? Smiješna pomisao. Slučaj zaključen. Htjela bih znati što si mislio to s Tedom. Bobby, nije moguće da je još živ. Imao bi više od sto godina. Puno više." "Mislim da vrijeme ne znači puno kad si Razbijač", reče Bobby. A ne znači puno ni na WKND-u, gdje je Jimmy Gilmer sad pjevao o Sugar Shacku uz trubeću pratnju nečega što je zvučalo kao okarina. "Razbijač? Što je-" "Ne znam i nije bitno", reče Bobby. "No ovo bi moglo biti važno, zato poslušaj pozorno. U redu?" "U redu." "Živim u Philadelphiji. Imam divnu ženu koja je profesionalna fotografkinja, troje divne odrasle djece, divnog starog psa artritičnih kostiju i dobre naravi, i staru kuću na kojoj je uvijek potrebno izvršiti 479
hitne popravke. Moja žena kaže da je to zato što postolareva djeca uvijek hodaju bosa, a na stolarevoj kući uvijek prokišnjava krov." "Ti se time baviš? Stolar si?" On kimne glavom. "Živim u Redmont Hillsu, a kad se sjetim kupiti novine, kupim filadelfijski Inguirer." "Stolar", naglas je razmišljala ona. "Uvijek sam mislila da ćeš završiti kao pisac ili nešto takvo." "I jesam. Ali sam i prošao kroz razdoblje kad sam pomislio da ću završiti u državnom zatvoru a to se nije dogodilo, pa pretpostavljam da sve nekako dođe na svoje." "Što je bilo u paketu koji si spomenuo? I kakve on veze ima s Tedom?" "Paket je stigao FedExom, od tipa po imenu Norman Oliver. Bankara. Izvršitelja Sully-Johnove oporuke. Ovo je bilo unutra." On ponovno zavuče ruku u sportsku torbu i izvadi iznucanu staru bejzbolsku rukavicu. Položi je u krilo žene koja je sjedila pokraj njega na klupi. Ona je odmah nagne i zagleda se u ime ispisano sa strane. "Bože moj", reče glasom bezbojnim, zgranutim. "Nisam vidio tu ljepoticu od dana kad sam te našao u onom drveću iščašenog ramena. Pretpostavljam da je naišao neki klinac, ugledao je na travi i popalio. Iako nije bila u najboljem stanju, već ni tad." "Willie ju je ukrao", reče ona, gotovo nečujno. "Willie Shearman. Mislila sam da je simpatičan. Vidiš kako sam se varala u ljudima? Već i tad." On je pogleda nijemo iznenađen, ali ona nije vidjela njegov pogled; gledala je zamišljeno u staru rukavicu model Alvina Darka i čupkala smršu kožnatih uzica koje su još nekako držale podstavu na mjestu. A onda ga ona razdraga i dirne učinivši što je on učinio čim je otvorio kutiju i ugledao što se nalazi unutra: prinese rukavicu licu i udahne slatkastu aromu ulja i kože u udubini. Samo što ju je on najprije navukao na ruku, nesvjesno. To rade bejzbolski igrači, djeca, automatski poput disanja. Norman Oliver jamačno je u nekom trenutku bio dijete, ali očito nikad nije igrao bejzbol, jer nije našao komadić papira zataknut duboko u posljednji prst rukavice - prst s dubokom ogrebotinom u staroj goveđoj koži. Bobby je našao taj 480
papirić. Noktom malog prsta zagrebao je po njemu i papirić je zapucketao. Carol ponovno spusti rukavicu. Sjedokosa ili ne, ponovno je izgledala mlado, i potpuno živo. "Reci mi." "Bila je na Sullyjevoj ruci kad su ga našli kako mrtav sjedi u svom automobilu." Njezine se oči razrogače. U tom trenutku ne samo što je izgledala kao djevojčica koja se vozila na panoramskom kotaču s njim na Savin Rocku; ona je i bila ta djevojčica. "Pogledaj zapešće rukavice, tamo pokraj potpisa Alvina Darka. Vidiš?" Svjetlost je sad brzo blijedjela, ali je ona i te kako dobro vidjela. B.g. 1464 - Dupont Circle Rpatf Redmont JfiCCs, - Pennsylvania Zona 11 "Tvoja adresa", promrmlja ona. "Tvoja sadašnja adresa." "Da, ali pogledaj ovo." On kucne po riječima Zona 11. "Pošta je prestala dijeliti zemlju na zone šezdesetih godina. Ted ili nije to znao ili je zaboravio." "Možda je tako namjerno napisao." Bobby kinine glavom. "Moguće. U svakom slučaju, Oliver je pročitao adresu i poslao mi rukavicu - rekao je da ne vidi potrebe da se rukavica nekog starog igrača poteže kroz ostavinsku raspravu. Uglavnom me želio obavijestiti da je Sully umro, ukoliko to već ne znam, i da će ispraćaj biti u Hanvichu. Mislim da je želio da dođem da bi čuo priču o rukavici. No nisam mu u tome mogao biti od pomoći. Carol, jesi li sigurna da je Willie-" "Vidjela sam ga kad ju je nosio. Rekla sam mu da je vrati kako bih ti je ja mogla poslati, ali je on odbio." "Misliš da ju je poslije dao Sully-Johnu?" "Jamačno." No nekako joj to nije zazvučalo istinito; slutila je da je istina čudnovatija od toga. Williejev odnos prema rukavici bio je sam po sebi neobičan, premda se više nije točno sjećala kako. 481
"Kako bilo da bilo", reče on i lupne po adresi na zapešću rukavice, "to je Tedov rukopis. Siguran sam u to. A onda sam zavukao ruku u rukavicu i našao nešto. Zapravo sam zato došao." On treći put posegne u svoju sportsku torbu. Crvenilo je sad istjecalo iz svjetlosti; ostatak dana bio je blijedeća ružičasta boja, boja divljih ruža. Radio, koji je još ležao u travi, svirao je "Don'tcha Just Know It", u izvedbi Hueya "Piano" Smitha i Cloymsa. Bobby izvadi zgužvani komadić papira. Bio je umašćen na dva mjesta znojnom utrobom rukavice, ali je inače izgledao izvanredno bijelo i svježe. Pruži ga Carol. Ona ga podigne prema svjetlu i malo od svog lica - Bobby shvati da joj vid nije ono što je nekad bio. "Naslovna stranica neke knjige", reče ona, pa se nasmije. "Bobby, pa to je od Gospodara muha! Tvoje najdraže knjige!" "Pogledaj u dno", reče on. "Pročitaj što tamo piše." "Faber and Faber Limited... 24 Russell Square... London." Ona ga upitno pogleda. "Iz džepnog Faberova izdanja objavljenog 1960. godine", reče Bobby. "To je na poleđini. Ali pogledaj je, Carol! Izgleda kao nova. Mislim da je lako moguće da je knjiga iz koje je istrgnuta ova stranica bila u 1960. godini prije nekoliko tjedana. Ne i rukavica, ona je kudikamo iznucanija nego kad sam je ja našao, ali ta naslovna stranica..." "Bobby, ne požute sve knjige ukoliko ih se čuva. I staro džepno izdanje moglo bi-" "Okreni list", reče on. "Pogledaj drugu stranu." Carol to učini. Ispod retka u kojem je pisalo Sva prava pridržana stajalo je ovo: Reci joj da je bila hrabra kao lavica. "Tad sam shvatio da moram doći jer on misli da ćeš ti biti ovdje, da si još živa. Nisam to mogao povjerovati, bilo je lakše povjerovati u njega nego - Carol? Što ti je? Je li to zbog onoga u samom dnu? A što zapravo znači to u dnu?" Ona je plakala, i to gorko, držeći istrganu naslovnu stranicu u ruci, gledajući u ono što se nalazilo na poleđini, stiješnjeno u oskudan bijeli prostor ispod uvjeta prodaje: "Što to znači? Znaš li? Znaš, zar ne?" 482
Carol odmahne glavom. "Nije važno. Samo što to za mene ima specijalno značenje, to je sve. Onako kako ova rukavica ima specijalno značenje za tebe. Za jednog starca, zna kako čovjeka dirnuti u žicu, zar ne?" "Da. Možda to Razbijači čine." Ona ga pogleda. Još je plakala ali više ne jadno. "Bobby, zašto bi on to učinio? I kako je znao da ćemo doći? Četrdeset godina je puno vremena. Ljudi odrastu i ostave iza sebe djecu koja su nekoć bili." "Zaista?" Ona ga nastavi gledati u tamnećem danu. Ispred njih, sjene onoga šumarka pocrne. Unutra - među drvećem gdje je jednoga dana on plakao, a idućeg našao nju, povrijeđenu i samu - tama samo što se nije sasvim spustila. "Katkad se malo magije zadrži", reče Bobby. "Eto što ja mislim. Došli smo jer još čujemo neke prave glasove. Čuješ li ih i ti? Glasove?" "Ponekad", reče ona, gotovo nevoljko. "Katkad ih čujem." Bobby uzme rukavicu od nje. "Molim te, ispričaj me na trenutak." "Samo izvoli." Bobby ode do onog šumarka, klekne na jedno koljeno da bi se provukao ispod jedne niske grane, pa položi svoju staru bejzbolsku rukavicu na travu, udubljenja okrenutog prema tamnećem nebu. A onda se vrati do klupe i ponovno sjedne pokraj Carol. "Tamo joj je mjesto", reče on. "Neki će klinac sutra naići i uzeti je, to ti je jasno, zar ne?" Ona se nasmije i obriše oči. "Možda", složi se on. "A možda je više neće biti. Vratit će se tamo odakle je došla." Dok su posljednji ružičasti odsjaji dana blijedjeli u pepeljastosive, Carol položi glavu na Bobbyjevo rame a on nju obgrli rukom. Sjedili su tako bez riječi, a iz radija ispod njihovih nogu zapjevaju Plattersi. 483