Stephen King - Hercevi u Atlantisu

nezanimljivom ekstrasenzornom percepcijom odraslih ljudi, guleći krivnju s njegova lica poput vlažne naljepnice s komada stakla. Ta njegovoj je majci to uvijek uspijevalo... barem do danas. AliAli ništa. Ted je simpatičan čovjek koji zna puno o knjigama, ali ne čita misli. Kao što ni Sully-John Sullivan nije mađioničar, niti će ikad biti. "Sve je to samo smicalica", promrmlja Bobby. Izvuče ruke ispod jastuka, prekriži ih u zapešćima i zamahne. Sjena golubice preleti preko mjesečine na njegovim prsima. Bobby se nasmiješi, sklopi oči i zaspi. Idućeg jutra sjedne na ulazni trijem i naglas pročita nekoliko članaka iz nedjeljnog broja harvičkog/ouma/a. Ted je uspravno sjedio na kraju ljuljačke, šuteći slušao i pušio Chesterfieldice. Iza njega i malo ulijevo, zastori su lepršali unutra-van kroz otvorene prozore dnevnog boravka Garfieldovih. Bobby je zamislio svoju mamu kako sjedi u stolici na mjestu s najviše svjetla, s košaricom za šivanje pokraj sebe, sluša i porubljuje suknje (ponovno su u modi duže suknje, rekla mu je prije tjedan-dva; skratiš ih jedne godine, a onda idućeg proljeća rasporiš šavove pa ih ponovno produljiš, a sve to zato što je tako rekla grupica pedera u New Yorku i Londonu, a zašto ona njih sluša, nema pojma). Bobby nije znao je li ona zaista tamo ili nije, otvoreni prozori i vijoreće zavjese sami po sebi nisu ništa značili, ali je on svejedno zamislio taj prizor. Kad je postao malo stariji shvatio je kako ju je uvijek tako zamišljao - ispred vrata, ili u onom dijelu stubišta gdje su sjene preduboke da bi se dobro vidjelo, u tami na vrhu stuba, uvijek je zamišljao da se ona nalazi tamo. Sportski članci koje je pročitao bili su zanimljivi (Maury Wills zasjenio je sve ostale), uvodnici već manje, kolumne suhoparne, duge i nerazumljive, pune izraza poput "fiskalna odgovornost" i "gospodarski pokazatelji recesijske prirode". No Bobbyja to nije smetalo. Ta to mu je posao, zarađuje lovu, a mnogi su poslovi barem donekle dugočasni. "Moraš zaraditi za Wheatiese", rekla bi kadšto njegova majka nakon što bi je gospodin Biderman zadržao na poslu dokasno navečer. Bobby se ponosio već i time što bi frazu kao što je "gospodarski pokazatelji 51

recesijske prirode" uopće uspio prevaliti preko jezika. Osim toga, onaj drugi posao - skriveni posao - rodio se iz Tedove sumanute ideje da su mu neki ljudi na tragu, i Bobbyju bi bilo neobično uzimati novac samo za taj posao; osjećao bi se kao da nekako vara Teda premda je ta ideja potekla od njega. Suludo ili ne, to je svejedno bio dio njegova zaduženja i on se lati posla tog nedjeljnog popodneva. Obiđe njihov kvart dok je njegova majka drijemala, u potrazi ili za prizemnicima u žutim kaputima ili za njihovim znakovima. Vidio je zanimljive stvari - u Colony Street neka se žena gložila s mužem oko nečega, a unijeli su se jedno drugome u lice kao Lijepi George i Haystacks "Stog" Calhoun* prije početka meča; jedan je klinac u Asherovoj aveniji nabijao po kapislama kamenom pocrnjelim od dima; tinejdžeri priljubljenih usana ispred Spicer's Variety Storea na uglu ulica Commonvvealth i Broad; kombi zanimljiva bočnog slogana DALO DUŠU ZA VAŠU BUŠU - ali ne ugleda žutih kaputa ni oglasa na telefonskim stupovima u kojima se traže kućni ljubimci; nijedan rep papirnatog zmaja nije visio ni sa jedne telefonske žice. * Slavni kečeri iz pedesetih godina, veliki šoumeni. Svrati u Spicer's po kugličastu kaugumu od jednog centa pa kao tele blene u oglasnu ploču na kojoj su prevladavale fotografije ovogodišnjih kandidatkinja za pivo Miss Rheingold. Ugleda dva papirića na kojima su vlasnici nudili automobile na prodaju, ali nijedan nije bio okrenut naopako. Na trećem je pisalo MORAM PRODATI DVORIŠNI BAZEN, UŠČUVAN, VAŠI ĆE KLINCI BITI ODUŠEVLJENI, i taj je stajao nahero, ali Bobby zaključi da se nahereno ne računa. U Asherovoj aveniji ugleda morskog kita od Buicka parkiranog kod hidranta, ali je bio boje zelenog stakla i Bobbyju se nije činilo da bi ga se moglo proglasiti kričavim i neukusnim, unatoč okruglim prozorima na boku poklopca motora te prednjoj rešetki koja je izgledala poput iskeženih usta kromiranog soma. U ponedjeljak on nastavi potragu za prizemnicima na putu do škole i na povratku iz nje. Ne ugleda ništa... ali Carol Gerber, koja je hodala s njim i S-J-om, primijeti kako on zirka. Njegova je majka bila u pravu, Carol je stvarno pronicava. 52

"Komunistički agenti žele se dočepati planova?" upita ona. "Ha?" "Gledaš na sve strane. Čak se i osvrćeš." Na trenutak Bobby pomisli da bi im mogao ispričati za što ga je Ted angažirao, no zaključi da bi to bila loša ideja. Možda i ne bi bila tako loša kad bi bio uvjeren da se zaista ima za čime tragati - tri para očiju umjesto jednog, uključujući Caroline svevideće zjakalice - ali nije u to bio uvjeren. Carol i Sully-John znali su da on svakoga dana čita Tedu novine, i to je bilo u redu. To je bilo dovoljno. Kad bi im rekao za prizemnike, bilo bi to kao da se sprda. Izdajstvo. "Komunistički agenti?" upita Sully okrenuvši se strelovito. "Aha, vidim ih, vidim!" Rastegne usta i ponovno proizvede one h-h-h zvukove (njemu najdraže). Potom zaglavinja, ispusti svoj nevidljivi pištolj, uhvati se za prsa. "Strefili su me! Dobio sam svoje! Krenite bez mene! Poručite Ružici da je volim!" "Poručit ću ja to tetinoj debeloj starki", reče Carol i mune ga laktom. "Na oprezu sam zbog dečki iz Sv. Gabrijela, to je sve", reče Bobby. To je bilo uvjerljivo, jer su dječaci iz srednje škole Sv. Gabrijela Postojanog uvijek kinjili djecu iz osnovne škole Hanvich Elementary dok su pučkoškolci pješačili u školu: prozujali bi blizu njih na svojim biciklima, dovikivali dječacima da su curice, a da su curice "radodajke"... Bobby je bio prilično uvjeren da to znači da se ljube jezikom i da dopuštaju da im dečki diraju cikice. "Ma ne, ti tikvani dolaze tek kasnije", reče Sully-John. "Sad su još kod kuće, vješaju po sebi svoje križeve, a kosu češljaju da im bude glatko zalizana kao u Bobbyja Rydella." "Ne prostaci", reče Carol i ponovno ga mune u rebra. Sully-John izgledao je uvrijeđeno. "Tko je prostačio? Ja nisam." "Da, jesi." "Nisam, Carol." "Jesi." "Ne gospođice, nisam." "Da gospodine, i te kako jesi, rekao si tikvani." "To nije psovka! Tikvani su bundeve!" S-J pogleda molećivo u Bobbyja, ali je Bobby gledao prema Asherovoj aveniji gdje je polako plovio neki Cadillac. Bio je velik, i vjerojatno pomalo upadljiv, ali 53

nisu li svi Cadillaci takvi? Ovaj je bio konzervativne svijetlosmeđe boje i nije mu djelovao prizemno. Osim toga, osoba za volanom bila je žena. "Ma nemoj! Pokaži mi fotografiju bundeve u enciklopediji pa ću ti možda povjerovati." "Trebao bih te malo bocnuti", prijazno će Sully. "Da ti pokažem tko je gazda. Ja Tarzan, ti Jane." "Ja Carol, ti Klempo. Evo ti." Carol gurne S-J-ju u ruke tri knjige - iz matematike, Pravopisne pustolovine i Kućicu u preriji. "Nosi mi knjige jer si prostačio." Sully-John izgledao je još uvređenije. "Zašto bih morao nositi tvoje glupe knjige čak i da jesam prostačio, što nisam?" "To je okajanje." "Koji ti je to vrag, to okajanje?" "Iskupljenje za nešto loše što si učinio. Opsuješ li ili slažeš, moraš se otkupiti. To mi je rekao jedan dečko iz Sv. Gabrijela. Zove se-" "Ne bi se trebala družiti s njima", reče Bobby. "Mogu biti opaki." Znao je to iz osobnog iskustva. Nakon svršetka božičnih praznika, tri učenika iz Sv. Gabrijela ganjala su ga niz Broadovu, prijetili mu da će ga prebiti jer ih je "poprijeko pogledao". A i učinili bi to, pomisli Bobby, da im se predvodnik nije poskliznuo na bljuzgavici i pao na koljena. Ostali su se spotaknuli o njega, što je Bobbyju osiguralo taman toliko vremena da projuri kroz velika ulazna vrata zgrade broj 149 i okrene bravu. Dečki iz Sv. Gabrijela vrzmali su se neko vrijeme ispred njih, a potom otišli obećavši Bobbyju da će se "kasnije vidjeti". "Nisu oni svi huligani, neki su sasvim u redu", reče Carol. Pogleda u Sully-Johna, koji je nosio njezine knjige, i rukom sakrije smiješak. SJ-ja se moglo privoljeti na sve ukoliko ste vješto baratali jezikom i zvučali samouvjereno. Bilo bi ljepše kad bi Bobby nosio njezine knjige, ali ne bi imalo smisla ukoliko on to ne predloži. Jednog bi dana on to mogao učiniti; bila je optimist. U međuvremenu, godi hodati ovako između njih na jutarnjem suncu. Kutom oka pogleda u Bobbyja, koji je gledao u školicu nacrtanu na pločniku. Bio je tako sladak, a nije to čak ni znao. Nekako je to bilo najslađe od svega. Posljednji tjedan škole prolazio je kao i svaki posljednji tjedan škole: s izluđujućom, poluinvalidnom sporošću. Tih ranih lipanjskih dana, 54

Bobby je mislio da je miris ljepila u knjižnici dovoljno jak da se zbljuješ, a sat zemljopisa kao da je trajao deset tisuća godina. Koga briga koliko kositra ima u Paragvaju? Za vrijeme odmora Carol je rekla da će tjedan dana u srpnju provesti na farmi tete Core i ujaka Raya u Pennsylvaniji; S-J nije prestajao klepetati o onih tjedan dana u kampu koje je osvojio i kako će gađati iz luka i strijele u mete i svaki se dan voziti kanuom. Bobby im je, pak, ispričao o znamenitom Mauryju Willsu, koji bi mogao postaviti rekord u krađi bejzbolskih baza koji neće biti srušen za njihova života. Njegova je majka postajala sve zamišljenija. Poskočila bi svaki put kad bi zazvonio telefon, a onda jurnula javiti se. Odlazila bi na spavanje tek iza noćnih vijesti (a ponekad, sumnjao je Bobby, tek nakon završetka noćnog filmskog programa), i samo je prčkala po jelu. Katkad bi vodila duge, napete telefonske razgovore okrenutih leđa i tihog glasa (kao da je Bobbyja zanimalo prisluškivati o čemu ona razgovara). Kadšto bi otišla do telefona, počela okretati brojčanik, ali bi spustila slušalicu u njezino ležište i vratila se na kauč. Jednom takvom prigodom Bobby je upita je li zaboravila koji je broj htjela nazvati. "Čini se da sam štošta zaboravila", promrmlja ona a potom nadoveže: "Gledaj svoja posla, Bobuljica." Možda bi primijetio više toga i zabrinuo se još više - smršavjela je i ponovno propušila nakon gotovo dvogodišnje pauze - da mu glava i vrijeme nisu bili zaokupljeni s toliko toga. Najbolje u svemu bila je ona iskaznica za odrasle, koja mu se svaki put kad bije iskoristio činila sve boljim, nadahnutijim darom. Bobbyju se činilo da u knjižnici za odrasle ima najmanje milijardu SF romana koje bi želio pročitati. Primjerice, Isaac Asimov. Pod pseudonimom Paul French, gospodin Asimov napisao je znanstveno-fantastične romane za djecu o svemirskom pilotu po imenu Lucky Starr, koji su bili prilično dobri. Pod vlastitim imenom napisao je druge, još bolje romane. Najmanje tri bila su o robotima. Bobby je obožavao robote. Robot Robby iz Zabranjenog planeta bio je jedan od najboljih filmskih likova svih vremena, po njegovu mišljenju, potpuno bogbogovski, a roboti gospodina Asimova bili su gotovo jednako dobri. Bobby je imao osjećaj da će ovoga ljeta koje leži pred njim s tim likovima provoditi 55

dosta vremena. (Sully je tog izvrsnog pisca zvao Isaac Hasin-Tov, ali naravno Sully je bio gotovo potpuna neznalica u vezi s knjigama.) Na putu do škole tražio bi pogledom ljude u žutim kaputima ili njihove znakove; na putu do knjižnice poslije škole činio bi to isto. Budući da su škola i knjižnica bile na suprotnim stranama grada, Bobbyju se činilo da pokriva priličan komad Hanvicha. Naravno, nikad nije očekivao da će zaista ugledati nekakve prizemnike. Nakon večere, na dugoj večernjoj svjetlosti, čitao bi Tedu novine, na trijemu ili u Tedovoj kuhinji. Ted je poslušao savjet Liz Garfield i nabavio ventilator pa Bobbyjeva mama više nije toliko inzistirala na tome da Bobby čita "gosp. Brattiganu" na trijemu. Bobbyju se činilo da je to djelomice posljedica njezine rastuće zaokupljenosti vlastitim odraslim stvarima, ali možda i toga što je stekla malo više povjerenja u Teda. Premda povjerenje nije isto što i simpatija. A i put do toga nije bio posut ružama. Jedne večeri dok su na kauču gledali Wyatta Earpa, njegova se mama okrene prema Bobbyju gotovo bijesno i reče: "Dira li te ikad?" Bobby je shvatio što ga ona pita, ali ne i zašto je tako rastrojena. "Pa naravno", reče on. "Ponekad me udari po leđima, a jednom kad sam mu čitao novine i zaribao neku jako dugu riječ triput za redom, opalio mi je čvrgu, ali mi ne dijeli packe ili nešto takvo. Mislim da za takvo što nema dovoljno snage. Zašto?" "Nije važno", reče ona. "On je u redu, pretpostavljam. Glava mu je u oblacima, u to nema sumnje, ali ne izgleda kao..." Ona zašuti, gledajući kako se dim iz njezine cigarete Kool diže u zrak dnevnog boravka. Dizao se iz žara u obliku blijedosive vrpce a potom se rasplinjavao, podsjetivši Bobbyja na to kako likovi iz knjige gospodina Simaka Prsten oko Sunca slijede rotirajuće zvrkove spirala u druge svjetove. Najzad se ona ponovno okrene k njemu i reče: "Bude li te ikad dirao na način koji ti se neće svidjeti, dođi i reci mi. Odmah. Čuješ li?" "Naravno, mama." U njezinu je pogledu bilo nečega što ga podsjeti na dan kad ju je upitao kako žena zna da će roditi bebu. Krvari svaki mjesec, rekla je njegova mama. Ako nema krvi, ona zna da je to zato što krv ide bebi. Bobby je želio upitati odakle izlazi ta krv kad se beba ne stvara (sjećao se da je mama jednom krvarila iz nosa, ali ne i drugih 56

primjera materinskog krvarenja). No zbog izraza njezina lica zašutio je o toj temi. Sad je imala isti taj izraz. Zapravo, bilo je i drugih dodira: Ted bi ponekad svojom krupnom rukom prešao preko Bobbyjeve jež frizure, kao da gladi čekinje; kadšto bi nježno zglobovima uhvatio Bobbyja za nos i zapojao Provjeriti, molim! ako bi Bobby pogrešno izgovorio neku riječ; kad bi progovorili istodobno, on bi zakvačio svoj mali prst za Bobbyjev i rekao Aps! Uskoro je i Bobby to počeo izgovarati zajedno s njim, zakvačenih malih prstiju, glasova činjeničnih kao kad ljudi kažu dodaj mi grašak ili kako ste. Bobby je samo jedanput osjetio nelagodu od Tedova dodira. Bobby je upravo pročitao posljednji članak iz novina koji je Ted želio čuti - neki je kolumnist trućao o tome kako na Kubi nema problema koji dobro staro američko slobodno poduzetništvo ne bi moglo ispraviti. Suton je počeo prugati nebo. Otraga u Colony Street, pas gospođe O'Hare, Bowser, neprekidno je lajao, rup-rup-rup, zvuk izgubljen i nekako snolik, sličniji nečemu čega se prisjećamo nego nečemu što se upravo događa. "Pa", reče Bobby, presavijajući novine i ustajući, "mislim da ću se prošetati po susjedstvu i vidjeti što vidim." Nije želio biti izravan, ali je svejedno želio Tedu dati na znanje da još traži prizemnike u žutim kaputima. I Ted ustane pa priđe Bobbyju. Bobbyja ražalosti strah koji je ugledao na Tedovu licu. Nije želio da Ted previše vjeruje u prizemnike, nije želio da Ted bude previše lud. "Vrati se prije mraka, Bobby. Nikad si ne bih oprostio kad bi tise nešto dogodilo." "Pazit ću se. I vratit ću se prije mraka." Ted klekne na jedno koljeno (bio je prestar da bi čučnuo, pretpostavi Bobby) i uhvati Bobbyja za ramena. Privuče Bobbyja k sebi dok im se obrve nisu gotovo sudarile. Bobby je osjetio miris cigareta na Tedovu dahu i pomade na njegovoj koži - trljao je zglobove Musteroleom* jer su ga boljeli. A ovih ga dana bole i po toplom vremenu, reče on. * Poznati balzam za kožu, zglobove i lakše disanje na bazi mentola, kamfora i ulja gorčice. Biti tako blizu Teda nije bilo jezivo, ali je svejedno bilo nekako užasno. Iako Ted nije bio sasvim star, moglo se vidjeti da će uskoro 57

biti. A vjerojatno i bolestan. Oči su mu bile vodnjikave. Kutovi usta lagano su mu podrhtavali. Šteta što mora biti sasvim sam ovdje gore na drugom katu, pomisli Bobby. Da je imao ženu ili nekoga, možda nikad ne bi imao tu bubu u glavi o prizemnicima. Naravno, da je imao ženu, Bobby možda nikad ne bi pročitao Gospodara muha. Sebičan način razmišljanja, ali si nije mogao pomoći. "Nikakva traga od njih, Bobby?" Bobby odmahne glavom. "I ništa ne osjećaš? Ovdje?" On makne desnu ruku s Bobbyjeva lijevog ramena i kucne se po sljepoočnici, gdje su mu se ugnijezdile dvije plave žile i lagano kuckale. Bobby odmahne glavom. "Ili ovdje?" Ted povuče kut desnog oka prema dolje. Bobby ponovno odmahne glavom. "Ili ovdje?" Ted si dotakne želudac. Bobby odmahne glavom po treći put. "U redu", reče Ted i nasmiješi se. Lijeva mu ruka spuzne na Bobbyjev zatiljak. Desna mu se ruka tamo pridruži lijevoj. Zagleda se ozbiljno u Bobbyjeve oči, a Bobby mu ozbiljno uzvrati pogled. "Rekao bi mi da osjećaš, zar ne? Ne bi pokušao... ma ne znam... poštedjeti moje osjećaje?" "Ne", reče Bobby. Tedove ruke na njegovu zatiljku istodobno su mu godile i bile neugodne. Bile su na mjestu na kojem bi ih neki mladić mogao staviti prije no što će poljubiti djevojku. "Ne, rekao bih, to mi je posao." Ted kimne glavom. Polako rasplete ruke i pusti ih da padnu. Ustane, pomogavši si stolom. Iskrivi lice kad mu jedno koljeno glasno zapucketa. "Da, rekao bi mi, ti si dobro dijete. Idi, prošetaj. Ali se drži pločnika, Bobby, i vrati se kući prije mraka. Moraš se paziti." "Pazit ću se." On krene niza stube. "A ugledaš li ih-" "Pobjeći ću." "Tako je." Na blijedećoj svjetlosti, Tedovo je lice bilo sumorno. "Koliko te noge nose." Znači, bilo je diranja, i vjerojatno su majčine strepnje bile na neki način opravdane - vjerojatno je bilo previše dodira, ponekad i neprimjerenih. Možda ne na način na koji je ona mislila, ali svejedno neprimjerenih. Svejedno opasnih. 58

U srijedu prije završetka školske godine, Bobby ugleda crveni komad tkanine kako visi s nečije televizijske antene u Colony Street. Nije mogao pouzdano reći, ali mu je jako sličilo na zmajev rep. Bobbyjeve noge stanu kao ukopane. Istodobno mu srce ubrza sve dok nije čekićalo kao kad bi se utrkivao sa Sully-Johnom na povratku kući iz škole. To je slučajnost čak i da je zmajev rep, reče si on. Samo pišljiva slučajnost. To ti je jasno, zar ne? Možda. Možda je znao. Gotovo da je u to i sam povjerovao kad je škola završila u petak. Bobby se tog dana iz škole vraćao sam; SullyJohn se prijavio da ostane iza nastave i pomogne složiti knjige u skladište, a Carol ide k Tini Lebel na proslavu Tinina rođendana. Prije no što je prešao preko Asherove avenije i krenuo niz Broad Street Hill, ugleda školicu nacrtanu na pločniku ljubičastom kredom. Izgledala je ovako: "Isuse, ne", šapne Bobby. "Nemoj me zezat." Klekne na jedno koljeno poput konjaničkog izvidnika u nekom vesternu, ne primjećujući djecu koja su prolazila pokraj njega na putu kući - neka su pješačila, dvoje bilo na koturaljkama, Francis Utterson, konjskih zuba, na svom se zahrđalom crvenom romobilu trubeći smije nebu i vesla nogom. Ni oni njega jednako tako nisu primjećivali; Turbo raspust je upravo počeo i većina je bila ošamućena od mogućnosti koje su im se otvarale. "O ne, da ne povjeruješ, nemoj me zezat." On pruži ruku prema zvijezdi i polumjesecu - nisu bili nacrtani ljubičastom nego žutom kredom - gotovo ih dotakne, pa povuče ruku. Komad crvene vrpce zapeo za antenu nije morao ništa značiti. No kad dodaš ovo, može li to i dalje biti slučajnost? Bobby nije znao. Imao je samo jedanaest godina i bilo je milijun milijardi stvari koje nije znao. Ali se bojao... bojao da... Ustane i pogleda oko sebe, napola očekujući da će ugledati kolonu dugačkih, kričavo obojenih automobila kako se spuštaju niz Asherovu aveniju, kotrljaju polako na način na koji to automobili čine kad se voze iza mrtvačkih kola na putu za groblje, upaljenih prednjih svjetala u pol bijela dana; napola očekujući da će ugledati ljude u žutim 59

kaputima kako stoje ispod nadstrešnice Asher Empirea ili ispred Sukey's Tavern, kako puše cigarete Camel i gledaju ga. Nema automobila. Ni ljudi. Samo djeca na putu kući iz škole. Među njima su se isticali prvi učenici izašli iz škole Sv. Gabrijela, upadni u svojoj uniformi, zelenim hlačama i košuljama. Bobby se okrene i vrati putem kojim je došao, prijeđe tri ulice do Asherove avenije, odveć zabrinut zbog onoga što je vidio kredom iscrtano na pločniku da bi ga brinule napržice iz škole Svetoga Gabrijela. Na telefonskim stupovima u Aveniji nije bilo ničega osim nekoliko plakata koji su najavljivali tombolu u župnom dvoru Sv. Gabrijela i jedan na uglu Asherove i Tacome koji je najavljivao rokenrol koncert u Hartfordu, a na kojem su glavne zvijezde trebale biti Clyde McPhatter i Dwayne Eddy, "Čovjek s brenčavom gitarom". Kad je stigao do kioska Asher Avenue News, što znači gotovo ponovno do ispred škole, Bobby se počeo nadati da je pretjerao. No svejedno uđe provjeriti njihovu oglasnu ploču, pa ode niz Broadovu sve do Spicer's Variety, gdje kupi još jednu kaugumu u obliku šećerne kuglice pa pogleda i njihovu oglasnu ploču. Ništa sumnjivog ni na jednoj. U Spicer'su više nije bilo oglasa za prodaju dvorišnog bazena, ali što? Čovjek ga je vjerojatno prodao. Zašto bi ga u protivnom uopće i stavljao na ploču, za boga miloga? Bobby izađe i zastane na uglu, žvačući kaugumu i pokušavajući odlučiti što da učini. Zrelost je proces, nešto što pristiže u nepravilnim fazama i neujednačenim preklapanjima. Bobby Garfield donio je prvu zrelu odluku u svom životu onoga dana kad je završio šesti razred, kad je zaključio da ne bi bilo u redu ispričati Tedu što je vidio... barem zasad. Njegova postavka da prizemnici ne postoje bila je uzdrmana, ali Bobby nije bio pripravan sasvim dići ruke od nje. Barem ne na temelju dosad prikupljenih dokaza. Ted bi se uzrujao kad bi mu Bobby rekao što je vidio, možda toliko da bi ubacio stvari natrag u kovčege (plus one vrećice složene iza njegova malog hladnjaka) i otperjao. Ukoliko su mu zli momci zaista za petama, bijeg bi imao smisla, ali ukoliko nisu, Bobby nije želio izgubiti jedinog odraslog prijatelja kojeg je ikad imao. Pa je odlučio pričekati i vidjeti što će se, ako će se, dogoditi. 60

Te je noći Bobby Garfield iskusio još jedan aspekt zrelosti: ležao je budan dugo nakon što je njegova budilica Big Ben poručila da je dva sata ujutro, zagledan u strop, pitajući se je li pravilno postupio. 61

IV. TED NIJE PRI SEBI. BOBBY IDE NA PLAŽU. MCQUOWN. ŠPURIJUS. Dan nakon završetka škole, mama Carol Gerber potrpa djecu u svoj Ford karavan i odvede ih u Savin Rock, obalni lunapark udaljen tridesetak kilometara od Hanvicha. Anita T. Gerber to je učinila tri godine za redom, što je za Bobbyja, S-J-ja, Carol i Carolina bracu i Caroline prijateljice Yvonne, Angie i Tinu značilo drevni običaj. Ni Sully-John ni Bobby ne bi sami nikamo otišli s tri curice, ali budući da su bili zajedno, bilo je u redu. Usto, bilo se odveć teško othrvati iskušenju Savin Rocka. Još će biti prehladno za bilo što osim za gacanje po oceanu, ali će se moći zekati na plaži, a i svi će sadržaji u lunaparku biti otvoreni - uključujući i kioske na kojima se može osvojiti neka nagrada. Prije godinu dana, Sully-John srušio je tri piramide drvenih boca za mlijeko sa samo tri bejzbolske loptice i osvojio za svoju majku velikog ružičastog plišanog medu koji još stoji na počasnom mjestu na vrhu televizora Sullivanovih. Danas je S-J želio medi osvojiti družici. Za Bobbyja je već to što će na neko vrijeme otići iz Hanvicha imalo svojih draži. Nije ugledao ništa sumnjivo nakon one zvijezde i mjeseca načrčkanih pokraj školice, ali ga je Ted gadno prestrašio dok mu je Bobby čitao subotnje novine, a neposredno nakon toga došlo je do ružne svađe s mamom. To s Tedom dogodilo se dok je Bobby čitao osvrt čiji se autor sprdao s mogućnošću da bi Mickey Mantle mogao srušiti bejzbolski rekord postignutih zgoditaka Babea Rutha. Kolumnist je tvrdio da on nema ni fizičke ni psihičke snage za to. "'A najvažnije je to što taj čovjek ima pogrešan karakter'", čitao je Bobby. "Takozvanog Micka više zanimaju izlasci u noćne klubove nego-" Ted se ponovno isključio. Bobby je to znao, nekako osjetio, i prije no što je podigao pogled s novina. Ted je zurio prazna pogleda kroz svoj prozor u smjeru Colony Street i promuklog, suhoparnog lajanja psa gospođe O'Hare. Bilo je to već drugi put tog jutra, ali je prvo isključenje potrajalo samo nekoliko sekundi (Ted se sagnuo u otvoreni hladnjak, očiju razrogačenih na mraznoj svjetlosti, nepomičan... a 62

onda se lagano trgnuo, stresao i posegnuo za sokom od naranče). Ovaj put je sasvim otplovio. Čovječe, koja munjara, kako bi rekao Kookie u seriji 77 Sunset Strip. Bobby zašuška novinama da vidi hoće li ga uspjeti probuditi. Ništa. "Ted? Dobro si-" S iznenadnim užasom Bobby shvati da nešto nije u redu s Tedovim zjenicama. One su se širile i uzile. Kao da Ted naglo uranja u neki crni ponor i izranja iz njega... a zapravo je sjedio na suncu. "Ted?" Cigareta je gorjela u pepeljari, sad samo opušak i pepeo. Pogledavši u nju, Bobby shvati da Ted nije pri sebi gotovo od trenutka kad je počeo čitati članak o Mantleu. A to što mu se događa s očima, to kako mu se zjenice šire i sužavaju, šire i sužavaju... Ima epileptični napad ili nešto slično. Ajoj, zar oni ponekad ne progutaju vlastiti jezik kad dobiju napad? Tedov je jezik čini se bio na svome mjestu, ali njegove oči... njegove oči- "Ted! Ted, probudite se!" Bobby se našao na Tedovoj strani stola prije no što je bio svjestan da se pomaknuo. Zgrabi Teda za ramena i prodrma ga. Kao da je prodrmao komad drveta izdjeljana u obliku čovjeka. Ispod pamučne majice dugih rukava, Tedova su ramena bila kruta, mršava i neugibljiva. "Probudite se! Probudite se!" "Sad odlaze na zapad." Ted nastavi gledati kroz prozor svojim čudnim lutajućim očima. "To je dobro. Ali će se možda vratiti. Oni..." Bobby je stajao ruku na Tedovim ramenima, prestrašen i zapanjen. Tedove su se zjenice širile i uzile poput vidljivog bila. "Ted, što je?" "Moram biti jako miran. Moram biti zec u grmu. Možda prođu. Ako Bog da, nadoći će voda i možda prođu. Sve stvari služe..." "Služe čemu?" Bobby je sad gotovo šaptao. "Služe čemu, Ted?" "Sve stvari služe Zraci", reče Ted i iznenada se njegove ruke sklope oko Bobbyjevih. Bile su vrlo hladne, te ruke, i na trenutak Bobby osjeti košmaran užas od kojeg ga uhvati nesvjestica. Kao da ga u stisku drži leš koji može micati samo ruke i zjenice svojih mrtvih očiju. 63

A zatim je Ted gledao u njega, pa premda su mu oči bile prestrašene, bile su gotovo normalne. Nimalo mrtve. "Bobby?" Bobby izvuče ruke i ovije ih oko Tedova vrata. Čvrsto ga zagrli, i u tom trenutku Bobby u glavi začuje cilik zvona - kratak ali vrlo jasan. Čak je čuo i kako se glasnoća zvona mijenja, poput glasnoće piska jurećeg vlaka. Kao da mu je nešto projurilo kroz glavu velikom brzinom. Začuje topot kopita na nekakvoj tvrdoj podlozi. Drvu? Ne, metalu. Osjeti u nosu miris prašine, suh i olujan. U istom ga trenutku zasvrbe očne jabučice. "Pst!" Tedov dah u njegovu uhu bio je suh poput mirisa one prašine i nekako prisan. Ruke su mu bile na Bobbyjevim leđima, svijene oko njegovih lopatica, onemogućavajući mu da se miče. "Ni riječi! Ni misli. Osim o... bejzbolu! Da, bejzbol, to može!" Bobby pomisli na Mauryja Willsa koji kreće s prve baze, korakom, odmjerena tri koraka... pa četiri... Wills stoji pognut, peta malo odignutih od zemlje, može ostati na prvoj ili krenuti na drugu bazu, ovisno o tome što će učiniti bacač... a kad je bacač uputio lopticu prema udaraču, Wills jurne prema drugoj bazi u eksploziji brzine i prašine iNestalo. Svega je nestalo. Ne zvoni mu više u glavi, ne čuju se kopita, ne osjeća miris prašine. A i ne svrbi ga u dupljama. Je li ga uopće i svrbjelo? Ili je to izmislio samo zato što su ga Tedove oči plašile? "Bobby", reče Ted, ponovno izravno u Bobbyjevo uho. Od pomaka Tedovih usta na svojoj koži Bobby zadrhti. A onda Ted reče: "Dobri Bože, što to radim?" Odgurne Bobbyja, blago ali čvrsto. Lice mu je izgledalo zbunjeno i malo preblijedo, ali su mu se oči vratile u normalu, zjenice učvrstile. Na trenutak je Bobbyju bilo samo to važno. No osjećao se čudno, smušeno, kao da se upravo probudio iz dubokog drijemeža. Istodobno, svijet mu je djelovao zapanjujuće blještavo, svaka linija i oblik izvanredno ocrtani. "Ti bokca!" reče Bobby i nesigurno se nasmije. "Što se to dogodilo?" "Ništa što bi se tebe ticalo." Ted posegne za cigaretom i iznenadi se kad u utoru pepeljare u koji je utisnuo cigaretu ugleda tek sićušan 64

tinjajući čvarak. Zglobom prsta gurne ga u pepeljaru. "Ponovno sam otplovio, zar ne?" " Aha, jako daleko. Prestrašio sam se. Mislio sam da imate epileptični napad ili nešto slično. Vaše oči-" "Nije to epilepsija", reče Ted. "I nije opasno. Ali ponovi li se, najbolje da me se ne dotičeš." "Zašto?" Ted pripali novu cigaretu. "Zato. Obećaješ?" "U redu. Što je Zraka?" Ted se oštro zapilji u nj. "Spomenuo sam Zraku?" "Rekli ste 'Sve stvari služe Zraci'. Mislim da je bilo tako." "Možda ću ti jednom reći, ali ne danas. Danas ideš na plažu, nije li tako?" Bobby se trgne i skoči. Pogleda na Tedovu uru. Bilo je skoro devet sati. "Aha", reče on. "Možda bih se trebao početi spremati. Mogao bih vam do kraja pročitati novine kad se vratim." "Da, dobro. Dobar prijedlog. Ja moram napisati neka pisma." Ne, ne morate, samo me se želite riješiti prije no što postavim još koje pitanje na koje ne želite odgovoriti. No ako je to i bila Tedova namjera, to je bilo u redu. Kao što je Liz Garfield često govorila, Bobby je imao važnijeg posla. Pa ipak, kad je stigao do vrata Tedove sobe, pomisao na onu crvenu krpu kako visi na televizijskoj anteni te na polumjesec i zvijezdu pokraj one školice potakne ga da se nevoljko okrene. "Ted, ima nešto-" "Da znam, prizemnici." Ted se nasmiješi. "Zasad se nemoj njima zamarati, Bobby. Zasad je sve u redu. Ne kreću u ovom smjeru, čak i ne gledaju u ovom smjeru." "Kreću na zapad", reče Bobby. Ted ga pogleda kroz prhut uzdižućeg dima cigareta, mirnih plavih očiju. "Da", reče on, "i uz malo sreće ostat će na zapadu. Seattle bi mi sasvim odgovarao. Lijepo se provedi na plaži, Bobby." "Ali vidio sam-" "Vjerojatno si vidio samo sjene. U svakom slučaju, nije vrijeme za razgovor. Samo upamti što sam ti rekao - budem li se ponovno tako isključio, sjedi i pričekaj da prođe. Posegnem li za tobom, a ti se 65

odmakni. Ustanem li, reci mi da sjednem. U tom ću stanju učiniti što mi kažeš. Kao da sam hipnotiziran." "Zašto-" "Dosta pitanja, Bobby. Molim te." "Dobro ste? Zaista dobro?" "Ne mogu biti bolje. Idi sad. Uživaj." Bobby se požuri u prizemlje, ponovno zaprepašten time kako je sve izrazito: blještava svjetlost koja se kosi kroz prozor na odmorištu prvoga kata, bubamara koja puže oko otvora prazne boce mlijeka ispred vrata stana Proskyjevih, milozvučan zuj u ušima koji je zvučao poput glasanja današnjeg dana - prve subote ljetnih praznika. Kad se vratio u stan, Bobby prikupi svoje autiće i kamione iz raznih spremišta ispod kreveta i stražnjeg dijela ormara. Dva - Match-boxov Ford i plavi metalni kamion za odvoz smeća koje je gospodin Biderman poslao kući zajedno s mamom nekoliko dana nakon Bobbyjeva rođendana - bili su prilično zgodni, ali nisu mogli konkurirati Sullyjevoj cisterni za benzin ili žutom Tonkinu buldožeru. Buldožer je bio osobito koristan za igru u pijesku. Bobby se radovao da će se najmanje sat vremena moći posvetiti ozbiljnoj cestogradnji dok se valovi razbijaju u blizini, a koža mu poprima ružičastu boju na jarkom morskom suncu. Nije skupio svoje kamione od zimus, pomisli on, kad su on i S-J proveli sretno subotnje popodne poslije mećave gradeći cestovnu mrežu u svježem snijegu kod parka Commonwealth. Sad je star, ima jedanaest godina, gotovo prestar za takve stvari. Bilo je nečeg tužnog u toj pomisli, ali sad ne mora biti tužan, ukoliko to ne želi. Njegovi dani autića možda se brzo primiču kraju, ali taj kraj neće doći danas. Ne danas. Majka mu je spakirala objed za izlet, ali mu je odbila dati novac kad ju je zamolio - ni pet centi za jednu od kabina za presvlačenje kojima je bila načičkana oceanska strana lunaparka. Prije no što je Bobby shvatio što se događa, zapodjenuli su ono čega se najviše pribojavao: svađu oko novca. "Pedeset centi bilo bi dovoljno", reče Bobby. Osjeti u svom glasu dječji, mrski plačljivi prizvuk, ali ga se nije mogao riješiti. "Samo pola zelembaća. Ha, mama, što kažeš? Daj imaj milosti." 66

Ona pripali jednu Koolicu, kresnuvši šibicom tako jako da je proizvela praskav zvuk i pogleda ga kroz dim, suženih očiju. "Bob, sad sam zarađuješ. Većina ljudi plaća tri centa za novine, a tebi se plaća da ih čitaš. Dolar tjedno! Mili Bože! Kad sam ja bila mala-" "Mama, taj je novac za moj bicikl! Ti to dobro znaš." Ona se bila okrenula prema zrcalu, mršteći se i namještajući ramena svoje bluze - gospodin Biderman zamolio ju je da dođe raditi nekoliko sati iako je bila subota. Sad se ponovno okrenula prema Bobbyju, cigarete još prikliještene između usta, i mršteći se nagnula prema njemu. "I dalje me tražiš da ti kupim taj bicikl, zar ne? Još uvijek. Rekla sam ti da ti ga ne mogu kupiti, ali ti i dalje tražiš." "Ne, ne tražim! Nije istina!" Bobbyjeve su oči bile pune gnjeva i jada. "Samo pišljivih pola dolara za-" "Pola dolara tu, dva tamo, to se nakupi, znaš. Ono što ti želiš jest da ti ja kupim taj bicikl tako što ću ti davati novac za sve ostalo. Onda se ne bi trebao odreći nijedne druge stvari koju želiš." "To nije pošteno!" Znao je što će reći prije no što je to izrekla, imao je vremena pomisliti kako si je sam iskopao jamu. "Život nije pošten, Bobuljica." Okrene se prema zrcalu posljednji put potegnuti nevidljivu naramenicu kombinea koja se jedva nazirala ispod desnog ramena njezine bluze. "Pet centi za kabinu?" zamoli Bobby. "Zar ne bi barem mogla-" "Da, vjerojatno, kako da ne", reče ona, štektanjem izgovorivši svaku riječ. Najčešće bi narumenila obraze prije odlaska na posao, ali ovoga jutra sva boja na njezinu licu nije potjecala iz pudrijere i Bobby, premda bijesan, znao je da se mora pripaziti. Izgubi li on živce onako kako ona zna izgubiti svoje, provest će cijeli dan u vrućem, praznom stanu, i bit će mu zabranjeno da kroči makar u hodnik. Njegova majka zgrabi torbicu sa stola u dnu kauča, zgnječi cigaretu tako jako da se raskolio filter, pa se okrene i pogleda u nj. "Kad bih ja rekla: 'Joj, ovaj tjedan nećemo jesti jer sam vidjela par cipela kod Hunsickera koji sam si naprosto morala kupiti', što bi ti pomislio?" Pomislio bih da lažeš, pomisli Bobby. A rekao bih ako si tako švorc, mama, što je s onim Searsovim katalogom na gornjoj polici tvog 67

ormara? Onoga u kojemu su novčanice od jednog i pet dolara - pa i jedna ili dvije od deset dolara - selotejpom zalijepljene za stranice s donjim rubljem u sredini? A što je s plavim vrčem u kuhinjskom ormariću ispod sudopera, onome sasvim straga u kutu iza napuknute posudice za umak, onim plavim vrčem u koji stavljaš kovanice od četvrt dolara, u koji ih ubacuješ od očeve smrti? A kad se vrč napuni do vrha, složiš kovanice u stupice, odneseš ih u banku i zamijeniš za novčanice, i te novčanice idu u katalog, zar ne? Novčanice budu zalijepljene za stranice s donjim rubljem u toj knjizi želja. Ali on ne reče ništa od toga, nego svojim užeglim očima samo pogleda u tenisice. "Moram određivati prioritete", reče ona. "A ako si dovoljno star da radiš, sunašce moje, i ti ćeš to morati činiti. Misliš li da mi je drago odbiti te?" Ne mislim, pomisli Bobby, gledajući u svoje tenisice i grizući se za usnu koja je željela omlohavjeti i početi ispuštati niz mjehurastih bebastih zvukova. Ne mislim, ali ne mislim ni da ti to naročito teško pada. "Da smo Gotrockovi, dala bih ti pet dolara da potrošiš na plaži - ma što, i deset! Ne bi morao posuđivati iz svoje biciklističke kašice kad bi želio odvesti svoju curičicu na spiralu smrti-" Ona mi nije cura! Bobby u sebi vrisne na svoju majku. ONA NIJE MOJA CURIČICA! "-ili indijanski vlak. Ali, naravno, da smo Gotrockovi, ne bi uopće ni trebao štedjeti za bicikl, je li tako?" Svakim je trenutkom povisivala glas. Što god ju je mučilo posljednjih nekoliko mjeseci prijetilo je da će se u bujici izliti iz nje, pjeneći se poput biljnog piva i izjedajući poput kiseline. "Ne znam jesi li ikad primijetio, ali nas tvoj otac nije ostavio baš zbrinute, i ja činim sve što mogu. Hranim te, oblačim, platila sam ti da ovo ljeto ideš u Sterling House i igraš bejzbol dok ja premećem papire u onom užarenom uredu. Pozvan si na plažu s ostalom djecom, sretna sam zbog tebe, ali kako ćeš financirati svoje izlete je tvoj problem. Želiš li si platiti neku od igrica, uzmi nešto novca iz one svoje staklenke i priušti si ih. Ako ne želiš, igraj se na plaži ili ostani kod kuće. Meni je svejedno. Samo želim da prestaneš 68

cmizdriti. Mrzim kad cmizdriš. Kao..." Ona zašuti, uzdahne, otvori torbicu, izvadi cigarete. "Mrzim kad cmizdriš", ponovi ona. Kao tvoj otac. To se suzdržala da ne kaže. "Dakle, da čujemo, cvebo?" upita ona. "Jesi li završio?" Bobby je stajao nijem, vrućih obraza, užeglih očiju, zagledan u svoje tenisice, svim se snagama upinjući da ne počne cmoljiti. U ovom bi trenutku jedan jedini prigušeni jecaj mogao biti dovoljan da bude kažnjen zabranom izlaska; bila je bijesna kao ris, samo je tražila povod. A cmoljenje nije bilo jedina opasnost. Želio se izderati na nju da bi radije bio kao njegov otac nego kao ona, škrta stara cicija poput nje, koja se ne može odvojiti ni od pišljivih pet centi, a osim toga pa što ako ih pokojni ne tako bajni Randall Garfield nije ostavio zbrinute? Zašto to uvijek prikazuje njegovom krivnjom? Tko se udao za njega? "Siguran si, Bobuljica? Više neće biti mudrijaških replika?" U glas joj se uvukao najopasniji prizvuk: stanovita plahovita veselost koja je zvučala kao raspoloženost ako je niste poznavali. Bobby je gledao u svoje tenisice i šutio. Stegnuo je sve jecaje i gnjevne riječi u grlu i ne reče ništa. Tišina se ispletala između njih. Osjećao je miris njezine cigarete i svih sinoćnjih cigareta iza te jedne, kao i onih popušenih ostalih večeri kad nije gledala u televiziju nego kroz nju i čekala da zazvoni telefon. "U redu, pretpostavljam da smo sad načistu", reče ona nakon što mu je dala petnaestak sekundi da zine i uvali se u govna. "Lijepo se provedi, Bobby." Ona izađe ne poljubivši ga. Bobby ode do otvorenog prozora (sad su mu suze curile niz lice, ali ih je on jedva primjećivao), povuče zavjese u stranu i zagleda se za njom. Zaputila se prema Commonwealthu.Visoke su joj potpetice lupkale po asfaltu. On dvaput duboko, vodnjikavo udahne pa ode u kuhinju. Pogleda u onaj ormarić u kojem se iza posudice za umak skrivao onaj plavi vrč. Mogao bi uzeti nešto novca iz njega, ona nije vodila evidenciju koliko točno u njemu ima novca i nikad ne bi primijetila da joj manjkaju tri ili četiri kovanice, ali nije želio to učiniti. Ne bi bilo nikakve radosti u trošenju tog novca. Nije bio siguran kako to zna, ali je znao; znao je to već s devet godina kad je istom našao taj skriveni vrč sitniša. Pa tako, ne s osjećajem pravičnosti nego žaljenja, on ode u svoju sobu i zagleda se u staklenku Biciklističkog fonda. 69

Ona je u pravu, pomisli on - zaista bi mogao uzeti malo od svoje ušteđevine i potrošiti je u Savin Rocku. Možda će mu trebati dodatnih mjesec dana da skupi za Schwinn, ali će barem trošenje tog novca biti pravi užitak. A tu ima još nešto: odbije li izvaditi i jedan novčić iz te staklenke, učiniti išta osim zgrtati ih i štedjeti, bit će poput nje. To je prevagnulo. Bobby iz Biciklističkog fonda iščeprka pet kovanica od deset centi, tutne ih u džep, stavi povrh njih Kleenexovu papirnatu maramicu kako ne bi iskočile ukoliko on u nekom trenutku potrči, pa prikupi ostatak stvari za plažu. Uskoro je fićukao pa Ted siđe s kata vidjeti što to izvodi. "Krećeš na plovidbu, kapetane Garfield?" Bobby kimne glavom. "Savin Rock je prilično bogbogovsko mjesto. Lunapark i takve stvari, shvaćate?" "Naravno. Lijepo se zabavi, Bobby, i nemoj iz nečega ispasti." Bobby krene prema vratima, pa se okrene i pogleda u Teda, koji je stajao na donjoj stepenici u papučama. "Zašto ne izađete i ne sjednete na trijem?" upita Bobby. "Kladim se da će u kući biti vruće." Ted se nasmiješi. "Vjerojatno. Ali mislim da ću ostati u kući." "Dobro ste?" "Dobro sam, Bobby. Dobro." Dok je prelazio na stranu Broadove na kojoj se nalazila kuća Gerberovih, Bobby shvati da žali Teda koji se bezrazložno skriva gore u svojoj sobi. Jamačno bez razloga, zar ne? Naravno. I da postoje prizemnici koji se polako negdje vozikaju (prema zapadu, pomisli on, odlaze na zapad), što bi oni mogli htjeti od starog penzionera poput Teda Brautigana? Isprva ga je prepirka s njegovom majkom malo tištila (punačka, zgodna prijateljica gospođe Gerber, Rionda Hewson, optužila ga je da je "odsutan duhom", što god to značilo, a onda ga je počela škakljati po slabinama i ispod pazuha sve dok se Bobby nije nasmijao u samoobrani), ali nakon što su neko vrijeme proveli na plaži, oraspoložio se i postao sličniji sebi. Iako je bio tek početak sezone, Savin Rock je živio punom parom - vrtuljak se okretao, Divlji Miš rikao*, dječica vriskala, metalni rokenrol slijevao se iz zvučnika ispred Kuće smijeha, izvikivači urlali sa svojih štandova. Sully-John nije dobio željenog medvjedića jer je 70

srušio samo dvije od tri preostale boce mlijeka (Rionda je tvrdila da neke na dnu imaju specijalne utege koji onemogućuju da se prevrnu ukoliko ih ne zvekneš pošteno), ali mu je čovjek na kiosku za bacanje bejzbolskih loptica svejedno dodijelio lijepu nagradu - smiješnog mravojeda obloženog žutim plišem. S-J ga nagonski preda Carolinoj mami. Anita se nasmije i zagrli ga, pa mu reče da je najbolje dijete na svijetu i da bi ona, da je Sully-John petnaest godina stariji, postala bigamist i udala se za nj. Sully-John se rumenio sve dok nije poljubičastio u licu. * Vrsta vlaka u lunaparku čije su tračnice postavljene pod vrlo oštrim kutovima (i do 90 stupnjeva), i čiji su kotači smješteni bliže stražnjem dijelu pa se čini da će vlak iskočiti iz tračnica kad dođe na jedan od spomenutih zavoja. Bobby pokuša s bacanjem kolutova, ali promaši sva tri bacanja. Na streljani je imao više sreće: razbio je dva tanjura i dobio plišanog medvjedića. Medu da Ianu Šmrklji, koji je danas za promjenu bio dobar: nije histerizirao, nije se popiškio u gaće niti je pokušavao kresnuti Sullyja ili Bobbyja u jaja. Ian zagrli medu i pogleda u Bobbyja kao da je Bobby Bog. "Divan je i on ga voli", reče Anita, "ali zar ga ne želiš odnijeti majci?" "Ma ne, njoj nije do takvih stvari. Ali bih joj rado osvojio bočicu parfema." On i Sully-John izazivali su jedan drugoga tko će otići na Divljeg Miša i najzad odu zajedno, tuleći razdragano svaki put kad bi se njihov vagončić strmoglavio, istodobno uvjereni da će živjeti vječno i umrijeti istog trenutka. Otišli su i na nakošeni vrtuljak i poludjele šalice*. Kad je spao na posljednjih petnaest centi, Bobby se nađe na kotaču-vidikovcu s Carol. Njihova kabina zaustavi se na vrhu, blago se ljuljajući, zbog čega je imao čudan osjećaj u želucu. * Na nakošenom vrtuljku djeca se voze u autićima koji se okreću na postolju koje se naginje pa se autići nepredvidivo kreću. Poludjele šalice su vrtuljak na kojem djeca sjede u velikim šalicama koje se okreću ukrug na svojim postoljima te oko vlastite osi. Njemu slijeva, Atlantski ocean koračao je prema obali u nizu valova s bijelom krestom. Plaža je bila jednako tako bijela, a ocean nemoguće nijanse plave boje. Sunce se prevlačilo preko njega poput svile. Ispod 71

njih je bio lunapark. Iz zvučnika se u nebo vinuo glas Freddyja Cannona: She comes from Tallahassee, she's got a hi-fi chassis*. * Ona je iz Tallahasseeja, ima hi-fi šasiju. "Sve tamo dolje djeluje tako malo", reče Carol. I njezin je glas bio utanjen - netipično za nju. "Ne boj se, sigurni smo. Da se ovakvi kotači ne dižu tako visoko, na njima bi se vozila djeca." Carol je u mnogo čemu bila najstarija od njih troje - neustrašiva i sigurna u sebe, kao onoga dana kad je natjerala S-J-ja da joj nosi knjige jer je prostačio - ali je sad njezino lice ponovno postalo dječje lice: okruglo, malko blijedo, a na njemu su se isticala dva usplahirena plava oka. Ne razmišljajući, Bobby se nagne, položi svoja usta na njezina, i poljubi je. Kad se odmaknuo, oči su joj bile još krupnije. "Sigurni smo", reče on, i veselo se nasmiješi. "Ponovi!" Bio je to njezin prvi pravi poljubac, dobila ga je u Savin Rocku prve subote ljetnih praznika, a nije ga uopće očekivala. Eto o čemu je razmišljala, i zato je htjela da ga on ponovi. "Bolje ne", reče Bobby. Premda... tko će ga vidjeti ovdje gore i nazvati ga kikićem? "Hajde, ponovi, i nemoj reći da izazivači imaju prednost." "Hoćeš li nekome reći?" "Neću, kunem se Bogom. Hajde, požuri! Prije no što nas spuste!" Pa je on ponovno poljubi. Usne su joj bile glatke i zatvorene, vruće od sunca. A onda se kotač pokrene i on prekine poljubac. Jedan kratki trenutak Carol položi glavu na njegove grudi. "Hvala ti, Bobby", reče ona. "To je bilo jako lijepo." "I ja bih rekao." Odmaknu se malo jedno od drugog, i kad se njihova kabina zaustavila a tetovirani pomoćnik podigao sigurnosnu prečku, Bobby izađe i ne okrenuvši se potrči prema S-J-ju. No već je znao da će poljubac koji je dao Carol na vrhu kotača-vidikovca biti najbolji dio dana. I njemu je to bio prvi pravi poljubac; Bobby nikad nije zaboravio dodir njezinih usana pritisnutih na njegove - suhe, glatke i smlačene suncem. Bio je to poljubac prema kojem će ocjenjivati sve ostale poljupce u svom životu i naći ih manjkavima. 72

Oko tri sata, gospođa Gerber reče im da počnu skupljati stvari: vrijeme je za povratak. Carol iz osjećaja dužnosti reče: "Ali mama!" a onda počne pospremati. Prijateljice joj pomognu; čak je i Ian malo pomogao (dok je donosio i prenosio stvari, nije ispuštao iz ruke pijeskom umrljanog medvjedića). Bobby je napola očekivao da će Carol hodati za njim ostatak dana, i bio uvjeren da će prijateljicama izbrbljati o ljubljenju na kotaču (znat će da je to učinila kad ih ugleda u zbijenom grozdu, kako hihoću i rukom pokrivaju usta i gledaju u njega svojim veselim, lukavim očima), ali ona ne učini ni jedno ni drugo. Nekoliko ju je puta uhvatio kako gleda u njega, a nekoliko je puta uhvatio sebe kako potajice pogledava u nju. Neprekidno mu se vraćala slika njezinih očiju dok su bili gore. Kako su bile krupne i zabrinute. A on ju je poljubio, tek tako. Puf! Bobby i Sully teglili su većinu torbi za plažu. "Dobre mazge! Đi-ha!" vikne Rionda smijući se, dok su se pentrali po stubama koje su vodile od plaže do drvenog mola. Bila je crvena kao rak ispod hladne kreme razmazane svud po licu i ramenima, i žalila se Aniti Gerber kako noćas neće ni oka sklopiti; ako je opekline neće držati budnom, onda će to učiniti hrana iz kioska. "Pa nisi morala pojesti četiri kobasice i dvije lepinje", reče gospođa Gerber, iznervirano, kakvu je Bobby nikad nije čuo: umorna je, zaključi on. I njega je sunce malo ošamutilo. Leđa su ga bockala, a u čarapama je imao pijeska. Torbe kojima je bio okićen njihale su se i odbijale jedna od druge. "Ali hrana u lunaparkovima je tako dooooobraaaa", prosvjedovala je Rionda žalobnim glasom. Bobby se nasmije. Nije se mogao suzdržati. Hodali su polako kroz lunapark prema neasfaltiranom parkiralištu, više ne obraćajući pozornost zanimacijama. Izvikivači bi pogledali u njih, pa svrnuli pogled u potrazi za svježom krvi. Raja nakrcana prtljagom koja se vuče prema parkiralištu uglavnom su izgubljeni slučajevi. Na samom kraju prolaza, na lijevoj strani, stajao je neki suhonja odjeven u vrećaste plave bermude, potkošulju bez rukava i polucilindar. Cilindar je bio star i apšisao, ali naheren pod kicoškim kutom. U obod mu je bio zataknut plastični suncokret. Bio je to 73

smiješan čovac, i djevojčice su najzad dobile priliku da pokriju usta rukama i zahihoću. On ih pogleda izrazom čovjeka kojemu su se hihotali profesionalci i uzvrati im osmijeh. Na to Carol i djevojčice zahihoću još jače. Čovjek u polucilindru, još se smiješeći, raširi ruke iznad improviziranog stola iza kojeg je stajao - ploče plastike na dva kričavo narančasta konja za piljenje drva. Na plastičnoj ploči stajale su tri karte Bicycle* crvene poleđine. Okrene ih brzim, finim pokretima. * Jedna od najstarijih (1885.) vrsta američkih igraćih karata. Prepoznatljive su po svojoj poleđini na kojoj se nalazi motiv kerubina na biciklu ili neki drugi biciklistički motivi. Prsti su mu bili dugi i besprijekorno bijeli, primijeti Bobby, ni trunke preplanulosti na njima. Karta u sredini bila je herc dama. Čovjek u polucilindru je podigne, pokaže im je, prošeta je vješto amo-tamo među prstima. "Nađite damu u crvenom, cherchez la femme rouge, samo to i ništa više", reče on. "Čas posla, dok si reko keks, lako kao Očenaš." On prstom pozove Yvonne Loving. "Priđi, lutko, i pokaži im kako se to radi." Yvonne, još hihoćući i crveneći do korijena svoje crne kose, ustukne i stisne se uz Riondu pa promrmlja da nema više novca za igrice, sve je potrošila. "Nema problema", reče čovjek u polucilindru. "To je samo demonstracija, lutko. Želim da tvoja mama i njezina zgodna prijateljica vide kako je to lako." "Nijedna mi nije mama", reče Yvonne, ali priđe korak bliže. "Zaista moramo krenuti želimo li izbjeći gužvu, Evyie", reče gospođa Gerber. "Ne, pričekaj trenutak, ovo je baš zabavno", reče Rionda. "To je šibicar, samo s tri karte. Izgleda lako, baš kao što on kaže, ali ukoliko ne pripaziš počneš ganjati herc damu i odeš kući praznih džepova." Čovjek u šeširu pogleda je prijekorno, a onda joj se široko i prijazno nasmiješi. Bio je to smiješak prizemnika, pomisli Bobby iznenada. Ne jednog od onih kojih se Ted bojao, ali svejedno prizemnika. "Vidim", reče čovjek u polucilindru, "da ste u nekom trenutku svoje prošlosti bili žrtva varalice. Premda mi je neshvatljivo da bi netko mogao zlouporabiti tako lijepu i otmjenu damu." 74

Lijepa i otmjena dama - visine metar pedesetak, težine stotinjak kilograma, ramena i lica s premazima Pond kreme - sretno se nasmije. "Pusti priče i pokaži djetetu kako to funkcionira. I hoćeš reći da je to zaista legalno?" "Na rubovima lunaparka sve je dopušteno dok vas ne uhvate i ne izbace... kao što pretpostavljam da znate. A sad... kako se zoveš, lutko?" "Yvonne", reče ona glasom koji je Bobby jedva čuo. Pokraj njega, Sully-John je sve to promatrao s velikim zanimanjem. "Nekad me moji zovu Evyie." "U redu, Evyie, pogledaj ovamo, ljepotice. Što vidiš? Reci mi kako se zovu - znam da znaš, tako pametna glavica kao tvoja - i pokazuj prstom dok govoriš. A smiješ ih i dotaknuti. Ovdje nema nikakvog varanja." "Ova na kraju je dečko... ova na drugom kraju je kralj... a ovo je dama. Ona je u sredini." "Tako je, lutko. U kartama kao i u životu, često se može naći ženu između dva muškarca. To je njihova snaga, a za pet ili šest godina ćeš to otkriti i sama." Njegov je glas prešao u tiho, bezmalo hipnotičko pojanje. "A sad pažljivo gledaj i ne skidaj pogled s karata." On ih okrene tako da im se sad vidjela poleđina. "A sad lutko, gdje je dama?" Yvonne Loving pokaže u crvenu poleđinu u sredini. "Je li u pravu?" čovjek u polucilindru upita društvance okupljeno oko njegova stola. "Zasad", reče Rionda i nasmije se tako jako da joj je steznikom nesapeti trbuh zaigrao ispod haljine za plažu. Nasmiješivši se njezinu smijehu, prizemni čovjek u polucilindru podigne vrh srednje karte. Pokaže se crvena dama. "Sto posto točno, dušo, jako dobro. A sad gledaj! Pažljivo! Ovo je utrka između tvog oka i moje ruke! Tko će pobijediti? To je pitanje dana!" On počne velikom brzinom razmještati tri karte po svom stolu-ploči, pjevušeći pritom. "Gore-dolje brže-bolje, amo-tamo premještamo, lijevo-desno nije tijesno, složim tu vratim tam, reci lutko gdje se ona skriva, bum-bimbam?" 75

Dok se Yvonne zamislila nad tri karte, koje su sad zaista ponovno bile poslagane jedna pokraj druge, Sully se nagne do Bobbyjeva uha i reče: "Ne moraš ga čak ni gledati dok ih razmješta. Baba ima svijeni vrh. Vidiš li ga?" Bobby kimne glavom i pomisli Pametna curica kad Yvonne neodlučno pokaže kartu na lijevoj strani - onu sa svijenim vrhom. Čovjek u polucilindru je okrene i pokaže se herc dama. "Jako dobro!" reče on. "Imaš oštro oko, lutko, nema što." "Hvala", reče Yvonne, crveneći. Izgledala je gotovo jednako sretno kao i Carol kad ju je Bobby poljubio. "Da si se u ovom pokušaju kladila sa mnom u deset centi, sad bih ti morao vratiti dvadeset", reče čovjek u polucilindru. "Zašto, pitaš? Jer je subota, a subota je moj dan kad 'Platiš jedan, dobiš dva!' Bi li jedna od dama riskirala deset centi u utrci između vaših mladih očiju i mojih umornih starih ruku? Možete reći muževima - sretnicima koji vas imaju, ako smijem reći - da je gospodin Herb McQuown, Šibicar iz Savin Rocka, platio vaš cjelodnevni parking. Ili još bolje, četvrt dolara? Pokažite herc damu, a ja vama vratim pedeset centi." "Pola zelembaća, jupi!" reče Sully-John. "Ja imam četvrt dolara, gospodine, našli ste mušteriju." "Johnny, to je kockanje", sumnjičavo će Carolina majka. "Ne znam smijem li dopustiti-" "Ma pusti ga, neka dijete nauči lekciju", reče Rionda. "Osim toga, tip će mu možda dopustiti da pobijedi. Da bi navukao nas ostale." Nije ni pokušala stišati glas, ali čovjek u polucilindru - gospodin McQuown - samo je pogleda i nasmiješi se. A onda se ponovno posveti S-J-ju. "S novcem na sunce, dečko - hajde, iskašlji lovu." Sully-John da mu svojih četvrt dolara. McQuown na trenutak podigne kovanicu na popodnevno sunce, zaškiljivši na jedno oko. "Aha, meni izgleda kao pravi", reče on i baci novčić na stolnu ploču, ulijevo od vrste od tri karte. Pogleda lijevo-desno - da provjeri ima li policajaca, možda - pa namigne cinično nasmiješenoj Riondi prije no što se ponovno posvetio Sully-Johnu. "Kako se zoveš, dečko?" "John Sullivan." 76

McQuown raširi oči i nagne šešir na drugu stranu glave, pa je onaj plastični suncokret komično zakimao i naklonio se. "Znamenito ime! Znaš na što mislim?" "Naravno. Jednog ću dana i ja možda biti boksač", reče S-J. Najprije ljevicom pa desnicom zakvači zrak iznad McQuownova skalupljenog stola. "Puf-paf!" "Puf-paf, i te kako", reče McQuown. "A kako stojite s očima, gospodičiću Sullivan?" "Prilično dobro." "Pa onda ih pripremite, jer utrka počinje! Da, tako je! Tvoje oči protiv mojih ruku! Gore-dolje amo-tamo, gdje će ona biti i gdje će se skriti?" Karte, koje su se ovaj put pomicale brže, uspore i zaustave se. Sully krene da će pokazati kartu, ali tad povuče ruku, mršteći se. Sad su dvije karte imale na vrhu mali pregib. Sully pogleda u McQuowna, čije su ruke bile prekrižene na njegovoj prljavoj potkošulji. McQuown se smiješio. "Samo polako, sinko", reče on. "Ujutro je bila gužva, ali popodne je slabo posla." Muškarci koji misle da su šeširi s perom zataknutim u obod posljednji modni krik, sjeti se Bobby Tedovih riječi. Od onih koji u nekoj uličici igraju craps i pritom si dodaju bocu žestice u škamiclu. McQuown je imao smiješan plastični cvijet u šeširu umjesto pera, i nije se moglo vidjeti bocu... ali je imao jednu u džepu. Malu. Bobby je bio uvjeren u to. A na izmaku dana, budući da će imati sve manje posla te će potpuna usklađenost između ruke i oka postati manje bitna, McQuown će sve češće potezati iz nje. Sully pokaže desnu kartu. S-J, ne! pomisli Bobby; kad je McQuown okrenuo kartu, pokaže se pik kralj. McQuown okrene lijevu kartu i pokaže se tref dečko. Dama je ponovno bila u sredini. "Žalim, sinko, malo si bio prespor ovaj put, nije to zločin. Želiš ponovno pokušati sad kad si se zagrijao?" "Pa... to mi je bila posljednja lova." Sully-John izgledao je pokislo. "I bolje za tebe", reče Rionda. "Opelješio bi te za sve što imaš i ostavio te stajati u gaćama." Djevojčice na to zahihoću kao lude; S-J pocrveni. Rionda ne obrati pozornost ni jednom ni drugom. "Kad sam živjela u Massachusettsu radila sam prilično dugo na plaži Revere", 77

reče ona. "Klinci, da vam pokažem kako ovo funkcionira. Može u dolar, prijatelju? Ili ti je to preskupo?" "U vašoj blizini sve bi bilo prejeftino", sentimentalno će McQuown, i ugrabi njezin dolar čim se pomolio iz njezine torbice. Podigne ga prema svjetlu, pregleda ga hladna oka, pa ga odloži ulijevo od karata. "Izgleda mi kao pravi", reče on. "Zaigrajmo, dušo. Kako se zoveš? "Pišulja", reče Rionda. "Upitaj me ponovno i reći ću ti isto."* * U izvorniku Pudd'ntane (Pudding tang, dječja ublaženica za vaginu); referenca na dječju rimu 'What's may name? Pudding tang. Ask me again, and Fll teli you the same. "Ree, ne misliš li da-" zausti Anita Gerber. "Rekoh ti, kužim štos", reče Rionda. "Zavrti ih, prijatelju." "Istog časa", složi se McQuown, a ruke mu munjevito pokrenu tri karte čije se poleđine pretvore u crvenu mrlju (gore-dolje brže-bolje, amo-tamo premještamo). Naposljetku ih ponovno namjesti u trored. Na Bobbyjevo zaprepaštenje, ovaj put su sve tri karte bile malo svinute na vrhu. Riondin je smiješak iščeznuo. Ona podigne pogled s kratkog niza karata na McQuowna, pa ponovno pogleda u karte, pa u svoju dolarsku novčanicu, koja je ležala po strani i lagano lepršala na blagom povjetarcu koji je zapuhao. Naposljetku ponovno pogleda u McQuowna. "Smotao si me, prijatelju", reče ona. "Zar ne?" "Ne", reče McQuown. "Utrkivao sam se s vama. Dakle... što kažete?" "Kažem da je ono bio jako dobar dolar koji nikome nije smetao i žao mi je što mu vidim leđa", odgovori Rionda i pokaže srednju kartu. McQuown je okrene. Bio je to kralj. Riondin dolar iščezne u njegovu džepu. Ovaj je put dama bila na lijevoj strani. McQuown, bogatiji za dolar i četvrt, nasmiješi se društvancu iz Hanvicha. Plastični cvijet zataknut za obod njegova šešira klatio se naprijed-natrag u zraku u kojem se osjećao miris soli. "Tko je sljedeći?" upita on. "Tko se želi utrkivati svojim okom protiv moje ruke?" "Mislim da smo svi izbačeni iz utrke", reče gospođa Gerber. Blijedo se nasmiješi čovjeku iza stola, stavi jednu ruku oko kćerkina ramena a drugu na rame njezina pospanog sina, pa ih okrene od stola. "Gospođo Gerber?" reče Bobby. Na trenutak pokuša zamisliti kako bi se njegova majka, nekoć udana za muškarca koji nikad nije odolio 78

nijednoj nedovršenoj skali, osjećala da ga može vidjeti kako stoji tu, pokraj sklepotine od stola gospodina McQuowna s tom risque crvenom kosom Randyja Garfielda koja mu žari na suncu. Ta mu pomisao izmami lagan smiješak na usta. Bobby je sad znao što je nedovršena skala, a znao je i što su fleševi i fulovi. Raspitao se. "Smijem li ja pokušati?" "O Bobby, zaista mislim da je bilo dosta, nije li?" Bobby zavuče ruku ispod Kleenexa koji je gurnuo u džep i izvadi svoje posljednje tri kovanice od pet centi. "Imam samo ovo", reče on, pokazavši najprije gospođi Gerber pa gospodinu McQuownu. "Je li dovoljno?" "Sine", reče McQuown, "igrao sam ja ovu igru i za jedan cent pa sam uživao." Gospođa Gerber pogleda u Riondu. "Ma, neka sve ide dovraga", reče Rionda i štipne Bobbyja za obraz. "To je cijena jednog sisanja, zaboga. Neka ih izgubi pa da idemo kući." "U redu, Bobby", reče gospođa Gerber i uzdahne. "Ako moraš." "Bob, odloži kovanice ovdje, gdje ih svi možemo vidjeti", reče McQuown. "Meni izgledaju kao prave, i te kako. Jesi li spreman?" "Mislim da jesam." "Onda krećemo. Dva dečka i cura se sakriju. Dečki ne vrijede ni pišljiva boba. Zato nađi djevojku i udvostruči novac." Blijedi okretni prsti prevrnu tri karte. McQuown je konferansirao i karte se pretvore u mrlju. Bobby je gledao kako se pomiču po stolu, ali se nije trudio pratiti damu. To nije bilo potrebno. "Čas se tuku, čas se vuku, sad se javi da vidimo jesi l' pravi." Tri karte crvene poleđine ponovno su stajale jedna do druge. "Reci mi, Bobby, gdje se skriva?" "Tamo", reče Bobby i pokaže lijevu kartu. Sully zastenje. "Srednja karta, budalo. Ovaj put nisam s nje skidao oka." McQuown ne pogleda u Sullyja. Gledao je u Bobbyja. Bobby pogleda u njega. Trenutak potom McQuown pruži ruku i okrene kartu koju je Bobby pokazao. Bila je to herc dama. "Neka me vrag odnese", vikne Sully. 79

Carol uzbuđeno pljesne i poskoči. Rionda Hewson zaciči i pljesne ga po leđima. "Bobby, očitao si mu lekciju! Tako valja!" McQuown se neobično, zamišljeno, nasmiješi Bobbyju, pa zavuče ruku u džep i izvadi šaku sitniša. "Nije loše, sinko. Prvi put danas da me netko pobijedio. Odnosno da se nisam dao pobijediti." Izvadi kovanicu od četvrt dolara i pet centi i položi ih pokraj Bobbyjevih petnaest. "Želiš li ih zavrtjeti?" Shvati da ga Bobby nije razumio. "Želiš li se ponovno utrkivati?" "Smijem li?" Bobby upita Anitu Gerber. "Ne bi li radije prekinuo kad si na dobitku?" upita ona, ali su joj se oči sjajile i kao da je zaboravila na potrebu ga izbjegnu gužvu na povratku. "Iprekinut ću kad sam na dobitku", reče joj on. McQuown se nasmije. "Hvalisavi dječak! Neće mu narasti dlaka na bradi još idućih pet godina, ali je već pun sebe. Onda, Hvalisavi Bobby, što kažeš? Igramo li?" "Naravno", reče Bobby. Da su ga Carol ili Sully-John optužili da se hvali, žestoko bi to poricao - svi njegovi heroji, od Johna Waynea do Lucky Starra iz Svemirske patrole, bili su skromni ljudi, od onih koji kažu "Joj na!" nakon što spase neki svijet ili karavanu kola. Ali nije osjetio potrebu da se brani pred gospodinom McQuownom, prizemnim čovjekom u plavim kratkim hlačama, a možda i varalicom. Hvalisanje nije Bobbyju bilo nimalo na pameti. A nije ni mislio da je ovo slično očevim nedovršenim skalama. Nedovršene skale bile su nada i nagađanje - "ludin poker", prema riječima Charlieja Yearmana, podvornika u osnovnoj školi Harwich Elementary, koji je sav sretan Bobbyju ispričao sve o toj igri što S-J i Denny Rivers nisu znali - ali ovo nije igra nagađanja. Gospodin McQuown ostane zagledan u njega još trenutak; Bobbyjevo spokojno samopouzdanje kao da ga je mučilo. Onda podigne ruku, namjesti nagib svog polucilindra, razgiba ruke i zamigolji prstima poput Zekoslava Mrkve prije svirke na glasoviru u Carnegie Hallu u jednom od crtica Merrie Melodies. "Na mjesto, hvalisavko. Ovaj put ću ti servirati cijeli meni, od juhe do kolača." Karte se ispremiješaju u mrlju nekakvog ružičastog premaza. Iza leđa, Bobby začuje kako je Sully-John promrmljao "Isus Bog!" Carolina 80

prijateljica Tina reče: "To je prebrzo", smiješnim tonom uštogljenog negodovanja. Bobby je ponovno motrio kretanje karata, ali samo zato što mu se činilo da se to od njega očekuje. Gospodin McQuown ovaj put nije gubio vrijeme na konferansu, što je predstavljalo stanovito olakšanje. Karte se smire. McQuown pogleda u Bobbyja podignutih obrva. Na usnama mu je titrao smiješak, ali je ubrzano disao i na gornjoj usni imao kapi znoja. Bobby odmah pokaže desnu kartu. "To je ona." "Kako to znaš?" upita gospodin McQuown, a smiješak mu izblijedi. "Kako to dovraga znaš?" "Naprosto znam", reče Bobby. Umjesto da je okrenuo kartu, McQuown malo pogleda u stranu i niz prolaz. Onaj je smiješak zamijenio mrzovoljan izraz lica - obješeni kutovi usta, bora između očiju. Čak je i plastični suncokret u njegovu šeširu djelovao nezadovoljno, a njegovo klecavo kimanje sad više nije bilo bezbrižno samouvjereno nego nadureno. "Nitko ne može provaliti takvo miješanje", reče on. "Nitko nikad nije provalio takvo miješanje." Rionda posegne preko Bobbyjeva ramena i okrene kartu koju je on pokazao. Bila je to herc dama. Ovaj put sva djeca zaplješću. Od tog zvuka produbi se bora između očiju gospodina McQuowna. "Prema mojem računu duguješ ovome ovdje hvalisavom Bobbyju devedeset centi", reče Rionda. "Namjeravaš li platiti?" "A kad ne bih platio?" upita gospodin McQuown, okomivši se svojim namrgođenim licem na Riondu. "Što ćeš učiniti, bačvo? Pozvati policiju?" "Možda bismo trebali otići", nervozno će Anita Gerber. "Pozvati policiju? Ne ja", reče Rionda, oglušivši se na Anitu. Nije skidala pogleda s McQuowna. "Pišljivih devedeset centi iz tvog džepa a već izgledaš kao Baby Huey* punih gaća. Gospode Bože!" * Lik iz crtica; orijaška beba-patka, ne baš prevelike pameti, ali zato vrlo tvrdoglava. Samo što je Bobby znao da nije stvar u novcu. Gospodin McQuown ovim je slučajem izgubio kudikamo više od toga. Katkad bi izgubio zbog "mamca", katkad jer bi bio u "autu". No ono zbog čega se sad 81

pjenio bilo je miješanje. McQuownu se nije svidjelo to što mu je neki balavac provalio miješanje. "Nego, evo što ću učiniti", nastavi Rionda. "Reći ću svima u lunaparku koga zanima da si škrtac. Nazvat ću te Devedesetcentni McQuown. Misliš da će ti posao bolje krenuti?" "Dat ću ja tebi posao", zareži gospodin McQuown, ali se maši za džep, izvadi još jedan kup sitniša-ovaj put veći - i brzo izbroji Bobbyjev dobitak. "Izvoli", reče on. "Devedeset centi. Kupi si martini." "Pogodio sam, znate", reče Bobby kad je pomeo kovanice u ruku pa ih gurnuo u džep gdje su se ovjesile poput utega. Jutrošnja svađa s majkom sad mu se činila krajnje glupom. Vraća se kući s više novca no što je donio, a to ne znači ništa. Baš ništa. "Dobro pogađam." Gospodinu McQuownu lakne. Ne bi im ništa učinio nažao - možda i jest prizemnik, ali nije od onih koji ljudima čine nažao; nikad ne bi izložio te svoje vješte, dugoprste ruke nedostojanstvenom stiskanju u šaku - ali ga Bobby nije želio ostaviti nesretnog. Želio je ono što bi gospodin McQuown nazvao "autom". "Aha", reče McQuown. "Dobro pogađaš, eto što je. Hoćeš pokušati pogađati i treći put, Bobby? Čeka te bogatstvo." "Zaista moramo ići", žurno će gospođa Gerber. "A kad bih ponovno pokušao, izgubio bih", reče Bobby. "Hvala vam, gospodine McQuown. Uživao sam u igri." "Je, je. Gubi se, klinjo." Gospodin McQuown sad je bio poput ostalih izvikivača u lunaparku: gledao je onkraj njih. U potrazi za svježom krvi. Na povratku su ga Carol i njezine prijateljice gledale sa divljenjem, a Sully-John s nekom vrstom zbunjenog poštovanja. Bobbyju je zbog toga bilo neugodno. U jednom se trenutku Rionda okrene i pomnjivo zagleda u nj. "Nisi tek tako pogodio", reče ona. Bobby je pogleda sa zanimanjem, suzdržavši se od komentara. "Imao si špurijus." "Što je špurijus?" "Moj se otac nije često kladio, ali bi svako malo dobio predosjećaj za neki broj. Zvao je to špurijus. Onda bi se kladio. Jednom je dobio pedeset dolara. Kupio nam namirnice za cijeli mjesec. To se dogodilo i tebi, zar ne?" 82

"Vjerojatno", reče Bobby. "Možda sam imao špurijus." Kad je stigao kući, njegova je mama sjedila u ljuljačci na trijemu podvijenih nogu. Presvukla se u svoje subotnje hlače i zlovoljno gledala niz ulicu. Kratko mahne Carolinoj mami kad se ova odvezla. Gledala je kako je Anita skrenula na svoj kolni prilaz i kako se Bobby vuče niz prilazni puteljak. Znao je što njegova mama misli: muž gospođe Gerber je u mornarici, ali barem ima muža. Osim toga, Anita Gerber ima i automobil karavan. Liz ima cipelcug, autobus ako treba potegnuti malo dalje, ili taksi ukoliko treba otići u Bridgeport. Ali se Bobbyju činilo da se ona više ne ljuti na njega, i to je bilo dobro. "Jesi li se lijepo proveo u Savinu, Bobby?" "Super", reče on i pomisli: što je, mama? Svejedno ti je kako sam se proveo na plaži. Što te zapravo muči?Ali nije mogao znati. "Dobro. Slušaj, malac... Žao mi je što smo se jutros zakvačili. Mrzim raditi subotom." Posljednju rečenicu gotovo je prosiktala. "Ureduje, mama." Ona mu dodirne obraz i zavrti glavom. "Ta tvoja bijela put! Nikad nećeš pocrnjeli, Bobuljica! Ti ne. Uđi da ti stavim malo dječjeg ulja na tu opeklinu." On pođe za njom u stan, skine majicu i stane ispred nje, a ona sjedne na kauč i razmaze mu mirisno dječje ulje po leđima, rukama i vratu - čak i po obrazima. Godilo je, i on ponovno pomisli koliko je voli, koliko voli njezin dodir. Upita se što bi ona pomislila kad bi znala da je poljubio Carol u lunaparku. Bi li se nasmiješila? Bobby je sumnjao u to. A kad bi znala za McQuowna i karte- "Nisam vidjela tvog kompu s kata", reče ona i vrati čep na bočicu dječjeg ulja. "Znam da je gore jer čujem utakmicu Yankeesa s njegova radija, ali zar se ne bi očekivalo da će izaći na trijem gdje je svježe?" "Vjerojatno mu nije do toga", reče Bobby. "Mama, ti si dobro?" Ona ga pogleda, osupnuto. "Dobro sam, Bobby." Nasmiješi se i Bobby joj uzvrati smiješak. Morao se potruditi jer uopće nije mislio da je njegova mama dobro. Zapravo je bio prilično siguran da nije. Imao je špurijus. Te je večeri Bobby ležao na leđima peta raširenih u kutove kreveta, otvorenih očiju, zagledan u strop. I njegov je prozor bio otvoren, 83

zavjese su lepršale amo-tamo na dašku povjetarca, a kroz neki drugi otvoreni prozor dopirao je zvuk Plattersa: "Here, in the afterglow of day, We keep our rendez-vous, beneath the blue*." Iz daljine se čulo brundanje zrakoplova, automobilska truba. * Ovdje, na tamnećem žaru dana, traje naš randevu, ispod plavog neba. Riondin je tata to bio nazivao špurijusom, a jednom je pogodio dnevni broj za pedeset dolara. Bobby se slagao s njom - špurijus, naravno, imao sam špurijus - ali on ne bi mogao pogoditi lutrijski broj makar mu život ovisio o tome. Stvar je bila... Stvar je bila u tome da je gospodin McQuown svaki put znao gdje će herc dama završiti, pa je znao i on. Nakon što je Bobby to shvatio, sve je sjelo na svoje mjesto. Zapravo, nije u tome bilo ničeg neobičnog, ali se on zabavljao i... pa... ne sumnja se u ono što znaš, zar ne? Možeš sumnjati u špurijus - slutnju koja te pogodi kao grom iz vedra neba - ali se ne sumnja u znanje. Samo, kako je on znao da njegova majka selotejpom lijepi novac na stranice s donjim rubljem u Searsovu katalogu na gornjoj polici svog ormara? Kako je uopće znao da se katalog nalazi tamo? Ona mu to nikad nije rekla. Ona mu nikad nije rekla ni za plavi vrč u koji stavlja kovanice od četvrt dolara, ali on naravno zna za njega godinama, nije on slijep, premda mu se ponekad čini da ona misli da je tako. Ali katalog? Kovanice od četvrt dolara koje se slažu u tuljce i mijenjaju u novčanice, a novčanice se onda lijepe u katalog? Nije mogao znati za takvo što, ali dok je ležao u svom krevetu i slušao kako je "Earth Angel" zamijenio "Twilight Time", znao je da je katalog tamo. Znao je jer je ona znala, i to joj je prošlo kroz veliki mozak. A u lunaparku je znao da Carol želi da je on ponovno poljubi jer joj je to bio prvi pravi poljubac nekog dečka a ona ga nije očekivala; sve je bilo gotovo prije no što je ona postala potpuno svjesna što se događa. Ali znati to nije isto što i znati budućnost. "Ne, to je samo čitanje misli", šapne on, a onda zadrhti čitavim tijelom kao da su mu se opekline pretvorile u led. Pripazi, Bobuljica - ne pripaziš li se završit ćeš ćaknut kao Ted s tim svojim prizemnicima. 84

U daljini, na gradskom trgu, sat odzvoni deset sati. Bobby se okrene i pogleda u budilicu na svom stolu. Big Ben je tvrdio da je tek 9:52. No dobro, gradski sat ide malo naprijed ili moj malo kasni. Velika stvar. Spavaj. No činilo mu se da mu to neće uspjeti, barem ne još neko vrijeme, ali je dan bio zanimljiv - svađa s majkom, novac osvojen od kartaškog varalice, poljupci na vrhu kotača u lunaparku - i on počne ugodno tonuti u san. Možda mi ona i jest cura - pomisli Bobby. Možda mi je ona ipak cura. Dok se posljednji preuranjeni udar sata na gradskom trgu postupno gubio, Bobby zaspi. 85

V. BOBBY ČITA NOVINE. SMEĐI, S BIJELIM PRSIŠTEM. VELIKA ŠANSA ZA LIZ. KAMP BROAD STREET. NEUGODAN TJEDAN. POLAZAK ZAPROVIDENCE. U ponedjeljak, nakon što mu je mama otišla na posao, Bobby ode na kat pročitati Tedu novine (premda je zapravo vidio dovoljno dobro da bi mogao sam čitati, Ted je rekao da je počeo uživati u zvuku Bobbyjeva glasa i luksuzu toga da mu se čita dok se on brije). Ted je stajao u svojoj maloj kupaonici otvorenih vrata, gulio pjenu s lica, a Bobby je iskušavao kako reagira na razne naslove iz različitih rubrika. "VIJETNAMSKO KREŠEVO SVE LJUĆE?" "Prije doručka? Hvala, ali ne bih." "ZBOG KARAVANE KOLICA UHIĆEN MJEŠTANIN?" "Prvi odlomak, Bobby." " 'Kad su jučer predvečer policajci pokucali na vrata njegove kuće u Pond Laneu, John T. Anderson ispričao im je sve o svom hobiju. Naime, on tvrdi da skuplja kolica iz supermarketa. "Vrlo je zanimljivo o tome zborio", rekao je Kirby Malloy, djelatnik policijske postaje Hanwich, "ali nas nije potpuno uvjerio da je do nekih kolica iz svoje zbirke došao poštenim putem." Ispostavilo se da je Malloy "pogodio u sridu". Među više od pedeset kolica u stražnjem dvorištu gospodina Andersona, najmanje je dvadeset ukradeno iz harvičke trgovine A&P and Total Grocery, a bilo je i nekoliko kolica iz marketa IGA u Stansburyju.'" "Dovoljno", reče Ted, ispere britvicu vrućom vodom pa podigne oštricu do svog pjenom premazanog vrata. "Trapavi provincijski humor kao odgovor na patetičnu kleptomaniju." "Ne razumijem vas." "Gospodin Anderson zvuči kao čovjek koji boluje od neuroze - drugim riječima, duševnog poremećaja. Misliš li ti da su duševni poremećaji smiješni?" "Ma kakvi. Žao mi je ljudi kojima fali daska u glavi." "Drago mi je da to čujem. Poznavao sam ljude kojima nije falila samo jedna već sve daske. Zapravo, poznavao sam priličan broj takvih osoba. Često su žaljenja vrijedni, ponekad izazivaju strahopoštovanje, 86

a povremeno užasnutost, ali nisu smiješni. KARAVANA KOLICA, ma nemoj. Što još ima?" "STARLETA POSJETILA EUROPU I POGINULAU NESREĆI?" "Uh, ne." "VANKEESI KUPILI IGRAČA OD SENATORSA?" "Trgovina između Vankeesa i Senatorsa nimalo me ne zanima." "ALBINI UŽIVA U ULOZI NEFAVORITA?" "Da, molim te, pročitaj to." Ted je slušao pozorno dok je oprezno brijao vrat. Bobbyju taj članak i nije bio silno zanimljiv - u njemu nije bilo spomena o Flloydu Pattersonu ili Ingemaru Johanssonu (Sully je tog švedskog teškaša zvao "Ingie-Mingi") - ali je svejedno pažljivo čitao. Borba u dvanaest rundi između Tommyja "Uragana" Haywooda i Eddieja Albinija trebala se održati u Madison Square Gardenu u srijedu navečer idućeg tjedna. Oba boksača postigla su dobre rezultate u karijeri, ali su se godine smatrale važnim, a možda i presudnim čimbenikom: Haywoodove dvadeset tri godine prema trideset i šest Eddieja Albinija, pa je prvi bio veliki favorit. Pobjednik bi mogao dobiti priliku da se u jesen bori za naslov prvaka u teškoj kategoriji, negdje u vrijeme kad Richard Nixon postane predsjednik (Bobbyjeva mama rekla je da će se to sigurno dogoditi, i neka - ne zato što je Kennedy katolik, nego je premlad i jamačno usijana glava). U članku je Albini izjavio da shvaća zašto nije favorit - nakupio je lijepih godinica i neki smatraju da je on dao svoje jer je u posljednjem meču sa Sugar Boy Mastersom izgubio tehničkim nokautom. Usto, naravno, zna da Haywood ima duže ruke i da je ovaj, premda mlad, na glasu po silnom umijeću. Ali sam marljivo trenirao, izjavio je Albini, skakao preko užeta i sparirao s dečkom koji se kreće i udara poput Haywooda. Članak je bio pun riječi kao što su neustrašiv i odlučan; za Albinija su upotrijebili izraz "nabrušen". Bobby je naslutio da autor članka smatra kako će Albinija istamburati, i bude mu ga žao. Uragan Haywood nije imao vremena za razgovor s novinarom, ali je njegov menadžer, čovjek po imenu I. Kleindienst (Ted je rekao Bobbyju kako se izgovara to ime), rekao da će to najvjerojatnije Eddieju Albiniju biti posljednja borba. "On je bio dobar u svoje vrijeme, ali je njegovo vrijeme prošlo", rekao je I. Kleindienst. 87

"Ako Eddie dočeka šestu rundu na nogama, za kaznu ću poslati svog štićenika na spavanje bez večere." "Irving Kleindienst je ka-mai", reče Ted. "Što?" "Budala." Ted je gledao kroz prozor prema zvuku glasanja psa gospođe O'Hara. Nije se isključio kao što bi mu se katkad događalo, ali je bio daleko. "Poznajete ga?" upita Bobby. "Ma ne", reče Ted. Najprije se od te pomisli lecne, a potom razveseli. "Znam za njega." "Meni se čini da će taj Albini dobiti po piksi." "Nikad se ne zna. Zbog toga i jest zanimljivo." "Kako to mislite?" "Nikako. Prijeđi na stripove, Bobby. Čitaj mi Flasha Gordona. I svakako mi opiši što Dale Arden ima na sebi." "Zašto?" "Jer mislim da je ona parafamfula", reče Ted i Bobby prasne u smijeh. Nije se mogao suzdržati. Katkad je Ted bio takav otkačenac. Dan kasnije, na povratku iz Sterling Housea, gdje je upravo ispunio ostatak pristupnica za ljetni bejzbol, Bobby naiđe na velikim slovima brižljivo ispisani oglas pričvršćen risaćim čavlićem za brijest u parku Commonwealth. MOLIMO POMOZITE NAM NAĆI PHILA! PHIL je naš VELŠKI CORGI! PHIL ima 7 GODINA! PHIL je SMEĐI s BIJELIM PRSIŠTEM! Ima VESELE I PAMETNE OČI! I CRNE VRŠKE UŠIJU! Donijet će vam LOPTU kaže li mu se POŽURI PHIL! NAZOVITE HOusitonic 5-8337! (ILI) ga DONESITE U Aveniju Highgate 745 Dom OBITELJI SAGAMORE Nije bilo Philove fotografije. Bobby je prilično dugo ostao stajati zagledan u taj oglas. Jedan njegov dio želio je otrčati kući i reći Tedu - ne samo za ovo nego i za zvijezdu i polumjesec koje je vidio nacrtane kredom pokraj križaljke školice. Drugi njegov dio napomenuo je da je u parku izvješene koješta - na 88

brijestu točno preko puta vidio je oglas kojim se najavljuje koncert na gradskom trgu - i da bi bio lud da Tedu stavi bubu u uho. Te su se dvije misli koškale jedna s drugom i naposljetku pretvorile u dva trljajuća štapića, a Bobbyjev mozak bio opasno na rubu da se zapali od njihova iskrenja. Neću na to misliti, reče samome sebi, odmaknuvši se od oglasa. A kad se glas duboko u njemu - opasno odrasli glas - potuži da mu se plaća da misli o takvim stvarima, da dojavljuje o takvim stvarima, Bobby reče glasu da ušuti. Što glas i učini. Kad je stigao kući, njegova je majka ponovno sjedila na ljuljačci na trijemu, samo što je ovaj put krpala rukav kućne haljine. Podigne pogled i Bobby ugleda podbuhlu kožu ispod njezinih očiju, crvene vjeđe. U jednoj je ruci držala preklopljenu papirnatu maramicu. "Mama-?" Što ti je? završavala je njegova misao... ali ne bi bilo pametno dovršiti je. Vjerojatno bi mu samo priskrbila nevolje. Nakon izleta u Savin Rock, više se nije ponovila ona epizoda s vidovitošću, ali je on znao majku - način na koji bi ga pogledala kad je bila uzrujana, način na koji bi se ruka u kojoj je držala papirnatu maramicu slegnula, bezmalo u šaku, način na koji bi usisala zrak i uspravila se, spremna na borbu odlučite li se uhvatiti ukoštac s njom. "Što je?" upita ga ona. "Nešto ti se mota po glavi osim kose?" "Ne", reče on. Glas mu u vlastitim ušima zazvuči nesigurno i sramežljivo. "Bio sam u Sterling Houseu. Izvjesili su popise za bejzbol. I ovog sam ljeta u Vukovima." Ona kimne glavom i malo se opusti. "Sigurna sam da ćeš iduće godine biti u Lavovima." Spusti košaricu sa šivaćim priborom s ljuljačke na trijem pa rukom lupne po ispražnjenom mjestu. "Bobby, sjedni pokraj mene trenutak. Imam ti nešto reći." Bobby sjedne s osjećajem strepnje - ta bila je uplakana i zvučala prilično ozbiljno - ali se ispostavilo da nije ništa strašno, barem koliko je on mogao zaključiti. "Gospodin Biderman - Don - pozvao me da pođem s njim, gospodinom Cushmanom i gospodinom Deanom na seminar u Providence. To je za mene velika šansa." "Što je to seminar?" 89

"Vrsta konferencije - ljudi se okupe kako bi naučili nešto o nekoj temi i diskutirali o njoj. Tema ovog seminara je "Nekretnine u šezdesetima". Jako sam se iznenadila da je Don pozvao mene. Bili Cushman i Curtis Dean, naravno, znala sam da će oni ići, oni su agenti. Ali da će Don pozvati mene..." Ona na trenutak zašuti, a onda se okrene Bobbyju i nasmiješi se. Taj je smiješak djelovao iskreno, ali je bio u čudnom neskladu s njezinim crvenim vjeđama. "Cijelu vječnost želim postati agent, a sad ovo, kao grom iz vedra neba... Bobby, to je velika šansa za mene, a moglo bi značiti i veliku promjenu za nas." Bobby je znao da njegova mama želi prodavati nekretnine. Imala je knjige na tu temu i čituckala ih gotovo svake večeri, često podcrtavajući neke dijelove. No ako je to tako velika šansa, zašto ju je natjeralo u plač? "Baš dobro", reče on. "Superiška. Superiška na kvadrat. Nadam se da ćeš puno naučiti. Kad je seminar?" "Drugi tjedan. Naš četvero krećemo rano ujutro u utorak i vraćamo se u četvrtak navečer oko osam sati. Svi se sastanci održavaju u hotelu Warwick, a tamo ćemo i odsjesti - Don je rezervirao sobe. Nisam bila u hotelu ima već dvanaest godina. Malo sam nervozna." Plače li se od nervoze, upita se Bobby. Možda i da, ukoliko si odrasla osoba - osobito odrasla žena. "Htjela bih da zamoliš S-J-ja da prespavaš kod njega u utorak i srijedu. Sigurna sam da gospođa Sullivan-" Bobby odmahne glavom. "To neće ići." "Zašto ne?" Liz se nagne nad njega bijesno ga pogledavši. "Gospođa Sullivan dosad nikad nije imala ništa protiv. Nisi joj se nekako zamjerio, ha?" "Nisam mama, nego S-J idući tjedan ide na izlet u kamp Winnie." Zvuk svih tih i-ova koji mu izlaze iz usta izmami mu smiješak na usta, ali ga on zatomi. Majka ga je još gledala tim srditim pogledom... a nije li u njemu bilo i malo panike? Panike ili nečega sličnog? "Što je kamp Winnie? O čemu ti to govoriš?" Bobby joj rastumači kako je S-J osvojio besplatnih tjedan dana u dječjem kampu Winiwinaia, a kako gospođa Sullivan u isto vrijeme 90

namjerava posjetiti roditelje u Wisconsinu - planovi koji su već finalizirani, zajedno s Turbo vučjakom i ostalim. '"Bem ti sreću takvu", reče njegova mama. Ona gotovo nikad nije psovala, govorila je da su psovke i ono što je nazivala "prostim riječima" jezik neznalica. A sad šakom udari po prečki ljuljačke. "K vragu!" Ostane sjediti trenutak, razmišljajući. I Bobby je razmišljao. Njegov jedini drugi bliski prijatelj u ulici bila je Carol, no on je sumnjao da će njegova mama nazvati Anitu Gerber i zamoliti je da on spava kod njih. Carol je djevojčica i to je nekako predstavljalo problem kad je bila riječ o spavanju u tuđoj kući. Kod neke majčine prijateljice? No ona nije imala prijateljica... osim Dona Bidermana (i možda te druge dvojice koji idu na seminar u Providence). Puno znanaca, ljudi kojima bi rekla bok kad bi se vraćali iz supermarketa ili na putu do kina petkom navečer, ali nikoga koga bi nazvala i zamolila da joj dvije noći pričuva jedanaestogodišnjeg sina. Nije imala ni rodbine, barem ne koliko je Bobby znao. Poput ljudi koji se voze niz ceste koje se ulijevaju jedna u drugu, Bobby i njegova majka postupno su se primicali istoj točki; Bobby je brže do nje stigao, doduše samo trenutak-dva. "A Ted?" upita on, a onda si rukom zamalo poklopi usta. Zapravo mu se ruka malo odigla iz krila. Njegova majka promatrala je kako mu se ruka vraća u krilo. Ponovno joj se vratio onaj stari cinični poluosmijeh, onaj kojim bi popratila izreke kao što su Prije smrti moraš se nagutati prašine i Dvojica su pogledala kroz zatvorske rešetke, jedan je ugledao blato a drugi zvijezde i, naravno, njezinu najdražu Život nije pravedan. "Misliš da ne znam da ga zoveš Ted kad ste vas dvojica zajedno?" upita ona. "Bobuljica, očito misliš da uzimam pilule za glupost." Sjedila je i gledala niz ulicu. Polako prođe Chrysler New Yorker - s perajama straga, porubljen odbojnicima, ljeskav od kroma. Bobby ga isprati pogledom. Muškarac za volanom bio je star, sjedokos i imao na sebi plavu jaknu. Bobby zaključi da je on u redu. Star ali ne i prizeman. "Možda bi to išlo", najzad će Liz. Govorila je zamišljeno, više sebi nego svome sinu. "Idemo do Brautigana da vidimo." 91

Penjući se za njom uza stube na drugi kat, Bobby se upita koliko dugo već zna pravilno izgovoriti Tedovo prezime. Tjedan dana? Mjesec dana? Od početka, budalo, pomisli on. Od prvog dana. Bobbyjeva je početna zamisao bila da Ted ostane u svojoj sobi na drugome katu a Bobby u stanu u prizemlju; obojica će držati vrata otvorena i zatreba li jedan od njih nešto, mogu se zazvati. "Ne mislim da bi Kilgallenovi ili Proskyjevi uživali kad bi ti gospodinu Brautiganu u tri sata ujutro dovikivao da si ružno sanjao", zajedljivo će Liz. Kilgallenovi i Proskyjevi stanovali su u dva stančića na prvom katu; Liz i Bobby nisu bili u prijateljskim odnosima ni sa jednima. "Neću ružno sanjati", reče Bobby, duboko ponižen što se prema njemu odnose kao prema malom djetetu. "Hoću reći, ti bokca." "Zadrži to za sebe", trpko će njegova mama. Sjedili su za Tedovim kuhinjskim stolom; dvoje odraslih je pušilo, a Bobby je pred sobom imao biljno pivo. "To naprosto nije dobra ideja", reče mu Ted. "Bobby, ti si dobro dijete, odgovoran si i razborit, ali mislim da je jedanaest godina premalo da bi ostao sam." Bobby je lakše podnio to što ga je premalim nazvao njegov prijatelj nego majka. Također je morao priznati da bi moglo biti jezivo probuditi se u gluho doba noći i otići na zahod znajući da si jedina osoba u stanu. Mogao bi on to, nije sumnjao da ne bi, ali da, bilo bi jezovito. "A kauč?" upita on. "Može se razvući u krevet, zar ne?" Nikad im nije tako poslužio, ali je Bobby bio uvjeren da mu je jednom majka rekla da se može razvući. Bio je u pravu, i to je riješilo problem. Ona vjerojatno nije željela da Bobby spava u njezinu krevetu (a još manje "Brattigan"), a ponajmanje je željela da Bobby spava u ovoj vrućoj sobi na drugome katu - u to je bio siguran. Bobby zaključi da je ona toliko željno tražila rješenje da je previdjela ono najočitije. I tako padne dogovor da će Ted u utorak i srijedu idućeg tjedna prenoćiti na kauču za razvlačenje u dnevnom boravku Garfieldovih. Bobby je bio uzbuđen mogućnostima koje mu je to otvaralo: dva dana - zapravo tri, uračuna li se četvrtak - bit će sam, a po noći, kad bi 92

moglo postati jezivo, netko će biti s njim. I to ne bejbisiterica, nego odrastao prijatelj. Nije to bilo kao Sully-Johnov jednotjedni boravak u kampu Winnie, ali na neki način i jest. Kamp Broad Street, pomisli Bobby i gotovo se glasno nasmije. "Lijepo ćemo se zabaviti", reče Ted. "Ja ću pripremiti svoj slavni specijalitet: grah s kobasicama." Ispruži ruku i razbaruši Bobbyjevu kosu. "Ako ćete jesti grah i kobasice, bilo bi dobro da ponesete ono", reče njegova mama i pokaže prstima koji su držali cigaretu u Tedov ventilator. Ted i Bobby se nasmiju. Liz Garfield nasmiješi se svojim ciničnim poluosmijehom, popuši cigaretu i ugasi je u Tedovoj pepeljari. Kad je to učinila, Bobby ponovno zapazi podbuhlost njezinih vjeđa. Kad su Bobby i njegova majka krenuli natrag u svoj stan, Bobby se sjeti oglasa koji je vidio u parku - o izgubljenom corgiju koji će vam donijeti LOPTU ako kažete POŽURI PHIL. Trebao bi Tedu reći za taj oglas. Trebao bi Tedu reći za sve. Ali učini li to, i Ted se odseli s broja 149, tko će ga idući tjedan čuvati? Što će se dogoditi s kampom Broad Street, dva muškarca koji za večeru jedu Tedov specijalitet, grah s kobasicama (možda i ispred televizora, što je njegova mama malokad dopuštala), i ostaju budni dokasna koliko žele? Bobby si obeća: ispričat će sve Tedu idućeg petka, nakon što mu se majka vrati s te svoje konferencije ili seminara ili čega god. Podnijet će potpuno izvješće i Ted će moći učiniti što treba. Možda i ostane. Od te se odluke Bobbyjeve misli zapanjujuće razbistre, i kad je dva dana kasnije ugledao naopako pričvršćen oglas na oglasnoj ploči u Total Groceryju - PRODAJE SE perilica/sušilica za rublje - on ga bezmalo istog trenutka uspije istisnuti iz glave. No svejedno je to bio neugodan tjedan za Bobbyja Garfielda, krajnje neugodan. Vidio je još dva oglasa za izgubljene ljubimce, jedan u centru grada a drugi u Asherovoj aveniji, kilometar niže od kina Asher Empire (blok u kojem je on stanovao više nije bio dovoljan; u svojim je svakodnevnim izviđanjima počeo odlaziti sve dalje i dublje). A Tedova su pomračenja postala učestalija. Usto bi i duže trajala. Kadšto bi u takvom odsutnom stanju duha i govorio, i to ne uvijek engleski. A i kad bi progovorio na engleskom, to što bi rekao nije uvijek imalo 93

smisla. Uglavnom je Bobby Teda smatrao najrazboritijim, najpametnijim, najurednijim čovjekom kojeg je upoznao. No kad bi otplovio, to je bilo jezivo. Sva sreća da njegova mama ne zna za to. Bobbyju se činilo da se njoj ne bi svidjela pomisao da ga ostavi nasamo s čovcem koji se katkad obeznani i počne baljezgati na engleskom ili glagoljiti na nekom drugom jeziku. Nakon jednog od tih pomračenja, kad je Ted gotovo minutu i pol tupo zurio u prazno, ne reagirajući na Bobbyjeva sve usplahirenija pitanja, Bobby pomisli da Ted možda nije u vlastitim mislima, nego u nekom drugom svijetu - da je napustio Zemlju baš kao i oni ljudi u Prstenu oko Sunca koji su otkrili da mogu slijediti spirale na dječjem zvrku kamo god požele. Ted je držao Chesterfieldicu između prstiju kad mu se pomutila svijest; pepeo je postao dug i naposljetku pao na stol. Kad je žar stigao izluđujuće blizu Tedovih grozdastih zglavaka, Bobby je nježno oslobodi njihova stiska i upravo ju je gasio u prepunoj pepeljari kad se Ted najzad vratio. "Pušiš?" upita on mršteći se. "Bobby, ta premlad si da pušiš." "Samo sam vam je želio ugasiti. Mislio sam..." Bobby slegne ramenima, iznenada plah. Ted pogleda u prva dva prsta desne ruke, na kojima se vidjela trajna žuta nikotinska mrlja. Nasmije se - kratkim štektajem u kojem nije bilo nimalo veselja. "Mislio si da ću se opeci, je li?" Bobby kimne glavom. "O čemu mislite kad se tako isključite? Kamo otplovite?" "To je teško objasniti", odgovori Ted, a onda zamoli Bobbyja da mu pročita horoskop. Razmišljanje o Tedovim transovima smućivalo ga je. A još ga je više smućivalo to što ne govori o stvarima za koje mu Ted plaća da ih traži. Posljedica svega toga je bila ta da je Bobby - najčešće prilično dobar udarac - četiri puta bio izbačen iz igre u popodnevnoj utakmici za Vukove u Sterling Houseu. A u petak, kad je padala kiša, izgubio je od Sullyja četiri uzastopne igre potapanja brodova. "Koji ti je vrag?" upita Sully. "Treći put da prozivaš polje koje si već prozvao. A osim toga moram ti se izderati na uho prije no što mi odgovoriš. Što se događa?" 94

"Ništa." Tako je rekao. Svašta. Tako je osjećao. I Carol je tog tjedna dvaput upitala Bobbyja je li sve u redu s njim; gospođa Gerber upitala ga je je li "izgubio tek"; Yvonne Loving htjela je znati ima li on mononukleozu, a onda se počela tako cerekati da joj je zaprijetila opasnost da se raspukne. Jedina osoba koja nije primijetila Bobbyjevo čudno ponašanje bila je njegova mama. Liz Garfield bila je sve zaokupljenija svojim putovanjem u Providence. Navečer je razgovarala s gospodinom Bidermanom ili jednim od one dvojice koji su išli s njom (Bili Cushman je bio jedan od njih; Bobby se nije baš najbolje sjećao imena onog drugog). Poslagala bi odjeću na krevet dok ne bi gotovo sasvim prekrila ukrasni pokrivač, a onda srdito zavrtjela glavom i sve vratila u ormar; naručila bi se kod frizerke a onda je ponovno nazvala da je upita bi li mogla naručiti i manikuru. Bobby nije čak ni bio siguran što je manikura. Morao je upitati Teda. Djelovala je uzbuđena tim pripremama, ali je u njoj bilo i nečeg mrkog. Bila je poput vojnika koji se sprema iskrcati na neprijateljsku plažu ili padobranca koji će uskoro iskočiti iz zrakoplova i prizemljiti u pozadini neprijateljskih linija. Jedan od njezinih večernjih telefonskih razgovora bila je prepirka šaptom - Bobbyju se činilo da se svađala s gospodinom Bidermanom, ali nije bio siguran. U subotu, Bobby uđe u njezinu sobu i uhvati je kako ogleda dvije nove haljine - svečane haljine, jednu s tankim naramenicama i jednu bez naramenica, s gornjim dijelom kao u kupaćeg kostima. Kutije u kojima su stigle ležale su prevrnute na podu, a iz njih se pjenušao papir za umatanje. Njegova je mama stajala iznad tih haljina i gledala u njih s izrazom koji Bobby dotad nije vidio: raširene oči, skupljene obrve, zategnuti bijeli obrazi s rasprsnutim mrljama crvenila. Jedna ruka na ustima, a čuo je i kako grize nokte, zvuk sličan ceketanju kostiju. Cigareta Kool tinjala je u pepeljari na komodi, očito zaboravljena. Njezine su krupne oči prelazile s jedne haljine na drugu. "Mama?" upita Bobby i ona poskoči - doslovce odskoči u zrak. A onda se munjevito okrene i ustremi na njega, usta iskrivljenih u grimasi. "Isuse Kriste!" ona gotovo zareži. "Kucaš li ti?" "Oprosti", reče on i počne se natraške povlačiti iz sobe. Njegova majka nikad prije nije spominjala kucanje. "Mama, dobro si?" 95

"Dobro!" Ona uvreba cigaretu, pograbi je, bjesomučno uvuče dim. Izdahne tako silovito da je Bobby zamalo očekivao da će ugledati kako joj dim izlazi ne samo iz nosa i usta nego i iz ušiju. "A bila bih i bolje kad bih mogla naći koktel haljinu u kojoj ne izgledam kao Krava Elsie*. Nekad sam nosila broj 36, znaš li to? Prije udaje za tvog oca nosila sam broj 36. A pogledaj me sad! Krava Elsie! Usrani-" * Jedna od američkih najpoznatijih i najomiljenijih reklamnih ikona, za reklamiranje mlijeka i mliječnih proizvoda. Prikazana je kao križanac između krave i tipične mlade kućanice. "Mama, nisi debela. Zapravo u posljednje vrijeme izgledaš - " "Izlazi, Bobby. Molim te, ostavi mamu na miru. Boli me glava." Te ju je noći ponovno čuo plakati. Sutradan je ugleda kako u svoju prtljagu pažljivo slaže jednu od onih haljina - onu s tankim naramenicama. Druga je vraćena u svoju kutiju: otmjenim slovima boje trule višnje s prednje je strane pisalo VEČERNJE HALJINE LUCIE IZ BRIDGEPORTA. U ponedjeljak navečer Liz pozove Teda Brautigana na večeru. Bobby je obožavao maminu mesnu pitu i najčešće bi tražio repete, ali se ovom prilikom morao jako truditi da utrpa u sebe jedan komadić. Prestravio se da će Ted pasti u trans, a njegova majka dobiti napad zbog toga. No njegov se strah pokazao neutemeljenim. Ted je simpatično pričao o svom djetinjstvu u New Jerseyju, a nakon što ga je Bobbyjeva majka zamolila, i o svom poslu u Hartfordu. Bobbyju se činilo da Ted o svojim računovodstvenim danima ne priča tako opušteno kao o sjećanjima na sanjkanje u djetinjstvu, ali njegova mama to kao da nije primijetila. Ted jest tražio repete. Kad je večera završila a stol bio pospremljen, Liz da Tedu popis telefonskih brojeva, uključujući i telefon dr. Gordona, zatim ureda za ljetnu rekreaciju pri Sterling Houseu te hotela Warwick. "Ako bude problema, da ste mi se svakako javili. U redu?" Ted kimne glavom. "U redu." "Bobby? Muči li tebe štogod?" Ona nakratko položi ruku na njegovo čelo kao kad bi se on požalio da ga trese vrućica. "Ne. Bit će nam super. Zar ne, gospodine Brautigan?" 96

"Ma zovi ga Ted", Liz gotovo prasne. "Ako će spavati u našem dnevnom boravku, i ja bih ga trebala zvati Ted. Smijem li?" "Samo izvolite. Odsad neka bude Ted." On se nasmiješi. Bobbyju se učini da je to mio smiješak, otvoren i prijateljski. Nije shvaćao kako bi mu netko mogao odoljeti. No njegova je majka mogla i jest. Čak i sad, dok je Tedu uzvraćala smiješak, on je u njemu vidio ruku s papirnatom maramicom kako se stišće i opušta u njemu poznatom pokretu tjeskobnog nezadovoljstva. Bobbyju padne na um jedna od njezinih najdražih uzrečica svih vremena: Ne vjerujem mu (ili njoj) koliko je crno pod noktom. "A ja sam odsad Liz." Ona pruži ruku preko stola i oni se rukuju kao ljudi koji su se tek upoznali... samo što je Bobby znao da je njegova mama već formirala mišljenje o temi zvanoj Ted Brautigan. Da nije stjerana u kut, nikad mu ne bi povjerila Bobbyja. Ni u milijun godina. Ona otvori torbicu i izvadi običnu bijelu kuvertu. "Unutra je deset dolara", reče ona, predajući omotnicu Tedu. "Pretpostavljam da ćete vi dečki htjeti jesti vani barem jednu večer - Bobby voli Colony Diner, ako vi nemate ništa protiv - a možda ćete poželjeti i pogledati neki film. Ne znam što još, ali je dobro biti potkožen, nije li tako?" "Oprez je majka mudrosti", složi se Ted i pažljivo tutne kuvertu u prednji džep hlača, "ali mislim da nećemo uspjeti potrošiti deset dolara u tri dana. Zar ne, Bobby?" "Joj, ne znam kako bi nam to uspjelo." "Ne rasipaj, pa ćeš imati", reče Liz - još jedna njezina omiljena uzrečica, par uzrečici kad budale imaju novac, i kramari trže. Izvuče cigaretu iz kutije na stolu pokraj trosjeda i pripali je ne sasvim mirnom rukom. "Bit će vam dobro, dečki. Vjerojatno bolje nego meni." Gledajući u njezine neravne, izgrizene nokte, Bobby pomisli To svakako. Njegova mama i ostali išli su u Providence automobilom gospodina Bidermana, pa su idućeg jutra u sedam sati Liz i Bobby Garfield stajali na trijemu i čekali da se automobil pojavi. U zraku se osjećalo ono rano magličasto zatišje koje je značilo da su stigli vrući ljetni dani. S Asherove avenije dopiralo je trubljenje i brundanje vozila na putu za posao, ali ovdje u Broadovoj tek bi povremeno prošao poneki automobil ili vozilo dostave. Bobby je čuo hiš-hiš prskalica na 97

travnjacima, a s drugog kraja ulice vječni Bowserov rup-rup-mp. Bowser je zvučao jednako bez obzira na to je li lipanj ili siječanj; Bobbyju Garfieldu Bowser se činio nepromjenljivim poput Boga. "Ne moraš čekati ovdje vani sa mnom", reče Liz. Imala je na sebi lagani kaput i pušila je. Bila je malo jače našminkana no inače, ali se Bobbyju učini da još može razabrati podočnjake ispod njezinih očiju - provela je još jednu besanu noć. "Nije mi teško." "Nadam se da je to u redu što te ostavljam s njim." "Mama, kad se barem ne bi brinula. Ted je dobar čovjek." Ona se lagano podsmjehne. Zasvjetluca krom u podnožju brda kad je Mercury gospodina Bidermana (ne baš vulgaran, ali svejedno lađa od auta) skrenuo u njihovu ulicu iz Commonwealtske i krenuo uzbrdo prema broju 149. "Eno ga, dolazi", reče njegova mama, nervozno i uzbuđeno. Sagne se. "Bobby, daj pusu. Ne želim te poljubiti i razmazati ruž." Bobby položi ruku na njezinu i lagano je cjelune u obraz. Osjeti miris njezine kose, parfema, pudera. Nikad je više neće poljubiti s toliko neskrivene ljubavi. Ona mu se čudno nasmiješi, ali ne gledajući u njega nego u lađu od Mercuryja gospodina Bidermana koja se dostojanstveno zanjihala na cesti i zaustavila uz rubnik ispred kuće. Ona posegne za svoja dva kovčega (dva su malo previše za dva dana, pomisli Bobby, premda ona večernja haljina vjerojatno zauzima dosta prostora u jednom od njih), ali ih je on već dohvatio za ručke. "Bobby, teški su - spotaknut ćeš se na stepenicama." "Ne", reče on. "Neću." Ona ga rastreseno pogleda, a onda mahne gospodinu Bidermanu i krene prema automobilu. Njezine su visoke potpetice kuckale po asfaltu. Bobby krene za njom, ne pokušavajući kriviti lice pod težinom kovčega... što je stavila u njih, odjeću ili cigle? Odnese ih do pločnika a da nije morao stati ni počinuti, barem to. Gospodin Biderman je izašao iz automobila, najprije ovlaš poljubio njegovu majku u obraz, a onda istresao ključ od prtljažnika. '"Koje faca, lafe?" Gospodin Biderman uvijek je Bobbyja zvao "lafe". "Otegli ih otraga a ja ću ih ubaciti unutra. Žene uvijek moraju nositi 98

kuću sa sobom, ha? E pa čuo si onu staru: ne možeš živjeti bez njih, a ne možeš ih ni ubiti osim u Montani." On ogoli zube u širokom smiješku koji Bobbyja podsjeti na Jacka iz Gospodara muha. "Hoćeš da jednog ja poneseni?" "Ne treba", reče Bobby. Turobno se vukao za gospodinom Bidermanom, bolnih ramena, vrućeg i oznojenog zatiljka. Gospodin Biderman otvori prtljažnik, čupne kovčege iz Bobbyjevih ruku i ubaci ih zajedno s ostatkom prtljage. Iza njih, mama se nagnula kroz stražnji prozor i razgovarala s drugom dvojicom suputnika. Nasmije se nečemu što je jedan od njih rekao. Bobbyju se taj smijeh učini pravim koliko i drvena noga. Gospodin Biderman zatvori prtljažnik i pogleda u Bobbyja. Biderman je bio uske građe i široka lica, uvijek rumenih obraza. Ružičasta koža na glavi providjela se u utorima koje su načinili zupci njegova češlja. Nosio je male okrugle naočale sa zlatnim okvirom. Bobbyju je njegov smiješak izgledao stvarno koliko i zvuk nedavnog majčina smijeha. "Igrat ćeš bejzbol ovog ljeta, lafe?" Don Biderman lagano svine koljena i nagne nepostojeću palicu. Bobbyju je izgledao kao kreten. "Da, gospodine. Igrat ću u Vukovima u Sterling Houseu. Nadao sam se da ću ući u Lavove, ali..." "Baš fino. Baš lijepo." Gospodin Biderman izvede cijelu predstavu s gledanjem na sat - široki zlatni Twist-O-Flexov savitljivi remen bliještao je na ranom suncu - a onda potapše Bobbyja po obrazu. Bobby se morao potruditi da se ne lecne od njegova dodira. "Znaš što, moramo pokrenuti ova kolica! Nježno s lopticom, lafe. Hvala ti što si mi posudio majku." On se okrene i otprati Liz do suvozačkih vrata Mercuryja. Učini to ruke pritisnute na njezina leđa. Bobbyju se to sviđalo još manje nego kad ju je cmoknuo u obraz. On pogleda u potkožene muškarce u poslovnim odijelima na stražnjem sjedištu - sad se sjetio da se onaj drugi zove Dean - i uhvati ih kako se gurkaju laktovima. Obojica su se kesili. Nešto ovdje nije u redu, pomisli Bobby i kad je gospodin Biderman otvorio vrata njegovoj majci, a ona promrmljala hvala i skliznula unutra skupivši haljinu da se ne bi izgužvala, došlo mu je da joj kaže 99

da ne ide, da je Rhode Island predaleko, da je i Bridgeport predaleko, treba ostati kod kuće. No on ne reče ništa. Ostao je stajati na rubniku kad je gospodin Biderman zatvorio njezina vrata i ponovno obišao automobil na vozačku stranu. Otvori ta vrata, zastane, a onda ponovno izvede svoju debilnu bejzbolsku pantomimu. Ovaj put uz blesavi dodatak migoljenja turom. Kojeg li krelca, pomisli Bobby. "Nemoj napraviti ništa što ja ne bi, lafe", reče on. "Ali ako učiniš, nazovi ga po meni", vikne Cushman sa stražnjeg sjedišta. Bobby nije baš znao što to znači, ali je zacijelo bilo smiješno jer se Dean nasmijao a gospodin Biderman mu namignuo u stilu "mi muški". Njegova se majka naginjala prema njemu. "Budi dobar, Bobby", reče ona. "Vraćam se oko osam u četvrtak navečer - ne kasnije od deset. Siguran si da nemaš ništa protiv?" Imam puno protiv. Ne idi s njima, mama, nemoj ići s gospodinom Bidermanom i ta dva keseća mamlaza koji sjede iza tebe. Ta dva krelca. Molim te nemoj. "Naravno da nema", reče gospodin Biderman. "On je laf. Zar ne, lafe?" "Bobby?" upita ona, ne gledajući u gospodina Bidermana. "Sve u redu?" "Aha", reče on. "Ja sam laf." Gospodin Biderman zatuli od mahnitog smijeha - Ubij svinju, zakolji je, pomisli Bobby - i ubaci Mercury u brzinu. "Providence, stižemo!" vikne on i automobil se porine od rubnika, skrene dijagonalno na drugu stranu Broadove i krene prema Asherovoj. Bobby je stajao na pločniku i mahao dok je Mercury prolazio pokraj Caroline pa SullyJohnove kuće. Imao je osjećaj kao da ima kost u srcu. Ako je to nekakav predosjećaj - špurijus - ne želi ga ponovno imati. Ruka mu se spusti na rame. On se okrene i ugleda Teda u ogrtaču od frotira i papučama, kako puši. Njegova kosa, kojoj je tek predstojala jutarnja audijencija kod četke, stršila mu je oko ušiju u komičnim štrcajima sjedina. "Znači to je bio šef, reče on. "Gospodin... Bidermever, je li?" "Biderman." 100