Stephen King - Hercevi u Atlantisu

Carol najzad podigne glavu i malo se odmakne od mene - tek toliko da mi da na znanje da mogu povući ruku. Zapravo je to bilo više nalik na nju. "Hvala", reče ona. "Trebao mi je zagrljaj." "Bilo mi je zadovoljstvo." "Malo se bojim suočenja s ocem. Ne jako, ali malo da." "Sve će biti u redu." Nisam to rekao jer sam zaista smatrao da će biti tako - takvo što nisam mogao znati - nego zato što se tako kaže, zar ne? Tako se kaže. "Moj tata nije razlog zbog kojeg sam otišla s Harryjem, Georgeom i ostalima. Nije to nekakva silna frojdovska pobuna ili nešto slično." Ona frkne čik i mi se zagledamo kako je iz njega briznuo vodoskok iskri kad je udario u opeke Bennettova šetališta. Onda ona iz krila podigne svoju malu torbicu bez remena, otvori je, nađe lisnicu, otvori nju, pa prebere po pregrštu fotografija uguranih u njezine celuloidne prozorčiće. Zastane, istisne jednu i pruži mi je. Nagnem se prema naprijed da bih je vidio na svjetlosti koja je padala kroz prozore blagovaonice, u kojoj su podvornici vjerojatno prali podove. Na fotografiji se vidjelo troje djece u dobi od jedanaest ili dvanaest godina, djevojčica i dva dječaka. Svi su bili odjeveni u plave majice kratkih rukava na kojima su crvenim velikim slovima bile ispisane riječi STERLING HOUSE. Stajali su zagrljeni na nekom parkiralištu - ležerna poza vječnih prijatelja koja je na neki način bila lijepa. Djevojčica je stajala u sredini. Djevojčica je, naravno, bila Carol. "Koji je od njih Sully-John?" upitam. Ona me pogleda, malo iznenađena... ali sa smiješkom. Ionako mi se činilo da već znam. Sully-John će biti onaj širokih ramena, široka osmijeha i razbarušene crne kose. Podsjeti me na Stokeovu kosu, premda je dječak očigledno protjerao češalj kroz svoju slamu. Kucnem prstom po njemu. "Ovaj, je li?" "To je Sully", potvrdi ona, a zatim noktom dodirne lice drugog dječaka. Nije bio opaljen već opečen suncem. Imao je uže lice, oči malo bliže nasađene, poput mrkve crvenu kosu pokošenu u jež frizuru zbog koje je izgledao kao dijete s neke od naslovnice Normana Rockwella u Saturday Evening Postu. Na čelu je imao jedva primjetnu boru od mrštenja. Sullyjeve su ruke, premda dječje, već bile mišićave; onaj je drugi dječak imao tanke ruke, poput štapića. Vjerojatno još ima 301

mršave, štapićaste ruke. Na ruci koja nije bila prebačena oko Carolinih ramena nosio je veliku, smeđu, bejzbolsku rukavicu. "Ovo je Bobby", reče ona. Glas joj se promijenio, nekako. Bilo je nečeg u njemu što nikad prije nisam čuo. Tuge? Ali se još smiješila. Ako osjeća tugu, zašto se smiješi? "Bobby Garfield. Moj prvi dečko. Moglo bi se reći i moja prva ljubav. On, Sully i ja smo u to vrijeme bili najbolji prijatelji. Ne tako jako davno, 1960., ali se čini davno." "Što mu se dogodilo?" Nekako sam bio uvjeren da će mi reći da je umro, taj dječak uskog lica i mrkva crvene jež frizure. "On i njegova mama su se odselili. Neko smo se vrijeme dopisivali, a onda smo izgubili kontakt. Znaš već kakva su djeca." "Lijepa bejzbolska rukavica." Carol je još imala smiješak na licu. Vidio sam suze koje su joj navrle na oči dok smo sjedili i gledali u fotografiju, ali se još smiješila. Na bijeloj svjetlosti neona iz blagovaonice njezine su suze izgledale srebrne - suze princeze iz bajke. "To je bio Bobbyjev omiljeni predmet. Postoji igrač po imenu Alvin Dark, ne?" "Postojao je." "Takvu je rukavicu imao Bobby. Model Alvina Darka." "Moja je bila model Teda Williamsa. Mislim da ju je moja mama prije dvije godine prodala u dobrotvorne svrhe." "Bobbyjeva je ukradena", reče Carol. Nisam siguran da je znala da sam ja još tamo. Jagodicom prsta dodirivala je Bobbyjevo usko, blago namršteno lice, kao da se vratila u vlastitu prošlost. Čuo sam da hipnotizeri mogu takvo što postići s kvalitetnim pacijentima. "Willie ju je uzeo." "Willie Shearman. Vidjela sam ga kako godinu dana kasnije igra s njom bejzbol kod Sterling Housea. Pobješnjela sam. Mama i tata su se tad stalno svađali, vjerojatno su odrađivali razvod, i cijelo sam vrijeme bila bijesna. Bijesna na njih, bijesna na svog nastavnika matematike, bijesna na čitav svijet. I dalje sam se bojala Willieja, ali sam uglavnom bila bijesna na njega... a osim toga, nisam bila pri sebi, ne tog dana. Pa sam energično zagrabila prema njemu i rekla da znam da je to Bobbyjeva rukavica i da bi mi je trebao dati. Rekla sam da imam Bobbyjevu adresu u Massachusettsu i da ću mu je poslati. Willie je 302

rekao da sam luda, da je to njegova rukavica, i pokazao mi svoje ime napisano sa strane. Izbrisao je Bobbyjevo - koliko je mogao - i velikim slovima napisao svoje ime tamo gdje je prije bilo Bobbyjevo. Ali se još vidjelo bby, od Bobby." U glas joj se uvukla nekakva sablasna nota jarosti zbog koje je zvučala mlađe. I izgledala mlađe. Pretpostavljam da bi me pamćenje u vezi s time moglo varati, ali mislim da me ne vara. Dok je sjedila na rubu bijele svjetlosti koja je dopirala iz blagovaonice, mislim da je izgledala kao da joj je dvanaestak godina. Najviše trinaest. "No nije uspio izbrisati potpis Alvina Darka u džepiću, ili pisati preko njega... pa je pocrvenio. Postao tamnocrven u licu. Kao cikla. A onda - znaš li što? - ispričao se zbog onoga što su mi on i njegova dva prijatelja učinili. On se jedini ispričao, i mislim da je iskreno mislio. Ali je lagao za rukavicu. Mislim da je nije želio, bila je stara, gurtna na spojištu palca i kažiprsta iskrzana, i rukavica mu uopće nije pristajala na ruku, ali je lagao samo da bi je mogao zadržati. Ne shvaćam zašto. Nikad i nisam." "Ništa ne shvaćam", rekoh. "Zašto i bi? Sve je to zbrkano i u mojoj glavi, a ja sam bila tamo. Majka mi je jednom rekla da se to događa ljudima koji dožive prometnu nesreću ili se potuku. Nekih se dijelova sjećam prilično jasno - uglavnom onih s Bobbyjem - ali gotovo sve ostalo temelji se na onome što su mi ljudi poslije rekli. "Bila sam u parku u dnu moje ulice kad su naišla ta trojica - Harry Doolin, Willie Shearman i još jedan. Ne mogu mu se sjetiti imena. Nije ni važno. Istukli su me. Imala sam samo jedanaest godina, ali ih to nije omelo. Harry Doolin me izudarao bejzbolskom palicom. Willie i onaj treći držali su me da im ne pobjegnem." "Bejzbolskom palicom? Zezaš me?" Ona odmahne glavom. "Mislim da su se najprije šalili, a onda... više nisu. Ruka mi se iščašila. Vrisnula sam i pretpostavljam da su pobjegli. Ja sam sjedila tamo, držala ruku, previše ozlijeđena a pretpostavljam i šokirana... da bih znala što da učinim. Ili sam možda pokušala ustati i dozvati pomoć, ali nisam mogla. A onda je slučajno naišao Bobby. Ispratio me iz parka, a onda me podigao i odnio u svoj 303

stan. Uzbrdo uz Broad Street Hill jednog od najtoplijih dana te godine. Nosio me na rukama." Uzmem fotografiju iz njezine ruke, okrenem je prema svjetlu, sagnem se, pa pogledam u dječaka s jež frizurom. U njegove poput štapića tanke ruke, pa u djevojčicu. Bila je tri ili pet centimetra viša od njega, i šira u ramenima. Pogledam u drugog dječaka, Sullvja. Onoga sa smršom crne kose i širokog osmijeha reprezentativnog sportaša: kosa Stokea Jonesa, osmijeh Skipa Kirka. Mogao sam zamisliti Sullyja kako je nosi na rukama, to da, ali taj drugi klinac- "Znam", reče ona. "Ne izgleda dovoljno krupan, zar ne? Ali me nosio. Počela me hvatati nesvjestica i on me nosio." Ona ponovno uzme fotografiju. "A dok je on to radio, onaj Willie koji je pomogao da te pretuku vratio se i ukrao mu rukavicu?" Ona kimne glavom. "Bobby me odveo u svoj stan. U sobi na katu iznad živio je neki stari čovjek, Ted, koji je znao pomalo o svemu. On mi je vratio rame u zglob. Sjećam se da mi je dao remen da zagrizem u njega dok to radi. Ili je to možda bio Bobbyjev remen. Rekao je da mogu uhvatiti bol, i jesam. Nakon toga... nakon toga, dogodilo se neko zlo." "Gore od toga da ti netko nabije kvrge bejzbolskom palicom?" "Na neki način. Ne želim o tome govoriti." Ona rukom obriše suze, najprije jednu a zatim i drugu stranu, i dalje gledajući u fotografiju. "Poslije, prije no što su on i njegova majka otišli iz Hanvicha, Bobby je pretukao dječaka koji se poslužio palicom. Harryja Doolina." Carol vrati fotografiju u njezin mali pretinac. "Ono čega se najbolje sjećam od toga dana - jedino što se isplati pamtiti - jest da se Bobby Garfield isprsio. Sully je bio krupniji, i Sully bi mi možda pomogao da je bio tamo, ali nije. Bobby je bio tamo i odnio me na vrh uzbrdice. Učinio je pravu stvar. To je nešto najbolje i najvažnije što je itko za mene ikad učinio u životu. Shvaćaš, Pete?" "Aha, shvaćam." A shvatio sam još nešto: rekla je gotovo isto što i Nate prije nepun sat vremena... samo što je ona sudjelovala u demonstracijama. Uzela je jedan transparent i nosila ga. Naravno, Natea Hoppenstanda nikad nisu 304

premlatila trojica dječaka koji su ga počeli tući iz vica, pa se predomislili i počeli za ozbiljno. A možda je u tome i bila razlika. "Odnio me uz taj brijeg", reče ona. "Uvijek sam mu željela reći koliko sam ga voljela zbog toga, i koliko sam ga voljela jer je pokazao Harryju Doolinu da se plaća to što se nanosi zlo ljudima, osobito ljudima koji su manji od tebe i ne žele ti nikakvo zlo." "Pa si zato demonstrirala." "Jesam. Željela sam nekome reći i zašto. Željela sam reći nekome tko će razumjeti. Moj otac ne želi, a majka ne može. Nazvala me njezina prijateljica Rionda i rekla..." Nije završila rečenicu, već je samo sjedila na gajbi od mlijeka i igrala se svojom torbicom. "Rekla što?" "Ništa." Zazvučala je iscrpljeno, jadno. Želio sam je poljubiti ili barem zagrliti, ali sam se bojao da ću, učinim li ijedno od toga dvoga, pokvariti ono što se upravo dogodilo. Jer nešto se jest dogodilo. U njezinoj je priči bilo magije. Ne u njezinu središtu, nego negdje oko rubova. Osjetio sam je. "Demonstrirala sam, a mislim i da ću pristupiti Odboru otpora. Moja cimerica kaže da sam luda, da nikad neću dobiti posao bude li mi članstvo u komunističkoj studentskoj grupi dio fakultetske biografije, ali mislim da ću to učiniti." "A tvoj otac? Što s njim?" "Nek se jebe." Jedan napola zgranuti trenutak mi se zamislimo nad onime što je upravo rekla, a onda Carol zahihoće. "E to je frojdovski." Ustane. "Moram se vratiti i učiti. Hvala ti što si došao, Pete. Nikome još nisam pokazala tu fotografiju. Ni ja je nisam pogledala već ne znam koliko. Bolje se osjećam. Puno." "Dobro." I ja ustanem. "Prije no što se vratiš u paviljon, hoćeš li ti pomoći meni da nešto učinim?" "Naravno, što?" "Pokazat ću ti. Neće dugo potrajati." Otpratim je duž bočnog zida menze Holyoke, a potom krenemo uzbrdicom iza nje. Dvjestotinjak metara dalje nalazilo se parkiralište kod toplane, gdje su studenti koji nisu mogli dobiti parkirne naljepnice (brucoši, studenti druge godine i većina studenata treće) morali držati 305

svoje automobile. Bio je to udarni fuk-plac u studentskom naselju nakon što bi zahladnjelo, ali ševa u mom automobilu nije mi te večeri bila na pameti. "Jesi li ikad Bobbyju rekla tko se dočepao njegove bejzbolske rukavice?" upitam. "Rekla si da si mu pisala." "Nisam vidjela smisla u tome." Neko smo vrijeme hodali šuteći. A onda rekoh: "Za Dan zahvalnosti prekinut ću s Annmarie. Nazvao sam je, ali sam se predomislio. Ukoliko to namjeravam učiniti, trebao bih smoći hrabrosti i učiniti to licem u lice." Nisam bio svjestan da sam donio takvu odluku, ali mi se činilo da jesam. U svakom slučaju to nije bilo nešto što sam govorio samo da bih ugodio Carol. Ona kimne glavom, vukući tenisice kroz lišće, držeći svoju torbicu u jednoj ruci, ne gledajući u mene. "Ja sam se morala poslužiti telefonom. Nazvala sam S-J-ja i rekla mu da se viđam s nekim." Zastanem. "Kada?" "Prošli tjedan." Ona me pogleda. Jamice; lagano nakrivljena donja usna; onaj smiješak. "Prošli tjedan? I nisi mi rekla?" "To je bila moja stvar", reče ona. "Moja i Sullyjeva. Hoću reći, ta neće on dojuriti ovamo i ganjati te..." Ona pošuti dovoljno dugo da smo oboje imali vremena pomisliti bejzbolskom palicom, a onda nastavi: "Da će te ganjati, ili nešto slično. Hajde, Pete. Namjeravamo li nešto poduzeti, učinimo to. Ali ne idem s tobom u provod. Zaista moram učiti." "Nema provoda." Ponovno krenemo. Parkiralište kod toplane u to mi se vrijeme činilo golemo - stotine automobila parkirano u desetak mjesečinom osvijetljenih redova. Jedva bih ikad uspio upamtiti gdje sam ostavio bratov stari Ford. Posljednji put kad sam bio na UM-u, parkiralište je bilo tri a možda i četiri puta prostranije, s mjestom za tisuću ili više automobila. Vrijeme prolazi i sve postaje veće osim nas. "Hej, Pete?" U hodu. Ponovno zagledana u svoje tenisice premda smo sad bili na asfaltu i više nije bilo lišća da kroza nj vuče noge. "A-ha." 306

"Ne želim da prekineš s Annmarie zbog mene. Jer mi se čini da smo mi... privremeni. U redu?" "Aha." To što je rekla rastužilo me - ono što stanovnici Atlantide nazivaju sranje kroz gusto granje - ali me nije zapravo iznenadilo. "Vjerojatno mora biti." "Drag si mi, i lijepo mi je s tobom, ali mi se samo sviđaš, i to je sve, i najbolje je biti iskren. Pa ako želiš držati jezik za zubima kad odeš kući za blagdane-" "Da je držim u zapećku? Kao nekakvu pričuvnu gumu u slučaju da se nas dvoje ovdje na faksu ispušemo?" Ona se trgne, a onda nasmije. "Touche", reče. "Touche zašto?" "Ne znam, Pete... ali mi se zaista sviđaš." Ona stane, okrene se prema meni, ovije mi ruke oko vrata. Ljubili smo se neko vrijeme između dva reda automobila, ljubili dok mi se nije solidno digao, što je ona jamačno osjetila. A onda me posljednji put cmokne u usta i ponovno krenemo. "Što je Sully rekao kad si mu rekla? Ne znam smijem li pitati, ali-" "-ali želiš informaciju", reče ona osornim glasom Broja Dva, a potom se nasmije. Sjetno. "Očekivala sam da će se ljutiti, ili da bi mogao i zaplakati. Sully je krupan, i nogometni igrači protiv kojih igra boje ga se kao vrag tamjana, ali su njegovi osjećaji uvijek blizu kože. Ali nisam očekivala olakšanje." "Olakšanje?" "Olakšanje. Već mjesec dana ili još duže viđa se s nekom curom u Bridgeportu... samo što mi je prijateljica moje mame, Rionda, rekla da je to zapravo žena, možda od dvadeset četiri ili dvadeset pet godina." "Zvuči kao recept za propast", rekoh ja, nadajući se da sam zazvučao odmjereno i obzirno. No zapravo sam bio presretan. Naravno da jesam. A to što je dobri, stari, bijedni John Sullivan nježna srca zalutao u zaplet neke country-westem pjesme Merlea Haggarda... e pa četiri stotine milijuna crvenih Kineza živo se fućka za to, a što se mene tiče i dvostruko većem broju. Stigli smo nadomak mog automobila. Bila je to samo još jedna krntija među ostalima ali je, ljubaznošću mog brata, bila moja. "Ima važnijih stvari od svoje nove ljubavi", reče Carol. "Idućeg lipnja nakon mature 307

ide u vojsku. Već je razgovarao s Uredom za novačenje i sve je sredio. Jedva čeka da ode u Vijetnam i počne svijet činiti sigurnim za demokraciju." "Jesi li se posvadila s njim zbog rata?" "Ne. Čemu? A i što bih mu rekla? Daje za mene u pozadini svega toga Bobby Garfield? Da sve što kažu Harry Swidrowski, George Gilman i Hunter McPhial izgleda kao magla i dim u usporedbi s onime kad me Bobby nosio uz Broad Street Hill? Sully bi pomislio da sam luda. Ili bi rekao da je to zato što sam prepametna. Sully sažalijeva ljude koji su prepametni. Kaže da je prevelika pamet bolest. A možda je u pravu. Na neki ga način volim, znaš. Drag je.A i od onih je mladića kojima je potreban netko da se o njemu brine." Nadam se da će nekog naći, pomislim. Samo ne tebe. Ona trezveno pogleda u moj automobil. "No dobro", reče ona. "Ružan je, očajnički vapi za pranjem, ali je prijevoz. Pitanje je, što radimo ovdje kad bih trebala čitati pripovijetku Flanneryja O'Connora?" Izvadim džepni nožić i otvorim ga. "Imaš u torbici turpiju za nokte?" "Zapravo i imam. Zar ćemo se potući? Obračun između Broja Dva i Broja Šest na parkiralištu kod toplane?" "Ne gluparaj se. Samo je izvadi i pođi za mnom." Kad smo zaobišli automobil i našli se iza prtljažnika, ona se nasmije - ne sjetno nego punim grohotom koji sam prvi put čuo kad je Skipov falusni čovječuljak od hrenovke stigao niz sudopersku pokretnu traku. Ona najzad shvati zašto smo ovdje. Carol se lati jedne strane naljepnice, ja druge. Nađemo se na sredini. A onda smo gledali kako vjetar otpuhuje njezine komadićke preko makadama. Au revoir, AuH2O-4-USA. Ćao-bok, Barry. Mi se nasmijemo. Čovječe, nismo se mogli prestati smijati. 22 Dva dana kasnije moj prijatelj Skip, koji je na fakultet stigao s političkom svijesti jedne škampe, objesi poster na svojoj strani sobe koju je dijelio s Bradom Witherspoonom. Na njemu je bio prikazan nasmiješeni biznismen u trodijelnom odijelu. Jednu je ruku pružio na rukovanje. Druguje sakrio iza leđa, ali iz nečega što je u njoj stiskao 308

kapala mu je krv između cipela. RAT JE DOBAR POSAO, pisalo je na plakatu. ULOŽITE SVOG SINA. Dearie se užasnuo. "Znači, ti si sad protiv vijetnamskog rata?" upita on kad je ugledao poster. Ispod površine izbočene brade njegove goropadnosti, mislim da je našeg ljubljenog nadzornika kata taj plakat silno zgranuo. Ta Skip je ipak bio prvorazredan srednjoškolski igrač bejzbola. Očekivalo se da će igrati bejzbol i za fakultet. Vabili su ga i Delta Tau Delta i Phi Gama, sportske studentske bratovštine. Skip nije bio boležljivi kripl kao Stoke Jones (i Dearie Dearborn počeo je Skipa zvati Rip-Rip), ni buljooki čudak poput Georgea Gilmana. "Hej, taj poster samo znači da puno ljudi zarađuje na jednom velikom krvavom rusvaju", reče Skip. "McDonnell-Douglas. Boeing. GE. Dow Chemical i Coleman Chemicals. Pepsi Cola, jebote. I još mnogi." Deariejev svrdlasti pogled poručivao je (odnosno pokušavao poručiti) da je on o tim pitanjima razmislio dublje no što bi Skip Kirk ikad mogao. "Da te nešto upitani. Misliš li ti da bismo trebali stajati skrštenih ruku i dopustiti da Stric Ho tamo preuzme stvari u svoje ruke?" "Ne znam što mislim", reče Skip, "ne još. Zainteresirao sam se za tu temu tek prije dva tjedna. Još tapkam u mraku." To se sve događalo u pola osam ujutro. Grupica studenata koja se zaputila na predavanja s početkom u osam sati okupila se oko Skipovih vrata. Ugledam Ronnieja (zajedno s Nickom Proutyjem; njih su dvojica postali nerazdvojni), Ashleya Ricea, Lennieja Doriju, Billyja Marchanta, i možda još njih četvoricu ili petoricu. Nate je stajao naslonjen na vrata sobe 302, odjeven u majicu kratkih rukava i donji dio pidžame. Na stubištu, Stoke Jones se naslanjao na svoje štake. Očito je upravo bio na izlasku, pa se okrenuo i pratio razvoj diskusije. Dearie reče: "Kad vijetkongovci upadnu u neko naselje u južnom Vijetnamu, najprije potraže ljude koji nose križeve, medaljon sv. Kristofora ili Djevice Marije, nešto takvo. Katolike se ubija. Ubija se ljude koji vjeruju u Boga. Misliš li da bismo trebali stajati skrštenih ruku dok komunjare ubijaju ljude koji vjeruju u Boga?" 309

"Zašto ne?" reče Stoke sa stubišta. "Šest smo godina stajali skrštenih ruku i dopuštali da nacisti ubijaju Židove. Židovi vjeruju u Boga, barem mi tako kažu." "Rip-Rip, goni se u kurac!" odbrusi Ronnie. "Tko je tebe što pitao?" Ali je Stoke Jones, zvani Rip-Rip, već krenuo niza stube. Odjek njegovih štaka podsjeti me na nedavno odbjeglog Franka Stuarta. Dearie se ponovno okrene Skipu. Rukama stisnutima u šake podbočio se o bokove. Na prednjici njegove bijele majice kratkih rukava počivao je niz metalnih identifikacijskih vojnih pločica. Rekao nam je da ih je njegov otac nosio u Francuskoj i Njemačkoj; nosio ih je dok je ležao iza stabla, gdje se sakrio od paljbe iz strojnice koja je ubila dvojicu pripadnika njegove čete i ranila još četvoricu. Nitko od nas nije znao kakve to veze ima s vijetnamskim sukobom, ali je Dearieju to očito bilo važno, pa nitko od nas nije ništa pitao. Čak je i Ronnie imao toliko pameti da zadrži klopotac za zubima. "Dopustimo li da osvoje južni Vijetnam, okupirat će i Kambodžu." Deariejev je pogled prelazio sa Skipa na mene pa na Ronnieja... na sve nas. "A onda Laos. Pa Filipine. Jednu za drugom." "Ako im to uspije, možda i zaslužuju da pobijede", rekoh ja. Dearie me pogleda, zgranut. I ja sam se malo osupnuo, ali nisam povukao ono što sam rekao. 23 Prije prekida za Dan zahvalnosti odigrala se još jedna runda kolokvija koja se za mlade znanstvenike s drugog kata paviljona Chamberlain pokazala pravom katastrofom. Dotad je većina nas shvatila da smo mi katastrofalni, da smo na putu da počinimo neku vrstu grupnog samoubojstva. Kirby McClendon izveo je foru sa živčanim slomom i nestao kao zec u mađioničarskom triku. Kenny Auster, koji je za vrijeme kartaških maratona najčešće sjedio u kutu i kopao nos kad ne bi mogao odlučiti koju kartu odigrati, jednog je dana naprosto ispario. Na jastuku je ostavio pik damu preko koje je napisao "Odustajem". George Lessard pridružio se Steveu Oggu i Jacku Fradyju u Chadu, paviljonu za lumene. Šestorica manje, još trinaestorica. 310

To je trebalo biti dovoljno. Zapravo, to što se dogodilo jadnom starom Kirbyju je trebalo biti dovoljno; tri-četiri dana prije no što je otkačio, ruke su mu tako jako drhtale da je jedva uspijevao podići karte sa stola, a poskočio bi u stolici svaki put kad bi netko u hodniku zalupio vratima. To s Kirbyjem trebalo je biti dovoljno, ali nije bilo. A ni vrijeme koje sam provodio s Carol nije bilo rješenje. Kad sam bio s njom, bio sam dobro. Kad sam bio s njom, sve što sam želio bile su informacije (a možda i da je poševim tako da joj oči iskoče). No kad sam bio u paviljonu, osobito u toj prokletoj čitaonici na drugom katu, postao bih ona druga inačica Petera Rileya. U čitaonici na drugom katu, bio sam stranac samome sebi. Kako se Dan zahvalnosti primicao, tako se u nas uvukao nekakav jalovi fatalizam. Nitko od nas nije o tome govorio. Razgovarali smo o filmovima ili seksu ("Ližem više pića nego Talijani!" Ronnie je znao zagraktati, najčešće bez ikakava upozorenja ili uvoda), ali smo uglavnom razgovarali o Vijetnamu... i herčevima. Diskusije o herčevima ticale su se toga tko vodi, tko gubi, tko ne može svladati nekoliko jednostavnih strateških trikova igre: riješiš se svih karata u najmanje jednoj boji, uvališ herčeve srednje vrijednosti nekome tko voli skupljati tu boju; moraš li uzeti štih, uvijek to učiniš s nekom kartom visoke vrijednosti. Naš jedini stvarni odgovor na zlokobno prijeteću treću rundu kolokvija bio je taj da smo organizirali neku vrstu beskrajnog, kružnog turnira iz herčeva. Još smo igrali u pet centi poen, ali smo sad igrali i u "meč poene". Sistem dodjele tih poena bio je prilično složen, ali Randy Echolls i Hugh Brennan smislili su dobru formulu u dva grozničava kasnonoćna kolokvija. Kad smo već kod toga, obojica su pala početnički kolegij iz matematike; na kraju zimskog semestra, nijednog nisu pozvali da se ponovno upiše. Prošle su trideset tri godine od te runde ispita pred Dan zahvalnosti, a muškarac koji je od tog mladića postao još se lecne pri sjećanju na njih. Pao sam sve osim sociologije i početničkog engleskog. A nisam ni morao vidjeti ocjene da bih to znao. Skip je rekao da je nanizao kulje osim iz više matematike, a da se i u tome provukao kroz iglene uši. Te sam se večeri dogovorio s Carol da ću je izvesti u kino, na naš predraspusni spoj (naš posljednji, premda to tad nisam znao). Na putu 311

do automobila ugledam Ronnieja Malenfanta. Upitam ga što misli kako je uspio na testovima. Ronnie se nasmiješi, namigne i reče: "As do asa, genij. Kao na College Bowlu* ne, jebote. Nisam zabrinut." Ali na svjetlosti parkirališta ugledam kako mu je smiješak malko zatitrao u kutovima usta. Koža mu je bila odveć blijeda, a njegove akne, užasne već u rujnu na početku nastave, bile su u gorem stanju no inače. "A ti?" * Završna utakmica sveučilišnog prvenstva, najčešće u američkom nogometu. "Imenovat će me za dekana Filozofskog fakulteta", rekoh. "Govori li ti to išta?" Ronnie prasne u smijeh. "Šupčino!" Pljesne me po ramenu. Samouvjeren izraz u njegovim očima zamijenila je prepast, zbog čega je izgledao mlađe. "Izlaziš?" "Aha." "S Carol?" "Aha." "Blago tebi. Treba je super." Za Ronnieja, ovo je bilo blizu srcedrapateljne iskrenosti. "A ukoliko se poslije ne vidimo u čitaonici, dobar provod za Dan purica." "I tebi, Ronnie." "Aha. Naravno." Nije me gledao u oči, nego ispod oka. Pokušavao zadržati smiješak na licu. "Ovako ili onako, mislim da ćemo obojica popušiti, nije li tako?" "Da. Mislim da si to prilično točno rezimirao." 24 Bilo je vruće, vruće usprkos isključenom motoru i grijanju, zagrijali smo unutrašnjost automobila svojim tijelima, prozori su se zamaglili tako da je svjetlost s parkirališta ulazila raspršena, kao svjetlo kroz kupaonički prozor s motivom oblutka. Radio je bio upaljen, "Moćni" John Marshall* puštao je stare stvari. * Jedan od ponajboljih poznavatelja rokenrola u Americi, dugogodišnji radiovoditelj i ugledni kolekcionar ploča te povjesničar rokenrola. 312

"Skroman no Svejedno Moćan" puštao je Four Seasonse, Dovellse, Jacka Scotta, Little Richarda i Freddieja "Bum-Bum" Cannona, sve te evergrine. Vesta joj je bila otkopčana, grudnjak prebačen preko sjedišta tako da mu je jedna naramenica visjela, debela bijela naramenica, grudnjačka tehnologija u to doba nije još načinila sljedeći veliki korak naprijed - čovječe! - koža joj je bila topla, bradavica rašpava u mojim ustima. Još je imala gaćice na sebi, ali tek toliko, jer su bile odgurane i zgužvane na jednoj strani, i najprije sam zavukao u nju jedan prst, pa dva. Chuck Berry pjevao je "Johnnv B. Goode" a Royal Teensi "Short Shorts"*. Ruka joj je bila u mojem rasporku, prstima je potezala lastiku mojih najkraćih kratkih gaćica, osjećao sam njezin miris, parfem na njezinu vratu i znoj na sljepoočnicama na mjestu gdje joj je počinjala kosa, čuo sam je, čuo živo bilo njezina daha, nijemi šapat u svojim ustima dok smo se ljubili, a sve to na prednjem sjedištu moga auta, odguranog natrag koliko se dalo. Nisam mislio na nepoložene kolokvije ni na rat u Vijetnamu, ni na LBJ-a s leijem, ni na herčeve, ni na što, samo sam je želio, želio tamo i tada, a onda se ona počne uspravljati a počne uspravljati i mene. Obje je ruke čvrsto položila na moja prsa, raširenih me prstiju gurala natrag prema volanu. Ja se ponovno prignem prema njoj, prijeđem joj rukom uz bedro, ali ona strogim glasom reče: "Pete, ne!" i skupi noge. Koljena joj lupnu jedno o drugo tako glasno da sam čuo zvuk koji su proizvela, taj zasunski zvuk koji znači da je s ljubakanjem svršeno, sviđalo se to tebi ili ne. Meni se nije sviđalo, ali sam prestao. Naslonim glavu na zamagljeni prozor na vozačkoj strani. Teško sam disao. Penis mi je bio željezna šipka zagurana u prednji dio donjeg rublja, tako tvrd da me boljelo. To će uskoro popustiti - nijedna erekcija ne traje vječno, mislim da je to rekao Benjamin Disraeli - ali čak i nakon što erekcija splasne, ostanu bolna muda. To je stvarnost muškog života. Izašli smo iz kina prije kraja - prikazivao se neki zaista užasni slikopiščić s Burtom Reynoldsom - i vratili se na parkiralište kod toplane imajući istu stvar na pameti... barem sam se tako nadao. Mislim da je zaista bila posrijedi ista stvar, samo što sam se ja nadao da ću dobiti malo više no što sam dobio. 313

Carol je preklopila polovice prednjice svoje veste, ali joj je grudnjak još visio preko naslona sjedišta. Izgledala je ludo poželjno dok su joj grudi pokušavale poispadati kroz prorez. Na mutnoj svjetlosti vidjelo joj se pola smeđeg kruga oko bradavice. Otvorila je torbicu i drhtavim rukama petljala po cigaretama. "Huh", reče ona. Glas joj je bio drhtav kao i ruke. "Hoću reći, mili bogo!" Najkraće kratke hlačice. "S tako raskopčanom vestom izgledaš kao Brigitte Bardot", rekoh joj. Ona me pogleda, iznenađeno i - učini mi se - zadovoljno. "Zaista to misliš? Ili je to samo zbog plave kose?" "Kose? Ma ne, do vraga. Uglavnom je to zbog..." Pokažem rukom prema prednjem dijelu njezina tijela. Ona spusti pogled i nasmije se. Ali se nije zakopčala, niti pokušala malo dublje preklopiti vestu. Nisam siguran da bi mogla - koliko se sjećam, ta je vesta bila predivno uska. "Malo više moje kuće u ulici u kojoj sam živjela kao dijete nalazilo se kino, Asher Empire. Srušili su ga u međuvremenu, ali kad smo bili djeca - Bobby, Sully-John i ja - kao da su prikazivali samo njezine filmove. Mislim da se jedan od njih, I Bog stvori ženu, prikazivao tisuću godina." Ja prasnem u smijeh i uzmem svoje cigarete s vozačke ploče. "To je u autokinu Gates Falis petkom i subotom navečer redovno bio treći film." "Jesi li ga ikad gledao?" "Šališ se? Ne bi mi ni dopustili otići u autokino ukoliko se nisu prikazivala dva Disneyjeva crtića. Mislim da sam Tonku sa Sal Mineom gledao najmanje sedam puta. Ali se sjećam foršpana. Brigitte u njezinu ručniku." "Ne vraćam se na fakultet", reče ona i pripali cigaretu. To je rekla tako mirno da sam isprva pomislio da još govorimo o starim filmovima, ili o ponoći u Kalkuti, ili o nečemu što bi uvjerilo naša tijela da je vrijeme da ponovno zaspimo, da je zabavi kraj. A onda mi se upali kliker. "Ti... rekla si da...?" 314

"Rekla sam da se poslije praznika ne vraćam. A usto, neće to ni biti baš neki naročit Dan zahvalnosti, ali što se može." "Tvoj otac?" Ona odmahne glavom i povuče dim. Na svjetlosti njezina žara, lice joj je bilo mreža narančastih osvijetljenih mjesta i polumjeseca sivih sjena. Izgledala je starije. I dalje lijepa, ali starija. Na radiju je Paul Anka pjevao "Dianu". Ja razdražljivo ugasim radio. "Moj otac s time nema nikakve veze. Vraćam se u Hanvich. Sjećaš se da sam spomenula majčinu prijateljicu Riondu?" Donekle sam se sjećao, pa kimnem glavom. "Rionda je snimila fotografiju koju sam ti pokazala, onu na kojoj sam s Bobbyjem i S-J-jem. Ona kaže..." Carol pogleda u svoju suknju, još zadignutu gotovo do struka, i počne je čupkati. Nikad ne znaš što će ljude dovesti u neugodnu situaciju; kadšto su to fiziološke potrebe, katkad seksualne eskapade njihovih rođaka, a ponekad je posrijedi afektacija. A katkad je, naravno, riječ o piću. "Recimo da moj otac nije jedini član obitelji Gerber koji voli zaviriti u čašicu. Naučio je moju majku kako se eksa i ona je bila dobra učenica. Dugo se držala podalje od alkohola - mislim da je išla na liječenje - ali Rionda kaže da je sad ponovno počela. I zato idem kući. Ne znam hoću li se moći brinuti za nju ili ne, ali ću pokušati. Zbog brata koliko i majke. Rionda kaže da kod Iana ljevica ne zna što radi desnica. Naravno, nikad i nije znao." Ona se nasmiješi. "Carol, to možda i nije dobra ideja. Da tako baciš svoje obrazovanje u vjetar-" Ona me srdito pogleda. "Želiš da razgovaramo o tome kako ja bacam svoje obrazovanje u vjetar? Znaš što ja u posljednje vrijeme čujem o tim usranim herčevima na drugom katu Chamberlaina? Da će do Božića svi s kata izgubiti pravo na studij, uključujući i tebe. Penny Lang kaže da će tamo do početka ljetnog semestra ostati samo onaj vaš dilkan od nadzornika." "Bah", rekoh ja, "pretjeruje. Nate će ostati. I Stokely Jones, ako jedne noći ne slomi vrat pri silasku niza stube." "Govoriš kao da je to smiješno", reče ona. "Nije smiješno", rekoh. Ne, nije bilo smiješno. "Pa zašto onda ne prekineš s time?" 315

Sad sam se ja počeo ljutiti. Odgurnula me i s treskom skupila koljena, rekla mi da odlazi baš kad sam počeo ne samo željeti nego i trebati njezinu blizinu, ostavila me s onime što će uskoro biti akutni oblik poplavjelih muda... a sad sam iznebuha samo ja na tapetu. Sad je odjednom problem samo u kartama. "Ne znam zašto", rekoh. "Zašto ti ne nađeš nekoga da se brine za tvoju majku? Zašto se ta njezina prijateljica, Rawanda-" "Rionda." "-ne bi brinula za nju? Hoću reći, zar je tvoja krivnja što ti je majka pijandura?" "Moja majka nije pijandural Da je nisi tako zvao!" "E pa nešto ipak jest ako se ti zbog nje namjeravaš ispisati s fakulteta. Ako je toliko ozbiljno, Carol, onda je jamačno nešto veliko." "Rionda ima svoj posao i svoju majku", reče Carol. Srdžbe je nestalo iz nje. Zvučala je skrhano, malodušno. Pamtio sam nasmijanu djevojku koja je stajala pokraj mene i gledala kako komadiće Goldwaterove naljepnice vjetar nosi preko makadama, ali ovo kao da nije bila ta ista djevojka. "Moja je majka moja majka. Samo se Ian i ja možemo brinuti za nju, a Ian se jedva provlači u srednjoj školi. Osim toga, tu je uvijek UConn." "Želiš li informaciju?" upitam je drhtavim, sve muklijim glasom. "Dat ću ti je, željela ti to ili ne. U redu? Slamaš mi srce. To je informacija. Slamaš mi srce, do vraga." "Ali ne slamam", reče ona. "Srca su žilava, Pete. Uglavnom ne puknu. Najčešće se samo izvitopere." Aha, pričaj mi priču. A Konfucije kaže da se ženama kad lete naglavce vidi rupa među nogama. Rasplačem se. Nejako, ali je bilo prilično vlage. Uglavnom mislim da je to bilo zbog toga što sam bio tako potpuno zatečen. No dobro, možda sam plakao i zbog sebe. Jer sam se bojao. Pao sam ili mi je prijetila opasnost da ću pasti iz svih predmeta osim jednog, jedna od mojih prijateljica planirala je pritisnuti tipku EJECT, a ja kao da se nisam mogao prestati kartati. Nakon dolaska na koledž, ništa nije krenulo onako kako sam ja očekivao, i bio sam prestravljen. "Ne želim da odeš", rekoh. "Volim te." A onda se pokušam nasmiješiti. "Još jedna mala informacija, ha?" 316

Ona me pogleda s izrazom lica koji nisam mogao proniknuti, a onda zavrti ručicu prozora na svojoj strani, spusti ga, pa baci cigaretu. Ponovno podigne prozor i pruži ruke prema meni. "Dođi." Ugasim svoju cigaretu u prepunoj pepeljari i otkližem se na njezinu stranu sjedišta. U njezino naručje. Ona me poljubi, pa mi se zagleda u oči. "Možda me voliš a možda i ne. Ne bih nikad pokušala nekoga uvjeriti da me ne voli, toliko ti mogu reći, jer ljubavi nikad dovoljno. Ali, Pete, zbunjen si. Glede faksa, glede herčeva, glede Annmarie a i glede mene." Ja zaustim da kažem da nisam, ali naravno bio sam. "Mogu se upisati na UConn", reče ona. "Sredi li se moja majka, i upisat ću se na UConn. Ne uspije li to, mogu se izvanredno upisati na Pennington u Bridgeportu, ili čak u večernju školu u Stratfordu ili Harwichu. Ja to mogu, omogućen mi je taj luksuz, jer sam cura. Sad je dobro biti žensko, vjeruj mi. Lyndon Johnson se za to pobrinuo." "Carol-" Ona mi blago položi ruku na usta. "No padneš li ti u prosincu na ispitima, idućeg ćeš prosinca najvjerojatnije biti u džungli. Razmisli o tome, Pete. Sully je nešto drugo. On misli da je to u redu i on želi ići. Ti ne znaš što želiš ni što misliš, a i nećeš sve dok uporno prebireš po tim kartama." "Hej, skinuo sam Goldwaterovu naljepnicu s auta, nisam li?" Zazvučao sam blesavo čak i sebi. Ona ne reče ništa. "Kad ideš?" "Sutra popodne. Imam kartu za Trailwaysov autobus za New York s polaskom u četiri sata. Harvički autobusni kolodvor nije ni tri ulice dalje od mojih ulaznih vrata." "Krećeš iz Derryja?" "Da." "Mogu li te odvesti do kolodvora? Mogao bih doći po tebe u paviljon oko tri." Ona razmisli, pa kimne glavom... ali sam opazio da joj se preko očiju prevukla sjena. Bilo je teško to ne primijetiti, jer su te oči najčešće bile tako širom otvorene i iskrene. "To bi bilo dobro", reče ona. "Hvala ti. I nisam ti lagala, zar ne? Rekla sam ti da smo možda privremeni." 317

Uzdahnem. "Aha." Samo što je ovo bilo kudikamo privremenije no što sam očekivao. "A sad, Broj Šest: Želimo... informaciju." "Nećete je dobiti." Bilo je teško zvučati okorjelo kao Patrick McGoohan u Robijašu kad ti se još plače, ali sam dao sve od sebe. "Ni ako te lijepo zamolim?" Ona uzme moju ruku, zavuče je ispod svoje veste i položi na lijevu dojku. Onaj dio mene koji je počela hvatati nesvjestica, istog trenutka uspravi se u stav mirno. "Pa..." "Jesi li to ikad učinio? Mislim, otišao do kraja? To je informacija koju želim." Oklijevao sam. Pretpostavljam da je to teško pitanje za većinu mladića, ono o kojem većina laže. Ja nisam želio lagati Carol. "Ne", rekoh. Ona se ljupko izvuče iz svojih gaćica, baci ih preko naslona na stražnje sjedište i ispreplele prste na mom zatiljku. "Ja jesam. Dvaput. Sa Sullyjem. Mislim da nije bio naročito dobar u tome... ali on nikad nije bio na koledžu. Ti jesi." Imao sam osjećaj da su mi usta jako suha, ali je to jamačno bio privid, jer kad sam je poljubio, usta su nam bila vlažna; sklizala su se na sve strane, i jezici, i usne i grickavi zubi. Kad sam uspio progovoriti, rekoh: "Učinit ću sve što mogu da razmijenim znanja stečena tijekom studija." "Uključi radio", reče ona otkapčajući mi remen i raskapčajući mi traperice. "Uključi radio, Pete, volim stare hitove." I tako upalim radio i poljubim je. Dođemo do točke, izvjesne točke, njezini su me prsti doveli do nje, i dođemo do trenutka kad sam bio onaj stari a onda je trebalo doći do nekog novog mjesta. Bila je jako topla tamo. Jako topla i jako napeta. Šapne mi u uho, usnama me golicajući po koži: "Polako. Pojedi sve priloge pa ćeš možda dobiti desert." Jackie Wilson pjevao je "Lonely Tear drops" i ja krenem polako. Roy Orbison otpjeva "Only the Lonely". Nisam se žurio. Wanda Jackson zapjeva "Let's Have a Party". Nisam se žurio. Mighty John pročita reklamu za Brannigan's, najpopularniji birč u Derryju. Nisam se žurio. A onda ona počne stenjati i na vratu mi više nisu bili njezini prsti nego 318

nokti koje je zarivala u nj, a kad je počela micati bokovima i podizati ih prema meni kratkim, čvrstim pokretima, nisam mogao ne žuriti se, a onda su na radiju zapjevali Plattersi. Plattersi su pjevali "Twilight Time", a ona je počela stenjati da nije znala, da nije imala pojma, Bože, o Pete, o Bože, o Isuse, Isuse Kriste, Pete. Usne su joj bile posvuda po mojim ustima, bradi i čeljusti, mahnitala je poljupcima. Čuo sam kako sjedište škripi, osjećao miris dima i osvježivača zraka s mirisom bora koji je visio na retrovizoru, a tad sam i ja stenjao, ne znam što. Plattersi su pjevali "Each day I pray for evening just to be with you*", a onda je počelo. * Svakog dana molim Boga da dođe večer samo da budem s tobom. Srce ubrizgava krv u optoku ushita. Sklopio sam oči, držao je zatvorenih očiju i ušao u nju onako, kako to već ide, uzdrhtao čitavim tijelom. Čuo sam kako potpeticom bubnjam spastičnu tetovažu po vozačevim vratima, mislio da bih ovo mogao raditi i da umirem, da umirem; pomislih, i to je informacija. Srce ubrizgava krv u optoku ushita, karte padaju gdje padaju, svijet ne staje ni trenutka, pik dama se skriva, pik dama se otkriva, i sve su to informacije. 25 Idućeg sam jutra otišao na kratke konzultacije kod profesora geologije koji mi reče da "klizim u ozbiljnu situaciju". To baš i nije nova informacija, Broj Šest, došlo mi je da mu kažem, ali nisam. Svijet je jutros izgledao drukčije - i bolje i gore. Kad sam se vratio u Chamberlain, zateknem Natea kako se sprema za odlazak kući. U jednoj je ruci držao kovčeg s naljepnicom na kojoj je pisalo POPEO SAM SE NA MT. WASHINGTON. Preko ramena je prebacio platnenu valjkastu torbu punu prljave odjeće. Poput svega ostalog, i Nate je sad izgledao drukčije. "Ugodan provod ti želim za Dan zahvalnosti, Nate", rekoh, otvorim svoj ormar i počnem nasumce i živčanim pokretima izvlačiti hlače i košulje. "Jedi puno nadjeva. Premršav si jebote." "Hoću. I preljev od brusnice. Kad mi je prvog tjedna najviše nedostajao roditeljski dom, praktički jedino na što sam mogao misliti bio je mamin preljev." 319

Napunim svoj kovčeg. Pomislih, mogao bih odvesti Carol na autobusni kolodvor u Derryju, a onda naprosto produžiti. Ne bude li promet na Route 136 pregust, mogao bih stići kući prije mraka. Možda i stati u Frank's Fountainu popiti kriglu biljnog piva prije no što niz Sabbatus Road krenem prema kući. Odjednom mi je želja da se maknem odavde - što dalje od paviljona Chamberlain i menze Holyoke Commons, što dalje od cijelog prokletog sveučilišta - postala prioritet broj jedan. Ali, Pete, zbunjen si, rekla je Carol sinoć u mom automobilu. Ne znaš što želiš ni što misliš, a i nećeš sve dok uporno prebireš po tim kartama. E pa ovo je moja prilika da se maknem od karata. Spoznaja da Carol odlazi bila je bolna, ali bih lagao kad bih rekao da mi je to tad bila prva stvar na pameti. U tom mi je trenutku najvažnije bilo maknuti se iz čitaonice na drugom katu. Maknuti se od Gadure. Padneš li ispite ovog prosinca, idućeg ćeš najvjerojatnije biti u džungli. Javi se, dušo, vidimo se, kako je običavao govoriti Skip Kirk. Kad sam škljocnuo bravicama na kovčegu i osvrnuo se, Nate je još stajao na vratima. Ja se trgnem i iznenađeno zacičim. Kao da mi se prikazao Banquov duh, jebote. "Hej, odlazi, crta", rekoh. "Vrijeme i plima ne čekaju nikoga, pa ni budućeg stomatologa." Nate je ostao stajati i gledati me. "Past ćeš godinu", reče on. I ponovno pomislih kako su Nate i Carol neobično slični, gotovo muška i ženska strana iste medalje. Pokušam se nasmiješiti, ali mi Nate ne uzvrati osmijehom. Lice mu je bilo sitno, blijedo i upalo. Savršeno jenkijevsko lice. Kad vidiš nekog mršavka koji na suncu ne potamni nego uvijek izgori, čija ideja elegancije uključuje kaubojsku kravatu-uzicu i neštedljivo nanošenje Vitalisa, tipa koji izgleda kao da se nije pošteno posrao već tri godine, taj je tip najvjerojatnije rođen i odrastao sjeverno od White Rivera u državi New Hampshire. A na samrtnoj postelji posljednje će mu riječi vjerojatno biti: "Preljev od brusnice". "Ma neću", rekoh. "Ne žderi se, Nate. Sve je super." "Past ćeš godinu", ponovi on. Obraze mu je plavila tamna, ciglasta rumen. "Ti i Skip ste najbolji dečki koje znam, u srednjoj školi nije 320

bilo takvih kao vi, barem ne u mojoj srednjoj školi, a vi ćete pasti godinu i to je tako glupo." "Neću pasti", rekoh... ali sam nakon sinoć shvatio da sam se pomirio s mogućnošću da bih mogao. Čovječe, nisam samo klizio u tešku situaciju, nego sam bio u njoj. "A ni Skip. Sve je pod kontrolom." "Svijet se ruši a vas dvojica padate godinu zbog herčeva! Zbog glupe usrane kartaške igre!" Prije no što sam uspio nešto reći on je otišao, krenuo u svoj okrug na puricu i mamin nadjev. A možda mu ga Cindy i obradi kroz hlače. Hej, zašto ne? Ta Dan je zahvalnosti. 26 Ne čitam svoj horoskop, malokad gledam Dosjee X, nikad nisam nazvao parlafon za psihotične frendove, ali sam svejedno vjerovao da nam se s vremena na vrijeme omogući da zavirimo u budućnost. Meni se to dogodilo tog popodneva, kad sam se zaustavio ispred paviljona Franklin u bratovoj krntiji: ona je već otišla. Uđem u paviljon. Predvorje, u kojem je na plastičnim stolcima najčešće sjedilo osam ili devet gospodičića, bilo je čudnovato prazno. Domar u plavoj uniformi usisavao je nepoderivi sag. Djevojka za recepcijom čitala je primjerak McCall'sa i slušala radio, zapravo, i Mysterianse. Isplači isplači isplači, mila, 96 suza. "Pete Riley za Carol Gerber", rekoh. "Možeš li je zvrcnuti?" Ona podigne pogled, odloži časopis i milo me i suosjećajno pogleda, poput liječnika koji ti mora reći joj, žao mi je, tumor se ne da operirati. Nemate sreće, čovječe, bolje da se sprijateljite s Isusom. "Carol je rekla da mora krenuti ranije. Otišla je Black Bear Shuttleom u Derry. Ali mi je rekla da ćeš ti svratiti i zamolila me da ti dam ovo." Ona mi pruži omotnicu na čijoj je prednjoj strani bilo napisano moje ime. Ja joj zahvalim i odem iz Franklina držeći omotnicu u ruci. Siđem niz pješački prilaz i zastanem na trenutak pokraj automobila, zagledan prema menzi Holyoke Commons, znamenitoj Palači Puste i domu falusnog čovječuljka-hrenovke. Ispod nje, na Bennetovu prilazu, lišće je letjelo pred vjetrom u štropotavim zapusima. Jarke su boje ishlapjele iz njih; ostala je samo tamnosmeđa novembarska boja. Bilo je to dan prije Dana zahvalnosti, na pragu zime u Novoj Engleskoj. 321

Svijet su činili vjetar i zubato sunce. Ponovno sam zaplakao. Znao sam to po toplini na svojim obrazima. 96 suza, mila; plači plači plači. Sjednem u automobil u kojem sam noć prije izgubio nevinost i otvorim omotnicu. U njoj se nalazio jedan jedini list papira. Prema Shakespeareu, jezgrovitost je duša duha. Ukoliko je to istina, onda je Carolino pismo bilo prepuno duha. Dragi Pete! Mislim da bi nam sinoćnja večer trebala biti oproštajna - koja bi nam mogla biti bolja? Možda ću ti pisati na faks a možda i neću, trenutačno sam tako zbunjena da naprosto ne znam (hej, možda se i predomislim i vratim!) Ali molim te dopusti mi da ja budem ta koja će prva pisati, može? Rekao si da me voliš. Ako je tako, dopusti da ja prva pišem. A pisat ću, obećavam. P. S. Ono sinoć bilo je najslađe što mi se ikad dogodilo. Ako može biti još bolje, ne znam kako to ljudi mogu preživjeti. P. P. S. Izvuci se iz te glupe kartaške igre. Napisala je da je to bilo najslađe što joj se ikad dogodilo, ali u dnu pisamca nije napisala "s ljubavlju", nego se samo potpisala. Pa ipak... ako može biti još bolje, ne znam kako to ljudi mogu preživjeti. Znao sam što je time željela reći. Pružim ruku i dodirnem stranu sjedišta na kojoj je ležala. Gdje smo zajedno ležali. Upali radio, Pete, volim stare hitove. Pogledam na sat. Stigao sam pred paviljon rano (možda je na djelu bio polusvjesni predosjećaj) i tek je prošlo tri sata. Lako bih mogao stići do Trailwaysova kolodvora prije no što ona krene za Connecticut... ali nisam to namjeravao učiniti. Bila je u pravu, sjajno smo se oprostili u mom starom automobilu; nešto više značilo bi korak niže. U najboljem slučaju ponovno bismo prošetali istom stazom; u najgorem bismo se kakvom svađom nabacali blatom po sinoćnjoj večeri. Želimo informacije. Da. I dobili smo ih. Bog nam je svjedok. Presavinem njezino pismo, gurnem ga u stražnji džep traperica i odvezem se kući u Gates Falis. Isprva mi se vid mutio i morao sam stalno brisati oči. A onda sam upalio radio i glazba je malo popravila stvar. Glazba to uvijek čini. Prevalio sam pedesetu, ali glazbi još to uspijeva; ona je nadaleko poznata po tome. 322

27 Stigao sam u Gates oko pola šest. Usporio sam dok sam prolazio pokraj Frank'sa, ali sam ipak produžio. Tad sam već puno više želio stići kući no što sam želio kriglu Hiresa i tračati s Frankom Parmeleauom. Mama mi je zaželjela dobrodošlicu tako što mi je rekla da sam premršav, da mi je kosa preduga i da nisam "stajao dovoljno blizu žileta". A onda je sjela u svoju stolicu za ljuljanje i pustila suzu zbog provratka sina razmetnoga. Tata me cmokne u obraz, zagrli jednom rukom a onda, vukući noge, ode do hladnjaka po čašu mamina crvenog čaja. U hodu mu je glava virila iz ovratnika stare, smeđe veste poput glave znatiželjne kornjače. Mi - odnosno moja mama i ja - zaključili smo da mu se sačuvalo svega dvadeset posto vida, možda malo više. To se teško moglo odrediti jer je on tako rijetko govorio. Sredila ga je nezgoda u pakirnici, strašan pad s druge etaže. Po lijevoj strani lica i vrata imao je brazgotine. Na glavi je imao udubinu, i na tome mjestu kosa mu više nikad nije ponovno narasla. Ta nesreća na radu praktički mu je zacrnila vid, ali je učinila nešto i njegovu mozgu. No nije bio "totalno munjen" kako se jednom prilikom izrazio neki mamlaz u Gendronovoj brijačnici, niti je bio nijem, kako su neki ljudi čini se smatrali. Bio je u komi devetnaest dana. Nakon što se probudio, postao je mučaljiv, to je istina, i često bi mu se u glavi sve užasno pobrkalo, ali katkad bi bio pri zdravoj, trezven i razložan. Bio je dovoljno pri sebi kad sam se vratio kući da mi udijeli poljubac i silovit jednoruki zagrljaj - njegov način grljenja otkad pamtim. Obožavao sam svog starog... a nakon semestra provedenog u kartanju s Ronniejem Malenfantom, naučio sam da je govorenje silno precijenjena vještina. Malo sam sjeo s njima, ispričao im neke od svojih fakultetskih priča (ali ne i o lovu na Gaduru), a onda sam izašao. Grabljao sam palo lišće u predvečerje - mrazni zrak na mojim obrazima bio je blaženstvo - mahao susjedima u prolazu i pojeo tri mamina hamburgera za večeru. Poslije večere ona mi reče da ide u crkvu, gdje udruga Ženska pripomoć priprema hranu za Dan zahvalnosti za nepokretne. Želim li se pridružiti kokodakačkoj seansi, neka samo izvolim, premda ona pretpostavlja da svoju prvu večer kod kuće ne bih želio provesti s 323

grupom starih kvočki. Zahvalio sam joj i rekao da mislim da ću umjesto toga nazvati Annmarie. "Zašto me to ne iznenađuje?" reče ona i ode. Začujem paljenje automobilskog motora a onda se, bez prevelikog veselja, odvučem do telefona i nazovem Annmarie Soucie. Sat vremena kasnije, ona se doveze u očevu kamionetu, nasmiješena, raspuštene kose, usta blistavih od ruža. Pretpostavljam da ste i sami mogli zaključiti da je osmijeh bio kratkog vijeka, i petnaest minuta nakon što je ušla, Annmarie je izašla iz kuće i iz mog života. Javi se, dušo, vidimo se. Otprilike u vrijeme Woodstocka, ona se udala za agenta osiguravajućeg društva iz Lewistona i postala Annmarie Jalbert. Dobili su troje djece i još su u braku. Pretpostavljam da je to dobro, zar ne? Ako i nije, mora se priznati da je vraški američki. Stajao sam kod prozora iznad sudopera, i promatrao kako stražnja svjetla kamioneta gospodina Soucieja nestaju niz cestu. Stidio sam se - Isuse, kako su joj se oči razrogačile, kako joj je smiješak izblijedio i zadrhtao - ali sam se osjećao i jebeno sretno, ogavno rasterećeno; dovoljno lagano da bih mogao zaplesati po zidovima i stropu poput FredaAstairea. Iza sebe začujem kako netko vuče noge. Okrenem se i ugledam oca kako u papučama hoda svojim sporim, kornjačinim korakom preko linoleuma. Hodao je jedne ruke ispružene preda se. Koža na njoj počela je sličiti velikoj, labavoj rukavici. "Jesam li ja to upravo čuo da je jedna mlada dama nazvala jednog mladog džentlmena seronjom?" upita on blagim, uzgrednim glasom. "Ovaj... aha." Premjestim se s noge na nogu. "Vjerojatno jesi." On otvori hladnjak, popipa po unutrašnjosti, i izvadi vrč crvenog čaja. Pio ga je bez šećera. I ja ga povremeno tako pijem, i mogu vam reći da mu je okus nikakav. Moja je teorija da je tata uvijek posezao za crvenim čajem jer je to bila najkričavija stvar u hladnjaku i uvijek je znao što to jest. "Ona Souciejeva, zar ne?" "Da, tata. Annmarie." "Svi Souciejevi lako planu, Pete. Zalupila je vratima, zar ne?" 324

Smiješio sam se. Nisam si mogao pomoći. Čudo da na tim jadnim, starim vratima još ima stakla. "Čini se da jest." "Trampio si je za novi model na koledžu, je li?" To je bilo prilično zakučasto pitanje. Jednostavan odgovor - a možda i najiskreniji, sve u svemu - bio je da nisam. A to sam i odgovorio. On kimne glavom, postavi najveću čašu iz kuhinjskog elementa pokraj hladnjaka. Izgledalo je kao da se sprema proliti čaj po radnoj plohi, odnosno barem sebi po nogama. "Daj da ti ja natočim", rekoh. "Može?" On ne odgovori već se samo odmakne i prepusti meni da natočim čaj. Tutnem mu tričetvrt čaše čaja u ruke, a vrč vratim u hladnjak. "Tata, je li dobar?" Ništa. Stajao je na mjestu držeći čašu objema rukama, onako kako dijete drži čašu, i guckao čaj. Pričekam, zaključim da neće odgovoriti, pa dohvatim svoj kovčeg iz kuta. Nabacao sam knjige povrh odjeće i sad ih počnem vaditi. "Učiti prvog dana praznika", reče tata i ja se lecnem - gotovo sam zaboravio da je tamo. "Živi užas." "Pa, malo sam u zaostatku iz nekih predmeta. Profesori na fakultetu gradivo obrađuju osjetno brže od srednjoškolskih." "Fakultet", reče on. Duga stanka. "Ti studiraš." Zazvučalo je zamalo kao pitanje, pa rekoh: "Tako je, tata." Ostao je stajati tamo još malo, naizgled gledajući kako ja slažem knjige i bilježnice na hrpu. Možda i jest gledao. Ili je možda samo tamo stajao. Nije se moglo sasvim pouzdano znati. Naposljetku krene prema vratima vukući noge, istegnutog vrata, one ruke kojom se naizgled branio malo podignute, a druge - one u kojoj se nalazila čaša crvenog čaja - svijene na prsima. Na vratima zastane i ne okrenuvši se, reče: "Dobro da smo se riješili one Souciejeve. Svi Souciejevi su prznice. Možeš ih lijepo obući ali ih ne možeš izvesti među ljude. Možeš ti i bolje." On izađe držeći čašu čaja privinutu na grudi. 28 Dok iz New Gloucestera nisu stigli moj brat i njegova žena, zaista sam i učio, napola nadoknadio zaostatak iz sociologije, s mukom se probio 325

kroz četrdeset stranica geologije, a sve to u tri sata. Glava samo što mi nije pukla. Kad sam načinio pauzu da skuham kavu, počeo sam slutiti jedva primjetno buđenje nade. U zaostatku sam s gradivom, katastrofalno u zaostatku, ali možda ne i u pogubnom zaostatku. Osjećao sam se kao vanjski igrač koji je trčeći natraške ispratio putanju bejzbolske loptice sve do ograde lijevog polja; stoji tamo i gleda u lopticu ali ne odustaje, premda zna da će loptica odletjeti izvan igrališta, jer također zna i da je može uhvatiti u letu tempira li dobro svoj skok. Pod uvjetom, dakako, da se ubuduće držim podalje od čitaonice na drugom katu. U petnaest do deset stigne moj brat koji - ako ikako može - nikamo ne stiže za dana. Njegova žena s kojom je bio u braku osam mjeseci, holivudski blistava u kaputu s ovratnikom od pravog nerca, donese puding od jaja i kruha; Dave je donio zdjelu žutih mahuna. Nitko osim mog brata ne bi prenosio žute mahune preko okružnih granica radi proslave Dana zahvalnosti. Dobar je on, Dave, moj šest godina stariji brat, a 1966. godine bio je računovođa za mali lanac restorana brze hrane sa šest "zdravljaka" u Maineu i New Hampshireu. Do 1996. bilo je već osamdeset "zdravljaka", a moj brat, s još tri ortaka, vlasnik tvrtke. Težak je tri milijuna dolara - barem na papiru - i ima tri srčane premosnice. Moglo bi se reći jedna premosnica na svaki milijun. Daveu i Katie za petama stigne i mama sa sastanka Ženske pripomoći, zaprašena brašnom, razdragana zbog dobrih djela i presretna zbog činjenice da su joj oba sina kod kuće. Kuća se ispuni veselim ćeretanjem. Naš je tata sjedio u kutu i slušao ne ubacujući se u razgovor... ali se smiješio. Njegove čudnovate oči velikih zjenica prelazile su s Daveova lica na moje pa ponovno na Daveovo. Pretpostavljam da su mu oči zapravo reagirale na naše glasove. Dave se raspitivao gdje je Annmarie. Rekao sam da smo Annmarie i ja odlučili malo pauzirati. Dave zausti da će zapitati znači li to da smoPrije no što je uspio dovršiti pitanje, i majka i supruga bočnu ga u rebra blago ali odlučno na taj ženski način koji poručuje ne sad, prijatelju, ne sad. Pogledavši u mamine raširene oči, zaključim da će i ona kasnije imati pitanja za mene. Vjerojatno popriličan broj. Mama želi informaciju. Mame to uvijek žele. 326

Izuzmemo li to što me Annmarie nazvala seronjom i što sam se s vremena na vrijeme pitao kako je Carol Gerber (uglavnom je li se predomislila glede nastavka studija i provodi li Dan zahvalnosti sa svojim dobrim, starim, za vojsku spremnim Sully-Johnom), to su bili prilično super praznici. Cijela je obitelj banula taj četvrtak ili petak: bazali su po kući i glodali pureće batake, gledali nogometne utakmice na televiziji i urlali poslije dobrih poteza, cijepali drva za kuhinjski štednjak (u nedjelju navečer mama je imala dovoljno cjepanica da grije kuću cijelu zimu samo s Franklinicom* da je baš htjela). * Vrsta popularne podrumske peći za centralno grijanje. Nakon večere pojeli smo pitu i igrali scrabble. Najzabavnije od svega bila je svađa između Davea i Katie zbog kuće koju su namjeravali kupiti nakon koje je Katie u mog brata zavitlala Tuppenvare posudu s ostacima hrane. Ja sam svih ovih godina izvlačio debelih batina od bratove ruke i godilo mi je gledati kako se taj plastični spremnik kaše odbija bratu od glave. Čovječe, to je bilo zabavno. Ali ispod svih tih dobrih stvari, uobičajene radosti koju se osjeća kad ti je čitava obitelj na okupu, bio je moj strah od toga što će se dogoditi kad se vratim u koledž. Pronašao sam sat vremena za učenje kasno u četvrtak navečer, nakon što se hladnjak napunio ostacima hrane i svi se povukli na počinak, te još dva sata u petak popodne, kad je zavladalo zatišje u priljevu rodbine te kad su Dave i Katie, privremeno razriješivši svoje razmirice, otišli - po mom mišljenju krajnje glasno - "prileći". Još sam imao osjećaj da bih mogao nadoknaditi zaostatak - zapravo sam to znao - ali sam i znao da to ne mogu sam, ili s Nateom. Morao sam se skompati s nekim tko razumije suicidalnu privlačnost one čitaonice na drugom katu, i kako ti krv šikne kroz žile kad netko odigra pika u pokušaju da istjera Gaduru. Netko tko shvaća primitivnu radost koju osjetiš kad Ronnieju uvališ la femme noire. To će morati biti Skip, pomislim. Da se Carol i vrati, ona nikad ne bi uspjela shvatiti na isti način. To ćemo morati biti Skip i ja, zaplivati iz dubokih voda prema obali. Razmišljao sam, zapnemo li zajedničkim snagama, mogli bismo se izvući. Nije to bilo zato što bi mi do njega bilo naročito stalo. Ta izjava zvuči nisko, ali je istina. Do subote praznika Dana zahvalnosti zavirio sam duboko u svoju dušu i shvatio 327

da uglavnom brinem svoju brigu, nastojim ugoditi Broju Šest. Želi li me Skip iskoristiti, nemam ništa protiv. Jer i ja i te kako želim iskoristiti njega. Do subote u podne prošao sam dovoljno geologije da shvatim da mi je potrebna pomoć glede nekih pojmova, i to brzo. U semestru su ostale još samo dvije velike provjere znanja: kolokviji i završni ispiti. Morat ću postići zaista jako dobre rezultate i na jednima i na drugima da zadržim stipendije. Dave i Katie odu oko sedam u subotu navečer, još se gložući (ali dobroćudnije) zbog kuće koju su namjeravali kupiti u Pownalu. Ja se smjestim za kuhinjski stol i počnem čitati knjigu iz socke o grupnim sankcijama. Ta se teorija svodila na to da i budale moraju imati nekoga po kome će srati. Deprimirajuća teorija. U nekom trenutku postanem svjestan da nisam sam. Podignem pogled i ugledam majku u njezinu starom ružičastom kućnom ogrtaču, lica sablasno namazanog kremom Pond's Gold. Nisam se iznenadio što je nisam čuo; nakon dvadeset i pet godina provedenih u istoj kućici, znala je gdje što škripi i cvili. Pomislio sam da je najzad odlučila da je vrijeme za pitanja o Annmarie, ali se ispostavi da joj je moj ljubavni život posljednja stvar na pameti. "Koliko je loše, Pete?" upita ona. Glavom mi proleti stotinu različitih odgovora, a onda se odlučim za istinu. "Zapravo i ne znam." "Nešto određeno?" Ovaj put joj ne reknem istinu, i kad sad razmišljam o tome, shvaćam koliko je ta laž bila znakovita: neki moj dio, protivan mojim interesima ali vrlo utjecajan, i dalje si je prisvajao pravo da me svezanog odgura do ruba ponora... a i preko. Aha, mama, čitaonica na drugom katu je problem, karte su problem - samo nekoliko partija kažem si svaki put, a kad pogledam na zidni sat već je petnaest do ponoći i ja sam preumoran da učim. Ma što, prenapet da učim. Zapravo, osim što sam igrao herčeve, jedino što sam uspio postići ove jeseni jest izgubiti nevinost. Da sam uspio izgovoriti barem prvi dio toga, mislim da bi to bilo kao da sam pogodio Cvilidretino ime i naglas ga izrekao. Ali nisam rekao ništa od toga. Rekao sam joj da je posrijedi samo ritam studija; da 328

moram ponovno definirati što znači učiti, steći neke nove navike. Ali mogu ja to. Uvjeren sam da mogu. Ona ostane stajati tamo još trenutak, prekriženih ruku i šaka gurnutih duboko u rukave kućne haljine - u toj je pozi pomalo nalikovala na kineskog mandarina - a onda reče: "Uvijek ću te voljeti, Pete. Otac također. On to ne kaže, ali osjeća. Oboje to osjećamo. Ti to znaš." "Aha", rekoh. "Znam." Ustanem i zagrlim je. Dotukao ju je rak gušterače. Taj je barem bio brz, premda ne i dovoljno brz. Pretpostavljam da nijedan nije, kad je riječ o nekome koga voliš. "Ali se moraš posvetiti studiju. Momci koji to ne učine umiru." Ona se nasmiješi, ali neveselo. "Vjerojatno si to znao." "Čuo sam glasine." "Još rasteš", reče ona i podigne glavu. "Mislim da ne." "Da. Najmanje dva centimetra od ljeta. A tvoja kosa! Zašto se ne ošišaš?" "Sviđa mi se kakva jest." "Duga je kao u djevojke. Pete, poslušaj moj savjet, ošišaj se. Izgledaj pristojno. Ta nisi ti jedan od onih Rolling Stonesa ili Herman's Hermita." Ja prasnem u smijeh. Nisam se mogao suzdržati. "Razmislit ću o tome, mama, u redu?" "Molim te." Ona me još jednom snažno zagrli, a potom pusti. Izgledala je umorno, ali mi se činilo da izgleda i prilično lijepo. "Ubijaju mladiće na drugoj strani oceana", reče ona. "Najprije sam smatrala da za to postoji dobar razlog, ali tvoj otac kaže da je to ludost i nisam baš sigurna da nije u pravu. Sine, puno uči. Ukoliko ti je potrebno još novca za knjige - ili instrukcije - snaći ćemo se nekako." "Hvala, mama. Prava si dušica." "Ne", reče ona. "Samo stara kobila umornih nogu. Idem u krevet." Učio sam još sat vremena, a onda su mi se riječi počele udvostručavati i utrostručavati pred očima. I ja odem u krevet, ali nisam mogao zaspati. Svaki put kad bih počeo tonuti u san, ugledao bih se kako podižem karte koje sam dobio dijeljenjem i počinjem ih slagati po bojama. Naposljetku dopustim da mi oči zakolutaju i otvore se i zagledam se u strop. Momci koji se ne posvete studiju, umiru, rekla je 329

majka. A Carol mi je rekla da je sad dobro biti djevojka, Lyndon Johnson se pobrinuo za to. Ganjamo Guduru! Karte se dodaju ulijevo ili udesno? Kriste, Riley je pokupio sve herčeve, jebate! Glasovi u mojoj glavi. Glasovi kao da se cijede iz zraka. Prekinuti s kartanjem bilo je jedino pametno rješenje mojih problema, ali premda je čitaonica na drugom katu bila dvije stotine kilometara sjeverno od mjesta gdje sam sad ležao, svejedno je imala moć nada mnom, moć koja je imala malo veze s pameću ili razborom. Skupio sam dvanaest poena u Grand Slamu; samo je Ronnie, s petnaest poena, sad bio bolji od mene. Nisam mogao zamisliti da bih se tek tako odrekao tih dvanaest poena, digao od stola i prepustio onoj pravilici od Malenfanta prazan ring. Carol mi je pomogla da Ronnieja svedem na pravu mjeru, omogućila mi da ga sagledam kao ogavnog, uskogrudnog prištavog patuljka kakav je bio. A sad kad nje nemaI Ronnieja uskoro neće biti, ubaci se glas razuma. Izdrži li do svršetka semestra, bit će to čudo Božje. Ti to dobro znaš. Istina. U međuvremenu, Ronnie nema ništa osim herčeva, zar ne? Nezgrapan je, trbušast, tankoruk, starac u zametku. Napržica je da bi barem djelomice sakrio golemi osjećaj inferiornosti. Njegovo hvalisanje o djevojkama je komično. Usto, nije baš pametan, kao neki dečki kojima je zagustilo i kojima je trenutačno prijetila opasnost od gubitka godine (primjerice Skip Kirk). Koliko sam ja mogao vidjeti, Ronnie se isticao jedino u herčevima i hvalisanju na prazno, pa zašto se ne povući i pustiti ga da dijeli karte i balega dok još može? Jer nisam to želio, eto zašto. Jer sam mu želio zbrisati taj cer s njegova podmuklog, prištavog lica i ušutkati njegovu razdražujuću trublju smijeha. Bilo je to podlo, ali istinito. Ronnie mi je bio najdraži kad bi se durio, kad bi piljio u mene užeglim pogledom kroz masnu kosu koja mu pada niz čelo, izbačene donje usne. Usto, tu je i sama igra. Obožavao sam kartati. Nisam mogao prestati misliti na karte ni ovdje, u svom starom krevetu, pa kako da se klonim čitaonice kad se vratim? Kako da se oglušim kad se Mark St. Peirre prodere da se požurim, da ima jedno prazno mjesto, da su svi na nuli i da partija treba početi? Isuse! 330

Još sam bio budan kad je ura s kukavicom u salonu ispod mene otpjevala dva sata. Ustanem, prebacim svoj stari kućni ogrtač škotskog uzorka preko gaćica i potkošulje i siđem u prizemlje. Natočim si čašu mlijeka i sjednem za kuhinjski stol da je popijem. Nije bilo svjetla osim neonske cijevi iznad štednjaka, nikakvih zvukova osim huka podrumske peći kroz podne rešetke te tihog hrkanja moga oca iz stražnje spavaće sobe. Osjećao sam se malo zvrkasto, kao da je kombinacija purana i štrebanja izazvala lakši potres u mojoj glavi. Te kao da ću idući put zaspati tek negdje oko recimo Dana sv. Patricka*. * Što znači 17. ožujka. Slučajno pogledam prema predvorju. Tamo je, obješena na jednu od vješalica iznad sanduka s drvima, visjela moja srednjoškolska jakna, ona na čijim su prsima bila isprepletena velika bijela slova GF. Ništa osim tih inicijala; nisam baš bio neki sportaš. Kad me Skip upitao, uskoro nakon što smo se upoznali na fakultetu, jesam li dodao kakva slova, rekao sam mu da jesam, veliko M za masturbaciju - igrač prve postave džepnog rukometa, specijalist za presing. Skip se nasmijao do suza i možda smo tad postali prijatelji. Zapravo, možda sam mogao dobiti slovo D za debatnu ili dramsku grupu, ali za to ne dodjeljuju slova, zar ne? Ni tada a ni sad. Te mi se noći srednja škola činila tako daleka prošlost, kao da je u nekom drugom planetarnom sustavu... ali je tu bila ta jakna, rođendanski poklon mojih roditelja one godine kad sam navršio šesnaest. Odem do predvorja i skinem je s vješalice. Prinesem je licu, pomirišem i sjetim se petog sata tihog učenja u kabinetu g. Mezensika - gorke arome strugotina od olovaka, učenice tiho šapću i hihoću, jedva čujni povici izvana dok učenici na satu tjelesnog odgoja igraju ono što su školski sportaši nazivali "popravkaškom odbojkom". Primijetim da mjesto na kojem je jakna visjela i dalje bode u oči u obliku nekakve jamice; nitko, čak ni moja majka kad bi u spavaćici istrčala pokupiti poštu, nije zaogrnuo tu glupu jaknu od prošlog travnja ili svibnja. Sjetim se Carol skamenjene u novinskim zrncima, lica zasjenjenog transparentom na kojem je pisalo S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA!, konjski rep leži joj na ovratniku srednjoškolske jakne... i nešto mi padne na pamet. 331

Naš telefon, bakelitni dinosaur kružnog brojčanika, stajao je na stoliću u hodniku. U ladici ispod njega nalazio se telefonski imenik Gates Fallsa, mamin adresar i krama pribora za pisanje, a između ostalog i crni netopivi flomaster. Odnesem ga za kuhinjski stol i ponovno sjednem. Raširim svoju srednjoškolsku jaknu preko koljena, a onda uz pomoć markera nacrtam veliki troprsti vrapčji trag na leđima. Dok sam to radio, osjetim kako mi se iz mišića odlijeva ona nervozna napetost. Pomislim, mogao bih sam sebi dodijeliti vlastito slovo ako želim, i da je ovo što činim otprilike to. Kad sam završio s poslom, podignem jaknu i pogledam. Na blijedoj bijeloj svjetlosti neonskog svjetla ono što sam nacrtao izgledalo je otresito, bombastično i nekako djetinjasto: Ali mi se sviđalo. Sviđao mi se taj jebeni znak. Ni tad nisam bio siguran što mislim o ratu, ali mi se jako sviđao taj vrapčji trag. Osjetio sam da bih najzad mogao zaspati; to što sam nacrtao taj znak utoliko mi je pomoglo. Isplahnem čašu od mlijeka i popnem se na kat s jaknom ispod miške. Gurnem je u ormar, a onda legnem. Sjetim se Carol, kako je stavila moju ruku ispod svoje veste i okusa njezina daha u mojim ustima. Pomislim na to kako smo bili stvarni iza zamagljenih prozora mog starog karavana, možda najbolji mi. A sjetim se i toga kako smo se smijali dok smo stajali i gledali kako vjetar nosi krpice moje goldwaterovske naljepnice preko parkirališta kod Toplane. Mislio sam na to kad sam zaspao. Spakiram svoju modificiranu srednjoškolsku jaknu u kovčeg i ponesem je u nedjelju u koledž - unatoč svojim nedavno izraženim dvojbama u vezi s ratom g. Johnsona i g. McNamare, mama bi imala mnoga pitanja o tom vrapčjem tragu, a ja još nisam imao spremne odgovore. No osjetio sam se kompetentnim da nosim tu jaknu, i nosio sam je. Prolijevao sam po njoj pivo, prosipao pepeo, povraćao i krvario po njoj, bacili su suzavac na mene u Chicagu kad sam je imao na sebi, dok sam se iz sveg glasa derao "Cijeli svijet gleda!" Djevojke su plakale na njezinim isprepletenim inicijalima GF na lijevoj grudi (do četvrte godine ta su slova postala prljavosiva umjesto bijela), a jedna je djevojka ležala na njoj dok smo vodili ljubav. Učinili smo to bez zaštite, pa vjerojatno postoji trag sperme na štepanoj podstavi. U 332

vrijeme kad sam se 1970. godine spakirao i napustio LSD Acres, pacifistički znak koji sam u mjačinoj kuhinji nacrtao na njezinim leđima bio je tek sjena. Ali je sjena ostala. Drugi je možda ne vide, ali ja uvijek znam što je ona predstavljala. 29 U nedjelju poslije Dana zahvalnosti vratili smo se u koledž ovim redom: Skip u pet (on je živio u Dexteru, najbliže od nas trojice), ja u sedam i Nate oko devet. Nazvao sam paviljon Franklin prije no što sam se raspakirao. Ne, reče djevojka na recepciji, Carol Gerber nije se vratila. Očigledno nije bila voljna reći nešto više, ali sam joj dodijavao. Na recepciji se nalaze dva ružičasta kartona-obavijesti na kojima piše ISPISANI, reče ona. Na jednoj je i Carolino ime i broj sobe. Zahvalim joj i spustim slušalicu. Ostao sam stajati na mjestu cijelu minutu, zamagljujući telefonsku govornicu dimom cigarete, a onda se okrenem. Na drugoj strani hodnika ugledam Skipa kako sjedi za jednim od kartaških stolova i upravo kupi rasipani štih. Katkad se pitani bi li stvari izgledale drukčije da se Carol ipak vratila, ili da sam obradio Skipa, uspio ga se dokopati prije no što ga se dočepala čitaonica. Ali nisam. Stajao sam u govornici, pušio Pall-Mallicu i sažalijevao se. A onda, preko puta, netko drekne: "Jebiga! Da ne povjeruješ, u kurac sve!" Na što Ronnie Malenfant (s mjesta na kojem sam stajao u govornici bio je izvan mog vidokruga, ali mu je glas bio prepoznatljiv poput glasa pile koja se cvileći probija kroz kvrgu u grani bora) razdragano uzvrati urlikom: "Ma vidi ti to - Randy Echolls kupi prvu Gaduru postpraznične ere!" Ne ulazi tamo, rekoh si. Naježio si učiniš li to, naježio jednom zasvagda. Ali, naravno, otišao sam. Svi su stolovi bili zauzeti, ali su trojica - Billy Marchant, Tony DeLucca i Hugh Brennan - stajali sa strane. Mogli bismo se ugodno smjestiti u kutu, bude li nas volja. Skip podigne pogled s karata u ruci i pljesnemo se dlanovima u zadimljenom zraku. "Pete, dobro došao ponovno u ludnicu." 333

"Hej!" reče Ronnie okrenuvši se. "Ma vidi tko je tu! Jedini guzičar u paviljonu koji recimo da zna kartati! Gdje si bio, Chuckles?" "U Lewinstonu", rekoh. "Fukao ti baku." Ronnie ćurlikne, a prištavi mu se obrazi zarumene. Skip me gledao ozbiljnim pogledom; možda je bilo nečeg u njegovim očima. Ne mogu reći pouzdano. Vrijeme prolazi, Atlantida tone sve dublje u ocean, a ljudi su podložni romantiziranju. Mitologiziranju. Možda sam vidio da se on predao, da namjerava ostati ovdje i kartati, a onda se latiti nečega drugoga, što god to bilo; možda mi je davao dopuštenje da krenem svojim putem. Ali je meni bilo osamnaest godina i bio sam sličniji Nateu no što sam bio voljan priznati. Ni ja nisam nikad imao prijatelja kao što je Skip. Skip je bio neustrašiv, Skipu je svaka druga riječ bila jebiga, kad je Skip jeo u Palači Puste cure nisu mogle skinuti pogleda s njega. On je bio magnet za ženske na način na koji je Ronnie to mogao biti samo u svojim najerotskijim snovima. Ali je Skip imao u sebi i nešto neusidreno, poput koščice koja nakon godina neškodljivog lutanja može probiti srce ili blokirati mozak. I on je to znao. I tada, kad je još bio umotan u posteljicu srednje škole, kad je još mislio da će nekako završiti kao nastavnik i bejzbolski trener, znao je to. I ja sam ga volio. To kako je izgledao, kako se smiješio, kako je hodao i govorio. Volio sam ga i nisam ga želio ostaviti. "Dakle", rekoh Billyju, Tonvju i Hughu. "Jeste li za malo pouke?" "Pet centi poen!" reče Hugh, smijući se kao luđak. Zapravo, on i jest bio luđak, jebote. "Počnimo! Miješaj i dijeli!" Uskoro smo bili u svom kutu. Sva četvorica bjesomučno smo pušili, a karte su frcale. Sjetio sam se svog očajničkog štrebanja tijekom prazničnog vikenda; sjetio sam se kako mi je majka rekla da momci koji se ne posvete studiju umiru. Sjetio sam se tih stvari, ali su mi se činile daleke kao vođenje ljubavi s Carol u mom autu dok Plattersi izvode "Twilight Time". Jednom sam podigao pogled i ugledao Stokea Jonesa na vratima, naslonjenog na štake, kako nas gleda svojim uobičajenim hladnim prezirom. Crna mu je kosa bila gušća no inače, oni vadičepski uvojci još sumanutiji na ušima i teži na ovratniku majice. Neprestano je šmrcao, iz nosa mu je curilo, a oči mu suzile, ali inače nije djelovao ništa bolesnije no prije praznika. 334

"Stoke!" rekoh. "Kako si?" "Tko zna", reče on. "Bolje od tebe, možda." "Dođi Rip-Rip, privuci si mljekarsku klupicu", reče Ronnie. "Naučit ćemo te kartati." "Ti ne znaš ništa što bih ja želio naučiti", reče Stoke i udalji se muklo tupkajući. Posluhnemo njegove jenjajuće štake i kratki napad kašlja. "Taj me kripl od pedera voli", reče Ronnie. "Samo to ne zna pokazati." "Pokazat ću ja tebi nešto ne podijeliš li karte", reče Skip. "Vvlo me, vvlo stvah", reče Ronnie glasom Elmera Fudda koji je jedino njemu bio smiješan. Položi glavu na ruku Marka St. Pierrea kako bi pokazao koliko se silno boji. Mark grubo podigne ruku. "Odjebi s mene. Ovo je nova košulja, Malenfant, i ne želim na njoj gnoj iz tvojih prišteva." Prije no što se Ronniejevo lice ozarilo od veselja a on zakreketao od smijeha, na trenutak opazim na njemu povrijeđenost. To me ostavi ravnodušnim. Ronnie možda ima stvarnih problema, ali ga to ne čini simpatičnijim. Za mene je on bio samo pizdun koji je znao kartati. "Hajde", rekoh Billyju Marchantu. "Požuri s dijeljenjem. Želim poslije još malo učiti." Naravno, nitko od nas te večeri nije učio. Umjesto da preko praznika splasne, groznica je bila jača i vruća no ikad. U četvrt do deset odem niz hodnik po novu kutiju cigareta. Znao sam da se Nate vratio premda sam ja bio šest vrata dalje od naše sobe. Iz sobe koju je Nick Prouty dijelio s Barryjem Margeauxom čula se "Love Grows Where My Rosemarv Goes*", ali malo niže čuo sam Phila Ochsa kako pjeva "The Draft Dodger Rag*". * Ljubav raste kuda moja Rosemarv kroči. * Pjesma bjegunca od mobilizacije. Nate je zaronio u ormar i vješao odjeću. Ne samo što je bio jedina osoba na fakultetu koju sam znao a koja je nosila pidžamu, nego je bio i jedini koji se služio vješalicama. Jedino što sam ja objesio bila je moja srednjoškolska jakna. Ja je sad izvadim i počnem prekapati po džepovima tražeći cigarete. "Hej, Nate, kako si? Jesi se najeo dovoljno onog preljeva od brusnica da izdržiš do kraja semestra?" "Ja sam-" zausti on, a onda ugleda što se nalazi na leđima moje jakne pa prasne u smijeh. 335

"Što je?" upitam. "Zar je toliko smiješno?" "Na neki način", reče on i nagne se dublje u svoj ormar. "Pogledaj." On izroni držeći stari tamnoplavi kaput. Okrene ga da pogledam leđa. Na njima se, kudikamo uredniji od mog slobodnog crteža, nalazio troprsti vrapčji trag. Nate je svoga izradio sjajnom srebrnastom ljepljivom trakom. Ovaj se put obojica nasmijemo. "Dva oka u glavi", rekoh. "Glupost. Veliki umovi teku istim koritom." "Znači, to je posrijedi?" "Pa... barem si ja to tako tumačim. Znači li to da si promijenio mišljenje o ratu, Pete?" "Koje mišljenje?" upitam ja. 30 Andy White i Ashley Rice nisu se vratili u koledž - osmorica manje. U ona tri dana prije prve mećave te zime, kod nas preostalih dogodila se očita promjena nagore. Odnosno, to je bilo očigledno svima drugima. Ukoliko ste bili u tome, tresla vas je groznica, i sve se to činilo tek korakom - dva sjeverno od normale. Prije raspusta za Dan zahvalnosti, kartaški kvarteti u čitaonici iskazivali su sklonost da se tijekom tjedna raziđu pa ponovno okupe; katkad bi na neko vrijeme sasvim izumrli kad bi mladež otišla na predavanja. No sad su grupe postale bezmalo statične; jedina bi se promjena dogodila kad bi netko oteturao u krevet ili izvršio konjićev skok za drugi stol kako bi izbjegao Ronniejevo umijeće i neprekidno iritirajuće klepetanje. Do te je ustaljenosti došlo jer se većina igrača s drugoga kata nije vratila nastaviti studij; Barry, Nick, Mark, Harvey i ja ne znamo koliko je drugih više-manje diglo ruke od obrazovnog aspekta i vratilo se kako bi nastavili potragu za potpuno beskorisnim "meč poenima". Mnogi mladići s drugog kata paviljona Chamberlain sad su zapravo stjecali diplomu iz herčeva. Skip Kirk i ja, žalosno je reći, bili smo među njima. U ponedjeljak sam otišao na dva predavanja, a onda poslao sve u vražju mater i preskočio ostala. Nisam otišao ni na jedno predavanje u utorak, kartao sam herčeve u snovima s noći utorka na srijedu (sjećam se da sam u jednom fragmentu odbacio Gaduru i shvatio da ima 336

Carolino lice), a onda proveo cijelu srijedu igrajući zaozbiljno. Geologija, sociologija, povijest... odreda besmisleni pojmovi. U Vijetnamu je flota B-52 pogodila vijetkongovsku zonu okupljanja izvan Dong Haa. Uspjeli su ujedno pogoditi i postrojbu američkih marinaca i pritom ubiti dvanaestoricu a raniti četrdesetoricu - ups, sranje. A prognoza za četvrtak bila je jak snijeg koji će popodne prijeći u kišu i ledenu kišu. Rijetki među nama obratili su na to pozornost; ja svakako nisam imao razloga pomisliti da će mi mećava promijeniti život. U srijedu sam legao u ponoć i spavao kao zaklan. Ako sam sanjao herčeve ili Carol Gerber, ne sjećam se. Kad sam se u četvrtak ujutro probudio u osam sati, padao je tako gust snijeg da sam jedva vidio svjetla paviljona Franklin prekoputa. Istuširao sam se, pa otapkao niz hodnik da vidim je li kartanje već počelo. Kartalo se za jednim stolom - Lennie Doria, Randy Echolls, Billy Marchant i Skip. Izgledali su blijedo, neobrijano i umorno, kao da su tu proveli cijelu noć. Vjerojatno i jesu. Naslonim se na dovratak i ostanem kibicirati. Vani na snijegu događalo se nešto kudikamo zanimljivije od kartanja, ali nitko od nas to tad nije znao. 31 Tom Huckabee stanovao je u Kingu, još jednom muškom paviljonu u našem kompleksu. Becka Aubert stanovala je u Franklinu. U posljednja tri-četiri tjedna prilično su se zbližili, a to je uključivalo i zajedničke obroke. Tog su se snježnog jutra potkraj studenog vraćali s doručka, kad ugledaju nešto napisano velikim slovima na sjevernoj strani paviljona Chamberlain. To je bila strana okrenuta prema ostatku studentskog naselja... okrenuta točno prema Istočnom krilu gdje su velike korporacije intervjuirale kandidate za posao. Oni priđu bliže, pa siđu sa staze i zagaze u novi snijeg - dotad ga je već napadalo desetak centimetara. "Pogledaj", reče Bečka i pokaže u snijeg. U njemu su se vidjeli čudni tragovi: ne normalni tragovi ljudskih nogu, nego kao da je netko vukao noge, te duboke ubodne rupe koje su se protezale pravocrtno s vanjske strane. Tom Huckabee reče da ga podsjećaju na tragove osobe koja ima na nogama skije a podbača se skijaškim štapovima. Nijedno 337

od njih nije pomislilo da bi netko na štakama mogao ostaviti takve tragove. Ne tad. Oni se primaknu zidu paviljona. Slova su bila krupna i crna, ali je snijeg tad već bio tako gust da su morali doći na pet metara od zida prije no što su uspjeli pročitati riječi koje su bile ispisane sprejem. .. i to u stanju potpunog popizditisa, sudeći po zbrčkanosti poruke. (Ni ona ni on nisu pomislili da netko tko pokušava sprejem napisati poruku istodobno održavajući ravnotežu na štakama možda neće dobiti odličan iz urednosti.) Poruka je glasila: S.A.D. VAN 32 Pročitao sam da neki kriminalci - možda mnogi među njima - zapravo žele da ih se uhvati. Mislim da je to bio slučaj sa Stokeom Jonesom. Ono po što je došao na University of Maine nije našao. Mislim da je zaključio da je vrijeme za odlazak... a ako ide, prije toga će načiniti najveličanstveniju gestu koju netko na štakama može izvesti. Tom Huckabee ispriča desecima studenata što je sprejem napisano na našem paviljonu; isto to učini i Becka Aubert. Jedna od osoba kojima je ona to ispričala bila je studentska nadzornica prvoga kata paviljona Franklin, suhonjava kreposna cura po imenu Marjorie Stuttenheimer. Marjorie je do 1969. postala prilično važna ličnost u studentskom naselju kao utemeljiteljica i predsjednica Američke udruge kršćanastudenata. AUKS-a je podržavala rat u Vijetnamu; na kiosku u Memorial Unionu prodavali su male značke u obliku zastavice koje je Richard Nixon učinio tako popularnima. U četvrtak sam u Palači Puste dežurao za objed, i premda sam izostajao s predavanja nikad mi na pamet nije palo da izostanem s posla - nisam bio tako stvoren. Svoje mjesto u čitaonici prepustim Tonyju DeLucci i oko jedanaest sati krenem prema Holyokeu izvršiti svoju sudopersku dužnost. Ugledam poveliku skupinu studenata okupljenu u snijegu, zagledanu u nešto na sjevernoj strani mog paviljona. Priđem, pročitam poruku i odmah shvatim tko ju je tamo smjestio. 338

Na Bennettovu prilazu, pokraj staze koja je vodila do sporednog ulaza paviljona Chamberlain, stajali su plavi službeni automobil University of Mainea i jedan od dva fakultetska policijska automobila. I Margie Stuttenheimer je bila tamo, dio grupice koja se sastojala od četiri fakultetska policajca, prodekana za studente, i Charlesa Ebersolea, predsjednika fakultetske Disciplinske komisije. Kad sam se ja pridružio okupljenima, bilo ih je pedesetak; u pet minuta koliko sam stajao tamo znatiželjno izvijajući vrat, grupa je nabujala na sedamdeset pet. Kad sam u jedan i petnaest završio s ispiranjem i slaganjem i zaputio se natrag u Chamberlain, vjerojatno je dvjestotinjak ljudi u malim grozdovima blejalo kao telad u šarena vrata. Pretpostavljam da je danas teško povjerovati da bi neki grafit imao takvu privlačnu moć, osobito kenjkavog dana poput toga, ali govorimo o posve različitom svijetu, svijetu u kojemu nijedan časopis u Americi (osim, vrlo rijetko, Popular Photography) ne bi objavio akt obnažen toliko da bi se vidjele modelove stidne dlačice, gdje se nijedne novine ne bi usudile ni natuknuti nešto o intimnom životu neke političke ličnosti. To je bilo prije potonuća Atlantide; to je bilo jako davno u dalekome svijetu u kojem je najmanje jedan komičar završio u zatvoru jer je javno izgovorio riječ "pička", a jedan drugi u emisiji The Ed Sullivan Show rekao da smijete druge ljude karati, ali da se ne smijete s drugim ljudima karati. Bio je to svijet u kojem su neke riječi još izazivale sablazan. Da, mi smo znali za "pičku". Naravno da jesmo. Stalno smo govorili pička: pička ti strinina, nosi se u pičku materinu ti i tvoj pas, idi mi u tri pičke materine, čkapi, hej umoči si ga sestri u pičku, mi ostali već jesmo. Ali tamo, napisane crnim slovima visine dva metra, stajale su riječi JOHNSON PIČKA. Predsjednik Sjedinjenih Država pička! IPREDSJEDNIK-UBOJICA! Netko je Predsjednika Sjedinjenih Država Amerike nazvao ubojicom! Da ne povjeruješ. Kad sam se vratio iz Holyokea, stigao je drugi automobil fakultetske policije. Šestorica fakultetskih policajaca - po mom računu, gotovo cijeli usrani zdrug - pokušavali su objesiti veliki pravokutnik žutog šatorskog platna preko poruke. Mnoštvo zarogobori, a onda počnu uzvici negodovanja. Murjaci ih pogledaju, zlovoljno. Jedan im 339

dovikne da se raziđu, nastave svojini putem, moraju nekamo stići. To je možda i bila istina, ali se očito većini tamo sviđalo jer se okupljeno mnoštvo nije znatnije razrijedilo. Policajac koji je držao lijevi kraj zastora od šatorskog platna oklizne se na snijegu i zamalo padne. Nekoliko znatiželjnika zaplješće. Murjak koji se poskliznuo pogleda prema tom zvuku s izrazom najcrnje mržnje od koje mu na trenutak krv šikne u lice; za mene je to bio trenutak kad su se stvari zaista počele mijenjati, kad se između generacija počeo stvarati jaz. Policajac koji se okliznuo okrene se i ponovno se uhvati u koštac s onim komadom platna. Naposljetku odluče da će pokriti prvi pacifistički znak i riječ PIČKA u natpisu JOHNSON PIČKA! A nakon što su sakrili tu Stvarno Prostu Riječ, mnoštvo se počne razilaziti. Snijeg se pretvorio u soliku i postajkivanje je postalo neugodno. "Nemoj da ti murja vidi leđa jakne", reče Skip, i ja se okrenem. Stajao je pokraj mene u majici s kapuljačom, ruku uronjenih duboko u tobolac na prednjici. Dah mu je izlazio iz usta u zamrznutim resama, a pogled nije skidao s fakultetskih policajaca i preostalog dijela poruke: JOHNSON! PREDSJEDNIK UBOJICA! S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA! "Pomislit će da si to učinio ti. Ili ja." Lagano se smiješeći, Skip se okrene. Na leđima njegove majice, nacrtan kričavo crvenom tintom, nalazio se još jedan troprsti vrapčji trag. "Isuse", rekoh. "Kad si to nacrtao?" "Jutros", reče on. "Vidio sam Nateov." Slegne ramenima. "Bilo je previše guba da ga ne bih precrtao." "Neće pomisliti da smo to bili mi. Ni sekunde." "Da, vjerojatno je tako." Jedino je pitanje bilo zašto već ne ispituju Stokea... premda ne bi morali postaviti puno pitanja da izvuku istinu iz njega. No ako ga Ebersole, predsjednik Disciplinske komisije, i Garretsen, prodekan za studente, ne ispituju, to je samo zato što još nisu porazgovarali i- "Gdje je Dearie?" upitam. "Znaš li?" Solika je sad okrupnjala, čegrtala kroz stabla i uz cijuk se odbijala od svakog centimetra nepokrivene kože. 340

"Mlad i junačan g. Dearborn posipava pločnike i staze s desetak svojih drugova iz ROTC-a", reče Skip. "Vidjeli smo ih iz čitaonice. Vozikaju se po naselju u pravom vojnom kamionu. Malenfant je rekao da su im se zbog toga pimpeki tako digli da tjedan dana neće moći spavati na trbuhu. Prilično pametno za Ronnieja." "Kad se Dearie vrati-" "Aha, kad se vrati." Skip slegne ramenima, kao da želi reći da je sve to izvan naše kontrole. "U međuvremenu, izvucimo se iz ove bljuzge i bacimo koju partiju, što kažeš na to?" Želio sam reći puno toga o puno toga... ali nisam. Vratimo se u paviljon i do sredine popodneva kartanje se ponovno zahuktalo. Igralo se pet "pod-partija" učetvero, prostorija je bila plava od dima, a netko je dovukao gramofon kako bismo mogli slušati Beatlese i Stonese. Netko drugi je pak donio izgrebenu Cameovu singlicu s pjesmom "96 tears" i ta se vrtjela non-stop najmanje sat vremena: plači plači plači. Kroz prozore se pružao lijep vidik na Bennettovo šetalište i Bennettov prilaz i ja sam pogledavao na tu stranu, očekujući da ću ugledati Davida Dearborna i nekog od njegovih drugova u odjeći kaki boje kako pilje u sjeverni zid paviljona i vjerojatno raspravljaju o tome da li da potegnu za Stokeom Jonesom karabinima ili da ga samo ganjaju bajunetama. Naravno da oni neće učiniti ništa od toga. Možda i skandiraju: "Ubij Vijetkongovce! Naprijed S.A.D.!" dok vježbaju na nogometnom igralištu, ali Stoke je ipak bogalj. Zadovoljili bi se time da on dobije nogom u svoj komunjarski tur i odleti s University of Maine. Ja nisam želio da se to dogodi, ali nisam vidio kako bi se to moglo izbjeći. Stoke je nosio onaj vrapčji trag na leđima kaputa od početka nastave, puno prije no što smo mi ostali skužili što on znači, i Dearie je to znao. Osim toga, Stoke će priznati. Odnosit će se prema pitanjima prodekana i predsjednika Disciplinske komisije kao i prema svojim štakama - nepokolebljivo. Usto, cijela ta stvar počela mi je izgledati kao nešto daleko, shvaćate? Baš kao i predavanja. Kao i Carol, sad kad sam shvatio da je stvarno otišla. Baš kao i ideja da bi me mogli mobilizirati i poslati u džunglu da umrem. Ono što je izgledalo stvarno i neposredno bio je lov na zlu Gaduru, kako se riješiti herčeva ili kako jednim udarcem uvaliti 341

ostalima za svojim stolom dvadeset šest poena. Ono što je izgledalo stvarno bili su herčevi. No tad se nešto dogodi. 33 Oko četiri sata, solika prijeđe u kišu, a u pola pet, kad se počelo smračivati, shvatimo da je Bennettovo šetalište pokriveno s osam ili deset centimetra vode. Veći dio Prilaza izgledao je kao kanal. A ispod vode se nalazio ledeno hladni, napola otopljeni Jell-O bljuzgavice. Ritam kartanja se uspori jer bismo se povremeno zagledali u sudoperske nesretnike kako prelaze razdaljinu između paviljona i Palače Puste. Neki od njih - oni pametniji - presjekli bi preko obronka brežuljka i probijali se kroz brzotopeći snijeg. Ostali su se spuštali niza staze, gubeći ravnotežu i kližući se na njihovoj podmukloj, zaleđenoj površini. Gusta se magla počela dizati s vlažnog tla, pa je prolaznicima bilo još teže vidjeti kuda idu. Jedan dečko iz Kinga sastane se s nekom curom iz Franklina na spojištu staza. Kad su krenuli niz Bennettov prilaz, mladić se oklizne i grčevito se uhvati za djevojku. Zamalo su pali zajedno, ali su uspjeli održati objedinjenu ravnotežu. Svi smo im zapljeskali. Za mojim stolom krene dijeljenje bez dodavanja karata. Nick, Ronniejeva uš od prijatelja, udijeli mi nevjerojatnih trinaest karata, možda najbolje karte koje sam ikad dobio. Ako to nije bila prilika da pokupim sve herčeve i pik damu, onda ne znam koja jest: šest herčeva i to ne malih vrijednosti, pik kralj i dama, plus slikovne karte u ostale dvije boje. Imao sam herc sedmicu, graničnu kartu, ali se ljude može uhvatiti na spavanju u dijeljenju bez dodavanja karata; nitko ne očekuje da ciljaš na svih 26 bodova u situaciji u kojoj ne možeš poboljšati početne karte. Lennie Doria odigra klistirku za početak. Ronnie odmah odbaci kartu u drugoj boji i riješi se pik asa. Pomislio je da je to super. I ja također; moja dva slikovna pika sad su bila karte za odnošenje štiha. Pik dama nosi trinaest poena, ali pokupim li sve herčeve, neću pokušati te poene, nego će to učiniti Ronnie, Nick i Lennie. Prepustim štih Nicku. Odigramo tri neuzbudljiva trika - najprije Nick a onda i Lennie iscrpu karo žilu - a onda ja pokupim herc desetku u štihu trefova. 342

"Herčevi su načeti i Riley je popušio prvog!" razdragano zatrubi Ronnie. "Nadrapao si, seljačino!" "Možda", rekoh ja. A možda će se, pomislim ja, i Ronnie Malenfant kiselo smiješiti kutom usta. Uspije li mi pokupiti sve herčeve i pik damu, mogao bih idiota Nicka Proutyja odgurati preko stotke, a Ronnieju ukrasti partiju koju je počeo dobivati. Tri štiha kasnije postane jasno što izvodim. Kao što sam se i nadao, Ronniejevo smijuljenje prometne se u izraz koji sam najviše uživao vidjeti na njegovu licu - ogorčeno durenje. "Ma nećeš valjda", reče on. "Ne mogu vjerovati. Ne u dijeljenju bez dodavanja. Nemaš ti konja za takvu trku." No svejedno je znao da je moguće. Čulo mu se u glasu. "Vidjet ćemo", rekoh i odigrani herc asa. Sad sam se našao na brisanom prostoru, ali zašto ne? Ukoliko su herčevi raspoređeni ravnomjerno, mogao bih dobiti partiju tim štihom. "Da vidimo što-" "Pogledajte!" Skip vikne sa svog mjesta za stolom najbližeg prozoru. U glasu mu se osjećala nevjerica i neka vrsta strahopoštovanja. "Jebo te bog, pa to je Stokely!" Igra se prekine. Svi se strelovito zavrtimo u stolcima i pogledamo kroz prozor u tamneći, kapavi svijet ispod nas. I kvartet mladića u kutu ustane i pogleda. Stare svjetiljke od kovanog željeza na Bennettovu prilazu bacale su slabe električne zrake kroz nisku maglu, podsjetivši me na London, Tyne Street i Jacka Rasparača. Na svom mjestu na brežuljku, Holyoke Commons izgledala je još više poput prekooceanskog broda. Njezin je obris treperio kako se kiša slijevala niz prozore čitaonice. "Budala Rip-Rip, vani po ovom sranjune mogu vjerovati", dahne Ronnie. Stoke je brzao niz puteljak koji je vodio od sjevernog ulaza u Chamberlain prema mjestu gdje su se sve asfaltirane staze spajale u dnu Bennettova šetališta. Nosio je svoj stari vojnički kaput i bilo je očito da nije netom izašao iz paviljona jer je bio prokisao. I kroz staklo niz koje se slijevala kiša vidjeli smo onaj znak na njegovim leđima, crn kao i riječi koje su sad bile djelomice pokrivene četverokutom žutog platna (ako je još bilo na zidu). Njegova potpuno mokra divlja kosa bila je upokorena kišom. 343

Stoke nije pogledao prema svom grafitu PREDSJEDNIK UBOJICA, već je nastavio tupkati prema Bennettovu prilazu. Hodao je brže no što sam ga bio navikao vidjeti, ne obraćajući pozornost na šibanje kiše, maglu koja se dizala i bljuzgavicu ispod štaka. Je li želio pasti? Je li izazivao tu gadost od bljuzgavice da ga sruši? Ne znam. Možda je samo bio previše zadubljen u svoje misli da bi shvaćao koliko brzo hita ili koliko su vremenski uvjeti nepovoljni. Ovako ili onako, neće daleko dospjeti ukoliko ne uspori. Ronnie se počne cerekati, i taj se zvuk raširi onako kako se plamičak širi kroz suhi barut. Nisam mu se želio pridružiti, ali sam se bespomoćno pokušavao suzdržati. Kao uostalom i Skip, primijetim. Djelomice zato što je hihotanje zarazno, ali i zato što je prizor zaista bio smiješan. Znam kako to nepristojno zvuči, naravno da znam, ali sam otišao predaleko da ne bih kazao istinu o tom danu... i današnjem danu, skoro pola životnog vijeka kasnije. Jer mi se to još čini komičnim, još se smješkam kad se sjetim kako je izgledao, pomahnitala igračka na navijanje u vojničkom kaputu lupka kroz pljusak i u hodu štakama prska oko sebe. Znali ste što će se dogoditi, naprosto ste znali, i to je bilo ono najsmješnije - pitanje je bilo samo koliko će daleko dogurati prije neizbježnog otklizavanja. Lennie je urlao od smijeha jedne ruke pritisnute na lice, zureći kroz raširene prste, dok su mu se iz očiju od smijeha slijevale suze. Hugh Brennan držao se za svoju nemalu trbušinu i revao kao magarac koji je zapeo u blatu. Mark St. Pierre nekontrolirano je tulio i govorio da će se upišati, da je popio previše Coca-Cola i da će mu promočiti traperice. Ja sam se smijao tako jako da nisam mogao držati karte; živci u desnoj ruci su mi zamrli, prsti se opustili, i onih nekoliko posljednjih pobjedničkih štihova odleprša mi u krilo. U glavi mi je bubnjalo, a sinusi se začepili. Stoke uspije stići do dna kosine gdje je počinjao Prilaz. Tamo zastane i iz nekog razloga sumanuto se zavrti na peti za tri stotine šezdeset stupnjeva, naizgled kao da balansira na jednoj štaki. Drugu štaku ispruži poput strojnice, kao da u mislima rafalom rešeta cijelo naselje - Ubij Vijetkongovce! Posmiči studentske nadzornike! Na bajunete s apsolventima! 344

"Iiii... olimpijski suci ocjenjuju gas... čistom desetkom!" Tony DeLucca klikne besprijekornim glasom sportskog komentatora. Bila je to točka na i; prostorija se istog trenutka pretvori u ludu kuću. Karte polete na sve strane. Pepeljare se rastepu i jedna od staklenih (većinom su bile aluminijske, oblika desertnih tanjurića, kakve se može vidjeti na stolovima za kojima se vode panel-diskusije) razbije se. Netko padne sa stolca i počne se valjati po podu, urlajući i ritajući se. Čovječe, nismo se mogli prestati smijati. "Znao sam!" zatuli Mark. "Popišao sam se u gaće! Nisam si mogao pomoći!" Iza njega, Nick Prouty vukao se prema prozoru na koljenima; suze su mu se slijevale niz zažareno lice, a ruke je ispružio preda se u nijemoj, preklinjućoj gesti čovjeka koji želi reći prestanite, prekinite prije no što mi pukne žilica u mozgu i umrem na licu mjesta. Skip ustane i pritom prevrne stolac. Ja ustanem. Keglajući se od smijeha, naslijepo smo se napipali i odglavinjali prema prozoru ruku prebačenih jedan drugome oko leđa. Ispod prozora, ne znajući da ga gleda i smije mu se dvadesetak rastrojenih kartaša, Stoke Jones je, začudo, još bio na nogama. "Naprijed Rip-Rip!" Ronnie počne skandirati. "Naprijed Rip-Rip!" Nick mu se pridruži. Stigao je do prozora i naslonio se na nj čelom, još se smijući. "Naprijed, Rip-Rip!" "Naprijed, faco!" "Naprijed!" "Samo naprijed, Rip-Rip! Razmaši se!" "Ubaci te štake u petu, zmaju!" "Naprijed Rip-Rip!" Sličilo je to posljednjoj četvrtini nogometne utakmice samo što su svi skandirali Naprijed, Rip-Rip umjesto Ostani na svojim pozicijama ili Blokiraj taj udarac. Gotovo svi; ja nisam skandirao, a mislim da nije ni Skip, ali smo se smijali. Smijali smo se jednako jako kao i ostali. Odjednom se sjetim one večeri kad smo Carol i ja sjedili na gajbama od mlijeka pokraj menze, kad mi je pokazala fotografiju sebe i svojih prijatelja iz djetinjstva... a onda mi ispričala priču o tome što su joj oni drugi dječaci učinili. Što su joj učinili s bejzbolskom palicom. Mislim 345

da su se najprije šalili, rekla je Carol. A jesu li se smijali? Vjerojatno jesu. Jer to se čini kad se zekaš i dobro zabavljaš - smiješ se. Stoke je ostao stajati na mjestu još trenutak, viseći na štakama pognute glave... a onda počne forsirati uzbrdicu kao marinci pri iskrcavanju na Tarawi. Jurio je niz Bennettov prilaz, prskao vodu na sve strane svojim letećim štakama; kao da gledaš bijesnu patku. Ono skandiranje postane zaglušujuće: "NAPRIJED RIP-RIP! NAPRIJED RIP-RIP! NAPRIJED RIP-RIP!" Najprije su se šalili, rekla je ona dok smo sjedili na gajbama od mlijeka i pušili. U tom je trenutku plakala, suzama srebrnim na bijeloj svjetlosti iz blagovaonice iznad nas. Najprije su se šalili a onda... više nisu. Ta je misao za mene bila kraj vica o Stokeu - kunem vam se da jest. A svejedno se nisam mogao prestati smijati. Stokely uspije stići do trećine uspona u pravcu Holyokea, gotovo je izbio na opeke nepokrivene vodom, no tad ga skliska bljuzgavica nadvlada. Zabio je štake predaleko ispred tijela - predaleko i da je bilo suho vrijeme - i kad se zanjihao prema naprijed, oba štapa izmaknu se ispod njega. Noge mu polete uvis poput nogu gimnastičarke pri izvođenju nekog veličanstvenog trika na gredi, on kresne na leđa i zapljusne vodom na sve strane. Udarac se čuo čak i u čitaonici na drugom katu. Bila je to savršena završnica. Čitaonica je izgledala kao ludnica u kojoj su se svi pacijenti u isto vrijeme otrovali hranom. Besciljno smo teturali po prostoriji, smijali se i grčevito si stezali vratove, a iz očiju su nam štrcale suze. Ja sam se držao za Skipa jer su me noge odbijale držati; koljena su mi bila kao rezanci. Smijao sam se jače no ikad u životu, mislim jače no što sam se ikad poslije smijao, i još sam mislio na Carol kako sjedi na gajbi od mlijeka pokraj mene, prekriženih nogu, s cigaretom u jednoj i s fotografijom u drugoj ruci, Carol koja govori Udario me Harry Doolin... Willie i onaj treći su me držali da ne bih pobjegla... mislim da su se najprije šalili, a onda... više nisu. Na Bennettovu prilazu, Stoke pokuša sjesti. Djelomice je izvukao gornji dio tijela iz vode... a onda ponovno legne, opruži se, kao da je studena bljuzgava voda postelja. Podigne obje ruke prema nebu gotovo zazivnim pokretom, pa ih pusti da padnu. Bile su to sve 346

predaje u povijesti ljudskog roda sažete u tri pokreta: vraćanje u ležeći položaj, podizanje ruku i dvostruki vodoskok kad su ruke pale širom s obje strane njegova tijela. Bio je to gromki jebi ga, radi što hoćeš, ja odustajem. "Dođi", reče Skip. Još se smijao, ali je ujedno bio i krajnje ozbiljan. Čuo sam ozbiljnost u njegovu nasmijanom glasu i vidio je na njegovu histerično iskrivljenom licu. Bilo mi je drago da je tako, Bože kako mi je bilo drago. "Dođi, prije no što se budala utopi." Skip i ja protisnemo se kroz vrata čitaonice rame uz rame i zajurimo se niz hodnik drugog kata. Sudarali smo se i odbijali jedan od drugoga poput kuglica flipera, teturali zamalo jednako nekontrolirano kao maločas Stoke na stazi. Većina ostalih pođe za nama. Jedini za kojeg pouzdano znam da nije pošao za nama bio je Mark; on je otišao u svoju sobu presvući svoje mokre traperice. Sreli smo Natea na odmorištu drugog kata - zamalo smo ga pregazili. Stajao je tamo ruku punih knjiga u plastičnoj vreći i gledao nas prilično usplahireno. "Mili bogo", reče on. To je bio Nateov najjači izraz iznenađenja, mili bogo. "Što je vama?" "Dođi", reče Skip. Grlo mu je bilo tako stisnuto, da su mu riječi zazvučale kao režanje. Da nisam ranije bio s njim, pomislio bih da ga je upravo minuo napad plača. "Nije ništa nama, nego onom zajebanom Jonesu. Pao je. Potrebna mu je-" Skip zašuti jer ga je svladao smijeh - grohoti smijeha iz dubina utrobe - i ponovno zatresao. Klone leđima na zid i zakoluta očima u nekoj vrsti beskrajno komične iscrpljenosti. Odmahne glavom kao da smijehu ne dopušta pristup ali, naravno, smijehu ne možeš zabraniti pristup; kad dođe, zavali se u tvoju omiljenu stolicu i ostane koliko želi. Iznad nas, stube su zagrmjele od silaska kartaša s drugog kata. "Potrebna mu je pomoć", dovrši Skip, brišući oči. Nate pogleda u mene sve zbunjeniji. "Ako mu je potrebna pomoć, zašto se vi smijete?" Nisam mu to mogao objasniti. Ma što, nisam to mogao objasniti ni sebi. Uhvatim Skipa za jaknu i cimnem. Krenemo niza stube na prvi kat. Nate pođe za nama. Kao i ostali. 347

34 Prvo što sam ugledao kad smo banuli kroz sjeverna vrata bio je onaj četverokut žute jedrovine. Ležao je na zemlji, pun vode i plutajućih grudica bljuzgavice. A onda mi se voda na stazi počne slijevati kroz tenisice i ja zaboravim na razgledavanje. Vani je bilo studeno. Kiša je šibala po mojoj nepokrivenoj koži u iglicama koje samo što nisu bile sasvim ledene. Na Bennettovu šetalištu voda je bila do gležnja. Najprije me stopala zazebu, a onda obamru. Skip se oklizne i ja ga zgrabim za ruku. Nate nas obojicu s leđa zadrži na nogama da se ne prevalimo na leđa. Ispred nas začujem ogavan zvuk, napola kašalj a napola gušenje. Stoke je ležao u vodi kao mokra klada, vojnički kaput plutao mu je oko tijela, a masa crne kose oko lica. Kašalj mu je bio dubok i bronhijalan. Sitne kapljice prskale su mu s usana pri svakom napadu gušenja. Jedna je štaka ležala pokraj njega, zapela mu između ruke i slabine. Druga je plovila prema paviljonu Bennett. Voda je zapljuskivala Stokeovo blijedo lice. Kašalj mu postane zagušeno grgljanje. Zurio je ravno u kišu i maglu. Nije ničime odao da je čuo da dolazimo, ali kad sam mu kleknuo s jedne, a Skip s druge strane, pokuša nas otjerati. Voda mu se slije u usta i on se počne bacakati. Utapao se pred našim očima. Više mi nije bilo do smijeha, ali sam se možda i dalje smijao. Najprije su se šalili, rekla je Carol. Najprije su se šalili. Upali radio, Pete, volim stare hitove. "Podigni ga", reče Skip i čvrsto uhvati Stokea za jedno rame. Stoke ga mlitavo pljusne jednom bijelom rukom voštane figure. Skip se ne obazre na to, možda nije ni osjetio. "Požuri, zaboga." Uhvatim Stokea za drugo rame. On me zalije po licu kao da se zajebavamo u nečijem bazenu u stražnjem dvorištu. Mislio sam da će mu biti hladno kao i meni, ali mu je koža odisala nekom boležljivom vrućicom. Pogledam preko njegova od vode nabubrena tijela u Skipa. Skip kimne glavom. "Jen... dva... tri." Napnemo se. Stoke djelomice izroni iz vode - od struka naviše - ali ništa više. Zaprepasti me njegova težina. Košulja mu se izvukla iz hlača i plutala oko njegova struka poput baletne suknjice. Ispod nje ugledam njegovu bijelu kožu i crnu prostrijelnu rupu njegova pupka. 348

Tamo je bilo i brazgotina, zaraslih ožiljaka koji su treperili amo-tamo poput kolopleta smršene špage. "Pomozi, Natie!" zastenje Skip. "Podboči ga, jebo te ja!" Nate padne na koljena, poprska nas svu trojicu, i uhvati Stokea u svojevrstan naopaki zagrljaj. Upinjali smo se da ga sasvim uspravimo i izvučemo iz kaljuže, ali zbog bljuzgavice na opekama gubili smo ravnotežu i nismo mogli raditi usklađeno. A i Stoke, premda je još kašljao, napola utopljen, radio je protiv nas, pokušavajući se na sve mile načine iskobeljati iz našeg stiska. Stoke se želio vratiti u vodu. Pristignu i ostali, predvođeni Ronniejem. "Jebo te Rip-Rip", dahne on. Još je hihotao, ali je izgledao pomalo zadivljeno. "Rip, ovaj si put pošteno zajebao, svaka čast." "Nemoj stajati kao drvena Marija, blento!" zavapi Skip. "Pomozi nam!" Ronnie ostane stajati još trenutak, ne ljuteći se, procjenjujući što bi bilo najbolje učiniti, a onda se okrene da vidi koga još ima. Posklizne se na raskvašenom snijegu, i Tony DeLucca - i on hihoćući - uhvati ga i uravnoteži. Svi moji kartaški kompići iz čitaonice na drugom katu zbili su se na potopljenom Prilazu, i većina se još nije mogla prestati smijati. Izgledali su nekako, samo nisam znao kako. Možda se nikad i ne bih dosjetio da nije bilo Carolina božičnog poklona... no to se naravno dogodilo kasnije. "Tony", reče Ronnie. "Brad, Lennie, Barry. Uhvatimo ga za noge." "A ja Ronnie?" upita Nick. "Što ću ja?" "Ti si premalen da bi ga pomagao dizati", reče Ronnie, "ali bi ga oraspoložilo kad bi mu ga netko popušio." Nick ostane u pozadini. Ronnie, Tony, Brad, Lennie i Barry Margeaux prokližu pokraj nas s obje strane. Ronnie i Tony uhvate Stokea za listove. "Isuse Kriste!" drekne Tony, zgađeno, i još napola nasmijano. "Nema ga se za što uhvatiti! Noge kao u strašila!" '"Noge kao u strašila! Noge kao u strašila!'" uzvikne Ronnie, pakosno ga oponašajući. "Podigni ga, jebote, ti digiću glupi, nije ovo izbor za Mister univerzuma! Lennie i Barry, zavucite se ispod njegove nastrane guzice kad ga oni uhvate. A onda se uspravite-" 349

"-kad ga vi ostali podignete", dovrši Lennie. "Kužim. I da nisi mog paisana nazivao digićem." "Ostavite me na miru", zakašlje Stoke. "Prestanite, maknite se od mene... usrani gubitnici..." Ponovno ga uhvati napad kašlja. Počne ispuštati ogavne, nadimajuće zvukove. Na svjetlosti ulične svjetiljke usne su mu izgledale sive i glatke. "Gle tko se javlja", reče Ronnie. "Napola utopljeni kripl i retardirani peder." On pogleda u Skipa. Voda mu se slijevala iz valovite kose preko bubuljičava lica. "Kirk, počni odbrojavanje." "Jen... dva... tri...rad!" Podignemo. Stoke Jones izroni iz vode poput brodske olupine. Mi zaglavinjamo amo-tamo s njim. Jedna mu ruka klone ispred mene; visjela je tamo trenutak, a onda se dlan spojen na nju izvije i snažno me ošamari posred lica. Pljas! Ja ponovno prasnem u smijeh. "Spustite me! Ništarije, spustite me!" Posrtali smo, poigravali na bljuzgavici. Voda se slijevala s njega, voda se slijevala s nas. "Echolls!" rikne Ronnie. "Marchant! Brennan! Isusa mu jebem vi komatozne amebe može mala pomoć što kažete na to?" Randy i Billy priđu prskajući. I ostali - trojica ili četvorica privučeni povicima i prskanjem, većinom još pripadnici herčevske grupe s drugog kata - pridrže Stokea. Nespretno ga okrenemo. Vjerojatno smo izgledali kao najspastičkije navijačice na svijetu koje iz nekog razloga uvježbavaju svoj nastup po pljusku. Stoke se prestao batrgati. Ležao je u našem stisku, ruku obješenih sa strane, dlanova okrenutih prema gore pa su mu se punili malim šalicama kišnice. Slapovi koji su se slijevali iz njegova natopljena kaputa i zadnjice hlača presušivali su. Podigao me i nosio, rekla je Carol. O dječaku s jež frizurom, dječaku koji je bio njezina prva ljubav. Niz cijelu Broadovu, jednog od najtoplijih dana u godini. Nosio me na rukama. Nisam mogao izbiti njezin glas iz glave. Na neki način to mi nikad nije uspjelo. "Paviljon?" Ronnie upita Skipa. "Nosimo ga u paviljon?" "Ma kakvi", reče Nate. "U ambulantu." Budući da smo ga uspjeli izvući iz vode - što je bio najteži dio, sad iza nas - ambulanta je bila logičan izbor. Bila je to mala zgrada od cigle odmah iza Bennettova paviljona, udaljena ne više od tristo-četiristo 350