Stephen King - Hercevi u Atlantisu

opečena, a svijet je bio bijel. Bio je spržen i iz njega se pušilo, još jedan bjegunac iz pakla. Bio je uvjeren da više nikad neće progledati, i to mu je došlo kao nekakvo olakšanje. Ali naravno, vid mu se vratio. S vremenom, vratio mu se vid. Ona žena u crvenom kaputiću stigne do njega. "Treba li vam pomoć, gospodine?" pita. "Ne, gospođo", kaže Slijepi Willie. Neumorno pokretan štap prestane lupkati po podu i ispita prazninu. Klati se lijevo-desno, ocrtava stranice stubišta. Slijepi Willie kima glavom, a onda oprezno ali samouvjereno kreće naprijed sve dok rukom u kojoj drži svoj poveliki kovčeg ne dotakne rukohvat. Prebaci kovčeg u ruku sa štapom kako bi se mogao uhvatiti za rukohvat, pa se okrene prema onoj ženi. Pazi da joj se ne nasmiješi u oči, nego malo ulijevo. "Ne, hvala vam - sve je u redu. Čestit Božić." Počne silaziti lupkajući pritom štapom ispred sebe, i usprkos štapu lako noseći veliki kovčeg - lagan je, gotovo prazan. Kasnije, naravno, bit će to druga pjesma. 10:15 Peta avenija urešena je za blagdane - sjaj i blještavilo koje on jedva vidi. Ulične svjetiljke nose vijence božikovine. Velike robne kuće prometnule su se u kričave božične poklone, zajedno s divovskim crvenim mašnama. Vijenac promjera najmanje trinaest metara krasi ozbiljno bež pročelje robne kuće Brooks Brothers. Posvuda trepere svjetla. U izlogu robne kuće Saks, visokomodna lutka (bahatog odjebi izraza, gotovo bez sisa i bokova) zajahala je motocikl HarleyDavidson. Ima na sebi šešir Djeda Božićnjaka, motociklističku jaknu obrubljenu krznom, čizme do bedara i ništa više. S motociklova guvernala vise srebrna zvona. Negdje u blizini ulični pjevači pjevaju "Tiha noć", ne baš omiljeni napjev Slijepog Willieja, ali osjetno bolji od "Čuješ li što ja čujem". Zaustavi se tamo gdje se uvijek zaustavlja, ispred crkve Sv. Patricka, prekoputa Saksa, dopuštajući da bujica kutijama krcatih kupaca prostruji ispred njega. Njegovi su pokreti sad jednostavni i dostojanstveni. Njegova nelagoda iz muškog WC-a - onaj osjećaj nespretne golotinje koju će uskoro izložiti pogledima - minula je. 401

Nikad se ne osjeća većim katolikom nego kad stigne na ovo mjesto. Ta ipak je on bio polaznik škole Sv. Gabrijela; nosio križ, odijevao misnu košulju i bio ministrant, klečao u ispovjedaonici, petkom jeo omraženi bakalar. U mnogo čemu on je još učenik Sv. Gabrijela, to je zajedničko svim njegovim trima inačicama, taj je dio premostio godine i prevalio dug put, kako se nekad govorilo. Samo što se danas više ne ispovijeda nego vrši pokoru, a i više nije uvjeren da postoji raj. Danas se može samo nadati. On čučne, otvori bravice na kovčegu i okrene ga tako da oni koji pristižu u centar grada mogu pročitati naljepnicu na poklopcu. Zatim izvadi onu treću rukavicu, bejzbolsku rukavicu koju ima od ljeta 1960. Stavi rukavicu pokraj kovčega. Otkrio je da ništa ne slama srca kao slijepac s bejzbolskom rukavicom; boblaslovio Ameriku. I kao posljednje, premda ne i najmanje važno, izvadi natpis s njegovim hrabrim obrubom staniolskih vrpci i provuče glavu ispod uzice. Natpis počine na prednjici njegove vojničke jakne. WILLIAM J. GARFIELD, BIVŠI AMERIČKI VOJNIK PROŠAO OUANG TRI, THUATHIEN, TAM BOI, A SHAU IZGUBIO VID U POKRAJINI DONG HA 1970. ZAHVALNA VLADA LIŠILAGA POVLASTICA 1973. IZGUBIO DOM 1975. STIDI SE PROSITIALI ŠKOLUJE SINA MISLITE LIJEPO O MENI AKO MOŽETE Podigne glavu tako da bijela svjetlost ovog hladnog dana kojeg samo što nije počelo sniježiti sklizne preko slijepih jabučica njegovih tamnih naočala. Sad počinje rad, i to teži no što bi itko ikad pomislio. Postoji određeni način stajanja, ne baš vojnička poza koja se zove paradno voljno, ili nešto slično tome. Glava mora ostati uspravna, gledati u ljude i kroz njih, na tisuće i desetke tisuća ljudi koji zuje amo-tamo. Ruke u crnim rukavicama uvijek moraju visjeti niz bokove i nikad ne petljati oko natpisa, ili tkanine hlača ili jedna oko druge. Mora isijavati osjećaj povrijeđenog, poniženog ponosa. Ne smije ostavljati dojam srama ili postiđenosti, a ponajviše ne smije biti ni natruhe ludila. Nikad ne govori ukoliko mu se ne obrate, a i tad jedino ako mu se obrate blagonaklono. Ne odgovara ljudima koji ga ljutito pitaju zašto se ne zaposli ili što misli time da su ga lišili povlastica. Ne 402

prepire se s onima koji ga optužuju da se pretvara ili s prezirom govore o sinu koji dopušta da ga otac školuje proseći na ulici. Sjeća se da je to željezno pravilo prekršio samo jednom, jednog sparnog ljetnog popodneva 1981. godine. "U koju ti školu ide sin?" srdito ga je upitala neka žena. Ne zna kako je izgledala, tad su bila četiri sata i on je već najmanje dva sata bio slijep kao šišmiš, ali je osjetio kako se od nje na sve strane širi eksplozija gnjeva, poput stjenica koje izlaze iz starog madraca. Na neki ga je način podsjetila na Malenfanta s njegovim kreštavim, "ne možeš ga ne čuti" glasom. "Reci mi u koju da mu pošaljem pasje govno." "Ne morate se mučiti", odgovorio je on okrenuvši se prema zvuku njezina glasa. "Ako želite nekome poslati pasje govno, pošaljite ga LBJ-ju. Federal Express jamačno dostavlja u pakao, s obzirom na to da dostavljaju svugdje drugdje." "Bog te blagoslovio, čovječe", kaže čovjek u kaputu od kašmira, a glas mu zadrhti od iznenađujućeg ganuća. Samo što Slijepi Willie Garfield nije iznenađen. Naslušao se on toga, zaključi, i još povrh. Iznenađujući broj njegovih mušterija novac ubacuje oprezno i s poštovanjem u džepić njegove bejzbolske rukavice. No čovjek u kaputu od kašmira ubacuje svoj prilog u otvoreni kovčeg, gdje mu je i mjesto. Pet dolara. Radni dan je počeo. 10:45 Dosad nije loše. Pažljivo odloži štap, klekne na koljeno i istrese sadržaj bejzbolske rukavice u kovčeg. Potom rukom pomete kroz novčanice, iako ih još sasvim dobro vidi. Pokupi ih - ukupno tu ima četiri ili pet stotina dolara, što ga sve navodi na zaključak da se može nadati dnevnom utršku od tri tisuće dolara, ništa senzacionalno za ovo doba godine, ali nimalo loše - a onda ih gumicom poveže u smotuljak. Potom pritisne puce na unutarnjoj strani kovčega i lažno se dno naglo spusti na oprugama, istresavši tovar kovanica na pravo dno. On doda smotuljak novčanica, ne pokušavajući sakriti što čini, ali i ne osjećajući grižnju savjesti; svih ovih godina koliko se ovime bavi, nitko ga nikad nije pokušao opelješiti. Bog pomogao glupanu koji bi to pokušao. 403

On pusti puce i lažno se dno uz prasak vrati na mjesto. Willie ustane. Jedna ga ruka istog trenutka pritisne u slabine. "Sretan Božić, Willie", kaže vlasnik ruke. Slijepi Willie prepoznaje ga po mirisu kolonjske vode. "Sretan Božić, redarstveniče Wheelock", odgovara Willie. Glava mu ostane podignuta u blago upitnom položaju; ruke mu vise niz bokove; stopala u sjajno ulaštenim čizmama ostaju razdvojena u stavu koji nije dovoljno širok da bi bio paradno voljno, ali ni izbliza dovoljno skupljena da bi prošla pod stav mirno. "Kako ste danas, gospodine?" "Ko bubreg u loju, seronjo", kaže Wheelock. "Znaš ti mene, uvijek ko bubreg u loju." Stiže muškarac u kaputu koji raskopčan visi iznad kričavo crvenog skijaškog pulovera. Ima kratku kosu, crnu na tjemenu, sijedu sa strane. Lice mu ima mrk, isklesan izraz koji Slijepi Willie prepoznaje istog trenutka. Nosi dvije papirnate vrećice - jednu iz Saksa, drugu iz Ballyja. Zaustavi se i pročita natpis. "Dong Ha?" upita iznebuha, ne kao čovjek koji izgovara ime nekog mjesta nego kao netko tko je prepoznao starog znanca na prometnoj ulici. "Da, gospodine", kaže Slijepi Willie. "Tko ti je bio zapovjednik?" "Kapetan Bob Brissum - piše se sa u, ne sa o - a iznad njega pukovnik Andrew Shelf, gospodine." "Čuo sam za Shelfa", kaže muškarac u raskopčanom kaputu. Lice mu odjednom izgleda drukčije. Dok je hodao prema čovjeku na uglu, izgledalo je kao da spada u Petu aveniju. Sad ne izgleda tako. "Ali ga nikad nisam upoznao." "Potkraj mog roka nismo vidjeli puno viših časnika, gospodine." "Ako ste se izvukli iz doline A Shau, ne čudi me. Govorimo li o istoj stvari, vojnice?" "Da, gospodine. U vrijeme Dong Haa preostalo je malo od zapovjednog lanca. Ja sam uglavnom vodio predstavu s još jednim poručnikom. Zvao se Dieffenbaker." Čovjek u crvenom skijaškom puloveru polako kima glavom. "Ako sam dobro shvatio, vi ste momci bili tamo kad su se srušili oni helikopteri." 404

"Tako je, gospodine." "Što znači da ste bili tamo poslije, kad..." Slijepi Willie ne pomaže mu završiti misao. No osjeća miris Wheelockove kolonjske vode, jači no ikad, čovjek mu praktički dašće u uho, zvuči kao jebežljivi balavac na kraju večeri provedene sa zgodnim komadom. Wheelock nikad nije popušio njegovu varku, pa premda Slijepi Willie plaća za povlasticu da ga se ostavi na miru na ovom uglu, i to prilično izdašno po tekućoj tarifi, on zna da je Wheelock jednim svojim dijelom još dovoljno policajac da se nada da će Willie zajebati stvar. Jednim svojim dijelom Wheelock aktivno navija za to. Ali Wheelocki ovoga svijeta nikad ne shvaćaju da ono što izgleda lažno nije uvijek lažno. Katkad su problemi malo složeniji no što se na prvi pogled čine. I to ga je Vijetnam naučio, davno, prije no što je to postalo politička dosjetka i štaka za osrednje pisce filmskih scenarija. "Šezdeset deveta i sedamdeseta bile su teške godine", kaže prosijedi čovjek. Govori sporo, teško. "Bio sam na koti Hamburger sa 3/187, tako da poznam A Shau i Tam Boi. Sjećate se Rute 922?" "Ah, da gospodine, Put slave", kaže Slijepi Willie. "Tamo sam izgubio dva prijatelja." "Put slave", kaže čovjek u raskopčanom kaputu i iznenada izgleda star tisuću godina, a njegov kričavo crveni skijaški pulover sad djeluje prostački, poput nečega što su na mumiju u muzeju objesili klinci lakrdijaši koji su uvjereni da time iskazuju smisao za humor. Pogled mu bludi preko stotinu obzora. A potom mu se vrati ovamo, u ovu ulicu u kojoj obližnji carillon svira napjev koji kaže čujem cilik saoničkih zvona, cin-cilin-cin-ci. Odloži vrećice između svojih skupih cipela i iz jednog unutarnjeg džepa izvadi lisnicu od svinjske kože. Otvori je, prekopa po uredno složenom svežnju novčanica. "Garfielde, sin ti je dobar?" pita on. "Dobar je učenik?" "Da, gospodine." "Koliko mu je godina?" "Petnaest, gospodine." "Državna škola?" "Vjerska, gospodine." 405

"Izvrsno. A uz Božju pomoć, nikad neće vidjeti usrani Put slave." Čovjek u raskopčanom kaputu vadi novčanicu iz lisnice. Slijepi Willie osjeća i čuje Wheelockov tihi soptaj i ne mora ni pogledati u novčanicu da zna da je posrijedi stotka. "Da, gospodine, tako je, uz Božju pomoć." Čovjek u raskopčanom kaputu dodirne Williejevu ruku novčanicom, iznenadi se kad se ruka u rukavici povuče, kao da je gola i kao da ju je dodirnulo nešto vruće. "Gospodine, ako vam nije teško, stavite je u moj kovčeg ili u bejzbolsku rukavicu", kaže Slijepi Willie. Čovjek u raskopčanom kaputu zagleda se u nj trenutak, podignutih obrva, lagano namršten, a onda je čini se shvatio. Sagne se, stavi novčanicu u drevni zamašćeni tobolac rukavice na kojoj je plavom tintom sa strane bilo napisano GARFIELD, a onda zavuče ruku u prednji džep i izvadi mali pregršt kovanica. Njih rasipa po licu starog Bena Franklina* kako bi pritisnuo novčanicu. Potom se uspravi. Oči su mu vlažne i podlivene krvlju. * Lik Benjamina Franklina nalazi se na novčanici od stotinu dolara. "Bi li ti pomoglo da ti dam svoju posjetnicu?" upita on Slijepog Willieja. "Mogu te povezati s nekoliko organizacija ratnih veterana." "Zahvaljujem, gospodine, siguran sam da možete, ali moram odbiti." "Pokušali ste kod većine njih?" "Da, pokušao sam kod nekih, gospodine." "Gdje si bio na oporavku?" "U San Franciscu, gospodine." On zastane, pa doda: "U Picinoj palači, gospodine." Čovjek u kaputu se na ovo nasmije od srca, a kad mu se pritom naboralo lice, suze koje su mu rubile oči sjure mu se niz stavljene obraze. "Picina palača!" klikne on. "Nisam to čuo ima deset godina! Guska ispod svakog kreveta a gola medicinska sestra u svakom krevetu, ha? Gola osim ogrlice od kuglica koju bi ostavila na sebi." "Da, gospodine, to bi bilo otprilike sve." "Ili otprilike ništa. Sretan Božić, vojnice." Čovjek u kaputu salutira mu kvačicom jednog prsta. "Sretan Božić i vama, gospodine." 406

Čovjek u kaputu ponovno podigne svoje vrećice i ode. Ne osvrće se. Slijepi Willie ne bi vidio ni da je ovaj to učinio; vid mu se sad sveo na obrise i sjene. "To je bilo predivno", promrmlja Wheelock. Wheelockov svježe udahnuti zrak koji pucka Willieju u čašicu uha mrzak je Slijepom Willieju - zapravo ogavan - ali mu on neće priuštiti zadovoljstvo da pomakne glavu ni centimetar. "Stari je guzičar plakao. Kao što sam uvjeren da si vidio. Na jeziku si jak, Willie, to ti moram priznati." Willie ne kaže ništa. "I to mi je jača vojna bolnica koju zovu Picina palača, ha?" kaže Wheelock. "Zvuči kao mjesto za mene. Gdje si o njoj čitao, u Soldier of Fortune?" Sjena neke žene, taman obris u tamnećem danu, saginje se nad otvoreni kovčeg i nešto u nj ubacuje. Ruka u rukavici dodirne Williejevu ruku u rukavici i nakratko je stisne. "Bog te blagoslovio, prijatelju", kaže ona. "Hvala vam, gospođo." Sjena ode.Ali ne i oni mali zapusi daha u uhu Slijepog Willieja. "Imaš nešto za mene, kompa?" pita Wheelock. Slijepi Willie maši se za džep na jakni. Izvadi na svjetlo dana onu omotnicu i pruži je, nabadajući njome prohladan zrak. Bude mu istrgnuta iz prstiju čim ju je Wheelock uspio presresti i ščepati. "Ološu!" U murjakovu se glasu sluti strah i bijes. "Koliko sam ti puta rekao, pokrij je dlanom, pokrij je dlanom!" Slijepi Willie ne kaže ništa. Misli o bejzbolskoj rukavici, kako je izbrisao BOBBY GARFIELD - koliko se tintu može obrisati s kože - a onda umjesto toga velikim slovima napisao ime Willieja Shearmana. Poslije, nakon Vijetnama i upravo kad je počeo svoju novu karijeru, izbrisao je to po drugi put i napisao samo jednu riječ, GARFIELD, velikim štampanim slovima. Mjesto na staroj rukavici Alvina Darka gdje je došlo do svih tih promjena izgleda oderano i oguljeno. Bude li mislio na rukavicu, usredotoči li se na to iskrzano mjesto i njegov sloj imena, vjerojatno će se moći suzdržati da ne učini nešto glupo. Naravno, to Wheelock i želi, znatno više no što želi svoj usrani mito: da Willie učini nekakvu glupost, da se oda. "Koliko?" upita Wheelock istom. 407

"Tri stotine", kaže Slijepi Willie. "Tri stotine dolara, redarstveniče Wheelock." To bude pozdravljeno kraćom zamišljenom šutnjom, ali se Wheelock odmakne korak od Slijepog Willieja i oni se dašci u njegovu duhu malo rasprše. Slijepi Willie je zahvalan na malim radostima. "To je u redu", naposljetku će Wheelock. "Ovaj put. Ali dolazi nova godina, stari moj, i tvoj prijatelj Jasper Policijski Štrumf ima komad zemljišta u unutrašnjosti države New York na kojem bi rado podigao malu vikendicu. Kapiraš? Cijena pokeraškog uloga će porasti." Slijepi Willie ne kaže ništa, ali sad sluša jako, jako pažljivo. Kad bi to bilo sve, bilo bi dobro. Ali Wheelockov glas da je naslutiti da to nije sve. "Zapravo, vikendica nije ono najvažnije", nastavlja Wheelock. "Najvažnije je to da mi je potrebno malo izdašnije obeštećenje za to što se moram baktati sa žgadijom poput tebe." U glas mu se uvlači iskren gnjev. "Kako to možeš raditi svaki dan - čak i za Božić - čovječe, ne znam. Ljudi koji prose, to je jedno, ali tipovi poput tebe... slijep si koliko i ja." O, ti vidiš osjetno slabije od mene, pomisli Slijepi Willie, ali i dalje zadržava mir. "A i dobro ti ide, je li? Vjerojatno ne tako dobro kao onim Hvaljen budi Gospod posrancima na telki, ali sigurno ubodeš... koliko? Ciglu dnevno, u ovo doba godine? Dvije?" Puno više, ali njegova pogrešna procjena glazba je za uši Slijepog Willieja Garfielda. To znači da ga njegov tihi kompanjon ne promatra predobro ili prečesto... barem ne još. Ali mu se ne sviđa gnjev u Wheelockovu glasu. Bijes je kao džoker u kartama. "Slijep si koliko i ja", ponovi Wheelock. To ga, čini se, najviše jedi. "Kompa, znaš što? Trebao bih te slijediti neke večeri kad završiš s poslom. Da vidim što radiš." On posuti. "U koga se pretvaraš." Nakratko Slijepi Willie prestaje disati... a onda ponovno prodiše. "To vam ne bi bilo pametno, redarstveniče Wheelock", kaže on. "Ne bi, ha? A zašto ne, Willie? Zašto ne? Brineš se za moje dobro, je li? Bojiš se da bih mogao ubiti bitangu koja nosi zlatna jaja? Hej, to što dobijem od tebe tijekom godine nije puno kad se odvagne naspram pohvalnice ili unapređenja." Pošuti. Kad je ponovno prozborio, u glasu 408

ima nečeg sanjarskog zbog čega se Willie osobito usplahiri. "Mogao bih doći na stranice Posta. POLICAJAC-HEROJ RASKRINKAO BEŠĆUTNOG VARALICU NA PETOJ AVENIJI." Isuse, pomisli Willie. Isusa mu, ta on misli ozbiljno. "Na rukavici ti piše Garfield, ali bih se kladio da se ne zoveš Garfield. Ruku bih dao u vatru." "Tu biste okladu izgubili." "To ti kažeš... ali ta rukavica izgleda kao da joj je sa strane bilo napisano više od jednog imena." "Ukradena mi je kad sam bio mali." Govori li previše? Teško je reći. Wheelock ga je uspio zaskočiti, prokletnik. Najprije je zazvonio telefon dok je bio u uredu - dobri stari Ed iz Nynexa - a sad ovo. "Dječak koji mi ju je ukrao napisao je svoje ime na njoj dok je bila kod njega. Kad mi je vraćena, izbrisao sam njegovo ime i ponovno napisao svoje." "I išla je u Vijetnam s tobom?" "Da." To je istina. Da je Sullivan vidio tu pohabanu bejzbolsku rukavicu Alvina Darka, bi li je prepoznao kao rukavicu svoga nekadašnjeg prijatelja Bobbyja? Malo vjerojatno, ali tko zna? Sullivan je nije vidio, barem ne u prašumi, što je to pitanje činilo izlišnim. No redarstvenik Jasper Wheelock postavlja svakojaka pitanja, a nijedno nije izlišno. "Bila s tobom u dolini Achoo*, je li?" * Na engleskom "apćiha". Želi reći A Shau. Slijepi Willie ne odgovara. Wheelock ga sad pokušava namamiti, a nema mjesta kamo bi ga Wheelock mogao odvesti, a gdje bi Willie Garfield poželio otići. "Bila s tobom u Tomboyu*?" * Želi reći Tam Boi. Tomboy je djevojčica koja se voli družiti s dječacima. Willie ne kaže ništa. "Čovječe, a ja sam mislio da je to ženska koja se voli penjati po drveću." Willie i dalje ništa ne govori. 409

"Post", kaže Wheelock i Willie maglovito vidi kako je guzičar podigao lagano raširene ruke, kao da uokviruje sliku. "POLICAJAC-HEROJ." Možda se samo zafrkava... ali Willie nije siguran. "Bili bi u Postu, to da, ali ne bi bilo pohvalnice", kaže Slijepi Willie. "A ne bi bilo ni promaknuća. Zapravo, našli biste se na ulici, redarstveniče Wheelock, u potrazi za poslom. No ne biste se trebali truditi i slati molbe zaštitarskim tvrtkama - čovjeku koji prima mito ne može se povjeriti čuvanje tuđe imovine." Sad je red na Wheelocku da prestane disati. Kad je ponovno prodisao, oni dašci u uhu Slijepog Willieja postali su vihor; policajčeva pomičuća usta gotovo su mu na uhu. "Kako to misliš?" šapne on. Ruka se spusti na rukav vojne jakne Slijepog Willieja. "Lijepo mi reci kog boga želiš time reći?" Ali Slijepi Willie nastavi šutjeti, ruku spuštenih niz bokove, malo podignute glave, pomnjivo zagledan u tamu koja se neće razbistriti prije no što iščezne dnevna svjetlost, a lice mu ima prazan izraz koji toliki prolaznici očitavaju kao upropašteni ponos, poniženu ali na neki način još netaknutu hrabrost. Pripazite se, redarstveniče Wheelock, razmišlja on. Led ispod vas je sve tanji. Ja sam možda slijep, ali ste vi jamačno gluhi ako ne čujete kako vam led puca ispod nogu. Ruka na njegovu rukavu lagano ga drma. Wheelockovi se prsti zarivaju. "Imaš prijatelja? To želiš reći, kurvin sine? Zato svaki drugi put tako daleko pružiš omotnicu? Neki me tvoj prijatelj snima? Je li to posrijedi?" Slijepi Willie i dalje ništa ne govori; Jasperu, Policijskom Strumfu, on sad čita bukvicu šutnjom. Dopustiš li im, ljudi poput redarstvenika Wheelocka uvijek će pomisliti najgore. Samo im moraš dati dovoljno vremena. "Prijatelju, ne zajebavaj se sa mnom", pakosno će Wheelock, ali mu se u glasu osjeća fini prizvuk zabrinutosti, a ruka na rukavu jakne Slijepog Willieja popušta stisak. "Počevši od siječnja, povisujemo na četiri stotine dolara na mjesec, a pokušaš li me izigrati, pokazat ću ti tko je pravi igrač. Jesi li me razumio?" 410

Slijepi Willie ne kaže ništa. Oni dašci zraka prestanu ga pogađati u uho i on zna da se Wheelock sprema krenuti. Ali, avaj, ne još; oni se ogavni dašci vrate. "Gorjet ćeš u paklu zbog ovoga što radiš", kaže mu Wheelock. Govori sa silnom, gotovo usrdnom iskrenošću. "Kad ja uzmem tvoj prljavi novac, to je oprostiv grijeh - pitao sam svećenika pa sam siguran - ali je ovo tvoje smrtni grijeh. Otići ćeš u pakao, pa da vidimo koliko ćeš milodara tamo skupiti." Slijepi Willie pomisli na jaknu kakve Willie i Bili Shearman znaju vidjeti na ulici. Na leđima imaju zemljovid Vijetnama, najčešće i godine koje je vlasnik jakne tamo proveo, te sljedeću poruku: KAD UMREM OTIĆI ĆU RAVNO U RAJ JER SAM ODRADIO SVOJE U PAKLU. Mogao bi spomenuti tu misao redarstveniku Wheelocku, ali ne bi imalo smisla. Šutnja je bolja. Wheelock ode i Williejeva misao - da mu je drago što odlazi - izmami mu rijedak smiješak na usta koji dođe i prođe poput zabludjele zrake sunca u oblačni dan. 13:40 Triput je gumicom povezao novčanice u svežnjeve a sitniš spustio na dno kovčega (ne radi skrivanja nego radi skladištenja), jer sad bezmalo isključivo radi na dodir. Više ne vidi novac, ne razlikuje dolarsku od stodolarske novčanice, ali osjeća da je dan jako uspješan. No ta mu spoznaja ne pruža nikakav užitak. Nikad mu ga ne pruža; Slijepi Willie ne čini ovo radi užitka, ali osjećaj postignuća koji bi možda osjetio nekog drugog dana potamnio je zbog njegova razgovora s redarstvenikom Wheelockom. U petnaest minuta do dvanaest, mlada žena ugodnog glasa (Slijepom Willieju zvuči kao Diana Ross) izađe iz Saksa i da mu šalicu vruće kave, kao što čini većinu dana u ovo doba godine. U petnaest minuta poslije dvanaest, jedna druga žena - ova ne tako mlada, a vjerojatno i bjelkinja - donese mu šalicu vruće pileće juhe s rezancima. On zahvaljuje objema. Bjelkinja ga poljubi u obraz mekanim usnama i poželi mu najsretniji od svih Božića. No dan ima i svoje naličje; skoro uvijek je tako. Oko jedan sat neki tinejdžer koji se sa svojom nevidljivom družbom kompića smije, sprda 411

i poskakuje oko njega, progovori iz tame s lijeve strane Slijepog Willieja, kaže mu da je rugoba, pa ga upita nosi li rukavice jer je opekao prste u pokušaju da čita s užarenog štednjaka. On i njegovi prijatelji odjure, tuleći od smijeha na taj štos s bradom. Petnaestak minuta potom netko ga kresne nogom, premda je to moglo biti nenamjerno. No svaki put kad se sagne, kovčeg je na svome mjestu. Ovo je grad sljepara, uličnih razbojnika i kradljivaca, ali je kovčeg na mjestu, kao uvijek. A cijelo to vrijeme razmišlja o Wheelocku. Murjak prije Wheelocka bio je razuman; i onaj koji će doći kad Wheelock da otkaz ili ga premjeste iz ovog dijela grada, možda će biti razuman. Wheelock će kad-tad doći k pameti, Willie je i to naučio u prašumi, a u međuvremenu se on, Slijepi Willie, mora povijati poput trske na jakom vjetru. Samo što se i najgipkija trska skrha ukoliko vjetar zapuše dovoljno jako. Wheelock hoće više novca, ali to ne muči čovjeka u crnim naočalama i vojničkoj jakni; prije ili poslije svi oni zaištu više novca. Kad je počinjao na ovom uglu, plaćao je redarstveniku Hanrattyju stotinu i dvadeset pet dolara. Hanrattyjeva je životna filozofija bila "živi i pusti druge da žive", a mirisao je na Old Spice i viski baš kao George Raymer, lokalni murjak koji je patrolirao po njihovoj četvrti dok je Willie Shearman bio dijete, ali je ležerni Eric Hanratty godine 1978., kad je otišao u mirovinu, svejedno cijedio Slijepog Willieja za dvije stotine dolara mjesečno. Problem je u tome - kužite ovo, braćo moja - što je Wheelock jutros bio ljut, ljut, i Wheelock je spomenuo da se posavjetovao sa svećenikom. Takve stvari zabrinjavaju Willieja, ali ga najviše zabrinjava to što je Wheelock izjavio da će ga slijediti. Da vidim čime se baviš. U koga se pretvaraš. Garfield ti nije ime. Ruku bih dao u vatru. Griješite što jebete iskrenog pokajnika u mozak, redarstveniče Wheelock, razmišlja Slijepi Willie. Vjerujte mi, sigurnije bi vam bilo da mi jebete ženu nego da se zajebavate s mojim imenom. Kudikamo sigurnije. No Wheelock bi to mogao učiniti - što je jednostavnije nego slijediti slijepca, makar i onoga koji vidi nešto više od sjena? Što ima jednostavnije nego ga motriti kako skreće u neki hotel i ulazi u muški 412

WC? Gledati ga kako u pregradak ulazi kao Slijepi Willie Garfield a izlazi kao Willie Shearman? A što ako Wheelock preko Willieja uspije ući u trag Billu? Ta ga razmišljanja podsjete na jutrošnju nelagodu, osjećaj da je zmija između dva svlaka. Bojazan da ga je netko uslikao dok prima mito neko će vrijeme primiriti Wheelocka, ali razljuti li se dovoljno, nemoguće je predvidjeti što bi mogao učiniti. A to plaši. "Bog te voli, vojnice", kaže glas iz tame. "Kad bih barem mogao učiniti više." "Nije potrebno, gospodine", kaže Slijepi Willie, ali još razmišlja o Jasperu Wheelocku, koji miriše na jeftinu kolonjsku vodu i koji je razgovarao sa svećenikom o slijepcu s natpisom, slijepcu koji po Wheelockovu mišljenju uopće nije slijep. Kako se ono izrazio? Otići ćeš u pakao, pa da vidimo koliko ćeš milodara tamo skupiti. "Čestit vam Božić želim gospodine, hvala na pomoći." I tako dan odmiče. 16:25 Vid mu se pomalja - mutan, maglovitan, ali se vraća. To je znak da treba pokupiti krpice i otići. Klekne, leđa ravnih kao da je progutao metlu, i ponovno odloži štap iza kovčega. Gumicom omota posljednji svežanj novčanica, ubaci njih i posljednje kovanice na dno kovčega, pa utrpa u nj bejzbolsku rukavicu i natpis ukrašen staniolskim vrpcama. Zatvori bravice na kovčegu i ustane, držeći štap u drugoj ruci. Kovčeg je sad težak, isteže mu ruku balastom sveg tog čestitarskog metala. Začuje se teško čegrtavo hrskanje kad su se kovanice poput lavine obrušile u novi položaj, a onda utihnu poput rudače stiještene duboko u zemlji. Krene niz Petu aveniju klateći kovčegom na kraju lijeve ruke kao sidrom (nakon svih tih godina naviknut je na njegovu težinu, mogao bi ga nositi puno dalje no što će biti potrebno danas popodne, ukoliko bi okolnosti to nalagale). Štap drži u desnoj ruci i lagašno lupka njime po pločniku ispred sebe. Štap je čaroban, otvara mu džep praznog prostora pred njim na krcatom, koškajućem pločniku, poput vala u obliku suze. Kad je stigao na raskrižje Pete avenije i 43. ulice, on vidi taj prostor. A vidi i da je prestalo žmigati crveno svjetlo na semaforu u 413

42. ulici i da sad postojano svijetli, ali on nastavi hodati, dopustivši dobro odjevenom muškarcu duge kose i sa zlatnim lančićima da ispruži ruku, čvrsto ga uhvati za rame i zaustavi. "Pazite, čovječe", kaže dugokosi. "Automobili su krenuli." "Hvala, gospodine", kaže Slijepi Willie. "Nema na čemu - sretan Božić." Slijepi Willie prijeđe ulicu, prođe pokraj lavova koji stoje na straži ispred Gradske knjižnice i produži do drugog raskrižja, gdje skrene prema Šestoj aveniji. Nitko ga ne presretne; nitko se nije vrzmao oko njega, promatrao kako skuplja priloge cijeli bogovetni dan, a onda pošao za njim, vrebajući priliku da mu ugrabi kovčeg i pobjegne (premda ne bi puno lopova moglo trčati s njim, ne s ovim kovčegom). Jednom, u ljeto 1979., dvojica ili trojica mladića, možda crnaca (nije mogao pouzdano reći; zvučali su kao crnci, ali mu se vid tog dana sporo vraćao, kao i uvijek za topla vremena kad su dani duži), spopali su ga i počeli mu se obraćati na način koji mu se nije baš svidio. Nije to bilo kao oni klinci danas popodne, i njihovi štosovi o čitanju sa štednjaka i o tome kako Playboyeva duplerica izgleda na Brailleovu pismu. Bilo je nenapadnije od toga, i na neki uvrnut način gotovo ljubazno - pitanja o tome koliko je zaradio ispred Sv. Patricka, želi li kojim slučajem dati prilog nečemu što se zove Rekreacijska polo liga i želi li malo zaštite na putu do autobusnog ili željezničkog kolodvora ili čega god. Jedan, vjerojatno neotkriveni seksolog, upitao ga je bi li se povremeno osladio mladom pičkom. "Živnuo bi od toga", rekao je glas slijeva nježno, gotovo čeznutljivo. "O da, to mi moraš vjerovati na riječ." Osjećao se onako kako je zamišljao da se osjeća miš kad ga mačka samo šutira šapama, još neizbačenih kandži, znatiželjna da vidi što će miš učiniti, kako brzo može bježati i kakve će sve zvukove ispuštati kako njegova prepast bude jačala. No Slijepi se Willie nije prestravio. Prestrašio se jest, moglo bi se reći da se bojao, ali se više nikad nije nasmrt prestrašio poslije onih posljednjih tjedan dana provedenih u prašumi, tjedan dana koji su počeli u dolini A Shau a završili u Dong Hau, tjedan dana kojih su im Vijetkongovci neumorno dodijavali potiskujući ih na zapad i natjerali ih na ne baš potpuni uzmak, istodobno ih stežući s oba krila, goneći ih kao stoku niz tocilo, 414

neprekidno se dernjajući s drveća, katkad se smijući iz prašume, povremeno pucajući, a kadšto vrišteći u tami. Sullivan ih je zvao čovječuljcima kojih nema. Ovdje nema ničeg sličnog njima, a njegov najsljepiji dan na Manhattanu nije crn kao noći nakon gubitka njihova Kapetana. Ta je spoznaja za njega bila prednost, a za one mladiće pogreška. Naprosto je podigao glas, progovorio kao netko tko se obraća velikoj prostoriji punoj starih prijatelja. "Hej!" doviknuo je sjenovitim utvarama koje su polako strujile oko njega po pločniku. "Hej, vidi li netko policajca? Mislim da me ovi mladići žele orobiti." Uspjelo je, čas posla, kao da izvadiš krišku iz oguljene naranče: mladići koji su ga zagradili iznenada nestanu iz vida poput svježeg lahora. Kad bi barem mogao tako lako riješiti problem redarstvenika Wheelocka. 16:40 Sheraton Gotham, na uglu 40. ulice i Broadwaya, jedan je od najvećih prvorazrednih hotela na svijetu, i u kaverni njegova predvorja jata tisuća ljudi vrzmaju se amo-tamo ispod orijaškog lustera. U lovu na užitke, u potrazi za blagom, i ne primjećuju božićne pjesme koje se slijevaju iz zvučnika, žamor koji dopire iz tri restorana i pet barova, staklena dizala koja klize gore-dolje u svojim oknima s reckama katova poput stapnih klipova koji pokreću neki egzotični stakleni motor... kao ni slijepca koji kucka štapom između njih, pronalazi put prema sarkofagu muškog zahoda velikog gotovo kao postaja podzemne željeznice. Sad hoda s naljepnicom na kovčegu okrenutoj prema sebi i anoniman je koliko slijepac može biti. U ovom gradu, to znači jako anoniman. Pa ipak, misli on dok ulazi u jedan od zahoda i skida jaknu, pritom je okrenuvši naopako, kako to da me svih ovih godina nitko nije slijedio? Da nitko nikad nije primijetio da su slijepac koji uđe i čovjek zdravih očiju koji izađe iste građe i da nose isti kovčeg? Pa, u New Yorku malo tko primjećuje što ga se ne tiče - na svoj su način oni svi slijepi kao i Slijepi Willie. Dok izlaze iz svojih ureda, slijevaju se niz pločnike, tiskaju u stanicama podzemne željeznice i jeftinim restoranima, ima nečeg odbojnog i tužnog u njima; sliče na 415

krtičje hodnike koje je prerovala farmerova drljača. Nagledao se on tog sljepila i zna da je ono jedan od razloga njegova uspjeha... ali jamačno ne i jedini. Nisu oni svi krtice, a on već dugo iskušava sreću. Poduzima potrebne mjere opreza, naravno da to čini, poduzima štošta, ali ipak ima trenutaka (kao sada, dok sjedi ovdje spuštenih hlača, rastavlja bijeli štap i vraća ga u svoj kovčeg) kad bi ga bilo lako uhvatiti, opljačkati, razotkriti. Wheelock ima pravo glede Posta: kako bi oni uživali u toj priči. Objesili bi ga na viša vješala nego Hamana*. Nikad ne bi razumjeli, ne bi ni željeli razumjeti ni poslušati njegovu stranu priče. Koju stranu? I zašto se ništa od toga još nije dogodilo? * Haman je biblijski lik, moćni princ na Ahasverovu dvoru, obješen na vješala visine 25 metara nakon što se doznalo za njegov plan da zatre perzijske Židove. (Iz Knjige o Ester.) Zbog Boga, vjeruje on. Jer je Bog dobar. Bog je strog, ali je Bog i dobar. Willie se ne može odlučiti na ispovijed, ali čini se da Bog razumije. Za pokajanje i pokoru potrebno je vremena, ali je on dobio na vremenu. Bog ga je pratio na svakom koraku njegova puta. U zahodu, još između identiteta, on zatvara oči i moli se - najprije zahvaljuje Bogu, potom ište da ga vodi, a zatim mu ponovno zahvaljuje. Završava kao i uvijek šaptom koji jedino on i Bog mogu čuti: "Umrem li u borbi, strpaj me u crnu vreću i pošalji kući. Umrem li u grijehu, zažmiri na jedno oko i primi me u krilo svoje. Da. Amen." Izlazi iz pregratka, odlazi iz WC-a, ostavlja ječeći metež hotela Sheraton Gotham. Nitko mu ne prilazi i ne kaže: "Oprostite, gospodine, ali niste li vi netom bili slijepi?" Nikome ne zapinje za oko dok izlazi na ulicu noseći omašan kovčeg kao da nije težak pedeset nego deset kilograma. Bog skrbi za nj. Počelo je sniježiti. On polako hoda kroz snijeg, sad ponovno kao Willie Shearman, često prebacujući kovčeg iz ruke u ruku, kao još jedan umoran čovjek na izmaku dana. U hodu nastavlja razmišljati o svom neobjašnjivom uspjehu. Upamtio je redak iz Evanđelja po Mateju. Slijepac će voditi slijepca, tako glasi. A vodi li slijepac slijepca, obojica će pasti u jarak. A tu je i stara mudra izreka koja kaže da je u kraljevstvu slijepih jednooki čovjek kralj. Je li on taj jednooki? Zaboravi li na trenutak Boga, je li to bila ta praktična tajna njegova uspjeha svih ovih godina? 416

Možda jest, a možda i nije. U svakom slučaju, zaista je bio zaštićen... i ni u kojem slučaju ne smatra da bi makar na trenutak mogao zaboraviti Boga. Bog je dio slike. Bog ga je obilježio 1960. godine, kad je najprije pomogao Harryju Doolinu zadirkivati Carol, a onda i istući je. Taj grešni čin nikad mu nije izašao iz glave. To što se dogodilo u šumarku pokraj igrališta B simbol je svega ostalog. Čak ima i rukavicu Bobbyja Garfielda da mu pomogne upamtiti. Willie ne zna gdje je Bobby danas i ne haje za to. Pratio je što se događa s Carol dok je mogao, ali Bobby nije bitan. Bobby je prestao biti važan kad joj je pomogao. Willie je vidio kad joj je Bobby pomogao. Willie se nije usudio izaći i pomoći joj - bojao se toga što bi mu Harry mogao učiniti, bojao se sve djece kojoj bi Harry mogao reći što je Willie učinio, bojao se da će biti žigosan - ali se Bobby usudio. Bobby joj je tad pomogao, a kasnije toga ljeta Bobby je kaznio Harryja Doolina, i tim je djelima (vjerojatno je bilo dovoljno samo prvo) Bobby prebolio, Bobby je prebrodio, Bobby se izvukao. Učinio je ono što se Willie nije usudio učiniti, učinio je što je situacija nalagala i on je prebrodio, prebolio, a sad Willie mora učiniti ostalo. A toga je puno. Žaljenje je posao na puno radno vrijeme, i još više: premda sve tri njegove ličnosti rade na tome, jedva uspijeva održati korak. No ne može reći da mu život prolazi u žaljenju. Katkad pomisli na dobrog tata, onoga koji se Kristu pridružio u raju iste noći. Petak popodne krvariš na golom sljemenu Golgote, a u petak navečer piješ čaj i grickaš keksiće s Nebeskim Kraljem. Katkad ga netko udari nogom, ponekad ga netko gurne, a kadšto se zabrine da će ga raskrinkati. Pa što? Ne simbolizira li on sve one koji mogu jedino stajati u sjeni i promatrati kako se čini zlo? Ne prosi li on za sve njih? Nije li 1960. za njih uzeo Bobbyjevu bejzbolsku rukavicu model Alvina Darka? Jest. Boblaslovio ga, jest. A sad oni bacaju svoj novac u nju dok on stoji slijep ispred katedrale. On prosi za njih. Sharon zna... što točno Sharon zna? Nešto zna. Ali točno koliko to ne bi znao reći. U svakom slučaju dovoljno da mu nabavi vrpce od staniola; dovoljno da mu kaže da izgleda zgodno u odijelu Paula Stuarta i plavoj Sulka kravati; dovoljno da mu poželi ugodan dan i podsjeti ga da kupi aerkonjak. To je dovoljno. Sve je dobro u 417

Williejevu svijetu osim Jaspera Wheelocka. Što da učini s Jasperom Wheelockom? Možda bih te jedne večeri trebao slijediti, Wheelock šapće u njegovo uho dok Willie prebacuje sve teži kovčeg iz jedne ruke u drugu. Sad ga bole obje ruke; jedva čeka da stigne u svoju zgradu. Da vidim čime se baviš. U koga se pretvaraš. Što će točno učiniti s Jasperom Policijskim Štrumfom? Što može učiniti? Ne zna. 17:15 Onaj mladi žicar u prljavoj crvenoj jakni odavno je otišao, a njegovo mjesto zauzeo neki drugi ulični Djed Božićnjak. Willieju ne treba puno da prepozna debeljuškastog mladog čovjeka koji upravo ubacuje dolar u Božićnjakov lončić. "Hej, Ralphie!" vikne on. Ralph Williamson se okrene. Lice mu se ozari kad prepozna Willieja pa podigne jednu ruku u rukavici. Sad snijeg jače pada; sa žarkim svjetlima oko njega i Djed Božićnjakom pokraj njega, Ralph izgleda poput središnjeg lika na božičnoj čestitki. Ili možda Boba Cratchita* našeg doba. * Lik iz Dickensove pripovijetke "Božična priča", ubogi ali sretni pisar u uredu gramzivog kamatara Ebenezera Scroogea. "Hej, Willie! Kako ide?" "Kao da kuća gori", kaže Willie, prilazeći Ralphu sa širokim osmijehom na licu. Spusti kovčeg zastenjavši, naslijepo opipa u džepu od hlača i nađe dolar za Božićnjakov lončić. Vjerojatno samo još jedan sljepar, s govnom od moljcima izjedenog šešira, ali nema veze. "Što imaš unutra?" pita Ralph, gledajući u Williejev kovčeg dok si popravlja maramu. "Zvuči kao da si nekom djetetu razvalio kasicuprasicu." "Ma ne, samo ventili", kaže Willie. "Ali ih je na tisuće, dovraga." "Radiš do samog Božića?" "Aha", kaže on i iznenada mu u glavi zatreperi ideja u vezi s Wheelockom. Samo treptaj, sad je vidiš sad je ne vidiš, ali hej, i to je početak. "Aha, do samog Božića. Nema počinka za zločeste, znaš." 418

Ralphovo široko i simpatično lice nabora se u smiješku. "Čisto sumnjam da si jako zločest." Willie mu uzvrati smiješak. "Ralphie, ne znaš ti kakvo zlo vreba u srcu instalatera centralnog grijanja. Ali ću si vjerojatno uzeti nekoliko dana dopusta poslije Božića. Mislim da bi to bilo jako pametno." "Otputovati na jug? Možda na Floridu?" "Na jug?" Willie se trgne, a onda se nasmije. "Ma ne", kaže on. "Ne ovaj ovdje. Imam posla po kući. Kuću se mora držati u redu. U protivnom bi nam se jednog dana mogla stropoštati na glavu čim puhne vjetar." "Vjerojatno." Ralph podigne maramu i ušuška je oko ušiju. "Vidimo se sutra?" "Nego što", kaže Willie i pruži svoju ruku u rukavici. "Daj dlan." Ralph pljesne svojim dlanom o njegov, pa okrene ruku. Smiješak mu je stidljiv, ali željan. "Daj dva,Willie." Willie pljesne dlanovima o Ralphove. "Ludilo, ha Ralphie?" Ralphiejev stidljivi smiješak pretvara se u razdragani dječački osmijeh. "Takvo ludilo da moram ponoviti!" klikne on i svojski pljesne o Williejev dlan. Willie se nasmije. "Pravi si, Ralph. Trudiš se." "I ti si pravi, Willie", odgovara Ralph, prenemažućom i na neki način smiješnom usrdnošću. "Sretan Božić." "I tebi." On ostane trenutak stajati na mjestu, gledajući kako Ralph klipše kroz snijeg. Pokraj njega, onaj ulični Božićnjak jednolično zvoni svojim zvoncem. Willie podigne kovčeg i krene prema vratima svoje zgrade. A onda mu nešto zapne za oko i on zastane. "Brada ti je nahero", kaže on Božićnjaku. "Ako želiš da ti ljudi vjeruju, namjesti si tu bradu jebote." I uđe u zgradu. 17:25 U spremišnoj depandansi tvrtke Midtown Heating and Cooling nalazi se velika kartonska kutija. Puna je platnenih vrećica u kakvima banke drže kovanice. Na takvim vrećicama najčešće su otisnuti nazivi 419

banaka, ali na ovima nisu - Willie ih naručuje izravno od tvornice u Moundsvilleu u zapadnoj Virginiji, koja ih proizvodi. Otvori kovčeg, brzo odloži u stranu smotuljke novčanica (njih će ponijeti kući u aktovci Marka Crossa), a onda kovanicama napuni četiri vrećice. U suprotnom kutu spremišta nalazi se ulubljeni stari ormarić s jednostavnim natpisom DIJELOVI. Willie ga otvori širom - nema brave s kojom bi se morao baktati - i pokaže se još stotinjak vrećica punih kovanica. Desetak puta na godinu on i Sharon obiđu crkve u središtu grada; gdje je moguće, gurnu te vrećice kroz otvore za milodare ili zglobna vrata za isporuku paketa, a gdje nije naprosto ih ostave pokraj vrata. Lavlji dio uvijek odlazi crkvi Sv. Patricka, ispred koje on provodi dane noseći tamne naočale i natpis. Ali ne svaki dan, misli on, razodijevajući se. Ne moram biti tamo svaki dan, i on razmišlja o tome da bi Bili, Willie i Slijepi Willie Garfield mogli poslije Božića uzeti tjedan dopusta. U tih tjedan dana moglo bi se smisliti način kako da izađe na kraj s redarstvenikom Wheelockom. Da ovaj ode. Samo što... "Ne mogu ga ubiti", kaže on tihim, grintavim glasom. "Naježio sam ubijem li ga." Samo što ga ne zabrinjava to što će naježiti. Zabrinjava ga to što će biti proklet. U Vijetnamu je ubijanje bilo nešto drugo, ili je barem tako izgledalo, ali ovo nije Vijetnam, ovo nije prašuma. Zar je podigao tu zgradu pokore da bi je tek tako srušio? Bog ga stavlja na kušnju, uporno i iznova. Mora postojati odgovor. On zna da postoji, jamačno. Samo što je on - ha-ha, oprostite na igri riječima - previše slijep da bi ga vidio. Može li on uopće naći tog kreposnog nitkova, jebote? Ma, to nije nikakav problem. Lako će on naći Jaspera Policijskog Štrumfa. Kad god zaželi. Slijediti ga do mjesta gdje odlaže pištolj, izuva cipele i podiže noge na podnožnik. Ali što tad? Muči ga to dok hladnom kremom skida šminku, a onda odagna brige. Iz ladice izvadi bilježnicu dnevnika s oznakom "Stud-Pros", sjedne za stol i dvadeset minuta piše: Žao mi je iz sveg srca što sam naudio Carol. Popuni cijelu stranicu, od vrha do dna, od margine do margine. Vrati je u ladicu, pa odjene odjeću Billa Shearmana. Dok posprema čizme Slijepog Willieja, pogled mu padne na spomenar u koricama od crvene kože. Izvadi ga, položi na vrh ormarića i otvori korice na 420

kojima je zlatnim velikim slovima bila napisana samo jedna riječ - USPOMENE. Na prvoj se stranici nalazi rodni list - William Robert Shearman, rođen 4. siječnja 1946. - i njegovi sićušni otisci nogu. Na idućim stranicama su fotografije njega s majkom, fotografije njega s ocem (Pat Shearman smiješi se kao da nikad sina nije gurnuo zajedno s njegovom visokom stolicom ni ženu udario pivskom bocom), fotografije njega s prijateljima. Osobito je dobro zastupljen Harry Doolin. Na jednoj slici osmogodišnji Harry pokušava pojesti komad Williejeve rođendanske torte povezanih očiju (kazna u nekoj igri, nema sumnje). Harryjevi su obrazi umrljani čokoladom, smije se i izgleda kao da nema zle primisli na pameti. Willie zadrhti pri pogledu na to nasmiješeno, umrljano lice povezanih očiju. Od njega skoro uvijek zadrhti. Da ga ne bi gledao, na brzinu okrene stranice prema stražnjem dijelu albuma, gdje je zalijepio fotografije i novinske isječke o Carol Gerber koje je s vremenom prikupio: Carol s majkom, Carol drži svog novorođenog bracu i nervozno se smiješi, Carol i njezin otac (on u mornaričkoj plavoj uniformi puši cigaretu, a ona podigla prema njemu pogled svojih krupnih, zatravljenih očiju), prvašica Carol kao članica srednjoškolskih navijačica Harwich High, uhvaćena u skoku: jednom rukom maše pom-pomom, a drugom pridržava plisiranu suknjicu, Carol i John Sullivan na staniolskim prijestoljima u srednjoj školi Harwich High godine 1965., kad su na maturalnoj večeri izabrani za Snježnu Kraljicu i Kralja. Izgledaju kao par na vjenčanoj torti, Willie pomisli svaki put kad pogleda u taj stari požutjeli novinski isječak. Carolina haljina nema naramenica, a ramena mane. Nema ni traga tome da je neko vrijeme, jednom, lijevo bilo užasno deformirano, i stršilo u vještičjoj dvogrbi. Zaplakala je prije posljednjeg udarca, gorko zaplakala, ali puki plač nije bio dovoljan Harryju Doolinu. Taj je posljednji put zamahnuo svojski, onako iz pete, i mljaskavi udarac palice po njoj bio je poput zvuka udarca bata po napola otopljenoj pečenki, a tad je vrisnula, vrisnula tako glasno da je Harry pobjegao glavom bez obzira, ne okrenuvši se ni da pogleda idu li Willie i Richie O'Meara za njim. Podbrusio je pete, stari Harry Doolin, pojurio poput divljeg zeca. Ali da nije? Da je umjesto toga Harry rekao: Držte je dečki, neću ja to slušat, ušutkat ću je, misleći time da će ponovno 421

zamahnuti iz pete, ovaj put po njezinoj glavi? Bi li je oni držali? Bi li mu je oni pridržali čak i tad? Znaš da bi, misli on tupo. Vršiš pokoru jednako zbog onoga čega si bio pošteđen koliko i zbog onoga što si stvarno učinio. Zar ne? Evo Carol Gerber u svečanoj maturalnoj haljini: Proljeće 1966. piše na njoj. Na sljedećoj je stranici novinski isječak iz harvičkog Journala s oznakom Jesen 1966. Na popratnoj je fotografiji ponovno ona, ali ovu Carolinu inačicu kao da dijeli milijun godina od one gospođice u maturalnoj haljini, mlade žene s maturalnom svjedodžbom u rukama, u bijelim salonkama, čedno spuštenog pogleda. Ova je djevojka plahovita i nasmiješena, gleda ravno u objektiv. Kao da nije svjesna krvi koja joj se slijeva niz lijevi obraz. Pokazuje znak mira. Ta je djevojka već na putu za Danbury, ta je djevojka već natakla danburyjevske plesne cipelice. Ljudi su smrtno stradali u Danburyju, crijeva su letjela na sve strane, dušo moja, i Willie ne sumnja da je i on djelomice odgovoran. Dotakne plahovitu, nasmiješenu, okrvavljenu djevojku koja nosi transparent na kojem piše ZAUSTAVITE UBIJANJE (samo što je, umjesto da ga zaustavi, ona postala njegovim dijelom) i zna da je kad se sve zbroji, njezino lice jedino važno, njezino je lice duh tog doba. Godina 1960. je dim; ovo je vatra. Evo Smrti krvava obraza, sa smiješkom na usnama i transparentom u ruci. Evo dobrog, starog danburyjevskog ludila. Sljedeći isječak je čitava prva stranica danburyjevskih novina. Presavinuo ju je tri puta kako bi stala u album. Najveća od četiri fotografije prikazuje vrišteću ženu koja stoji nasred ulice podignutih krvavih ruku. Iza nje je zgrada od cigle koja se raspukla kao jaje. Ljeto 1970., napisao je pokraj isječka. 6 MRTVIH, 14 RANJENIH U BOMBAŠKOM NAPADU U DANBURYJU Radikalna skupina preuzela odgovornost "Nitko nije trebao stradati", ženski glas telefonom javio policiji Ta skupina - nazvali su se Militantni studenti za mir - postavila je bombu u predavaonici sveučilišta Connecticut u Danburyju. Na dan eksplozije, predstavnici Coleman Chemicalsa tamo su između deset ujutro i četiri popodne trebali održati razgovore s potencijalnim djelatnicima. Bomba je navodno trebala eksplodirati u šest ujutro, kad 422

je zgrada bila prazna. Ali nije. U osam sati, pa ponovno u devet, netko (pretpostavlja se netko iz MSM-a) nazvao je fakultetsko osiguranje i dojavio da je u predavaonici na prvome katu postavljena bomba. Provedena je površna potraga i nitko nije evakuiran. "To je bila osamdeset treća dojava o bombi ove godine", citirane su riječi neidentificiranog djelatnika osiguranja fakulteta. Nije nađena nikakva bomba, iako su pripadnici MSM-a poslije energično tvrdili da su oni dojavili točnu lokaciju - cijev za klimatizaciju na lijevoj strani dvorane. Bilo je dokaza (uvjerljivih dokaza, makar samo za Willieja Shearmana, ako ni za koga drugoga), da je u dvanaest sati i petnaest minuta, kad je u razgovorima s kandidatima za zaposlenje načinjena pauza za ručak, jedna mlada žena pokušala - uz povelik rizik po vlastiti život - sama demontirati neeksplodiranu bombu. Provela je vjerojatno deset minuta u tad ispražnjenoj dvorani prije no što ju je, unatoč njezinim prosvjedima, odveo mladić duge crne kose. Podvornik koji ih je vidio, poslije je identificirao mladića kao Raymonda Fieglera, vođu MSM-a. Djevojku je identificirao kao Carol Gerber. Tog popodneva, u deset minuta do dva, bomba je naposljetku eksplodirala. Boblaslovio živuće; boblaslovio pokojnike. Willie okrene stranicu. Evo naslova iz Oklahomana iz Oklahoma Cityja. Travanj 1971. 3 RADIKALAUBIJENAU PUCNJAVI NA BARIKADI "Krupne ribe" možda umakle za koju minutu, kaže Thurman FBI-jev specijalni agent zadužen za istragu Krupne ribe bile su John i Sally McBride, Charlie "Duck" Golden, neuhvatljivi Raymond Fiegler... i Carol. Drugim riječima, preostali pripadnici MSM-a. (McBrideovi i Golden poginuli su u Los Angelesu poslije šest mjeseci.) Netko je iz te kuće pucao i bacao ručne bombe sve dok nije izgorjela do temelja. Ni Fiegler ni Carol nisu nađeni u toj spaljenoj ljušturi, ali su policijski tehničari našli velike količine prolivene krvi krvne grupe AB pozitivne. Rijetke krvne grupe. Krvne grupe Carol Gerber. Mrtva ili živa? Živa ili mrtva? Ne prođe ni dan a da si Willie ne postavi to pitanje. 423

Okrene sljedeću stranicu spomenara, znajući da bi trebao prestati, da bi trebao krenuti kući, Sharon će se zabrinuti ukoliko je on barem ne nazove (nazvat će je, iz prizemlja, hoće, ona je u pravu, on je vrlo pouzdan), ali ne prestaje još. Naslov iznad fotografije s prikazom pougljenjene lubanje iz kuće u Benefitovoj je iz losangeleskog Timesa: TROJICA OD "DANBURYJEVE DVANAESTORKE" SMRTNO STRADALI U ISTOČNOM DIJELU LOS ANGELESA Policija sumnja na ubojstvo-samoubojstvo Jedino se ne zna gdje su Fiegler i Gerberova Samo što je policija smatrala da je barem Carol mrtva. U članku je to jasno pisalo. U to je vrijeme i Willie bio uvjeren da je tako. Sva ta krv. No sad... Mrtva ili živa? Živa ili mrtva? Katkad mu srce šapne da krv nije bitna, da je ona umakla iz te montažne kućice davno prije posljednjeg čina ludila. Drugi put, pak, vjeruje što i policija - da su ona i Fiegler klisnuli samo poslije prvog obračuna s policijom, prije no što je kuća u Benefitovoj opkoljena; da je ona umrla ili od posljedica ranjavanja u toj pucnjavi ili ju je ubio Fiegler jer ga je usporavala. Prema tom scenariju, ona plahovita djevojka s krvi na licu i transparentom u rukama sad je vjerojatno tek vreća kostiju koja se kuha u pustinji negdje istočno od sunca i zapadno od Tonopaha. Willie dodirne fotografiju izgorjele kuće u Benefitovoj... i iznebuha mu padne na um jedno ime, ime čovjeka koji je možda spriječio da se Dong Wa pretvori u još jedan My Lai ili My Khe: Slocum. Da, tako se zvao. Kao da su mu ga došapnule pocrnjele grede i razbijeni prozori. Willie zatvori spomenar i odloži ga, spokojan. Pospremi što se pospremiti trebalo u uredima tvrtke Midtown Heating and Cooling, a onda oprezno zakorači kroz skrivena vrata i nađe uporište na vrhu ljestava ispod njih. Uhvati ručku aktovke i povuče je kroz vrata. Siđe na treću prečku, pa spusti tajna vrata a stropnu ploču vrati na mjesto. Ne može učiniti ništa... ništa trajno... redarstveniku Jasperu Wheelocku... ali bi Slocum mogao. Da, tako je, Slocum bi mogao. Naravno, Slocum je crnac, ali što? U tami, sve su mačke sive... a za slijepe su bezbojne. Je li zaista toliki skok od Slijepog Willieja 424

Garfielda do Slijepog Willieja Slocuma? Naravno da nije. Lako kao pekmez. "Čuješ li što ja čujem", pjevuši on dok sklapa ljestve i posprema ih, "mirišeš li što ja mirišem, kušaš lišto ja kušam?" Poslije pet minuta, on čvrsto zatvara vrata tvrtke Western States Land Analysts za sobom i triput ih zaključa. A onda siđe niz hodnik. Kad je stiglo dizalo i on zakoračio u njega, pomisli, aerkonjak. Ne zaboravi. Allenovi i Dubrayevi. "I cimet", kaže on naglas. Troje ljudi koji su se nalazili u dizalu s njim okrenu se i pogledaju u njega, i Bili se postiđeno nakesi. Vani, krene prema kolodvoru Grand Central, zabilježivši samo jednu misao dok ga snijeg punom snagom lupka po licu a on podiže ovratnik kaputa: onaj Božićnjak ispred zgrade namjestio je bradu. PONOĆ "Share?" "Hmmmm?" Glas joj je snen, dalek. Dugo su i polako vodili ljubav nakon što su Dubrayevi najzad otišli u jedanaest sati, i ona sad tone u san. On ima osjećaj da se svi njegovi problemi rješavaju sami od sebe... ili da ih rješava Bog. "Možda ću uzeti tjedan dana dopusta poslije Božića. Izvršiti inventuru. Pronjuškati po novim lokacijama. Razmišljam da je promijenim." Nema potrebe da ona zna što će Willie Slocum možda raditi taj tjedan prije Nove godine, samo bi se brinula i - možda da, možda i ne, ali ne vidi razloga da to pouzdano dozna - osjećala krivnju. "Dobro", kaže ona. "A da usput pogledaš nekoliko filmova?" Njezina ruka naslijepo ga napipa iz tame i nakratko mu dodirne ruku. "Tako puno radiš." Stanka. "A i sjetio si se aerkonjaka. Zaista sam mislila da nećeš. Jako sam zadovoljna tobom, dušo." On se na to veselo nasmiješi u tami, ne mogavši se suzdržati. Ta je primjedba tako besprijekorno u Sharoninu stilu. "Allenovi su u redu, ali Dubrayevi su dosadni, zar ne?" upita ona. "Pomalo", dopušta on. "Da joj je haljina bila još trunku dublje dekoltirana, mogla se zaposliti u striptiz baru." 425

On na to ne kaže ništa, samo se ponovno veselo nasmiješi. "Večeras je bilo dobro, zar ne?" upita ga ona. Pritom ne misli na njihov domjenak. "Da, izvrsno." "Kako je bilo na poslu? Nisam te imala prilike upitati." "Sve u redu, Share." "Volim te, Bili." "I ja volim tebe." "Laku noć." "Laku noć." Dok tone u san, razmišlja o čovjeku u kričavo crvenoj skijaškoj vesti. Prijeđe u svijet snova i ne znajući, a misli mu se glatko pretope u san. "Šezdeset deveta i sedamdeseta bile su teške godine", kaže čovjek u crvenoj vesti. "Bio sam na koti Hamburger s pripadnicima 3/187. Izgubili smo puno dobrih ljudi." A onda se razvedri. "Ali sam dobio ovo." Iz lijevog džepa kaputa on izvadi bijelu bradu koja visi na uzici. "I ovo." Iz desnog džepa izvuče zgužvanu papirnatu šalicu, kojom zatrese. Nekoliko kovanica začegrta na dnu poput zuba. "Vidiš", kaže on, blijedeći, "postoje prednosti i u životu najvećeg slijepca." A onda i san izblijedi i Bili Shearman spava dubokim snom do šest i petnaest idućeg jutra, kad ga radio-sat probudi zvucima "Malog dobošara". 426

Kad netko umre, razmišljaš o prošlosti. 1999. ZAŠTO SMO U VIJETNAMU Kad netko umre, razmišljaš o prošlosti. Sully je to vjerojatno znao godinama, ali mu se tek na dan Pagsova pogreba ta misao oblikovala u glavi kao svjestan postulat. Prošlo je dvadeset šest godina od dana kad su helikopteri ukrcali posljednje tovare izbjeglica (od kojih su se neki fotogenično klatili na sletnim klizaljkama) s krova američkog veleposlanstva u Sajgonu, a skoro trideset od dana kad je borbeni helikopter Huey evakuirao Johna Sullivana, Willieja Shearmana i njih desetak iz pokrajine Dong Ha. Sully-John i njegov čarolijom ponovno nađeni znanac iz djetinjstva bili su heroji tog jutra kad su helikopteri pali s neba; popodne su već bili nešto drugo. Sully se sjećao kako je ležao na podrhtavajućem podu helikoptera i vrištao da ga netko ubije. Sjećao se da je i Willie vrištao. Vrištao je: Ja sam slijep. U kurac sve, slijep sam! Postupno mu je postalo jasno - premda su mu crijeva donekle visjela iz trbuha poput sive užadi, a muda uglavnom bila u komadićima - da nitko neće učiniti što on od njih traži, a da on to neće biti u stanju sam učiniti. Barem ne dovoljno brzo po njegovu ukusu. Pa je zamolio nekoga da se riješe mamasan, toliko mogu učiniti, zar ne? Da je iskrcaju ili bace u materinu, zašto ne? Nije li već ionako mrtva? Jer ne prestaje gledati u njega, a što je previše je previše. Kad su prebacili njega, Shearmana i njih desetak - najgorih slučajeva - u sanitetski helikopter na zbornom mjestu koje su svi zvali Pišograd (dečkima iz helikoptera vjerojatno je laknulo kad su ih iznijeli, toliko krikova), Sully je počeo shvaćati da nitko osim njega ne vidi staru mamasan kako čuči u pilotskoj kabini, staru sjedokosu mamasan u zelenim hlačama, narančastoj tunici i tim ćaknuto kričavim kineskim tenisicama koje su izgledale kao visoke tenisice marke Chuck Taylor, kričavo crvene, opa. Stara mamasan bila je Malenfantova cura, ženska dobrog starog gospodina Kartaške Mustre. Ranije toga dana, Malenfant je uletio na čistinu zajedno sa Sullyjem, Dieffbakerom, 427

Slyjem Slocumom i ostalima, usprkos kosookima koji su pucali po njima iz prašume, usprkos užasnom tjednu minobacačkih napada, snajpera i zasjeda, Malenfant je bio na putu da postane heroj, kao i Sully, a sad pogledaj ovo, Ronnie Malenfant je ubojica, klinac kojeg se Sully nekada davno silno bojao spasio mu je život i oslijepio, a Sully leži na podu helikoptera dok mu crijeva lelujaju na povjetarcu. Kao što je Art Linkletter* uvijek govorio, to samo dokazuje da su ljudi smiješni. * Poznati radio i TV voditelj. Jedna od TV serija koje je vodio zvala se "People are funny" /Ljudi su smiješni/. Autor je knjige Kids say the darndest things/Djeca govore nevjerojatne stvari/, nešto poput knjige Olovka piše srcem. Neka me netko ubije, vrištao je on tog sunčanog i užasnog popodneva. Neka me netko ubije, za ljubav Božju dajte da umrem. Ali nije umro, liječnici su uspjeli spasiti jedan od njegovih izmasakriranih testisa i sad je bilo dana kad se čak osjećao više-manje sretan što je živ. Zalasci sunca bi u njemu izazvali taj osjećaj. Volio je otići na stražnji dio parkirališta, gdje su bili pohranjeni automobili koje su uzeli pod račun ali koje još nisu sredili, i gledati kako sunce zapada. Istina, čisti kič, ali svejedno prava stvar. U San Franciscu Willie je bio na istom odjelu, i često ga je posjećivao sve dok vojska u svojoj mudrosti nije poslala poručnika prve klase Shearmana negdje drugdje; satima su razgovarali o starim dobrim danima u Hanvichu i o ljudima koje su obojica poznavali. Jednom ih je prigodom čak zajedno fotografirao reporter AP-a - Willie sjedi na Sullyjevu krevetu, obojica se smiju. Willieju se vid dotad već popravio, ali ne sasvim; Willie je Sullyju u povjerenju rekao da se boji da mu vid više nikad neće biti kako valja. Popratni članak uz sliku bio je prilično blesav, ali je li im donio pisama? Isusa mu! Više no što su obojica mogli pročitati! Sullyju je čak pala na um suluda pomisao da bi mu se Carol mogla javiti, ali se to naravno nije dogodilo. Bilo je to u proljeće 1970. i Carol Gerber je bez sumnje imala pune ruke posla pušeći marihuanu ili karu hipi prosvjednicima protiv rata, dok je na drugom kraju svijeta njezinu bivšem srednjoškolskom dečku kita otišla u materinu. Tako je, Art, ljudi su zaista smiješni. A i djeca govore svakojake smijurije. 428

Willieja su poslali kući, ali je stara mamasan ostala. Stara se mamasan nije dala. U sedam mjeseci koliko je Sully proveo u bolnici za ratne veterane u San Franciscu, dolazila je svaki dan i svaku noć, njegov najvjerniji posjetitelj u onom beskrajnom razdoblju kad se činilo da cijeli svijet vonja po mokraći, a srce ga boljelo kao kad boli glava. Katkad bi se pojavila u muumuu poput domaćice nekog raspojasanog luaua*, kadšto bi došla odjevena u jednu od onih jezivo zelenih golfsuknji i tunici bez rukava iz koje su virile njezine žgoljave ruke... no uglavnom je imala na sebi ono što je nosila onoga dana kad ju je Malenfant ubio - zelene hlače, narančastu tuniku, crvene tenisice s kineskim znakovljem. * Muumuu je duga, ravna haljina veselih boja ili uzoraka kakve nose Havajke. Luau je svečanost havajske hrane koja se održava pod vedrim nebom uz pratnju havajske glazbe. Jednoga dana tog ljeta, rastvorio je sanfranciskanski Chronide i ugledao svoju bivšu curu: dospjela je na prvu stranicu. Njegova bivša cura i njezini hipi frendovi u Danburyju su pobili neku mladež i korporacijske vrbovatelje. Njegova bivša cura sad je bila "Crvena Carol". Njegova bivša cura bila je poznata ličnost. "Kurvetino", rekao je kad su se novine udvostručile, utrostručile pa se raspršile u prizme. "Glupa sjebana kurvetino." Zgužvao je novine u kuglu, u namjeri da ih baci u drugi kut sobe, no tad ugleda svoju novu curu, staru mamasan kako sjedi na susjednom krevetu, gleda u njega svojim crnim očima, i Sully se slomi kad je ugleda. Kad je došla medicinska sestra, Sully joj nije mogao ili nije želio reći zašto plače. Znao je samo da je svijet poludio a da on želi injekciju; naposljetku je sestra pronašla liječnika koji će mu je dati. Posljednje što je vidio prije no što mu se pomutila svijest bila je mamasan, usrana stara mamasan sjedi na krevetu do njegova, žutih ruku u zelenom poliesterskom krilu, sjedi tamo i motri ga. A i prešla je cijelu zemlju s njim, vratila se s njim sve do Connecticuta, švercala na sjedištu s druge strane prolaza u turističkom razredu United Airlinesa 747. Sjedila je pokraj poslovnog čovjeka koji je nije vidio baš kao ni posada onoga Hueya, kao ni Willie Shearman, kao ni osoblje Picine palače. Ona je bila Malenfantova pratilja u Dong Hau, ali je sad bila pratilja Johna Sullivana i nikad nije skidala pogled 429

svojih crnih očiju s njega. Žute, smežurane prste uvijek je držala sklopljene u krilu, a pogled nije skidala s njega. Trideset godina. Čovječe, to je puno vremena. Ali kako su te godine odmicale, Sully ju je sve rjeđe viđao. Kad se u jesen 1970. vratio u Harwich, staru mamasan još je viđao skoro svakog dana - kako jede hot dog u parku Commonwealth pokraj igrališta B, ili kako stoji u podnožju željeznih stuba koje vode do željezničkog kolodvora na kojem se smjenjuju plima i oseka ljudi koji rade izvan grada, ili kako hoda niz glavnu ulicu. I uvijek ga gleda. Jednom, nedugo nakon što je dobio svoj prvi postvijetnamski posao (naravno, kao prodavač automobila; jedino što je znao raditi), ugledao je staru mamasan na suvozačkom sjedištu Forda LTD iz 1968. godine na čijem je vjetrobranu sapunom bilo napisano POVOLJNO! S vremenom ćeš je početi razumijevati, rekao mu je psihić u San Franciscu i odbio reći nešto više od toga bez obzira na to koliko Sully navaljivao. Psihijatar je želio čuti o helikopterima koji su se sudarili i pali s neba; psihić je želio znati zašto Sully tako često Malenfanta naziva "kartaškim gadom" (Sully mu je to odbijao reći); psihić je želio znati ima li Sully još seksualne fantazije i ukoliko je tako, jesu li postale zamjetno nasilne. Sullyju je tip bio na neki način simpatičan - zvao se Conroy - ali to nije ništa mijenjalo na stvari: Conroy je bio dupeglavac. Jednom, potkraj njegova boravka u San Franciscu, malo mu je nedostajalo da dr. Conrovu ispriča o Carol. Sve u svemu, bilo mu je drago što to nije učinio. Nije znao što da misli o svojoj bivšoj curi, a kamoli da priča o njoj (Conroyeva riječ za takvo stanje bila je konfliktno). Nazvao ju je glupom sjebanom kurvetinom, ali je danas čitav svijet na neki način sjeban, zar ne? A ako je netko znao kako se nasilno ponašanje lako može oteti s lanca, bio je to John Sullivan. Jedino je znao da se nada da je policija neće ubiti kad naposljetku uđu u trag njoj i njezinim prijateljima. Dupeglavac ili ne, dr. Conroy nije se sasvim prevario u računici kad je rekao da će Sully s vremenom početi razumijevati staru mamasan. Najvažnija je bila spoznaja - u dnu duše - da stare mamasan nema. Umom je bilo lako pojmiti tu temeljnu činjenicu, ali mu je duša sporije učila, vjerojatno zato što se u Dong Hau zamalo rastavio od duše, a takvo što nužno usporava proces razumijevanja. 430

Posudio je nekoliko knjiga od doktora Conroya, a bolnički mu je bibliotekar dao još nekoliko u sklopu međuknjižnične posudbe. Prema onome što je pisalo u tim knjigama, stara mamasan u zelenim hlačama i narančastoj tunici bila je "eksternalizirana fantazija" koja je služila kao "mehanizam preživljavanja" koji mu pomaže da se nosi s "krivnjom preživjelog" i "sindromom posttraumatskog stresa". Drugim riječima, ona je bila san na javi. Što god da je bilo razlog, njegov odnos prema njoj promijenio se kad se ona počela sve rjeđe ukazivati. Umjesto gnušanja ili neke vrste praznovjerne groze, osjetio bi gotovo sreću kad bi je ugledao. Osjećaj kao kad ugledate starog prijatelja koji je otišao iz vašeg rodnog grada, ali povremeno nakratko svrati u nj. Sad živi u Milfordu, gradu tridesetak kilometara sjeverno od Hanvicha niz autocestu 1-95, no po većini ostalog udaljenog nekoliko svjetlosnih godina. Hanvich je bio ugodno predgrađe puno zelenila kad je Sully tamo živio kao dijete i družio se s Bobbyjem Garfieldom i Carol Gerber. Sad je njegov rodni grad bio jedno od mjesta u koje se ne zalazi noću, nečisti crvuljak Bridgeporta. Svejedno je provodio veći dio dana tamo, na parkiralištu ili u svom uredu (autokuća Sullivan Chevrolet već četvrtu godinu nosi oznaku Gold Star), ali većinom bi otišao prije šest sati, najkasnije do sedam, zaprašio na sjever prema Milfordu u svom probnom Chevroletu Capriceu. Najčešće bi otišao s vrlo stvarnim osjećajem zahvalnosti, iako ga u sebi nikada nije htio priznati. Tog se ljetnog dana po običaju zaputio iz Milforda na jug niz 1-95, ali kasnije no inače i ne skrenuvši na izlaz 9, ASHER AVENUE HARWICH. Tog je dana ostavio svoj novi probni primjerak usmjeren prema jugu (bio je plave boje s potpuno crnim gumama i uvijek bi ga zabavljalo vidjeti kako se pale stop-svjetla kad ga vozači ugledaju u svom retrovizoru jer pomisle da je policajac) i odveze se sve do New Yorka. Ostavi automobil u autosalonu Arnieja Mossberga na West Sideu (kad si vlasnik prodajno-izložbenog salona Chevroleta nikad nemaš problema s parkiranjem; to je bila jedna od prednosti tog posla), na putu u drugi kraj grada pregleda što ima u izlozima, pojede odrezak u Palm Tou, pa ode na Paganoov pogreb. 431

Pags je bio jedan od sudionika onog jutarnjeg helikopterskog pada, i jedan od dečki koji je tog popodneva bio i u selendri. A i jedan od onih koji su upali u posljednju zasjedu na stazi, zasjedu koja je počela kad je upravo Sully nagazio na minu ili zapeo za žicu koja je aktivirala eksploziv u vrećici remenom privezanoj za stablo. Čovječuljci u crnim pidžamama nalazili su se u krošnjama; čovječe, ala su nam zabiberili. Na stazi, Pags je uhvatio Wollenskyja kad je Wollensky pogođen u vrat. Dovukao je Wollenskyja do čistine, ali je Wollensky već umro. Pags je vjerojatno bio zaliven Wollenskyjevom krvlju (Sullivan se nije sjećao da je to vidio; tad je već bio u vlastitom paklu), ali je to Pagsu vjerojatno došlo kao olakšanje jer je to prekrilo drugu krv, koja se još nije sasvim osušila. Naime, Pagano je stajao dovoljno blizu da ga poprska krv kad je Slocum ustrijelio Malenfantova kompića. Da ga poprska Clemsonova krv, komadići Clemsonova mozga. Sully nikad ni riječi nije rekao o tome što se Clemsonu dogodilo u selendri, ni dr. Conroyu, nikome. Držao je jezik za zubima. Svi su držali jezik za zubima. Pags je umro od raka. Kad bi umro neki od Sullyjevih bivših vijetnamskih kompića (no dobro, nisu baš bili kompići, većinom su bili tikvani i Sully ih ne bi nazvao kompićima, ali su oni rabili tu riječ jer nije postojala riječ za to što su zapravo bili jedni drugima), činilo se da je uzrok uvijek rak, droge ili samoubojstvo. Najčešće bi karcinom počeo u plućima ili mozgu, a onda se proširio posvuda, kao da su ti ljudi ostavili svoje imunološke sustave u prašumi. Dick Pagano imao je karcinom gušterače - on i Michael Landon. Bila je to bolest zvijezda. Lijes je bio otvoren i stari Pags nije izgledao tako loše. Supruga je rekla pogrebniku da ga ne odjene u uniformu već u obično poslovno odijelo. Vjerojatno nije ni pomislila na uniformu kao mogućnost, usprkos odličjima koja je Pagano zaslužio. Pags je uniformu nosio samo dvije ili tri godine; te su godine bile poput zastranjenja, kazne odležane u nekoj okružnoj buksi jer si u nekom nesretnom trenutku, vjerojatno u pripitom stanju, učinio nešto potpuno u neskladu sa svojim karakterom, recimo ubio nekoga u tučnjavi, ili si utuvio u glavu da moraš spaliti crkvu u kojoj tvoja bivša žena predaje vjeronauk. Sully se nije mogao sjetiti nijednog čovjeka s kojim je 432

služio u vojsci, uključujući i sebe, koji bi želio da ga se pokopa u vojnoj uniformi. Dieffenbaker - Sully je još o njemu razmišljao kao o novom zapovjedniku - je došao na ispraćaj. Sully jako dugo nije vidio Dieffenbakera i vodili su zanimljiv razgovor... premda je uglavnom govorio Dieffenbaker. Sully nije bio siguran da razgovor pomaže, ali je on stalno razmišljao o tome što je Dieffenbaker rekao. Kako je Dieffenbaker zvučao bijesno, uglavnom. Razmišljao je o tome cijelim putem do Connecticuta. U dva sata bio je na mostu Triborough, ponovno na putu za sjever, dovoljno rano da izbjegne popodnevnu prometnu gužvu. "Promet teče nesmetano preko Triborougha i na ključnim točkama duž LIE-a*", tako se izrazio prometni izvjestitelj iz WINS-ova helikoptera. Eto za što danas služe helikopteri: da ocjenjuju stanje prometa na prilaznim i izlaznim prometnicama velikih gradova. * Kratica za Long Island Expressway. Kad su vozila počela usporavati sjeverno od Bridgeporta, Sully to nije primijetio. Bio se prebacio s vijesti na evergrine i utonuo u misli o Pagsu i njegovim usnim harmonikama. Bio je to kliše iz ratnih filmova: prekaljeni američki vojnik s usnom harfom, ali Pagano, Bože moj, Pagano te mogao sluditi, jebote. Svirao ih je noću i danju, sve dok mu jedan od momaka - možda Hexley ili čak Garrett Slocum - nije rekao da će se, ukoliko ne prestane, jednog jutra najvjerojatnije probuditi kao prvi čovjek na svijetu s pištećim rektalnim implantatom. Što je više o tome razmišljao, to se Sullyju sve više činilo da je Sly Slocum bio taj koji je zaprijetio rektalnim usatkom. Crnačka grdosija iz Tulse, koji je smatrao da su Sly and the Family Stone najbolja grupa na svijetu - otud mu i nadimak - i odbijao povjerovati da je druga grupa kojoj se divio, Rare Earth, sastavljena od bijelaca. Sully se sjećao kad je Deef (to je bilo prije no što je Dieffenbaker postao novi zapovjednik i kimnuo Slocumu glavom, vjerojatno najvažniji pokret u Dieffenbakerovu dotadašnjem ili budućem životu) rekao Slocumu da su ti tipovi bijeli baš kao onaj usranac Bob Dylan ("taj bljedoliki folklorist", tako je Slocum zvao Dylana). Slocum je razmislio o tome, a onda odgovorio sa za njega neuobičajenom ozbiljnošću. Sereš čovječe. Rare Earth, ma oni su crnci. Snimaju za Motown, a sve su 433

grupe iz Motowna crnačke, to svi znaju. Supremes, pa Temptations jebote, Smokey Robinson i Miracles. Poštujem te Deef, malo je takvih ko ti,* ni da bi riječi reko, al nastaviš li srat, zviznut ću te. * U izvorniku "you bad and you nationwide", referenca na (1) stih iz pjesme ZZ Topa "Pm bad, Pm nationwide", (2) organizaciju Bad Cops Nationwide koja prokazuje policajce koji siluju, zlostavljaju ili ucjenjuju osobe koje se bave prostitucijom, te (3) na domoljubnu kreditnu zadrugu Bad Credit Nationwide, koja odobrava zajmove i rizičnim zajmoprimcima, uključujući i vijetnamske veterane. Slocum je mrzio glazbu usne harmonike. Podsjećala ga je na onog bljedolikog folklorista. Kad biste mu pokušali objasniti da je Dylan politički angažiran, Slocum bi upitao kako to da onda taj reveći serator nije barem jednom došao ovdje s Bobom Hopeom. Ja ću vam reć zašto, rekao je Slocum. Boji se, eto zašto. Jeboja mater tom revećem milomudu i njegovoj usnoj harmonici! Sully se zanio mislima o Dieffenbakeru koji je bio razvezao o šezdesetima. Razmišljao o tim davnim imenima i davnim licima, o tim danima. Ne primjećuje kako se kazaljka brzinomjera spustila sa devedeset na sedamdeset pa na šezdeset, i kako se vozila počinju hrpimice gomilati u sva četiri vozna traka u pravcu sjevera. Sjetio se kakav je Pags bio u prašumi - kost i koža, crnokos, obraza još istočkanih posljednjim postpubertetskim prištićima, s puškom u rukama i s dvije Hohnerove usne harmonike (jedna u C-duru, a druga u G-duru), zataknute u pasicu maskirnih hlača. To je bilo prije trideset godina. Odvrti još deset godina unatrag i Sully je klinac koji odrasta u Hanvichu, druži se s Bobbyjem Garfieldom i želi da Carol Gerber samo jedanput pogleda u njega, Johna Sullivana, onako kako uvijek gleda u Bobbyja. Naravno, s vremenom i jest pogledala u njega, ali nikad na sasvim isti način. Zato što joj više nije bilo jedanaest godina ili zato što on nije bio Bobby? Sully nije znao. Taj je pogled sam po sebi bio nedokučiva tajna. Kao da je poručivao da je Bobby ubija a da je njoj to drago, da bi umirala tako sve dok zvijezde ne popadaju s neba, rijeke počnu teći uzbrdo i dozna se cjelovit tekst pjesme "Louie Louie". Što se dogodilo s Bobbyjem Garfieldom? Je li on otišao u Vijetnam? Pridružio se djeci cvijeća? Oženio se, postao otac, umro od raka 434

gušterače? Sully nije znao. Jedino što je pouzdano znao bilo je da se Bobby nekako promijenio u ljeto 1960. - onoga ljeta kad je Sully osvojio nagradu, tjedan dana u kampu YMCA-e na jezeru George - i otišao iz grada s majkom. Carol je ostala i maturirala u Hanvichu, pa premda ga nikad nije pogledala onako kako je gledala Bobbyja, on joj je bio prvi, i ona njemu: jedne noći izvan grada, iza neke štale proizvođača mlijeka u Newburgu punoj mučuće stoke. Sully je pamtio kako je osjetio sladak miris na njezinu vratu kad je svršio. Otkuda ta čudna asocijacija, od Pagana u njegovu mrtvačkom kovčegu do dvoje prijatelja iz njegova djetinjstva? Vjerojatno zato što je Pags pomalo sličio Bobbyju iz tih davnih dana. Doduše, Bobbyjeva kosa nije bila crna nego tamnocrvena, ali je Pags imao tu istu suhonjavu građu i koščato lice... i iste pjege. Pa da! I Pags i Bobby imali su taj špricani uzorak a la Opie Tavlor* na obrazima i na hrptu nosa! Ili je to možda bilo samo zato što kad netko umre, razmišljaš o prošlosti, usranoj prošlosti jebote. * Lik koji je u Andy Griffith Showu glumio Ron Howard, glumac okruglog lica, razrokih očiju i rijetkih zuba i, naravno, posut pjegama. Poslije je glumio u još jednoj kultnoj TV seriji, Happy Days. Caprice je usporio na trideset kilometara na sat, a zatim je promet potpuno stao malo niže, kod Izlaza 9, ali Sully svejedno to nije primijetio. Na WKND-u, radiopostaji koja emitira stare hitove, i Mysteriansi pjevali su "96 Tears", a on se prisjećao kako je uz pratnju snimljenih crkvenih pjesama hodao niz središnji prolaz kapele, a Dieffenbaker ispred njega, prilazeći lijesu da prvi put pogleda Pagana. U zraku iznad Paganova tijela pirkao je napjev "Budi uza me"; baš iznad Pagsa, koji je bio sretan kao dijete kad bi mogao satima sjediti s 50-milimetarskom puškom naslonjenom pokraj sebe, s ruksakom u krilu i kutijom Winstonica zataknutom u remen svoje kacige, i unedogled svirati "Goin Up the Country". Kad je Sully zavirio u kovčeg, shvati da se svaka sličnost s Bobbyjem Garfieldom odavno izgubila. Pogrebnik je sasvim pristojno obavio posao da se može podnijeti otvoreni lijes, ali je Pags svejedno imao omlohavjelu kožu i usiljenu bradicu debeljka koji je posljednje mjesece života držao karcinomnu dijetu, onu o kojoj nikad ne pišu u 435

National Enguireru, onu koja se sastoji od zračenja, injekcija kemijskih otrova i neograničenih količina čipsa. "Sjećaš se njegovih harmonika?" upitao je Dieffenbaker. "Sjećam se", rekao je Sully. "Sjećam se svega." Zazvučalo je to čudno, pa ga Dieffenbaker pogleda. Sullyju se u mislima munjevito prikaže kako je Deef izgledao toga dana u selendri kad su Malenfant, Clemson i ostali hajkači iznenada počeli naplaćivati užase tog jutra... užase cijelog proteklog tjedna. Željeli su to izbaciti iz sebe, urlike u noći, iznenadne topničke projektile i, naposljetku, buktinje helikoptera koji su padali a rotori im se još okretali, u padu sijući dim svoje smrti. Kako su pali, tras! A čovječuljci u crnim pidžamicama pripucali su iz šume po pripadnicima Delte 2/2 i Bravo 2/1 čim su Amerikanci istrčali na čistinu. Sullyju zdesna trčao je Willie Shearman, a poručnik Packer ispred njega; a onda je poručnika Packera dohvatilo posred lica i ispred Sullyja više nije bilo nikoga. Ronnie Malenfant mu je bio slijeva. Malenfant se dernjao svojim kreštavim glasom, bez prestanka, poput nekog pošandrcalog, prenapetog teleprodavača, neuračunljivog od amfetamina: Da vas vidimo, usrani psetožderi! Hajde, kosooki! Pucajte, pizde! Jebite si mater! Govno vi možete pogoditi! Pagano je bio iza njih, a Slocum pokraj Pagsa. Tu je bilo i nekoliko dečki iz čete Bravo, ali uglavnom oni iz Delte, toga se sjećao. Willie Shearman pozivao je svoje suborce, ali su mnogi zaostali. Oni iz Delte 2/2 nisu zaostajali. Clemson je bio tamo, Wollensky i Hackermeyer. Pravo je čudo kako se sjeća njihovih imena; njihovih imena i mirisa tog dana. Mirisa prašume i mirisa kerozina. Prizora neba, plavoga na zelenom. Bože moj mili, kako su pucali, kako su ti mali dripci pucali, nikad ne možeš zaboraviti kako su pucali ni kakav je to osjećaj kad ti meci prozuje pokraj uha. Malenfant se bečio: Pogodite me, vi krepani psetožderi! Ne možete! Slijepci usrani! Pucajte, tu sam! Jebite se vi ćoravi kosooki žuti pederi, tu sam! Dečki iz srušenih helikoptera su vrištali, pa su ih izvukli iz njih, zalili vatru pjenom i izvukli ih, samo što to više nisu bili ljudi, ne bi se to moglo nazvati ljudima; uglavnom su to sad bile vrišteće pečenke, pečenke s očima, kopčama remena i tim cvokoćućim prstima koji posežu za tobom a iz čijih se rastaljenih noktiju puši, baš takvi. Nije to nešto što biste mogli ispričati ljudima 436

poput doktora Conroya: kako bi im se, kad biste ih potegnuli, otkidali dijelovi tijela, zapravo skliznuli s njih onako kako hrskava kožica svježe ispečene purice kliže po vrućoj rastaljenoj masnoći ispod nje, baš tako, a cijelo vrijeme osjećaš miris prašume i kerozina, i sve se to događa, jedan stvarno velki šou, kako je običavao govoriti Ed Sullivan, i sve se to događa na našoj pozornici, i jedino što možeš jest pomiriti se sa sudbinom, samo da to prevališ preko glave. To je bilo to jutro, to su bili helikopteri, i nešto takvo moralo je dovesti do nečega. Kad su tog popodneva stigli u tu usranu selendru, još su imali u nosu vonj nagorjele posade onog helikoptera, stari poručnik bio je mrtav, pa su neki dečki - Ronnie Malenfant i njegovi prijatelji, ako želite da budem precizan - lagano skrenuli. Dieffenbaker je bio novi glavnokomandujući i iznenada se obreo kao zapovjednik luđaka koji su htjeli ubiti sve živo - djecu, starce, stare mamasanke u crvenim kineskim tenisicama. Helikopteri su se srušili u deset sati. U otprilike dva nula pet, Ronnie Malenfant je najprije zario bajunet u staričin trbuh a onda objavio namjeru da usranoj krmači odsiječe glavu. U otprilike četiri i petnaest, nepunih četiri kilometra dalje od tog mjesta, svijet Johna Sullivana otišao je u vražju mater. To je bio njegov veliki dan u pokrajini Dong Ha, njegov stvarno velki šou. Dok je stajao između dvije straćare na vrhu jedine ulice u toj selendri, Dieffenbaker je izgledao kao prestrašeni šesnaestogodišnjak. Ali nije imao šesnaest godina, nego dvadeset i pet, puno godina stariji od Sullyja i većine ostalih. Jedini koji je imao Deefove godine i čin bio je Willie Shearman, a Willie nije izgledao pripravan uskočiti. Vjerojatno ga je jutrošnja akcija spašavanja izmoždila. Ili je vjerojatno primijetio da ponovno dečki iz Delte 2/2 predvode juriš. Malenfant je urlao da će kosooki vijetkongovski posranci dvaput razmisliti kad ugledaju nekoliko desetaka glava na kolcima prije no što stanu na žulj Delta Munjama. Bez prestanka tim svojim kreštavim, svrdlastim glasom teleprodavača. Kartaš. Gospodin Kartaška Mustra. Pags je imao svoje usne harmonike, a Malenfant svoj špil Bikesica. Herčevi, to je bila Malenfantova igra. Deset centi poen ukoliko bi uspio nekoga nacimati, pet centi ako ne bi. Dajte dečki! zacičao bi tim svojim kreštavim glasom, glasom za koji bi Sully dao ruku u vatru da može izazvati 437

krvarenje iz nosa i skriviti pomor jata skakavaca. Hajde, na sunce s lovom, lovimo Guduru! Sully se prisjetio kako je stajao na ulici i gledao u blijedo, iznureno, zbunjeno lice novog zapovjednika. Sjetio se kako je pomislio Ne može on to. Što god treba učiniti da bi se zaustavilo prije no što se razmaše, ne može on to. Ali se onda Dieffenbaker pribrao i kimnuo glavom Slyju Slocumu. Slocum nije ni trenutka oklijevao. Slocum, stojeći na ulici pokraj prevrnute kuhinjske stolice kromiranih nogu i crvenog sjedišta, podigne pušku na rame, nanišani i raznese glavu Ralphu Clemsonu. Pagano, koji je stajao u blizini i buljio u Malenfanta otvorenih usta, jedva da je primijetio da je poprskan skoro od glave do pete. Clemson je pao na zemlju, mrtav, i to je bio kraj zabave. Partija je završila, dušo. Dieffenbaker danas ima trbušinu golfera i nosi bifokalne naočale. Usto je uglavnom izgubio kosu. Sullyja je to zaprepastilo, jer je Deef prije pet godina, kad se njihova postrojba kao i svake godine okupila na jersevjskoj obali, imao prilično gustu kosu. Sully se zakleo samome sebi da je to bio posljednji put da je s njima bančio. Nisu postali nimalo bolji. Nisu se smirili. Svaki ponovni sastanak sve je više sličio likovima iz Seinfelda koji su se opako nasnifali ljepila. "Bi li izašao da popušiš jednu?" upitao je novi zapovjednik. "Ili si se odrekao toga kad i svi drugi?" "Odrekao se kad i svi drugi, tako je." Tad su stajali malo ulijevo od kovčega kako bi ostali koji su došli na posljednji ispraćaj mogli zirnuti u lijes pa proći. Tiho su govorili, snimljena se glazba glatko kotrljala preko njihovih glasova, nekakva otegnuta zvučna kulisa o spasenju. Na rasporedu je bila himna "Stari križ", zaključio je Sully. Reče: "Mislim da bi Pags radije želio da puštaju-" "'Goin Up the Country' ili 'Let's Work Together'", dovrši Dieffenbaker veselo se smiješeći. Sully mu uzvrati osmijeh. Bio je to jedan od onih neočekivanih trenutaka, poput kratke sunčane faze u cjelodnevnom kišnom razdoblju, kad je godilo nečega se prisjetiti - jedan od trenutaka kad ste, začudo, bezmalo sretni što ste bili u Vijetnamu. "Ili možda 'Boom Boom', onu od Animalsa", reče on. 438

"Sjećaš se kad je Sly Slocum rekao Pagsu da će mu nabiti tu harmoniku u guzicu ukoliko ne prekine?" Sully je kimnuo glavom, još se veselo smiješeći. "I da će Pags moći, gurne li mu je dovoljno duboko, odsvirati 'Red River Valley' dok prdi." S ljubavlju je ponovno pogledao prema mrtvačkom kovčegu, kao da je očekivao da će se i Pagano nasmiješiti pri pomisli na to. Ali se Pagano nije smiješio. Pagano je samo ležao našminkanog lica. Pagano je sve prevalio preko glave. "Znaš što - izaći ću i gledati tebe dok pušiš." "Dogovoreno." Dieffenbaker, koji je jednom dao znak da jedan njegov vojnik ubije drugog, krene niz bočnu lađu kapele. Njegova ćelava glava zasvijetlila bi miješanim bojama dok je prolazio ispod vitražnih prozora. Šepajući za njim - šepa više od pola životnog vijeka pa to i ne primjećuje - hodao je John Sullivan, uspješni zastupnik za Chevrolet. Promet na 1-95 uspori do puževa koraka, a onda ni makac, osim povremenog trzaja u nekom traku. Na radiju su ? i Mysteriansi ustupili mjesto Sly and the Family Stone - "Dance to the Music". Slocum bi jamačno poskakivao na sjedištu, jebote, poskakivao do daske. Sully ubaci probni Caprice u prazni hod i počne lupkati po upravljaču u ritmu glazbe. Kad je pjesma krenula prema kodi, on pogleda desno i ugleda staru mamasan na suvozačkom sjedištu. Nije poskakivala u njemu nego je sjedila mirno, žutih ruku sklopljenih u krilu, svojih ludo kričavih tenisica, imitacija Chuck Taylorica, čvrsto položenih na jednokratni plastični podložak na kojem je velikim slovima pisalo SULLIVANOV CHEVROLET CIJENI VAŠU FIRMU. "Bok, stara gaduro", reče Sully, više zadovoljan nego uznemiren. Kad je posljednji put pokazala svoje lice? Vjerojatno na novogodišnjoj proslavi kod Tacklinovih, posljednji put kad se Sully svojski oblokao. "Zašto nisi bila na Pagsovu sprovodu? Novi se zapovjednik raspitivao za tebe." Ona ne odgovori, ali nema veze, je li ikad odgovorila? Samo je sjedila tamo sklopljenih ruku, dok je pogled njezinih crnih očiju počivao na njemu: prikaza iz Noći vještica u zelenom, narančastom i crvenom. No stara mamasan nije bila poput duhova iz holivudskih filmova; nije bila prozirna, nikad nije mijenjala oblik, nikad ne bi ishlapjela. Na jednom žutom zapešću nosila je tkanicu sličnu srednjoškolskim pobratimskim 439

narukvicama. Premda ste mogli vidjeti svaki zavijutak na toj tkanici i svaku boru na njezinu drevnom licu, niste mogli osjetiti njezin miris, a jedan jedini put kad ju je Sully pokušao dodirnuti, ona je isparila. Ona je bila sablast, a njegova glava ukleta kuća u kojoj je ona prebivala. Samo što bi je svako malo (najčešće bezbolno a uvijek nenajavljeno) njegova glava izbljuvala negdje gdje bi je on morao vidjeti. Nije se promijenila. Nije oćelavila, ni dobila žučne kamence, ni počela nositi bifokalne naočale. Nije umrla kao što su umrli Clemson, Pags, Packer i dečki iz srušenih helikoptera (čak su i ona dvojica koje su odnijeli s čistine pokrivene pjenom poput snjegovića umrli, njihove su opekline bile preteške da bi preživjeli i sav je trud bio uzaludan). A nije ni nestala kao što je nestala Carol. Ne, stara mamasan uredno bi banula u posjete, i nije se promijenila ni jotu od vremena kad je "Instant Karma" bila među prvih deset najslušanijih hitova. Jednom je, doduše, morala umrijeti, ležati u blatu kad joj je Malenfant najprije zario bajunet u trbuh, a onda objavio namjeru da je skrati za glavu, ali nakon toga ju je krenulo. "Gdje si bila, dušo?" Da je netko iz nekog automobila slučajno pogledao prema njemu (njegov je Caprice sad bio okružen sa svih strana, zagrađen) i vidio kako miče usnama, pretpostavili bi da pjeva uz radio. A i kad bi pomislili nešto drugo, tko ih jebe? Koga briga što oni misle? Nagledao se on toga, užasnih stvari, između ostalog i smotuljak vlastitih crijeva kako leže u krvavoj smrši njegovih stidnih dlačica, i ako katkad ugleda tu staru sablast (i razgovara s njom), pa što, jebote? Koga se to tiče osim njega? Sully pogleda ispred sebe, pokušavajući otkriti što je zakrčilo promet (nije uspio, to nikad ne uspijeva, moraš jednostavno čekati i odgmizati malko naprijed kad tip ispred tebe odgmiže naprijed), a onda se okrene. Ponekad kad bi to učinio, nje više ne bi bilo. Ali ne i ovaj put; ovaj se put samo presvukla. Crvene tenisice bile su iste, ali je sad imala na sebi uniformu medicinske sestre: bijele najlonske hlače, bijelu bluzu (na koju je pribola zlatni satić, kako dražestan detalj), bijelu kapicu s malom crnom vrpcom. No ruke su joj još bile sklopljene u krilu i još je gledala u njega. "Gdje si bila, mama? Nedostajala si mi. Znam da je to čudno, ali je istina. Mama, mislio sam na tebe. Trebala si vidjeti našeg novog 440

zapovjednika. Da ti pamet stane, zaista. Ušao je u fazu solarne ploče. Potpuno ćelav na tjemenu, hoću reći sjaji se." Stara mamasan ne reče ništa. Sully se ne iznenadi. Pokraj pogrebnog zavoda prolazila je uličica, a uz jedan zid protezala se zeleno obojena klupa. Na oba kraja klupe nalazila se kanta s pijeskom načičkana čikovima. Dieffenbakersjedne pokraj jedne kante, tutne cigaretu u usta (Dunhillica, primijeti Sully, prilično impresivno), a onda ponudi kutiju Sullyju. "Ne, zaista sam prestao." "Izvrsno." Dieffenbaker pripali upaljačem marke Zippo, i Sully shvati nešto neobično: nikad nije vidio nekoga tko je bio u Vijetnamu da pripaljuje cigaretu šibicama ili onim jednokratnim plinskim upaljačima; vijetnamski veterani kao da su svi nosili Zippoe*. Naravno, nije moguće da je tako. Ili jest? * Zippo je poznata marka upaljača, ali u slangu američkih vojnika u Vijetnamu i naziv za bacač plamena. "Još prilično šepaš", reče Dieffenbaker. "Aha." "Sve u svemu, rekao bih da je došlo do poboljšanja. Posljednji put kad sam te vidio, gotovo da si posrtao. Osobito nakon što bi strusio nekoliko pića." "Još odlaziš na okupljanja? Organiziraju li ih još, piknike i ostala sranja?" "Mislim da ih još organiziraju, ali nisam bio tri godine. Postalo je odveć depresivno." "Aha. Oni koji ne boluju od raka, prolupali su od alkohola. A oni koji su se uspjeli riješiti cuge su na Prozacu." "Primijetio si." "Nego što nego sam primijetio." "Mislim da me to nije iznenadilo. Nikad nisi bio najpametniji čovjek na svijetu Sully-John, ali si bio pronicavi seronja. Čak i tad. Dakle, dobro si primijetio: cuga, rak i depresija, čini se da su to glavni problemi. O, i zubi. Nisam još upoznao nekog vijetnamskog veterana a da ne bi imao pravi čupanac sa zubima... naravno, ako mu je još koji ostao. A ti, Sully? Što je s tvojim starim kljovama?" 441

Sully, koji je poslije Vijetnama izvadio šest zuba (plus gotovo nebrojeno korijena), zamigolji rukom lijevo-desno pokretom kojim kao da želi reći comme ci, comme ca. "A onaj drugi problem?" upita Dieffenbaker. "Kako je s tim?" "Ovisno", reče Sully. "O čemu?" "O tome što sam opisao kao svoj problem. Bili smo zajedno na tri usrana piknika-" "Četiri. A usto sam ja bio na najmanje jednom na koji ti nisi došao. Godinu poslije piknika na jerseyjskoj obali? Kad je Andy Hackermeyer rekao da će se ubiti skokom s vrha Kipa slobode." "I je li to učinio?" Dieffenbaker duboko uvuče dim i pogleda Sullvja još uvijek poručničkim pogledom. Uspijevalo mu je to i nakon tolikih godina. Zapanjujuće na neki način. "Da je to učinio, čitao bi o tome u Postu. Zar ne čitaš Post?" "Pobožno." Dieffenbaker kimne glavom. "Vijetnamski veterani svi imaju problema sa zubima i svi čitaju Post. Naravno, ukoliko žive na Postova području kontaminacije. Što misliš da rade ako ne žive?" "Slušaju Paula Harveya*", kao iz topa će Sully i Dieffenbaker se nasmije. * Utjecajni radiokomentator ABC-ja. Njegova emisija "There's the rest of the story" /Evo i ostatka priče/, emitira se triput dnevno i jedanput subotom. Sully se prisjećao Hacka, koji je također bio tamo onoga dana kad su se srušili helikopteri, koji je bio i u selendri i kad su upali u zasjedu. Plavokosi klinac zaraznog smijeha. Dao je laminirati sliku svoje djevojke da ne bi trunula na vlazi, a onda ju je nosio oko vrata na malom srebrnom lančiću. Hackermeyer je bio pokraj Sullvja kad su stigli u selendru i kad je počela pucnjava. Obojica su vidjeli kako je stara mamasan istrčala iz svoje slamnate kolibe podignutih ruku, klepećući sve u šesnaest, frfljajući nešto Malenfantu, Clemsonu, Peasleyu, Mimsu i ostalima koji su rešetali selo. Mims je propucao potkoljenicu nekog dječaka, možda slučajno. Dječak je ležao u prašini ispred jedne bijedne straćare i vrištao. Stara mamasan zaključila je da 442

je Malenfant glavni - zašto i ne? ta Malenfant se dernjao - pa je potrčala prema njemu, i dalje mlatarajući rukama po zraku. Sully joj je mogao reći da joj je to bila velika pogreška, stari gospodin Kartaška Mustra imao je jutro i pol, kao i svi, ali Sully nije otvorio usta. On i Hack su stajali i gledali kako je Malenfant podigao kundak puške i raspalio je njime po licu, oborio je na zemlju i prekinuo njezino ćeretanje. Willie Shearman stajao je dvadesetak metara dalje, Willie Shearman iz njegova rodnog grada, jedan od dječaka iz katoličke škole kojih su se on i Bobby na neki način bojali, i na Williejevu se licu ništa nije moglo pročitati. Willie Bejzbol, tako su ga zvali neki njegovi suborci, uvijek iz milja. "Dakle, što je s tvojim problemom, Sully-John?" Sully se vrati iz selendre u Dong Hau u uličicu pokraj pogrebnog zavoda u New Yorku... ali polako. Neke su uspomene bile poput Tar-Baby u onoj staroj priči o Brer Foxu i Brer Rabbitu; zalijepiš se za njih*. "Ovisi. Što sam rekao, kakav problem imam?" * Tar Baby je lutka od katrana, čija šutnja tako razljuti Brer Rabbita da ju je udarao dok se nije čvrsto za nju zalijepio. "Rekao si da su ti raznijeli jaja kad su nas zaskočili kod selendre. Rekao si da ti je to Božja kazna jer nisi spriječio Malenfanta prije no što je prolupao i ubio onu staričicu." Riječju prolupati nije se ni izbliza moglo opisati to kako je Malenfant stajao raširenih nogu i opkoračio staricu, dizao i spuštao bajunetu ne prestajući pritom mljeti. Kad je procurila krv, njezina je narančasta tunika izgledala kao batik. "Malko sam pretjerao", reče Sully, "čemu su pijanci skloni. Dio mošnje još je nazočan, a katkad proradi i stara pumpa. Osobito nakon Viagre. Bog blagoslovio to sranje." "Prestao si pušiti. A cugati?" "Povremeno popijem pivo", reče Sully. "Prozac?" "Još ne." "Razveden?" Sully kimne glavom. "A ti?" "Dvaput. No razmišljam da se ponovno odvažim. Mary Theresa Charlton, prava slatkica. Treća sreća, to je moje geslo." 443

"Znaš li što, poručniče?" upita Sully. "Otkrili smo nedvojbenu baštinu vijetnamskog iskustva." On podigne prst. "Vijetnamski veterani obolijevaju od raka, najčešće pluća ili mozga, ali i drugih organa." "Kao Pags. Pags ga je dobio na gušterači, je li tako?" "Tako je." "Svi ti karcinomi su zbog agensa Orange", reče Dieffenbaker. "Nitko ne može dokazati, ali svi znamo. Agens Orange, dar koji da je i da je." Sully podigne drugi prst - tvoj jebački prst, bez sumnje bi ga nazvao Ronnie Malenfant. "Vijetnamski veterani padaju u depresiju, opijaju se na zabavama, prijete da će skočiti s nacionalnih znamenitosti." Iskoči i treći prst. "Vijetnamski veterani imaju loše zube." Mali prst. "Vijetnamski veterani se razvode." Sully je načinio stanku u tom trenutku, nejasno slušajući snimljenu orguljašku glazbu kako dopire kroz djelomice otvoren prozor, gledajući u svoja četiri ispružena prsta a onda i u palac još priljubljen uz dlan. Veterani su narkomani. Veterani uglavnom neredovito otplaćuju kredite; svaki bankovni službenik će vam to reći (onih godina kad je Sully uhodavao svoje zastupništvo, mnogi su bankari tako rekli njemu). Veterani prekoračuju limite potrošnje na kreditnim karticama, izbacuju ih iz kockarnica, plaču kad čuju pjesme Georgea Straita i Patty Loveless, bodu se noževima zbog stolnog kuglanja u barovima, kupuju jake automobile na kredit a onda ih razbiju, tuku svoje žene, tuku djecu, tuku svoje pse do vraga, a vjerojatno se češće porežu prilikom brijanja nego ljudi koji su se Vijetnamu najviše približili u Apokalipsi danas ili onom sranju Lovac na jelene. "A što je palac?" upita Dieffenbaker. "Ma daj, Sully, požderat ću se od znatiželje." Sully pogleda u svoj sklopljeni palac. Pogleda u Dieffenbakera, koji je sad nosio bifokalne naočale i trbuščić (ono što su vijetnamski veterani najčešće nazivali "kuća koju je sagradio Bud*"), ali u kojem još možda stoluje onaj mršavko voštane puti. A onda ponovno pogleda u svoj palac i ispruži ga kao da pokušava autostopirati. * Misli se na pivo Budweiser. "Vijetnamski veterani imaju upaljače Zippo", reče on. "Barem dok ne prestanu pušiti." 444

"Ili dok ne dobiju rak", reče Dieffenbaker. "U kojem ih trenutku njihove žene bez sumnje iščeprkaju iz njihovih oslabjelih i oduzetih ruku." "Osim onih rastavljenih", reče Sully i obojica se nasmiju. Bilo je ugodno ispred pogrebnog zavoda. Možda ne baš ugodno, ali bolje nego unutra. Orguljaška je glazba bila užasna, ljepljiv miris cvijeća još gori. Miris cvijeća podsjeti Sullyja na deltu Mekonga. Ljudi sad govore "prekomorje", ali se on nije sjećao da je u ono vrijeme ikad čuo taj izraz. "Znači ipak nisi sasvim izgubio muda?" reče Dieffenbaker. "Ne, nikad nisam stigao u zemlju Jakea Barnesa*." * Jake Barnes je glavni lik iz Hemingwayeva romana Sunce se ponovno rađa koji je ranjen u I. svjetskom ratu i ostao impotentan. "Koga?" "Nema veze." Sully nije jako puno čitao, nikad nije puno čitao (njegov je prijatelj Bobby bio knjiški moljac), ali mu je bolnički knjižničar dao Sunce se ponovno rađa i Sully ju je pročitao u jednom dahu, ne jednom već triput. U to mu se vrijeme učinila silno važnom - koliko je Bobbyju bila važna ona knjiga Gospodar muha kad su bili djeca. A sad mu je Jake Barnes bio dalek, limeni čovjek s lažnim problemima. Samo još jedna izmišljotina. "Nema?" "Nema. Mogu imati ženu ako zaista to poželim - ne i djecu, ali mogu imati ženu. No potrebne su velike pripreme i uglavnom mi se čini da to iziskuje previše muke." Dieffenbaker ne reče ništa nekoliko trenutaka. Sjedio je zagledan u svoje ruke. Kad je podigao pogled, Sully pomisli da će reći da mora ići, na brzinu se oprostiti s udovicom a onda natrag u boj (Sully je smatrao da u slučaju novog zapovjednika rat znači prodaju računala u kojima se nalazi nešto magično što se zove Pentium), ali Dieffenbaker ne reče ništa takvo. Upita: "A što je s onom staricom? Još je viđaš, ili je više nema?" Sully je osjetio kako mu se prepast - bezoblična ali silna - mreška u malome mozgu. "Kakva starica?" Nije se sjećao da je rekao Dieffenbakeru, nije se mogao sjetiti da je rekao ikome, ali naravno, jamačno je rekao. Jebi ga, mogao je Dieffenbakeru reći bilo što na 445

onim piknicima; bile su to samo crne rupe u njegovu pamćenju koje su bazdile po alkoholu, sve do jedne. "Stara mamasan", reče Dieffenbaker i ponovno izvadi cigarete. "Ona koju je Malenfant ubio. Rekao si da ti se ukazivala. 'Ponekad je drukčije obučena, ali je to uvijek ona', tako si rekao. Još je vidiš?" "Mogu li dobiti jednu?" upita Sully. "Nikad nisam popušio Dunhillicu." Na WKND-u Donna Summer pjevala je o zločestoj djevojci, zloćki, ti si tako zločesta zloćkica, bip-bip. Sully se okrene staroj mamasan, ponovno u narančastoj tunici i zelenim hlačama, i reče: "Malenfant nikad nije bio očito lud. Odnosno, nimalo luđi od ostalih... osim možda kad su posrijedi bili herčevi. Uvijek je tražio trojicu s kojima bi igrao herčeve, a to nije neko naročito ludilo, što kažeš? Nije bio luđi od Pagsa i njegovih harmonika, a znatno manje lud od tipova koji su cijele noći šmrkali heroin. Osim toga, Ronnie je pomogao izvući one dečke iz helikoptera. U prašumi je jamačno bilo desetak kosookih, možda i dvadesetak, i svi su pucali kao šašavi, sredili su poručnika Packera, Malenfant je sigurno vidio kad se to dogodilo, bio je jako blizu, ali nije ni trenutka oklijevao." Kao ni Fowler, Hack, Slocum, Peasley ili Sully. I kad je Packer pao oni su nastavili. Bili su hrabri mladići. Pa ako je njihova hrabrost potraćena u ratu koji su zakuhali zadrti starkelje, znači li to da njihova hrabrost nije ništa značila? Kad smo već kod toga, je li uvjerenje za koje se borila Carol Gerber pogrešno zato što je jedna bomba eksplodirala u pogrešnom trenutku? Jebi ga, u Vijetnamu su mnoge bombe eksplodirale u pogrešnom trenutku. Kad bolje razmisliš, što je bio Ronnie Malenfant nego bomba koja je eksplodirala u pogrešnom trenutku? Stara mamasan nastavi gledati u njega, njegova prastara sjedokosa pratilja sjedi na suvozačkom mjestu ruku sklopljenih u krilu - žute ruke sklopljene na mjestu gdje se narančasta tunika spaja sa zelenim poliesterskim hlačama. "Pucali su po nama skoro dva tjedna", reče Sully. "Čim smo krenuli iz doline A Shau. Pobijedili smo u Tam Boiju, a kad pobijediš, znači da ti je krenulo i da trebaš iskoristiti tu prednost, barem sam ja tako uvijek smatrao, ali mi zapravo nismo napredovali nego se povlačili. Ma što, 446

to je bilo korak od bezglavog povlačenja, eto što. U svakom slučaju, nismo se dugo osjećali kao pobjednici. Nije bilo podrške, ostavili su nas na cjedilu. U kurac vijetnamizacija! Kakva je to bila pljuga!" On pošuti trenutak-dva, gledajući u nju, a ona mu je smireno uzvraćala pogled. Oko njih, zaustavljeni promet svjetlucao je poput vrućice. Neki nestrpljivi kamiondžija legne na svoju trubu, i Sully poskoči kao da ga je netko naglo prenuo iz drijemeža. "Tad sam naletio na Willieja Shearmana - pri povlačenju iz doline A Shau. Znao sam da mi izgleda poznato i bio sam uvjeren da sam ga negdje upoznao, ali se nisam mogao sjetiti gdje. Znaš, ljudi se vraški promijene između četrnaeste i dvadeset četvrte. A onda su jednog popodneva on i nekoliko dečki iz postrojbe Bravo besposleno sjedili i metiljali, razgovarali o curama, i Willie je rekao da je prvi francuski poljubac dobio na plesu u organizaciji družbe Sv. Tereze od Avile. A ja pomislim: 'Jebi ga, to su bile cure iz Sv. Gabrijela.' Priđem mu i kažem: 'Vi iz Postojanog ste možda bili kraljevi Asherove avenije, ali smo vam isprašili pederski tur svaki put kad ste došli u Hanvich High igrati nogomet.' Hej, da si vidjela tog zaprepaštenja! Willie je skočio na noge tako brzo da sam pomislio da će pobjeći kao Gingerbread Man*. Kao da je ugledao duha, ili nešto takvo. A onda se nasmije i pruži ruku i ja opazim da još nosi svoj srednjoškolski prsten! Znaš li što to sve dokazuje?" * Paprenjak u ljudskom obliku. Ovdje lik iz narodne priče. Taj keks pobjegne iz kuhinje i otrči na cestu. Svi koji ga ugledaše, nagnu u trk za njim, ali im on umakne vičući: "I tebi ću pobjeći!" Sretne ga lija, napravi se da je gluha i da ne može čuti što joj to Gingerbread Man dovikuje, pa ga zamoli da joj šapne na uho. Kad on to učini, lija ga zgrabi i pojede. Stara mamasan ne reče ništa, kao i uvijek, ali joj je Sully vidio u očima da je znala što to sve dokazuje: ljudi su smiješni, klinci pričaju nevjerojatne stvari, pobjednici nikad ne odustaju a gubitnici nikad ne pobjeđuju. Ujedno i Bože blagoslovi Ameriku. "Dakle, ganjali su nas taj cijeli tjedan, i postajalo je jasno da nas sustižu... pritišću s boka... broj žrtava na našoj strani neprekidno se povećavao a nisi se mogao naspavati od svijetlećih raketa, helikoptera i noćnog urlikanja koje je dopiralo iz njihovih skrovišta. A onda bi te 447

napali... njih dvadesetak, tridesetak... bocnu te pa se povuku, bocnu i povuku, tek tako... a usto bi izveli tu svoju foru..." Sully obliže usne, svjestan da su mu usta suha. Da barem nije otišao na Pagsov pogreb. Pags je bio dobar momak, ali ne i dovoljno dobar da bi opravdao povratak takvih uspomena. "Postavili bi četiri ili pet minobacača u prašumi... na jednom od naših krila... a pokraj svakog minobacača poredali bi osam ili deset ljudi, svakog s jednom granatom. Covječuljci u crnim pidžamicama, u redu kao učenici kod automata za vodu u mojoj gimnaziji. A kad bi došao red na njih, ubacili bi svoju granatu u cijev minobacača, a onda jurnuli koliko ih noge nose. Tako bi se suočili s neprijateljem - to jest s nama - upravo u trenutku kad bi njihove granate padale. To bi me uvijek podsjetilo na riječi čovjeka koji je živio na katu iznad Bobbyja Garfielda jednom kad smo se dodavali na Bobbyjevu prednjem travnjaku. O nekom igraču bjezbola koji je igrao za Dodgerse. Ted je rekao da je tip bio tako vraški brz da je mogao opičiti "balon" na početnoj bazi, otrčati na mjesto shortstopa između druge i treće baze i sam uhvatiti lopticu. To bi te nekako... rastrojilo." Da. Onako kako je on sad bio nekako rastrojen, nekako sluđen, poput klinca koji si nepromišljeno priča priče o duhovima u tami. "Paljba koju su osuli po onoj čistini na koju su se srušili helikopteri bila je u tom istom stilu, samo jača, vjeruj mi na riječ." Samo što to i nije bila istina. Vijetkongovci su si tog jutra dali oduška, pojačali ton do daske a onda iščupali tipke, kako je Mims rado govorio. Pucnjava iz prašume oko gorućih helikoptera bila je poput proloma oblaka a ne pljuska. U Capriceovu pretincu za rukavice bilo je cigareta, stara kutija Winstonica koju je Sully držao tamo u slučaju prijeke potrebe, a koju je prebacivao iz jednog automobila u drugi kad god bi ih mijenjao. Ona jedna cigareta koju je nažicao od Dieffenbakera probudila je tigra i on ispruži ruku pokraj stare mamasan, otvori pretinac, prekopa po ispravama i nađe kutiju. Cigareta će ostaviti bljutav i vruć okus u njegovu grlu, ali to je u redu. To je na neki način bilo ono što je želio. "Dva tjedna pucnjave i stezanja obruča", reče joj on i pritisne upaljač. "Strka i pomutnja i ne očekuj posrance iz vojske Južnog Vijetnama, dušo, jer oni kao da su uvijek imali boljeg posla: kurve, kotleti na žaru 448

i kuglanje, govorio je Malenfant. Zbrajali smo žrtve, zračne podrške nikad nije bilo gdje je trebala biti, nitko nije oka sklopio, i činilo se da se situacija pogoršava kako nam se pridružuje sve više ljudi iz A Shaua. Sjećam se da je jedan od Williejevih ljudi - Havers ili Haber, tako nekako - dobio metak u glavu. Pogodilo ga točno u glavu, a onda je ostao ležati na stazi otvorenih očiju, pokušavao nešto reći. Krv mu se slijevala iz rupe evo ovdje..." Sully lupne prstom po glavi malo iznad uha. "...i nismo mogli vjerovati da je još živ, a kamoli da pokušava govoriti. A onda to s helikopterima... to je bilo kao iz filma, sav taj dim i pucnjava, bup-bup-bup-bup. To je bio uvod za nas znaš, u onu tvoju selendru. Nabasali smo na nju kad ono jebote... na cesti leži stolac, nekakav kuhinjski stolac s crvenim sjedištem i čeličnim nogama koje strše u zrak, baš na cesti. Mjesto je izgledalo kao govno, oprosti ali jest, kao da nije vrijedno da se u njemu živi, a kamoli da se za nj gine. Tvoja raja, Južnovijetnamci, oni nisu željeli umirati za takva mjesta, pa zašto bismo mi? Usto je i smrdjelo, smrdjelo je do neba, ali svugdje je smrdjelo. Tako se barem činilo. Meni smrad nije naročito smetao. Mislim da me se najviše dojmio onaj stolac. Taj je jedan stolac sve govorio." Sully izvuče upaljač, počne trešnjacrvenom žarnom niti obrađivati vrh cigarete, a onda se sjeti da sjedi u probnom vozilu. Mogao bi pušiti u probnom vozilu - ta iz njegova je vlastitog salona - ali nanjuši li netko od prodavača dim i zaključi da je šef radio ono zbog čega bi svatko drugi dobio otkaz, to ne bi bilo dobro. Djelima moraš pratiti riječi... barem ukoliko želiš malo respekta. "Excusez-moi", reče on staroj mamasan. Izađe iz automobila, ne ugasivši motor, pripali cigaretu, pa se sagne i kroz prozor ubaci upaljač natrag u njegov spremnik na ploči s instrumentima. Dan je bio vruć, a četiri vozna traka mora automobila u mrtvom hodu kao da su ga činili još toplijim. Sully je osjećao nestrpljenje posvuda oko sebe, ali je njegov radio bio jedini koji je čuo; svi ostali bili su iza stakla, zakopčani u svoje klimatizirane čahurice, i slušali stotinu različitih vrsta glazbe, od Liz Phair do Williama Ackermana. Pretpostavljao je da veterani koji su možebiti zapeli u ovom krkljancu a nemaju CD Alman Brothersa ili kazetu Big Brother and the Holding Companyja, 449

vjerojatno također slušaju WKND, gdje prošlost nikad nije umrla, a budućnost nikad nije stigla. Truuub-truuub, biiip-biiip. Sully zaglavinja prema haubi svog automobila i podigne se na prste, zaklanjajući oči od odbljeska sunca na kromu, pogledom tražeći problem. Naravno, nije ga uspio sagledati. Kurve, kotleti na žaru i kuglanje, pomisli on, Malenfantovim cičećim, svrdlastim glasom. Tim košmarnim glasom ispod plavetnog neba i iz zelene šume. Hajde, dečki, tko ima Klistirku? Ja sam na devedeset i otvorio sam sva četiri oka, vremena je sve manje. Nek cirkus počne! On snažno potegne dim iz Winstonice, pa iskašlje ustajali vruć dim. Crne točkice iznenada zaplešu na popodnevnoj jarkoj svjetlosti, i on pogleda u cigaretu između svojih prstiju s izrazom gotovo komične užasnutosti. Što to radi, ponovno počinje s tim sranjem? Zar je lud? Da, naravno da je lud, svatko tko vidi mrtve starice pokraj sebe u svom automobilu je jamačno lud, ali to ne znači da mora ponovno početi s tim sranjem. Cigarete su agens Orange koji plaćaš. Sully baci Winstonicu. Učinilo mu se to pravilnom odlukom, ali nije usporilo ubrzavajuće bilo njegova srca ni njegov osjećaj - tako dobro upamćen iz patrola u kojima je sudjelovao - da mu se usna šupljina suši i steže, škubi i nabire poput opečene kože. Neki se ljudi boje gužvi - to se zove agorafobija, strah od tržnice - ali jedini put kad Sully ima taj osjećaj da je previše stvari previše ljudi je upravo u ovakvim prilikama. Dobro se osjećao u dizalima, krcatim foajeima u pauzama između činova i na peronima u vrijeme najveće gužve, ali kad bi oko njega nastao prometni čep, on bi prolupao. Jer, dušo, ne možeš nikamo pobjeći, nigdje se sakriti. Još nekoliko ljudi ispililo se iz svojih klimatiziranih komuški. Žena u strogom smeđem poslovnom kostimu stoji pokraj jednako strogo smeđeg BMW-a, zlatna joj narukvica i srebrne naušnice sažimaju ljetnu sunčanu svjetlost, i samo što od nestrpljenja ne lupka visokom potpeticom od kordovana. Uhvati Sullyjev pogled, podigne pogled prema nebu kao da želi reći Kako tipično, pa pogleda na ručni sat (također zlatan, također svjetlucav). Čovjek koji je zajahao zelenu Yamahinu međunožnu raketu, ugasi pomahnitali motor svog motocikla, podigne ga na oslonu papuču, skine kacigu i odloži je na naftom umrljani pločnik pokraj jedne od pedala. Bio je odjeven u crne 450