Stephen King - Hercevi u Atlantisu

Trči, mama! Bobby pokuša vrisnuti, ali nikakve riječi ne izađu iz njegovih usta. Nije imao usta, ni tijelo. Bio je tamo, a opet i nije bio. Letio je pokraj majke poput njezine sjene. Začuje kako ona sopće, ugleda njezina uzdrhtala, prestravljena usta i njezine poderane čarape. I njezina elegantna haljina bila je poderana. Na jednoj je dojci imala ogrebotinu iz koje je krvarilo. Jedno joj je oko bilo gotovo zatvoreno. Izgledala je kao da je odboksala nekoliko rundi s Eddiejem Albinijem ili Uraganom Haywoodom... a možda s obojicom istodobno. "Rasporit ćemo te!" zaurla Richie. "Pojesti te živu!" potvrdi Curtis Dean (iz sveg glasa). "Popiti ti krv, iščupati crijeva!" Mama se okrene da pogleda u njih, i uto joj stopala (negdje je izgubila cipele) zapnu jedno o drugo. Mama, ne čini to, jaukne Bobby. Za ime Isusovo ne čini to. Kao da ga je čula, Liz se ponovno okrene prema naprijed i pokuša brže potrčati. Prođe pokraj oglasa na zidu: A DA NAM POMOGNETE NAĆI NAŠU KUĆNU SVINJU? LIZ je naša MASKOTA! LIZ IMA34 GODINE! Ona je NADRKANA KRMAČA ali je MI VOLIMO! Učinit će što želite kažete li joj "OBEĆAVAM" (ili) "S TIME SE MOŽE ZARADITI"! NAZOVITE HOusitonic 5-8337 (ili) DONESITE U WILLIAM PENN GRILLE! Potražite PRIZEMNIKE U ŽUTIM KAPUTIMA! Lozinka: "MI VOLIMO SLABO PEČENO!" I njegova je mama opazila taj oglas, no ovaj put kad su joj se gležnjevi sudarili, ona padne. Ustani, mama! Bobby vrisne, ali ona ne ustane. Vjerojatno nije mogla. Umjesto toga, počne puzati po smeđem sagu, pogledavajući pritom preko ramena. Kosa joj je visjela preko obraza i čela u znojnim čupercima. Leđa njezine haljine bila su potrgana i Bobby ugleda njezinu golu guzu - nije imala ni gaćice. Još i gore, stražnji dio njezinih hulahupki bio je poprskan krvlju. Što su joj učinili? Dobri Bože, što su to učinili njegovoj majci? 151

Don Biderman bane iza ugla ispred nje - pronašao je prečicu i presjekao joj put. Ostali su bili iza njega. Sad je pimpek gospodina Bidermana stajao uspravno, baš kao ponekad Bobbyjev ujutro prije no što ustane iz kreveta i ode na zahod. Samo što je pimpek gospodina Bidermana bio golem, izgledao je kao kraken*, triceratops troprsti, zmaj, i Bobbyju se učini da je shvatio odakle krv na majčinim nogama. Nije želio znati, ali mu se činilo da zna. * Legendarno morsko čudovište koje proizvodi silne vrtloge uz obalu Norveške. Ostavite je na miru! pokuša on vrisnuti na gospodina Bidermana. Pustite je na miru, zar niste već dovoljno učinili? Ono se skrletno oko na žutom haljetku gospodina Bidermana odjednom raširi... i spuzne u kut. Bobby je bio nevidljiv, njegovo tijelo jedan svijet niže na rotirajućem zvrku... ali ga je ono crveno oko vidjelo. Crveno je oko sve vidjelo. "Ubij svinju, popij joj krv", reče gospodin Biderman muklim, gotovo neprepoznatljivim glasom i krene. "Ubij svinju, popij joj krv", pridruže se Bili Cushman i Curtis Dean. "Ubij svinju, iščupaj joj crijeva, pojedi je", zapoju Willie i Richie, poslagavši se iza haj kaca. Kao i penisi trojice odraslih muškaraca, i njihovi su se prometnuli u koplja. "Raščereči je, posiši je, pojedi \e,pojebi je", ubaci Harry. Ustaj, mama! Bježi! Nemoj im dopustiti! Ona pokuša. No dok se teškom mukom podizala s koljena na noge, Biderman je zaskoči. Ostali se povedu za njim, opkole je, i kad su njihove ruke počele trgati dronjke odjeće s njezina tijela, Bobby pomisli: Želim se maknuti odavde, želim sići niz zvrk u svoj svijet, zaustaviti ga i zavrtjeti na drugu stranu kako bih se vratio u svoju sobu u svome svijetu... Samo što to nije bio zvrk, i čak kad su se slike iz sna počele razilaziti i tamnjeti, Bobby je to znao. To nije bio zvrk, nego kula, nepomično vreteno oko kojeg se sve postojeće kreće i ispleće. A onda ga nestane i na trenutak zavlada blaženo ništavilo. Kad je otvorio oči, njegova je soba bila puna sunčane svjetlosti - ljetne sunčane svjetlosti, jednog četvrtka ujutro posljednjeg lipnja Eisenhowerova predsjedničkog mandata. 152

IX. OGAVNI ČETVRTAK. Tedu Brautiganu moralo se priznati: znao je kuhati. Doručak koji je nabacio Bobbyju - lagana kajgana, prepečenac, hruskava slanina - bio je kudikamo bolji nego što mu je majka ikad pripremila za zajutrak (njezin su specijalitet bile goleme, bljutave palačinke koje bi njih dvoje utopili u preljevu Aunt Jemima*), a jednako dobar kao ono što se moglo dobiti u Colony Dineru ili kinu Hanvich. * Aunt Jemima je lik na mješavini za palačinke koja se počela proizvoditi devedesetih godina 19. stoljeća. Model je bila Nancy Green, kuharica koja je taj proizvod reklamirala na svjetskoj izložbi u Chicagu 1893. godine. Jedini je problem bio u tome da Bobbyju nije bilo do jela. Nije se mogao sjetiti pojedinosti svoga sna, ali je znao da je bio ružan, i da je jamačno u nekom trenutku zaplakao dok je sanjao, jer kad se probudio, jastuk mu je bio vlažan. No san nije bio jedini razlog zbog kojeg se jutros osjećao potišteno i bezvoljno; ta snovi ionako nisu stvarni. No Tedov je odlazak stvaran. I to odavde do vječnosti. "Odlaziš ravno iz Biljarske rupe?" upita Bobby kad je Ted sjeo preko puta njega za svoj tanjur jaja i slanine. "U pravu sam, zar ne?" "Da, to će biti najsigurnije." Počne jesti, ali polako i bez vidljiva užitka. Znači, i on je neraspoložen. Bobbyju bude drago. "Reći ću tvojoj majci da mi se razbolio brat u Illinoisu. To je sve što treba znati." "Ići ćeš Turbo vučjakom?" Ted se nakratko nasmiješi. "Vjerojatno vlakom. Ne zaboravi, sad sam prilično imućan čovjek." "Kojim vlakom?" "Bolje da ne znaš detalje, Bobby. Ono što ne znaš ne možeš reći. Ili ne možeš biti prisiljen reći." Bobby nakratko razmisli o ovome, pa upita: "Nećeš zaboraviti dopisnice?" Ted podigne komadić slanine pa ga spusti. "Dopisnice, hrpe dopisnica. Obećavam. A sad nemojmo više o tome." "Pa o čemu onda da razgovaramo?" 153

Ted razmisli pa se nasmiješi, milo i široko; kad bi se nasmiješio, Bobby je mogao zamisliti kako je on izgledao kad je imao dvadeset godina, i bio u snazi. "O knjigama, naravno", reče Ted. "Razgovarat ćemo o knjigama." U devet sati bilo je jasno da će zavladati pasja žega. Bobby je pomogao oko posuđa, obrisao ga je i pospremio, a onda su sjeli u dnevni boravak, gdje je Tedov ventilator davao sve od sebe da pospješi cirkulaciju već umornog zraka, i gdje su razgovarali o knjigama... odnosno Ted je govorio o knjigama. A jutros, neometan razmišljanjem o meču Albini-Haywood, Bobby je halapljivo slušao. Nije razumio sve što je Ted govorio, ali je razumio dovoljno da shvati kako knjige čine zaseban svijet, a da gradska knjižnica Harwich to nije. Ona predstavlja samo vrata u taj svijet. Ted je govorio o Williamu Goldingu i onome što je nazvao "distopijskom fantazijom", pa je prešao na H. G. Wellsov Vremenski stroj, ukazujući na vezu između Morloka i Eloija te Jacka i Ralpha na Goldingovu otoku; govorio je o nečemu što je nazvao "jedinim opravdanjem književnosti" a to je da istražuje odnos prostodušja i iskvarenosti, dobra i zla. Potkraj tog improptu predavanja, on spomene roman Egzorcist, koji se bavi s oba ta problema ("u popularnom kontekstu"), a onda iznebuha zašuti. Zatrese glavom kao da si želi razbistriti misli. "Što je?" Bobby otpije gutljaj svog biljnog piva. Još mu se nije sviđalo, ali je to bio jedini bezalkoholni napitak u hladnjaku. Osim toga, bilo je hladno. "Gdje mi je pamet?" Ted prijeđe rukom preko čela, kao da ga je iznenada zaboljela glava. "Ta knjiga još nije ni napisana." "Kako to misliš?" "Nikako. Trabunjam. A da odeš malo van? Protegneš noge? Ja bih mogao malo prileći. Noćas nisam najbolje spavao." "U redu." Bobby zaključi da bi mu malo svježeg zraka - čak i vrućeg svježeg zraka - dobro došlo. Pa premda je bilo zanimljivo slušati Teda, počeo se osjećati kao da se stan smanjuje. Zato što zna da Ted odlazi za dan-dva, pretpostavi Bobby. Eto tužne male rime: on zna da Ted odlazi za dan-dva. 154

Na trenutak, dok se vraćao u svoju sobu po bejzbolsku rukavicu, sjeti se onog privjeska iz Biljarske rupe - dat će ga Carol kako bi znala da su cura i dečko. A onda se sjeti Harryja Doolina, Richieja O'Meare i Willieja Shearmana. Oni su negdje vani, naravno, i uhvate li ga samog vjerojatno će ga prebiti kao mačku. Prvi put u dva ili tri dana, Bobby poželi da je Sully tu. Sully je bio pikavac kao i on, ali goropadan. Doolin i njegovi prijatelji možda bi ga prebili, ali bi se Sully-John pobrinuo da to skupo plate. Ali je S-J bio u kampu i tu nema pomoći. Bobby nije razmišljao o mogućnosti da ostane u četiri zida - ta ne može se cijelo ljeto skrivati od Willieja Shearmana i njemu sličnih, to bi bilo ubij Bože - ali dok je izlazio on se podsjeti da mora biti oprezan, da mora pripaziti na njih. Neće biti problema opazi li ih na vrijeme. Pritisnut mišlju na dečke iz Sv. Gabrijela, Bobby izađe iz stana na broju 149 ne sjetivši se privjeska, njegova specijalnog suvenira iz "tamo dolje". Ostao je ležati na kupaoničkoj polici pokraj čaše za četkicu, na istome mjestu gdje ga je ostavio prethodne večeri. Proklipsao je naizgled cijeli Harwich - od Broadove do parka Commonwealth (danas na igralištu C nije bilo dečki iz Sv. Gabrijela; tamo se sad nalazila momčad American Legiona*, na pripeci su uvježbavali udaranje palicom i visoke lopte), od parka do gradskog trga, od gradskog trga do željezničkog kolodvora. * To je najbrojnija američka udruga ratnih veterana. Utemeljena je 1919. Promiče interese veterana i građansku svijest, a simbol je vojne spremnosti i nacionalnog ponosa. Dok je stajao u malom novinskom kiosku ispod željezničkog nadvožnjaka i razgledavao džepna izdanja (gospodin Burton, vlasnik kioska, dopuštao bi ti da gledaš ukoliko ne bi počeo dirati ono što je on izgovarao kao "aj-tikle"), oglasi se gradska sirena od koje obojica poskoče. "Isukrsta mu, koji je to vrag?" ogorčeno upita gospodin Burton. Prosipao je paketiće kauguma po podu pa se sad prignuo da ih pokupi. Njegova se siva radna pregača objesi. "Tek je jedanajst i petnajst!" "Zaista je prerano", složi se Bobby i ubrzo potom ode iz kioska. Razgledavanje naslova upravo je izgubilo svu čar. Ode do River 155

avenije i svrati u pekarnicu Tip-Top kupiti pola štruce jučerašnjeg kruha (dva centa) i upitati Georgieja Sullivana kako je S-J. "Dobro", reče najstariji brat S-J-ja. "U utorak smo primili dopisnicu u kojoj piše da mu fali obitelj i da hoće kući. U srijedu smo dobili još jednu u kojoj piše da uči skakati na glavu. A u dopisnici koju smo primili jutros piše da se ludo zabavlja i da želi ostati zauvijek." On se nasmije, krupan dvadesetogodišnji Irac, snažnih irskih ruku i ramena. "Možda on hoće ostati zastalno, al bi mami vraški nedostajao kad bi tamo ostao. Nahranit ćeš patke s tim?" "Aha, kao uvijek." "Samo ne daj da ti grickaju prste. Te proklete riječne patke prenose bolesti. One-" Na gradskom trgu ura na zgradi općine počne otkucavati podne, premda je do podneva još bilo petnaest minuta. "Što je to danas?" upita Georgie. "Najprije se sirena oglasi prerano, a sad i prokleta ura ide naprijed." "Možda zbog vrućine", reče Bobby. Georgie sumnjičavo pogleda u Bobbyja. "Pa... ima nečeg u tom objašnjenju." Aha, pomisli Bobby, izlazeći. A i puno je sigurnije od nekih drugih. Bobby ode do River avenije, usput žvačući kruh. Dok je našao klupu pokraj rijeke Housatonic, veći dio one polovice kruha iščeznuo je u njegovu grlu. Patke se pune nade dogegaju iz trsja i Bobby im počne dobacivati ostatak kruha, kao i uvijek zabavljen proždrljivošću kojom su trčale po komadiće kruha te načinom na koji su zabacivale glave da bi ih progutale. Nakon nekog vremena prispava mu se. Pogleda preko rijeke u mreže odbljesaka svjetlosti koja je svjetlucala na njezinoj površini, pa mu se još jače prispava. Noćas je spavao, ali ne mirnim snom. Sad zadrijema ruku punih mrvica. Patke su smazale ono što se našlo na travi a onda prišle bliže, kvačući tiho, zamišljeno. Ura na gradskom trgu otkuca dva sata u dvanaest sati i dvadeset minuta, zbog čega ljudi koji su se našli u gradu zavrte glavama i upitaju se čemu sve to vodi. Bobbyjev se drijemež postupno produbljivao, pa kad se sjena spustila na njega, on je nije vidio ni osjetio. "Hej. Klinjo." 156

Glas je bio tih i intenzivan. Bobby se uspravi glasno udahnuvši i lecnuvši se. Ruke mu se otvore i raspu preostali kruh. One zmije ponovno mu propužu po trbuhu. Nisu to bili ni Willie Shearman, ni Richie O'Meara ni Harry Doolin - znao je to čim se prenuo iza sna - ali Bobby gotovo poželi da je netko od njih. Ili sva trojica. Nisu batine najgore što ti se može dogoditi. Ne, nije to najgore. Ti bokca, zašto je morao zaspati? "Klinjo." Patke su gacale po Bobbyjevim nogama, jagmile se za neočekivanu gozbu s neba. Njihova su mu krila lepetala po gležnjevima i goljenicama, ali je taj osjećaj bio negdje jako, jako daleko. Ugleda sjenu muške glave na travi ispred sebe. Čovjek je stajao iza njega. "Klinjo." Polako i škripavo, Bobby se okrene. Čovjek će imati žuti kaput, a negdje na njemu će se nalaziti oko, zureće crveno oko. Ali je čovjek koji je tamo stajao bio odjeven u svijetlosmeđe ljetno odijelo čiji se sako lagano zatobolčio od trbuščića na prijelazu u trbušinu, i Bobby je istog trenutka znao da to ipak nije jedan od njih. Nije bilo svrbeža u dupljama, crnih niti koje bi mu zakrilile vidno polje... a najvažnije je bilo to što ovo nije bio neki stvor koji se samo pretvarao da je ljudsko biće; to i jest bilo ljudsko biće. "Molim?" upita Bobby, tiho i smušeno. Još nije mogao povjerovati da je samo tako zaspao, kao top. "Što hoćete?" "Dat ću ti dva dolara ako mi daš da ti ga popušim", reče čovjek u svijetlosmedem odijelu. Zavuče ruku u džep sakoa i izvadi lisnicu. "Možemo otići tamo iza onog stabla. Nitko nas neće vidjeti. A i svidjet će ti se." "Ne", reče Bobby ustajući. Nije bio sasvim siguran o čemu to čovjek u svijetlosmeđem odijelu govori, ali je prilično dobro mogao zamisliti. Patke ustuknu i raštrkaju se, ali je kruh bio preveliko iskušenje i one se vrate, kljucajući i poigravajući oko Bobbyjevih tenisica. "Moram kući. Moja majka-" Muškarac se primakne, još držeći ispruženu lisnicu. Kao da ju je odlučio cijelu dati Bobbyju, a ne samo ona dva pišljiva dolara. "Ne moraš ti to raditi meni, ja ću to učiniti tebi. No, što kažeš? Neka bude tri dolara." Muškarčev je glas sad drhtao, po lojtrici gor i dol, čas na 157

rubu smijeha a čas na rubu plača. "S tri dolara možeš mjesec dana u kino." "Ne, zaista, ja-" "Svidjet će ti se, svim se mojim dječacima sviđa." On posegne za Bobbyjem i Bobby se odjednom sjeti kako ga je Ted zgrabio za ramena, kako mu je stavio ruke na zatiljak, kako ga je privukao k sebi sve dok nisu bili blizu gotovo kao za poljubac. Ovo nije bilo tako... a opet je i bilo. Na neki način. Bobby se makinalno sagne i dohvati jednu patku. Podigne je u iznenađenom gačućem kovitlacu kljuna, krila i veslajućih nogu, letimično ugleda jednu crnu kuglicu oka, a onda je baci u čovjeka u svijetlosmeđem odijelu. Muškarac zavapi i podigne ruke da zaštiti lice, pa ispusti lisnicu. Bobby potrči. Prolazio je preko glavnog trga, na putu kući, kad na telefonskom stupu ispred trgovine slatkišima ugleda oglas. Priđe i pročita ga s nijemim užasom. Nije se mogao sjetiti svog noćašnjeg sna, ali je u njemu bilo nečeg sličnog tome. Bio je uvjeren u to. JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA! On je STARI MJEŠANAC ali ga MI VOLIMO! BRAUTIGAN ima BIJELO KRZNO i PLAVE OČI! DOBROĆUDAN JE! JEST ĆE VAM IZ RUKE! Dajemo BOGATU NAGRADU ($$$$) AKO STE VIDJELI BRAUTIGANA! NAZOVITE HOusitonic 5- 8337! (ILI) DONESITE BRAUTIGANA u Highgate aveniju 745! Dom OBITELJI SAGAMORE! Danas mi nije dobar dan, pomisli Bobby, promatrajući kako je njegova ruka posegnula i skinula oglas s telefonskog stupa. Iza njega, na jednoj od žaruljica nadstrešnice kina Hanvich visio je plavi rep papirnatog zmaja. Danas nikako nije moj dan. Nisam trebao izlaziti iz stana. Zapravo, trebao sam ostati u krevetu. 158

HOusitonic 5-8337, baš kao na oglasu za Phila, velškog corgija... samo što... ukoliko u Hanvichu i postoji centrala HOusitonic, Bobby nikad za nju nije čuo. Neki su brojevi bili spojeni na centralu HArwich, drugi na Commonwealth. Ali HOusitonic? Ne. Ni ovdje, a ni u Bridgeportu. On zgužva oglas i ubaci ga u košaru na uglu s natpisom NEKA NAŠ GRAD BUDE BIJEL I ZELEN, ali na drugoj strani ulice on nađe još jedan gotovo istovjetan. Malo niže nađe i treći zalijepljen za poštanski sandučić na uglu. Potrga i njih. Prizemnici ili stežu obruč ili su na rubu očaja. Možda i jedno i drugo. Ted danas ne može nikamo - Bobby će mu to morati reći. A i morat će biti pripravan na bijeg. I to će mu morati reći. Bobby presiječe kroz park, gotovo trkom, žureći se da stigne kući, i jedva je začuo tihi soptaj njemu slijeva dok je prolazio pokraj bejzbolskih igrališta: "Bobby..." On stane i pogleda prema onom šumarku u koji ga je Carol jučer odvela prije no što se rascmoljio.A kad je ponovno začuo onaj soptaj, on shvati da je to ona. "Bobby ako si to ti, molim te, pomozi mi..." On skrene s cementirane staze i prignuvši se uđe u onaj šumarak. Od prizora koji je tamo ugledao bejzbolska mu rukavica padne s ruke. Ta je rukavica bila model Alvina Darka*, i kasnije je nestala. Netko je naišao i popalio je, pretpostavio je on. Pa što? Kako je dan odmicao, njegova pišljiva bejzbolska rukavica bila mu je najmanja briga. * Nekadašnji poznati shortstop bejzbolske momčadi Giants. Carol je sjedila ispod istog onog brijesta gdje ga je bila tješila. Koljena je privukla na prsa. U licu je bila pepeljastosiva. Oko očiju je imala kolutove podočnjaka prepasti, što joj je davalo rakunski izgled. Nit krvi cijedila joj se iz jedne nosnice. Lijevu je ruku prebacila preko trbuha i njome čvrsto navukla majicu preko pupoljaka onoga što će za godinu-dvije biti grudi. Lakat te ruke pridržavala je desnom rukom. Bila je odjevena u kratke hlačice i bluzu-tuniku dugih rukava - od onih koje se samo navuku preko glave. Poslije će Bobby znatni dio krivnje za to što se dogodilo svaliti na tu njezinu glupu tuniku. Jamačno ju je odjenula da bi se zaštitila od sunca; bio je to jedini razlog kojeg se mogao sjetiti zbog kojeg bi netko obukao duge rukave po tako ubojitoj 159

žezi. Je li ju sama odabrala ili ju je natjerala gospođa Gerber? I je li to bilo važno? Da, Bobby će pomisliti kad bude imao vremena za razmišljanje. Bilo je važno, i te kako je bilo važno. No zasad je ta majica dugih rukava bila na periferiji njegova vidnog polja. Jedino što je primijetio u tom prvom trenutku bila je Carolina lijeva nadlaktica. Kao da nije imala jedno već dva ramena. "Bobby", reče ona, gledajući u njega sjajnim ošamućenim očima. "Ozlijedili su me." Bila je u šoku, naravno. I on je tad već bio u šoku, pokretao ga je instinkt. Pokušao ju je podići, ali ona vrisne od bola - mili Bože, kakav zvuk. "Otrčat ću po pomoć", reče on, spuštajući je. "Ti samo ostani sjediti ovdje i pokušaj se ne micati." Ona je odmahivala glavom - oprezno, kako ne bi rasklimala ruku. Njezine su plave oči bile gotovo crne od bola i užasa. "Ne, Bobby, ne ostavljaj me ovdje, što ako se vrate? Što ako se vrate i ozlijede me još gore?" Dijelovi toga što se dogodilo tog dugog vrućeg četvrtka isparili su mu iz glave, otplavljeni valom šoka, ali se tog dijela uvijek jasno sjećao: kako ga je Carol pogledala i rekla Što ako se vrate i ozlijede me još gore? "Ali... Carol..." "Mogu hodati. Ako mi ti pomogneš, moći ću hodati." Bobby je oprezno obujmi rukom oko struka, nadajući se da neće ponovno vrisnuti. To bi bio užas. Carol polako ustane na noge, posluživši se deblom stabla kao uporištem za leđa. Lijeva joj se ruka malo pomakne dok se podizala. Ono nakazno dvostruko rame izboči se i napne. Ona jekne, ali nije vrisnula, hvala Bogu. "Stani", reče Bobby. "Ne, želim se maknuti odavde. Pomozi mi. O Bože kako boli." Nakon što se sasvim osovila na noge, kao da joj je bilo malo lakše. Izašli su iz šumarka poput para koji se upravo vjenčava, polako i ozbiljno koračajući držeći se ispod ruke. Izvan hlada drveća dan je djelovao još užareniji no prije i zasljepljujuće vedar. Bobby se osvrne ali ne ugleda nikog. Negdje, dublje u parku, grupa klinaca (vjerojatno Vrapci ili Crvendaći iz Sterling Housea) pjevala je neku pjesmu, ali je 160

područje oko bejzbolskih igrališta bilo potpuno pusto: nije bilo djece, ni majki koje voze djecu u kolicima, ni traga od redarstvenika Raymera, mjesnog policajca koji bi ti ponekad kupio sladoled ili mjericu kikirikija ukoliko bi bio dobre volje. Svi su bili u kućama, skrivali se od jare. I dalje su hodali polako, Bobby ruke oko Carolina struka, duž puteljka koji je izlazio na ugao Commonwealthove i Broadove. Broad Street Hill bila je opustjela baš kao i park; pločnik je titrao poput zraka iznad peći za paljenje smeća. Nigdje ni pješaka ni automobila u pokretu. Zakorače na pločnik i Bobby je upravo namjeravao upitati Carol hoće li moći prijeći preko ulice, kad ona reče piskutavim šaptom: "O Bobby, onesvijestit ću se." On je usplahireno pogleda i ugleda kako je prevrnula očima tako da joj se vide samo ljeskave bjeloočnice. Njihala se amo-tamo poput gotovo prepiljenog stabla. Bobby se prigne, kretnjom gotovo nesvjesnom, i uhvati je oko bedara i leđa kad su joj se koljena razglavila. On joj je stajao s desne strane pa mu je to uspjelo a da joj nije dodatno prignječio lijevu ruku; osim toga, i u nesvjestici je Carol lijevi lakat pridržavala šalicom desnog dlana, ne dopuštajući ruci da se miče. Carol Gerber bila je Bobbyjeve visine, možda malo viša, i otprilike njegove težine. Po logici ne bi s njom na rukama mogao ni posrćući prijeći Broadovu, ali ljudi u stanju šoka sposobni su za zapanjujuće podvige. Bobby ju je nosio a da nije glavinjao; pod tim užeglim lipanjskim suncem on je trčao. Nitko ga nije zaustavio, nitko ga nije upitao što je toj curici, nitko se nije ponudio pomoći. Čuo je automobile na Asherovoj aveniji, ali ga je ovaj dio svijeta sablasno podsjetio na Midwich, gdje su svi iznenada zaspali. Nije mu uopće palo na pamet da Carol odnese njezinoj majci. Stan Gerberovih nalazio se malo više uzbrdo, ali to nije bio razlog. Jedino koga se Bobby mogao sjetiti bio je Ted. Mora je odnijeti Tedu. Ted će znati što treba učiniti. Njegova ga nadnaravna snaga počne napuštati dok se penjao po stubama ulaznog trijema svoje zgrade. On zatetura i Carolino nakazno dvostruko rame udari o željeznu ogradu. Ona mu se ukoči na rukama i zavapi, a napola sklopljene vjede širom se otvore. 161

"Skoro smo stigli", reče joj on sopćućim šaptom koji nije sličio njegovu glasu. "Još malo. Oprosti što sam te udario ali skoro smo-" Vrata se otvore i izađe Ted. Imao je na sebi sive hlače od odijela i potkošulju tankih naramenica. Njišuće petlje hozntregera visjele su mu do koljena. Izgledao je iznenađeno i zabrinuto, ali ne i prestrašeno. Bobby uspije dohvatiti posljednju stubu, no tad se zanjiše prema natrag. Jedan je užasan trenutak pomislio da će se stropoštati niza stube, možda si razbiti glavu na cementnom puteljku. A onda ga Ted čvrsto uhvati i povrati mu ravnotežu. "Daj mi je", reče on. "Najprije joj prijeđi na drugu stranu", propenta Bobby. Ruke su mu se istezale poput žica na gitari a ramena kao da mu je lizao plamen. "To je strana koja boli." Ted je zaobiđe i stane pokraj Bobbyja. Carol je gledala u njih. Plava kosa boje pijeska visjela je preko Bobbyjevih zapešća. "Ozlijedili su me", šapne ona Tedu. "Willie... zamolila sam ga da im kaže da prestanu ali on to nije učinio." "Nemoj govoriti", reče Ted. "Bit će ti dobro." On je preuzme od Bobbyja najobazrivije što je mogao, ali su svejedno malo rasklimali lijevu ruku. Dvostruko se rame pomakne ispod bijele tunike. Carol zastenje, pa počne plakati. Svježa joj krv procuri iz desne nosnice, blistava crvena kap na koži. Bobbyju proleti kroz glavu prizor iz sinoćnjeg sna: oko. Crveno oko. "Bobby, pridrži mi vrata." Bobby ih širom otvori. Ted odnese Carol kroz ulazno predvorje u stan Garfieldovih. U tom je trenutku Liz Garfield silazila niza željezne stube koje su vodile od harvičke postaje željezničke linije New York, New Haven & Hartford u Main Street, gdje se nalazilo taksi-stajalište. Kretala se polaganim oprezom kroničnog invalida. U svakoj joj se ruci klatio po jedan kovčeg. Gospodin Burton, vlasnik novinskog kioska, slučajno je stajao na svojim vratima i pušio. Gledao je kako je Liz sišla niza stube, podigla veo svog šeširića, i pipkavim pokretima komadićem rupčića obrisala lice. Pri svakom bi dodiru žmirnula. Bila je našminkana, jako, ali šminka nije pomogla. Šminka je samo privlačila pozornost na ono što joj se dogodilo. Veo je bio bolje rješenje, premda je samo pokrivao gornji dio njezina lica i 162

ona ga sad ponovno spusti. Priđe prvome od tri besposlena taksija, i vozač izađe da joj pomogne oko prtljage. Burton se pitao tko ju je tako sredio. Nadao se da počiniteljevu glavu dva krupna policajca masiraju tvrdim orasima. Netko tko bi takvo što učinio nekoj ženi i ne zaslužuje ništa bolje. Takav netko ne smije biti na slobodi. To je bilo Burtonovo mišljenje. Bobby je mislio da će Ted položiti Carol na kauč, ali on to nije učinio. U dnevnom se boravku nalazila jedna stolica ravnog naslona i on sjedne u nju, držeći je u naručju. Držao ju je onako kako Djed Božićnjak u robnoj kući Grant's drži dječicu kad mu priđu na njegovu prijestolju. "Gdje te još boli? Osim ramena?" "Udarili su me u trbuh. I sa strane." "Koje strane?" "Desne." Ted obzirno podigne njezinu tuniku na toj strani. Bobby usisa zrak preko donje usne kad je ugledao masnicu koja se pružala poprečno preko njezinih rebara. On odmah prepozna oblik bejzbolske palice. Znao je čija je to palica bila: Harryja Doolina, onog bubuljičavog debila koji si u pustopoljini svoje mašte umišlja da je Robin Hood. On, Richie O'Meara i Willie Shearman spopali su je u parku i Harry ju je obradio svojom palicom dok su je Richie i Willie držali. Sva trojica pritom su se smijali i zvali je Beba Gerberica. Možda je sve to počelo iz vica pa se izmaklo kontroli. Ta nije li se to zapravo dogodilo i u Gospodaru muha? Situacija se malko izmakla kontroli? Ted dotakne Carolin struk; njegovi kvrgavi prsti rašire se a onda polako kliznu niz njezinu slabinu. Učinio je to glave nagnute u stranu, kao da ne dodiruje nego sluša. Možda i jest slušao. Carol naglo udahne zrak kad je stigao do masnice. "Zaboljele?" upita Ted. "Malo. Ali ne tako jako kao r-rame. Slomili su mi ruku, zar ne?" "Mislim da nisu", odgovori Ted. "Čula sam kad je kvrcnulo. A i oni. Tad su pobjegli." "Uvjeren sam da si čula. I te kako." Suze su joj curile niz obraze i lice joj je još bilo pepeljastosivo, ali je Carol sad izgledala smirenije. Ted joj skupi tuniku ispod pazuha i 163

zagleda se u masnicu. On zna kakav je to oblik baš kao i ja, pomisli Bobby. "Koliko ih je bilo, Carol?" Trojica, pomisli Bobby. "T-trojica." "Tri dječaka?" Ona kimne glavom. "Tri dječaka protiv jedne djevojčice. Jamačno su te se bojali. Sigurno su mislili da si lavica. Jesi li lavica, Carol?" "Da barem jesam", reče Carol. Pokuša se nasmiješiti. "Da sam barem mogla riknuti i otjerati ih. O-o-ozlijedili su me." "Znam da jesu. Znam." Ruka mu klizne niz njezinu slabinu pa obuhvati onu masnicu u obliku palice na njezinim rebrima. "Udahni." Masnica se izboči u Tedovoj ruci; Bobby ugleda njezin skrletni obris između Tedovih nikotinom umrljanih prstiju. "Boli li to?" Ona odmahne glavom. "Ni kad dišeš?" "Ne." "Ni kad ti se rebra pritisnu o moju ruku?" "Ne. Samo mi je to mjesto osjetljivo. Boli me..." Ona baci pogled na užasan oblik njezina dvostrukog ramena, pa skrene pogled. "Znam. Jadna Carol. Jadna moja. Doći ćemo do toga. Gdje su te još udarili? U trbuh, tako si rekla?" "Da." Ted podigne prednjicu njezine tunike. Tamo se nalazila još jedna masnica, ali ova nije izgledala ni tako duboka ni srdita. Ted nježno pritisne prstima, najprije iznad pa ispod Carolina pupka. Ona reče da ne osjeća bol kao u ramenu, da joj je trbuh samo osjetljiv na dodir kao i rebra. "Nisu te udarili po leđima?" "N-ne." "Po glavi ili po vratu?" "A-a, samo sa strane i u trbuh, a onda su me udarili po ramenu i tad se začulo ono kvrc, oni su to čuli pa su pobjegli. A mislila sam da je Willie Shearman simpatičan." Ona sva nesretna pogleda u Teda. 164

"Carol, okreni glavu... dobro... a sad na drugu stranu. Ne boli kad je okrećeš?" "Ne." "I sigurna si da te nisu udarili po glavi?" "Ne. Odnosno, hoću reći da, sigurna sam." "Sretnica." Bobby se upita koji je vrag Tedu da misli da je Carol srećkovićka. Njemu se činilo da joj lijeva ruka nije samo slomljena nego i napola otrgnuta. Odjednom pomisli na pileću pečenku za nedjeljni objed i zvuk koji proizvede batak kad ga otkineš. Želudac mu se zgrči. Na trenutak mu se učini da će povratiti doručak i onaj stari kruh, sve što je objedovao. Ne, reče samome sebi. Ne smiješ, ne sad. Ted ima dovoljno problema i bez tebe. "Bobby?" Tedov je glas bio razgovijetan i oštar. Zazvučao je kao čovjek koji ima više rješenja no problema; kakvo je to bilo olakšanje. "Dobro si?" "Aha." I činilo mu se da je to istina. Želudac mu se počeo smirivati. "Dobro. Pametno si učinio što si došao ovdje. Možeš li još malo biti koristan?" "Aha." "Trebam škare. Možeš li ih naći?" Bobby ode u majčinu spavaću sobu, otvori gornju ladicu njezine komode i izvadi njezinu košaricu sa šivaćim priborom. Unutra su se nalazile srednje velike škare. On se požuri natrag u dnevnu sobu i pokaže ih Tedu. "Jesu li ove dobre?" "U redu su", reče on uzimajući ih. A onda reče Carol: "Uništit ću ti bluzu, Carol. Žao mi je, ali sad ti moram pogledati rame, a želim da te što manje boli." "Nema veze", reče ona i ponovno se pokuša nasmijati. Bobby osjeti lagano strahopoštovanje prema njezinoj hrabrosti; da njegovo rame izgleda tako, on bi vjerojatno blejao kao ovca koja se zaplela u ogradu od bodljikave žice. "Do kuće možeš otići u nekoj Bobbyjevoj košulji. Zar ne, Bobby?" "Naravno, ne smeta me koja uš." "Duhovito" rečeCarol. 165

Pažljivo, Ted razreze Carolinu tuniku na leđima pa sprijeda. Kad je to obavio, odmakne te dvije polovice u stranu poput ljuske jajeta. Jako je bio pažljiv s lijevom stranom, ali Carol promuklo vrisne kad su joj se Tedovi prsti očešali o rame. Bobby poskoči a njegovo srce, koje je počelo usporavati, ponovno ubrza. "Oprosti", promrmlja Ted. "O Bože moj. Ma vidi ti ovo." Carolino je rame užasno izgledalo, ali ne toliko koliko je Bobby strahovao - vjerojatno je tako s većinom stvari kad se suočiš s njima. Drugo je rame bilo više od normalnog, a koža na njemu tako zategnuta da Bobbyju nije bilo jasno zašto se nije raspuknula. A poprimila je i neobičnu svijetloljubičastu boju. "Jako je loše?" upita Carol. Gledala je u suprotnom smjeru, na drugu stranu sobe. Njezino je lišce imalo upali, izgladnjeli izraz UNICEFova djeteta. Koliko je Bobby znao, nakon onog jednog letimičnog pogleda više nije pogledala u svoje povrijeđeno rame. "Cijelo ću ljeto biti u gipsu, zar ne?" "Mislim da uopće nećeš nositi gips." Carol upitno pogleda u Tedovo lice. "Nije slomljeno, dijete, samo iščašeno. Netko te udario po ramenu-" "Harry Doolin-" "-dovoljno jako da ti izbije vrh kosti lijeve nadlaktice iz zglobne čašice. Mislim da ti je mogu vratiti na mjesto. Možeš li podnijeti trenutak-dva prilično jakog bola ako znaš da će poslije možda sve biti u redu?" "Da", reče ona ne časeći. "Namjestite je, gospodine Brautigan. Molim vas, namjestite je." Bobby ga pogleda pomalo sumnjičavo. "Zaista to možeš?" "Da. Daj mi svoj remen." "Molim?" "Remen. Daj mi ga." Bobby izvuče svoj remen - prilično nov, poklon za Božić - iz pasica i pruži ga Tedu, koji ga uzme ne skidajući pogleda s Carol. "Kako ti glasi prezime, dušo?" "Gerber. Nazvali su me Beba Gerberica, ali ja nisam beba." "Siguran sam da nisi. A ovime ćeš to i dokazati." On ustane, namjesti je u stolcu, pa klekne pred nju poput nekog čovca iz starih filmova 166

koji se sprema zaprositi. Dvaput presavine Bobbyjev remen u svojim krupnim rukama. Gurkao je njime njezinu zdravu ruku sve dok nije pustila lakat i sklopila prste oko petlji. "Dobro. A sad ga stavi u usta." "Da stavim Bobbyjev remen u svoja usta?" Ted nije skidao pogleda s nje. Počne milovati njezinu nepovrijeđenu ruku od lakta do zapešća. Prsti su mu prelazili niz njezinu podlakticu... zaustavili se... pa se vratili do lakta... pa ponovno niz njezinu podlakticu. Kao da je hipnotizira, pomisli Bobby, ali zapravo u tome nije bilo ničega "kao": Ted ju jest hipnotizirao. Zjenice su mu počele ponovno izvoditi onu foru, širiti se i uziti... širiti i uziti... širiti i uziti. Njihov ritam i pokreti njegovih prstiju bili su potpuno usklađeni. Carol je netremice gledala u njega, otvorenih usta. "Ted... vašeoa..." "Da, da." Zazvučao je nestrpljivo, nezainteresiran za to što njegove oči rade. "Bol se diže, Carol, jesi li to znala?" "Ne..." Gledajući ga u oči. Njegovi prsti na njezinoj ruci, penju se i spuštaju. Penju... i spuštaju. Njegove zjenice poput usporenog bila. Bobby je vidio kako se Carol opušta u stolici. Još je držala onaj remen, a kad je Ted prekinuo svoje pipkanje dovoljno dugo da bi joj dotaknuo nadlanicu, ona podigne remen prema licu bez negodovanja. "O da", reče on, "bol se diže iz svog izvora do mozga. Kad ti ja vratim rame na mjesto, bit će puno bola - ali ćeš najveći dio tog bola uhvatiti u ustima dok se penje prema tvom mozgu. Zagrist ćeš ga zubima i zadržati ga u Bobbyjevu remenu kako bi samo mali dio stigao do tvoje glave, gdje najviše boli. Razumiješ li me, Carol?" "Da..." Glas kao da joj je dopirao iz daljine. Izgledala je sitna u toj stolici visokog naslona, odjevena samo u kratke hlačice i tenisice. Zjenice Tedovih očiju, primijeti Bobby, ponovno su se smirile. "Stavi remen u usta." Ona ga stavi između usana. "Zagrizi kad zaboli." "Kad zaboli." "Uhvati bol." "Uhvatit ću je." 167

Ted je posljednji put svojim krupnim kažiprstom pomiluje od lakta do zapešća, pa pogleda u Bobbyja. "Poželi mi sreću", reče on. "Sretno", Bobby odgovori usrdno. Negdje iz daljine, sanjivo, Carol Gerber reče: "Bobby je bacio patku na nekog čovjeka." "Zaista?" upita Ted. Silno nježno on sklopi lijevu ruku oko Carolina lijevog zapešća. "Bobby je pomislio da je to jedan od prizemnika." Ted pogleda u Bobbyja. "Ne od tih prizemnika", reče Bobby. "Nego... ma, nema veze." "Svejedno", reče Ted, "oni su vrlo blizu. Gradska ura, sirena-" "Čuo sam", smrknuto će Bobby. "Neću čekati da ti se majka vrati večeras - ne usudim se. Provest ću dan u kinu ili u parku ili negdje drugdje. Ne preostane li mi ništa drugo, postoje jeftina prenoćišta u Bridgeportu. Carol, jesi li spremna?" "Spremna." "Kad se bol popne, što ćeš učiniti?" "Uhvatiti ga. Zagristi u Bobbyjev remen." "Dobra curica. Deset sekundi i osjećat ćeš se osjetno bolje." Ted duboko udahne. Onda ispruži desnu ruku dok se nije zaustavila tik iznad one nabrekline svijetloljubičaste boje na Carolinu ramenu. "Dušo, stiže bol. Budi hrabra." Nije potrajalo deset sekundi, čak ni pet. Bobbyju se učinilo da je trajalo časak. Donji dio zapešća Tedove desne ruke pritisne točno na onu okruglu kvrgu koja se dizala iz Caroline nategnute kože. Istovremeno ju je snažno potegnuo za zapešće. Carolina se čeljust napne kad je svojski zagrizla u Bobbyjev remen. Bobby začuje kratak škripav zvuk, poput onoga koji katkad proizvede njegov vrat kad je ukočen a on okrene glavu. A onda ona kvrga s Caroline ruke iščezne. "Bingo!" vikne Ted. "Izgleda dobro! Carol?" Ona otvori usta. Bobbyjev remen ispadne iz njih u njezino krilo. Bobby ugleda niz sićušnih vršaka utisnutih u kožu: gotovo ga je progrizla. 168

"Više me ne boli", reče ona čudeći se. Prođe rukom do mjesta gdje je koža sad poprimala tamniju ljubičastu nijansu, dotakne masnicu i žmirne. "To će mjesto biti osjetljivo na dodir tjedan-dva", upozori je Ted. "A najmanje dva tjedna ne smiješ tom rukom ništa bacati ni podizati. Učiniš li to, zglobna bi čašica mogla ponovno iskočiti." "Pazit ću." Carol sad pogleda svoju ruku. Opipavala je masnicu laganim, ispitujućim prstima. "Koliko si bola uhvatila?" upita je Ted i premda mu je lice još bilo ozbiljno, Bobbyju se učini da je u njegovu glasu začuo lagan smiješak. "Većinu", reče ona. "Jedva da je zaboljelo." No čim je to izgovorila, ona klone u stolcu. Oči su joj bile otvorene, ali neprisebne. Carol se onesvijestila po drugi put. Ted reče Bobbyju da namoči krpu i donese mu je. "U hladnu vodu", reče on. "Ižmikni je, ali ne previše." Bobby otrči u kupaonicu, uzme ručnik za lice s police pokraj kade i namoči ga u hladnu vodu. Donja polovica kupaoničkog prozora bila je od mliječnog stakla, ali da je pogledao kroz prozor vidio bi kako se majčin taksi zaustavlja ispred kuće. No Bobby nije pogledao; koncentrirao se na svoj zadatak. Nije se ni sjetio zelenog privjeska za ključeve, premda mu je ležao pred nosom na polici. Kad se Bobby vratio u dnevnu sobu, Ted je ponovno sjedio u onoj stolici visokog naslona s Carol u krilu. Bobby primijeti kako su joj ruke potamnjele od sunca u usporedbi s ostatkom kože, neokaljane, glatko bijele (osim na mjestima na kojima su izbile modrice). Izgleda kao da na rukama ima najlonke, pomisli on, s trunkom veselja. Pogled joj se počeo bistriti i pratiti Bobbyja kad je krenuo prema njoj, ali Carol još nije izgledala sjajno - kosa joj je bila smršena, lice znojno, a između nosnice i kuta usta vidjela se ona skorena pruga krvi. Ted uzme krpu i počne joj njome brisati obraze i čelo. Bobby klekne pokraj naslona za ruke. Carol se malo uspravi, zahvalno podigavši lice prema osvježenju i vlazi. Ted joj obriše krv ispod nosa, a onda odloži krpu na stolić. Makne Carolinu znojnu kosu s čela. Kad je nekoliko uvojaka palo natrag, on podigne ruku da ih ponovno odmakne. Prije no što je to uspio, vrata koja su vodila na trijem otvore se s treskom. Koraci prijeđu preko ulaznog predvorja. Ruka na Carolinu 169

vlažnom čelu se skameni. Bobby i Ted se pogledaju i jedna jedina misao prostruji između njih, snažna telepatija koja se sastojala od jedne jedine riječi: oni. "Ne", reče Carol, "nisu to oni, Bobby, to je tvoja m-" Vrata stana se otvore i Liz zastane na vratima s ključem u jednoj i šeširom - onime s velom - u drugoj ruci. Iza nje i na drugom kraju ulaznog predvorja vrata su stajala otvorena u užareni vanjski svijet. Na otiraču za cipele na trijemu stajala su njezina dva kovčega, jedan pokraj drugoga, kako ih je taksist ostavio. "Bobby, koliko sam ti puta rekla da zaključaš ta prokleta-" Toliko je uspjela reći a onda zašuti. Kasnije u životu Bobby će opetovano vrtjeti film toga trenutka, vidjeti sve veći dio onoga što je njegova majka ugledala kad se vratila sa svog katastrofalnog puta u Providence: njezin sin kleči pokraj stolca na kojemu starac koji joj nikad nije bio simpatičan niti joj ulijevao povjerenje sjedi s curicom u krilu. Djevojčica djeluje ošamućeno. Kosa joj je zamršena od znoja. Bluza joj je razderana - leži u komadima na podu - a premda su njezine oči uglavnom poluzatvorene od otoka, Liz je svejedno primijetila Caroline masnice: jednu na ramenu, drugu na rebrima, treću na trbuhu. A Carol, Bobby i Ted Brautigan ugledaju nju s tom istom zapanjenom jasnoćom zaustavljenog vremena: šljive na oba oka (Lizino desno oko bilo je zapravo samo bljesak negdje duboko u gljivi potamnjela mesa); donja usna natečena i rasječena na dva mjesta, još s mrljama skorene krvi poput nekog starog, gadnog ruža; nahereni nos pretvorio se u nakaznu kljuku, bezmalo u karikaturu nosa vještice Hazel. Tajac, trenutak pribiruće šutnje u vruće ljetno popodne. Negdje prasne ispuh automobila. Negdje neko dijete vikne: "Dajte, narode!" A iza njih, iz Colony Street, dopre zvuk koji će Bobby najčvršće poistovjećivati sa svojim djetinjstvom općenito, a s tim četvrtkom osobito: Bowser gospođe O'Hare laje sve dublje u 20. stoljeće: ruprup, rup-rup-rup. Jack ju je dohvatio, pomisli Bobby. Jack Merridew i njegovi hajkački prijatelji. "Isuse, što se dogodilo?" upita je on i razbije tišinu. Nije želio znati; a i morao je znati. Potrči k njoj i rasplače se od straha, ali i od žalosti: njezino lice, njezino jadno lice. Uopće nije nalikovala na njegovu 170

majku. Izgledala je kao neka starica kojoj nije bilo mjesto u hladovitoj Broad Street nego tamo dolje, gdje ljudi piju vino iz boca u škarniclima i nemaju prezimena. "Što je učinio? Što ti je taj gad učinio?" Ona se ogluši na to, kao da ga uopće nije čula. Ali ga je ščepala; dohvatila ga za ramena tako snažno da je osjetio kako mu se njezini prsti zarivaju u meso, toliko snažno da ga je zaboljelo. Dohvatila ga je, a onda maknula u stranu i ne pogledavši ga. "Pusti je, manijače jedan", reče ona dubokim i zahrđalim glasom. "Odmah da si je pustio." "Gospođo Garfield, molim vas nemojte donositi pogrešne zaključke." Ted podigne Carol iz krila - pazio je čak i sad da drži ruku na sigurnoj udaljenosti od njezina povrijeđenog ramena - a onda ustane i on. Strese nogavice hlača da se izravnaju, pedantna mala gesta tako tipična za Teda. "Bila je ozlijeđena, shvatite, Bobby ju je našao-" "Bitango!" vrisne Liz. S desne joj je strane stajao stol s vazom. Ona je zgrabi i baci u njega. Ted se sagne, ali odveć sporo da bi je sasvim izbjegao; dno vaze pogodi ga u tjeme, sklizne poput kamenčića po površini jezera, udari o zid i razbije se. Carol vrisne. "Mama, nemoj!" vikne Bobby. "Nije učinio ništa loše! Nije učinio ništa loše!" Liz ne obrati pozornost. "Kako ju se usuđuješ pipati? Jesi li i mog sina pipao na isti način? Jesi, zar ne? Svejedno ti je koje su fele, glavno da su mladi!" Ted načini korak prema njoj. Prazne petlje njegovih hozntregera klatile su mu se amo-tamo pokraj nogu. Bobby ugleda krvave cvjetove u rijetkoj kosi na njegovu tjemenu gdje ga je kvrcnula vaza. "Gospođo Garfield, uvjeravam vas-" "Uvjeri se u ovo, manijače jedan!" Nakon što je odletjela vaza, na stolu više nije bilo ničega, pa ona podigne stol i baci ga. Stol pogodi Teda u prsa i odbaci ga natrag; opružio bi se po podu da nije bilo one stolice visokog naslona. Ted se skljoka u nju, gledajući je s nevjericom, razrogačenih očiju. "Je li ti pomagao?" upita Liz. Lice joj je bilo mrtvački blijedo. Masnice su se na njemu isticale poput madeža. "Jesi li naučio mog sina da ti pomaže?" 171

"Mama, on joj nije ništa učinio!" vikne Bobby. Zgrabi je oko struka. "Nije joj ništa učinio, on-" Ona ga podigne kao vazu, kao stol, i kasnije je pomislio kako je bila jaka kao i on dok je nosio Carol uzbrdo iz parka. Odbaci ga na drugi kraj sobe. Bobby udari o zid. Glava mu se tržne prema natrag, kresne u onaj sat u obliku eksplodiranog Sunca, sruši ga na pod i zaustavi zauvijek. Crne mu se točkice zaroje u vidnom polju, zbog čega on nakratko i smućeno pomisli na (dolaze stežu obruč na oglasima se sad nalazi i njegovo ime) prizemnike. A onda sklizne na pod. Pokušao se održati na nogama, ali su mu se koljena odbila uglaviti. Liz ga pogleda, naizgled ne naročito zainteresirano, pa ponovno u Teda, koji je sjedio u stolici visokog naslona sa stolom čije su ga noge bole u lice u krilu. Krv mu je sad kapala niz jedan obraz, a kosa mu je bila više crvena nego sijeda. Pokušao je nešto reći, no umjesto riječi iz usta mu izađe suh i razuđen starački nikotinski kašalj. "Perverznjak jedan. Perverzni perverznjak. Najradije bih ti skinula hlače i iščupala tu gadost." Ona se okrene i ponovno pogleda u svog šćućurenog sina. Zbog izraza koji Bobby ugleda u njezinu jedinom oku koje je mogao vidjeti - prezriv, optužujući - on zaplače još jače. Nije rekla I tebi, ali je on to vidio u njezinu oku. Onda se ponovno okrene prema Tedu. "Znaš što? Ideš u zatvor." Upre prst u nj; i kroz suze Bobby opazi da nokta koji je bio na tom prstu kad se odvezla Mercedesom gospodina Bidermana više nema i da se na njegovu mjestu nalazi tek krvavo reckavi ožiljak udarca. Glas joj je bio rasut, kao da se nekako raspršivao nakon prelaska preko njezine nabujale donje usne. "Pozvat ću policiju. Ukoliko imaš tri čiste, ostat ćeš mirno sjediti dok ja to činim. Samo budi kuš i mirno sjedi." Podizala je glas. Njezine ruke, ogrebene i otečene na zglobovima i slomljenih nokata, smotale su se u šake kojima mu priprijeti. "Pobjegneš li, ja ću te uloviti i sasjeći svojim najdužim kuhinjskim nožem. Nemoj misliti da neću. Učinit ću to na ulici, svima pred nosom, a počet ću s onim tvojim dijelom koji tebi... vama dečkima... čini se stvara toliko nevolja. Pa zato ni makac, Brattigan. Želiš li doživjeti zatvor, da se nisi ni maknuo." 172

Telefon se nalazio na stolu pokraj kauča. Ona ode do njega. Ted je sjedio sa stolom u krilu. Krv mu je curila niz obraz. Bobby se skutrio pokraj srušenog zidnog sata, onoga kojega je njegova majka dobila na nagradne markice. Nošen povjetarcem Tedova ventilatora doplovi Bowserov poklič: rup-rup-rup. "Ne znate što se ovdje dogodilo, gospođo Garfield. Ono što se dogodilo vama užasno je i potpuno suosjećam s vama... ali to što se dogodilo vama nije se dogodilo Carol." "Kuš." Nije slušala, nije čak ni pogledala prema njemu. Carol potrči k Liz, pruži zdravu ruku prema njoj, pa stane. Oči joj se rašire na blijedom licu. Zine. "Potrgali su haljinu s vas?" Bio je to napola šapat, a napola jauk. Liz prestane birati broj, polako se okrene i pogleda u nju. "Zašto su potrgali haljinu s vas?" Liz kao da je razmišljala kako da odgovori. Razbijala glavu time. "Umukni", reče naposljetku. "Jezik za zube, u redu?" "Zašto su vas ganjali? Tko udara?" Carolin je glas postao hrapav. "Tko udara?" "Začepi!" Liz pusti telefon i rukama poklopi uši. Bobby je gledao u nju s rastućim užasom. Carol se okrene prema njemu. Svježe suze kotrljale su joj se niz obraze. Po očima joj se vidjelo da je shvatila - da zna. Onako, pomisli Bobby, kako je on osjetio dok ga je gospodin McQuown pokušavao nasamariti. "Progonili su je", reče Carol. "Kad je pokušala otići, krenuli su u hajku i prisilili je da se vrati." Bobby je znao. Lovili su je po hotelskom hodniku. On je to vidio. Nije se mogao sjetiti gdje, ali je vidio. "Neka prestanu s time! Učinite da više to ne vidim!" vrisne Carol. "Ona ih udara, ali ne može pobjeći! Ona ih udara ali ne može pobjeći!" Ted prevrne stol iz svog krila i teškom se mukom osovi. Oči su mu plamtjele. "Zagrli je, Carol! Čvrsto je zagrli! Tako će prestati!" Carol zdravom rukom obgrli Bobbyjevu majku. Liz zaglavinja korak unatrag i gotovo padne kad joj jedna cipela zapne za nogu trosjeda. Održala se na nogama, ali se telefon strmoglavio na sag pokraj jedne Bobbyjeve ispružene tenisice i počeo kreštavo presti. 173

Na trenutak je sve ostalo tako - kao da su se igrali igre haps! i netko je upravo rekao Stoj! Carol se prva pomaknula, pustila struk Liz Garfield i odmaknula se korak. Znojna joj je kosa pala na oči. Ted priđe i položi joj ruku na rame. "Ne diraj je", reče Liz, ali je to rekla mehanički, bez uvjerenja. Što god da joj je prostrujalo kroz glavu kad je ugledala Carol u krilu Teda Brautigana malo je izblijedjelo, barem privremeno. Izgledala je izmoždeno. No Ted svejedno makne ruku. "Imate pravo", reče on. Liz duboko udahne, zadrži dah pa ga ispusti. Pogleda u Bobbyja, pa svrne pogled. Bobby je svim srcem žudio za tim da mu ona pruži ruku, pomogne mu malo, pomogne mu ustati, samo to, ali se ona umjesto toga okrene prema Carol. Bobby ustane sam. "Što se ovdje dogodilo?" Liz upita Carol. Premda je još plakala a riječi joj štucale dok se borila za dah, Carol ispriča Bobbyjevoj majci kako su je ona tri dječaka našla u parku, i kako je isprva sve izgledalo kao još jedna njihova zafrkancija, ponešto opakija od drugih, ali svejedno zezancija. A onda ju je Harry počeo udarati za ozbiljno dok su je druga dvojica držali. Kad je nešto kvrcnulo u njezinu ramenu, prestrašili su se i pobjegli. Ispričala je Liz kako ju je Bobby našao poslije pet ili deset minuta - nije znala koliko je vremena prošlo jer je bol bio silan - i donio je ovdje. I kako joj je Ted namjestio ruku, nakon što joj je dao Bobbyjev remen da njime uhvati bol. Ona se sagne, podigne remen i s mješavinom ponosa i nelagode pokaže Liz sićušne tragove zuba na njemu. "Nisam ga uhvatila cijelog, ali sam ga uhvatila prilično." Liz samo pogledom okrzne remen prije no što se okrenula Tedu. "Zašto si strgnuo tuniku s nje, šefe?" "Nije potrgana!" vikne Bobby. Odjednom se razbjesnio na nju. "Razrezao ju je da bi joj mogao pogledati rame i namjestiti ga a da je ne boli! Ja sam mu donio škare, zaboga! Zašto si tako glupa, mama? Zašto ne shvaćaš-" Ona zamahne ne okrenuvši se i potpuno zatekne Bobbyja. Nadlanica njezine ispružene šake dohvati ga postrance po glavi; kažiprstom ga je zapravo ubola u oko i munja bola sijevne mu duboko u mozak. Suze mu presuše kao da se na pumpi koja ih kontrolira dogodio kratki spoj. 174

"Da me nisi zvao glupačom, Bobuljica", reče ona. "Ni u ludilu." Carol je u strahu gledala u vješticu kukastog nosa koja se vratila taksijem u odjeći gospođe Garfield. Gospođe Garfield koja je bježala i koja se borila kad više nije mogla bježati. Ali su na kraju uzeli ono što su htjeli od nje. "Ne biste smjeli šamarati Bobbyja", reče Carol. "On nije kao oni ljudi." "On ti je dečko?" Liz se nasmije. "Je? Neka ti je sa srećom! Ali dopusti da ti odam malu tajnu, dušo: on je isti kao njegov tata i tvoj tata i svi ostali. Idi u kupaonicu. Oprat ću te i naći ti nešto da obučeš. Isuse kojeg li svinjca!" Carol se zagleda u nju još trenutak, a onda se okrene i ode u kupaonicu. Njezina gola leđa izgledala su mala i krhka. I bijela. Tako bijela u odnosu na njezine smeđe ruke. "Carol!" Ted je zazove. "Je li ti sad bolje?" Bobbyju se nije činilo da on misli na njezinu ruku. Ne ovaj put. "Da", reče ona ne okrenuvši se. "Ali je još čujem, u daljini. Vrišti." "Tko vrišti?" upita Liz. Carol joj ne odgovori. Uđe u kupaonicu i zatvori vrata. Liz se na trenutak zagleda u njih kao da se želi uvjeriti da Carol neće ponovno proviriti, pa se okrene Tedu. "Tko vrišti?" Ted je samo pogleda oprezno, kao da svakog trenutka očekuje još jedan napad višeraketnim bacačima. Liz se počne smiješiti, smiješkom koji je Bobby poznavao, smiješak koji poručuje: gubim živce. Je li moguće da još ima što izgubiti? S crnim modricama na očima, slomljenim nosom i natečenom usnom, od tog je smiješka izgledala jezivo: ne kao njegova majka, već kao neka luđakinja. "Baš si dobar samarićanin. Koliko si je puta uspio neopazice pošlatati dok si joj namještao ruku? Nema puno, ali se kladim da si prepipao što se dalo, je li? Ne propuštaš nijednu priliku, ha? Hajde, priznaj mamici." Bobby ju je gledao sve očajniji. Carol joj je sve ispričala - svu istinu - a to svejedno nije ništa promijenilo. Ništa! O Bože! "U ovoj se sobi zaista nalazi opasna odrasla osoba", reče Ted, "ali to nisam ja." 175

Ona ga najprije pogleda zbunjeno, pa zaprepašteno, a potom gnjevno. "Kako se usuđuješ? Kako se usuđuješ?" "On nije ništa učinio!" vrisne Bobby. "Zar nisi čula što je Carol rekla ? Zar nisi- " "Jezik za zube", reče ona ne gledajući ga. Gledala je samo u Teda. "Mislim da ćeš policiji biti vrlo zanimljiv. Don je nazvao Hartford u petak, prije... prije. Ja sam ga zamolila. Ima tamo prijatelje. Nikad nisi radio za državu Connecticut, ni u državnoj reviziji, nigdje. Bio si u zatvoru, je li?" "Na neki način vjerojatno i jesam", reče Ted. Sad je djelovao smirenije usprkos krvi koja mu je tekla niz lice. Izvadi cigarete iz džepa na košulji, pogleda ih, pa ih vrati u džep. "Ali ne u onakvom na kakav vi mislite." I ne na ovome svijetu, pomisli Bobby. "A čemu je služio?" upita ona. "Za iscjelitelje curica prvoga stupnja?" "Posjedujem nešto vrijedno", reče Ted. Podigne ruku i kucne se po sljepoočnici. Kad je odmaknuo prst kojim se kucnuo, ovaj je bio istočkan krvlju. "Ima još ljudi poput mene. A ima i ljudi čiji je posao da nas love, zatoče, i koriste za... pa, da nas koriste, neka ostane na tome. Ja i još dvojica smo pobjegli. Jednog su uhvatili, drugoga ubili. Samo sam ja još na slobodi. Ako se ovo..." on se osvrne oko sebe, "... može nazvati slobodom." "Ti si lud. Ludi stari Brattigan, ćaknutiji od februarskog mačka. Pozivam policiju. Neka oni odluče hoće li te vratiti u zatvor iz kojeg si pobjegao ili u ludnicu Danbury." Ona se sagne i posegne za slušalicom izbačenom iz sedla kućišta. "Mama, nemoj!" reče Bobby i posegne za njom. "Nemoj-" "Bobby, nemoj!" strogo će Ted. Bobby povuče ruku, pogledavši najprije u mamu koja je zagrabila i podigla telefon, a potom u Teda. "Ne u stanju u kakvom je sada", reče mu Ted. "Kakva je sada, ne može prestati gristi." Liz Garfield uputi Tedu blistav, gotovo neopisiv osmijeh - Dobar pokušaj, gade jedan - i podigne slušalicu. "Što se događa?" vikne Carol iz kupaonice. "Mogu li sad izaći?" "Ne još, dušo", odvrati joj Ted. "Još malo." 176

Liz je pritiskala i otpuštala tipke za prekid veze. Zastane, osluhne, bude zadovoljna, pa počne birati brojke. "Doznat ćemo tko si", reče ona. Govorila je neobičnim, povjerljivim tonom. "To bi trebalo biti prilično zanimljivo. I što si učinio. To bi moglo biti još zanimljivije." "Nazovete li policiju, onda će izaći na vidjelo i tko ste vi, što ste vi učinili", reče Ted. Ona prestane birati broj i pogleda ga. Bio je to prepredeni pogled kutom oka koji Bobby dotad nije vidio. "O čemu ti to zaboga govoriš?" "O budalastoj ženi koja je trebala odabrati bolje. O nepromišljenoj ženi koja je dovoljno tog znala o svom šefu da joj može biti jasno što je posrijedi - koja je dovoljno često načula razgovore između njega i njegovih pajdaša da bi znala o čemu je riječ, da bi znala da svaki "seminar" kojem oni prisustvuju najčešće podrazumijeva cugu i orgije. A možda i pokoji džoint. O budalastoj ženi koja je dopustila da joj pohlepa nadvlada zdrav razum-" "Što ti znaš o tome što znači biti sam?" odreže ona. "Ja moram postaviti sina na noge!" Ona pogleda u Bobbyja, kao da se prvi put nakon prilično vremena sjetila da ima sina kojeg valja postaviti na noge. "Koliko od toga želite da on čuje?" upita Ted. "Ništa ti ne znaš. Ne možeš znati." "Ja sve znam. Pitanje je koliko vi želite da Bobby zna? Koliko želite da vaši susjedi znaju? Dođe li policija po mene, oni će doznati što ja znam, to vam obećavam." On pođuti. Zjenice su mu ostale nepomične, ali oči kao da su mu se povećale. "Znam sve. Vjerujte mi - nemojte provjeravati." "Zašto bi mi nanio zlo?" "Neću ne budem li morao. Dovoljno vam je zla učinjeno, djelomice vašom a djelomice tuđom krivnjom. Dopustite mi da odem, samo vas to molim. Ionako sam namjeravao otići. Dopustite da odem. Samo sam pokušao pomoći." "O da", reče ona i nasmije se. "Pomoći. Tako što ti je sjedila u krilu praktički gola. Pomoći." "Pomogao bih i vama da sam-" "O da, a znam i kako." Ona se ponovno nasmije. 177

Bobby zausti da će nešto reći, ali ugleda Tedove oči kako ga upozoravaju da to ne čini. Iza kupaoničkih vrata, voda je sad tekla u umivaonik. Liz pogne glavu razmišljajući. Naposljetku je ponovno podigne. "U redu", reče ona, "evo što ću učiniti. Pomoći ću Bobbyjevoj curi da se dovede u red. Dat ću joj aspirin i naći nešto u čemu da ode kući. Usput ću joj postaviti nekoliko pitanja. Budu li odgovori u redu, možeš ići. Daleka ti kuća, smeće ljudsko." "Mama-" Liz podigne ruku poput prometnika i ušutka ga. Piljila je u Teda, koji je gledao u nju. "Otpratit ću je kući. Gledat ću za njom sve dok ne prođe kroz ulazna vrata. Što će ona odlučiti reći svojoj majci njezina je stvar. Moj je posao da je dovedem kući živu i zdravu. A kad to obavim, odšetat ću do parka i malo sjediti u hladu. Prošla je noć bila naporna." Ona uvuče zrak i ispusti ga u obliku suha i žalobna uzdaha. "Vrlo naporna. Pa ću zato otići u park, sjesti u hlad i razmišljati o tome što ću sad. Kako da on i ja ne završimo u ubožnici. Zateknem li te ovdje kad se vratim iz parka, mili moj, nazvat ću policiju... i nemoj to provjeravati. Možeš reći što hoćeš. Ništa od toga nikome neće puno značiti kažem li da sam ušla u svoj stan nekoliko sati ranije no što si očekivao i zatekla te s rukom zavučenom u kratke hlačice jedne jedanaestogodišnjakinje." Bobby je zurio u majku u stanju nijemog šoka. Ona nije vidjela taj netremični pogled jer je još gledala u Teda, piljeći u nj svojim natečenim očima. "No vratim li se a nema ni tebe ni tvoje prtljage, neću morati nikoga nazivati ni išta reći. Tout fini." Poći ću s tobom! Bobby uputi misao Tedu. Briga me za prizemnike. Radije bih da mi je na tragu tisuću prizemnika u žutim kaputima - milijun - nego da i dalje moram živjeti s njom. Mrzim je! "Dakle?" upita Liz. "Dogovoreno. Neće me biti za sat vremena. Možda i manje." "Ne!" zavapi Bobby. Kad se jutros probudio, bio se pomirio s pomišlju da Ted odlazi. Bio je tužan, ali se pomirio. Sad ga je to iznova zaboljele. Čak i gore no prije. "Ne!" 178

"Budi tiho", reče njegova majka i dalje ne gledajući u njega. "To je jedini način, Bobby. Ti to znaš." Ted pogleda u Liz. "Pobrinite se za Carol. Ja ću porazgovarati s Bobbyjem." "Nisi u položaju da naređuješ", reče Liz, ali svejedno ode. Dok je prelazila preko sobe do kupaonice, Bobby primijeti da ona šepa. Peta joj se odlomila na jednoj cipeli, ali mu se učinilo da to nije jedini razlog zbog kojega nije mogla hodati ravno. Kratko pokuca na vrata kupaonice a onda se, ne čekajući odgovor, uvuče unutra. Bobby potrči preko sobe, ali kad je pokušao zagrliti Teda, starac ga uhvati za ruke, nakratko ih stisne pa ih položi na Bobbyjeva prsa i pusti. "Povedi me sa sobom", usrdno će Bobby. "Pomoći ću ti u potrazi za njima. Dva para očiju bolja su od jednog. Povedi me sa sobom!" "Ne mogu to učiniti, ali možeš poći sa mnom do kuhinje, Bobby. Carol nije jedina koju treba dovesti u red." Ted ustane iz stolca i na trenutak se zanjiše. Bobby pruži ruku da ga pridrži, no Ted ponovno odgurne njegovu ruku, blago ali odlučno. To ga zaboli. Ne toliko kao kad mu majka nije pomogla ustati (ili ga makar pogledati) nakon što ga je bacila u zid, ali dovoljno. On ode s Tedom do kuhinje, ne dodirujući ga, ali dovoljno blizu da ga uhvati ukoliko padne. Ted nije pao. Pogleda u svoj mutni odraz u prozoru iznad sudopera, uzdahne, pa odvrne slavinu. Namoči krpu za suđe i počne brisati krv s obraza, svako malo provjeravajući svoj odraz u prozoru da vidi što još treba oprati. "Tvoja te majka sad treba više no ikad", reče on. "Potreban joj je netko kome može vjerovati." "Ona mi ne vjeruje. Mislim da joj nisam ni drag." Tedova se usta zategnu i Bobby shvati da je pogodio neku istinu koju je Ted vidio u majčinoj glavi. Bobby je znao da joj nije drag, znao je to, pa zašto onda suze ponovno prijete? Ted pruži ruku prema njemu, sjeti se da to nije preporučljivo, pa se ponovno prihvati kuhinjske krpe. "No dobro", reče on. "Možda joj i nisi drag. Ako je to istina, to nema veze s nečime što si ti učinio. To je zbog toga što ti jesi." "Dječak", reče on ogorčeno. "Usrani dečko." 179

"A i sin svoga oca, ne zaboravi to. Ali Bobby... bio ti njoj drag ili ne, ona te voli. Znam da to zvuči kao tekst iz neke čestitke, ali je istina. Ona te voli i treba. Ti si sve što ima. Sad jako pati-" "Sama si je kriva za to!" prasne Bobby. "Znala je da nešto nije u redu! I ti si to rekao! Znala je tjednima! Mjesecima! Ali nije dala otkaz! Znala je, a ipak je otišla s njima u Providence! Svejedno je otišla s njima!" "I krotitelj lavova zna, a svejedno ulazi u kavez. Ulazi u nj jer od toga živi." "Ona ima novaca", Bobby zamalo sikne. "Očito ne dovoljno." "Nikad neće imati dovoljno", reče Bobby i znao je da je to istina čim je to prevalio preko usana. "Ona te voli." "Briga me! Ja nju ne volim!" "Voliš je. Voljet ćeš je. Moraš. To je ka." "Šta? Što je to?" "Sudbina." Ted je uklonio velik dio krvi iz kose. Zatvori vodu i posljednji put provjeri svoj magloviti odraz u prozoru. Iza prozora pružalo se vruće ljeto, mlađe no što će Ted Brautigan ikad više biti. Mlađe no što će i Bobby ikad biti. "Ka je sudbina. Je li ti stalo do mene, Bobby?" "Znaš da je", reče Bobby i ponovno zaplače. U posljednje vrijeme kao da samo plače. Već su ga od toga boljele oči. "Jako." "Onda pokušaj biti majčin prijatelj. Zbog mene ako ne zbog sebe. Ostani s njom i pomozi joj da rana zacijeli. A ja ću ti svako malo poslati dopisnicu." Sad su se vraćali u dnevni boravak. Bobby se počeo osjećati malo bolje, ali mu je bilo žao što ga Ted ne može zagrliti. Želio je to više od svega. Vrata kupaonice se otvore. Carol izađe prva, netipično stidljivo gledajući u svoja stopala. Kosa joj je bila mokra, začešljana i gumicom povezana u konjski rep. Imala je na sebi jednu od starih bluza Bobbyjeve majke, tako veliku da joj je sezala gotovo do koljena, poput haljine. Nisu se uopće vidjele njezine kratke crvene hlačice. "Idi na trijem i pričekaj", reče Liz. 180

"Uredu." "Nećeš sama krenuti kući, je li?" "Neću!" reče Carol a njezino se pognuto lice ispuni prepašću. "Dobro. Stani pokraj mojih kovčega." Carol krene prema ulaznom predvorju, pa se okrene. "Ted, hvala vam što ste mi namjestili ruku. Nadam se da nećete imati problema zbog toga. Nisam htjela-" "Izlazi na taj vražji trijem", prasne Liz. "-da netko ima problema zbog toga", dovrši Carol utanjenim glasićem, gotovo cijukom miša iz crtanog filma. Onda izađe. Lizina je bluza lepetala oko nje na način koji bi u nekim drugim okolnostima bio komičan. Liz se okrene Bobbyju i kad ju je on bolje pogledao, srce mu padne u pete. Njezin se gnjev ponovno raspirio. Njezino natučeno lice i vrat oblila je žarkocrvena rumen. Ti bokca, što je sad? pomisli Bobby. A onda ona podigne zeleni privjesak, i on je znao. "Gdje si to dobio, Bobuljica?" "Ja... to..." Ali se nije mogao sjetiti ničega što bi rekao: nikakve neistine, nikakve očite laži, pa ni istine. Bobby odjednom osjeti silnu iznemoglost. Jedino što je želio bilo je zavući se u svoju sobu, sakriti ispod pokrivača i zaspati. "Ja sam mu to dao", blago će Ted. "Jučer." "Odveo si moga sina u kladionicu u Bridgeportu? Pokerašnicu u Bridgeportu?" Na privjesku ne piše kladionica, pomisli Bobby. A ne piše nipokerašnica... jer je to ilegalno. Ona zna što se tamo događa jer je moj otac tamo zalazio. Kakav otac, takav sin. Tako se kaže, kakav otac, takav sin. "Odveo sam ga u kino", reče Ted. "Selo prokletih, u Criterionu. Dok je on gledao film, ja sam otišao u Biljarsku rupu obaviti jedan poslić." "Kakav poslić?" "Kladio sam se na boks-meč." Na trenutak Bobbyjevo srce padne još niže i on pomisli: Koji ti je vrag? Zašto nisi lagao? Kad bi ti znao što ona misli o takvim stvarimaAli je on znao. Naravno da jest. 181

"Klađenje na boks-meč." Ona kimne glavom. "Aha. Ostavio si mog sina samog u kinu da bi ti mogao otići uložiti okladu na boks-meč." Ona se luđački nasmije. "Vjerojatno bih trebala biti zahvalna, zar ne? Donio si mu tako lijep suvenir. Odluči li se jednog dana on kladiti ili izgubiti novac kartajući poker kao njegov otac, znat će kamo otići." "Ostavio sam ga dva sata u kinu", reče Ted. "Vi ste ga ostavili sa mnom. Čini se da je preživio oboje, nije li?" Liz je na trenutak izgledala kao da ju je netko ošamario, a zatim kao da će zaplakati. A onda joj se lice smiri i postane bezizražajno. Omota šaku oko zelenog privjeska i ubaci ga u džep na haljini. Bobby je znao da ga više nikad neće vidjeti. Bilo mu je svejedno. Nije ga ni želio ponovno vidjeti. "Bobby, idi u svoju sobu", reče ona. "Ne." "Bobby, odlazi u svoju sobu!" "Ne! Neću!" Stojeći na sipki sunčane svjetlosti na otiraču koji je svojim natpisom želio dobrodošlicu, pokraj kovčega Liz Garfield, lelujajući u staroj bluzi Liz Garfield, Carol zaplače kad je začula njihove povišene glasove. "Idi u svoju sobu, Bobby", tiho će Ted. "Bio mi je užitak upoznati te i poznavati te." "Poznavati te", reče Bobbyjeva mama srditim, insinuirajućim glasom, ali je Bobby nije razumio, a Ted se nije obazirao. "Idi u sobu", ponovi on. "S tobom će sve biti u redu? Znaš na što mislim." "Da." Ted se nasmiješi, poljubi prste i puhne poljubac prema Bobbyju. Bobby ga uhvati i čvrsto stisne u šaku. "Sve će biti u redu." Bobby polako krene prema svojoj sobi, pognute glave, pogleda uprtog u vrhove tenisica. Bio je nadomak sobe kad pomisli Ne mogu ja to, ne mogu ga pustiti da ode ovako. Potrči k Tedu, baci mu se oko vrata i obaspe mu lice poljupcima - čelo, obraze, bradu, usta, tanke i svilenkaste vjeđe njegovih očiju. "Ted, volim te!" Ted popusti i čvrsto ga zagrli. Bobby osjeti dašak pjene s kojom se brijao te još jači miris njegovih Chesterfieldica. Bili su to mirisi koje 182

će dugo nositi sa sobom, kao i spomen na Tedove krupne ruke kako ga dodiruju, miluju mu leđa, pridržavaju glavu. "Bobby, i ja tebe volim", reče on. "O za Boga miloga!" Liz zamalo vrisne. Bobby se okrene prema njoj no ugleda drugi prizor: kako ju je Don Biderman stjerao u kut. Negdje je orkestar Bennyja Goodmana svirao "One O'Clock Jump" na stereu pojačanom do daske. Gospodin Biderman je podigao ruku na šamar. Gospodin Biderman ju je pitao hoće li još malo, hoće li to, može dobiti još ako joj se tako više sviđa. Bobby je gotovo osjećao okus njezine užasnute spoznaje. "Zaista nisi znala, zar ne?" reče on. "Barem ne sve, sve što su htjeli. Oni su mislili da znaš, ali nisi." "Smjesta da si otišao u svoju sobu ili zovem policiju i tražim da pošalju patrolu", reče njegova majka. "Ne šalim se, Bobuljico." "Znam da je tako", reče Bobby. Ode u svoju sobu i zatvori vrata. Isprva je pomislio da mu neće biti ništa, a onda da će povratiti, ili pasti u nesvijest, ili oboje. Priđe krevetu na klimavim, nesigurnim nogama. Namjeravao je samo sjesti na njega, ali umjesto toga poprečno legne na nj poleđuške, kao da nema nijednog mišića u trbuhu i leđima. Pokuša podići noge, ali su one ostale ležati, kao da ni u njima nema mišića. Odjednom mu se ukaže prizor Sully-Johna u njegovim kupaćim gaćicama, kako se penje po ljestvama na splav, trči do kraja daske i skače na glavu. Da je barem sad sa S-J-om. Bilo gdje samo ne ovdje. Samo ne ovdje. Bilo bilo gdje samo ne ovdje. Kad se Bobby probudio, svjetlost u njegovoj sobi je potamnjela. Kad je pogledao u pod, jedva je vidio sjenu stabla ispred svog prozora. Bio je izvan igre - zaspao ili u nesvijesti - tri sata, možda i četiri. Bio je obliven znojem, a noge su mu utrnule; nije ih ni podigao na krevet. Pokuša to učiniti sad, no od vatrometa žmaraca i trnaca zamalo vrisne. Umjesto toga spuzne na pod i žmarci i trnci jurnu mu uz bedra do prepona. Sjedio je koljenima poklopivši uši. U leđima mu je potmulo kuckalo, u nogama zujalo, a imao je osjećaj da mu je glava puna vate. Nešto se užasno dogodilo, ali se isprva nije mogao sjetiti što. Dok je sjedio tamo podbočen o krevet, zagledan u Claytona Moorea u njegovoj maski Lone Rangera, počne se prisjećati. Carolina ruka 183

iščašena, njegova majka pretučena i usto na rubu pameti, maše mu zelenim privjeskom pred nosom, bijesna na njega. A Ted... Ted je vjerojatno dosad već otišao, i tako je vjerojatno najbolje, ali kako boli kad misli na to. On se osovi na noge i dvaput obiđe oko sobe. Drugi put stane kod prozora i pogleda van, trljajući se objema rukama po zatiljku, ukočenom i znojnom. Malo niže njihove kuće, blizanke Sigbyjevih, Dina i Dianne, preskakivale su preko užeta, ali su ostala djeca ušla u kuću, na večeru ili na spavanje. Prođe automobil upaljenih stražnjih svjetala. Bilo je kasnije no što je isprva pomislio; spuštaju se nebeske noćne sjene. On načini još jedan krug po sobi, rješavajući se trnaca iz nogu. Osjećao se kao zatvorenik koji hoda po svojoj ćeliji. Na njegovim vratima nije bilo brave - kao ni na maminim - ali se svejedno osjećao kao zatvorska ptičica. Bojao se izaći. Nije ga pozvala na večeru, pa premda je bio gladan - malo - bojao se izaći. Bojao se toga u kakvom bi je stanju mogao zateći... ili je uopće ne zateći. A što ako je zaključila da joj je navrh glave Bobbyja, glupog lažljivog malog Bobbyja, sina svog oca? Premda je ovdje i naizgled ponovno normalna... postoji li uopće normalno stanje? Ljudi katkad iza svojih lica skrivaju užasne stvari. On je to sad znao. Kad je stigao do zatvorenih vrata svoje sobe, zastane. Na podu je ležao komadić papira. Sagne se i podigne ga. Još je bilo dovoljno svjetla i on ga lako pročita. Dragi BobbyKad ovo budeš čitao, ja ću već otići... ali ću te povesti sa sobom u mislima. Molim te voli svoju majku i upamti da i ona voli tebe. Danas popodne ona je bila prestrašena, povrijeđena i posramljena, a kad ljude vidimo u takvom stanju, vidimo ih u najgorem svjetlu. Ostavio sam ti nešto u svojoj sobi. Zapamtit ću svoje obećanje. Voli te, Dopisnice, to je obećao. Da će mi slati dopisnice. Bolje volje, Bobby preklopi poruku koju mu je Ted gurnuo u sobu prije odlaska i otvori vrata svoje sobe. Dnevni je boravak bio prazan, ali doveden u red. Izgledao je gotovo kao prije ukoliko niste znali da na zidu pokraj televizora treba visjeti 184

sat u obliku eksplodiranog Sunca; sad se tamo nalazio samo mali vijak na kojem je nekad sat visio i koji je sad stršio ništa ne držeći. Bobby shvati da čuje kako majka hrče u svojoj sobi. Uvijek je hrkala, ali je ovo bilo teško hrkanje, kao neka stara osoba ili pijanac koji hrče na filmu. To je zato što su joj naudili, pomisli Bobby, i na trenutak on pomisli na (Ko je faca lafe) gospodina Bidermana i ona dva hajkača koji se cere i gurkaju laktovima na stražnjem sjedištu. Ubij svinju, zakolji je, pomisli Bobby. Nije želio o tome misliti, ali jest. On na prstima prijeđe preko dnevne sobe tiho kao Jack* u dvorcu diva, otvori vrata ulaznog predvorja i izađe. Na prstima se popne po prvom nizu stuba (hodajući uz rukohvat, jer je pročitao u jednom krimiću s Hardyjevcima da stepenice neće jako škripati ukoliko hodaš po toj strani), a pretrči drugi. * Referenca na poznatu dječju priču o Jacku koji se zbog svog neposluha našao u dvorcu diva te mu je zaprijetila opasnost da ga div pojede. Jack je, naravno, uspio pobjeći. Tedova su vrata bila otvorena; soba iza njih bila je gotovo prazna. Onih nekoliko njegovih stvari koje je povješao - slika čovjeka koji peca na zalazu sunca, slika Marije Magdalene kako pere Isusove noge, kalendar - nestalo je. Pepeljara na stolu bila je prazna, ali je pokraj nje stajala jedna od Tedovih papirnatih vrećica. U njoj su bila džepna izdanja četiriju knjiga: Životinjska farma, Noć lovca, Otok s blagom i O miševima i ljudima. Na vrećici je sa strane Tedovim drhtavim ali potpuno čitkim rukopisom pisalo: Najprije pročitaj Steinbecka. "Ljudi poput nas", kaže George dok Lennieju priča priču koju je Lennie oduvijek želio čuti. Tko su ljudi poput nas? Tko su oni Steinbecku? Tko su oni tebi? Upitaj se to. Bobby uzme knjige, ali ostavi vrećicu - bojao se da će njegova mama, ugleda li jednu od Tedovih vrećica ponovno šiznuti. Pogleda u hladnjak ali ugleda samo bočicu francuske gorčice i kutijicu praška za pecivo. Zatvori hladnjak i osvrne se. Kao da nitko ovdje nikad nije živio. OsimOn ode do pepeljare, prinese je nosu i duboko udahne. Miris Chesterfieldica bio je jak i potpuno vrati Teda, Teda koji sjedi ovdje za 185

ovim stolom i govori o Gospodaru muha, Teda koji stoji ispred svog kupaoničkog zrcala, brije se tom svojom jezivom britvom i sluša kroz otvorena vrata kako mu Bobby čita uvodnike koje Bobby ne razumije. Teda koji je ostavio posljednje pitanje na hrptu papirnate vrećice: Ljudi poput nas. Tko su ljudi poput nas? Bobby ponovno udahne i usisa sićušne mrvice pepela. Borio se protiv želje da kihne, zadržavao miris, urezivao ga u pamćenje najdublje što je mogao, zatvorenih očiju, dok je kroz prozor dopirao vječit i neumitan Bowserov poklič, zazivajući sad u tami poput sna: rup-ruprup, rup-rup-rup. On spusti pepeljaru. Ona želja za kihanjem ga je minula. Pušit ću Chesterfieldice, odluči on. Pušit ću ih cijeli život. On se vrati u prizemlje držeći knjige pred sobom, ponovno hodajući po vanjskom rubu stubišta dok je silazio s prvog kata u ulazno predvorje. Šmugne u stan, na prstima prijeđe preko dnevne sobe (njegova je majka još hrkala, glasnije no ikad) i uđe u svoju sobu. Gurne knjige ispod kreveta - duboko ispod. Nađe li ih njegova mama, reći će da mu ih je dao gospodin Burton. To je bila laž, no bude li rekao istinu, ona će mu ih oduzeti. Osim toga, laganje mu se više ne čini tako loša stvar. Laganje bi moglo postati nužda. S vremenom možda i užitak. Što sad? Kruljenje u njegovu želucu odluči umjesto njega. Sad je red na dva sendviča s maslacem od kikirikija i pekmezom. Krene u kuhinju, nesvjesno na prstima prođe pokraj odškrinutih vrata majčine sobe, no tad zastane. Ona se vrpoljila po krevetu. Hrkanje joj je postalo nepravilno i govorila je u snu. Bio je to tih, stenjući govor koji Bobby nije mogao razabrati, ali shvati da i ne mora. Svejedno ju je čuo. A i vidio je nešto. Njezine misli? Snove? Što god bilo, bilo je užasno. On uspije načiniti još tri koraka prema kuhinji, a onda mu pogled zapne za nešto tako strašno da mu se dah sledio u grlu: JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA! On je STARI MJEŠANAC ali ga MI VOLIMO! "Ne", šapne on. "O mama, ne!" 186

Nije želio ulaziti gdje je ona, ali mu stopala sama od sebe krenu u tom smjeru. On uđe zajedno s njima poput taoca. Gledao je kako mu se ruka ispružila, raširenih prstiju, i gurnula vrata njezine sobe širom. Krevet joj je još bio neraspremljen. Ležala je na pokrivaču u svojoj haljini, jedne noge podvučene tako da joj je koljeno gotovo dodirivalo prsa. Ugleda rub njezine čarape i podvezicu, i to ga podsjeti na onu ženu s kalendara u Biljarskoj rupi, onu koja izlazi iz automobila suknje uglavnom skupljene u krilu... samo što žena koja je izlazila iz onog Packarda nije imala crne masnice iznad ruba čarape. Lizino je lice bilo zažareno na mjestima gdje nije bilo natučeno; kosa joj je bila smršena od znoja; obrazi umrljani suzama i ljepljivi od šminke. Kad je Bobby zakoračio u sobu, daska zaškripi ispod njegove noge. Ona jaukne i on obamre, uvjeren da će joj se oči otvoriti. Umjesto da se probudi, ona se otkotrlja od njega prema zidu. Ovdje, u njezinoj sobi, metež misli i slika koje su izvirale iz nje nije bio jasniji već zasitniji i jetkiji, poput znoja koji izbija iz bolesnika. A kroz sve to provlačio se zvuk Bennyja Goodmana koji svira "One O'Clock Jump" te okus krvi koji joj se slijeva niz grlo. Jeste li vidjeli Brautigana, pomisli Bobby. On je stari mješanac ali ga mi volimo. Jeste li vidjeli... Spustila je rolete prije no što je prilegla i u sobi je bilo jako tamno. Bobby načini još jedan korak, pa se ponovno zaustavi pokraj stola sa zrcalom za koji bi ponekad sjela da se našminka. Tamo se nalazila njezina torbica. Bobby se sjeti Tedova zagrljaja - zagrljaja koji je Bobby želio, trebao, za kojim je silno žudio. Ted mu miluje leđa, drži mu rukama glavu. Svojim dodirom prenosim neku vrstu prozora, rekao mu je Ted dok su se taksijem vraćali iz Bridgeporta. A sad, stojeći pokraj majčina toaletnog stolića stisnutih šaka, Bobby oprezno zaviri kroz taj prozor u majčin um. Ugleda kako se ona vraća kući vlakom, skutrena u kutu, gleda u tisuće stražnjih dvorišta između Providencea i Hanvicha kako bi što manje ljudi vidjelo njezino lice; ugleda kako je spazila kričavozeleni privjesak za ključeve na polici pokraj čaše za četkicu za zube dok je Carol navlačila njezinu staru bluzu; ugleda je kako prati Carol kući i cijelim joj putem postavlja pitanja, jedno za drugim, ispaljuje ih poput metaka iz strojnice. Carol, odveć uzdrmana i izmučena da bi što tajila, 187

odgovorila je na sva. Bobby ugleda kako njegova majka hoda - šepa - do parka Commonwealth, začuje kako misli: Samo kad bi se nešto dobro izrodilo iz ove noćne more, samo kad bi se nešto dobro, bilo što dobroUgleda je kako sjedi na klupi u hladu a onda nakon nekog vremena ustaje i kreće prema Spicer'su po prašak protiv glavobolje i Nehi kojim će ga sprati prije no što krene natrag kući. A onda, baš prije no što će izaći iz parka, Bobby ugleda kako je spazila nešto pribijeno na stablo. Takvi papirići bili su izvješeni po cijelom gradu; možda je prošla pokraj nekoliko na putu do parka, tako zamišljena da nije ni primijetila. Ponovno se Bobby osjeti poput putnika u vlastitu tijelu, i ničim više. Gledao je kako se njegova ruka pruža, ugleda dva prsta (ona koji će za nekoliko godina nositi žute mrlje teškog pušača) kako su načinila škaričast pokret i uhvatila ono što je virilo iz otvora njezine torbice. Bobby izvuče papir, rastvori ga i pročita prva dva reda na blijedoj svjetlosti koja je dopirala kroz vrata sobe: JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA! On je STARI MJEŠANAC ali ga MI VOLIMO! Pogled mu sklizne do srednjih redaka koji su bez sumnje prikovali majčinu pažnju i odagnali joj ostale misli iz glave: Dajemo VRLO VISOKU NAGRADU ($$$$) To je bilo ono nešto dobroga što je priželjkivala, čemu se nadala i molila: VRLO VISOKANAGRADA. I je li oklijevala? Je li joj pomisao "Trenutak samo, moje dijete voli toga staroga dripca!" makar pala na um? Ma kakvi. Ne može se oklijevati. Jer je život pun Bidermana i život nije pravedan. Bobby na prstima ode iz sobe držeći onaj oglas u ruci, odmigoljivši od nje velikim, mekanim koracima, skamenivši se kad mu je daska zaškripala pod nogama, a onda krene dalje. Iza njegovih leđa, mumljanje njegove mame ponovno se smirilo u duboko hrkanje. Bobby se dokopa dnevnog boravka i zatvori vrata za sobom, držeći okruglu kvaku okrenutu sve dok vrata nisu bila posve zatvorena, ne 188

želeći da brava škljocne. Onda požuri do telefona, tek sad kad se udaljio od nje svjestan da mu srce tuče kao ludo, te da mu je grlo obloženo okusom starih novčića. Svaki trag gladi je nestao. On podigne telefonsku slušalicu, osvrne se hitro i pomnjivo da se uvjeri da su mamina vrata još zatvorena, a onda nazove broj i ne pogledavši u oglas. Broj je bio urezan u njegovo pamćenje: HOusitonic 5-8337. Nakon što je nazvao broj, začuje se samo muk. Ni to ga nije iznenadilo, jer u Hanvichu nije bilo centrale HOusitonic. A to što je osjećao studen po cijelome tijelu (osim u testisima i tabanima, koji su bili neobično vrući), bilo je samo zato što se bojao za Teda. I ništa više. SamoUpravo kad se Bobby spremao spustiti slušalicu začuje se kameni kvrc. A onda neki glas reče: "Da?" To je Biderman! Mahnito pomisli Bobby. Ti bokca, to je Biderman! "Da?" ponovno će onaj glas. Ne, nije Bidermanov. Predubok za Bidermanov. Ali je to bio hajkački glas, u to nije bilo sumnje, i dok mu se temperatura kože nastavljala obrušavati prema apsolutnoj nuli, Bobby je znao da čovjek na drugoj strani žice ima u garderobi nekakav žuti kaput. Odjednom mu se oči zažare i duplje ga zasvrbe. Namjeravao je upitati Je li to obitelj Sagamore?, i odgovori li taj koji je podigao slušalicu potvrdno, namjeravao ih je preklinjali da ostave Teda na miru. Reći im da će on, Bobby Garfield, učiniti nešto za njih ostave li Teda na miru - učinit će sve što zatraže. Ali sad kad mu se ukazala prilika, nije mogao ništa reći. Sve do ovog trenutka on nije potpuno vjerovao u prizemnike. A sad je na drugom kraju žice bilo nešto, nešto što nije imalo nikakve veze sa životom onako kako ga je Bobby Garfield shvaćao. "Bobby?" reče glas u kojem je bilo nekakve zlobne naslade, putenog prepoznavanja. "Bobby", ponovi glas, ovaj puta bez upitnika. One točkice počnu strujiti preko Bobbyjeva vidnog polja; dnevna se soba njegova stana odjednom ispuni crnim snijegom. "Molim vas..." šapne Bobby. Skupi svu volju i prisili se dovršiti rečenicu. "Molim vas, pustite ga." 189

"Neće ići", reče mu glas iz praznine. "On pripada Kralju. Kloni nas se, Bobby. Ne miješaj se. Ted je naš pas. Ukoliko i ti ne želiš biti naš pas, kloni nas se." Škljoc. Bobby još trenutak zadrži slušalicu na uhu. Osjećao je potrebu za drhtanjem, ali mu je bilo prehladno za to. No onaj svrbež u dupljama počne jenjavati, a niti koje su mu zakrivale vidno polje počnu se stapati u sivilo. Najzad odmakne slušalicu od glave, počne je spuštati, pa zastane. Na rupičastoj slušalici bilo je na desetke crvenih kružića, kao da je telefon prokrvario od glasa onoga stvora na drugome kraju. Sopćući tihim i ubrzanim cviležom, Bobby vrati slušalicu na ležište i ode u svoju sobu. Ne miješaj se, rekao mu je čovjek na broju obitelji Sagamore. Ted je naš pas. Ali Ted nije pas. On je čovjek, i Bobbyjev prijatelj. Mogla im je reći gdje će on večeras biti, pomisli Bobby. Mislim da je Carol znala.Ako jest, i ako je rekla mamiBobby zgrabi staklenku s Biciklističkim fondom. Izvadi sav novac i ode iz stana. Razmišljao je da bi mogao majci ostaviti poruku, ali to ne učini jer bi ona u tom slučaju mogla ponovno nazvati HOusitonic 5- 8337 i reći hajkaču duboka glasa što njezin Bobuljica radi. To je bio jedan od razloga zbog kojeg nije ostavio poruku. Drugi je bio taj da će otići s Tedom uspije li ga upozoriti na vrijeme. Ted će mu u tom slučaju morati dopustiti da pođe s njim. A ako ga prizemnici ubiju ili otmu? E pa takvo što je gotovo isto što i bijeg, nije li? Bobby se posljednji put osvrne po stanu i slušajući majčino hrkanje on i protiv volje osjeti čežnju u srcu i mislima. Ted je imao pravo: unatoč svemu, on je još voli. Ako postoji ka, onda je ljubav za nju dio njegove. Svejedno se nadao da je više nikad neće vidjeti. "Zbogom, mama", šapne Bobby. Minutu potom trčao je niz Broad Street Hill u tamneći suton, jedne ruke omotane oko smotuljka novca u njegovu džepu kako ništa ne bi ispalo. 190

X. PONOVNO TAMO DOLJE. DEČKI S UGLA. PRIZEMNICI U ŽUTIM KAPUTIMA. ISPLATA. Pozove taksi iz govornice u Spicer'su, a dok je čekao da taksi stigne, s vanjske oglasne ploče skine oglas kojim se traži izgubljeni ljubimac BRAUTIGAN.Također skine i naopako okrenut kartončić na kojem je vlasnik Ramblera iz 1957. nudio automobil na prodaju. Zgužva oba papirića i baci ih u bačvastu limenu kantu za otpatke pokraj vrata, i ne potrudivši se okrenuti da vidi je li ga stari Spicer, čija je opaka narav bila legendarna među klincima sa zapadne strane Hanvicha, uhvatio na djelu. I blizanke Sigsbyjevih sad su bile ovdje. Odložile su konopce za preskakivanje kako bi mogle igrati škole. Bobby im priđe i spazi likove nacrtane pokraj polja. Klekne, a Dina Sigsby, koja se upravo spremala baciti svoj kamen na polje broj 7, zastane i zagleda se u nj. Dianne prljavim prstima poklopi usta i zahihoće. Ne obazirući se na njih, Bobby se posluži objema rukama da likove pomete u kredne mrlje. Kad je završio s poslom, ustane i otare prah s ruku. Na Spicer'sovu majušnom parkiralištu sa samo tri parkirališna mjesta upali se svjetiljka javne rasvjete; Bobbyju i djevojčicama naglo izrastu sjene daleko duže od njih. "Zašto si to učinio, ti jedan glupi velki Bobby Garfield?" upita Dina. "Baš su bili lijepi." "Nose peh", reče Bobby. "A zašto vi niste kod kuće?" Što ne znači da nije znao odgovor; palio se i gasio u njihovim glavama poput reklama za pivo u Spicer'sovu izlogu. "Muma-tata se svađaju", reče Dianne. "Ona kaže da on ima curu." Nasmije se i njezina joj se sestra pridruži, ali su im oči bile prestrašene. Podsjete Bobbyja na malce u Gospodaru muha. "Idite kući prije no što se sasvim smrači", reče on. "Muma je rekla da budemo vani", reče mu Dina. "Onda je ona glupa, a glup vam je i otac. Idite!" One se pogledaju i Bobby shvati da ih je on prestrašio još i više. Nije mario. Gledao je kako su pograbile svoje konopce i otrčale uzbrdo. 191

Nakon pet minuta naručeni se taksi zaustavi na parkiralištu pokraj trgovine i lepezom prednjih svjetala pomete šljunak. "Hm", reče taksist. "Nisam baš siguran smijem li voziti dijete u Bridgeport poslije mraka, čak i da možeš platiti." "Sve je u redu", reče Bobby i sjedne otraga. Odluči li ga taksist sad izbaciti, to će mu uspjeti jedino ukoliko u prtljažniku ima pajser. "Dočekat će me djed." Ali ne ispred Biljarske rupe, Bobby je već odlučio; neće se dovesti tamo u taksiju. Netko ga možda tamo vreba. "Ispred Wo Fat Noodle Company. To vam je u Narragansettovoj aveniji." I Biljarska rupa nalazi se u Narragansettovoj. Nije upamtio ime ulice, ali ju je lako našao u Žutim stranicama nakon što je pozvao taksi. Taksist je već krenuo u rikverc, no sad se ponovno zaustavi. "U Zloglasnettovoj? Isuse, to nije četvrt za dijete. Ni u pol bijela dana." "Dočekat će me djed", ponovi Bobby. "Rekao je da vam dam pola zelembaća napojnice. Hoću reći, pedeset centi." Na trenutak se taksist kolebao. Bobby pokuša smisliti još nešto čime bi ga nagovorio, ali mu ništa nije padalo na um. A onda taksist uzdahne, spusti svoju zastavicu i pokrene se. Dok su prolazili pokraj njegove zgrade, Bobby pogleda da vidi gori li svjetlo u njihovu stanu. Nije gorjelo, ne još. On se zavali u sjedištu i pričeka da se Hanvich izgubi iz vida iza njihovih leđa. Taksist se zvao Roy DeLois, tako je pisalo na njegovu taksimetru. Nije rekao ni riječi tijekom vožnje do Bridgeporta. Bio je tužan jer je morao Petea odvesti veterinaru i dati ga uspavati. Pete je imao četrnaest godina. To je bila duboka starost za škotskog ovčara. On je bio jedini pravi prijatelj Roya DeLoisa. Kad bi hranio Petea, Roy DeLois bi mu rekao Hajde, veliki, pojedi sve, ja častim. Rekao bi istu stvar svake večeri. Roy DeLois bio je rastavljen. Katkad bi otišao u striptiz-bar u Hartfordu. Bobby je vidio obrise plesačica, većinom odjevenih u perje i duge bijele rukavice. Peteova je slika bila jasnija. Roy DeLois se sasvim dobro osjećao dok se vraćao od veterinara, ali kad je kod kuće u ostavi ugledao Peteovu praznu zdjelicu, slomio se i zaplakao. Prođu pokraj restorana William Penn Grille. Jarka se svjetlost slijevala kroz sve prozore i ulica je s obje strane bila načičkana automobilima 192

do trećeg križanja, ali Bobby ne ugleda nikakav otkačeni DeSoto ili neki drugi automobil koji bi djelovao kao slabo maskirano živo biće. U dupljama ga nije zasvrbjelo i nisu se pojavile one crne niti. Taksi prijeđe preko kanalskog mosta i oni osvanu tamo dolje. Glasna latino glazba čula se iz stambenih zgrada s požarnim stubama koje su se uspinjale cik-cak uz bočne zidove poput željeznih munja. Grozdovi mladića sjajne, zalizane kose stajali su na uglovima, a grozdovi nasmijanih djevojaka na drugima. Kad se taksi zaustavio na jednom semaforu, neki se smeđokožac doklati do njih. Bokovi su mu se valjali poput ulja u hlačama od gabardena koje su visjele ispod lastike njegovih blještavo bijelih gaćica. On se ponudi taksistu da će mu prljavom krpom koju je držao u ruci oprati vjetrobransko staklo. Roy DeLois otresito odmahne glavom i kao iz topa jurne čim se upalilo zeleno svjetlo. "Prokleti latinosi", reče on. "Trebalo bi im zabraniti ulaz u zemlju. Nemamo već dosta vlastitih crnja?" Narragansettova je noću djelovala drukčije - malo jezivije, ali i malo glamuroznije. Bravarije... unovčavanje čekova... nekoliko barova iz kojih se izlijevaju smijeh, glazba iz džuboksa i muškarci s bocama piva u rukama... RODOVO ORUŽJE... i eno je, malo iza Rodove trgovine a odmah pokraj one koja prodaje SPECIJALNE SUVENIRE, WO FAT NOODLE COMPANY. Odavde ne može biti više od četiri ulice do Biljarske rupe. A tek je osam sati. Bobby ima puno vremena. Kad se Roy DeLois zaustavio uz rub pločnika, taksimetar je pokazivao osamdeset centi. Doda li se tome pedeset centi napojnice dobije se velika rupa u Biciklističkom fondu, ali Bobbyju je bilo svejedno. Nikad neće dizati toliku graju zbog novca kao ona. Uspije li upozoriti Teda prije no što ga prizemnici ščepaju, Bobby će sav sretan zauvijek pješačiti. "Nije mi drago što te ostavljam ovdje", reče DeLois. "Gdje ti je djed?" "Ma, stići će on svakog časa", reče Bobby, svim silama pokušavajući postići bezbrižan ton, u čemu je gotovo uspio. Zapanjujuće što se sve može kad si stjeran u kut. On pruži novac. Umjesto da uzme lovu, Roy DeLois je trenutak oklijevao. Razmišljao je da ga odveze natrag do Spicer'sa, ali ako 193

klinjo ne govori istinu o svom djedu, što onda radi ovdje dolje? pomisli Roy DeLois. Premlad je da traži ševu. Ništa mi neće biti, otpovrne mu Bobby u mislima... da, činilo mu se da on to može, barem malo. No, prestani se brinuti, ništa mi nije. Roy DeLois najzad uzme zgužvani dolar i trio kovanica od deset centi. "To je zaista previše", reče on. "Djed mi je rekao da ne budem škrt kao neki ljudi", reče Bobby izlazeći iz taksija. "Možda biste si trebali nabaviti novog psa. Hoću reći, štene." Roy DeLois je imao možda pedesetak godina, ali je od iznenađenja izgledao osjetno mlađe. "Kako..." A onda Bobby začuje kako je zaključio da mu je svejedno kako. Roy DeLois ubaci mjenjač u prvu i odveze se, a Bobbyja ostavi ispred Wo Fat Noodle Company. Stajao je tamo sve dok stražnja svjetla taksija nisu iščezla, a onda polako krene prema Biljarskoj rupi, zastavši dovoljno dugo da zaviri kroz prašnjavi izlog SPECIJALNIH SUVENIRA. Roleta od bambusa bila je podignuta, ali jedini izloženi specijalni suvenir bila je keramička pepeljara u obliku zahodske školjke. Na dasci se nalazio utor za cigaretu. Na kotliću je pisalo PARKIRAJTE TUR. Bobbyju se to učinilo prilično duhovitim, ali ne i naročito posebnim izloškom za izlog; bio se nadao predmetima seksualne naravi. Osobito sad kad je zašlo sunce. On krene dalje, pokraj tiskare B'PORT PRINTING i postolarske radnje SHOES REPAIRED WHILE U WAIT te prodavaonice igraćih karata SNAPPY KARDS FOR ALL OKASIONS. Malo podalje nalazio se još jedan bar, pa još jedna grupica mladića na uglu, i čuo se zvuk grupe The Cadillacs: Brrrr, black slacks, make ya cool, Daddy-O, when ya put e mon you're arar in to go. Bobby prijeđe preko ulice, kaskajući zgurenih ramena, pognute glave, ruku u džepovima. Preko puta bara nalazio se zatvoreni restoran nad čijim se sapunom namazanim izlozima još nadvijala dronjava nadstrešnica. Bobby se zavuče u njezinu sjenu i krene dalje, skutrivši se jednom kad je netko viknuo i boca se razbila. Kad je stigao do sljedećeg ugla, ponovno prijeđe poprečno preko Zloglasnettove, i vrati se na stranu na kojoj se nalazila Biljarska rupa. 194

U hodu je pokušavao svoje misli usmjeriti prema van i uhvatiti neki Tedov signal, ali nije bilo ničega. Bobbyja to nije jako začudilo. Da je on Ted, bio bi otišao recimo u bridžportsku Gradsku knjižnicu gdje bi se mogao zadržati a da ne izazove sumnju. A nakon što bi se knjižnica zatvorila, nešto bi čalabrcnuo i na taj način ubio još malo vremena. Naposljetku bi pozvao još jedan taksi i došao po svoj novac. Bobby nije smatrao da je Ted blizu, ali je nastavio osluškivati. Toliko je napeto slušao da se zabubao u nekog tipa i ne primijetivši ga. "Hej, cabron!" reče čovjek smijući se, ali ne prijazno. Ruke zgrabe Bobbyjeva ramena i zadrže ga na mjestu. "Kamo bi ti, putino?" Bobby podigne pogled i ugleda četiri mladića, od onih koje bi njegova majka nazvala dečki s ugla, kako stoje ispred lokala s imenom BODEGA. Bili su to Portorikanci, zaključi on, svi u besprijekorno izglačanim hlačama. Crne čizme usiljenih vrhova virile su ispod posuvrataka njihovih hlača. A imali su na sebi i plave svilene jakne na čijim je leđima pisala riječ DIABLOS. Slovo I bilo je u obliku đavoljeg trozuba. Taj mu je trozub bio odnekud poznat, ali Bobby nije imao vremena razmišljati o tome. Srce mu padne u pete kad je shvatio da je zabasao među četiri člana neke ulične bande. "Oprostite", reče on suhim glasom. "Zaista, ja... 'prostite." Odmakne se od ruku koje su ga držale za ramena i krene da će zaobići onog mladića. No uspio je načiniti samo jedan korak prije no što ga je drugi dohvatio. "Kamo ćeš, tio mio?" upita ga taj. "Kamo bi ti, tio mio?" Bobby se istrgne, ali ga četvrti gurne natrag drugome, koji ga ponovno ščepa, samo ovaj put ne tako nježno. Kao da su ga okružili Harry i njegovi prijatelji, samo još i gore. "Imaš love, tio?" upita treći. "Jer se ovdje naplaćuje cestarina, znaš." Oni se nasmiju i stegnu obruč. Bobby osjeti miris njihovih trpkih losiona poslije brijanja, pomada za kosu, vlastitog straha. Nije mogao čuti njihove misli, no je li morao?Vjerojatno će ga prebiti kao mačku i ukrasti mu novac. Bude li imao sreće to je sve što će učiniti. .. ali možda neće imati sreće. "Klinjo", četvrti gotovo zapoje. Ispruži ruku, čvrsto uhvati čekinje Bobbyjeve jež frizure, i povuče dovoljno snažno da su Bobbyju 195

zasuzile oči. "Mali muchacho, kolko love imaš? Kolko dobrih starih dinera? Imaš nešto i mi te puštamo. Nemaš ništa i mi te prebijemo." "Pusti ga, Juan." Oni se okrenu - kao i Bobby - i ugledaju petog mladića, i on u jakni Diablosa i u hlačama s oštrim bugom; umjesto čizama-špičoka, imao je na sebi tenisice i Bobby ga odmah prepozna. Bio je to onaj mladić koji je igrao igricu Granična patrola na fliperu u Biljarskoj rupi kad se Ted kladio. Nije ni čudo da mu se onaj trozub učinio poznat - bio je istetoviran na mladićevoj ruci. Jaknu je tad bio okrenuo naopako i zavezao oko struka (ovdje su zabranjene klupske jakne, rekao je Bobbyju), ali je svejedno imao na sebi znak Diablosa. Bobby pokuša zaviriti u pridošličine misli no ugleda samo maglovite obrise. Njegova je moć ponovno blijedjela, kao i onoga dana kad ih je gospođa Gerber odvela u Savin Rock. Ubrzo nakon što su se odmakli od McQuownova štanda na kraju prolaza u lunaparku, nestalo je njegove moći. Ovaj put je špurijus potrajao duže, ali sad bez sumnje slabi. "Hej Dee", reče mladić koji je povukao Bobbyja za kosu. "Malo ćemo prodrmati klinju, neka plati prijelaz preko teritorija Diablosa." "Ne ovoga", reče Dee. "Poznam ga. On je moj compadre." "Meni izgleda kao gradski pederčić", reče onaj koji je Bobbyja nazvao cabron i putino. "Naučit ću ga malo pristojnosti." "Ne treba mu lekcija od tebe", reče Dee. "Hoćeš da ja tebe poučim, Moso?" Moso se odmakne, mršteći se, i izvadi cigaretu iz džepa. Jedan od ostalih kresne mu upaljačem, a Dee odvede Bobbyja u stranu. "Što radiš ovdje, amlgo?" upita on i uhvati Bobbyjevo rame tetoviranom rukom. "Kakva glupost doći tu dolje sam, a doći tu sam noću znači da si skroz loco." "Nemam izbora", reče Bobby. "Moram naći čovjeka s kojim sam bio jučer. Zove se Ted. Star je, mršav i prilično visok. Hoda malo pogureno, kao Boris Karloff, znaš onaj iz filmova strave?" "Znam Borisa Karloffa, al ne znam nikakvog Teda, jebote", reče Dee. "Nikad vidio. Čovječe, moraš odavde." "Moram u Biljarsku rupu", reče Bobby. 196

"Upravo dolazim odande", reče Dee. "Nisam vidio nikog sličnog Borisu Karloffu." "Još je prerano. Mislim da će biti tamo između pola deset i deset. Moram biti tamo kad dođe, jer ga traže neki ljudi. Nose žute kapute i bijele cipele... voze velike upadne aute... jedan je ljubičasti DeSo-to i-" Dee ga zgrabi i strelovito okrene pa ga prignječi na vrata zalagaonice tako jako da je Bobby na trenutak pomislio da se Dee ipak odlučio povesti za primjerom svojih prijatelja, dečki s ugla. U zalagaonici neki starac naočala gurnutih visoko na ćelavu glavu pogleda zlovoljno, a onda vrati pogled na novine koje je čitao. "Jefes u dugim žutim kaputima", dahne Dee. "Vidio sam ih. I neki drugi su ih vidjeli. S takvima ne valja imati posla, chico. S njima nešto nije u redu. Ne izgledaju kako treba. U usporedbi s njima opaki momci koji se motaju ispred Malory's Saloona izgledaju kao bebe." Nešto u Deejevu izrazu podsjeti Bobbyja na Sully-Johna, i sjeti se kako je S-J rekao da je vidio dva čudna tipa ispred parka Commonwealth. Kad ga je Bobby upitao što je bilo čudno na njima, Sully je rekao da ne zna točno. Ali je Bobby znao. Sully je vidio prizemnike. Već su i onda njuškali. "Kad si ih vidio?" upita Bobby. "Danas?" "Čovječe, stani malo", reče Dee. "Tek sam dva sata na nogama, a uglavnom sam ih proveo u kupaonici, dotjerivao se za izlazak. Vidio sam ih kad su izlazili iz Biljarske rupe, dvojica - mislim prekjučer. A i taj je bar čudan u posljednje vrijeme." On razmisli trenutak pa vikne: "Hej, Juan, dovuci dupe." Potegač jež frizura dokaska do njih. Dee mu se obrati na španjolskom. Juan mu nešto odgovori, a Dee kratko otpovrne i pokaže u Bobbyja. Juan se nagne nad Bobbyja, ruku podbočenih o koljena svojih hlača s bugom. "Vidio si te tipove, ha?" Bobby kimne glavom. "Jedna grupa u velkom lila DeSotu? Jedna u Cri'sleru? I jedna u Oldsu 98?" Bobby je znao samo za DeSota, ali kimne glavom. 197

"Ti auti nisu pravi", reče Juan. Pogleda iskosa u Deeja da vidi smije li se ovaj. Dee se nije smijao; samo je kimnuo glavom Juanu da nastavi. "Oni su nešto drugo." "Ja mislim da su živi", reče Bobby. Juanove oči bijesnu. "Jest! Ko živi! A ti ljudi-" "Kako su izgledali? Vidio sam jedan njihov automobil, ali ne i njih." Juan je pokušao, ali nije uspio reći, barem ne na engleskom. Umjesto toga, prebaci se na španjolski. Dee je preveo nešto njegovih riječi, ali nekako rastreseno; sve se češće upuštao u razgovor s Juanom a zaboravljao na Bobbyja. Ostali dečki s ugla - a to su i bili, shvati Bobby, dečki - priđu bliže i daju svoj obol diskusiji. Bobby nije razumio njihov govor, ali mu se činilo da su prestrašeni, svi odreda. Bili su to žestoki momci - tu dolje moraš biti žestok samo da bi preživio - ali su ih prizemnici svejedno prestrašili. Bobby uhvati posljednju jasnu sliku: visoki lik grabi krupnim koracima u kaputu boje gorčice koji seže do polovice goljenica, kakve su muškarci kadšto nosili u filmovima poput Obračun kod O. K korala i Sedmorica veličanstvenih. "Vidio sam njih četvoricu kad su izlazili iz brijačnice koja otraga ima kladionicu za konjske trke", reče onaj čije je ime čini se bilo Filio. "A to oni i rade, ti tipovi, ulaze u lokale i zapitkuju. Uvijek na ulici ostave neki svoj velki auto upaljenog motora. Čovjek bi pomislio da je takvo što ludost tu dolje, ostaviti auto upaljen, al tko bi ukro neki od tih užasa?" Nitko, Bobby je to znao. Kad bi pokušao, volan bi se mogao pretvoriti u zmiju i udaviti te; sjedište bi se moglo prometnuti u živi pijesak i utopiti te. "Uvijek hodaju u grupi", nastavi Filio, "svi u tim dugim žutim kaputima iako je tako vruće da bi mogao ispeći jaje na pločniku, jebote. A svi nose i te lijepe bijele cipele-mrak su, znaš da uvijek primijetim što ljudi imaju na nogama, digne mi se na njih, jebote - i mislim da nisu... nisu..." On posuti, pribere se, i reče Deeju nešto na španjolskom. Bobby upita što je rekao. "Kaže da im cipele nisu dodirivale tlo", odgovori Juan, raširenih očiju, u kojima nije bilo ni poruge ni nevjerice. "Kaže da su imali velki 198

crveni Cri'sler i kad su se vraćali u njega da im cipele nisu doticale zemlju, jebote." Juan od dva prsta načini rašlje ispred usta, pljune kroz njih pa se prekriži. Nakon toga trenutak-dva nitko ne reče ništa, a onda se Dee ponovno ozbiljno nagne nad Bobbyja. "To su tipovi koji traže tvog frenda?" "Tako je", reče Bobby. "Moram ga upozoriti." Padne mu na um luda pomisao da će se Dee ponuditi da ode s njim u Biljarsku rupu, a onda će mu se pridružiti i ostatak Diablosa; hodat će niz ulicu i kao jedan pucketati prstima poput Jetsa iz Priče sa zapadne strane. Sad će mu biti prijatelji, članovi bande koji usto imaju stvarno dobro srce. Naravno, ništa se od toga ne dogodi. Dogodi se to da je Moso odšetao natrag do mjesta gdje se Bobby zaletio u njega. Ostali krenu za njim. Juan se zadržao tek toliko da mu kaže: "Naletiš li na te cabellerose, bit ćeš mrtav putino, tio mio." Ostao je samo Dee i on reče: "Ima pravo. Trebao bi se vratit u svoj dio svijeta, prijatelju. Neka se tvoj amigo brine sam za sebe." "Ne mogu", reče Bobby. A onda, iskreno znatiželjan: "Bi li ti mogao?" "Možda i ne bih da je riječ o običnim tipovima, al ovo nisu obični tipovi. Jesi slušao što sam govorio?" "Da", reče Bobby. "Ali." "Lud si, klinac. Poco loco." "Vjerojatno." Osjećao se lud. Poco loco i još malo više od toga. Lud kao februarski mačak, rekla bi njegova majka. Dee krene i Bobby osjeti grč u srcu. Grmalj od dječaka stigne do ugla - kompići su ga čekali na drugoj strani ulice - a onda se strelovito okrene, složi prst u oblik pištolja i uperi ga u Bobbyja. Bobby se veselo nasmije i uperi svoj prst. "Vaya con Dios, mi amigo loco", reče Dee, a onda se otklati preko ulice ovratnika jakne podignutog na zatiljku. Bobby okrene na drugu stranu, zaobilazeći lokvice svjetlosti koje su stvarale pjenušave neonske reklame, pokušavajući se držati sjena koliko je to moguće. Prekoputa Biljarske rupe nalazila se mrtvačnica - POGREBNI ZAVOD DESPEGNI, pisalo je na zelenoj nadstrešnici. U izlogu je visjela ura obrubljena hladnom kružnicom plavog neona. Ispod ure 199

stajao je natpis: VRIJEME I PLIMA NE ČEKAJU NIKOGA. Prema satu bilo je osam i dvadeset. Još je imao vremena, puno vremena. Ugleda uličicu iza Rupe gdje bi mogao pričekati u relativnoj sigurnosti, ali se Bobby nije mogao samo tako parkirati i čekati, premda je znao da bi to bilo pametno. No da je zaista pametan, ne bi uopće ovdje ni dolazio. Nije on mudra stara sova, već prestrašeni klinac kojemu je potrebna pomoć. Sumnjao je da će je dobiti u Biljarskoj rupi, ali možda se vara. Bobby prođe ispod nadstrešnice na kojoj je pisalo UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA. Nikad u životu nije mu manje trebala klima; noć je bila vruća, ali je njega tresla zimica. Bože, ako jesi na nebesima, molim te pomozi mi sad. Pomozi mi da budem hrabar... i pomozi mi da mi se posreći. Bobby otvori vrata i uđe. Miris piva bio je kudikamo jači i osjetno svježiji, a dvorana s fliperima kvrckala je i zveckala od svjetala i buke. I dok je onomad samo Dee igrao flipere, sad je tamo bilo najmanje dvadesetak ljudi. Svi su pušili, svi bili odjeveni u potkošulje bez rukava i šešire a la Frank Sinatra - "pozdrav mladim zaljubljenicima" - svi s bocama Buda odloženima na staklene ploče Gottliebovih flipera. Prostor oko stola Lena Filesa bio je bolje osvijetljen no prije jer je u dvorani za flipere i oko šanka bilo upaljeno više svjetiljki (sve barske stolice kod šanka bile su zauzete). Dvorana za biljar, koja je u srijedu uglavnom bila u mraku, sad je bila rasvijetljena poput operacijske dvorane. Za svakim su se stolom grbili ljudi, kružili oko njih i izvodili udarce u plavoj magli dima cigareta; stolci uza zid bili su svi zauzeti. Bobby ugleda starog Geeja nogu podignutih na kalupe za čišćenje cipela, i- "Što ti radiš ovdje, jebote?" Bobby se okrene, lecnuvši se od glasa i sablažnjen time što je ta riječ izašla iz ženskih usta. Bila je to Alanna Files. Vrata dnevnog boravka iza stola upravo su se zatvarala iza nje. Večeras je bila odjevena u bijelu svilenu bluzu koja joj je pokazivala ramena - lijepa ramena, bijela poput vrhnja i okrugla poput dojki - te vrh njezina bujnog poprsja. Ispod te bijele bluze nalazio se par najvećih crvenih hlača koje je Bobby ikad vidio. Jučer je Alanna bila susretljiva, 200