B A N F N Z J Š U J Š N T H W T F C © B F I. C © F N , P V C fl S G G Gffifl T Tffl ... I ff-fi!---
Z , fl S V C fl S Joseph Campbell Junak s tisucu lica
S ffi Uvodna riječ / 11 Popis ilustracija / 15 Popis fotografija / 21 Prolog ffl ffl 1. ffl / 29 2. ffl / 49 3. / 54 4. / 63 I. dio: Junakova pustolovina I. # : 1. / 71 2. / 80 3. fflff / 89 4. / 95 5. / 106 II. # : 1. fi / 113 2. ffi ffl / 123 3. ffi / 134 4. ffl ffl / 140 5. / 160 6. / 178
III. # : 1. / 199 2. / 202 3. / 212 4. / 221 5. / 233 6. ffi / 241 IV. # : / 249 II. dio: Kozmogonijski ciklus I. # : ffl 1. ffl / 283 2. ffi / 288 3. fi - / 296 4. -ffi / 299 5. ffl / 306 6. / 313 II. # : ! 1. ffl ffl / 319 2. ffl / 324 3. / 329 4. ffl ffl / 332 III. # : 1. / 335 2. / 338 3. / 352 4. / 359 5. / 363 6. / 366 7. / 371 8. / 373
IV. # : 1. ffl ffl / 383 2. ffl ffl / 391 Epilog ffl fi 1. ffl / 397 2. ffl , ffl / 398 3. / 403 Bilješke / 409
Mojem ocu i mojoj majci
11 Uvodna rijeè “I $ u sebi nose religijske doktrine tako su izobličene i sustavno prerušene, naposljetku,” piše Sigmund Freud, “da ih masa čovječanstva ne može prepoznati kao istinite. Slučaj je sličan onome što biva kada kažemo djetetu da novorođenčad donose rode. I tada kazujemo istinu u simboličkoj odori, jer znamo što ta velika ptica označava. Ali, dijete to ne zna. Ono čuje samo izobličeni dio toga što mu kažemo, i smatra da ga vučemo za nos; a znamo kako često njegova prgavost i nepovjerenje prema odraslima zapravo potječu od ovoga dojma. Stekli smo uvjerenje da je bolje izbjegavati takva simbolička prerušavanja istine u onome što ćemo kazati djeci, i ne uskraćivati im znanje o stvarnom stanju stvari, sukladno njihovoj intelektualnoj razini.”& Namjera je ove knjige otkriti dio istina koje su nam prerušene u likove iz religije i mitologije tako što će sprezati mnoštvo ne pretjerano teških primjera i dopuštati prvotnome značenju da postane jasno samo po sebi. Stari su učitelji znali što kazuju. Kada jednom opet naučimo čitati njihov simbolični jezik, bit će dovoljno raspolagati darom antologa kako bismo čuli njihov nauk. Ali prvo nam valja naučiti gramatiku simbola, a u našem vremenu ne znam za bolji ključ ovoga otajstva od psihoanalize. Nije potre-
12 U bno držati kako je ona posljednja riječ o toj temi da bi joj se dopustilo da posluži kao sredstvo pristupa. Idući će korak zatim biti sprezanje obilja mitova i predanja iz svih krajeva svijeta, te puštanje simbola da govore u svoje ime. Paralele će smjesta postati uočljive; a iz njih će se uobličiti golem i zadivljujuće jednoglasan iskaz temeljnih istina na kojima počiva čovjekov život za njegova tisućljetna obitavanja na ovome planetu. Možda će mi se prigovoriti kako sam pri isticanju podudarnosti zanemario razlike između različitih orijentalnih i okcidentalnih, suvremenih, starinskih i primitivnih predaja. Isti bi se prigovor, međutim, mogao uputiti svakom udžbeniku ili atlasu iz anatomije, gdje se fiziološke varijacije rasa zanemaruju ne bi li se prenijelo temeljno, općenito shvaćanje ljudskoga tijela. Naravno da postoje razlike između brojnih mitologija i religija čovječanstva, ali ova je knjiga posvećena njihovim sličnostima; a kad se jednom one shvate, postat će jasno da su razlike umnogome manje nego što se to u javnosti (i politici) smatra. Nadam se da bi ovakvo komparativno pojašnjenje moglo pridonijeti možda ne posve zaludnoj borbi onih sila koje u sadašnjemu svijetu teže ka ujedinjavanju, ne u ime nekog crkvenog ili političkog carstva, već u smislu uzajamnog ljudskog razumijevanja. Kao što nam govore Vede: “Istina je jedna, mudraci je mnogim imenima nazivaju.” Na pomoći u dugotrajnom poslu privođenja moje građe u čitljiv oblik dugujem zahvalnost g. Henryju Mortonu Robinsonu, koji mi je itekako pomogao savjetom u početnim i završnim stadijima rada, kao i supruzi Petera Geigera, te gđi. Margaret Wing, gđi. Helen McMaster koja je mnogo puta iščitala rukopise i dala mi neprocjenjivo vrije-
13 U dne sugestije, i mojoj supruzi, koja je od početka do kraja radila sa mnom, slušala, čitala i prerađivala. J. C. N' Y , &. &*+0.
15 Popis ilustracija &. Sileni i Menade. S amfore s crnim likovima, oko +9.-9. g. p.n.e., pronađene u grobu pokraj mjesta Gela na Siciliji. (Monumenti Antichi, pubblicati per cura della Reale Accademia dei Lincei, sv. XVII, Milano &*fl., otisak XXXVII.) . Minotauromahija. S kratera s crvenim likovima iz Atike, 9. stoljeće p.n.e. Ovdje Tezej ubija Minotaura kratkim mačem; takav je prikaz uobičajen na oslikanim vrčevima. U prisanim prikazima junak se služi golim rukama. (Collection des vases grecs de M. le Comte de Lamberg, expliquée et publiée par Alexandre de la Borde, Pariz &0&;., otisak XXX.) ;. Oziris u obličju bika nosi svojeg štovatelja u Podzemlje. S egipatskog lijesa u British Museumu. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. I, str. &;.) +. Uliks i Sirene. S bijelog lekita s višebojnim likovima iz Atike, 9. stoljeće p.n.e., danas u Središnjemu muzeju u Ateni. (Eugénie Sellers, “Three A<ic Lekythoi from Eretria”, Journal of Hellenic Studies, sv. XIII, &0*., otisak I.)
16 I 9. Noćna plovidba morem: – Josip u bunaru: Polaganje Krista u grobnicu: Jona i kit. Stranica Biblije Pauperum iz petnaestoga stoljeća, njemačko izdanje iz &+fl&., koja prikazuje starozavjetne predšasnike Isusove povijesti. Usporedi sa sl. 0 i &&. (Izdanje Weimar Gesellscha= der Bibliophilen, &*>.) >. Izida u obličju sokola dolazi Ozirisu u Podzemlje. Ovo je trenutak začeća Horusa, koji će igrati važnu ulogu pri očevu uskrisivanju. (Usporedi sa sl. &.) Iz niza bareljefa sa zidova Ozirisova hrama u Denderi, što prikazuju misterije u slavu ovog boga, koji su se svake godine izvodili u tom gradu. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. II, str. 0.) fl. Izida daje kruh i vodu duši. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. II, str. &;+.) 0. Nadvladavanje nemani: – David i Golijat: Silazak u Limb: Samson i lav. (Isti izvor kao i sl. 9.) *A. Gorgona-sestra progoni Perzeja koji bježi s glavom Meduze. Perzej, oboružan sabljom koju mu je podario Hermes, prišao je trima Gorgonama na spavanju, odrubio glavu Meduzi, stavio je u telećak i pobjegao na krilima čarobnih sandala. U pisanim prikazima junak uspijeva otići neotkriven, zahvaljujući kapi nevidljivosti; ovdje, međutim, vidimo da ga goni jedna od dviju preživjelih Gorgona-sestara. S amfore s crvenim likovima iz 9. stoljeća p.n.e., u zbirci münchenskog Antiquariuma. (Adolf Furtwängler, Friedrich Hauser i Karl Reichhold, Griechische Vasenmalerei, F. Bruckmann, München &*+.- &*;., otisak &;+.)
17 I *B. Perzej bježi s glavom Meduze u telećaku. Ovaj i gornji prikaz nalaze se na suprotnim stranama iste amfore. Takav raspored stvara veseo i živahan dojam. (Vidi Furtwängler, Hauser i Reichhold, op. cit., Serie III, tekst, str. flfl, sl. ;*.) &. Ozirisovo uskrsnuće. Bog ustaje iz jajeta; Izida (Sokol sa sl. >) štiti ga krilom. Horus (sin začet u Svetom braku sa sl. >) drži Ankh, odnosno znak života, pred očevim licem. S bareljefa na otoku Philae. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. II, str. 90.) &&. Ponovna pojava junaka: – Samson s dverima Hrama: Uskrsli Krist: Jona. (Isti izvor kao i sl. 9.) &. Jazonov povratak. Ovo je pogled na Jazonovu pustolovinu kakav pisana predaja ne poznaje. “Slikar ove vaze kao da se na neki čudan način prisjetio iz davnine kako ubojica zmaja potječe od zmajskoga sjemena. On se iznova rađa iz njegovih čeljusti” (Jane Harrison, Themis, A Study of the Social Origins of Greek Religion, Cambridge University Press, drugo izdanje &*fl., str. +;9.) Zlatno runo visi s drveta. Atena, zaštitnica junaka, nazoči sa svojom sovom. Valja uočiti Gorgoneum na njezinu Aegisu (usporedi s otiskom XXII). (S vaze u Vatikanskoj etruščanskoj zbirci. Prema fotografiji D. Andersona, Rim.) &;. Dijagram stvaranja svijeta Tuamotua: – Dolje: Kozmičko jaje. Gore: Ljudi dolaze i oblikuju svemir. (Kenneth P. Emory, “The Tuamotuan Creation Charts by Paiore”, Journal of the Polynesian Society, sv. +0, br. &, str. ;.)
18 I &+. Razdvajanje neba i zemlje. Česta slika s egipatskih lijesova i papirusa. Bog Šu-Heka razdvaja Nut i Seba. (W. Max Müller, Egyptian Mythology, The Mythology of All Races, sv. XII, Marshall Jones Company, Boston &*&0., str. ++.) &9. Khnemu oblikuje faraonova sina na grnčarskom kolu, dok mu Thoth obilježava životni vijek. S papirusa iz ptolemejskog razdoblja. (E. A. Wallis Budge, The Gods of the Egyptians, Methuen and Co., London &*+., sv. II, str. 9.) &>. Nut (Nebo) porađa sunce; njegove zrake padaju na Hathor na obzorju (Ljubav i život). Kugla pri ustima božice predstavlja večernje sunce koje će ona progutati i iznova roditi. (E. A. Wallis Budge, The Gods of the Egyptians, Methuen and Co., London &*+., sv. I, str. &&.) &fl. Paleolitski petroglif (Alžir). S prethistorijskog lokaliteta u okolici Tiouta. Životinja slična mački između lovca i noja možda je neka vrsta pantere dresirane za lov, a rogata životinja ostavljena s lovčevom majkom pripitomljena životinja na paši. (Leo Frobenius i Hugo Obermaier, Hádschra Máktuba, K. Wolff, München &*9., sv. II, otisak fl0.) &0. Kralj Ten (Egipat, Prva dinastija, oko . g. p.n.e.) razbija glavu ratnom zarobljeniku. S ploče od bjelokosti nađene u Abydosu. “Odmah iza uznika nalazi se stijeg svrh kojega je lik šakala što predstavlja boga, ili Anubisa ili Apuata, iz čega je jasno da kralj prinosi žrtvu bogu.” (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. I., str. &*fl; navod, str. fl.) &*. Oziris, Sudac mrtvih. Iza boga stoje božice Izida i Ne- =is. Pred njim je lotus, odnosno ljiljan, kao podnožje
19 I njegovim unucima, četvorici Horusovih sinova. Ispod (ili pokraj) njega leži jezero svete vode, božanski izvor zemaljskoga Nila (čije je prtvotno vrelo na nebu). Bog u lijevoj ruci drži cijep, odnosno bič, a u desnoj kukastu palicu. Vijenac nad njim urešen je nizom od dvadeset osam svetih ureja, od kojih svaki drži po jedan disk. – Iz Huneferova papirusa. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. I, str. .) . Guja Kheti u Podzemlju proždire Ozirisova neprijatelja plamenom. Žrtvi su ruke zavezane iza leđa. Sedam bogova predsjedava. Ovo je detalj iz prikaza područja Podzemlja kojim Sunčeva barka prolazi u osmome satu noći. – Iz takozvane “Knjige stupova”. (E. A. Wallis Budge, The Gods of the Egyptians, Methuen and Co., London &*+., sv. I, str. &*;.) &. Dvojnici Anija i njegove žene piju vodu u Onome svijetu. Iz Anijeva papirusa. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. II, str. &;.)
21 Popis fotografija I. Krotitelj nemani (Sumer). Intarzija školjkom (možda kao ures harfi) s kraljevske grobnice u Uru, oko ;. g. p.n.e. Lik u sredini vjerojatno je Gilgameš. (Ljubaznošću The University Museum, Philadelphia.) II. Zarobljeni jednorog (Francuska). Detalj tapiserije “Lov na jednoroga”, vjerojatno izrađene za Franju I. Francuskoga oko &9&+. n.e. (Ljubaznošću The Metropolitan Museum of Art, New York.) III. Majka bogova (Nigerija). Odudua, s djetešcetom Ogunom, bogom rata i željeza, na koljenu. Pas je sveta Oguova životinja. Poslužitelj, ljudskoga rasta, svira na bubnju. Oličeno drvo. Lagos, Nigerija. Pleme Egba-Yoruba. (Horniman Museum, London. Fotografija iz Michael E. Sadler, Arts of West Africa, International Institute of African Languages and Cultures, Oxford Press, Humphrey Milford, London &*;9.) IV. Božanstvo u ratnoj odori (Bali). Gospodar Krišna u svojoj zastrašujućoj pojavi. (Usporedi dolje, str. ;&-;+.) Višebojni drveni kip. (Fotografija iz C. M. Pleyte, Indonesian Art, Martinus Nijhoff, Den Haag &*&.) V. Sekhmet, božica (Egipat). Kip od diorita. Razdoblje Carstva. Karnak. (Ljubaznošću The Metropolitan Museum of Art, New York.)
22 F VI. Meduza (Stari Rim). Mramor, visoki reljef; iz palače Rondanini, Rim. Datiranje nesigurno. (Iz zbirke Glyptothek, München. Fotografija iz H. Brunn i F. Bruckmann, Denkmäler griechischer und römischer Skulptur, Verlagsanstalt für Kunst und Wissenscha=, München, &000.-&*;.) VII. Vrač (Paleolitska špiljska slikarija, francuski Pirineji). Najraniji poznati portret šamana, oko &. g. p.n.e. Rezbarija u kamenu ispunjena crnom bojom, visoka fl9 cm, koja dominira muralom s nizom od više stotina izrezbarenih životinja; u špilji iz Aurignac-magdalenskog razdoblja zvanoj “Trois Frères”, Ariège, Francuska. (Prema fotografiji otkrivača, grofa Bégouena.) VIII. Svemirski otac, Viracocha, roni suze (Argentina). Ploča pronađena pokraj mjesta Andalgalá u pokrajini Catamarca na sjeverozapadu Argentine, provizorno identificirana s predinkaškim božanstvom Viracochom. Nad glavom se koči sunčev disk sa zrakama, ruke drže munje, iz očiju kaplju suze. Stvorenja na ramenima možda su Imaymana i Tacapu, dva sina i glasnika Viracoche, u životinjskom obličju. (Fotografija iz The Proceedings of the International Congress of Americanists, sv. XII, Pariz &*.) IX. Šiva, gospodar kozmičkog plesa (jug Indije). Vidi raspravu, dolje, str. &0, bilješka +>. Bronca. &-& st. n.e. (Muzej u Madrasu. Fotografija iz Auguste Rodin, Ananda Coomaraswamy, E. B. Havell, Victor Goloubeu, Sculptures Çivaïtes de l’Inde, Ars Asiatica III, Bruxelles i Pariz: G. van Oest et Cie., &*&.) X. Androgini predak (Sudan). Drvena rezbarija iz područja Bandiagara, Francuski Sudan. (Zbirka Laure Harden,
23 F New York. Fotografija Walkera Evansa, ljubaznošću The Museum of Modern Art, New York.) XI. Bodhisa va (Kina). Kwan Yin. Oličeno drvo. Konac dinastije Sung (*>.-&fl*. n.e.). (Ljubaznošću The Metropolitan Museum of Art, New York.) XII. Bodhisa va (Tibet). Ona Bodhisa<va znana kao Usnīshasitātapatrā, okružena Buddhama i Bodhisattvama, sa stotinu sedamnaest glava koje simboliziraju njezin utjecaj na različite sfere bitka. U lijevoj ruci drži Baldahin svijeta (axis mundi), a u desnoj Kotač zakona. Pod brojnim blagoslovljenim stopalima Bodhisa<ve stoje ljudi u svijetu koji su se molili za Prosvjetljenje, dok pod stopalima triju “razjarenih” sila u dnu slike leže oni koji još pate od pohote, zavisti i zabludjelosti. Sunce i mjesec u gornjim kutovima simboliziraju čudo braka, odnosno istovjetnosti, vječnosti i vremena, Nirvane i svijeta (vidi str. &>; i dalje). Lame u sredini gore predstavljaju ortodoksni smjer tibetskih učitelja doktrine koju simbolizira ovaj religijski barjak-slika. (Ljubaznošću The American Museum of Natural History, New York.) XIII. Grana besmrtnog života (Asirija). Krilato biće pruža granu s mogranjima. Zidna ploča od alabastera iz palače asirskoga kralja Ašur-nasir-apala II. (009.-0>. p.n.e.) u Kalhuu (danas Nimrud). (Ljubaznošću The Metropolitan Museum of Art, New York.) XIV. Bodhisa va (Kambodža). Krhotina iz ruševina Angkora, &. st. n.e. Lik Buddhe koji tvori krunu glave karakterističan je znak Bodhisa<ve (usporedi otiske XI i XII; u potonjemu lik Buddhe sjedi svrh piramide od glava).
24 F (Musée Guimet, Pariz. Fotografija iz Angkor, éditions “Tel”, Pariz &*;9.) XV. Povratak (Stari Rim). Mramorni reljef pronađen &00fl. na zemljištu koje je prije pripadalo vili Ludovisi. Možda ranogrčke izrade. (Museo delle Terme, Rim. Fotografija iz Antike Denkmäler, herausgegeben vom Kaiserlich Deutschen Archaeologischen Institut, Berlin: Georg Reimer, sv.II, &*0.) XVI. Kozmička božica lavica drži sunce (sjever Indije). Iz rukopisa na jednoj stranici iz sedamnaestog ili osamnaestog stoljeća, iz Delhija. (Ljubaznošću The Pierpont Morgan Library, New York.) XVII. Zdenac života (Flandrija). Središnji panel na triptihu Jeana Bellegambea (iz Douaija), oko &9. Poslužiteljica na desnoj strani, s malim galeonom na glavi, jest Nada; recipročni ženski lik s lijeva jest Ljubav. (Ljubaznošću Palais des Beaux-Arts, Lille.) XVIII. Mjesečev kralj i njegov narod (Južna Rodezija). Prethistorijska slikarija na stijeni, s farme Diana Vow, okrug Rusapi, Južna Rodezija, možda vezana uz legendu o Mwuetsiju, Čovjeku s Mjeseca (dolje, str. ;;-;>). Veliki polegnuti lik u podignutoj desnoj ruci drži rog. Njezin otkrivač, Leo Frobenius, provizorno ju je datirao na oko &9 g. p.n.e. (Ljubaznošću Frobenius-Institut, Frankfurt-am-Main.) XIX. Majka bogova (Meksiko). Ixciuna dok rađa božanstvo. Kipić od poludragog kamena (skapolit, visok &* cm). (Fotografija, prema Hamyju, ljubaznošću The American Museum of Natural History, New York.)
25 F XX. Tangaroa stvara bogove i ljude (otok Rurutu). Polinezijska drvena rezbarija iz otočne skupine Tubuai (Austral) na južnom Pacifiku. (Ljubaznošću The British Museum). XXI. Neman kaosa i bog sunca (Asirija). Zidna ploča od alabastera iz palače asirskoga kralja Ašur-nasir-apala II. (009.-0>. p.n.e.) u Kalhuu (danas Nimrud). Bog je možda nacionalno božanstvo Assur u ulozi koju je prethodno igrao babilonski Marduk (vidi str. 09-0fl), a još ranije Enlil, sumerski bog oluje. (Fotografija gravure iz Austen Henry Layard, Monuments of Nineveh, Second Series, London: J. Murray, &09;. Izvorni kamen, danas u British Museumu, tako je oštećen da se obličja jedva mogu razaznati na fotografiji. Stil je isti kao i onaj s otiska XIII.) XXII. Mladi bog kukuruza (Honduras). Krhotina vapnenca iz Copana, drevnoga grada Maja. (Ljubaznošću The American Museum of Natural History, New York.) XXIII. Mjesečeva kočija (Kambodža). Reljef iz Angkor Vata, &. st. n.e. (Fotografija iz Angkor, éditions “Tel”, Pariz &*;9.) XXIV. Jesen (Aljaska). Eskimska plesna maska. Oličeno drvo. Iz okruga rijeke Kuskokwim na jugozapadu Aljaske. (Ljubaznošću The American Indian Heye Foundation, New York.)
Junak s tisuæu lica
29 Monomit P . M Slušali mi svisoka i s osmijehom na licu snolike vradžbine nekog šamana podlivenih očiju iz Konga, ili čitali s profinjenim ushitom tanane prijevode soneta mistika Lao-tsea; tu se i tamo se uspijevali probiti kroz tvrdu ljušturu neke Akvinčeve rasprave, ili nenadano proniknuti u blistavi smisao neke začudne eksimske bajke – uvijek ćemo pronaći jednu te istu priču, stalno novih oblika, no zadivljujuće postojanu, a uz nju i prkosno upornu slutnju da se tu može doživjeti više no što ćemo ikada moći osvijestiti ili iskazati. Diljem nastanjena svijeta, u svim razdobljima i okolnostima, cvali su ljudski mitovi; postali su živa nadahnuća svega ostaloga što je moglo poteći iz djelatnosti ljudskoga tijela i uma. Ne bi bilo pretjerano reći da je mit tajni otvor kroz koji neiscrpne energije kozmosa istječu u ljudsku kulturnu pojavnost. Religije, filozofije, umjetnosti, društvena uređenja primitivnog i povijesnog čovjeka, ključna otkrića u znanosti i tehnologiji, pa i sami snovi što pršte kroz spavanje – sve to navire iz onog temeljnog, čarobnog prstena mita.
30 P Čudo leži u tome što karakteristična moć diranja i nadahnuća dubokih stvaralačkih centara počiva u najmanjoj bajci za mališane – kao što se okus oceana krije u kapljici vode, ili cijelo otajstvo života u jajašcu buhe. Jer, simboli mitologije nisu proizvoljni; ne može ih se prisiljavati, izmišljati, ili trajno potiskivati. Oni su spontani proizvodi psihe, a svaki od njih u sebi nosi, i to neoštećenu, začetnu snagu svojega izvora. U čemu je tajna bezvremenskog viđenja? Iz koje dubine uma ono potječe? Zašto je mitologija svugdje ista, podno raznolikih kostima koje nosi? I čemu nas ona uči? Mnoge znanosti danas pridonose analizi ove zagonetke. Arheolozi istražuju ruševine Iraka, Honana, Krete i Yucatana. Etnolozi postavljaju pitanja Ostjacima s rijeke Ob i Boobiejima s otoka Fernando Po. Nedavno nam je nov naraštaj orijentalista razotkrio svete zapise Istoka, kao i predhebrejske izvore vlastitog nam Svetog pisma. A pritom je druga vojska znanstvenika nastavila s istraživanjima započetim u prošlome stoljeću na polju psihologije naroda, u nastojanju da pronađe psihološke temelje jezika, mita, religije, razvoja umjetnosti i moralnih kodeksa. Najznačajnija su otkrića, ipak, potekla iz mentalne klinike. Odvažna i istinski epohalna djela psihoanalitičara imaju nezamjenjivu važnost pri izučavanju mitologije; jer, ma što se mislilo o njihovim podrobnim i katkad proturječnim tumačenjima konkretnih slučajeva i poremećaja, Freud, Jung i njihovi sljedbenici neporecivo su dokazali da logika, junaci i djela iz mita opstaju i u suvremenosti. U nedostatku djelotvorne opće mitologije, svatko od nas ima svoj intimni, neosviješteni, nerazvijeni, no potajice moćni panteon snova. Najnovije Edipovo utjelovljenje i nepreki-
31 M ffl nuta romanca Ljepotice i Zvijeri stoje koliko danas na križanju Četrdeset druge ulice i Pete avenije, i čekaju da se upali zeleno svjetlo. “Sanjao sam,” napisao je jedan mladi Amerikanac kolumnistu čije tekstove prenose mnogi listovi u zemlji, “da popravljam šindru na našem krovu. Odjednom sam čuo kako me odozdo, sa zemlje, doziva otac. Naglo sam se okrenuo da ga bolje čujem, i pritom mi je iz ruke ispao čekić, skliznuo niz kosi krov i nestao preko ruba. Začuo sam tup udarac kao da se to ruši ljudsko tijelo. Strahovito preplašen, sišao sam ljestvama na zemlju. Zatekao sam oca kako mrtav leži na tlu, krvave glave. Prepuklo mi je srce i stao sam ridati, zazivajući pritom majku. Ona je izašla iz kuće i zagrlila me. ‘Pusti to, sine, bio je to puki nesretan slučaj’, rekla je. ‘Znam da ćeš se brinuti za mene, makar njega nema.’ Kad me počela ljubiti, probudio sam se. Najstarije sam dijete u našoj obitelji i dvadeset tri su mi godine. Već godinu dana rastavljen sam od supruge; nekako nam nije išao zajednički život. Oba roditelja volim iz dna duše i nikad nisam dolazio u sukobe s ocem, osim što on uporno traži da se vratim svojoj supruzi, a ja s njom ne mogu biti sretan. I nikada ni neću.” Ovaj neuspjeli suprug otkriva, s doista prekrasnom nevinošću, da se, umjesto da duhovne energije usmjeri prema ljubavi i poteškoćama svoga braka, odmarao u tajnim zakucima mašte uz sad već apsurdno anakronu dramsku situaciju svoje prve i jedine čuvstvene privrženosti, one iz tragikomičnog trokuta djetinjstva – gdje se sin bori protiv oca za ljubav majke. Izgleda da najtrajnije sklonosti ljudske psihe potječu iz činjenice da nâs majka doji dulje
32 P od svih ostalih životinja. Ljudska se bića rađaju prerano; nedovršena su, još nespremna za suočavanje sa svijetom. Uslijed toga, čitavu im obranu od univerzuma prožetog opasnostima tvori majka, pod čijom se zaštitom produžava vrijeme boravka u maternici.; Stoga ovisno dijete i njegova majka tvore još mjesecima nakon katastrofe rođenja dvojnu jedinku, ne samo fizički, već i psihički.+ Svako dulje izbivanje od roditelja u djetešcetu stvara napetost i agresivne porive koji odatle proistječu; agresivne se reakcije pobuđuju i kad je majka prisiljena sputati dijete. Tako je prvi predmet djetetove odbojnosti istovjetan s prvim predmetom njegove ljubavi, a prvi mu je ideal (koji se potom zadržava kao nesvjesni temelj svih prikaza blaženstva, istine, ljepote i savršenstva) dvojno jedinstvo Bogorodice i Djeteta.9 Nesretni otac prvi, uplivom drugačijeg poretka stvarnosti, radikalno remeti blaženstvo tog zemaljskog obnavljanja izvrsnosti stanja u maternici; on se, stoga, prvenstveno doživljava kao neprijatelj. Na njega se prenosi agresivni naboj prvotno vezan uz “lošu”, odnosno odsutnu majku, dok žudnju vezanu uz “dobru”, odnosno prisutnu majku, hraniteljicu i zaštitnicu, zadržava (obično) ona sama. Ova sudbonosna razdioba poriva smrti (thanatos: destrudo) i ljubavi (eros: libido) udara temelje danas slavnome Edipovom kompleksu, koji je Sigmund Freud istaknuo prije pedesetak godina kao veliki razlog zbog kojeg se u zreloj životnoj dobi ne uspijevamo ponašati kao razumna bića. Kako to kaže dr. Freud: “Kralj Edip, koji je ubio svog oca Laja i oženio svoju majku Jokastu, samo je ispunjenje želje iz našeg djetinjstva. No sretniji smo od njega, ako nismo postali psihoneurotičari, jer smo svoje seksualne osje-
33 M ffl ćaje uspjeli odvojiti od naših majki i zaboravili smo ljubomoru na svoje očeve.”> Ili, kako on to na drugom mjestu piše: “Svaki patološki poremećaj spolnoga života s pravom valja smatrati inhibicijom u razvoju.”fl Jer mnogi smrtnik veće u snu spavaše Sa svojom majkom. Al’ tko za to ne mari Baš ništa, najlakše on snosi život taj. Nesretni udes supruge onoga muža čiji su osjećaji, umjesto da sazriju, ostali neraskidivo povezani s romancom iz kolijevke može se procijeniti iz još jednog, prividno besmislenog suvremenog sna; a tu polako stječemo dojam da doista ulazimo u predjele davnašnjega mita, ali uz zanimljiv obrat. “Sanjala sam,” piše jedna napaćena žena, “da me stalno slijedio veliki bijeli konj, kamo god da bih pošla. Bojala sam ga se i tjerala ga od sebe. Osvrnula sam se da vidim prati li me još, a on kao da se pretvorio u muškarca. Rekla sam mu da ode u brijačnicu i ošiša si grivu, i poslušao me. Kad je izašao, izgledao je sasvim kao čovjek, osim što je imao kopita i lice konja, i slijedio me kamo god bih pošla. Približio mi se, a ja sam se probudila. Udana sam tridesetpetogodišnjakinja s dvoje djece. U braku sam već četrnaest godina, i sigurna sam da me muž ne vara.”* Nesvjesno odašilje svakojaka snoviđenja, čudna bića, baukove i opsjene u um – bilo to u snu, na javi ili u ludilu; jer ljudsko se kraljevstvo, podno razmjerno uredne majušne nastambe koju nazivamo sviješću, spušta u neslućene Aladinove špilje. Ondje se ne kriju tek dragulji,
34 P već i opasni džini: neželjene ili odbojne psihološke moći koje se nismo sjetili ili pak usudili uklopiti u svoje živote. A one mogu ostati neslućene, ili pak neka slučajna riječ, miris krajobraza, okus šalice čaja ili ulovljen pogled nečijega oka mogu dotaknuti čaroban izvor, a zatim se opasne poruke počnu javljati u mozgu. One su opasne, jer prijete tkivu sigurnosti u koje smo utkali sebe i svoju obitelj. Ali u isti mah su i vraški zamamne, jer nose ključeve koji otvaraju cijelo prostranstvo pustolovine otkrivanja nas samih, koju priželjkujemo i koje se plašimo. Razaranje svijeta koji smo sazdali i u kojemu živimo, kao i nas unutar njega; ali potom i čudesna obnova života koji je odvažniji, čistiji, prostraniji i cjelovitije ljudski – to je mamac, to je obećanje i strava tih nelagodnih noćnih posjetitelja iz mitološke kraljevine koju nosimo u sebi. S 1
35 M ffl Psihoanaliza, ta suvremena znanost tumačenja snova, naučila nas je mariti za te netvarne prizore. K tome je pronašla način da ih se pusti da obave svoj posao. Opasnim krizama osobnog razvoja dopušta se da se odviju pod skrbničkim okom iskusnoga upućenika u predaju i jezik snova, koji tada preuzima ulogu i lik drevnoga mistagoga, odnosno vodiča duša, šamana-inicijatora iz primitivnih šumskih svetišta kušnji i inicijacija. Liječnik je suvremeni majstor mitološke kraljevine, znalac svih tajnih puteva i čini. On igra navlas istu ulogu kao onaj Mudri Starac iz mitova i bajki koji riječima pomaže junaku da prođe iskušenja i strahove ove čudne pustolovine. On će se pojaviti da pokaže gdje leži sjajni čarobni mač koji će ubiti zmajski strah, da kaže za nevjestu što čeka i za dvorac sa svakovrsnim blagom, da stavi melem na gotovo smrtonosne rane i naposljetku otjera pobjednika natrag u svijet svakodnevice, da slijedi veliku pustolovinu u začaranu noć. Kad se sada, s ovim prizorom u svijesti, vratimo razmatranju brojnih čudnovatih obreda primitivnih plemena i velikih civilizacija iz davnine za koje smo čuli, postaje nam jasno kako je njihova svrha i stvarna posljedica bilo sprovođenje ljudi preko tih teških pragova preobrazbe što traže promjenu obrazaca, ne samo u svjesnom, već i u nesvjesnom životu. Takozvani obredi prolaza, koji imaju tako istaknuto mjesto u životu primitivna društva (ceremonije rođenja, imenovanja, puberteta, braka, sahrane itd.), odlikuju se formalnim i često vrlo strogim podvrgavanjima izdvajanju, čime se um radikalno odsijeca od stavova, privrženosti i životnih obrazaca pozornice koja se napušta.& Zatim slijedi međurazdoblje mahom dulje povučenosti, kada se izvode obredi kojima je cilj uputiti pustolova ži-
36 P vota u oblike i prikladne osjećaje njegova novog posjeda, tako da, kad napokon dozri vrijeme da se vrati u svakodnevni svijet, inicijant može biti doslovce preporođen.&& Najčudesnija je činjenica da se velik broj obrednih kušnji i prizora podudara s onima koji se automatski javljaju u snu čim psihoanalizirani pacijent počne napuštati svoje infantilne fiksacije i napredovati ka budućnosti. Među australskim Aboridžinima, primjerice, jedna od ključnih osobina inicijacijske tegobe (kada se dječak u pubertetu odvaja od majke i uvodi u društvo i tajnu predaju muškaraca) jest obred obrezivanja. “Kad mali dječak iz plemena Murngin treba biti obrezan, oci i starci kažu mu: ‘Veleotac Zmija osjeća miris tvoje kožice; on je zaziva.’ Dječaci vjeruju da je to doslovce istina, tako da se strahovito prepadnu. Obično potraže utočište kod svoje majke, majčine majke ili neke druge mile im rođakinje, jer znaju da su se muškarci organizirali kako bi ih dopremili na muško tlo gdje urla velebna zmija. Žene ceremonijalno nariču nad dječacima; time brane velikoj zmiji da ih proždre.”& – Pogledajmo sada ekvivalent iz nesvjesnoga. “Jedan je moj pacijent,” piše dr. C. G. Jung, “sanjao da je iz špilje iskočila zmija i ugrizla ga u području genitalija. Taj se san zbio u trenutku kad je pacijent bio uvjeren u istinitost analize, te se počeo oslobađati od stega majčinskog kompleksa.”&; Oduvijek je glavna uloga mitologije i obreda bila pružanje simbola što nose ljudski duh prema naprijed i opiru se onim drugim, stalnim ljudskim fantazijama koje ga teže sputati i zadržati. Zapravo, lako je moguće da je vrlo velika učestalost neurotičnosti među nama posljedica erozije takve djelotvorne duhovne pomoći u sadašnjici. Ostajemo fiksirani na prizore iz ranog djetinjstva kojih se nismo ri-
37 M ffl ješili, tako da nismo skloni zakoračiti na nužni put prema zrelosti. U Sjedinjenim Državama postoji čak patos obrnutog naglaska: cilj nije ostarjeti, već zadržati mladost; nije sazrijeti i osamostaliti se od Majke, već se grčevito nje držati. I tako, dok supruzi prinose žrtve na oltaru dječaštva stjecanjem zanimanja pravnika, trgovaca ili organizatora, koja su roditelji tražili od njih, njihove supruge, čak i nakon četrnaest godina braka i dvoje krasne djece koju su stvorili i odgojili, još uvijek tragaju za ljubavlju – koja im može doći samo od centaura, silena, satira i inih razbludnih inkubusa iz Panove svite, kao u drugome navedenom snu, ili kao u našim popularnim, vanilijom urešenim hramovima venerične božice, pod šminkom najnovijih junaka velikog ekrana. Psihoanalitičar mora doći nakon svega toga i iznova pribjeći prokušanoj mudrosti starijih, napredno nastrojenih učenja iscjeliteljskih plesača s maskama i plemenskih šamana-obrezivača; a tada otkrivamo, kao u snu o ugrizu zmije, da se bezvremenska simbolika inicijacije spontano stvara u samome pacijentu u trenutku otpuštanja. Izgleda da u tim inicijacijskim prizorima ima nečega što psihi treba do te mjere da se oni, kad ne bivaju dobiveni izvana, putem mita i obreda, moraju nanovo objaviti iznutra, putem sna – kako nam energije ne bi ostale zaključane u banalnoj, odavno zastarjeloj igraonici na dnu mora. Sigmund Freud u svojim djelima ističe prolaze i poteškoće prve polovice ljudskog ciklusa života – one iz djetinjstva i adolescencije, kad nam se sunce uspinje ka zenitu. C. G. Jung, pak, naglašava krize iz drugoga dijela – kada, kako bi napredovala, blistava kugla mora pristati da zapadne i konačno iščezne u noćnoj maternici groba. Normalni simboli naših želja i strahova preinačuju se, u ovom
38 P poslijepodnevu životopisa, u svoje suprotnosti; jer tada izazov više nije život, već smrt. Tada nije teško napustiti maternicu, već falus – osim ako, dakako, umor od života već nije prožeo srce, jer tada će smrt zazivati s obećanjem onog blaženstva koje je prethodno bilo mamac ljubavi. Zatvaramo puni krug, od grobnice maternice do maternice grobnice: nejasan, zagonetan izlet u svijet krute tvari koji se s nas uskoro otapa poput tvarnosti sna. A kad se prisjetimo onoga što je obećavalo da će postati naša vlastita, jedinstvena, nepredvidljiva i opasna pustolovina, na koncu nalazimo jedino takav niz ustaljenih preobražaja kakve su muškarci i žene prolazili u svakome kutku svijeta, u svim upamćenim stoljećima i pod svakom osebujnom krinkom civilizacije. Pripovijeda se, primjerice, o velikome Minosu, kralju otočkoga carstva Krete u razdoblju njezine trgovačke nadmoći: on je uposlio proslavljenog umjetnika-graditelja Dedala da mu izumi i sagradi labirint, gdje će se sakriti nešto čega se palača stidjela i plašila u isti mah. Jer u njoj se krila neman – čedo kraljice Pasifaje. Kralj Minos, kazuje priča, bio je zauzet važnim ratovima za zaštitu trgovinskih putova; Pasifaju je dotle pak zaveo veličanstveni, snježnobijeli bik, rođen iz mora. Nije to bilo ništa gore, ruku na srce, od onoga što je dopustila Minosova majka: jer, Minosa je rodila Europa, a dobro se zna da je nju do Krete prenio bik. Taj bik bio je bog Zeus, a časni sin toga svetog sjedinjavanja bio je sâm Minos – kojega se sada posvuda poštovalo i rado služilo. Kako je onda Pasifaja mogla znati da će plod njezine nevjere biti neman: taj sinčić ljudskoga tijela, ali s glavom i repom bika?
39 M ffl Društvo je snažno optužilo kraljicu; ali kralj je bio itekako svjestan svoga udjela u krivnji. Dotičnog je bika bio poslao bog Posejdon, još davno, dok se Minos nadmetao s braćom za prijestolje. Minos je tad ustvrdio da mu prijestolje pripada božanskim pravom, te se pomolio ovome bogu, zatraživši da mu iz mora pošalje bika kao znamenje; a molitvu je zapečatio zavjetom da će životinju smjesta žrtvovati kao prinos i simbol svoje pokornosti. Bik se i pojavio, a Minos je zauzeo prijestolje; ali kad je vidio kako je veličanstveno to govedo koje mu je poslano, i kad je pomislio kolike bi prednosti imao kad bi posjedovao takvo rasplodno grlo, odlučio je pokušati podastrijeti trgovački nadomjestak – u nadi da bogu to neće biti naročito bitno. Žrtvovao je na Posejdonovu oltaru najljepšega bijelog bika u svome vlasništvu, a onoga drugog je pridodao svome krdu. Kretsko je carstvo steklo veliko blagostanje pod promišljenom vladavinom ovog slavnog zakonodavca i primjera javne kreposti. Glavni grad Knosos postao je raskošno, otmjeno središte vodeće trgovačke sile civiliziranoga svijeta. Kretske su flote plovile do svakog otoka i luke na Sredozemlju; kretska se roba cijenila u Babilonu i Egiptu. Odvažne su brodice čak izbile kroz Heraklove dveri na otvoreni ocean, te uz obalu otplovile na sjever po irsko zlato i cornwallski kositar, &+ kao i na jug, oko senegalske izbočine, do udaljene zemlje Yoruba i dalekih tržnica bjelokosti, zlata i roblja.&9 Ali, kod kuće, Posejdon je kraljici udahnuo nesavladivu strast prema onome biku. I ona je nagovorila suprugova umjetnika-graditelja, jedinstvenoga Dedala, da joj izradi drveno obličje krave, kojim će nasamariti bika – i zatim
40 P je željno ušla u nj; a bik se nasamario. Iznijela je na svijet svoju neman koja je, s vremenom, postala opasnost. I tako je Dedal iznova pozvan da, ovaj put za kraljeve potrebe, sazda golem labirintski zabran sa slijepim hodnicima, u kojemu će se taj stvor sakriti. Izum je bio tako umješno prijetvoran da je i Dedal glavom, po završetku rada, jedva našao put do izlaza. Unutra su smjestili Minotaura: hranili su ga, potom, skupinama živih mladića i djevojaka, dovođenima kao danak iz podjarmljenih zemalja pod vlašću Krete.&> Tako je, prema legendi iz starine, glavna krivnja bila ne na kraljici, već na kralju; a on nju nije baš mogao kriviti, jer je znao što je sâm učinio. Pretvorio je javni događaj u osobnu korist, dok je cijeli smisao njegova kraljevskog namještenja bio u tome da više nije puka privatna osoba. Povratak bika trebao je biti simbol njegova posve nesebična pokoravanja dužnostima svoje uloge. Zadržavanje bika predstavljalo je, s druge strane, težnju ka egocentričnu veličanju sebe. I tako je kralj “po milosti Božjoj” postao opasni tiranin Svedržac – za svoj račun. Baš kao što su nekoć tradicionalni obredi prolaza osobu poučavali da umre za prošlost i iznova se rodi za budućnost, tako su njega one velike ceremonije namještenja lišile privatne ličnosti i zagrnule ga plaštom poziva. Takav je to bio ideal, bilo da je čovjek bio obrtnik ili kralj. Svetogrdnim činom odbijanja obreda, pak, osoba je sebe odsjekla kao jedinku koja stoji po strani od šire cjeline čitavoga društva; tako je Jedno bilo razlomljeno u mnoge, koji su zatim međusobno stupili u borbu – svaki za svoj račun – i kojima se moglo vladati samo silom. Lik tiranina-nemani znan je u mitologijama, predajama, legendama i čak noćnim morama svijeta; a osobine su
41 M ffl mu svugdje u glavnim crtama iste. On za sebe zgrće opće dobro. On je neman željna pohlepnih prava “mene i mojega”. Pustošenje koje on donosi opisuje se u mitologiji i bajci kao sveopće u dosegu njegove vlasti. To ne mora biti više od kućanstva, vlastite mu izmučene psihe, ili života koje zatire dodirom svojega prijateljstva i pomoći; a može se odnositi i na cijeli opseg njegove civilizacije. Napuhani tiraninov ego prokletstvo je za njega i njegov svijet – ma kako mu bogaćenje naizgled uspijevalo. Prestravljen samim sobom, progonjen strahom, pripravan da se u svakom trenu suoči s očekivanim nasiljem svojega okoliša i odupre mu se, što su sve u prvom redu odrazi neobuzdivih poriva ka stjecanju unutar njega samog, ovaj div samostečene neovisnosti nosi glas propasti svijetu, sve i ako sebi možda govori da su mu nakane čovjekoljubne. Gdje god mu ruka pala, odjeknut će vapaj (ako već ne s krovova, onda – s većim jadom – iz svakoga srca): vapaj za junakom-otkupiteljem, nositeljem sjajne oštrice, koji će udarcem, koji će dodirom, koji će samim svojim postojanjem osloboditi zemlju. Ovdje se ni stati ni leći ni sjesti ne može U planini čak ni tišine nema Tek suh jalov grom bez kiše U planini čak ni samoće nema Tek se rumena mrka lica cere i keze S ulaza u skorene kuće&fl Junak je čovjek koji je samostalno postigao pokornost. Ali pokornost čemu? Upravo je to ona zagonetka koju si danas moramo postaviti, a njezino rješenje je posvuda
42 P ključna krepost i povijesno djelo koje je junak ostvario. Kao što profesor Arnold J. Toynbee pokazuje u svojoj šest svezaka dugoj studiji zakonitosti uspona i raspada civilizacija, &0 raskol u duši, raskol u tijelu društva, neće se razriješiti ni nekim programom povratka u dobre stare dane (arhaizmom), ni programima koji jamče ostvarivanje idealne projekcije budućnosti (futurizmom), pa čak ni najrealističnijim, marljivim radom na ponovnom sklapanju sastavnica koje propadaju. Samo rođenje može pokoriti smrt – rođenje, i to ne opet onoga starog, već nečeg novog. Unutar duše, unutar tijela društva, mora postojati – kanimo li doživjeti dugo preživljavanje – neprestano “ponavljanje rođenja” (palingenesia) kako bi se poništila stalna ponavljanja smrti. Jer, upravo se kroz naše pobjede, ukoliko se ne obnavljamo, ostvaruje djelo Nemeze: kob se pili iz ljuske same naše kreposti. Mir je tada klopka; rat je klopka; mijena je klopka; stalnost je klopka. Kad nam kucne čas za pobjedu smrti, smrt se nadvije; mi tu ne možemo ništa, osim dati da nas se razapne – i uskrsnuti; dati da nas se posve raskomada i zatim se iznova roditi. Tezej, junak koji je ubio Minotaura, ušao je u Kretu izvana kao simbol i ruka nastupajuće grčke civilizacije. To je bilo ono novo i živo. Ali također je moguće da se načelo obnove potraži i pronađe unutar zidina samoga tiraninova carstva. Profesor Toynbee služi se pojmovima “odvajanje” i “transfiguracija” pri opisivanju krize kojom se doseže ona viša duhovna dimenzija koja će omogućiti ponovno pokretanje stvaralačkog djela. Prvi korak, odvajanje, odnosno povlačenje, sastoji se iz radikalnog prijenosa naglaska s izvanjskoga na unutarnji svijet, s makrokozma na mikrokozam, iz udaljavanja od beznađa puste zemlje
43 M ffl prema spokoju vječnoga predjela u čovjekovoj nutrini. Ali ovaj predio, kao što znamo iz psihoanalize, upravo je ono djetinje nesvjesno. U taj predio ulazimo u snu. Nosimo ga u sebi za svagda. Sva su čudovišta i tajni pomagači iz naše kolijevke ondje, sva čarolija djetinjstva. I što je još važnije, ondje su svi životni potencijali koje nikad nismo uspjeli ostvariti kao odrasle osobe, oni drugi dijelovi nas samih; jer takvo zlatno sjeme ne umire. Kad bi se samo dio te izgubljene cjeline mogao izvući na svjetlost dana, doživjeli bismo čudesno proširenje svojih moći, intenzivno obnavljanje života. Postali bismo kolosi. Štoviše, kad bismo mogli izvući nešto što nismo zaboravili samo mi, već i cijeli naraštaj čitave naše civilizacije, postali bismo uistinu donositelji blagodati, kulturni junaci naših dana – osobe ne samo od lokalnog, već i od svjetskog povijesnog značaja. Rječju: prvi je zadatak junaka povući se sa svjetske pozornice sekundarnih posljedica u one kauzalne zone psihe gdje borave stvarne poteškoće, te ondje razjasniti te poteškoće, dokrajčiti ih u vlastitome slučaju (tj. stupiti u borbu s demonima iz kolijevke u svojoj lokalnoj kulturi) i probiti se do neizobličenog, izravnog iskustva i upijanja onoga što je C. G. Jung nazvao “arhetipskim prizorima”. &* Ovaj proces u hinduskoj i budističkoj filozofiji poznat je kao viveka, “lučenje”. Ti arhetipovi koje valja otkriti i upiti upravo su oni koji, otkako se pišu godišnjaci ljudske kulture, daju nadahnuće temeljnim prizorima iz rituala, mitologije i vizija. Te “Vječne iz snova” ne valja brkati s osobno preinačenim simboličkim figurama koje se javljaju u morama i bunilu pojedinca koji je još uvijek u mukama. San je osobni oblik mita, mit je san iz kojega je uklonjeno ono osobno; i mit i san
44 P simboliziraju na isti općeniti način dinamiku psihe. Ali, u snu su ta obličja očuđena osebujnim nevoljama sanjača, dok se u mitu prikazuju problemi i rješenja s izravnom valjanošću za cijelo čovječanstvo. Junak je, stoga, ona osoba koja se uspjela probiti kroz osobna i lokalna ograničenja do općevaljanih, normalno ljudskih oblika. Vizije, ideje i nadahnuća nekog takvog dolaze neokaljana iz prvotnih vrela ljudskoga života i misli. Zbog toga su ona rječita i nisu vezana za sadašnje društvo i psihu u raspadu, već za neuklonjivi izvor kroz koji se društvo preporađa. Junak je umro kao čovjek svog vremena; ali kao vječni čovjek – usavršen, nespecifičan, univerzalan čovjek – iznova se rodio. Njegov je drugi svečani zadatak i djelo (kako to kaže Toynbee, a na što ukazuju sve mitologije čovječanstva) vratiti se potom nama, preobražen, i prenijeti stečeni nauk o preporođenu životu.& “Hodala sam sama gornjim dijelom velikoga grada, sirotinjskim, blatnim ulicama duž kojih su se kočile tvrde kućice”, iznosi jedna suvremena žena svoj san. “Nisam znala gdje se nalazim, ali bilo mi je drago istraživati. Odlučila sam se za jednu ulicu, grozno blatnu, koja je po svoj prilici vodila preko jarka za odvod. Išla sam njome između redova straćara, te izbila na rječicu što je prolazila između mene i povišenog, čvrstog tla gdje se nalazila asfaltirana ulica. To je bila lijepa, savršeno bistra rijeka, a tekla je preko trave. Vidjela sam kako se vlati lelujaju pod vodom. Nisam imala načina da je prijeđem, pa sam otišla do jedne kućice i zatražila čamac. Tamo je bio čovjek koji mi je rekao da će mi drage volje pomoći da prijeđem. Donio je drvenu kutijicu i stavio je na obalu rijeke, a ja sam smjesta opazila da ću s te kutijice lako preskočiti rijeku.
45 M ffl Znala sam da je opasnost posve prestala i poželjela sam bogato nagraditi tog čovjeka. Kad se prisjećam toga sna, imam izrazit dojam da uopće nisam morala otići onamo gdje sam dospjela, već sam se mogla odlučiti za ugodnu šetnju asfaltiranim ulicama. Otišla sam u onu trošnu, blatnu četvrt jer mi se više milila pustolovina, a kad sam jednom otpočela, morala sam je nastaviti… Kad se sjetim kako sam uporno nastavljala ravno dalje u snu, čini mi se kao da sam zacijelo znala da predamnom leži nešto lijepo, poput one krasne, travnate rijeke i sigurne, povišene, asfaltirane ulice iza nje. Kad razmislim na taj način, ovo mi se čini poput čvrste odlučnosti da se rodim – ili, točnije, iznova rodim – u nekom duhovnom smislu. Možda neki od nas moraju proći mračnim i izopačenim putovima prije nego što će pronaći rijeku mira ili povišeni put do odredišta duše.” Ova sanjačica cijenjena je operna umjetnica koja je, poput svih onih koji se nisu odlučili zaputiti sigurno obilježenim masovnim cestama svoga vremena, već pustolovinom posebnoga, jedva čujnog zova što pronalazi one čije uši osluškuju unutra, a ne samo vani, morala putovanje proći sama, poteškoćama kakve većina ne zatiče, “sirotinjskim, blatnim ulicama”; upoznala je mračnu noć duše, Danteovu “mračnu šumu na pola našeg životnoga puta”, kao i jade paklenih jama: Kroz nas se ide u grad sviju muka, kroz nas se ide gdje se vječno plače, kroz nas se ide do propala puka.;
46 P Vrijedi uočiti da se u ovome snu do pojedinosti ponavlja osnovni obris sveopće mitološke formule za pustolovinu junaka. Na stranicama koje slijede pronaći ćemo ove duboko značajne motive pogibelji, prepreka i sretnih usputnih događaja preoblikovane na stotinu načina. Prijelaz prvo preko jarka za odvod, + a zatim preko savršeno bistre rijeke što teče preko trave, 9 pojava dragovoljnog pomagača u odsudnom trenutku, > te povišeno, čvrsto tlo iza krajnje vode (Zemaljski raj, Zemlja iza Jordana):fl ovo su teme iz čudesne pjesme o visokoj pustolovini duše, što se navijek iznova pjeva. A svatko tko se usudio poslušati i poći za tajnim zovom upoznao je pogibelji opasnog, samotnog prolaza: Naoštren rub britve, prijeći ga je teško, Tegoban to je put – pjesnici tvrde!0 Pri prelaženju vode pomoć sanjačici pruža poklonjena drvena kutijica, koja u ovome snu zauzima mjesto uobičajenije skele ili mosta. To je simbol njezina posebna dara i kreposti koji ju prenose preko voda svijeta. Sanjačica nam ne navodi prikaz vlastitih asocijacija, te ne znamo kakve bi se to osebujne sadržine otkrile u kutijici; ali svakako je riječ o inačici Pandorine kutije – onoga nebeskog dara bogova ljepotici, punog sjemenja svih nevolja i blagoslova postojanja, ali ujedno i obdarenog nadom, krepošću što nas održava. Uz njenu pomoć sanjačica prelazi na suprotnu obalu. A sličnim će čudom prijeći svatko čije je djelo tegobna, opasna zadaća otkrivanja i razvoja sebe, koju valja prenijeti preko oceana života.
47 M ffl Velika većina muškaraca i žena izabire manje pustolovan put razmjerno neosviještene građanske i plemenske rutine. Ali, i ti tragači bivaju spašeni – blagodatima naslijeđenih simboličkih potporanja u društvu, obredima prolaza i milosnim sakramentima koje su u davnini čovječanstvu dali iskupitelji, i koji se prenose tisućljetnim pokoljenjima. Tek se oni koji ne poznaju ni unutarnji poziv ni izvanjsku doktrinu nalaze u istinski beznadnu stanju; što će reći, pretežna većina nas u današnje vrijeme, u ovome labirintu što počiva i izvan i unutar srca. Jao, ta gdje nam je vodič, ona privržena djeva Arijadna, da nam pruži jednostavan trag, osokoli nam tako srce za suočenje s Minotaurom i dade način da potom nađemo put do slobode, nakon što susretnemo i sasiječemo neman? Arijadna, kći kralja Minosa, zaljubila se u naočitog Tezeja čim je vidjela gdje se iskrcava s broda koji je Minotauru dovezao skupinu nesretnih atenskih mladića i djevojaka. Nekako je došla do njega i kazala mu da će mu dati sredstvo kojim će se vratiti iz labirinta, ako joj obeća da će je odvesti s Krete i uzeti je za nevjestu. On je na to prisegnuo. Arijadna se tad obratila za pomoć vještom Dedalu, čije je umijeće izgradilo labirint i pomoglo Arijadninoj majci da rodi njegova žitelja. Dedal joj je naprosto poklonio klupko lanenog konca, da ga pridošli junak priveže za ulaz i odmotava nakon što zađe u labirint. Doista, tako nam je malo potrebno! Ali kad toga nema, pustolovina u labirintu posve je beznadna. To malo leži pri ruci. Itekako čudi to što isti onaj znanstvenik koji je u kraljevoj službi izmislio užas labirinta jednako spremno može poslužiti ciljevima slobode. Ali, srce junaka mora biti prisutno. Stoljećima je Dedal predsta-
48 P vljao tip umjetnika-znanstvenika: onaj čudnovato nezainteresirani, gotovo dijabolični ljudski fenomen koji stoji po strani od normalnih spona društvenog prosuđivanja, predan moralnosti ne vlastita vremena, već svoje umjetnosti. On je junak puta misli – bez dvojbe u srcu, odvažan i pun vjere da će nam istina, onakva kakvu je pronalazi, donijeti slobodu. I tako se sada, kao i Arijadna, možemo obratiti njemu. Lan za vlakno konca prikupio je na poljima ljudske mašte. Stoljeća uzgoja, desetljeća marljivog cijepljenja, rad brojnih srdaca i ruku ugrađeni su u grebenanje, razvrstavanje i pređu ove čvrsto ispletene niti. Štoviše, ne moramo se sami uopće izložiti pustolovini; jer prethodili su nam junaci svih vremena; labirint je do u tančine upoznat; valja nam samo slijediti nit junakova puta. A ondje gdje smo S 2
49 M ffl očekivali pronaći nakazu, zateći ćemo boga; gdje smo kanili sasjeći drugoga, sasjeći ćemo sebe; gdje smo namjeravali putovati u daljinu, stići ćemo u središte vlastita bitka; gdje smo očekivali biti sami, bit ćemo s čitavim svijetom. . T “Sve su sretne obitelji slične; svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” Tim je sudbonosnim riječima grof Lav Tolstoj započeo roman o duhovnom komadanju svoje suvremene junakinje Ane Karenjine. U sedam desetljeća što su prošla otkako se ta smetena supruga, majka i slijepom strašću obuzeta ljubavnica bacila pod kotače vlaka – okončavši tako, gestom što simbolizira ono što se već dogodilo njezinoj duši, tragediju svoje dezorijentacije – buran i neumoljiv ditiramb romana, novinskih izvještaja i nezabilježenih krikova paćenika dizao se u čast demonskome biku iz labirinta: gnjevnom, destruktivnom, sluđujućem aspektu istoga onog boga koji, kad je dobrohotan, predstavlja oživotvorujuće počelo svijeta. Suvremeni roman, poput grčke tragedije, slavi misterij komadanja koje je život u vremenu. Sretni se svršetak s pravom prezire kao krivi prikaz; jer svijet, onakav kakvoga ga znamo, kakvim smo ga vidjeli, daje tek jedan svršetak: smrt, raspad, komadanje i razapinjanje našeg srca s umiranjem likova koje smo voljeli. “Samilost je osjećaj što obuzme um u prisustvu onoga što je istinski ozbiljno i trajno u ljudskoj patnji i što ga ujedinjuje s čovjekom što pati. Strava je osjećaj što obuzme um u prisustvu onoga što je istinski ozbiljno i trajno
50 P u ljudskoj patnji i što ga ujedinjuje s tajnim uzročnikom.”* Kako ističe Gilbert Murray u predgovoru prijevoda Aristotelove Poetike Ingrama Bywatera, ; tragedijska katharsis (tj. “pročišćenje” odnosno “ispiranje” emocija u gledatelju tragedije putem doživljavanja samilosti i strave) sukladna je ranijoj obrednoj katharsis (“pročišćenju zajednice od ljage i otrova iz protekle godine, stare zaraze grijeha i smrti”), svrhe festivala i misterijskog igrokaza raskomadanog boga bika, Dioniza. Um je u meditaciji sjedinjen, putem misterijskog igrokaza, ne s tijelom koje u predstavi umire, već s načelom trajnoga života koji ga je neko vrijeme nastanjivao, a pritom je stvarnost bila zaodjenuta u prikaz (u isti mah paćenika i tajnog uzročnika), onaj dublji sloj u koji se naša jastva rastaču nakon što “tragedija koja čovjeku razbija lice”;& raspoluti, razbije i rasprši naše smrtno biće. Ded svani, biče, zmaju nam mnogoglavi Il’ lave ognjeni Licem na pogled! Dođi, Bakho!; Ova smrt logičkih i čuvstvenih vezanosti uz naš slučajan trenutak u svijetu prostora i vremena, ovo priznanje i istodobni prijenos naglaska na univerzalni život što buja i slavi svoju pobjedu u samome poljupcu našega satiranja, u toj amor fati, “ljubavi prema kobi”, ljubavi prema sudbini koja je neizbježno smrt, sačinjava iskustvo tragedijske umjetnosti: u tome leži njezina radost, onaj ushit što iskupljuje:
51 M ffl Dani mi istekoše, meni sluzi kojega Jupitar idejski uputi; Što puzim gdje Zagrej ponoćni puzi; Gromki poklič njegov izdržah; Rumene krvave gozbe postavih; Velike majke planinski plamen primih; Oslobođen sad sam i imenom prozvan Bakha svećenika verižnih.;; Suvremena se književnost uvelike posvećuje hrabrom promatranju, širom otvorenih očiju, mučno razbijenih obličja kojih je sva sila pred nama, oko nas i u nama. Ondje gdje se uspjelo potisnuti prirodni poriv ka prigovaranju protiv smaka – ka traženju krivaca, ili k objavljivanju panaceja – ostvarenje pronalazi tragedijska umjetnost za red veličine snažnija (nama) od one grčke: realistična, intimna i raznovrsno zanimljiva tragedija demokracije, gdje se bog promatra razapet u katastrofama ne samo velikih kuća, već i svakog običnog doma, svakog izbičevanog i raskrvarenog lica. I nema šarenih laži o raju, budućem blaženstvu i onostranoj nadoknadi koje bi ublažile gorku veličajnost, nego tek posvemašnji mrak, praznina neispunjenosti, može primiti i proždrijeti živote što su iz maternice istisnuti samo kako bi doživjeli neuspjeh. Naspram svega toga, naše pričice o postignućima djeluju jadno. I predobro znamo kako gorčina neuspjeha, gubitka, rasapa iluzija i ironične neispunjenosti unosi žuč u krv čak i onima kojima svijet zavidi! Stoga nerado komediji pripisujemo visoku vrijednost tragedije. Komedija nam je prihvatljiva kao satira, a kao zabava predstavlja ugodno eskapističko pribježište, ali bajka o sreći za sva vremena
52 P ne može se ozbiljno shvatiti; ona pripada u nedođiju djetinjstva, zaštićenu od stvarnosti koje će i prebrzo postati strahotno poznate; baš kao što mit o raju za sva vremena pripada starcima, koji su odživjeli svoje i sada im valja pripraviti srca za posljednje dveri prijelaza u noć – pri čemu se trijezni, suvremeni zapadnjački sud temelji na posve pogrešnu shvaćanju stvarnosti prikazanih u bajci, mitu i božanskim komedijama iskupljenja. Njih se, u svijetu starine, držalo vrednijima od tragedije, dublje istinitijima, tegobnije ostvarivima, zdravije postavljenima i cjelovitijim prijenosnicima posebnih otkrivenja. Sretni svršetak bajke, mita i božanske komedije duše ne valja iščitavati kao negiranje, već kao nadilaženje univerzalne tragedije čovjeka. Objektivni svijet ostaje onaj koji je i bio, ali on, uslijed premještanja naglaska unutar motritelja, djeluje kao da je preobražen. Gdje su nekoć život i smrt bili u sukobu, sada je objelodanjeno ono trajno biće – nezainteresirano za nasumičnosti vremena baš kao i voda što vrije u loncu za sudbinu mjehurića, ili kao kozmos za pojavu i nestanak zvjezdane galaktike. Tragedija predstavlja razbijanje oblika i naših vezanosti za oblike; komedija je pak divlja i nehajna, neiscrpna radost nesavladivoga života. Tako su njih dvije izrazi jedne te iste mitološke iskustvene teme, koja ih oboje uključuje i koju one obuhvaćaju: silaska i uzlaska (kathodos i anodos), što zajedno tvore cjelokupnost otkrivenja koje je život i koje pojedinac mora znati i voljeti, želi li biti očišćen (katharsis=purgatorio) od zaraze grijeha (neposluha božanskoj volji) i smrti (poistovjećenja sa smrtnim obličjem). “Sve se mijenja, ništa ne umire. Lutajuć duša dolazi kudgod i otkudagőd i po volji bira u tjelesima stan… što bija-
53 M ffl še, ostaje straga, nastaje, čega još ne bi, i svaki nov nam je časak.”;+ “Samo se za tijela, u kojima ovo vječno, neuništivo, nespoznatljivo Ja boravi, kaže da imaju kraja.”;9 Pravi je posao mitologije, kao i bajke, otkriti specifične opasnosti i postupke mračnoga unutrašnjeg puta iz tragedije u komediju. Zbog toga su događaji fantastični i “nestvarni”: oni predstavljaju psihološke, a ne fizičke podvige. Čak i kad je legenda posvećena nekoj stvarnoj povijesnoj osobi, pobjedonosna djela ne prikazuju se u životnim, već u snolikim uobličenjima; jer poanta nije u tome da se to i to učinilo na Zemlji; poanta je u tome da se, prije nego što se to i to moglo učiniti na Zemlji, ova druga, važnija, primarna stvar morala zbiti unutar onoga labirinta koji svi mi poznajemo i posjećujemo u snovima. Mitološki junak može proputovati svoj put Zemljom, uzgredno; u biti, on putuje prema unutra – u dubine gdje se nadvladavaju tamni otpori, i gdje se davno izgubljenim, zaboravljenim moćima udiše nov život, kako bi postale dostupne preobrazbi svijeta. Kad se ovo djelo ostvari, život više ne pati beznadno pod groznim unakaženjima sveprisutne nesreće, natučen vremenom, odvratan diljem protežnoga svijeta; nego, dok se na njemu još vidi užas, dok mu jauci još burno ječe, u njega prodire sveprožimajuća, svehraniteljska ljubav, uz spoznaju o vlastitoj neporaženoj moći. Na površinu, sa sve glasnijim povikom, izbija dio one svjetlosti što nevidljiva blista u bezdanima svoje obično nepronične tvarnosti. Strašna unakažavanja tada se oku otkrivaju kao puke sjenke jedne imanentne, neprolazne vječnosti; vrijeme popušta pred slavom; a svijet pjeva uglas sa čudesnom, anđeoskom, ali možda u konačnici monotonom
54 P sirenskom glazbom sfera. Poput sretnih obitelji, svi su mitovi i iskupljeni svjetovi slični. !. J Standardni put mitološke pustolovine junaka uvećani je oblik formule koja se iskazuje u obredima prolaza: razdvajanje-inicijacija-povratak: ona bi se mogla prozvati središnjom česticom monomita.;> Junak odlazi na put iz svijeta svakodnevice u predio natprirodnog čuda: ondje on susreće bajoslovne sile i odnosi odlučujuću pobjedu: po povratku iz te otajstvene pustolovine junak bližnjima može darivati blagodati. Prometej se uspeo u nebesa, ukrao vatru bogovima i spustio se. Jazon je preplovio Oštre hridi i ušao u more čuda, zaobišao zmaja koji je čuvao Zlatno runo i vratio se s njime, kao i sa snagom da oduzme uzurpatoru prijestolje koje je njemu s pravom pripadalo. Eneja se spustio u podzemni svijet, prešao stravičnu rijeku mrtvih, bacio mamac troglavome psu čuvaru Kerberu i razgovarao, konačno, sa sjenom svog mrtvog oca. Sve mu se razotkrilo: sudbina duša, sudbina Rima, kojega će uskoro osnovati; “reče mu
55 M ffl kako će koju nepriliku izbjeć i muku.”;fl Vratio se kroz dveri od bjelokosti svojemu djelu u svijetu. Veličanstven prikaz teškoća u junakovu zadatku, i njegove uzvišene važnosti kada ga se duboko shvati i ozbiljno prihvati, prikazuje tradicionalna legenda o Velikom Buddhinom naporu. Mladi kraljević Gautama Sakyamuni u tajnosti se zaputio iz očeve palače na prinčevskom konju Kanthaki, čudesno prošao kroz dveri pod stražom, jahao cijelu noć uz pratnju baklji četiri puta po šezdeset tisuća božanstava, s lakoćom preskočio veličanstvenu rijeku široku tisuću sto dvadeset i osam lakata, te udarcem mača odsjekao svoje kraljevske uvojke – nakon čega mu se preostala kosa, duga dvije širine prsta, zakovrčala udesno i priljubila uz tjeme. Odjenuvši redovničku odjeću, krenuo je svijetom kao prosjak, te u godinama naizgled besciljna lutanja upoznao i nadišao osam stadija meditacije. Povukao se u pustinjačku nastambu, još šest godina svu svoju snagu upinjao u veliki napor, doveo odricanje do krajnosti i onda se srušio, naizgled mrtav; ali uskoro se oporavio. Zatim se vratio manje strogom životu lutajućeg isposnika. Jednog je dana sjeo pod drvo i uzeo promišljati istočnu četvrtinu svijeta, a drvo je obasjao njegov sjaj. Prišla mu je djevojčica po imenu Sujata i ponudila mu rižino mlijeko u zlatnoj zdjeli, a kad je praznu zdjelu bacio u rijeku, otplovila je uzvodno. To je bio znak da se bliži čas njegove pobjede. Ustao je i pošao putem koji su uresili bogovi, širokim tisuću sto dvadeset i osam lakata. Zmije, ptice i božanstva šuma i polja odavali su mu počast cvijećem i nebeskim miomirisima, odozgo se slijevala glazba korova, deset tisuća svjetova ispunili su mirisi, vijenci, suzvučja i poklici pohvale; jer išao je ka Stablu prosvijećenosti, stablu
56 P Bo, pod kojim će iskupiti univerzum. Smjestio se, čvrsto odlučan, na Nepomično mjesto pod stablom Bo, i smjesta mu je prišao Kama-Mara, bog ljubavi i smrti. Taj opasni bog pojavio se jašući slona, s oružjem u svojih tisuću ruku. Okruživala ga je vojska što se sterala dvanaest liga pred njim, dvanaest udesno i dvanaest ulijevo, a straga sve do međa svijeta; bila je visoka devet liga. Bogovi-zaštitnici univerzuma na to su pobjegli, ali Budući Buddha ostao je nepomičan pod Stablom. A tada ga je bog napao, ne bi li mu osujetio usredotočenost. Vihor, kamenje, grom i plamen, plameno oružje britkih oštrica, užareno ugljevlje, vreli pepeo, kipuće blato, usijani pijesak i četverostruki mrak bacao je Suparnik na Spasitelja, ali sve što bi uputio pretvaralo se u nebesko cvijeće i pomade snagom deset Gautaminih savršenstava. Mara je tad odaslao svoje kćeri, Želju, Žudnju i Strast, okružene zamamnim podvornicama, ali one nisu uspjele zavesti um Velikoga bića. Bog mu je napokon osporio pravo da sjedi na Nepomičnome mjestu, ljutito bacio disk oštar poput britve i naredio silnoj vojsci da ga stane zasipati gorskim stijenama. Ali Budući Buddha samo je spustio ruku i dotaknuo tlo vrškom prstiju, zatraživši time od božice Zemlje da mu potvrdi pravo sjedenja na tome mjestu. To je i učinila, uz stotinu, tisuću, stotinu tisuća urlika, tako da je Suparnikov slon pao na koljena u iskazu pokornosti pred Budućim Buddhom. Vojska se smjesta raštrkala, a bogovi svih svjetova stali su bacati vijence. Izvojevavši tu početnu pobjedu prije zalaska sunca, pobjednik je u prvome noćnom bdjenju stekao saznanje o svojim ranijim postojanjima, u drugome bdjenju božansko oko sveznajućeg viđenja, a u zadnjemu shvaćanje
57 M ffl lanca uzročnosti. Doživio je savršenu prosvijećenost u cik zore.;0 Zatim je još sedam dana Gautama – sad već Buddha, Prosvijećeni – nepomično sjedio u blaženstvu; još sedam je dana stajao sa strane i promatrao mjesto na kojem je primio prosvijećenost; još sedam je dana koračao između mjesta sjedenja i mjesta stajanja; još sedam je dana boravio u šatoru koji su mu priredili bogovi, te razmatrao cjelokupno učenje o uzročnosti i odrješenju; još sedam dana sjedio je pod onim drvetom gdje mu je djevojčica Sujata donijela rižino mlijeko u zlatnoj zdjeli, te meditirao o doktrini slatkoće Nirvane; premjestio se do drugog stabla, gdje je sedam dana bjesnjela oluja, ali Kralj guja uzdigao se iz korijenja i zaštitio Buddhu svojom raširenom kukmom; konačno, Buddha je sjedio još sedam dana pod četvrtim drvetom i uživao i dalje u slatkoći oslobođenja. Zatim je stao dvojiti o prenosivosti svoje poruke, te pomislio da bi mogao tu mudrost zadržati za se; ali bog Brahma spustio se s točke zenita kako bi ga usrdno zamolio da postane učitelj bogova i ljudi. Buddha je tako bio privoljen da proglasi put.;* I vratio se u gradove ljudi, gdje se kretao među građanima svijeta, darujući neprocjenjivu blagodat poznavanja Puta.+ Stari Zavjet bilježi usporedivo djelo u legendi o Mojsiju, koji je tri mjeseca nakon izlaska Izraelaca iz egipatske zemlje sa svojim narodom stigao u Sinajsku pustinju; ondje se Izrael utaborio pred brdom. Mojsije se popeo Bogu, a Gospodin ga je zazvao s brda. Gospodin je Mojsiju dao ploče Svjedočanstva i naložio mu da se s njima vrati Izraelcima, narodu Gospodnjemu.+&
58 P Židovska narodna predaja kazuje kako se u danu otkrivenja svakojaka tutnjava čula sa Sinajske gore. “Bljeskovi munja, popraćeni sve gromkijom jekom rogovlja, ispuniše narod silnim strahom i trepetom. Bog izvi nebesa, pomače Zemlju i protrese okove svijeta, te se bezdani zatresoše, a nebesa prepadoše. Njegova divota prođe četirima dverima plamena, potresa, oluje i tuče. Zemaljski krajevi zadrhtaše u dvorcima svojim. Sama Zemlja pomisli da se to sprema uskrsnuće mrtvih, i da će morati opravdati krv poginulih koju je upila i leševe umorenih koje je prekrila. Zemlja se smiri tek kada začu prve riječi Dekaloga. Nebesa se rastvoriše i Sinajska se gora, oslobođena od Zemlje, uzdiže u zrak, te joj se vrh, obronaka prekritih gustim oblakom, izvi u nebo i dodirnu podnožje Prijestolja Božjeg. Uz Boga se s jedne strane ukaza dvadeset dvije tisuće anđela s krunama za Levite, jedino pleme što ostade odano Bogu dok ostala štovaše Zlatno Tele. S druge strane bje šezdeset mirijadi tri tisuće petsto i pedeset anđela, svaki s plamenom krunom za svakog pojedinog Izraelićanina. Dvostruko toliko anđela bje s treće strane; na četvrtoj pak bijahu bezbrojni. Jer, Bog se ne ukaza iz jednoga smjera, već iz svih u isti mah, što ipak ne spriječi Njegovu divotu da ispuni nebesa kao i Zemlju. Usprkos ovim nebrojenim mnoštvima, na Sinajskoj gori ne bje tijesno, ne bje gužve, za sve bijaše mjesta.”+ Kako ćemo uskoro vidjeti, bila ona predstavljena u golemim, gotovo oceanskim prikazima s Orijenta, u žustrim pripovijestima Grka ili u veličanstvenim legendama iz Biblije, junakova pustolovina obično slijedi obrazac gore opisane središnje čestice: odvajanje od svijeta, prodor do nekog izvora moći i povratak što donosi blagostanje. Cijeli