Stephen King - Hercevi u Atlantisu

nasmiješena... gotovo da mu se smijala, zapravo, iako na način koji Bobbyju nije smetao.Večeras je izgledala nasmrt prestrašena. "Oprostite... znam da ne bih smio biti ovdje, ali moram naći svog prijatelja Teda pa sam pomislio... mislio sam..." Začuje kako mu se glas stisnuo poput balona iz kojeg je pušten zrak pa slobodno leti po sobi. Nešto tu nije bilo u redu, poput sna koji bi katkad usnio da sjedi u klupi i uči pravopis ili biologiju ili samo čita neku pripovijetku, a svi mu se počinju smijati i on bi shvatio da je zaboravio odjenuti hlače u školu, da sjedi u klupi a sve mu se vidi i svi to vide, curice i nastavnici i svi. Cilik zvonaca u dvorani s igricama nije sasvim zamro, ali je usporio. Bujica razgovora i smijeha kod šanka gotovo je sasvim presušila. Kuckanje biljarskih kugli prestalo je. Bobby se osvrne. Ponovno osjeti one zmije u trbuhu. Nisu svi gledali u njega, ali uglavnom jesu. Stari je Gee zjakao očima koje su izgledale poput rupa progorenih u prljavom papiru. Pa premda je onaj prozorčić u Bobbyjevoj glavi sad bio gotovo neproziran - nasapunan - slutio je da su ga mnogi među prisutnima na neki način očekivali. Sumnjao je da oni to znaju, a i da znaju ne bi znali zašto. Bili su nekako usnuli, poput ljudi iz Midwicha. Prizemnici su bili ovdje. Prizemnici su- "Odlazi, Randy", reče Alanna suhim, tihim šaptom. U svojem je jadu Bobbyja nazvala očevim imenom. "Odlazi dok još možeš." Stari Gee spuzne sa svoje stolice za čišćenje cipela. Njegov zgužvani sako od pikea zapne za jedan od kalupa i potrga se kad je on načinio prvi korak, ali on ne obrati pozornost tome što svilena podstava leluja pokraj njegova koljena poput padobrana-igračke. Njegove su oči još više sličile progorenim rupama. "Uhvatite ga", reče stari Gee treperavim glasom. "Uhvatite tog malog." Bobby je vidio dovoljno. Ovdje neće dobiti nikakvu pomoć. On srne prema vratima i povuče ih svom snagom. Imao je osjećaj da se iza njegovih leđa ljudi počinju pokretati, ali polako. Odveć polako. Bobby Garfield istrči u noć. Pretrčao je gotovo do drugog ugla prije no što ga bodac u slabini prisili da najprije uspori, a onda i stane. Nitko ga nije slijedio i to je 201

bilo dobro, ali uđe li Ted u Biljarsku rupu podići svoj novac, s njim je svršeno, gotov je, kaput. Više se nije morao paziti samo prizemnika, nego i Starog Geeja i ostalih, a Ted to ne zna. Pitanje je, što bi Bobby mogao učiniti u vezi s tim? On se osvrne i shvati da pročelja trgovina više nema; zašao je u područje skladišta. Ona su se nadnosila nad njega poput divovskih lica s kojih su bile zbrisane sve crte. Osjećao se zadah riba i piljevine te neki nejasni miris gnjileži, vjerojatno starog mesa. On ništa ne može učiniti. On je samo klinac i to više nije u njegovim rukama. Bobby je to shvaćao, ali je shvaćao i da ne može dopustiti Tedu da se ušeta u Biljarsku rupu a da ga on makar ne pokuša upozoriti. U tome nije bilo nikakvog hardyjevskog junaštva; jednostavno nije mogao otići a da to ne pokuša. A u taj ga je položaj dovela njegova majka. Njegova vlastita majka. "Mrzim te, mama", šapne on. Još mu je bilo hladno, ali se znoj slijevao iz njegova tijela; svaki centimetar njegove kože bio je mokar. "Baš me briga što su ti Don Biderman i ostali učinili, ti si gadura i ja te mrzim." Bobby se okrene i otkasa natrag putem kojim je došao, držeći se sjena. Dvaput je začuo približavanje koraka pa čučnuo u vežu, usukao se dok oni ljudi ne bi prošli. Bilo je lako načiniti se manjim od makova zrna. Nikad se u životu nije osjećao manjim. Ovaj put skrene u onu sporednu uličicu. Na jednoj su strani stajale kante za smeće, a na drugoj hrpa kartonskih kutija punih boca za povrat koje su bazdile po pivu. Taj je kartonski stup bio pola metra viši od Bobbyja, i kad se zavukao iza njega, bio je savršeno zakriven od ceste. Dok je stajao u zasjedi, nešto vruće i dlakavo očeše mu se o gležanj i Bobby otvori usta da će vrisnuti. Priguši veći dio vriska prije no što je uspio izaći, spusti pogled i ugleda olinjalu mačku skitnicu kako mu uzvraća pogled farovima svojih zelenih očiju. "Iš briš", šapne Bobby i ritne je nogom. Mačka se iskesi iglicama svojih zuba, sikne, a onda se polako i šepireći vrati niz uličicu, krivudajući oko ugrušaka otpada i prosa razbijenog stakla, repa podignutog u znak prezira. Kroz cigleni zid pokraj sebe Bobby začuje prigušeno bilo džuboksa iz Biljarske rupe. Mickey i Sylvia pjevali su "Love Is Strange*". I te kako čudna. Čudna zajebancija. 202

35 Ljubav je čudna. Iz svog skrovišta Bobby više nije mogao vidjeti uru na mrtvačnici i sasvim je izgubio osjećaj leti li vrijeme ili se vuče. Onkraj pivskootpadnog vonja sporedne uličice trajala je opera s libretom na temu ljetnog uličnog života. Ljudi su se dovikivali, ponekad smijali, katkad ljutili, kadšto na engleskom, katkad na desetak drugih jezika. Začuo se zveket eksplozija od kojih se ukočio - prva mu je pomisao bila pucnjava - a onda prepozna u tom zvuku pirotehniku, najvjerojatnije petarde, pa se ponovno malko opusti. Automobili bi prozujali poput metka, mnogi od njih kričavo obojeni dragsteri ili automobili s gibljivim hidrauličkim ovjesom, kromiranih cijevi i ispušnih cijevi s prigušnicama. U jednom se trenutku začulo nešto što je zazvučalo kao koškanje i okupljeno mnoštvo koje je povicima ohrabrivalo one koji su ukrstili šake. U jednom trenutku prođe neka gospođa koja je zvučala i nacvrcana i tužna. Pjevala je "Where the Boys Are" predivnim šušljavim glasom. U nekom se trenutku začuju policijske sirene koje se približe pa ponovno utihnu. Bobby nije zadrijemao, nego je budan usnio san. On i Ted živjeli su negdje na farmi, možda na Floridi. Radili su od jutra do mraka, ali je Ted mogao prilično potegnuti za starog čovjeka sad kad je prestao pušiti pa je imao više snage. Bobby je pohađao školu pod drugim imenom - Ralph Sullivan - a navečer su sjedili na trijemu, jeli Tedovu hranu i pili ledeni čaj. Bobby mu je čitao iz novina, a kad bi legli na počinak, spavali su dubokim, mirnim snom, neprekinutim noćnim morama. Kad bi petkom otišli u market, Bobby bi pregledao oglasnu ploču da vidi nema li na njoj oglasa kojima se traže izgubljeni kućni ljubimci ili naopako prikvačenih kartončića na kojima piše da vlasnici nešto prodaju, ali nikad nije ništa takvoga našao. Prizemnici su izgubili Tedov miris. Ted više nije bio ničiji pas i oni su bili sigurni na svojoj farmi. Ne kao otac i sin ili djed i unuk, nego samo kao prijatelji. Ljudi poput nas, dremljivo pomisli Bobby. Sad je stajao naslonjen na cigleni zid, a glava mu se klizeći spuštala sve dok mu brada gotovo nije dodirnula grudni koš. Ljudi poput nas, zašto za ljude poput nas ne bi postojalo neko mjesto? Svjetla zaliju uličicu. Svaki put kad bi se to dogodilo, Bobby bi zavirio iza hrpe kartonskih kutija. Ovaj put zamalo to nije učinio - želio je 203

sklopiti oči i misliti na farmu - ali se prisili pogledati. Ugleda zatubastu žutu metalnu repnu peraju taksija kako se zaustavlja ispred Biljarske rupe. Adrenalin preplavi Bobbyja i upali u njegovoj glavi lampice za koje nije ni znao da postoje. Zaobiđe onu hrpu kutija i sruši gornje dvije. Nogom udari u praznu kantu za smeće i odbaci je na zid. Zamalo nagazi na nešto frktavo i dlakavo - ponovno ona mačka. Bobby je nogom šutne u stranu i istrči iz uličice. Kad je skrenuo prema Biljarskoj rupi, posklizne se na nešto ljepljivo i masno i padne na koljeno. Ugleda uru na mrtvačnici u njezinu hladnom plavom prstenu: 9:45. Taksi je u praznom hodu stajao uz rub pločnika ispred vrata Biljarske rupe. Ted Brautigan stajao je ispod platnene nadstrešnice na kojoj je pisalo UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA i plaćao taksistu. Prignut tako prema vozačevu spuštenom prozoru, Ted je više no ikad sličio Borisu Karloffu. Prekoputa taksija, parkiran ispred mrtvačnice, stajao je golem Oldsmobile crven poput Alanninih hlača. Prije ga nije bilo tamo, Bobby je bio siguran u to. Obrisi mu nisu bili baš najkrući. Kad biste gledali u njega, zasuzile bi vam ne samo oči nego i mozak. Ted! Bobby pokuša viknuti, ali se nikakav povik ne začuje - uspio je ispustiti tek slamnati šapat. Zašto ih ne osjeća? pomisli Bobby. Kako to da ne zna? Možda zato što su ga prizemnici nekako blokirali. Ili blokadu vrše ljudi u Biljarskoj rupi. Stari Gee i ostali. Prizemnici su ih vjerojatno pretvorili u ljudske spužve koje mogu upiti upozoravajuće signale koje bi Ted najčešće osjetio. Još svjetala zalije ulicu. Kad se Ted uspravio a taksi krenuo, onaj ljubičasti DeSoto iskoči iza ugla. Taksi je morao naglo skrenuti da bi ga izbjegao. Ispod ulične rasvjete DeSoto je izgledao poput golema krvnog ugruška nakićenog kromom i staklom. Farovi su mu se micali i svjetlucali poput podvodnih svjetala... a onda trepnu. To nisu uopće bili farovi. To su bile oči. Ted! Ponovno se začuje samo onaj suhi šapat. Usto, Bobby kao da se nije mogao osoviti na noge. Više nije bio siguran da se uopće i želi osoviti na noge. Obuzimao ga je užasan strah, ošamućujući poput gripe i iscrpljujući poput kataklizmičnog oblika sraćke. Prolazak 204

pokraj krvavog ugruška DeSota ispred restorana William Penn Grille bio je užasan; no biti uhvaćen u njegovim prilazećim farovima bilo je tisuću puta gore. Ne tisuću - milijun puta. Bio je svjestan da je razderao hlače i da mu iz ogrebotine na koljenu curi krv. Čuo je kako Little Richard urla kroz nečiji prozor na katu, i još je vidio plavi prsten oko ure na mrtvačnici poput odsjaja bljeskalice istetoviranog na rožnici, ali ništa od toga nije izgledalo stvarno. Zloglasnettova avenija iznebuha je djelovala kao loše oslikana kulisa. Iza nje se nalazila neka nenaslućena stvarnost, i ta je stvarnost bila crna. Rešetka DeSotova motora se micala. Režala. Ti auti nisu pravi auti, rekao je Juan. Oni su nešto drugo. O da, oni su zaista nešto drugo. "Ted..." Malo glasnije ovaj put... i Ted začuje. Okrene se prema Bobbyju, šireći oči, a onda DeSoto poskoči preko rinzola iza njega. Njegova blještava vrludava prednja svjetla prikuju Teda i njegova sjena počne rasti baš kao što su se Bobbyjeva sjena i sjena malih Sigbyjevki izdužile kad se upalila žarulja na stupu na malom Spicer'sovu parkiralištu. Ted se strelovito okrene prema DeSotu, podigavši jednu ruku da zakloni oči od bljeska. Još svjetala pomete ulicu. Ovaj put je posrijedi bio Cadillac koji je prilazio iz pravca onih skladišta, Cadillac zelen poput šmrklja, koji je djelovao najmanje kilometar dug, Cadillac s perajama koje su se cerile i bočnih strana koje su se bibale poput plućnih režnjeva. Uz potmuo udarac popne se preko rinzola iza Bobbyja i zaustavi se na manje od pola metra od njegovih leđa. Bobby začuje tih sopćući zvuk. Cadillacov je motor, shvati on, disao. Vrata su se otvarala na sva tri automobila. Iz njih su izlazili ljudi - odnosno stvorovi koji su na prvi pogled izgledali kao ljudi. Bobby nabroji šest, nabroji osam, pa prestane brojiti. Svi su na sebi imali dugi kaput boje gorčice - od vrste koja se naziva kućni ogrtač - a na desnom prednjem reveru svakog kaputa nalazilo se ono zureće skrletno oko kojeg se Bobby sjećao iz svog sna. Pretpostavio je da su te crvene oči značke. Stvorenja koja ih nose su... što? Policajci? Ne. Potjera, kao u nekom filmu? To je bilo bliže istini. Osvetnici? Još bliže istini, ali svejedno ne baš. Oni su bili205

Oni su stegovnici. Kao u onome filmu koji smo ja i S-J prošle godine gledali u Empireu, onome s Johnom Payneom i Karen Steele. Tako je - o da. U filmu se ispostavilo da su stegovnici zapravo banda zlikovaca, premda biste isprva pomislili da su duhovi, nemani ili nešto slično. Ovi su stegovnici zaista čudovišta, pomisli Bobby. Jedan od njih uhvati Bobbyja ispod ruke. Bobby zavapi - taj je kontakt bio najužasnije iskustvo njegova života. U usporedbi s njime, ono kad ga je majka bacila u zid činilo se prava sitnica. Dodir prizemnika bio je kao da te ščepao termofor kojemu su izrasli prsti... samo što se osjećaj dodira mijenjao. Osjetio bi prste ispod pazuha, a onda kandže. Prste... kandže. Prste... kandže. Od tog neopisivog dodira zazujali bi mu mišići, iznad i ispod. To je Jackov štap, pomisli on sluđen. Onaj zašiljeni s oba kraja. Bobbyja povuku prema Tedu, kojeg su okružili ostali. Posrtao je na nogama koje su bile prenemoćne za hodanje. Zar je pomislio da će uspjeti upozoriti Teda? I da će njih dvojica otrčati niz Narragansettovu aveniju, možda i poskakujući, onako kako je to Carol običavala? Baš smiješno, nije li? Nevjerojatno, ali Ted nije izgledao uplašeno. Stajao je u polukrugu prizemnika i jedina emocija na njegovu licu bila je zabrinutost za Bobbyja. Stvor koji je čvrstim stiskom držao Bobbyja - čas rukom, čas ogavnim kuckavim gumenim prstima, a čas kandžama - iznebuha ga pusti. Bobby zaglavinja, zavrti se. Jedan od ostalih ispusti kreštav, lajav uzvik i gurne ga posred leđa. Bobby poleti prema naprijed i Ted ga uhvati. Grcajući od prepasti, Bobby pritisne lice na Tedovu košulju. Osjeti utješan miris aroma Tedovih cigareta i brijaćeg sapuna, ali nisu bile dovoljno jake da nadvladaju smrad koji je dopirao od prizemnika - vonj mesa i otpada - i jedan trpkiji miris sličan gorućem viskiju koji je dopirao iz njihovih automobila. Bobby podigne glavu i pogleda u Teda. "Moja majka", reče on. "Moja im je majka rekla." "Nije ona za ovo kriva, što god ti mislio", odgovori Ted. "Naprosto sam se zadržao predugo." "Je li ti godišnji godio, Ted?" upita jedan od prizemnika. Glas mu je imao gnusan zujav prizvuk, kao da su mu glasnice obložene kukcima - 206

skakavcima ili možda cvrčcima. Možda je on bio onaj s kojim je Bobby razgovarao preko telefona, onaj koji je rekao da je Ted njihov pas... ali možda svi zvuče isto. Ako i ti ne želiš biti naš pas, kloni nas se, rekao je onaj preko telefona, ali je on ipak došao ovdje dolje i sad... i sad... "Nije bilo loše", odgovori Ted. "Nadam se da si barem nekog poševio", reče drugi, "jer ti se vjerojatno neće ukazati nova prilika." Bobby pogleda oko sebe. Prizemnici su stajali jedan do drugog, u kolu oko njih, sabijajući ih u tor njihova mirisa znoja i crvljivog mesa, svojim žutim kaputima potpuno zaklonivši pogled na ulicu. Bili su tamnoputi, dubokih očiju, rumenih usta (kao da su jeli višnje)... ali nisu bili to što su izgledali da jesu. Uopće. Kao prvo, lica su im odbijala ostati na licu: obrazi, brada i kosa pokušavali su se proširiti izvan granica (jedini način na koji je Bobby mogao protumačiti to što vidi). Ispod njihove tamne kože bile su kože bijele poput njihovih usiljenih cipela. Ali su im usnice svejedno crvene, pomisli Bobby, usne su im uvijek crvene. Kao što su im oči uvijek crne, jer zapravo nisu oči nego špilje. I jako su visoki, shvati on. Tako visoki i tanki. U njihovim mozgovima ne postoje misli poput naših, a u njihovim srcima nema osjećaja poput naših. S druge strane ceste začuje se mljaskav slinav podrig. Bobby pogleda u tom smjeru i ugleda kako se jedna Oldsmobileova guma prometnula u crnkastosivi pipak koji se ispružio, omotao oko prazne kutije cigareta i privukao je k sebi. Trenutak potom, pipak je ponovno bio automobilska guma, ali je omot virio iz nje poput nečeg napola progutanog. "Spreman za povratak, Hoss*?" jedan od prizemnika upita Teda, prignuvši se prema njemu. Pregibi njegova žutog kaputa uštirkano su šuškali, ono crveno oko na reveru zurilo. "Spreman na povratak i na ispunjenje dužnosti?" * Referenca na lik Hossa Cartwrighta (tumačio ga je glumac Dan Blacker) iz popularnog vestern-serijala "Bonanza". "Poći ću", reče Ted, "ali dječak ostaje ovdje." Još se nekoliko ruku spusti na Bobbyja, a nešto slično živoj grani pomiluje ga po zatiljku pa ponovno počne ono zujanje, koje je 207

nalikovalo na uzbunjenost i mučninu. Popne mu se u glavu i zazuji tamo poput košnice. Unutar tog luđačkog zuja, on začuje najprije jedno zvono koje zaciliče brzo, a onda mnoga. Svijet zvona u nekoj užasnoj crnoj noći vrućih orkanskih vjetrova. Vjerojatno osjeća mjesto s kojeg su prizemnici došli, izvanzemaljsko mjesto udaljeno trilijune kilometara od Connecticuta i njegove majke. Sela gore ispod nepoznatih zviježđa, ljudi vrište, a onaj dodir na njegovu vratu... taj užasni dodir... Bobby jaukne i ponovno zarije lice u Tedova prsa. "Želi biti s tobom", zapoje neopisiv glas. "Ted, mislim da ćemo ga povesti. Ne posjeduje prirodni talent Razbijača, ali svejedno... sve služi Kralju." Oni neopisivi prsti ponovno ga pomiluju. "Sve služi Zraci", reče Ted suhim, poučnim glasom. Svojim učiteljskim glasom. "Ne zadugo", reče onaj prizemnik i nasmije se. Od zvuka tog smijeha Bobbyju popuste crijeva. "Povedite ga", reče jedan drugi glas autoritativnog prizvuka. Zaista svi zvuče slično, ali ovo je onaj koji se javio na telefon; Bobby je bio siguran. "Ne!" reče Ted. Ruke mu se stegnu na Bobbyjevim leđima. "On ostaje ovdje!" "Tko si ti da nama naređuješ?" upita vođa prizemnika. "Kako si se uzoholio, Tede, kroz ovo kratko vrijeme na slobodi! Obahatio! No uskoro ćeš ponovno biti u onoj istoj sobi u kojoj si proveo tolike godine, s ostalima, i ako ja kažem da dječak ide s nama, onda dječak ide s nama." "Povedete li ga, u tom ćete slučaju morati od mene uzimati silom ono što vam treba", reče Ted, glasom tihim, ali vrlo silovitim. Bobby ga zagrli najjače što je mogao i zatvori oči. Nije želio ni pogledati prizemnike, nikad više. Najgore kod njih bilo je to što je njihov dodir u nečemu bio sličan Tedovu: i on je otvarao prozor. Ali tko bi želio pogledati kroz takav prozor? Tko bi želio vidjeti visoke, crvenouste škaraste likove kakvi su oni zapravo bili? Tko bi želio vidjeti vlasnika onog crvenog Oka? "Ti si Razbijač, Ted. Stvoren si za to, rođen si za to. I ako ti mi kažemo da razbijaš, onda ćeš i razbijati, tako mi Boga!" 208

"Možete me prisiliti, nisam tako glup da pomislim da ne možete... ali ostavite li ga ovdje, dat ću vam ono što imam milom. A imam vam dati više no što biste mogli... no dobro, vjerojatno možete zamisliti." "Želim dječaka", reče vođa prizemnika, ali sad zamišljeno. Možda čak i sumnjičavo. "Želim ga kao darak, sitnicu za poklon Kralju." "Sumnjam da će ti Grimizni Kralj zahvaliti na nekom besmislenom darku ukoliko mu to ometa planove", reče Ted. "Jedan revolveraš-" "Revolveraš, pih!" "No on i njegovi prijatelji stigli su do graničnog područja Krajosvijeta", reče Ted i ovaj put on zazvuči zamišljeno. "Dam li vam to što želite umjesto da vas primoravam da to iz mene izvlačite, mogao bih ubrzati stvari pedesetak ili više godina. Kao što kažete, ja sam Razbijač, stvoren za to i rođen za to. Nema nas puno. Trebamo vam svi do jednoga, a ponajviše sam vam potreban ja. Jer sam ja najbolji." "Laskaš si... i precjenjuješ svoju važnost za Kralja." "Zar? Sumnjam. Sve dok se Zraka ne razbije, Crna Kula će ostati stajati - no nije potrebno da vas na to podsjećam. Je li jedan dječak vrijedan tog rizika?" Bobby nije imao pojma o čemu to Ted govori, a nije ni mario. Znao je jedino da se o njegovu životu odlučuje na pločniku ispred biljarskog salona u Bridgeportu. Začuje šušanj kaputa prizemnika, osjeti njihov miris, a sad kad ga je Ted ponovno dodirivao osjećao ih je još jasnije. Počeo je i onaj užasni svrbež u njegovim dupljama. Na neki čudnovat način svrbež je bio usklađen s onim zujanjem u njegovoj glavi. One crne točkice zaplove mu preko vidnog polja i on je odjednom shvatio što oni žele reći, i čemu služe. U knjizi Clifforda Simaka Prsten oko Sunca, u druge svjetove odnosio vas je zvrk; slijedili ste uzdižuće spirale. Zapravo, pretpostavljao je Bobby, to je bilo zbog crnih točkica. Crne točkice. One su bile žive... I bile su gladne. "Neka dječak odluči", naposljetku će vođa prizemnika. Njegova živa grana od prsta ponovno pomiluje Bobbyjev zatiljak. "Jako te voli, Teddy. Ti si njegova te-ka. Nije li tako? Bobuljico, te-ka znači prijatelj sudbine. Nije li ovaj stari i po dimu mirišući Tedo-medo tebi upravo to? Prijatelj tvoje sudbine?" 209

Bobby ne reče ništa, samo ponovno pritisne svoje hladno i bolno uzdrhtalo lice na Tedovu košulju. Iz sveg se srca sad kajao što je došao ovamo - bio bi ostao kod kuće skriven ispod kreveta da je znao istinu o prizemnicima - ali da, Ted je vjerojatno njegov te-ka. On ne zna ništa o stvarima kao što je sudbina, ta on je samo dijete, ali je Ted njegov prijatelj. Ljudi poput nas, pomisli Bobby sav jadan. Ljudi poput nas. "Pa kako se osjećaš sad kad nas vidiš?" upita onaj prizemnik. "Bi li želio poći s nama kako bi mogao biti blizu dobrog, starog Teda? Možda ga vidjeti poneki vikend? Diskutirati o književnosti sa svojim dragim, starim te-kaom? Naučiti jesti što mi jedemo i piti što mi pijemo?" Ponovno ga miluju oni užasni prsti. Ono se zujanje u Bobbyjevoj glavi pojača. Crne se točkice podebljaju i sad su one izgledale kao prsti - prsti koji ga pozivaju. "Jedemo dok je vruće, Bobby", šapne onaj prizemnik. "A i pijemo vruće. Vruće... i slatko. Vruće... i slatko." "Prestani", obrecne se Ted. "Ili bi radije ostao sa svojom majkom?" nastavi brundavi glas, oglušivši se na Teda. "Naravno da ne bi. Dječak tvojih načela. Dječak koji je otkrio užitke prijateljstva i književnosti. Dakako da ćeš poći s ovim sipljivim starim ka-maijem, zar ne? Ili nećeš? Odluči, Bobby. I to sada, i znaj da je tvoja odluka nama zakon. Odsada do vječnosti." Bobbyju se prikaže delirična slika igraćih karata pozadine boje jastoga kako se vrtoglavo miču ispod McQuownovih dugih, bijelih prstiju: Čas se tuku čas se vuku sad se javi da vidimo jesi l'pravi. Nisam pravi, pomisli Bobby. Nisam pravi. "Pustite me, gospodine", reče on kukavno. "Molim vas, nemojte me povesti sa sobom." "Premda to znači da tvoj te-ka mora otići bez tvog divnog i okrepljujućeg društva?" Glas se smiješio, ali je Bobby gotovo mogao okusiti lukav prezir ispod njegove vesele površine i on zadrhti. Od olakšanja, jer je shvatio da će ga ipak pustiti, i od stida jer je znao što zapravo radi - gmiže, kumi, podvija rep. Sve ono što pozitivci u filmovima i knjigama koje voli nikad ne čine. Ali pozitivci u filmovima i knjigama nikad se nisu morali suočiti s nečime poput prizemnika u žutim kaputima ili s užasom crnih točkica. A ovo što je 210

Bobby vidio ovdje, ispred Biljarske rupe, nije bilo ono najgore. Što ako ugleda ostatak? Što ako ga crne mrlje povuku u svijet u kojem bi vidio ljude u žutim kaputima onakvima kakvi stvarno jesu? Što ako ugleda obličja unutar ovih koja nose na ovome svijetu? "Da", reče on i počne plakati. "Što da?" "Premda mora ići bez mene." "A! Iako to znači povratak majci?" "Da." "Vjerojatno sad malo bolje shvaćaš svoju gaduru od majke, je li?" "Da", reče Bobby treći put, gotovo jaukom. "Mislim da da." "Bilo bi dosta", reče Ted. "Prestani." Ali glas ne prestane. Ne još. "Naučio si kako biti kukavica, Bobby...zar ne?" "Da!" vikne on, lica još pritisnutog o Tedovu košulju. "Beba, beba koja se usrala u gaće, da da da! Briga me! Samo me pustite kući!" On punim plućima uvuče dug, nesiguran dah i ispusti ga u obliku vriska. "Hoću svoju mamu!" Bio je to urlik prestrašenog malca koji je naposljetku ugledao zvijer iz vode, zvijer iz zraka. "U redu", reče onaj prizemnik. "Kad ti tako kažeš. Pod pretpostavkom da tvoj Tedo-medo potvrdi da će dobrovoljno raditi i da ga se neće morati vezati za veslo kao prije." "Obećavam." Ted pusti Bobbyja. Bobby ostane stajati u istom položaju, uspaničeno i grčevito stežući Teda i gurajući lice u njegova prsa, sve dok ga Ted blago ne odgurne. "Ulazi u biljarski salon, Bobby. Reci Filesu da te odveze kući. Učini li to, reci mu da će moji prijatelji njega ostaviti na miru." "Oprosti mi, Ted. Želio sam poći s tobom. Namjeravao sam poći s tobom. Ali ne mogu. Oprosti mi." "Ne bi smio biti strog prema sebi." Ali je Tedov pogled bio tjeskoban, kao da je znao da od večeras Bobby prema sebi više neće moći biti nikakav osim strog. Dva žutokaputaša pograbe Teda za ruke. Ted pogleda u onoga koji je stajao iza Bobbyja - onoga koji mu je milovao zatiljak tim užasnim štapićastim prstom. "Cam, ne moraju to činiti. Sam ću hodati." 211

"Pustite ga", reče Cam. Prizemnici koji su držali Teda za ruke, puste ga. A onda, posljednji put, Camov prst dotakne Bobbyjev zatiljak. Bobby prigušeno jaukne. Pomisli: Učini li to još jednom, poludjet ću, neću si moći pomoći. Počet ću vrištati i neću moći prestati. Makar mi glava puknula, vrištat ću. "Ulazi unutra, klinjo. Brže, dok se ne predomislim i ipak te povedem." Bobby zatetura prema Biljarskoj rupi. Vrata su bila otvorena, ali prazna. On zakorači na onu jednu jedinu stubu, pa se okrene. Trojica prizemnika zbili su se oko Teda, ali je Ted sam hodao prema krvavom ugrušku od DeSota. "Ted!" Ted se okrene, nasmiješi se i podigne ruku da će mahnuti. No onda onaj po imenu Cam priskoči, zgrabi ga, zavrti i gurne u automobil. Kad je Cam zalupio stražnja vrata DeSota, Bobby ugleda, samo na trenutak, neko nevjerojatno visoko, nevjerojatno mršavo stvorenje kako stoji u dugom žutom kaputu, stvor puti bijele poput novog snijega i usana crvenih poput svježe krvi. Duboko u njegovim dupljama vidjele su se nesmiljene žiže svjetlosti te razigrane točkice tame u zjenicama koje su se širile i uzile baš kao i Tedove. Crvene se usne rastegnu i otkriju iglaste zube koje bi mogle postidjeli mačku iz one uličice. Crni se jezik zaklati između tih zuba i zamigolji mu na prostački pozdrav. A onda to stvorenje u žutom kaputu trkom zaobiđe poklopac motora ljubičastog DeSota. Tanke nožice trle su mu se škripavo jedna o drugu, koščata koljena visoko se podizala poput štapnog klipa, pa se baci za volan. Na drugoj strani ulice, pokrene se i onaj Olds. Motor mu zazvuči poput rike budećeg zmaja. A možda to i jest bio zmaj. Sa svog mjesta, poprečno zauzevši pola pločnika, Cadillacov motor učini isto. Živa prednja svjetla preplave ovaj dio Narragansettove avenije kuckavom jarkom svjetlošću. DeSoto otkliže u polukružnom skretanju i zagrebe po cesti jednim lepezastim odbojnikom te povuče za sobom kratki šlajer iskri. Na trenutak Bobby ugleda Tedovo lice na DeSotovu stražnjem prozoru. Bobby podigne ruku i mahne. Učinilo mu se da je Ted podignuo svoju, ali nije bio siguran. Ponovno mu glavu ispuni zvuk sličan topotu kopita. Više nikad nije vidio Teda Brautigana. 212

"Nosi se, klinjo", reče Len Files. Lice mu je bilo bijelo kao sir, a izgledalo je kao da mu visi s lubanje onako kako meso visi s nadlaktica njegove sestre. Iza njega, žaruljice Gottliebovih flipera u maloj arkadi palile su se i gasile i treperile, no nije bilo nikoga da to vidi; mačo tipovi koji su bili večernji specijalitet flipera u Biljarskoj rupi stisnuli su se iza Lena Filesa poput djece. Lenu zdesna stajali su igrači biljara, mnogi stežući u ruci biljarske štapove kao palice. Stari Gee stajao je malo po strani pokraj automata za cigarete. On nije imao biljarski štap; iz jedne kvrgave, staračke ruke visio je mali automatski pištolj, koji nije prestrašio Bobbyja. Nakon Cama i njegovih žutokaputaških prijatelja, činilo mu se da ga trenutačno ništa ne bi moglo prestrašiti. Trenutačno je prestrašen skroz-naskroz. "Put pod noge, klinjo. Odmah." "To bi ti bilo pametno, mali." To je bila Alanna koja je stajala iza stola. Bobby pogleda u nju i pomisli: Da sam stariji nešto bih ti uvalio, kladim se. Ona spazi njegov pogled - kvalitetu njegova pogleda - i pogleda u stranu, rumena u licu, uplašena i zbunjena. Bobby ponovno pogleda u njezina brata. "Hoćete da vam se oni tipovi vrate?" Lenovo obješeno lice dodatno se objesi. "To ti je neki vic?" "U redu onda", reče Bobby. "Dajte mi što hoću i otići ću. Više me nikad nećete vidjeti." On zastane. "A ni njih." "Što bi ti, mali?" upita Stari Gee svojim staračkim vibratom. Bobby će dobiti što god zatraži; to se palilo i gasilo u glavi Staroga Geeja poput jake svijetleće reklame. Taj je mozak bio bistar danas kao i kad je pripadao Mladom Geeju - hladan, proračunat i neugodan - ali se činio bezazlenim nakon Čama i njegovih stegovnika. Bezazlenim kao jaganjac božji. "Vožnju do kuće", reče Bobby. "To je pod broj jedan." A ondaobrativši se više Starom Geeju nego Lenu - on im reče što traži pod broj dva. Lenov je automobil bio Buick: velik, dug i nov. Vulgaran, ali ne i prizeman. Samo automobil. Njih su se dvojica vozila uz plesnu glazbu iz četrdesetih. Len je progovorio samo jedanput tijekom vožnje do Hanvicha. "Da nisi prebacio na rokenrol. Tog se sranja naslušam na poslu." 213

Prođu pokraj kina Asher Empire i Bobby primijeti da ulijevo od kioska za prodaju ulaznica stoji kartonski lik Brigitte Bardot u naravnoj veličini. Pogleda u nj bez većeg zanimanja. Osjećao se prestar za B. B. Skrenu iz Asherove i Buick sklizne niz Broad Street Hill poput šapta iza ruke koja pokriva usta. Bobby pokaže svoju zgradu. Stan je sad bio osvijetljen, i to kako: sve su svjetiljke gorjele žarkom svjetlošću. Bobby pogleda u sat na Buickovoj šoferskoj ploči i shvati da je skoro jedanaest sati navečer. Kad se Buick zaustavio uz rub pločnika, Lenu Filesu povrati se moć govora. "Tko su oni bili, klinjo? Tko su bili oni muljatori?" Bobby se zamalo veselo nasmiješi. To ga podsjeti na to kako bi na kraju gotovo svake epizode Lone Rangera, netko upitao: Tko je zapravo bio taj maskirani? "Prizemnici", reče on Lenu. "Prizemnici u žutim kaputima." "Ne bih ti želio sad biti kompa." "Ne", reče Bobby. Potrese ga drhtaj poput zapaha vjetra. "Ni ja to ne želim. Hvala na vožnji." "Nema na čemu. Samo se odsad drži dalje od mog zelenog filca. Doživotno ti je zabranjen pristup." Buick - lađa, jahta iz Detroita, ali ne prizemna - odveze se. Bobby je gledao kako je zašao na kolni prilaz preko puta pa krenuo natrag uzbrdicom pokraj Caroline zgrade. Kad je zamaknuo za ugao, Bobby pogleda u zvijezde - poslagane u hrpama od milijardu zvijezda, proliveni most svjetlosti. Zvijezde pa još zvijezda iza njih, vrte se u tami. Postoji Kula, pomisli on. Koja drži sve na okupu. Postoje Zrake koje ju nekako štite. Postoji Grimizni Kralj i Razbijači koji žele uništiti Zrake... ne zato što bi Razbijači to željeli nego zato što on to od njih želi. On, Grimizni Kralj. Je li Ted već među ostalim Razbijačima? upita se Bobby. Je li se vratio i vesla? Oprosti, pomisli on, i krene niz pješačku stazu do trijema. Sjeti se kako je na njemu sjedio s Tedom, čitao mu iz novina. Samo njih dvojica. Želio sam poći s tobom, ali nisam mogao. Na kraju ipak nisam mogao. 214

On zastane u podnožju stuba koje su vodile na trijem, osluhne neće li čuti Bowsera iz Colony Street. No ne začuje se ništa. Bowser je zaspao. Pravo čudo. Smiješeći se blijedo, Bobby se ponovno pokrene. Njegova je majka jamačno začula škripu druge stube - bila je prilično glasna - jer je zazvala njegovo ime a onda se začuo zvuk njezinih trčećih koraka. Bio je na trijemu kad su se vrata širom otvorila i ona istrčala, još odjevena u odjeću koju je nosila kad se vratila kući iz Providencea. Kosa joj je visjela oko lica u raščupanim uvojcima i čupercima. "Bobby!" zavapi ona. "Bobby, o Bobby! Hvala Bogu! Hvala Bogu!" Ona ga zagrli i podigne s poda, zavrti u nekakvoj vrsti plesa, a njezine suze navlaže mu jednu stranu lica. "Nisam željela uzeti njihov novac", blebetala je. "Ponovno su me nazvali i tražili adresu kako bi mogli poslati ček a ja sam rekla nema veze, bila je to pogreška, bila sam povrijeđena i uzrujana, odbila sam, Bobby, odbila, rekla da ne želim njihov novac." Bobby je vidio da laže. Netko je gurnuo omotnicu s njezinim imenom ispod ulaznih vrata stana. Ne ček, nego tri stotine dolara u gotovini. Tri stotine dolara za povrat njihova omiljenog Razbijača; tristo pišljivih zelembaća. Oni su još veće cicije od nje. "Rekla sam da ga ne želim, čuješ li me?" Nosila ga je u stan. Imao je skoro pedeset kilograma i bio pretežak za nju, ali ga je ona svejedno nosila. Dok je ona trkeljala, Bobby shvati da se barem neće morati baktati s policijom; nju nije pozvala. Uglavnom je samo sjedila ovdje, cupkala svoju izgužvanu suknju i nesuvislo se molila Bogu da on dođe kući. Ona ga voli. To je lepetalo u njezinoj glavi poput krila ptice u stupici štale. Ona ga voli. Nije silno pomoglo... ali malo jest. Ako je i zamka, malo je pomoglo. "Rekla sam da ga ne želim, ne treba nam, neka zadrže svoj novac. Rekoh... rekla sam im..." "U redu je, mama", reče on. "Bilo je dosta. Spusti me." "Gdje si bio? Dobro si? Jesi gladan?" On odgovori na njezina pitanja od posljednjeg prema prvom. "A-ha, gladan sam, ali sam dobro. Otišao sam u Bridgeport i dobio ovo." On zavuče ruku u džep na hlačama i izvadi ostatke Biciklističkog fonda. Njegove novčanice od jednog dolara i kovanice bile su 215

umiješane u neuredan zeleni svežanj novčanica od deset, dvadeset i pedeset dolara. Njegova je majka zurila u taj novac dok je on daždio na mali stolić pokraj trosjeda. Njezino zdravo oko raširilo se toliko da se Bobby pobojao da bi joj se moglo skotrljati niz lice. Ono drugo oko ostane stiješnjeno u svom tmastom oblaku plavo-crnog mesa. Izgledala je poput ispaćenog starog gusara koji zlurado uživa nad svježe iskopanim blagom, slika koja Bobbyju baš i nije trebala... i koja nikad nije potpuno izblijedjela u onih petnaest godina između te večeri i noći kad je umrla. No nekim je svojim novim i ne osobito ugodnim dijelom uživao u tom pogledu - kako ju je činio starom, ružnom i komičnom, osobom glupom koliko i gramzivom. To je moja mama, pomisli on glasom Jimmyja Durantea. To je moja mama. Oboje smo ga izdali mama, ali su mene za to bolje platili nego tebe, je li? Aha! Eto ti ga na! "Bobby",šapne ona drhtavim glasom. Izgledala je kao gusar a zvučala kao pobjednički natjecatelj kviza Billa Cullena Ukoliko je cijena dobra. "O Bobby, toliko novca! Odakle ti?" "Od Tedove oklade", reče Bobby. "To je isplata." "Ali Ted... neće li on-" "Njemu više neće trebati." Liz žmirne kao da ju je iznenada žignulo u nekoj od njezinih masnica. A onda počne grabljati novac na hrpu, uspijevajući pritom razvrstavati novčanice. "Kupit ću ti onaj bicikl", reče ona. Prsti su joj se micali hitrošću iskusnog šibicara. Nitko ne može nadmašiti taj rad ruku, pomisli Bobby. Nitko nikad nije nadmašio taj rad ruku. "Odmah ujutro. Čim oni u Western Auto otvore. Onda ćemo-" "Ne želim bicikl", reče on. "Ne od toga. I ne od tebe." Ona se skameni, ruku punih novca, i on osjeti kako je njezina jarost istog trenutka nabujala, slično nečemu užarenom što iskri. "Od tebe nikad ni trunke zahvalnosti, je li? Bila sam luda što sam je uopće i očekivala. Ubio me Bog ako nisi pljunuti otac!" Ona ponovno zamahne rukom raširenih prstiju, s tom razlikom što je ovaj put on znao što slijedi. Onomad ga je posljednji put uhvatila na krivoj nozi. "Kako bi ti to znala?" upita Bobby. "Napričala si toliko laži o njemu da se i ne sjećaš istine." 216

A to je bilo tako. Bio je zavirio u nju i unutra nije bilo gotovo ničega od Randalla Garfielda, samo kutija s njegovim imenom na njoj... njegovim imenom i izblijedjelom slikom koja je mogla biti svačija. To je bila kutija u kojoj je držala ono što joj je pričinjalo bol. Nije se sjećala toga kako je on obožavao onu pjesmu Joa Stafforda; nije pamtila (ako je ikad i znala) da je Randy Garfield bio prava slatkica koji bi ti dao košulju s leđa. Za takvo što nije bilo mjesta u kutiji koju je čuvala. Bobby pomisli kako je jamačno užasno kad ti treba takva kutija. "On ne bi pijanom čovjeku kupio piće", reče on. "Jesi li to znala?" "O čemu ti to govoriš?" "Ne možeš me natjerati da ga zamrzim... niti me možeš pretvoriti u njega." On zavrti desnu ruku u šaku i podigne je zapetu pokraj glave. "Ja neću biti njegov duh. Napričaj sebi koliko god laži želiš o neplaćenim računima i istekloj polici osiguranja i o svim onim nedovršenim skalama koje je pokušao popuniti, ali ih nemoj više govoriti meni. Nikad više." "Da nisi podizao ruku na mene, Bobuljica. Da je nikad nisi podignuo na mene." Kao odgovor na to, on podigne i drugu ruku, također stisnutu u šaku. "Hajde. Želiš me udariti? Vratit ću ti. Još malo batina neće ti škoditi. Samo što ćeš ih ovaj put zaslužiti. Hajde." Ona je prezala. Osjeti kako se njezin gnjev osipa jednako brzo kako je nabujao i zamijeni ga užasna crnina. U njoj on ugleda strah. Strah od njezina sina, strah da bi joj mogao nanijeti zlo. Ne večeras. Ne s tim musavim dječačkim šačicama. Ali mali dječaci narastu. A je li on baš toliko bolji od nje da je smije gledati svisoka i držati joj moralne prodike? Je li on imalo bolji od nje? U glavi začuje onaj neopisivi brundavi glas kako ga pita želi li se vratiti kući premda to znači da Ted mora krenuti bez njega. Da, bio je rekao Bobby. Premda to znači vratiti se svojoj gaduri od majke? Da, rekao je Bobby. Sad je malo bolje shvaćaš, zar ne? upitao je Cam, i ponovno je Bobby odgovorio potvrdno. A kad je prepoznala njegov korak na trijemu, u njezinoj glavi u prvom trenutku nije bilo ničega osim ljubavi i olakšanja. To je bilo stvarno. 217

Bobby otpusti šake. Uhvati je za ruku, još zamahnutu na šamar... premda sad bez veće odlučnosti. Ruka se najprije opirala, ali Bobby naposljetku ublaži napetost u njoj. Poljubi je. Pogleda u natučeno majčino lice i ponovno joj poljubi ruku. Tako ju je dobro poznavao, premda nije to želio. Žudio je da se onaj prozor u njegovu umu zatvori, čeznuo za neprovidnošću koja ljubav čini ne samo mogućom nego i nužnom. Što manje znaš, to više možeš vjerovati. "Jedino ne želim bicikl", reče on. "Dobro? Samo bicikl." "A što želiš?" upita ona, glasom nesigurnim, neutješnim. "Što želiš od mene, Bobby?" "Palačinke", reče on. "Puno palačinki." Pokuša se nasmiješiti. "Taaaako sam gladan." Ona ispeče dovoljno palačinki za njih oboje pa su doručkovali u ponoć, sučelice jedno drugome za kuhinjskim stolom. On je inzistirao da joj pomogne oko posuđa premda je tad već bilo blizu jedan. Zašto ne? upita je on. Sutra nema škole, može spavati dokle god želi. Dok je ona puštala vodu da oteče iz sudopera a Bobby pospremao posljednje komade pribora za jelo, Bowser počne lajati u Colony Street: rup-rup-rup u tamu novog dana. Bobbyjev se pogled sretne s majčinim, oni se nasmiju i na trenutak je godilo to što znaju. Isprva je ležao u krevetu na stari način, poleđuške, peta raširenih u donje kutove madraca, ali mu taj stari način više nije odgovarao. Osjećao se izloženim, kao da bi nešto što želi ugrabiti dječaka moglo naprosto iskočiti iz njegova ormara i jednom kandžom rasporiti njegov nezaštićeni trbuh kao da je posrijedi zatvarač. Prevrne se na bok i upita se gdje je Ted sada. Ispruži ruku, pokušavajući napipati nešto što bi moglo biti Ted, ali ne bude ničeg. Baš kao što ni ranije nije bilo ničeg, u Zloglasnettovoj ulici. Bobby je želio plakati za Tedom, ali nije mogao. Ne još. Vani, prelazeći kroz tamu poput sna, dopre zvuk ure na gradskom trgu: jedan jedini bong. Bobby pogleda u sjajeće kazaljke Big Bena na svom stolu: stajale su na položaju za jedan sat. To je dobro. "Otišli su", reče Bobby. "Prizemnici su otišli." Ali je spavao na boku, koljena privučenih do brade. Bilo je svršeno s njegovim noćima spavanja širom opruženog na leđima. 218

XI. VUKOVI I LAVOVI. BOBBY UDARA PALICOM. REDARSTVENIK RAYMER. BOBBYI CAROL. LOŠA VREMENA. OMOTNICA. Sully-John vratio se iz kampa preplanuo, s deset tisuća iscjeljujućih ugriza komaraca i s milijun priča... samo što Bobby nije čuo puno njih. To je bilo ljeto kad se dugogodišnje, ležerno prijateljstvo između Bobbyja, Sullyja i Carol prekinulo. Njih bi troje katkad zajedno otišli do Sterling Housea, ali kad bi tamo stigli, svaki bi se posvetio nekoj drugoj aktivnosti. Carol i njezine cure prijavile su se za keramiku, softball* i badminton, a Bobby i Sully za Juniorske safarije i bejzbol. * Ženska inačica bejzbola. Sully, čije su vještine već dozrijevale, promaknut je iz Vukova u Lavove. Pa premda su svi dječaci zajedno odlazili na plivanje i planinarenje i sjedili straga u olupini od kombija Sterling Housea držeći kupaće gaćice i gablece u papirnatim vrećicama, S-J je sve češće sjedio s Ronniejem Olmquistom i Dukeom Wendellom, dječacima s kojima je bio u kampu. Prepričavali su iste prežvakane priče o neslanim šalama s plahtama i o tome kako su slali klince u lov na šljuke sve dok Bobbyju nisu dosadile. Čovjek bi pomislio da je Sully u kampu bio pedeset godina. Na Dan nezavisnosti, Vukovi i Lavovi odigrali su svoj godišnji derbi. U desetljeće i pol od svršetka II. svjetskog rata, Vukovi nisu dobili nijednu od tih utakmica, ali u nadmetanju 1960. godine barem su pružili dostojan otpor - uglavnom zahvaljujući Bobbyju Garfieldu. U sve svoje tri runde kao udarač uspio je pogoditi lopticu i stići do baze, a čak se i bez svoje Alvin Dark rukavice spektakularno bacio za lopticom i uhvatio je. (Kad je ustao i začuo pljesak, nakratko poželi da je njegova majka tu, jer ona nije došla na godišnju jednodnevnu ekskurziju na jezero Canton.) Bobbyjev posljednji majstorski potez dogodio se kad su Vukovi bili posljednji put na redu za udaranje. Gubili su s dva boda i imali igrača na drugoj bazi. Bobby je udario loptu duboko u lijevo polje, i kad je potrčao prema prvoj bazi začuje kako je S-J s hvatačeve pozicije iza nulte baze zamumljao: "Dobar udarac, Bobby!" To i jest bio dobar 219

udarac, i da je Bobby ostao na drugoj bazi, njegov je suigrač mogao izjednačiti rezultat. No on je riskirao i pokušao stići do treće baze. Klinci mlađi od trinaest godina skoro nikad ne bi uspjeli precizno vratiti loptu s ruba igrališta svojim suigračima na bazama, ali ovaj put Dike Wendell, Sullxjev frend iz kampa Winnie, pošalje iz lijevog polja metak od lopte Ronnieju Olmquistu, Sullyjevu drugom frendu iz kampa Winnie. Bobby je uklizao u bazu, ali osjeti kako ga je Ronniejeva rukavica udarila po gležnju djelić sekunde prije no što je tenisicom dotaknuo bazu. "Iiiii... izbačen si!" vikne sudac, koji je dojurio s nulte baze da bi imao bolji pregled situacije na terenu. Pokraj igrališta, prijatelji i rodbina Lavova histerično su klicali. Bobby ustane bijesno piljeći u suca, jednog od voditelja programa u Sterling Houseu, dvadesetogodišnjaka sa zviždaljkom i bijelom mrljom cinkova oksida na nosu. "Ma nisam!" "Žao mi je, Bob", reče mladić, koji je odbacio svoju sudačku masku i ponovno bio voditelj. "Bio je to dobar udarac i izvrsno uklizavanje, ali si izbačen." "Nisam! Varaš! Zašto varaš?" "Izbaci ga!" sikne nečiji tata. "Nema mjesta takvom bezobrazluku!" "Bobby, idi sjedni", reče voditelj. "Stigao sam prije njega!" odbrusi Bobby. "Kilometar prije!" On upre prst u čovjeka koji je predložio da ga se udalji s terena. "Je li ti ovaj platio da se pobrineš da izgubimo? Onaj debeljko?" "Prekini, Bobby", reče voditelj. Kako glupo izgleda s tom svojom okruglom kapicom nekog hajkačkog studentskog bratstva i sa zviždaljkom! "Upozoravam te." Ronnie Olmquist okrene glavu kao da mu se ova prepirka gadi. Bobby je mrzio i njega. "Ti si najobičniji prevarant", reče Bobby. Uspio je zadržati suze koje su ga bockale u kutovima očiju, ali ne i drhtanje glasa. "Više to neću trpjeti", reče voditelj. "Sjedi i ohladi malo. Ti si-" "Pederu prevarantski. Eto što si ti." Neka žena blizu treće baze zgrane se i okrene glavu. "E sad si pretjerao", reče voditelj bezizražajnim glasom. "Odlazi s terena. Odmah." 220

Bobby prijeđe pola puta između treće i četvrte baze, grebući tenisicama, a onda se okrene. "Osim toga, ptica ti se posrala po nosu. Vjerojatno si preglup da to shvatiš. Bolje bi ti bilo da si to obrišeš." U njegovoj je glavi to zazvučalo smiješno, ali kad je to naglas izrekao, zazvučalo je glupo i nitko se ne nasmije. Sully je stajao raskrečen iznad nulte baze, velik kao kuća i ozbiljan kao srčani napad u svojoj sirotinjskoj hvatačkoj opremi. Njegova maska, pokrpana na tisuću mjesta crnim izolirbandom, klatila mu se u jednoj ruci. Izgledao je zajapureno i srdito. A izgledao je i kao dijete koje više nikad neće zaigrati u Vukovima. S-J je bio u kampu Winnie, izvodio psine s posteljinom, dokasna pričao priče o duhovima oko logorske vatre. On će zauvijek biti Lav i Bobby ga je mrzio. "Što ti je?" upita Sully dok se Bobby vukao pokraj njega. Klupe s rezervnim igračima obiju momčadi zanijemjele su i sva su djeca gledala u njega. A i svi su roditelji gledali u njega. Gledali u njega kao da je on nešto ogavno. Bobby pretpostavi da vjerojatno i jest. Samo ne zbog razloga na koje oni misle. Znaš što, S-J, možda ti i jesi bio u kampu Winnie, ali sam ja bio tamo dolje. Duboko tamo dolje. "Bobby?" "Ništa mi nije", reče on i ne podigavši pogled. "Koga briga? Selim se u Massachusetts. Možda tamo ima manje pederskih varalica." "Slušaj ti-" "Ma daj šuti", reče Bobby ne pogledavši u njega, nego u svoje tenisice. Gledao je u tenisice i produžio dalje. Liz Garfield nije imala prijatelja ("Ja sam vuk samotnjak, i nisam za čopor", katkad bi rekla Bobbyju), ali u prvih par godina rada u nekretninama Home Town prijateljevala je sa ženom po imenu Myra Calhoun. (Na lizijanskom jeziku ona i Myra bile su dva oka u glavi, srodne duše, na istoj valnoj dužini, itd.) U to vrijeme, Myra je bila tajnica Dona Bidermana, a Liz Katica za sve, trčkarala od agenta do agenta, zakazivala im sastanke i kuhala kavu, tipkala poslovna pisma. Myra je 1955. naglo otišla iz agencije, bez većih objašnjenja. Liz je promaknuta na njezino radno mjesto kao tajnica gospodina Bidermana početkom 1956. 221

Liz i Myra ostale su u vezi, razmjenjivale blagdanske čestitke i poneko pismo. Myra - koja je bila ono što je Liz nazivala "stara cura" - odselila se u Massachusetts i otvorila vlastitu malu agenciju za trgovinu nekretninama. Potkraj lipnja 1960., Liz joj je napisala pismo i upitala bi li ona mogla postati partner - za početak mlađi partner, naravno - u agenciji Calhoun Real Estate Solutions. Ima određeni kapital koji bi mogla uložiti; ne puno, ali tri i pol tisuće dolara nisu baš za odbaciti. Možda je gospođica Calhoun prošla isti križni put kao i njegova mama, a možda i nije. Tek, ona odgovori pozitivno - čak je mami poslala i cvijeće, i Liz je bila sretna prvi put nakon mnogih tjedana. Vjerojatno iskreno sretna prvi put u nekoliko godina. I tako će se oni preseliti iz Harwicha u Danvers u državi Massachusetts. Odlaze u kolovozu, kako bi Liz imala dovoljno vremena da upiše svog Bobuljicu, svog odnedavna tihog i često smrknutog Bobuljicu, u novu školu. Samo što je Bobuljica Liz Garfield morao obaviti jedan poslić prije odlaska iz Hanvicha. Bio je premlad i premalen da neskrivećki učini što je trebao učiniti. Morat će biti oprezan, i morat će biti podmukao. Bobby više nije imao ništa protiv podmuklosti; izgubio je zanimanje za ponašanje u stilu Audieja Murphyja ili Randolpha Scotta u filmovima na subotnjim matinejama a usto, neke ljude treba zaskočiti iz zasjede, makar samo da vide kako je to. Skrovište koje je odabrao bio je onaj šumarak kamo ga je Carol odvela onoga dana kad se sav raspekmezio i rasplakao; primjereno mjesto da sačeka Harryja Doolina, starog gospodina Robina Hooda, Robina Hooda koji jaše kroz usjek. Harry je dobio posao preko ljeta da popunjava police u Total Groceryju. Bobby je to znao tjednima, jer ga je tamo viđao kad bi dolazio u nabavku s mamom. A Bobby je vidio i da Harry pješaci kući nakon završetka svoje smjene u tri sata. Harry je najčešće bio s nekim od svojih prijatelja. Richie O'Meara mu je bio najčešći pratilac; Willie Shearman kao da je nestao iz života starog Robina Hooda baš kao što je Sully više-manje iščezao iz Bobbyjeva. No sam ili u društvu, Harry Doolin uvijek bi do kuće presjekao preko parka Commonwealth. 222

Bobby je počeo tamo svraćati svako popodne. Sad kad je pripeklo, bejzbol se igrao samo ujutro pa su u tri sata popodne igrališta A, B i C bila prazna. Prije ili poslije, Harry će se pješice vraćati s posla i proći pokraj tih pustih igrališta a da neće biti u društvu Richieja ili nekoga od svojih veseljaka. U međuvremenu, Bobby je svaki dan provodio tih sat vremena između tri i četiri sata popodne u šumarku gdje je plakao glave položene u Carolino krilo. Kadšto bi čitao neku knjigu. Ona o Georgeu i Lennieju ponovno ga rasplače. Ljudi poput nas, koji rade na rančevima, najosamljeniji su ljudi na svijetu. Tako se George izrazio. Ljudi poput nas nemaju što očekivati. Lennie je mislio da će njih dvojica kupiti farmu i uzgajati kuniće, ali prije no što je Bobby stigao do kraja priče, znao je da neće biti ništa od farme i kunića za Georgea i Lennieja. Zašto? Jer je ljudima potrebna zvijer koju će loviti. Nađu nekog Ralpha, ili Pajceka, ili glupu ljudeskaru a la Lennie, pa se pretvore u prizemnike. Navuku svoje žute kapute, zašilje štapove na oba kraja, a onda krenu u lov. Ali ljudi poput nas ponekad vrate milo za drago, pomisli Bobby dok je čekao dan kad će se Harry pojaviti sam. Katkad to učinimo. Šesti kolovoza bio je taj dan. Harry je hodao s noge na nogu kroz park prema uglu Broadove i Commonwealtske, još u svojoj crvenoj pregači Total Groceryja - koji idiot, jebote - i pjevao "Mack the Knife" glasom koji bi rastopio vijke. Pazeći da ne zašuška granama gusto posađenih stabala, Bobby iskorači iz gaja iza njega i počne ga sustizati. Hodao je meko po stazi i nije zamahnuo bejzbolskom palicom sve dok nije bio na sigurnoj udaljenosti. Kad ju je podigao, sjeti se Tedovih riječi: Tri dječaka protiv jedne curice. Sigurno su mislili da si lavica. Ali, naravno, Carol nije bila lavica, a nije ni on. Sully je lav, a Sully ni tada nije bio tu, kao ni sad. Onaj koji se sad šuljao za Harryjem Doolinom nije čak bio ni Vuk, nego hijena, pa što? Zaslužuje li Harry Doolin išta bolje? Ne, pomisli Bobby i zamahne palicom. Ona udari uz isti uhu ugodni potmuli udarac koji je osjetio na jezeru Canton kad je udario treću i posljednju lopticu, onu koju je poslao duboko u lijevo polje. Udarac po križima Harryja Doolina bio je još ugodniji. Harry vrisne od bola i iznenađenja i opruži se po stazi. Kad se prevrnuo na leđa, Bobby ga odmah raspali palicom po nozi, malo 223

ispod lijevog koljena. "Aaauuuu!" vrisne Harry. Kakvo zadovoljstvo čuti krik Harryja Doolina; zapravo, na rubu blaženstva. "Aauuuu, to boli! To booooli!" Ne smijem mu dopustiti da ustane, pomisli Bobby, odabirući sljedeću točku udara hladnim okom. Dvaput je krupniji od mene; promašim li i dopustim mu da ustane, rastrgat će me. Ubit će me, jebote. Harry se pokušavao odmaknuti, tenisicima se ukopavao u šljunčanu stazu, turom orao brazdu, veslao laktovima. Bobby zamahne palicom i pogodi ga posred trbuha. Harry ostane bez zraka i uporišta laktova pa se opruži na leđa. Pogled mu je bio zamućen, pun suncem obasjanih suza. Bubuljice su mu iskočile u obliku velikih ljubičasto-crvenih piknji. Njegova usta - tanka i opaka onoga dana kad ih je spasila Rionda Hewson - sad su bila velika, mlohava drhtalica. "Aaauuuu, prestani, predajem se, predajem, Isuse!" Ne prepoznaje me, shvati Bobby. Sunce mu udara u oči pa i ne zna tko ga tuče. To nije bilo dovoljno. "Nisam zadovoljan, dečki!" rekli bi voditelji u kampu Winnie nakon što neki bungalov ne bi dobio prolaznu ocjenu pri inspekciji - Sully mu je to rekao, premda se Bobbyju fućkalo za to; koga briga za inspekcije bungalova i izradu lisnica od plastičnih perlica? Ali za ovo mu se fućka, zaista, i on se prigne Harryjevu licu iskrivljenom od smrtnog bola. "Sjećaš me se, Robin Hood?" upita on. "Sjećaš me se, zar ne? Ja sam beba Maltexica." Harry prestane vrištati. Blene u Bobbyja, najzad ga prepoznavši. "Dohvatim... te..." propenta on. "Kurac ćeš dohvatiti", reče Bobby, a kad ga je Harry pokušao uhvatiti za gležanj, on ga nogom udari u rebra. "Aaaauuuu!" zavapi Harry Doolin, okrenuvši staru ploču. Kojeg li krepila! Parada hajkačkog podmlatka! To je vjerojatno više zaboljelo mene nego tebe, pomisli Bobby. Udarati ljude nogom kad na njima imaš tenisice mogu samo budale. Harry se okrene na trbuh. Dok se batrgajući podizao na noge, Bobby zanjiše palicom u pobjedničkom zamahu i kresne Harryja njome ravno preko guzova. Zvuk je bio kao da netko klofa debeli sag - predivan zvuk! Jedino što bi moglo nadmašiti ovaj trenutak bilo bi da se i 224

gospodin Biderman opružio po stazi. Bobby je točno znao gdje bi njega rado udario. No polovica kruha bolja je od korice kruha. Barem tako uvijek govori njegova majka. "Ovo ti je bilo za bebu Gerbericu", reče Bobby. Harry je ponovno ležao spljošten na zemlji, jecao. Šmrkalj mu je curio iz nosa u gustim, zelenim potočićima. Jednom je rukom mlitavim trljanjem pokušavao oživiti svoje zamrlo dupe. Bobbyjeve se ruke ponovno zategnu na dršku palice oblijepljenom ljepljivom vrpcom. Želio ju je podignuti i spustiti posljednji put, ne na Harryjevu goljenicu ili Harryjeva leđa, nego na Harryjevu glavu. Želio je čuti kako mu puca lubanja. Ta ne bi li svijet bio bolji bez njega? Malo irsko govance. Prizemno maloPolako, Bobby, prozbori Tedov glas. Bilo bi dosta, zato se sad smiri. Kontroliraj se. "Dodirni je još jednom, ubit ću te", reče Bobby. "A dodirneš li mene, zapalit ću ti kuću. Jebem ti mater hajkačku." Čučnuo je pokraj Harryja kad je rekao ovo posljednje. Ustane, osvrne se, i ode. Kad je na pola Broad Street Hilla sreo blizanke Sigsbyjevih, veselo je zviždukao. Sljedećih godina, Liz Garfield gotovo da se naviknula na policajce na svojim vratima. Prvi koji se pojavio bio je redarstvenik Raymer, debeli mjesni policajac koji bi djeci katkad kupio kikiriki od prodavača u parku. Kad je navečer šestog kolovoza pozvonio na vratima prizemnog stana u Broadovoj broj 149, policajac Raymer nije izgledao sretno. S njim je bio Harry Doolin, koji još tjedan dana ili više neće moći sjediti na netapeciranom stolcu, te njegova majka Mary Doolin. Harry se penjao po ulaznim stubama poput starca, rukama se podbočujući o križa. Kad je Liz otvorila ulazna vrata, Bobby je stajao pokraj nje. Mary Doolin upre prstom u njega i vikne: "To je on, on je premlatio mog Harryja! Uhapsite ga! Izvršite svoju dužnost!" "O čemu je riječ, George?" upita Liz. Na trenutak, policajac Raymer ne odgovori, nego pogleda u Bobbyja (visokog sto šezdeset centimetara, teškog četrdeset osam kilograma) 225

pa u Harrvja (visokog metar osamdeset i tri i teškog osamdeset osam kilograma). Njegove krupne vlažne oči bile su sumnjičave. Harry Doolin bio je glup, ali ne toliko da nije mogao pročitati taj pogled. "Prišuljao mi se. Dohvatio me s leđa." Raymer se sagne Bobbyju, uhvativši se hrapavim rukama crvenih zglavaka za sjajna koljena donjeg dijela svoje uniforme. "Ovaj ovdje Harry Doolin tvrdi da si ga prebio u parku dok se vraćao kući s posla." Raymer je izgovorio posla kao pusla. Bobby to nikad nije zaboravio. "Kaže da si se sakrio a onda ga namarisao bejzbolskom palicom prije nego što se uspio okrenuti. Što kažeš na to, dečec? Govori li on istinu?" Bobby, nimalo glup, već je razradio scenarij za ovaj prizor. Da je barem u parku Harryju rekao da je dug vraćen, da su sad kvit, i izbrblja li Harry nekome da ga je Bobby pretukao, onda će i Bobby izbrbljati svoje - ispričati kako su Harry i njegovi prijatelji ozlijedili Carol, što bi izgledalo kudikamo gore. Problem je bio u tome što bi Harryjevi prijatelji to poricali; bila bi to Carolina riječ protiv Harryjeve, Richiejeve i Williejeve. Pa je zato Bobby otišao ne rekavši ništa, nadajući se da će Harry zbog poniženja - pretukao ga balavac dvaput manji od njega - držati jezik za zubima. Ali nije. Pogledavši u usko lice gospođe Doolin, stisnute nenamazane usne i bijesan pogled, Bobby je znao i zašto. Izvukla je to iz njega, i to je to. Najvjerojatnije upornim zanovijetanjem. "Nisam ga ni taknuo", Bobby reče Raymeru i pritom čvrsto pogleda Raymeru u oči. Mary Doolin se osupne, sablazni. Čak je i Harry, kojemu je laganje sa šesnaest godina već jamačno bilo način života, izgledao iznenađeno. "Ma vidi ti bestidnika kako laže koliko je dug i širok!" drekne gospođa Doolin. "Dajte da se ja porazgovaram s njim! Ja ću izvući istinu iz njega, vrag me odnio ako neću!" Ona zakorači. Raymer je gurne natrag jednom rukom, ne podigavši pogled, i ne skidajući ga s Bobbyja. "Momak, zašto bi klipan veličine Harryja Doolina rekao takvo što o prcknedli tvoje veličine ako to nije istina?" 226

"Da niste mog malog zvali klipan!" zakriješti gospođa Doolin. "Nije li dosta to što ga je ova tu kukavica prebila tako da mu je život visio o koncu? Zašto-" "Začepite", reče Bobbyjeva majka. To je bilo prvo što je rekla nakon što je upitala redarstvenika Raymera o čemu je riječ i glas joj je bio mrtvački smiren. "Neka on odgovori na pitanje." "Još se ljuti na mene od zimus, eto zašto", Bobby reče Raymeru. "On i još neki veliki dečki iz Sv. Gabrijela ganjali su me nizbrdo. Harry se poskliznuo na ledu, pao i smočio se. Rekao je da će mi vratiti milo za drago. Vjerojatno misli da je ovo dobar način da to učini." "Lažljivac!" vrisne Harry. "Nisam te ja ganjao, nego Billy Donahue! Taj-" Zašuti pa se osvrne. Nekako se uvalio; na licu mu se vidjelo kako mutno postaje svjestan te činjenice. "To nisam bio ja", reče Bobby. Govorio je tiho ne spustivši pogled s Raymerova. "Da sam pokušao prebiti klinca njegove veličine, rasturio bi me." "Lažljivci idu u pakao!" skreše Mary Doolin. "Bobby, gdje si bio oko pola četiri danas popodne?" upita Raymer. "Možeš li mi to odgovoriti?" "Ovdje", reče Bobby. "Gospođo Garfield?" "O da", reče ona mirno. "Bio je sa mnom ovdje cijelo popodne. Ja sam prala kuhinjski pod, a Bobby je čistio pragove. Spremamo se za selidbu i želim da stan izgleda lijepo kad se odselimo. Bobby se malo žalio - kako to dečki već čine - ali je obavio svoje zaduženje. A poslije smo popili ledeni čaj." "Lažljivica!" cikne gospođa Doolin. Harry je samo stajao osupnuta izraza lica. "Skandalozna lažljivica!" Ona ponovno srne naprijed, rukama posegnuvši otprilike u smjeru vrata Liz Garfield. Ponovno je policajac Raymer odgurne i ne pogledavši je. Ovaj put malo grublje. "Kunete se da je bio s vama?" Raymer upita Liz. "Kunem se." "Bobby, ti ga nisi ni taknuo? Kuneš se?" "Kunem se." "Kuneš se Bogom?" 227

"Kunem se Bogom." "Osvetit ću ti se, Garfield", reče Harry. "Sredit ću ja tu tvoju malu crvenu-" Raymer se okrene tako naglo, i da majka nije zgrabila Harryja za lakat, ovaj bi se možda strmoglavio niz ulazne stube, pa bi mu se otvorile i stare i nove rane. "Začepi tu gadnu, glupu labrnju", reče Raymer, a kad je gospođa Doolin zaustila da nešto reče, Ravmer upre prst u nju. "A i vi svoju, Mary Doolin. Želite li protiv nekog podići tužbu zbog batina, trebali bi počet od svog muža, do vraga. Za to ćete naći puno više svjedoka." Ona blene u njega, bijesna i postiđena. Raymer spusti ruku čijim je kažiprstom upirao, kao da je naglo otežala. Polako svrne pogled s Harryja i Mary (od kojih nijedno nije bilo milosti puno) koji su stajali na trijemu, na Bobbyja i Liz u predvorju. A onda se odmakne od svih četvero, skine policijsku kapu, počeše se po znojnoj glavi i vrati kapu na glavu. "Nešto je trulo u državi Danskoj", reče on najzad. "Netko ovdje laže na hvate." "Oh-" "Ti-" Harry i Bobby progovore uglas, ali redarstvenik Raymer nije želio čuti ni jednog ni drugog. "Kuš!" prodere se on tako glasno da je neki stari par šetača na drugoj strani ulice zastao i okrenuo se. "Proglašavam slučaj zaključenim. No bude li još kakvih problema među vama"- on pokaže na dječake - "ili vama" - pokazujući na majke - "bit će zlo i naopako. Kaže se, pametnome i jedna dosta. Harry, hoćeš li stisnut Robertovu ruku i reć da je sve u redu? Onako muški?... A, mislio sam si da nećeš. Svijet je tuga pregolema. Hajde Doolinovi. Otpratit ću vas kući." Bobby i njegova majka gledali su kako njih troje silaze niza stube. Harry je sad pretjerivao sa šepanjem, tako da je sličilo teturanju mornara. U podnožju pješačke staze gospođa Doolin ga odjednom kresne po zatiljku. "Nemoj glumit, govance jedno!" reče ona. Harry je nakon toga počeo ravnije hodati, ali se još valjao s lijevog boka na desni. Bobbyju se dječakovo preostalo hramanje učini neglumljenim. Vjerojatno i jest neglumljeno. Onaj posljednji udarac, preko Harryjeva dupeta, bio je grand slam. 228

Kad su se vratili u stan, Liz upita istim onim smirenim glasom: "Je li on bio jedan od dječaka koji su istukli Carol?" "Da." "Možeš li mu se uklanjati s puta dok se ne odselimo?" "Mislim da mogu." "Dobro", reče ona pa ga poljubi. Malokad bi ga poljubila, pa je bio predivan osjećaj kad bi to ipak učinila. Nepunih tjedan dana prije selidbe - stan se tad već počeo puniti kartonskim kutijama i poprimati neobičan ogoljeli izgled - Bobby zatekne Carol Gerber u parku. Za promjenu je šetala sama. Često ju je viđao gdje šeta s prijateljicama, ali to mu nije odgovaralo, to nije bilo ono što je želio. Sad je najzad bila sama, i tek kad je pogledala preko ramena i kad je ugledao strah u njezinim očima, shvati da ga je izbjegavala. "Bobby", reče ona. "Kako si?" "Ne znam", reče on. "Dobro, pretpostavljam. Nisam te viđao." "Nisi svratio k meni." "Ne", reče on. "Ne, ja-" Što? Kako da dovrši tu rečenicu? "Bio sam zauzet", reče on neuvjerljivo. "O. A-ha." Podnio bi to što je hladna prema njemu. Ali nije mogao podnijeti strah koji je pokušavala sakriti. Strah od njega. Kao da je on pas koji bi je mogao ugristi. Bobbyju se ukaže ludi prizor, kako se on spušta na sve četiri i počinje lajati rup-rup-rup. "Selim se." "Sully mi je rekao. Ali nije znao točno kamo. Vas dvojica kao da se više ne družite kao nekad." "Ne", reče Bobby. "Ne kao nekad. Izvoli." On se maši za stražnji džep i izvadi komad presavinutog papira iz školske bilježnice. Carol se sumnjičavo zagleda u nj, pruži ruku da će ga uzeti, pa je povuče. "To je samo moja adresa", reče on. "Idemo u Massachusetts. U grad po imenu Danvers." Bobby pruži presavinuti papir, ali ga ona i dalje nije uzimala, pa njemu dođe da zaplače. Sjeti se kako je bio s njom na vrhu panoramskog kotača i kako je tad imao osjećaj kao da je na vrhu osvijetljene zemaljske kugle. Sjeti se ručnika koji se otvara poput krila, kako stopala s majušnim nalakiranim noktima piruetiraju, i mirisa parfema. 229

"She's dancing to the drag, the cha-cha rag-a-mop", pjevao je Freddy Cannon s radija u drugoj sobi, a to je bila Carol i jedino Carol. "Mislio sam da ćeš mi možda pisati", reče on. "Vjerojatno ćeš mi nedostajati, u novom gradu i sve to." Carol najzad uzme papir i stavi ga u džep svojih kratkih hlačica i ne pogledavši ga. Vjerojatno će ga baciti kad se vrati kući, pomisli Bobby, ali mu je bilo svejedno. Barem ga je uzela. To će biti dovoljna odskočna daska za one trenutke kad mu bude potrebno da zaboravi na... a shvatio je da se u blizini ne moraju nalaziti prizemnici da bi se osjetila potreba za tim. "Sully kaže da si sad drukčiji." Bobby ne odgovori. "Zapravo, puno ljudi to kaže." Bobby ne odgovori. "Jesi li ti premlatio Harryja Doolina?" upita ona i snažno uhvati Bobbyjevo zapešće hladnom rukom. "Jesi li?" Bobby polako kimne glavom. Carol mu se baci oko vrata i poljubi ga tako jako da su im se zubi sudarili. Usta im se razdvoje uz čujan mljasak. Bobby neće poljubiti drugu djevojku u usta u iduće tri godine... a nijedna u životu nikad nije njega tako poljubila. "Dobro!" reče ona tihim, jarosnim glasom, gotovo zarežavši. "Dobro!" A onda potrči prema Broadovoj. Njezine su noge - preplanule od ljeta i krastave od mnogih igara i mnogih pločnika - ljeskale. "Carol!" zazove je on. "Carol, čekaj!" Ona potrči. "Carol, volim te!" Ona se na to zaustavi... ili je možda samo stigla do ugla Commonwealtske i morala pripaziti na promet. U svakom slučaju, ona zastane na trenutak, spuštene glave, a onda se okrene, raširenih očiju i rastvorenih usana. "Carol!" "Moram kući, moram napraviti salatu", reče ona pa pobjegne od njega. Pretrči preko ulice i otrči iz njegova života ne obazrevši se više. Možda je tako bilo i najbolje. 230

On i njegova mama presele se u Danvers. Bobby krene u tamošnju pučku školu, stekne nekoliko prijatelja, i još više neprijatelja. Započnu tučnjave, a nedugo zatim i markiranja. U prvoj učeničkoj knjižici, u kućici za komentare, gospođa Rivers je napisala: "Robert je iznimno bistro dijete, ali jednako tako i problematično. Gospođo Garfield, molim vas da dođete da popričamo o njemu." Gospođa Garfield je otišla, i gospođa Garfield je pomogla koliko je mogla, ali je bilo previše stvari o kojima nije mogla govoriti: o Providenceu, o stanovitom oglasu za izgubljenog kućnog ljubimca i o tome kako je došla do novca kojim se poslužila da kupi novi posao i novi život. Dvije su se žene složile da Bobby pati od problema odrastanja; da mu nedostaje njegov bivši grad i bivši prijatelji. Jednog će dana nadrasti svoje probleme. Prepametan je i presposoban da ne bi. Liz je napredovala na svom novom radnom mjestu trgovkinje nekretninama. Bobby je postigao lijep uspjeh u engleskom (dobio je plus pet iz sastava u kojem je usporedio Steinbeckovo djelo O miševima i ljudima s Goldingovim Gospodarem muha) i slab uspjeh u ostalim predmetima. Počeo je pušiti. Carol mu je ipak pisala s vremena na vrijeme - krzmajuća, gotovo provizorna pisamca u kojima je pisala o školi i prijateljicama i vikendu provedenom u New York Cityju s Riondom. Kao prilog jednome od njih koje je stiglo u ožujku 1961. (njezina su pisma uvijek stizala na papiru nazupčanog ruba uz čije su ivice plesali plišani medvjedići) dodan je sumorni P.S.: Mislim da će se moji mama & tata rastati. On namjerava prhnuti u drugo "bračno gnijezdo", a ona samo plače. No uglavnom se držala veselijih stvari: uči vrtjeti mažoretsku palicu, za rođendan je dobila nove klizaljke, i dalje misli da je Fabian sladak iako Yvonne i Tina tako ne misle, bila je na večeri tvista i plesala svaki ples. Dok bi otvarao svako njezino pismo i vadio ga iz omotnice, Bobby bi pomislio: Ovo je posljednje, više mi neće pisati. Djeca ne pišu pisma dugo i kad obećaju da će pisati. Događa se previše toga novog. Vrijeme tako brzo prolazi. Prebrzo. Zaboravit će me. Ali joj on neće pomoći u tome. Nakon što bi stiglo neko njezino pismo, on bi sjeo i napisao odgovor. Ispričao joj je o kući u Brooklinu 231

koju je njegova majka prodala za 25 tisuća dolara - šestomjesečna plaća na njezinu bivšem radnom mjestu od samo jedne provizije. Ispričao joj je o plus pet iz engleskog sastava. Ispričao joj je o svom prijatelju Morrieju koji ga uči igrati šah. Nije joj ispričao da on i Morrie katkad odlaze u razbijačke pohode u kojima jure na biciklima (Bobby je najzad uštedio dovoljno da si kupi jednog) pokraj rugla od starih stambenih zgrada u Plymoutskoj i u prolazu bacaju kamenje iz svojih košara. Preskočio je priču o tome kako je gospodinu Hurleyu, zamjeniku ravnatelja svoje osnovne škole, rekao da ga ovaj može poljubiti u dupe i kako je gospodin Hurley na to reagirao tako da mu je dao preko nosa i nazvao ga bezobraznim, zamornim klincem. Nije joj se povjerio da je počeo krasti po trgovinama ni da se četiri-pet puta napio (jedanput s Morriejem a ostalo sam sa sobom), a ni da kadšto hoda po željezničkoj pruzi i pita se bi li pad pod kotače South Shore Expressa bio najbrži način da dokrajči započeto. Zapah dizela, sjena koja ti padne na lice, a onda bam! No možda to i ne ide tako brzo. Svako pismo koje bi napisao Carol, završavalo bi na isti način: Jako nedostaješ Svom prijatelju Bobbyju Tjedni bi prošli bez pošte - ne i s njegove strane - a onda bi stigla još jedna omotnica sa srčekima i plišanim medvjedićima polijepljenima na poleđini, još jedan list pisaćeg papira nazupčanog ruba, još novosti o klizanju i vrtnji mažoretske palice i novim cipelama i tome kako nikako da se makne od razlomaka. Svako je pismo bilo poput još jednog s mukom uvučenog daha ljubljene osobe čija se smrt sad čini neizbježnom. Još jedan dah. Čak mu je i Sully-John napisao nekoliko pisama. Prestala su stizati početkom 1961., ali se Bobby zaprepastio i raznježio činjenicom da se Sully uopće potrudio. U S-J-ovu djetinje krupnom rukopisu i bolnim pravopisnim greškama Bobby je naslućivao kako se pomalja dobroćudan tinejdžer koji će s jednakim užitkom igrati nogomet i povaljivati navijačice, dječak koji će se izgubiti u gušticima rečeničnog znakovlja s jednakom lakoćom s kojom će se probijati kroz obrambene linije protivničke momčadi. Bobbyju se učini da čak vidi i čovjeka koji čeka Sullyja sedamdesetih i osamdesetih godina, čeka ga onako kako se čeka da stigne taksi: prodavača automobila koji će jednoga dana imati vlastito zastupništvo. Naravno, zvat će se Kod 232

poštenog Johna: Honest John's Hanvich Chevrolet. Imat će velik trbuh koji će mu se objesiti preko remena i plakete na zidovima svog ureda, trenirat će juniorske momčadi i započeti svako bodrenje riječima Slušaj ovamo narode. Odlazit će u crkvu, marširati u svečanim povorkama, biti član gradskog vijeća i tako to. Bit će to dobar život, zaključi Bobby - farma i kunići umjesto štapa zašiljenog na oba kraja. Premda se ispostavilo da je taj štap ipak čekao na Sullvja; dočekao ga je u pokrajini Dong Ha zajedno sa starom mamasan*, onom koja nikad neće sasvim otići. * Vijetnamska riječ za stariju ženu. Bobby je imao četrnaest godina kad ga je murjak uhvatio pri izlasku iz trgovine živežnim namirnicama s tucetom limenki piva (Narragansett) i tri šteke cigareta (naravno Chesterfieldica; dvadeset jedna vrsta najfinijeg duhana čini dvadeset aromatičnih cigareta). To je bio onaj plavokosi murjak iz Sela prokletih. Bobby je rekao pajkanu da on nije provalio u dućan, da su stražnja vrata bila otvorena i da je on naprosto ušetao, ali kad je policajac baterijom posvijetlio bravu, ona je visjela nahero u starom drvu, napola iščupana. A ovo? upitao je pajkan, a Bobby slegnuo ramenima. Sjedeći u automobilu (policajac je dopustio Bobbyju da sjedi na prednjem sjedištu pokraj njega, ali mu nije dao dim kad je Bobby zamolio), policajac je počeo ispunjavati formular na svom bloku s metalnim podloškom. Upitao je natmurenog, suhonjavog klinca pokraj sebe kako se zove. Ralph, reče Bobby. Ralph Garfield. Ali kad su se zaustavili ispred kuće u kojoj je sad živio sa svojom mamom - u cijeloj kući, u prizemlju i na katu, vremena su bila dobra - rekao je policajcu da je lagao. "Zapravo se zovem Jack", rekao je. "Je li?" reče plavokosi murjak kao iz Sela prokletih. "Da", reče Bobby kimajući glavom. "Jack Merridew Garfield. Taj sam." Pisma Carol Gerber prestala su stizati 1963., što je pukim slučajem ujedno bila i godina u kojoj je Bobby prvi put izbačen iz škole te godina njegova prvog boravka u popravnom domu za maloljetnike u Bedfordu. Povod tom boravku bio je posjed pet cigareta marihuane koje su Bobby i njegovi prijatelji nazivali joysticks. Bobby je osuđen 233

na devedeset dana zatvora, od kojih mu je posljednjih trideset oprošteno zbog dobrog ponašanja. Pročitao je puno knjiga. Neki su ga štićenici zvali Profesor. Bobbyju to nije smetalo. Kad je izašao iz popravne Buhare, socijalni radnik Grandelle - socijalni radnik zadužen za maloljetnike - dođe k njemu i upita Bobbyja je li spreman popraviti se i živjeti poštenim životom. Bobby je rekao da jest, da je naučio lekciju, i neko se vrijeme činilo da je to zaista i tako. A onda je ujesen 1964. premlatio nekog dječaka tako jako da je ovaj morao u bolnicu i bilo je dvojbeno hoće li se ikad sasvim oporaviti. Dječak je Bobbyju odbio dati svoju gitaru, pa ga je Bobby istukao i uzeo mu je. Bobby je svirao gitaru (ne naročito dobro) u svojoj sobi kad je uhapšen. Liz je bio rekao da je gitaru, akustičnu Silverstonicu, kupio u zalagaonici. Liz je zaplakana stajala na vratima dok je socijalni radnik Grandelle vodio Bobbyja u policijski automobil parkiran kod pločnika. "Oprat ću ruke od tebe ne prestaneš li!" doviknula je za njim. "Ozbiljno ti kažem! Znaj da hoću!" "Operi ih", rekao je on sjedajući na stražnje sjedište. "Hajde, mama, operi ih sad pa da skratimo priču." Za vrijeme vožnje u središte grada, socijalni radnik Grandelle reče: "Bobby, mislio sam da ćeš se popraviti i živjeti pošteno." "I ja", reče Bobby. Tad je u Buhari proveo šest mjeseci. Kad je izašao, svoju je Traihvays kartu unovčio i stopirao do kuće. Kad si je otvorio vrata, majka nije izašla iz svoje sobe da ga pozdravi. "Dobio si pismo", rekla je iz svoje mračne sobe. "Na stolu ti je." Bobbyjevo srce silovito zabubnja udarajući mu u rebra čim je ugledao omotnicu. Više nije bilo srčeka i medvjedića - sad je bila prestara za njih - ali je odmah prepoznao Carolin rukopis. Uzme pismo i potrga rub. Unutra se nalazio jedan list papira - nazupčanog ruba - i još jedna, manja, omotnica. Bobby brzo pročita Carolino pisamce, posljednje koje će ikad primiti od nje. Dragi Bobby! Kako si. Ja sam dobro. Dobio si nešto od svog starog prijatelja, onoga koji mi je onomad namjestio ruku. Upućeno je meni jer pretpostavljam da nije znao gdje si ti. Priložio je i pisamce i zamolio da ti ga pošaljem. Što i činim. Pozdravi mamu. 234

Carol Nikakvih novosti o njezinim pustolovinama vezanima uz mažoretsku palicu. Nikakvih novosti ni o dečkima, ali je Bobby pretpostavljao da ih je vjerojatno imala nekoliko. Uzme zatvorenu omotnicu drhtavim i odrvenjelim rukama. Srce mu je tuklo jače no ikad. Sprijeda, napisana mekanom olovkom, jedna jedina riječ: njegovo ime. Tedov rukopis. Odmah ga je prepoznao. Suhih usta, nesvjestan da su mu se oči napunile suzama, Bobby potrga rub omotnice koja nije bila veća od onih u kojima djeca šalju ljubavne poruke za Valentinovo u prvom razredu. Iz omotnice izađe najslađi miris koji je Bobby ikad osjetio. Podsjeti ga na miris kad je kao dijete zagrlio majku, na miris njezina parfema i dezodoransa, te pomade koju je stavljala na kosu. Podsjeti ga na to kako park Commonwealth miriše ljeti. Podsjeti ga na miris hrpa knjiga u knjižnici u Hanvichu, pikantan, zamućen i nekako zapaljiv. Suze mu se preliju preko vjeđa i počnu curiti niz obraze. Naviknuo se osjećati staro; ponovno se osjetiti mladim - znati da se ponovno može osjećati mladim - bio je užasan smućujući šok. Nije bilo pisma, poruke ni teksta. Kad je Bobby nagnuo omotnicu, na površinu njegova stola zadažde ružine latice najdublje, najtamnije crvene boje koju je ikad vidio. Krv srca, pomisli on ushićeno a da nije znao zašto. Istog trenutka, prvi put nakon mnogo godina, on se sjeti kako se može isključiti mozak, kako ga se može staviti na poček. Još dok je razmišljao o tome, osjeti kako mu se misli uzdižu. One ružine latice žarile su se na ožiljkastoj površini njegova stola poput rubina, tajne svjetlosti prolivene iz tajnog srca svijeta. Ne samo jedan svijet, pomisli Bobby. Ne samo jedan. Ima drugih svjetova osim ovoga, milijuni svjetova, a svi se vrte oko vretena Kule. A onda pomisli: Ponovno im je umakao. Ponovno je slobodan. Latice nisu ostavljale mjesta sumnji. To je bila najglasnija potvrda koju se moglo zamisliti; najglasnije možda, može biti i istina je. Čas se tuku, čas se vuku, pomisli Bobby, znajući da je te riječi već negdje čuo, ali se nije sjećao ni gdje ih je čuo ni zašto su mu sad ponovno pale na um. A nije ni hajao. 235

Ted je slobodan. Ne na ovom svijetu i u ovom vremenu, ovaj put je pobjegao na drugu stranu... ali u nekom svijetu. Bobby zagrabi latice, svaka poput malog svilenog novčića. Držao ih je u čašicama svojih dlanova poput krvi, a onda ih prinese licu. Mogao bi se utopiti u njihovu slatkom zadahu. Ted je bio u njima, Ted jasan kao dan sa svojim smiješnim zgurenim hodom, dojenački paperjastom bijelom kosom i žutim nikotinskim mrljama istetoviranim na prva dva prsta desne ruke. Ted sa svojim papirnatim vrećicama s ručkama. Kao i onoga dana kad je kaznio Harryja Doolina jer je nanio zlo Carol, začuje Tedov glas. Tad je taj glas uglavnom bio plod njegove mašte. No ovaj put Bobbyju se učini da je stvaran, nešto utisnuto u ružine latice i ostavljeno za njega. Polako, Bobby. Bilo bi dosta, zato se sad smiri. Kontroliraj se. Dugo je sjedio za svojim stolom, ružinih latica pritisnutih na lice. Naposljetku, pazeći da ne izgubi nijednu, on ih vrati u malu omotnicu i spusti potrgani preklopac. Slobodan je. On je... negdje. I sjetio se. "Sjetio me se", reče Bobby. "Sjetio se mene." On ustane, ode u kuhinju i pristavi vodu za čaj. A onda ode u majčinu sobu. Ona je ležala na svom krevetu, u kombineu, nogu na povišenom. Bobby primijeti kako je počela izgledati staro. Okrene glavu od njega kad je sjeo pokraj nje, dječak sad zamalo muški krupan, ali mu dopusti da je uhvati za ruku. Držao ju je za ruku, milovao je i čekao da čajnik zapišti. Nakon nekog vremena, ona se okrene i pogleda ga. "O Bobby", reče ona. "Uprskali smo stvar, ti i ja. Što ćemo?" "Dati sve od sebe", reče on, i dalje joj milujući ruku. Prinese je svojim usnama i poljubi dlan na mjestu gdje se linija života i srca nakratko isprepleću prije no što se ponovno raskrste. "Dati sve od sebe." Čovječe, nismo se mogli prestati smijati. 1966. 236

HERČEVI U ATLANTIDI l Kad sam 1966. došao na University of Maine, na starom karavanu koji sam naslijedio od brata još je stajala Goldwaterova naljepnica, iskrzana i izblijedjela, ali svejedno sasvim čitljiva (AuH2O-4-USA*). * Au je kemijski znak za zlato, engleski Gold, a H2O formula za vodu, engleski water, dakle Goldwater. Broj 4 se na engleskom čita /fo:/ kao i riječ "for" što znači za. Dakle: Goldwater za SAD. Kad sam 1970. završio fakultet, nisam imao automobil, no imao sam bradu, kosu do ramena i ruksak s naljepnicom na kojoj je pisalo RICHARD NIXON JE RATNI ZLOČINAC. Na bedžu koji sam nosio na ovratniku traper-jakne pisalo je NISAM SRETAN SIN*. * Referenca na stih iz jedne antiratne pjesme Creedence Cleanwater Reviyala koji glasi I ain't no fortunate son. Fakultet je, pretpostavljam, uvijek vrijeme promjene, posljednji grč djetinjstva, ali sumnjam da je ikad bilo promjena takve magnitude poput onih s kojima su se suočili studenti koji su se upisali na fakultete potkraj šezdesetih godina. Većina nas te godine više ne spominje često, ne zato što ih se ne sjećamo, nego zato što je jezik kojim smo u to vrijeme govorili izumro. Kad pokušam govoriti o šezdesetima - kad pokušam samo misliti o njima - preplavi me užas i nezadrživ smijeh. Ugledam trapez hlače i Earth Shoes*. Osjetim miris marihuane i pačulija, tamjana i peperminta.A začujem i Donovana Leitcha kako pjeva svoju dražesnu i glupu pjesmicu o kontinentu Atlantidi, tekst koje mi se još čini dubokoumnim u gluho doba noći, kad ne mogu spavati. Što sam stariji, to je sve teže odbaciti glupost te pjesme, a zadržati njezinu dražest. Moram se podsjetiti da smo tad bili manji, dovoljno mali da živimo svoje kričavo obojene živote ispod klobuka gljiva, stalno uvjereni da su to stabla, štit od nebeskog zaštitnog omotača. Znam da to zvuči besmisleno, ali ne mogu bolje: pozdravljena budi o Atlantido. * Kreatorica tih anatomski oblikovanih i od prirodnih materijala izrađenih cipela je danska instruktorica joge Anne Kalso. Ona je 237

došla do zaključka da stopalo ostvaruje puno bolji kontakt s tlom ukoliko je peta niža od nožnih prstiju, tzv. negativna tehnologija pete. Četvrtu sam godinu studija završio izvan studentskog naselja, u LSD Acres, trulim drvenjarama pokraj rijeke Stilhwater, ali kad sam 1966. stigao na University of Maine, živio sam u Chamberlain Hallu, dijelu kompleksa od tri paviljona: Chamberlain (studenti), King (studenti) i Franklin (studentice). Bila je tu i menza, Holyoke Commons, koja je stajala malo podalje od paviljona - ne jako daleko, možda petinu kilometra, ali bi vam se u zimske noći kad bi puhao jak vjetar a temperatura pala ispod ništice činilo da je daleko. Dovoljno daleko da bi Holyoke bila poznata pod nazivom Palača Puste. Puno sam toga naučio tijekom studija, no najmanje na predavanjima. Naučio sam kako se ljubiti s djevojkom i istovremeno nataknuti kondom (nužno no često zanemareno umijeće), kako strusiti petlitarsku limenku piva a ne povratiti, kako zaraditi u slobodno vrijeme (pišući sastave za studoše koji su imali više novca od mene, što znači većina), kako ne biti republikanac premda sam bio potomak stare republikanske loze, kako izaći na ulice s transparentom podignutim iznad glave i skandirati One two three four we won't fight your fucking war i Hey hey LBJ how many kids didyou kili today*. * Jen dva tri četri nećemo u vaš usrani rat. Hej hej LBJ koliko si djece danas ubio. Naučio sam da trebaš pokušati stati niz vjetar od suzavca ili, ukoliko ti to ne uspije, polako disati kroz rupčić ili rubac. Naučio sam da se, kad se isuču pendreci, prevališ na bok, koljena privučeš do brade i pokriješ rukama po zatiljku. A u Chicagu sam 1968. godine naučio da te policajci mogu prebiti kao mačka u vreći bez obzira na to kako se dobro zaštitio. Ali prije no što sam naučio išta od toga, naučio sam o užicima i opasnostima herčeva*. * Kartaška igra za više osoba. Svaki igrač igra za sebe. Igra se prekida kad neki od igrača skupi 100 bodova. Igra se sa špilom od 52 karte. Na početku igre, karte se dodaju suigračima ulijevo ili udesno, ili svatko igra s kartama koje je dobio dijeljenjem. Cilj igre je skupiti što manje herčeva i pik damu. No ukoliko neki igrač pokupi sve 238

herčeve i pik damu, oduzima mu se 26 poena, ili se 26 poena dodaje njegovim suigračima. 2 U jesen 1966. na drugom katu paviljona Chamberlain bilo je šesnaest soba u kojima su bila smještena trideset dva mladića; do siječnja 1967., devetnaestorica tih mladića se ili preselila ili prekinula studij - žrtve herčeva. Te nas je jeseni ta igra pokosila poput ubojitog oblika gripe. Mislim da su samo trojica mladića na drugom katu ostali potpuno imuni. Jedan je bio moj cimer, Nathan Hoppenstand. Drugi je bio David "Dearie" Dearborn, studentski nadzornik kata. Treći je bio Stoke Jones III, koji će uskoro žiteljima paviljona Chamberlain postati poznat kao Rip-Rip. Kadšto mi se čini da vam želim pričati o Rip-Ripu; katkad o Skipu Kirku (naravno, kasnije prozvanom Kapetan Kirk), koji mi je tih godina bio najbolji prijatelj, a kadšto mislim da je riječ o Carol. Često sam uvjeren da vam želim pričati o šezdesetim godinama, premda mi se to uvijek činilo nemogućim. Ali prije no što vam ispričam nešto o svemu tome, najbolje da vam ispričam o herčevima. Skip je jednom rekao da je vist bridž za budale a herčevi bridž za zvekane. Nemani tome što prigovoriti, premda to nekako ne pogađa bit stvari. Herčevi su zabavna igra, u tome je bit, a kad se igra za novac - pet centi poen bila je važeća tarifa na drugom katu paviljona Chamberlain - ubrzo postane opsesivna. Idealan broj igrača je četiri. Podijele se sve karte, a onda odbacuju u štihovima. Svako dijeljenje ima ukupno dvadeset šest poena: trinaest herčeva, svaki po bod, i pik dama (koju smo mi zvali Gadura) koja sama vrijedi trinaest poena. Partija završi kad jedan od četvorice igrača skupi stotinu poena. Pobjednik je igrač s najmanjim brojem poena. U našim maratonima, trojica gubitnika iskašljali bi lovu ovisno o razlici između svog i pobjednikova rezultata. Ako je, na primjer, razlika između mog i Skipova rezultata na kraju partije bila dvadeset poena, ja sam mu prema važećoj tarifi od pet centi po poenu morao platiti dolar. Sića, reći ćete vi danas, ali je to bila 1966. godina i dolar nije bio sića za papane sa studija uz rad s drugog kata paviljona Chamberlain. 239

Sjećam se točno dana kad je izbila epidemija herčeva: prvi vikend u listopadu. Sjećam se jer je upravo završila uvodna runda kolokvija za taj semestar i ja sam preživio. Preživljavanje je bilo životni problem za većinu mladića s drugog kata paviljona Chamberlain; bili smo na fakultetu zahvaljujući raznoraznim stipendijama (većina, a među njima i moja, dobivena zahvaljujući National Education Defense Actu*) te radu preko student-servisa. * Taj je zakon donijet 1958. godine, a ostao je na snazi do 1966., kao dio nacionalne obrane u doba hladnog rata zbog tzv. "izvanrednog stanja u odgoju i obrazovanju". Taj je zakon predviđao dodjelu stipendija nadarenoj djeci s područja prirodnih znanosti, matematike i poučavanja živih stranih jezika. Bilo je to kao da vozite Soapbox Derby* u tutaču sastavljenom ljepilom umjesto čavlima. Premda su se naši aranžmani razlikovali - uglavnom ovisno o tome koliko smo lukavosti pokazali u ispunjavanju formulara te koliko su se naši srednjoškolski pedagozi angažirali oko nas - postojala je surova životna činjenica, ukratko sažeta u tapiseriji koja je visjela u čitaonici na drugom katu gdje su se odigravali naši maratonski turniri herčeva. * Utrka djece u drvenim "automobilima" vlastite izrade. Bio je to ručni rad majke Tonyja DeLucce i ona mu je rekla da je objesi negdje gdje će je vidjeti svakog dana, pa ga otpravila na koledž s tom tapiserijom. Kako se jesen 1966. otegnula i zamijenila je zima, tapiserija gospođe DeLucce kao da je bola u oči sve veća i kričavija sa svakim novim dijeljenjem, sa svakim Gadurinim padom na površinu stola, sa svakom noći koju sam se uvaljao u krevet ne otvorivši udžbenik, ne proučivši bilješke, ne napisavši eseje. Jednom ili dvaput sam je i sanjao: 2,5. A upravo je to pisalo na ručnom radu, velikim izvezenim znamenkama. Gospođa DeLucca znala je što to znači, a znali smo i mi. Ako si stanovao u nekom od redovnih paviljona - Jacklinu, Dunnu, Peaseu ili Chadbourneu - mogao si zadržati mjesto u godištu 1970. s prosjekom od 1,6... pod uvjetom da ti tatica i mamica nastave plaćati račune. Ne zaboravite da to nije bio Harvard ili Wellesley nego državni stipendistički koledž. No za studente koji su pokušavali 240

dočekati kraj meča uz pomoć stipendija i studentskih zajmova, 2,5 je bila crta povučena u prašini. Prosjek ispod 2,5 - drugim riječima pad ocjena od prosječno trojke na minus tri - i tvoj tutač od kartona će se bez sumnje raspasti. "Javi se, dušo, vidimo se", kako je običavao govoriti Skip Kirk. Postigao sam dobre rezultate u toj prvoj rundi kolokvija, osobito za dečka koji je zamalo obolio od tuge za roditeljskim domom (nikad u životu nisam izbivao iz kuće osim jednog jedinog tjedna provedenog u košarkaškom kampu, iz kojeg sam se vratio s iščašenim zapešćem i s neobičnom gljivičnom florom između nožnih prstiju i ispod testisa). Upisao sam pet kolegija i dobio četvorke iz svih osim početnog engleskog. Iz njega sam dobio odličan. Moj profesor, koji će se kasnije razvesti i završiti kao ulični pjevač na Sproul Plazi u studentskom naselju u Berkeleyu, napisao je pokraj jednog od mojih odgovora: "Tvoj primjer onomatopeje zapravo je sjajan." Poslao sam taj uradak majci i ocu. Majka je uzvratila dopisnicom s jednom jedinom riječi "Bravo!" ushićeno naškrabanom na poleđini. Sjećanje na to izaziva neočekivanu duševnu bol, nešto zapravo na rubu fizičkog bola. Mislim da je to bilo posljednji put da sam dovukao kući pismeni uradak sa zlatnom zvijezdom zalijepljenom u kutu. Nakon te prve runde kolokvija, samodopadno sam izračunao svoj tekući prosjek ocjena i dobio rezultat 3,3. Nikad više nisam došao ni blizu tog rezultata, i potkraj prosinca shvatio sam da su opcije postale krajnje jednostavne: prestati se kartati i možda se održati do sljedećeg semestra ne dirajući u svoj krhki paket-aranžman financijske potpore, ili do Božića nastaviti lov na Gaduru ispod tapiserije gospođe DeLucce u čitaonici drugog kata, a onda se zauvijek vratiti u Gates Falis. Mogao bih dobiti posao u predionici Gates Falis; moj je otac tamo radio dvadeset godina, sve do nezgode koja ga je koštala vida, i on bi me ubacio. Mojoj bi majci bila mrska ta pomisao, ali mi ne bi stajala na putu ako bih joj rekao da je to ono što želim. Kad se sve zbroji i oduzme, ona je bila realist naše obitelji. Čak i kad su je njezine nade i razočaranja doveli na rub pameti, ona je bila realist. Neko bi vrijeme bila shrvana tugom zbog toga što nisam uspio ustrajati na fakultetu, i neko bi vrijeme mene grizla savjest, ali bismo oboje preboljeli. Ta ja 241

nisam želio biti nastavnik engleskog nego pisac, i smatrao sam da samo pompoznim piscima treba fakultet za posao koji rade. Ali se nisam želio ni ispisati. To mi se činilo pogrešnim načinom da započnem život odrasle osobe. Mirisalo mi je to na neuspjeh, pa su sva moja Whitmanovska umovanja o ulozi koju bi pisci trebali odigrati u životu puka smrdjela na opravdavanje tog neuspjeha. No svejedno nisam mogao odoljeti zovu čitaonice na drugom katu - pucketanje karata, netko pita dodaju li se karte ulijevo ili udesno, netko drugi pita tko ima Klistirku (partija herčeva počinje odigravanjem tref dvojke, karte nama ovisnicima s drugog kata poznate kao Klistirka). Ponekad bih sanjao da Ronnie Malenfant, prvi nepatvoreni kreten kojeg sam sreo nakon što sam jedva izvukao živu glavu pred siledžijama iz srednje škole počinje odigravati pikove jedan za drugim vrišteći pritom: "Vrijeme za lov na Gaduru! Ganjamo Pičku!" svojim kreštavim, piskutavim glasom. Mislim da skoro uvijek shvaćamo što nam je u interesu, ali katkad to što shvaćamo znači vrlo malo u usporedbi s onime što osjećamo. Neugodno, ali istinito. 3 Moj cimer nije igrao herčeve. Mom se cimeru nije sviđao neobjavljeni rat u Vijetnamu. Moj je cimer svaki dan pisao svojoj curi, učenici četvrtog razreda srednje škole Wisdom Consolidated. Stavite li čašu vode pokraj Natea Hoppenstanda, ta će čaša vode djelovati živahno. On i ja živjeli smo u sobi 302, odmah do stubišta, prekoputa nadzornikova apartmana (jazbine gnusnog Dearieja), na suprotnom kraju hodnika od čitaonice i njezinih kartaških stolova, podnih pepeljara i pogleda na Palaču Puste. Naše sparivanje bilo je pokazatelj - barem meni - da su se najcrnje misli o fakultetskom Uredu za smještaj studenata mogle pokazati utemeljenima. U upitniku koji sam popunio i poslao tom Uredu u travnju '66. (kad mi je najveća briga bila odlučiti kamo Annmarie Soucie odvesti na večeru nakon maturalne zabave), napisao sam da sam A. pušač, B. pripadnik Republikanske mladeži, C. nadobudni folk-gitarist, D. noćni tip. U svojoj sumnjivoj mudrosti, Ured za smještaj studenata spario me s Nateom, budućim zubarom, nepušačem, čiju su svojtu činili demokrati iz okruga Aroostook (premda je Lyndon Johnson bio demokrat, Nateu nije bilo 242

nimalo lakše pri duši zbog činjenice da se američki vojnici vrzmaju po južnom Vijetnamu). Ja sam iznad kreveta držao poster Humphreya Bogarta; Nate je iznad svojeg objesio fotografije svog psa i svoje cure. Njegova je djevojka bila stvorenje nezdrave boje puti, odjevena u mažoretsku uniformu škole Wisdom High, koja je stezala palicu poput toljage. Zvala se Cindy. Pas se zvao Rinty. I djevojka i pas imali su iste osmijehe. Bilo je to krajnje nestvarno. No po Skipovu i mom mišljenju, najveći Nateov nedostatak bila je kolekcija gramofonskih ploča koje je brižljivo složene abecednim redom držao na polici ispod Cindy i Rintyja, a malo iznad svog zgodnog malog gramofona, modela RCA Swingline. Imao je tri ploče Mitcha Millera (Sing Along with Mitch, More Sing Along with Mitch, Mitch and the Gang Sing John Henry and Other American Folk Favorites), Meet Trini Lopez, LP Deana Martina (Dino Swings Vegas!), LP Gerryja i Pacemakersa, pa prvi album Dave Clark Fivea - vjerojatno najbučnije loše rock ploče ikad snimljene - i mnoge druge sličnog soja. Ne mogu ih se svih sjetiti, što je vjerojatno dobro. "Nate, nemoj", reče Skip jedne večeri. "O molim te nemoj." To je bilo uoči početka manije herčeva - možda nekoliko dana. "O molim te nemoj što?" upita Nate ne podigavši pogled s onoga što je radio za stolom. Kao da je provodio cijele dane ili na predavanjima ili za tim stolom. Katkad bih ga uhvatio kako kopa nos i skrivećki briše pabirke (nakon brižljive i temeljite inspekcije) o dno srednje ladice. Bio je to njegov jedini porok... izuzme li se njegov skaredni glazbeni ukus, dakako. Skip je pregledavao Nateove albume, nešto što je nimalo se ne libeći činio u svakoj brucoškoj sobi koju bi obišao. Sad je držao jedan u ruci. Imao je izraz lica liječnika koji proučava lošu rendgensku snimku... snimku koja pokazuje sočan (i gotovo nesumnjivo zloćudan) tumor. Stajao je između Nateova i mog kreveta, odjeven u svoju srednjoškolsku jaknu i bejzbolsku kapicu s logom srednje škole Dexter. Ni na fakultetu, a malokad i nakon toga nisam vidio muškarca kojeg bih smatrao tako američki zgodnim kao što je bio Kapetan. Skip kao da nije bio svjestan svoje pristalosti, ali to jamačno nije bilo tako, ne sasvim, jer se ne bi tako često ševio. Naravno, bilo je to vrijeme 243

kad se gotovo svatko mogao poševiti, ali je Skip čak i prema tadašnjim mjerilima imao pune ruke posla. No ništa od toga još nije počelo u jesen '66.; u jesen '66. Skipovo je srce, baš kao i moje, pripadalo herčevima "Ovo je loše, prijatelju moj", reče Skip blagim, prijekornim glasom. "Oprosti, ali ovo grize." Ja sam sjedio za svojim stolom, pušio Pali Mali i tražio bon za menzu. Uvijek sam gubio to sranje. "Što grize? Zašto gledaš moje ploče?" Nateov udžbenik iz botanike stajao je otvoren ispred njega. Crtao je list na listu milimetarskog papira. Svoju plavu brucošku kapicu spustio je na zatiljak. Uvjeren sam da je Nate Hoppenstand bio jedini pripadnik brucoškog godišta koji je nosio taj glupi plavi spirak do trenutka kad je bespomoćna nogometna momčad našeg fakulteta postigla zgoditak... a to je bilo otprilike tjedan dana prije Dana zahvalnosti. Skip nastavi proučavati onaj album. "Ovo je kurac tice rode. Zaista." "Mrzim kad tako govoriš!" usklikne Nate, ali još odveć tvrdoglav da bi podigao pogled. Skip je znao da Nate mrzi kad on tako govori, upravo razlog zbog kojeg je on to činio. "O čemu ti to uopće govoriš?" "Žao mi je što te moj izbor riječi vrijeđa, ali ne povlačim komentar. Ne mogu. Jer ovo je užas. Boli me, prijatelju. Boli, jebote." "Što to?" Nate najzad razdraženo podigne pogled sa svog lista, označenog pažljivo poput zemljovida u cestovnom atlasu Randa McNallyja*. "ŠTO?" * Poznata vrsta atlasa, zemljovida, mapa i planova. "Ovo." Na omotu albuma koji je Skip držao u ruci, djevojka vižlasta lica i vižlastih malih grudi koje su stršile ispod prednjice poluduge bluze plesala je ne palubi torpednog čamca, podignute ruke, dlana okrenutog prema naprijed, u vižlastom pozdravu. Na glavi joj se prčio vižlast mornarski šeširić. "Kladim se da si ti jedini student u Americi koji je sa sobom ponio ploču Diane Renee Sings Navy Blue", reče Skip. "To ne valja, Nate. To spada na tvoj tavan, zajedno s lederhosen koje si, kladim se, nosio na sve srednjoškolske skupove navijača i crkvena sijela." 244

Ako su lederhosen značile poliesterske Sansabelt hlače s onom čudnom i besmislenom kopčicom straga, onda je Nate donio veći dio svoje kolekcije sa sobom... zapravo, upravo je u tom trenutku imao na sebi jedne takve hlače. No ne rekoh ništa. Podignem uokvirenu fotografiju svoje djevojke i spazim bon za menzu iza nje. Dohvatim ga i gurnem u džep levisica. "To je dobra ploča", dostojanstveno će Nate. "To je vrlo dobra ploča. Ona je... šik." "Šik, je li?" upita Skip i baci ploču na Nateov krevet. (Odbijao je vratiti Nateove ploče na policu jer je znao da Nate pizdi zbog toga.) '' 'Dragi moj reče svi u boj za narod svoj i ode na ratni brod a-joooooj'? Ako se to uklapa u tvoju definiciju dobrog, podsjeti me da ti nikad ne dođem na sistematski pregled." "Bit ću zubar a ne liječnik", reče Nate, izgovarajući odsječno svaku riječ. Žile su mu iskočile na vratu. Koliko ja znam, Skip Kirk je bio jedina osoba u paviljonu Chamberlain, a možda i u cijelom studentskom naselju, koja se mogla probiti kroz debelu jenkijevsku kožu mog cimera. "Ja ću biti stomatolog, znaš li ti što znači 'stoma' u riječi stomatolog? Znači usta, Skip! Znači-" "Podsjeti me onda jebote da ti nikad ne dam da mi plombiraš zube." "Zašto moraš to stalno govoriti?" "Što?" upita Skip, premda je znao, ali je želio da Nate to kaže. Nate bi naposljetku i rekao, a pritom bi u licu redovito pocrvenio kao paprika. To je fasciniralo Skipa. Sve je u vezi s Nateom fasciniralo Skipa; Kapetan mi je jednom rekao da je prilično siguran da je Nate izvanzemaljac, teleportiran s planeta Dobar mladić. "Jebote", reče Nate Hoppenstand i istog trenutka mu se obrazi zarumene. Nakon nekoliko sekundi izgledao je kao Dickensov lik, neki usrdni mladić kojeg je oslikao Boz*. "Eto što." * Boz je bio pseudonim Charlesa Dickensa. "Imao sam loše uzore", reče Skip. "Užasava me pomisao na tvoju budućnost, Nate.A što ako se Paul Anka vrati pjevanju, jebote?" "Nisi nikad ni poslušao tu ploču", reče Nate i dohvati Diane Renee Sings Navy Blue s kreveta pa je vrati između Mitcha Millera i Stella Stevens Is in Love! 245

"A i ne sluša mi se jebote", reče Skip. "Pete, idemo jesti. Umirem od gladi jebote." Uzmem svoj udžbenik iz geologije - kolokvij je bio zakazan za idući utorak. Skip mi ga uzme iz ruke i ponovno baci na stol, pritom prevrnuvši fotografiju moje djevojke, koja se odbijala fukati, ali koja ga je znala polako, izluđujuće ugodno izdrkati kad bi bila raspoložena. Nitko ti ne zna prošetati kožicu kao katolkinja. U životu sam promijenio mišljenje o koječemu, ali nikad o tome. "Zašto si to učinio?" upitam. "Ne čita se za stolom jebote", reče on. "Čak ni dok jedeš studentski napoj. U kakvoj si ti to štali rođen?" "Zapravo Skip, rođen sam u obitelji u kojoj se zaista čitalo za stolom. Znam da ti je teško povjerovati da postoji drugi način da se nešto radi osim Kirkova, ali postoji." On me pogleda neočekivano smrknuto. Uhvati me za podlaktice, pogleda u oči i reče: "Barem nemoj učiti dok jedeš. U redu?" "U redu." U sebi zadržavši pravo da učim kad god mi se svidi ili kad budem smatrao da trebam. "Ufuraš li se u tu štrebersku ulogu, dobit ćeš čireve. Čirevi su ubili mog starog. Nije se mogao prestati mamuzati." "O", rekoh. "Žao mi je." "Ne brini, bilo je to davno. A sad dođi. Prije no što ponestane tunjevine. Ideš i ti, Natebo?" "Moram završiti ovaj list." "Zajebi list." Da mu je to rekao netko drugi, Nate bi ga pogledao kao u nešto otkriveno ispod trulog panja, i bez riječi se vratio svom poslu. No u ovom slučaju Nate promisli trenutak, a onda ustane i pažljivo skine jaknu s unutarnje strane vrata, gdje bi je uvijek objesio. Odjene je. Namjesti brucošku kapicu na glavi. Čak se ni Skip nije usuđivao previše komentirati Nateovo tvrdoglavo odbijanje da prestane nositi tu kapicu. (Kad sam upitao Skipa kamo je nestala njegova - to je bilo našeg trećeg dana na fakultetu i dan nakon što sam ga upoznao - rekao je: "Obrisao sam dupe njome i bacio to sranje na drvo." To vjerojatno nije bila istina, ali nikad nisam ni potpuno isključio tu mogućnost.) 246

4 Otkloparali smo niz tri niza stuba i izašli na blagi listopadski suton. Iz sva tri paviljona studenti su krenuli prema menzi Holyoke Commons, gdje sam ja dežurao devet obroka tjedno. Bio sam sudoperko, nedavno promaknut iz perača pribora za jelo; ne stanem li nekom na žulj, postat ću slagač posuđa prije raspusta za Dan zahvalnosti. Paviljoni Chamberlain, King i Franklin bili su na povišenom zemljištu. Kao i Palača Puste. Da bi stigli do nje, studenti su hodali po asfaltiranim stazama koje su uranjale u dolinu oblika dugačkih naćvi, a potom se spajale u široki puteljak popločen opekom koji se ponovno uspinjao. Holyoke je bila najveća od te četiri zgrade i blistala u tami poput luksuznog prekooceanskog broda na pučini. Udolina u kojoj su se spajale asfaltirane staze bila je poznata pod nazivom Bennettov prilaz - ako sam i znao zašto, odavno sam zaboravio. Dečki iz paviljona King i Chamberlain stizali su niz dvije od tih staza, a cure iz Franklina niz treću. Tamo gdje su se staze spajale, isto bi učinili momci i djevojke, pa bi se upustili u razgovor, smijali se i izmjenjivali poglede, otvorene i stidljive. Odande bi zajedno krenuli niz široku stazu popločenu ciglama i poznatu kao Bennettovo šetalište do zgrade menze. U suprotnom se smjeru, pognute glave i uobičajeno nepristupačnog izraza na svom blijedom, odbojnom licu kroz mnoštvo probijao Stokely Jones III. Bio je visok, ali se to jedva primjećivalo jer je uvijek bio zguren nad svojim štakama. Njegova kosa, besprijekorno sjajno crna bez ijednog primjetljivog pramena nečega svjetlijeg, prelijevala mu se preko čela u šiljcima, skrivala mu uši i kao tintom mu povukla nekoliko zalutalih pramenova poprečno preko blijedih obraza. Bitlsice su u to vrijeme bile na vrhuncu popularnosti, a to je za većinu mladića značilo samo to da su umjesto prema gore kosu brižljivo češljali prema dolje, čime bi sakrili čelo (a najčešće i priličan urod prištića). Stoke Jones nije imao tako suzdržano pokrivalo za glavu. Njegova kosa srednje dužine išla je kamo bi joj se prohtjelo. Leđa su mu bila pogrbljena na način koji će uskoro postati trajan, ukoliko već nije bio. Najčešće je gledao u pod, kao da pogledom prati lukove 247

svojih štaka. Ako bi se te oči kojim slučajem podigle i pogledale u vaše, najvjerojatnije bi vas osupnula njihova neobuzdana inteligencija. On je bio Heathcliff Nove Engleske, samo od kukova naniže okržljavio do gole kosti. Njegove noge, najčešće oklopljene golemim metalnim protezama kad bi išao na predavanja, mogle su se micati, ali samo nejako, poput krakova umiruće lignje. Za razliku od toga, gornji dio njegova tijela bio je kršan. Ta je kombinacija bila bizarna. Stoke Jones bio je kao reklama za Charlesa Atlasa u kojoj su se PRIJE i POSLIJE nekako stopili u istome tijelu. Pojeo bi svoj obrok čim bi se menza otvorila; samo tri tjedna nakon početka našeg prvog semestra a već smo svi znali da to nije bilo zato što je bogalj nego zato što je poput Grete Garbo želio biti sam. "Nek se jebe", reče Ronnie Malenfant dok smo jednog dana išli na doručak - upravo je Jonesu rekao bok a Jones je samo proštakao pokraj njega i ne kimnuvši glavom. No mrmljao je u bradu; to smo svi čuli. "Usrani gegavi kripl." To je bio Ronnie, uvijek pun suosjećanja. Pretpostavljam da je finoću, šarm i joie de vivre pokupio odrastajući u bljuvotaka punim pivnicama u sirotinjskom dijelu Lisbonske ulice u Lewinstonu. "Stoke, što ima?" upita Skip večeras dok je Jones glavinjao prema nama na svojim štakama. Stoke je posvuda hodao tako kontrolirano glavinjajući, torza a la Bluto Blutarsky* uvijek nagnutog prema naprijed tako da je sličio brodskoj pramčanoj figuri, Stoke koji neprekidno šalje u materinu ono što mu je satrlo donji dio tijela, Stoke koji neprekidno tome pokazuje srednji prst, Stoke koji te gleda svojim pametnim mahnitim očima i govori jebi se i ti, gurni si to znaš kamo, sjedni na to i zavrti, možeš mi staviti soli na rep. * Bluto Blutarsky je lik budućeg senatora kojega je John Belushi glumio u filmskoj satiri "Animal House". Nije odgovorio Skipu, ali je na trenutak podigao glavu i pogledi im se sretnu. A onda Stoke spusti bradu i žurno prođe pokraj nas. Znoj mu se slijevao iz raspomamljene kose i niz obraze. Mrmljao si je u bradu: "Rip-rip, rip-rip, rip-rip*", kao da je takt... ili artikulira ono što bi rado učinio sa svima nama, bandom koja hoda na vlastitim nogama... ili možda i jedno i drugo. 248

* Rip znači rasporiti, raskomadati, a kao kratica R.LP znači Počivao/la u miru. Osjetili biste njegov miris: kiseo, jedak buke znoja, uvijek se to osjećalo jer nije želio hodati polako, kao da ga je vrijeđalo kad bi polako hodao, ali je tu bilo još nečeg. Miris njegova znoja bio je rezak, ali ne i neugodan. No kudikamo neugodniji bio je miris koji se osjećao ispod njega. U srednjoj sam školi bio atletičar (kad sam kao brucoš morao birati između Pali Mallica i utrke na četiri stotine metara, odabrao sam čavle za lijes) i poznavao sam miris te kombinacije, najčešće kad bi se neki klinac koji bi imao gripu ili anginu ipak prisilio trčati. Jedini miris sličan tome jest miris predugo preopterećenog transformatora za električne vlakiće. A onda je prošao. Stoke Jones, kojega će Ronnie Malenfant uskoro prozvati Rip-Rip, večernje oslobođen svojih golemih nožnih proteza, na povratku u paviljon. "Hej, što je to?" upita Nate. Zastao je i okrenuo se. Skip i ja također stanemo i okrenemo se. Zaustim da ću zapitati Natea na što je mislio, no tad ugledam. Jones je imao na sebi traper jaknu. Na njezinim leđima, nacrtano nečime što je sličilo crnom markeru i jedva vidljivo na blijedećoj svjetlosti te ranojesenske večeri, nalazio se neki lik u krugu. "Ne znam", reče Skip. "Izgleda kao troprsti vrapčji trag." Mladić na štakama umiješa se u mnoštvo na putu za još jednu večeru u menzi, još jednog četvrtka, još jednog listopada. Većina je mladića bila glatko obrijana; većina djevojaka nosila je suknje i do vrata zakopčane pamučne bluze s bubi-kragnama. Dizao se gotovo pun mjesec i bacao na njih narančastu svjetlost. Era čudaka doživjet će puni procvat tek za dvije godine, i nijedan od nas trojice nije shvatio da smo prvi put vidjeli pacifistički znak. 5 Subotnji zajutrak bio je jedan od obroka kad sam dežurao kod posuđa u menzi Holyoke. To je bilo dobro dežurstvo jer subotom ujutro u menzi nikad nije bilo pretjerano puno posla. Carol Gerber, djevojka od pribora za jelo, stajala je na početku tekuće vrpce. Ja sam stajao do nje; moj je posao bio da dohvaćani tanjure kako silaze niz vrpcu, 249

poplahnem ih i poslažem na kolica pokraj sebe. Ako je na tekućoj vrpci vladala gužva, kao što je većinom bio slučaj radnim danom za večernjih obroka, samo bih poslagao tanjure sa svim sranjem od ostataka hrane na njima, a ispirao ih kasnije kad bi gužva jenjala. Do mene u redu stajali bi dečko ili cura zaduženi za čaše i šalice koje su ubacivali u specijalne strojne rešetke. Holyoke nije bilo loše mjesto za rad. Svako malo netko s profinjenim smislom za humor poput Ronnieja Malenfanta vratio bi nepojedenu kobasu ili hrenovku na koju bi nataknuo Trojanca*, ili bi se vratila zobena kaša na čijoj bi površini brižljivo potrganim komadićima ubrusa bilo ispisano JEBO TE JA (jednom prilikom, zalijepljena za površinu dubokog tanjura punog skorenog umaka od mesne štruce, stajala je poruka UPOMOĆ ZATOČENIK SAM PROVINCIJSKOG FAKULTETA), a ne biste mogli povjerovati kakvi prasci neki studenti mogu biti - tanjuri puni kečapa, čaše za mlijeko pune restanog krumpira, zdrucano povrće - ali to zaista nije bio loš posao, osobito subotom ujutro. * Trajanje poznata američka marka kondoma. U jednom sam trenutku pogledao pokraj Carol (koja je izgledala izvanredno ljupko s obzirom na ovaj rani jutarnji sat) i ugledao Stokea Jonesa. Leđima je bio okrenut prema pregradnom prozoru, ali niste mogli ne zamijetiti štake naslonjene pokraj njegove stolice, ni onaj neobični oblik nacrtan na leđima njegove jakne. Skip je imao pravo; zaista je izgledao kao troprsti vrapčji trag (tek sam skoro godinu dana kasnije prvi put čuo nekog tipa na televiziji da je taj znak nazvao "tragom velike američke kukavice"). "Znaš li što je to?" upitam Carol i uprem prstom. Ona se zagleda u to, a onda odmahne glavom. "Ne. Sigurno nekakav štos koji samo on razumije." "Stoke da stavi vic na leđa. Sama ideja me vrijeđa." "O, poetska dušo, duboka i nježna, njime si slaže, a to ni ne zna." "Prestani Carol, ubijaš me u pojam." 6 Nakon završetka smjene otpratio sam je do njezina paviljona (govoreći si pritom da sam samo pristojan, da to što sam otpratio Carol Gerber 250