110 J uti i cimbala, sve dok si u ekstatičnom ushitu ne bi počelo zasijecati tijela noževima i prskati oltar i stablo vlastitom krvlju; a novaci bi, oponašajući boga čiju smrt i uskrsnuće slave, kastrirali sami sebe i padali u nesvjesticu.&&* U istom tom duhu kralj južne indijske provincije Quilacare nalagao je da se, po okončanju dvanaeste godine svoje vladavine, na svečani blagdan, izgradi drveni podij i prekrije svilenim pokrovima. Nakon što bi se ritualno okupao u kadi, vrlo ceremonijalno i uz pratnju glazbe, došao bi u hram, gdje bi iskazao štovanje božanstvu. Potom bi se popeo na podij, pred narodom uzeo nekoliko vrlo oštrih noževa i počeo si sjeći nos, pa uši, pa usne, pa sve svoje udove i onoliko mesa koliko bi uzmogao. Odrezane je dijelove bacao svuda oko sebe, sve dok ga ne bi spopala nesvjestica od silnoga gubitka krvi, a onda bi se bez oklijevanja preklao.&
111 O S 5
113 I D . P $ Nakon što jedanput prijeđe prag, junak se kreće predjelom snova punim čudnovato nestalnih, nejasnih oblika, gdje mu valja preživjeti slijed iskušenja. Ovo je omiljena faza mita-pustolovine. Iz nje potječe svjetsko nasljeđe pripovijedanja o čudesnim ispitima i iskušenjima. Junaku potajice pomažu savjeti, hamajlije i skriveni suradnici nadnaravnog pomagača kojega je upoznao prije no što će ući u ovaj predio. Ili će pak ovdje prvi put otkriti sveprisutnu i dobrohotnu silu koja ga ispomaže pri nadljudskom prolasku. Jedan od najpoznatijih i najdirljivijih primjera motiva “teških zadaća” jest onaj o potrazi Psihe za voljenim Kupidonom, kojega je izgubila.&& Tu su sve ključne uloge obrnute: umjesto da ljubavnik nastoji osvojiti nevjestu, sad nevjesta nastoji osvojiti ljubavnika; a umjesto okrutna oca koji ne daje kći ljubavniku, tu ljubomorna mati, Venera, skriva sina Kupidona od nevjeste. Kad je Psiha stala preklinjati Veneru, božica ju je silovito ščepala za kosu i glavom joj udarila o tlo, a zatim uzela silnu količinu žita, ječma, prosa, maka, graška, leće i graha, sve ih zajedno izmiješala i naložila djevojci da razdvoji zrnje iz gomile
114 J prije večeri. Psihi je pomogla mravlja vojska. Venera joj je zatim kazala da prikupi zlatnu vunu opasnih divljih ovaca, oštrih rogova i otrovna ugriza, što žive u nedostupnoj dolini sred opasne šume. Ali, zelena joj je trska objasnila kako da iz okolnih tršaka prikupi zlatne pramenove koje su ovce u prolazu izgubile. Božica je potom zatražila bocu vode iz studena izvora smještenog visoko na vrletnoj stijeni okruženoj besanim zmajevima. Došao je orao i izveo tu čudesnu zadaću. Psiha je, konačno, dobila naredbu da iz bezdana podzemlja donese kutiju punu nadnaravne ljepote. Ali, visoka joj je kula rekla kako da siđe u doljnji svijet, dala joj zlatnike za Harona i mito za Kerbera, te joj poželjela sreću. Psihino putovanje u podzemlje tek je jedna od nebrojenih takvih pustolovina u koje polaze junaci bajke i mita. Možda se najtežima izlažu šamani iz naroda s najdaljeg sjevera (Laponci, Sibirci, Eskimi i pojedina plemena američkih Indijanaca) kad idu po izgubljene, odnosno otete duše bolesnika. Sibirski šaman za tu pustolovinu odijeva magijsku odoru s prikazom ptice ili irvasa, sjenovitog počela samoga šamana, oblika njegove duše. Bubanj predstavlja njegovu životinju – orla, irvasa ili konja; kaže se da na njemu leti ili jaše. Štap koji nosi također mu pruža pomoć. A ispomaže mu i vojska nevidljivih duhova zaštitnika. Jedan od prvih putnika Laponijom ostavio nam je živopisan prikaz čudnog nastupa jednog od tih neobičnih poslanika u kraljevstva mrtvih.& Budući da u onom svijetu vlada vječna noć, šamanov se ceremonijal mora održati nakon što padne mrak. Prijatelji i susjedi okupe se u prigušeno, treperavo osvijetljenoj kolibi oboljeloga, gdje pozorno prate čarobnjakove geste. On prvo priziva duhove
115 I pomoćnike; oni stignu, ali ne može ih vidjeti nitko izuzev njega. Pomoć pružaju dvije žene u ceremonijalnoj odjeći s lanenim kukmama na glavi, ali bez pojaseva, muškarac bez kukme i pojasa, te još nezrela djevojčica. Šaman otkrije glavu, olabavi pojas i vezice na obući, prekrije lice rukama i počne brzo kružiti na razne načine. Odjednom, uz vrlo silovite geste, on vikne: “Pripravite irvase! Spreman za plovidbu!” te dohvati sjekiru, počne njome udarati sebe po koljenima i zamahivati prema trima ženama. Golim rukama izvuče goruće cjepanice s ognjišta. Triput optrči oko svake žene i napokon se “kao mrtav” sruši. Cijelo to vrijeme nitko ga ne smije dotaknuti. Dok sada tako počiva u transu, valja ga nadzirati tako pomno da ni muha ne smije sletjeti na njega. Duh mu je otputovao i sad promatra svete gore i bogove koji ih nastavaju. Podvornice razgovaraju šaptom, nastojeći pogoditi u kojemu se dijelu onoga svijeta on nalazi.&; Spomenu li točnu goru, šaman blago pomakne šaku ili stopalo. S vremenom se počne vraćati. Prigušenim, slabim glasom izgovori riječi koje je čuo u donjem svijetu. Zatim žene zapjevaju. Šaman se polako budi i počinje kazivati uzrok bolesti, kao i vrstu žrtve koju valja prinijeti. Zatim objavi koliko će trebati da oboljeli ozdravi. “Na tom mukotrpnom putovanju,” kazuje drugi promatrač, “šaman mora susresti i svladati brojne teške prepreke (pudak) koje nije uvijek lako proći. Nakon lutanja mračnim šumama i kolosalnim planinskim masivima, gdje povremeno nailazi na kosti usput nastradalih šamana i životinja koje su jahali, on stiže do otvora u tlu. Tu otpočinju najteži dijelovi pustolovine, kad se pred njim otvore dubine podzemlja i iznimnih pojava koje ono krije… Nakon što udobrovolji stražare kraljevstva mrtvih i
116 J prođe brojne pogibelji, naposljetku stigne do Gospodara podzemlja, samoga Erlika. A on pojuri na njega uz grozan urlik; ali ako je šaman dostatno vješt, uspjet će smiriti neman obećanjima izdašnih žrtvenih prinosa. Taj trenutak rasprave s Erlikom predstavlja krizu ceremonijala. Šaman zapada u ekstazu.”&+ “U svakom primitivnom plemenu,” piše dr. Géza Róheim, “zatječemo vrača u središtu društva; lako je pokazati kako je taj vrač neurotičan, odnosno psihotičan, ili da se njegovo umijeće u najmanju ruku temelji na istim mehanizmima kao i neuroza, odnosno psihoza. Ljudske skupine pokreću njihovi skupni ideali, koji se uvijek temelje na infantilnome stanju.”&9 “Stanje najranijeg djetinjstva modificira se, odnosno invertira u postupku sazrijevanja, te ponovno modificira nužnom prilagodbom stvarnosti, no ono postoji i pruža te neopipljive spone libida bez kojih nijedna ljudska skupina ne bi mogla postojati.”&> Vračevi, tako, naprosto podaruju opipljivost i javnost sustavima simboličke fantazije što postoje u psihi svakog odraslog člana njihova društva. “Oni su predvodnici u ovoj djetinjoj igri i gromobrani zajedničke tjeskobe. Izlaze na kraj s demonima kako bi ostali mogli loviti plijen i općenito izlaziti na kraj sa stvarnošću.”&fl I tako biva da ako bilo tko – u kojem god društvu – sâm poduzme pogibeljno putovanje u mrak, namjernim ili nenamjernim spuštanjem u izvitoperene predjele vlastita duhovna labirinta, uskoro će se zateći u krajoliku simboličkih figura (gdje ga svaka može proždrijeti), a koji nije ništa manje čudesan od divljega sibirskog svijeta pudaka i svetih gora. Mističnim rječnikom rečeno, to je drugi stadij Puta, onaj “pročišćavanja sebe”, kad se osjećaji “čiste i uni-
117 I zuju”, a energije i interesi “usredotočuju na transcedentne stvari”;&0 odnosno, rečeno suvremenijim izrazima: to je proces rastakanja, nadilaženja, odnosno preobličavanja djetinjih predodžbi iz naše osobne prošlosti. U snovima još uvijek iz noći u noć susrećemo svevremenske pogibelji, nemani, iskušenja, tajne pomagače i voditeljske prilike; a u njihovim oblicima možemo vidjeti ne samo odraz cjelovite slike našega sadašnjeg stanja, već i naznaku postupaka koje valja poduzeti kako bismo se spasili. “Stajao sam pred mračnom špiljom i htio u nju ući,” sanjao je pacijent koji je tek počeo pohađati analizu; “zadrhtao sam na pomisao da se možda neću znati vratiti.”&* “Ugledah jednu zvijer za drugom,” zapisao je Emanuel Swedenborg u svoju bilježnicu snova za noć s &*. na . listopada &fl++., “a one tad raširiše krila i ukazaše se kao zmajevi. Letjeh nad njima, ali jedan od njih me uzdizaše.”&; A dramatičar Friedrich Hebbel zapisao je stoljeće kasnije (&;. travnja &0++.): “U snu me nešto silovito vuklo morem; zjapili su silni bezdani, uz tu i tamo pokoju stijenu za koju sam se mogao prihvatiti.”&;& Temistoklo je sanjao kako mu se zmija obavila oko tijel, pa uspuzala uz vrat, a kad mu je dotaknula lice, pretvorila se u orla koji ga je prihvatio kandžama, ponio ga uvis, prenio preko velike razdaljine i spustio na zlatni glasnički štap koji se odjednom pojavio, a tu se osjetio tako sigurnim da je smjesta osjetio olakšanje od silne tjeskobe i straha.&; Specifične psihološke poteškoće sanjara često se otkrivaju dirljivo jednostavno i snažno: “Morao sam se uspeti na planinu. Na putu su mi stajale svakojake prepreke. Te sam trebao preskočiti jarak, te pre-
118 J koračiti živicu, te konačno stati u mjestu, jer sam ostao bez daha.” To je sanjala osoba koja muca.&;; “Stajala sam pokraj jezera koje je izgledalo posve glatko. Iznenada se nadigla oluja i stvorila visoke valove što su mi zalili čitavo lice”; san djevojke sa strahom od rumenjenja (ereutofobija), kojoj bi se lice, kad bi se zarumenilo, oblilo znojem.&;+ “Slijedio sam djevojku mračnom ulicom. Vidio sam je samo s leđa; imala je vrlo ljupku figuru. Spopala me silna požuda pa sam potrčao za njom. Odjednom je, kao ispaljena oprugom, jedna greda prepriječila ulicu i zaustavila me. Srce mi je lupalo kad sam se probudio.” Pacijent je bio homoseksualac; prepriječena greda, pak, falički simbol.&;9 “Ušao sam u automobil, ali ga nisam znao voziti. Čovjek na sjedalu do mene davao mi je upute. Konačno mi je to pošlo za rukom, pa smo izbili na trg, gdje su stajale brojne žene. Majka moje zaručnice radosno me dočekala.” Muškarac je bio impotentan, ali pronašao je instruktora u svome psihoanalitičaru.&;> “Kamen mi je razbio vjetrobran. Postala sam izložena oluji i kiši. Suze su mi navrle na oči. Hoću li kada uspjeti doći do svog odredišta u ovome automobilu?” San je sanjala mlada žena koja nije mogla preboljeti gubitak djevičanstva.&;fl “Vidio sam gdje na tlu leži polovica konja. Imao je samo jedno krilo i pokušavao se vinuti u zrak, ali nije mogao.” Pacijent je bio pjesnik, primoran zarađivati za život kao novinar.&;0 “Ugrizlo me dojenče.” Sanjar je patio od psihoseksualnog infantilizma.&;*
119 I “Zaključan sam s bratom u mračnoj sobi. On u ruci ima veliki nož. Bojim ga se. ‘Poludjet ću od tebe i završiti u ludnici’, kažem mu. On se nasmije pun zlobne naslade i odvrati mi: ‘Uvijek će te uloviti sa mnom. Nas dvojica svezani smo lancem.’ Pogledao sam si noge i po prvi put zamijetio debeli željezni lanac koji vezuje moga brata i mene.” Brat je, kako primjećuje dr. Stekel, bila pacijentova bolest.&+ “Prelazim uzak most”, sanja šesnaestogodišnjakinja. “On se odjednom slomi podamnom i ja se strmoglavim u vodu. Policajac skoči da me spasi i snažnim me rukama izvuče na obalu. Odjednom dobijem dojam da sam mrtvo truplo. I policajac je vrlo blijed, kao leš.”&+& “Sanjar je apsolutno napušten i sam u dubokoj podrumskoj jami. Zidovi prostorije sve se više sužavaju, te se više ne može ni pomaknuti.” U ovom su prizoru spregnuti pojmovi maternice, zatvora, ćelije i groba.&+ “Sanjam da moram prolaziti beskrajnim hodnicima. Zatim se dugo zadržim u sobici koja izgleda kao bazen u javnoj kupelji. Prisile me da napustim bazen, pa opet moram proći vlažnim, skliskim oknom, prije no što izađem kroz rešetkasta vratašca na otvoreno. Osjetim se kao da sam iznova rođen i pomislim: ‘Ovo mi predstavlja duhovni preporod, putem psihoanalize koju prolazim.’”&+; Ne može biti dvojbe: s psihološkim opasnostima kroz koje su ranije naraštaje vodili simboli i duhovne vježbe iz njihovog mitološkog i religijskog nasljeđa, mi se danas (utoliko što smo nevjernici, ili, ako smo vjernici, utoliko što nam naslijeđena vjerovanja ne uspijevaju predstaviti stvarne probleme suvremenoga života) moramo suočiti sami, ili, u najboljem slučaju, tek uz provizornu, improviziranu i često ne baš djelotvornu ispomoć. To je problem
120 J nas kao suvremenih, “prosvijećenih” osoba, kojima je racionaliziranje dokinulo postojanje svih bogova i vragova.&++ Pa ipak, u mnoštvu mitova i legendi koje smo uspjeli sačuvati, ili prikupiti sa svih krajeva svijeta, još možemo opaziti obrise bar nekakvog dijela našega i dalje ljudskog postojanja. Međutim, da bi se moglo čuti i od toga imati blagodati, valjat će se nekako podvrgnuti pročišćavanju i potčinjavanju. A u tome je dio naše poteškoće: kako bi se to točno moglo izvesti? “Ili možda smatrate da ćete ući u Vrt Blaženstva bez onakovih iskušenja kakva su prolazili oni što preminuše prije vas?”&+9 Najstariji zabilježeni prikaz prolaza kroz dveri preobrazbe jest sumerski mit o silasku božice Inanne u podzemni svijet. Iz “velikoga gornjeg” namjeri se ona na “veliko donje”, Božica ta, iz “velikoga gornjeg” namjeri se ona na “veliko donje”, Inanna, iz “velikoga gornjeg” namjeri se ona na “veliko donje”. Gospa moja napusti nebo, napusti zemlju, U podzemni svijet se spusti, Inanna napusti nebo, napusti zemlju, U podzemni svijet se spusti, Napusti moć vladara, napusti moć vladarice, U podzemni svijet se spusti. Uresila se odorama i draguljima koje je imala kao kraljica. Sedam božanskih proglasa pričvrstila je za svoj pojas. Bila je spremna ući u “zemlju bez povratka”, podzemni svijet smrti i mraka kojim vlada njezina neprijateljica i se-
121 I strinska božica Ereškigal. Strahujući da je sestra ne usmrti, Inanna je naložila svojemu glasniku Ninšuburu da se uspne na nebo i nadigne strku i viku za njom u sabornici bogova, ne vrati li se ona za tri dana. Inanna se spustila. Prišla je hramu izrađenom od lapisa lazuli, na čijem ju je ulazu dočekao glavni vratar, zatraživši da mu kaže tko je i zašto je došla. “Ja sam kraljica neba, mjesta gdje se sunce rađa”, odgovorila mu je. “Ako si kraljica neba,” rekao joj je, “mjesta gdje se sunce rađa, zašto si, ta reci, u zemlju bez povratka došla? Na put s kojeg putnik se ne vraća, kako li te srce dovelo?” Inanna mu je kazala da je došla nazočiti pogrebnom obredu svojega šurjaka, gospodara Gugalanne; tad joj je vratar Neti naložio da pričeka dok on ne izvijesti Ereškigal. Neti je dobio nalog da kraljici neba otvori sedam dveri, ali da se drži običaja, te da joj pri svakom prolazu skine po komad odjeće. Čistoj Inanni on veli: ”Dođi, Inanna, uđi.” Kad uđe ona na prve dveri, Šugurru, “krunu ravnica”, s glave joj uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na druge dveri, Palicu od lapisa lazuli joj uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na treće dveri, Nisku od lapisa lazuli s vrata joj uze.
122 J ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na četvrte dveri, Blistave kamenove s njedara joj uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na pete dveri, Zlatni joj prsten s ruke uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na šeste dveri, Pršnjak joj s prsiju uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na sedme dveri, Sve gospinske odore s tijela joj uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Nagu ju je izveo pred prijestolje. Duboko se naklonila. Pred prijestoljem Ereškigal sjedili su Annunaki, sedam sudaca podzemnoga svijeta, i čvrsto uprli poglede u Inannu – poglede smrti. Na njihovu riječ, riječ što tišti duh, Bolesnica se u leš pretvori,
123 I Leš s kolca objesiše.&+> Inanna i Ereškigal, dvije sestre, svjetlost odnosno tama, zajedno prema starinskom načinu simboliziranja predstavljaju dva vida jedne te iste božice; njihovo suočenje sažima cijeli smisao teškoga puta iskušenja. Junak, bio on bog ili božica, muškarac ili žena, lik iz mita ili sanjač sna, otkriva i asimilira svoju suprotnost (vlastitog neslućenog sebe) tako što ga proždire, ili pak tako što biva proždrijet. Otpori bivaju slomljeni, jedan po jedan. On se mora riješiti svojega ponosa, svoje vrline, ljepote i života, i pokloniti se, odnosno potčiniti onome apsolutno nesnosnom. Onda će otkriti da on i njegova suprotnost nisu različite vrste, već jednog te istog mesa.&+fl Kušnja produbljuje problem prvoga praga, a odgovor na pitanje još je neizvjestan: Može li ego usmrtiti samoga sebe? Jer mnogoglava je ova sveobuhvatna Hidra; odrubi li joj se jedna glava, javit će se tri nove – osim ako se pravi melem ne stavi na batrljak. Prvotni odlazak u zemlju iskušenja predstavljao je tek početak dugog i zaista pogibeljnog puta inicijacijskih osvajanja i trenutaka prosvjetljenja. Sada valja sasijecati zmajeve i prolaziti iznenađujuće prepreke – opet, i opet, i opet. Pritom će dolaziti do mnogobrojnih početnih pobjeda, neodrživih ushita i trenutnih pogleda na onu čudesnu zemlju. . S & Krajnja se pustolovina, nakon nadilaženja svih prepreka i nemani, obično se predstavlja kao stupanje pobjedo-
124 J nosne junačke duše u mistični brak (ieroz gamoz) s Kraljicom Božicom Svijeta. To je kriza u nadiru, u zenitu, ili pak na krajnjemu rubu svijeta, u središnjoj točki kozmosa, u tabernakulu hrama, odnosno u mraku najdublje komore srca. Na zapadu Irske još se prenosi pripovijest o kraljeviću sa Samotna otoka i gospi iz Tubber Tintyea. U želji da izliječi kraljicu Erina, mladi je junak krenuo uzeti tri boce vode iz Tubber Tintyea, plamenoga vilinskog izvora. Slijedeći savjet natprirodne tetke koju je usput sreo i jašući na prekrasnom, prljavom, vitkom i kudravom konjiću koji mu je dala prešao je plamenu rijeku i izbjegao dodir gaja otrovnih stabala. Konjić je brzinom vjetra projurio uz kraj dvorca Tubber Tintyea; kraljević se s njegovih leđa bacio kroz otvoreni prozor i uskočio unutra, živ i zdrav. “Cijelo je to zdanje, okom nesagledivo, bilo puno usnulih divova i čudovišta s mora i kopna – silnih kitova, dugih, skliskih jegulja, medvjeda i zvijeri svake vrste i oblika. Kraljević ih je zaobilazio i prelazio sve dok nije stigao do velikoga stubišta. Na vrhu stuba ušao je u odaju, gdje je zatekao ženu ljepšu od svih koje je u životu vidio kako spava ispružena na ležaljci. ‘Ništa ti neću imati za reći’, pomislio je i otišao u susjednu odaju; tako ih je pogledao u dvanaest. U svakoj je ležala žena ljepša od prethodne. Ali, kad je stigao do trinaeste odaje i otvorio vrata, odsjaj zlata pomračio mu je oči. Samo je stajao sve dok mu se vid nije vratio, a onda je ušao. U širokoj, sjajnoj odaji stajala je zlaćana ležaljka na kotačima od zlata. Kotači su se neprestano okretali; ležaljka se vrtjela i vrtjela, ne stajući ni danju ni noću. Na ležaljci je počivala kraljica Tubber Tintyea; a ako je njenih dvanaest djeva bilo prelijepo, prelijepe kraj nje ne
125 I bi bile. U podnožju ležaljke nalazio se sâm Tubber Tintye – vrelo vatre. Na vrelu se nalazio zlatan pokrivač, a kretalo se neprestano ukrug zajedno s Kraljičinom ležaljkom. ‘Tako mi svega,’ rekao je kraljević, ‘ovdje ću malo otpočinuti.’ I popeo se na ležaljku i šest dana i noći nije s nje silazio.”&+0 Gospa iz Uspavane kuće poznat je lik u bajci i mitu. Već smo je spomenuli, kad je nosila imena Brunhilde i male Trnoružice.&+* Ona je uzor svih uzora ljepote, odgovor svima žudnjama, blagodatni cilj zemaljskog i nezemaljskog pohoda svakog junaka. Ona je majka, sestra, ljubovca, nevjesta. Sve što je u svijetu mamilo, sve što je slutilo obećanjem radosti, pretkazivalo je njeno postojanje – u dubini sna, ako već ne i u gradovima i šumama svijeta. Jer ona utjelovljuje obećanje savršenstva; jamstvo duši da će, po okončanju njezina izgnanstva u svijetu uređenih nedostatnosti, nekoć znano blaženstvo biti opet spoznato: tješiteljica, hraniteljica, “dobra” majka – mlada i krasotna – koju smo poznavali, čak i iskusili, u najdaljoj prošlosti. Vrijeme ju je odalečilo, no ona još boravi, kao u bezvremenskome snu, na dnu svevremenskog mora. Upamćena prilika nije, ipak, samo dobrohotna; jer i “loša” majka – &.) odsutna, nedosežna majka, protiv koje su uperene nasilne fantazije i koja bi, strahujemo, mogla uzvratiti nasiljem; .) majka koja otežava, brani i kažnjava; ;.) majka koja uza se želi zadržati dijete koje raste i nastoji se osamostaliti; te, konačno, +.) željena, ali zabranjena majka (Edipov kompleks) čija prisutnost je mamac ka opasnoj požudi (kastracijski kompleks) – opstaje u skrivenim predjelima uspomena odrasle osobe na djetinjstvo, gdje je katkad čak i snažnija. Ona je u korijenu nedostižnih liko-
126 J va velike božice, poput čedne i grozne Dijane – čije posvemašnje satiranje mladoga lovca Akteona dočarava silinu straha sadržana u takvim simbolima suspregnute žudnje uma i tijela. Akteon je slučajno ugledato opasnu božicu u podne; u onaj sudbinski trenutak kada Sunce prekida svoje mlado, snažno uzdizanje, zastaje u ravnoteži i započinje moćno poniranje u smrt. Ostavio je drugove da se odmore, zajedno s njegovim zakrvavljenim psima, nakon jutra provedenog u progonu divljači, te bez svjesne namjere odlutao od stalnih lovišta u lugovima i poljima, u neznane šume. Otkrio je dol pun čempresa i borova. Znatiželja ga je navela da prodre u taj zabran. U njemu se nalazila špilja koju je kvasio plitak, bistar potok korita što se širilo u jezerce obraslo busenjem. Taj sjenoviti kutak bio je odmorište Dijane, koja se u tom trenutku kupala među svojim nimfama, posve gola. Bila je odložila svoje lovačko koplje, tulac i odapet luk, kao i sandale i halje. A jedna joj je gola nimfa zavezala rasutu kosu u čvor; druge su pak lile vodu iz velikih vrčeva. Kad je mladi, zabludjeli uljez zabasao u to ugodno pribježište, zaorio se vrisak ženske strave i sva su se tijela nimfi natisnula oko svoje gospodarice, ne bi li je zakrile od smrtna pogleda. Ali ona ih je nadvisivala, glavom i vratom. Mladić ju je vidio, a gledao ju je i dalje. Pogledala je prema luku, ali bio joj je izvan dohvata ruke, pa je brzo zahvatila ono što je mogla, što će reći vodu, i njome polila Akteonovo lice. “Da si me vidio golu, kazivati sad ti je prosto,” ljutito je viknula, “ako kazivati možeš.” Rogovi su mu izrasli iz glave. Vrat mu se proširio i otegnuo, uši zašiljile. Ruke su mu se izduljile u noge, a tijelo
127 I mu se cijelo pokrilo pjegavom dlakom. On u silnu strahu pobježe – čudeći se gdje je tako brz u bijegu. Ali kad je stao da odahne i popije, pa ugledao svoj oblik u bistroj vodi, zaprepašteno je ustuknuo. Grozna je sudbina tada zadesila Akteona. Njegovi lovački psi, nanjušivši velikoga jelena, zalajali su i stali ga goniti kroz šumu. Obradovao se začuvši ih i načas zastao, ali onda se nagonski prepao i utekao. Čopor ga je slijedio i polako sustizao. Kad su mu stigli do peta, a prvi mu se već bacili na leđa, htio je viknuti njihova imena, ali iz grla mu nije izašao čovječji glas. Zadržali su ga zubima. Pao je na koljena, a vlastiti su mu drugovi iz lova, hrabreći pse povicima, stigli na vrijeme da mu zadaju smrtni udarac. Dijana, čudesno znajući za bijeg i pogibiju, mogla je sada zadovoljeno odahnuti.&9 Mitološka figura Univerzalne majke kozmosu daje ženske atribute prvoga lika, hraniteljice i zaštitnice. Fantazija je prvenstveno spontana; jer između odnosa malog djeteta prema majci i odnosa odrasle osobe prema okolnome materijalnom svijetu postoji bliska i očita sličnost.&9& Ali u brojnim je religijskim tradicijama također postojala svjesna pedagoška uporaba ovog arhetipskog prizora u svrhu pročišćavanja, uravnotežavanja i iniciranja uma u prirodu vidljiva svijeta. U tantričkim knjigama iz srednjevjekovne i suvremene Indije boravište božice nosi ime Mani-dvipa, “Otok dragulja”. &9 Ondje, u gaju drveća koje ispunjava želje, stoji njezina ležaljka-prijestolje. Žalovi otoka od zlaćana su pijeska. Oplakuju ih mirne vode oceana nektara besmrtnosti. Božica je crvena od vatre života; zemlja, sunčev sustav, galaktike dalekosežnoga svemira, sve to bubri u njezinoj mater-
128 J nici. Jer ona je stvarateljica svijeta, navijek majka, navijek djevica. Ona obuhvaća sve što je obuhvatno, hrani sve što je hranidbeno i život je svega što živi. Ona je također smrt svega što umire. Cijelo kolo postojanja ostvaruje se u njezinu dosegu, od rođenja, preko stasavanja, zrelosti i starenja, sve do groba. Ona je maternica i grobnica; krmača što jede svoje mlade. Time ona objedinjuje “dobro” i “loše”, i iskazuje dva vida upamćene majke, ne samo kao osobne, već i kao univerzalne. Od štovatelja se očekuje da promišlja o oba vida s jednakom staloženošću. Tom se vježbom njegov duh čisti od svojih djetinjih, nedoličnih sentimentalnosti i odbojnosti, a um mu se otvara prema nedokučivoj prisutnosti što ne postoji primarno kao “dobro” i “loše” u odnosu na njegove djetinjaste ljudske potrebe, već kao zakon i prikaz prirode bitka. Veliki hinduistički mistik iz prošloga stoljeća Ramakrishna (&0;>.-&00>.) bio je svećenik u novoizgrađenom hramu Kozmičke majke u Dakshineswaru, predgrađu Kalkute. Lik u hramu prikazivao je božanstvo istodobno u njena oba vida, užasnom i dobrohotnom. Četirima je rukama podastirala simbole svoje univerzalne moći: gornjom lijevom vitlala je krvavom sabljom, donjom je za kosu držala odrubljenu ljudsku glavu; gornju je desnu podigla u gesti “ne boj se”, donju ispružila pružajući blagodati. Ogrlica joj je bila niska ljudskih glava; suknja vijenac ljudskih ruku; dugi je jezik ispružila da poliže krv. Bila je Kozmička moć, sveukupnost univerzuma, usklađenje svih parova suprotnosti, čudesna sprega strave posvemašnjeg uništenja i neosobne, pa ipak majčinske utjehe. Kao mijena, rijeka vremena, fluidnost života, božica istovremeno stvara,
129 I čuva i razara. Ime joj je Kali, Crna; naziv joj je: Splav preko Oceana Postojanja.&9; Jednog mirnog poslijepodneva Ramakrishna je ugledao prekrasnu ženu gdje izranja iz Gangesa i prilazi gaju u kojem je meditirao. Zapazio je da će upravo roditi dijete. Za koji tren čedo se porodilo, a ona ga je nježno podojila. Nije prošlo dugo, međutim, prije no što je dobila užasan izgled, zgrabila dojenče svojim odjednom groznim čeljustima, zdrobila ga i prožvakala. Progutala ga je i vratila se natrag u Ganges, u kojemu je nestala.&9+ Tek geniji sposobni za vrhunsko shvaćanje mogu podnijeti punu objavu istančanosti ove božice. U slučaju nižih, ona ublažava svoje blještavilo i dopušta si da se pojavi u obličjima sukladnim njihovim nerazvijenim moćima. Ugledati je cijelu bila bi grozna nesreća za svakoga tko nije duhovno pripreman: tome svjedoči tužni slučaj pohotnog mladog jelena Akteona. Nije on bio svetac, već lovac nespreman za objavu obličja koje se mora sagledati bez uobičajenih ljudskih (tj. djetinjastih) sklonosti i slutnji žudnje, iznenađenja i straha. Žena u slikovnom jeziku mitologije predstavlja ukupnost svega spoznatljivog. Junak je taj koji spoznaje. Dok napreduje polaganom inicijacijom koja je život, lik božice za njega doživljava niz preobličavanja: ona nikad ne može biti veća od njega, iako uvijek može obećati više nego što on još može shvatiti. Ona mami, ona vodi, ona mu nalaže da slomi okove. A ako on uspije biti ravan njezinom smislu, njih će dvoje, spoznavatelj i spoznata, biti oslobođeni svih ograničenja. Žena je vodič do istančanog vrhunca osjetilne pustolovine. U nepotpunim očima ona se svodi na podređena stanja; u zlom oku neznanja osuđena je na
130 J banalnost i ružnoću. Ali iskupljenje joj donose oči shvaćanja. Junak koji je može prihvatiti onakvu kakva jest, bez nepotrebne strke, već blago i uviđavno kako joj je to potrebno, ima mogućnost da postane kralj, utjelovljeni bog, njezina stvorenog svijeta. Postoji priča, primjerice, o petorici sinova irskoga kralja Eochaida: kad su jednoga dana izjahali u lov, zatekli su se u neznanom kraju, prolaza zapriječenog sa svih strana. Žedni, krenuli su, jedan po jedan, u potragu za vodom. Fergus je bio prvi: “i on naiđe na vrelo, gdje zateče staricu kako ga čuva. Baba izgledaše ovako: crnji od ugljena svaki joj zglob i odsječak bijaše, od tjemena do tla; slična repu divljeg konja čvrsta siva griva što joj kroz kožu na tjemenu izbija; srpom zelenkaste kljove što joj se iz ustiju sve do uha izvija mogaše odsjeći zelenu granu hrasta u punoj snazi; crne i čađave oči u nje bijahu; nos kriv, širokih nozdrva; trbuh smežuran i pjegav, oduran kojekako; goljenice izvitoperene i krive, s krupnim gležnjevima i parom poširokih lopata u dnu; čvornata koljena i modri nokti u nje bijahu. Cijeli je izgled starice zapravo oduran bio. ‘Tuda se ide, je li?’ upita je momak, a ona će njemu: ‘Dakako, baš tuda.’ ‘Stražariš li ti to nad vrelom?’ upita je opet, a ona reče: ‘Stražarim.’ ‘Dopuštaš li mi da odnesem malo vode?’ ‘Dopuštam,’ pristade ona, ‘no samo ako od tebe dobijem jedan poljubac u obraz.’ ‘Neće ići’, reče on. ‘Onda ti vodu prepustiti neću.’ ‘Riječ ti svoju dajem’, nastavi on, ‘da radije ću od žeđi preminuti nego da ti poljubac dadem!’ Zatim se mladić vrati svojoj braći i reče im da do vode došao nije.” Olioll, Brian i Fiachra otišli su u pohod kao i on i jednako tako stigli do onoga vrela. Svaki je zatražio vode od starice, ali joj nije htio dati poljubac.
131 I Konačno je otišao Niall, i stigao do toga vrela. “‘Daj mi vode, ženo!’ kriknu. ‘Dat ću ti je,’ ona mu reče, ‘a ti meni podari poljubac.’ On joj odgovori: ‘Ne samo da ću poljubac ti dati, već ću te i zagrliti!’ Prignu se zatim da je rukama obujmi, i poljubi je. Kada to učini, i kad je pogleda, u cijelome svijetu ne bje žene skladnijega stasa, posvemašnjim izgledom od nje krasotnije: usporediv s posljednjim snijegom zime što po gudurama leži svaki njezin dio bijaše, od tjemena do tabana; punašnih podlaktica kao u kraljice, prstiju dugih i uskih, nogu ravnih i bojom ljupkih bila je ona; dvije sandale od bijele bronce među glatkim, mekim bijelim stopalima i zemljom joj stajaše; ovijaše ju široki plašt najizdašnijeg runa, najčišće skrletne boje, a u odori joj kopča od bijeloga srebra; u glavi joj blistavi biserni zubi, velike kraljevske oči, usta rumena poput ploda oskoruše. ‘Ta ti si, ženo, sazvježđe čari’, reče joj mladić. ‘Doista je tomu tako.’ ‘A tko si?’ priupita je. ‘Ime mi je “Kraljevska vladavina”’, odgovori mu ona, te reknu ovo: ‘Kralju Tare! Kraljevska sam vladavina… Pođi sada,’ reče mu, ‘braći svojoj, a sa sobom ponesi vode; znaj još da navijek će tebi i djeci tvojoj kraljevstvo i vrhunska vlast pripadati… A onakva kakvu si me isprva vidio, ružna, gadna, odurna – na koncu, krasotna – takva je baš i kraljevska vladavina: jer bez bitaka, bez žestoka sukoba, do nje se doći ne može; ali u konačnici, onaj koji je ma čega kralj naočitim se i lijepim iskazuje.’”&99 Takva je kraljevska vladavina? Takav je sâm život. Božica čuvarica neiscrpna vrela – bila ona onakva kakvom ju je zatekao Fergus, ili Akteon, ili kraljević sa Samotna otoka – traži da junak bude obdaren onime što su trubaduri i Minnesingeri prozvali “blagim srcem”. Ni životinjskom
132 J željom jednoga Akteona, a ni gadljivim zgražanjem onih poput Fergusa, nju se ne može shvatiti i pravično uslužiti, već samo blagošću: awaré (“blago suosjećanje”) zove se u romantičnom dvorskom pjesništvu Japana između desetog i dvanaestog stoljeća. U blagome srcu to Ljubav se skriva, Ko ptice podno zelene sjene u dubravi. Prije blaga srca, u prirode redu, Ljubavi ne bje, ni blaga srca do Ljubavi. Jer učas kad sunce svane Poskoči svjetlost smjesta; a ona se Rodi tek kad sunce grane. I Ljubav na blagost najdublje duše Djeluje snažno; baš poput Jare što silno sred plamena puše.&9> Susret s božicom (utjelovljenoj u svakoj ženi) krajnja je kušnja junakova dara za osvajanje blagodati ljubavi (milosti: amor fati), što je život sâm, shvaćen kao uprizorenje vječnosti. A kad pustolov, u tom kontekstu, nije mladić, nego djeva, ona je ta koja svojim vrlinama, ljepotom, ili čežnjom stječe pravo postati prilježnicom besmrtnika. Tada se nebeski suprug spušta do nje i odvodi je u svoju postelju – htjela to ona ili ne. A ako ga je dotad odbijala, koprena joj padne s očiju; ako ga je tražila, njezina želja se namiri. Ona djevojka iz plemena Arapaho koja se popela za dikobrazom na silno stablo bila je namamljena u taborište naroda na nebu. Ondje je postala supruga nebeskoga mla-
133 I dića. On ju je to, u obliku primamljivog dikobraza, naveo da dođe u njegov natprirodni dom. Kraljeva kći iz bajke za djecu je sutradan nakon svoje pustolovine na vrelu začula kako joj netko kuca na vrata dvorca: to je žabac stigao da je natjera da ispuni svoj dio pogodbe. A premda joj se strašno gadio, otišao je za njom do njezina mjesta za stolom, objedovao s njom iz njezinog zlatnog tanjurića i kupe, a onda se čak drznuo poći na počinak s njom u svileni krevetić. Razljutila se, podigla ga s poda i bacila o zid. Kad je pao, više nije bio žabac, već kraljev sin s milim i lijepim očima. A zatim čujemo da su se oženili i u divnoj kočiji odvezli natrag u mladićevo kraljevstvo, gdje su po dočeku postali kralj i kraljica. Ili još jedanput: kad je Psiha ispunila sve svoje teške zadaće, sam joj je Jupiter dao gutljaj eliksira besmrtnosti; S 6
134 J tako je ona sada i zanavijek sjedinjena sa svojim ljubljenim Kupidonom u rajskome stanju savršena lika. Grčka pravoslavna i rimska katolička crkva slave isto to otajstvo na blagdan Uzašašća: “Djevica Marija uznosi se u rajsku ložnicu, gdje Kralj nad Kraljevima sjedi na zvjezdanome prijestolju. O Djevice najmudrija, kamo to ideš, sjajna poput zore? Cijela si krasna i slatka, O Ziona kćeri, lijepa poput Mjeseca, dična poput Sunca.”&9fl !. Ž % Mistični brak s kraljicom božicom svijeta predstavlja junakovo posvemašnje ovladavanje životom; jer žena je život, a junak njegov znalac i vladar. Junakove su pak kušnje, uvod u njegovo konačno iskustvo i djelo, simbolizirale krize ostvarenja kroz koje mu se svijest unaprijedila i stekla sposobnost podnijeti puno posjedovanje majke-zatornice, njegove neizbježne nevjeste. On sada zna da su on i otac jedno te isto: nalazi se na očevu mjestu. Iskazan ovako, u krajnjim pojmovima, problem se može učiniti dalekim od svakodnevice normalnih ljudskih bića. Ipak, svaki put kad ne uspijemo izaći na kraj s nekom životnom situacijom, razlog naposljetku valja potražiti u ograničenju svijesti. Ratovi i izljevi ljutnje priručna su sredstva neznanja; žaljenja su zakašnjela prosvjetljenja. Cijeli smisao sveprisutnog mita o junakovu prolasku leži u tome da on posluži kao općeniti obrazac muškarcima i ženama, ma gdje oni stajali na toj ljestvici. Zbog toga se iskazuje najopćenitijim izrazima. Osoba treba samo otkriti vla-
135 I stiti položaj u okvirima ove opće ljudske formule i onda joj dopustiti da mu pomogne da prijeđe zidove koji ga sputavaju. Tko su i gdje su njegove nemani? To su odrazi nerazriješenih zagonetaka njegove vlastite ljudskosti. Što su njegovi ideali? To su simptomi njegova shvaćanja života. U ordinaciji današnjeg psihoanalitičara, stadiji junakove pustolovine opet izlaze na vidjelo u snovima i halucinacijama pacijenta. Shvaća se dubina za dubinom nepoznavanja sebe, s analitičarom u ulozi pomoćnika, svećenika-inicijanta. A pustolovina se svaki put, nakon početnih uzbuđenja, pretvori u put kroz mrak, užas, odbojnost i fantazmagorične strahove. Ključ te začudne poteškoće leži u činjenici da su naši svjesni pogledi na ono što bi život trebao biti rijetko sukladni s onime što život zaista jest. Najčešće odbijamo priznati u sebi, ili u svojim prijateljima, puninu te groznice što tjera, brani se, bazdi, ždere i pohoti se, a koja je sušta priroda organske ćelije. Prije smo skloni namirisati, izbijeliti i opravdati; u međuvremenu radije smatramo da je za sve muhe u pomadi i sve dlake u juhi kriv netko neugodan, netko drugi. Ali kad nam iznenada svane, ili nam se utuvi u glavu, da je sve što mislimo ili činimo nužno osmuđeno vonjem puti, onda nije neobično da doživimo trenutak odbojnosti: život, životna djela, životni organi, napose žena kao veliki simbol života, postaju nesnosni toj čistoj, o tako čistoj, čistoj duši. O, da prekruta ova put okopnjet hoće, Rastopiti se i rasplinuti u rosu! Ili da barem Vječni svojim zakonom Nije zabranio samoubojstvo! Bože!
136 J Tako kliče veliki glasnogovornik tog trenutka, Hamlet: O, Bože! Kako mi se bljutav, dosadan I beskoristan čini cijeli ovaj svijet! Strahota! Fuj! O, to je vrt neoplijevljen; U sjeme ide, obrastao sav u korov I divlji drač. Da moralo je doć do toga!&90 Nevino Edipovo oduševljenje nakon što je prvi puta obljubio kraljicu pretvara se u agoniju duha nakon što sazna tko ta žena jest. Kao i Hamleta, salijeće ga moralni lik oca. Kao i Hamlet, on se okreće od naočitih osobina svijeta ne bi li u mraku poiskao kraljevstvo više od ovoga raskošne i nepopravljive majke, okaljane rodoskvrnućem i bludom. Tragač za životom povrh života mora nastaviti povrh nje, nadvladati iskušenja njezina zova i vinuti se u besprijekorni eter što je nadvisuje. Pa zove – zove glasno višeput ga bog: ”Oj ti – ti, Edipe, što oklijevamo još I ne idemo? Ti baš dugo otežeš.”&9* Ondje gdje ta odbojnost Edipa-Hamleta i dalje spopada dušu, ondje svijet, tijelo i nadasve žena nisu više simboli pobjede, već poraza. Monastičko-puritanski etički sustav poricanja svijeta tada radikalno i bezodvlačno preobličava sve prizore mita. Junak više ne smije nevino počivati s božicom puti; jer ona je postala kraljica grijeha. “Dokle god čovjek iole mari za ovo tijelo slično lešu,” piše hinduistički redovnik Shankaracharya, “nečist je i po-
137 I dložan patnji zbog neprijatelja, kao i od rođenja, bolesti i smrti; ali kad smatra sebe čistim, suštinom Dobra i onog Nepokretnog, postaje slobodan… Odbacite daleko od sebe to ograničenje tijela, samom svojom prirodom inertnog i prljavog. Ne mislite više na nj. Jer ono što je izbljuvano (kao što ćete vi izbljuvati svoje tijelo) može pobuditi samo gađenje kada se opet prizove u svijest.”&> Takvo je gledište poznato na Zapadu iz svetačkih životopisa i njihovih djela. “Kada sveti Petar opazi da mu je kći Petronila odviše lijepa, umoli Boga da se ona razboli od groznice. Potom, jednoga dana kada uza nj bijahu učenici, Tit mu reče: ‘Ti, koji sve boljetice liječiš, zašto se ne pobrineš da Petronila ustane iz postelje?’ A Petar mu odvrati: ‘Zato što mi odgovara da joj je ovako.’ Time nipošto ne htjede reći da nema moć izliječiti je; jer smjesta potom reče joj: ‘Ustaj, Petronila, i smjesta da si nas poslužila.’ Djevojka izliječena ustade i dođe ih poslužiti. Ali kad završi, otac joj reče: ‘Petronila, natrag u postelju!’ Ona se vrati, a groznica ju smjesta opet spopade. A kasnije, kad ona poče stjecati savršenu ljubav prema Bogu, otac joj vrati savršeno zdravlje. U to se vrijeme plemeniti gospodin imenom Flaccus oduševi njezinom ljepotom i dođe je zaprositi. Odgovori mu: ‘Želiš li me vjenčati, pošalji mi mlade djevojke u svatove, da me tvojoj kući odvedu!’ Ali kad one dođoše, Petronila se smjesta posveti postu i molitvi. Kad primi pričest, leže opet u postelju, pa nakon tri dana predade dušu Bogu.”&>& “Kao dijete, sveti Bernard iz Clairvauxa patio je od glavobolja. Jednoga dana u posjet mu je došla mlada žena da mu pjesmama ublaži patnje. Ali dijete ju prezrivo otjera
138 J iz svoje sobe. A Bog ga nagradi za revnost; jer smjesta je ustao iz postelje, izliječen. Tada drevni čovjekov neprijatelj zapazi da je mali Bernard čestit i potrudi se da njegovoj kreposti postavi zamke. Međutim, kad je đavo jednoć podbo dječaka da zastane i neko vrijeme samo motri neku damu, on sam od sebe porumeni i za pokoru uđe u jezerce puno ledene vode, gdje ostade sve dok do kosti nije promrzao. Drugom prilikom, dok je spavao, u krevet mu je ušla gola mlada žena. Kad ju Bernard zapazi, šutke joj prepusti onaj dio kreveta na kojem je ležao, prevali se na drugu stranu i opet zaspa. Nakon što ga je neko vrijeme milovala i mazila, nesretnica se odjednom tako postidje, sve i ako je bila bestidna, da ustade i uteče, puna zgražanja nad sobom i divljenja prema mladiću. Idućom pak prilikom, kad je Bernard s nekolicinom prijatelja prihvatio gostoprimstvo u domu izvjesne imućne dame, ona opazi njegovu ljepotu, pa je spopa žudnja da spava s njime. Ona te noći ustade iz kreveta, dođe gostu i leže uz njega. Ali on, čim osjeti da je netko uz njega, poče vikati: ‘Lopov! Lopov!’ Žena je nato smjesta šmugnula, cijela se kuća digla na noge, upalile su se svjetiljke i svi su se dali u lov na provalnika. Ali kako ga nisu našli, svi su se vratili u krevet na počinak, svi izuzev te gospe, koja nikako nije mogla oka sklopiti, pa je opet ustala i uvukla se u krevet svoga gosta. Bernard je stao vikati: ‘Lopov!’ I eto opet uzbune i istrage! Nakon toga čak je i treći put ta gospa došla da je se odbije na jednak način; tek je tada konačno odustala od svoga kvarnog nauma, da li iz straha, da li iz obeshrabrenja. Sutradan na putu sudruzi upitaše Bernarda zašto je tako često sanjao lopove. A on im odvra-
139 I ti: ‘Zaista sam morao odbiti napade lopova; jer moja me domaćica pokušala lišiti blaga koje nikad ne bih mogao povratiti, da sam ga izgubio.’ Sve je to uvjerilo Bernarda da je podosta rizično živjeti zajedno sa zmijom. Stoga je uredio da se odrekne svijeta i ušao u redovničku družbu Cistercita.”&> Čak ni samostanski zidovi, ipak, kao ni najudaljenija pustoš, ne pružaju zaštitu od ženske pojavnosti; jer sve dok se pustinjaku meso drži za kosti i bije toplim bilom, prizori života spremni su mu pohrliti u svijest. Dok je sveti Antun provodio svoju pokoru u egipatskoj Tebaidi, mučile su ga zamamne halucinacije, djelo ženskih vragova privučenih njegovoj magnetskoj osami. Prikaze tog reda, neodoljivo privlačnih prepona i grudi što izgaraju od želje da ih se dotakne, znane su svim pustinjačkim pribježištima u povijesti. “Ah! bel ermite! bel ermite… Si tu posais ton doigt sur mon épaule, ce serait comme une traînée de feu dans tes veines. La possession de la moindre place de mon corps t’emplira d’une joie plus véhémente que la conquête d’un empire. Avance tes lèvres…”&>; Kako piše Co<on Mather, žitelj Nove Engleske: “Divljina kojom putujemo do Obećane zemlje sva vrvi od Plamenih letećih zmija. Ali, slava budi Bogu, nijedna od njih nije se do sada tako priljubila uza nas da nam do kraja pomuti umove! Sav naš put do Neba leži uz Lavlje jazbine i Leopardske vrleti; na putu nam stoje nevjerojatne Đavolje Horde… Mi smo siroti putnici u svijetu koji je takorekuć Đavolje Polje, kao Đavolje Galge; svijet u čijemu svakom Zakutku vreba Đavo s Bandama Razbojnika da salijeće sve one kojima su lica okrenuta prema Zionu.”&>+
140 J . P “Luk Božjega Gnjeva je napet, a Strijela pripravna na Tetivi; i Pravda upire Strijelu u vaše Srce, i napinje Luk; a tek zato što se tako sviđa Bogu, i to ljutitomu Bogu, bez ikakva Obećanja ili Dužnosti, Strijela se u jednom Trenutku još nije napila vaše Krvi…” Tim je riječima Jonathan Edwards prijetio srcima svoje pastve u Novoj Engleskoj, dajući im neuvijen opis oca u vidu nemani. Prikovao ih je za crkvene klupe prizorima mitološke patnje; jer iako je taj Puritanac branio slikovni prikaz, dopustio je sebi onaj verbalni. “Gnjev,” grmio je Jonathan Edwards, “Gnjev Božji poput je silnih Voda što zasad leže iza brane; sve su bujnije i bujnije, sve su više i više, sve dok im se Oduška ne da; a što se duže ta Matica priječi, to će žustrije i moćniji njezin Tijek biti kada jedanput provali. Uistinu, vašim se Zlodjelima dosad Sudilo nije; Potopi Osvete Božje još nahrupili nisu; ali vaša Krivnja u Međuvremenu bez prekida raste, i svakoga Dana zgrćete sve više Gnjeva; Vode neprekidno rastu i bivaju sve moćnije i moćnije; a samo zato što se tako sviđa Bogu, još stoje te Vode što stajati ne žele i upiru snažno da izbiju; ma samo da Bog makne ruku s Ustava, Brana će se smjesta razvaliti, a žestoki Potopi Jare Božjega Gnjeva pohrlit će s nezamislivom Srdžbom i spopasti vas svemoćnom Silom; a sve i da vam je Snaga Deset tisuća Puta veća nego što je, tako je, Deset tisuća Puta veća od Snage najprekaljenijeg, najotpornijeg Đavla u Paklu, ipak je nikako izdržati ili podnijeti mogla ne bi…” Zaprijetivši elementom vode, pastor Jonathan zatim se posvetio predodžbi vatre. “Bog što vas drži nad Paklenom
141 I Jamom, baš kao što netko drži Pauka ili nekog odurnog Kukca nad Vatrom, grozi vas se i silno se libi; Gnjev prema vama u njemu Bukti; gleda vas kao da ničega drugog do bacanja u Vatru Vrijedni niste; prečiste su mu Oči da bi Pogled na vas istrpjeti mogle; Deset ste Puta gnusniji u njegovim Očima od najodurnije Guje otrovnice u našima. Uvrijedili ste ga nemjerljivo više nego ikad ikoji uporni Pobunjenik Vlastelina svoga; pa ipak, ništa do njegove Ruke ne drži vas da istoga Trena ne padnete u Vatru… O Grešniče! …Visiš o tankoj Niti, dok Plamenovi Božanskoga Gnjeva palucaju oko nje, spremni da je svakog Trena oprlje i kroz nju progore; a tebe ne Zanima nikakav Posrednik i nemaš se za što pridržati izuzev sebe sama, nemaš ničega što bi zadržalo Plamenove Gnjeva, ničega vlastitog, nijednog jedinog djela u životu, nijednog jedinog djela koje ti preostaje ne bi li umolio Boga da te poštedi bar na jedan Tren…” Ali eto, napokon, velikog razrješenja u prizoru drugog rođenja – međutim, samo načas: “Tako ste svi vi što nikad ne doživjeste silnu Promjenu u Srcu putem moćne sile Duha BOŽJEGA nad svojim dušama, svi vi što nikad ne bijaste preporođeni i pretvoreni u nova Stvorenja, uzdignuti iz mrtvih u Grijehu do Stanja novoga i prije posve neznana Svjetla i Života (ma kako da ste možda preobrazili svoje Življenje u Mnogočemu, i možda slijedili religijske Naputke, i možda održavali neki Vid Religije u svojim Obiteljima i Ložnicama, kao i u Kući Božjoj, i pritom možda strogi bili); tako se nalazite u Rukama ljutitoga Boga; i tek zato što se njemu tako Sviđa, već ovoga vas Trena ne proždire vječno Uništenje.”&>9
142 J “Samo zato što se Bogu tako sviđa”, taj razlog koji brani grešnika od strijele, potopa i plamenova, uvriježenim se rječnikom kršćanstva naziva Božjim “milosrđem”; a “moćna sila duha Božjega”, koja donosi promjenu srcu, to je Božja “milost”. U većini mitologija prizori milosrđa i milosti prikazuju se jednako živopisno kao i prizori suđenja i gnjeva, tako da se zadržava ravnoteža, a srce dobiva oslonac, umjesto da ga se kažnjava putem. “Ne boj se!” govori bog Šiva gestom ruke dok pred štovateljem pleše ples kozmičkog smaka.&>> “Ne boj se, jer sve počiva dobro u Bogu. Obličja što dolaze i odlaze – a od kojih je tvoje tijelo tek jedno – bljeskovi su mojih udova u plesu. Poznaješ li Mene u svemu, ta čega ćeš se bojati?” Čarolija sakramenata (djelotvornih putem pasije Isusa Krista, odnosno meditiranja Buddhe), zaštitnička moć primitivnih amuleta i hamajlija, te nadnaravni pomagači iz svjetskih mitova i bajki, daju jamstva čovječanstvu da strijela, plamenovi i poplava nisu tako brutalni kakvima se čine. Jer vid nemani oca refleks je ega same žrtve – proizašao iz onoga čuvstvenog prizora u kolijevci koji je ostao u prošlosti, ali se projicira u budućnost; a netremično pokloništvo tom pedagoškom ničemu samo je po sebi mana koja zadržava čovjeka uronjenim u dojam grešnosti i ograđuje potencijalno zreli duh od uravnoteženijeg, realističnijeg gledanja na oca, a time i na svijet. Pomirba (poistovjećenje) sastoji se tek od napuštanja tog dvojakog čudovišta stvorenog u nama samima – zmaja kojeg smatramo Bogom (superego)&>fl i zmaja kojeg smatramo Grijehom (potisnuti id). Ali to zahtijeva napuštanje privrženosti samome egu, a upravo je to teško. Nužno se ufati u očevo milosrđe i zatim pouzdati u to milosrđe. Time se središte vjerovanja
143 I prenosi izvan tijesnog, ljuskavog božjeg obruča koji nas opsjeda, a onda se stravične nemani rasplinu. Upravo u toj nedaći junak može crpsti nadu i jamstvo od ženskog lika pomoćnice, čija ga magija (čarolije peludi, odnosno moć zagovaranja) štiti pri prolasku kroz sve zastrašujuće doživljaje očeve inicijacije što mu razara ego. Jer, ako je nemoguće uzdati se u strahovito očinsko lice, onda se vjera mora usmjeriti drugamo (na Ženu Pauka, Blaženu majku); a s potporom tog oslonca kriza se podnosi – samo da bi se, na kraju, otkrilo kako otac i majka odražavaju jedno drugoga, i u biti su isti. Kada su Ratnici Blizanci iz plemena Navaho, otišavši od Žene Pauka s njezinim savjetom i zaštitnim hamajlijama, uspjeli proći kroz stijene što drobe, kroz trske što sijeku na komade i stabljike kaktusa što trgaju na komade, a onda i preko vrela pijeska, konačno su stigli do kuće Sunca, svojega oca. Ulaz su čuvala dva medvjeda. Ustali su i zarežali; ali riječi kojima je Žena Pauk naučila momke nagnale su životinje da opet sjednu. Nakon medvjeda, zaprijetio im je par zmija, pa vjetrova, pa munja: čuvari krajnjega praga.&>0 Sve su ih spremno, međutim, udobrostivili riječima molitve. Sazdana od tirkiza, Sunčeva kuća bila je velika i četvrtasta, uzdignuta uz moćnu vodu. Momci su ušli u nju i ugledali gdje na zapadu sjedi žena, na jugu dva naočita mladića, a na sjeveru dvije naočite djevojke. Djevojke su bez riječi ustale, umotale novopridošlice u četiri nebeska ogrtača i postavile ih na policu. Momci su šutke legli. Uskoro se čegrtaljka obješena iznad ulaza protresla četiri puta, a jedna je djevojka kazala: “Stiže naš otac.”
144 J Sunconosac je ušao u svoj dom, skinuo Sunce s leđa i objesio ga na kuku na zapadnom zidu prostorije, gdje se neko vrijeme glasno treslo, zveckajući “tla, tla, tla, tla”. Obratio se starijoj ženi i ljutito je upitao: “Tko su ta dvojica koja su danas ovamo ušla?” Ali žena mu nije odgovorila. Mladi su se pogledali. Sunconosac je četiri puta ljutito ponovio pitanje prije nego što mu je žena napokon rekla: “Suzdrži se ti od teških riječi. Dva su mladića danas ovamo došla u potrazi za ocem. Rekao si mi da nikoga ne posjećuješ kad izbivaš od kuće i da nisi upoznao nijednu ženu do mene. Čiji su, onda, ovo sinovi?” Pokazala je prema smotuljku na polici, a djeca su razmijenila značajne osmijehe. Sunconosac je skinuo smotuljak s police, odmotao četiri ogrtača (ogrtače zore, plava neba, žuta sutona i mraka), a momci su pali na pod. Smjesta ih je ščepao. Silovito ih je bacio na velike, oštre šiljke od bijelih školjaka na istoku. Momci su se čvrsto primili za živa pera i odbili se od šiljaka. Čovjek ih je zatim jednako tako bacio na šiljke od tirkiza na jugu, od haliotisove školjke na zapadu i od crnog kamena na sjeveru.&>* Momci su svaki put čvrsto primili živa pera i odbili se. “Volio bih da je tako,” rekao je Sunce. “Da su to moja djeca.” Užasni je otac zatim uznastojao usmrtiti momke tako što će ih žive skuhati u pregrijanoj znojnici. U pomoć su im pritekli vjetrovi, stvorivši pribježište unutar znojnice gdje su se sakrili. “Da, to su moja djeca”, rekao je Sunce kad su izašli – ali to je bila tek smicalica; još ih je kanio nasamariti. Konačno iskušenje bio je kalumet, lula puna otrova. Bodljikava je gusjenica upozorila momke i dala im nešto da si stave u usta. Popušili su kalumet i ništa im nije bilo; dodavali su ga jedan drugome sve dok ga nisu ispušili. Čak
145 I su rekli da im je bilo slatko. Sunce se ponosio. Bio je posve zadovoljan. “A sada, djeco,” upitao ih je, “što ste to htjeli od mene? Zbog čega ste me tražili?” Blizanci Junaci zaslužili su potpuno povjerenje Sunca, svojega oca.&fl Potrebu da otac itekako pazi na to da u svoju kuću primi samo temeljito iskušane ilustrira nesretni doživljaj preuzetnoga Faetona, opisan u slavnoj grčkoj pripovijesti. Rodio se u Etiopiji od majke djevice; nakon što su ga vršnjaci izazivali da potraži odgovor na pitanje tko mu je otac, zaputio se kroz Perziju i Indiju da pronađe dvore Sunca – jer majka mu je kazala da je Feb, bog koji vozi sunčeva kola, njegov otac. “Sunčevi stajahu dvori na visokim stupima, sjajni blistavim zlatom i k tom piropom, što gori ko vatra, visoki zabat je sav bjelokošću obložen sjajnom, dvokrilna blistahu vrata u sjaju srebra, a djelo bješe od materije još bolje.” Uspevši se stazom, Faeton stiže pod krov. Ondje zateče Feba gdje sjedi na smaragdnom prijestolju, okružen Urama i Godišnjim dobima, kao i Danom, Mjesecom, Godinom i Vijekom. Odvažni mladić morao je zastati na pragu, jer mu smrtne oči nisu mogle podnijeti svjetlost; ali otac mu se blago obrati s druge strane dvorane. “Što dođe?” upita ga otac. “Što tražiš u dvorima ovim, sinko o Faetone, kog otac prepoznaje rado?” Momak mu smjerno odgovori: “Opća o svjetlosti beskrajnog sv’jeta, Febe o oče moj, ovako mi zvat li se daješ, daj mi obilježje, oče, da drže za pravog svi me tvojega sina.” Veliki bog skinu krunu sa zrakama i reče sinu da pristupi. Zagrlio ga je. Zatim mu obeća, i obećanje zapečati
146 J neporecivom prisegom, da će mu podariti kakav god dokaz želi. Faeton poželje očeva kola, te pravo da jedan dan upravlja krilonogim konjima. “Riječ je moja,” kaza mu otac, “bezumna iza tvoje.” Postavi sina malo dalje oda se i pokuša ga odgovoriti od zahtjeva. “Za većim težiš u svom neznanju”, kaza mu,” nego što samim bozima zapast bi moglo. Nek svatko uzda se u se, ali nitko do mene na vatrenim kolima stajat ne može, ni sam vladar Olimpa golemog.” Feb stade odgovarati Faetona. Faeton se ne dade odgovoriti. Ne mogavši povući prisegu, otac uze odugovlačiti što je dulje mogao, ali konačno moraše odvesti tvrdoglavoga sina do visokih kola: zlatne im bjehu osovina i ruda, od zlata bješe naplatak kotačima, a paoci bjehu od srebra. Nanizani po jarmu bjehu krizoliti i drugi dragulji. Ure uto izvedoše četiri konja brekćuća plamenom, sita ambrozijskoga pića, iz visokih jasala. Upregnuše ih i metnuše im zvekćuće uzde; nogama nabijaše ogradu. Feb svetim ustokom dotaknu Faetonovo lice da može odoljeti vatri, a zatim zrakama okruži sinovljevu glavu. “Poslušaj, ako možeš, sad barem što svjetuje otac,” posavjetovaše ga božanstvo, “ostana ne upotrebljuj, a uzde drži što jače, konji i sami lete i muka je hoćke ustegnut. Kroz pet lukova stazu odabrati upravnu nemoj: koso prosječen put imade dug i krivuljast, drži se pojasa triju u prostoru, južnom se polu uklanja, tako i mečki, što stoji na sjevernoj strani. To nek ti bude put, kolovoz ćeš siguran vidjet. Pa da jednaka bude na zemlji i nebu toplina, ne spuštaj dolje ni tjeraj po eteru najvišem kola. Ako visoko zađeš, zapalit
147 I ćeš nebeske dvore, ako li nisko, zemlju; sredinom ćeš najvećma biti siguran. Sudbini prepuštam drugo, želeć da pomogne, bolje od tebe da skrbi za tebe. Ovo dok govorim, vlažna je noć dotakla već među na Hesperidskom žalu, već nema se kasniti kada; mora se ići, već tmine raspršivši sjaji se Zora; pograbi rukama uzde!” Tetida, božica mora, odrinu ogradu, a konji se dadoše u trk. Jureći uzduhom sjekli su oblake na nebu; uzdižući se na krilima pretekli istočni vjetar što se rađa u istom kraju. Smjesta – jer bijahu vrlo laka bez uobičajene težine – kola se počeše ljuljati kao lađa na valovima bez pravog bremena. Kočijaš u strahu ne znade što će s puštenim uzdama, ni kud li ide put. Kad to osjetiše sva četiri konja, poletješe izvan pređašnjeg reda i poremetiše najdalja zvjezdana jata. Opržiše Velikoga i Maloga medvjeda. Zmaj, koji dotad ukočen ležaše obavijen oko ledenog pola, sad se ugrijaše i u toplini raspali novom ljutinom. Volar pobježe, premda sporo, jer mu smetahu kola. Nakon što neko vrijeme jurcaše neznanim uzdusima, nasrćući o zvijezde, kočija se obruši nizbrdo sve do oblaka tik iznad Zemlje; Luna se začudi kad vidje bratove konje niže od svojih. Oblaci se stadoše isparavati. Zemlju zahvati plamen. Planine buknuše; propadoše gradovi sa silnim bedemima; vatra u pepeo obrati cijele narode s njihovim carstvima. Misli se da su tada Etiopljani pocrnjeli, jer im je krv navrla pod najgornju kožu. Libijskoj zemlji tada se ote vlaga i od pripeke ostade suha. Nil uteče na kraj svijeta prestrašen i tu sakri glavu do dana današnjeg. Blagodatna majka Zemlja tada zakloni rukom lice, glave zagorjele do vrata, i suhim glasom zazva Jupitra, oca
148 J cijelog svijeta, da je spasi. “Obazri se okolo!” viknu ona. “Evo, obadva puše se pola; od ognja li propadnu oni, dom će se srušiti vaš. Ako propadnu more i zemlja i nebeski dvori, sve će nas negdašnji kaos pobrkati! Plamenu otmi sve što je ostalo još i poskrbi se za svijet cio!” Jupiter, svemožni otac, brzo okupi bogove da posvjedoče da sve će strašno propasti, ako nekako ne pomogne. Zatim ode u zenit, zagrmi i mahne strijelom uz desno uho, pa u vozača je hiti, te s kolima njega i s dušom rastavi i vatrom tako strahovitom savlada vatru. Konji se poplašiše i zbaciše hamove; Faeton, zapaljene riđe kose, pade kao zvijezda po vedrome nebu. Od doma ga daleko na suprotnom kraju zemaljskom primi rijeka Eridan. Hesperke Nimfe iz te zemlje sahraniše mu tijelo i na kamen staviše ovaj natpis: Ovdje Faeton leži, upravljač očevih kola, Kojih održo nije, te s velike smjelosti pade.&fl& Ova priča o preblagome roditelju ilustrira davnašnji nazor po kojemu kaos zavlada uvijek kad životne uloge preuzmu oni nedostojni. Kada dijete nadraste omiljenu idilu majčinskih grudi i obrati se svijetu stručnog odraslog djelovanja, u duhovnom smislu prelazi u sferu oca – koji sinu postaje znak buduće zadaće, a kćeri znak budućeg muža. Znao on to ili ne, i bez obzira na svoj položaj u društvu, otac je svećenik-inicijant putem kojega mlado biće prelazi u širi svijet. I, baš kao što je dotad majka predstavljala “dobro” i “zlo”, sada ih predstavlja on, ali uz ovu komplikaciju – sad je prisutan novi element suparništva:
149 I sin se nadmeće s ocem za vlast nad univerzumom, a kći s majkom da bude taj ovladani svijet. Tradicionalni pojam inicijacije spreže upućivanje novaka u tehnike, dužnosti i prava njegova poziva s radikalnim preustrojem njegova emocionalna odnosa prema roditeljskim likovima. Mistagog (otac ili zamjenski otac) smije povjeriti simbole zvanja samo sinu koji je istinski očišćen od svih nedoličnih djetinjih naboja čuvstava – onome kojemu nesvjesni (a možda čak i svjesni i racionalizirani) motivi osobnog probitka, naklonosti ili pak odbojnosti neće onemogućiti pravično i neosobno obnašanje ovlasti. U idealnom slučaju, ovlašteni biva lišen svoje puke ljudskosti i postaje predstavnik neosobne kozmičke sile. Dvaput je rođen: sâm je postao otac. A zbog toga je sada u stanju sâm preuzeti ulogu inicijanta, vodiča, sunčevih dveri kroz koje se može proći od djetinjih iluzija “dobra” i “zla” do veličanstvena doživljaja kozmičkog zakona, očišćen od nade i straha, u miru proizašlom od shvaćanja otkrivenja bitka. “Jednom prilikom sam sanjao,” izjavio je jedan dječak, “da su me zarobile topovske kugle [sic]. Sve skupa su počele skakati i vikati. Iznenadio sam se kad sam vidio da sam u svojoj dnevnoj sobi. Gorjela je vatra, a nad njom kuhalo puno kipuće vode. Bacile su me unutra i svako toliko bi kuhar došao i ubo me vilicom da vidi jesam li se skuhao. Onda me izvadio i dao glavnome kuharu, koji se upravo spremao zagristi u mene kad sam se probudio.”&fl “Sanjao sam da sa suprugom sjedim za stolom,” navodi jedan uljuđen gospodin. “Dok smo ručavali, ispružio sam ruku i uzeo naše drugo dijete, još dojenče, i posve ga ravnodušno stavio u zelenu zdjelu za juhu, punu kipuće
150 J vode ili neke druge vrele tekućine, jer kad sam ga izvadio, dijete je bilo posve kuhano, kao pileći paprikaš. Položio sam to jelo na dasku za kruh na stolu i narezao ga nožem. Kad smo ga pojeli do kraja kao pileće iznutrice, s izuzetkom jednog komadića, zabrinuto sam pogledao suprugu i upitao je: ‘Sigurno si tražila da baš ovo učinim? Nisi li htjela da nam on bude večera?’ Odgovorila mi je, kućanski se namrštivši: ‘Nakon što se tako dobro skuhao, nije nam bilo druge.’ Taman sam se spremao pojesti onaj zadnji komadić, kad sam se probudio.”&fl; Ova arhetipska mora o ocu-nemani postaje stvarna u iskušenjima primitivne inicijacije. Dječaci iz australskog plemena Mungin, kao što smo vidjeli, prvo se zastraše da uteknu majkama. Veleotac Zmija zaziva njihove kožice.&fl+ To ženi daje ulogu zaštitnice. Oglasi se silan rog, zvan Yurlunggur, tobože kao poziv Veleoca Zmije koji je izašao iz jazbine. Kad muškarci dođu po dječake, žene dohvate koplja i pretvaraju se ne samo da se bore, već i da jauču i zapomažu, jer će im malene odvesti i “pojesti”. Trokutasto plesno tlo muškaraca tijelo je Veleoca Zmije. Ondje se dječacima, iz noći u noć, pokazuju brojni plesovi što simboliziraju razne totemske pretke te ih se podučava mitovima što objašnjavaju postojeći poredak svijeta. Zatim bivaju poslani na dugo putovanje u susjedne i daleke klanove, čime se oponašaju mitološka lutanja faličkih predaka.&fl9 Ovako se, takorekuć “unutar” Veleoca Zmije, upoznaju sa zanimljivim svijetom novih protežnosti koji im nadomješta gubitak majke; a muški falus, umjesto ženske dojke, postaje središnja točka (axis mundi) mašte.
151 I Konačno upućivanje u ovom dugom nizu obreda oslobađanje je dječakova vlastita junaka-penisa od zaštite kožice, putem zastrašujućeg i bolnog napada obrezivača.&fl> U plemenu Arunta, na primjer, sa svih se strana začuju čegrtaljke kada kucne čas za taj prijelomni prekid s prošlošću. Noć je, a pri čudnoj svjetlosti vatre odjednom se pojavi obrezivač s pomoćnikom. Zveket čegrtaljki glas je veledemona ceremonije, a par izvršitelja njegov su prikaz. Srčući brade u iskazu ljutnje, široko raširivši noge i ispruživši ruke preda se, njih dvojica zauzmu posve nepomičan stav. Obrezivač je sprijeda, s nožićem od kremena za izvođenje operacije u desnoj ruci, a pomoćnik se straga tišće o njega, tako da su im tijela u doticaju. Zatim kroz svjetlost plamena priđe čovjek koji na glavi drži štit u ravnoteži i cijelo vrijeme pucka palcem i kažiprstom obje ruke. Čegrtaljke nadižu silnu graju koju mogu čuti žene i djeca u dalekome taboru. Čovjek sa štitom na glavi spusti se na jedno koljeno tik ispred obrezivača, a u istome trenu jednog dječaka sa zemlje dignu njegovi brojni stričevi, ponesu ga nogama prema naprijed i polože na štit, dok svi muškarci dubokim, glasnim tonovima gromko poju ritmičan napjev. Obrezivanje se obavi brzo, zastrašujuće prilike povuku se smjesta iz obasjanog područja, a dječaka, koji je više-manje ošamućen, uz čestitke zbrinu muškarci u čije je redove upravo ušao. “Pokazao si se valjanim”, kažu mu; “nisi jauknuo.”&flfl Mitologije australskih domorodaca uče da su se prvi inicijacijski obredi izvodili tako da su svi mladići bivali ubijeni.&fl0 Time se pokazuje da je taj obred, između ostalog, bio dramatiziracija edipovske agresije starijega naraštaja; a obrezivanje, pak, ublažena kastracija.&fl* Ali obre-
152 J di se brinu i za kanibalski, patricidni poriv mlađe muške skupine u stasavanju, dok istodobno otkrivaju dobrohotni, požrtvovni vid arhetipskoga oca; jer za dugog trajanja simboličkog upućivanja, postoji vrijeme kad su inicijanti primorani živjeti samo na svježe prikupljenoj krvi starijih muškaraca. “Urođenici se,” saznajemo, “naročito zanimaju za kršćanski obred pričesti, a nakon što od misionara čuju za njega, uspoređuju ga s vlastitim obredima ispijanja krvi.”&0 “Navečer muškarci dođu i zauzmu svoja mjesta temeljem plemenskog prvenstva, dok dječak polegne glavu na očeva bedra. Ne smije se ni pomaknuti, jer će stradati. Otac mu stavlja ruke preko očiju, jer posvjedoči li dječak onome što slijedi, vjeruje se da će mu i otac i majka umrijeti. Posuda od drveta ili kore postavlja se pred jednoga dječakova ujaka, koji si blago podveže ruku i poreže joj gornji dio nosnom kosti, te ispruži ruku nad posudu da iz nje isteče nešto krvi. Onaj do njega također si poreže ruku, i tako dalje, sve dok se posuda ne napuni. U nju stanu skoro dvije litre. Dječak otpije dugi gutljaj krvi. U slučaju da mu se trbuh podigne, otac mu stegne grlo ne bi li ga spriječio da povrati krv, jer bi mu u tom slučaju umrli otac, majka, sve sestre i sva braća. Ostatkom krvi ga preliju. “Nakon tog vremena, katkad i po mjesec dana, dječak ne smije kušati ništa osim ljudske krvi, jer tako je zapovijedio Yamminga, mitski predak… Krv se katkad sasuši u posudi, a onda je čuvar izreže na odsječke svojom nosnom kosti, pa je dječak pojede, počev od dva rubna dijela. Dijelovi se moraju ravnomjerno rasjeći, inače će dječak umrijeti.”&0&
153 I Često se muškarci po davanju krvi onesvijeste i ostanu u komatoznu stanju sat vremena i dulje, zbog iscrpljenosti.&0 “U davnini,” piše drugi promatrač, “ta se krv (koju novaci ceremonijalno piju) dobivala od čovjeka ubijenog u tu svrhu, dijelovi čijeg su se tijela jeli.”&0; “Ovdje,” primjećuje dr. Róheim, “dolazimo onoliko blizu obrednog prikaza ubojstva i konzumacije prvotnoga oca koliko je to uopće moguće.”&0+ Ne može biti sumnje u to da ma koliko nam se neprosvijećenima ti goli-golcati australski divljaci učinili, njihove simbolične ceremonije predstavljaju nepojmljivo star sustav duhovnog upućivanja koji se očuvao do naših dana, a čiji se široko rasprostranjeni dokazi mogu naći ne samo u svim zemljama i otocima što graniče s Indijskim oceanom, već i među ostacima arhajskih središta onoga što obično smatramo navlastitim nam vidom civilizacije.&09 Točne razmjere znanja tih staraca nije lako procijeniti iz objavljenih prikaza naših zapadnih promatrača. Ali iz usporedbe motiva iz australskog obreda s onima koje poznajemo iz viših kultura, vidljivo je da velike teme, svevremenski arhetipovi i njihovo djelovanje na dušu, ostaju jedni te isti. Hajde idi, Ditirambe, U utrobu moju mušku!&0> Taj zov Zeusa Gromovnika djetetu, svome sinu Dionizu, iznosi lajtmotiv grčkih misterija drugog, iniciranog rođenja. “A nato se čegrtaljke nadigoše odnekud iz nevida, strahotne prikaze, a bubanj kao da lik podzemna groma pronese batom od strave teškim.”&0fl Grci su držali da
154 J sama riječ “Ditiramb”, kao epitet ubijenog i uskrslog Dioniza, znači “dvovratni”, kao ime onoga koji je preživio zapanjujuće čudo drugoga rođenja. A znamo i da su korske pjesme (ditirambi) te mračni, vonjem krvi prožeti obredi u slavu toga boga – vezani uz obnovu vegetacije, obnovu Mjeseca, obnovu Sunca i obnovu duše, a slavljeni u doba uskrsnuća boga godine – obredni počeci atičke tragedije. Takvih je mitova i obreda bilo u obilju diljem staroga svijeta: smrti i uskrsnuća Tamuza, Adonisa, Mitre, Virbija, Atisa i Ozirisa, kao i njihovih različitih životinjskih prikaza (koza i ovaca, bikova, svinja, konja, riba i ptica) znana su svakom izučavatelju komparativne religije; omiljene pokladne igre Duhovske dangube, Zelenog Georgea, Johna Ječmenjaka, Kostrubonkosa što iznosi zimu i donosi ljeto, te ubijanja Božićnog palčića, nastavile su tu predaju, putem narodnog veselja, sve do suvremenog kalendara; &00 kroz kršćansku se crkvu, pak (u mitologiji Pada i Iskupljenja, Razapinjanja i Uskrsnuća, “drugog rođenja” pri krštenju, inicijantskog šamara pri krizmi, simboličkog konzumiranja Tijela i ispijanja Krvi) svečano, a katkad i uspješno, sjedinjujemo s tim besmrtnim prizorima inicijantske moći, čijim sakramentskim djelovanjem čovjek od početka svojih dana na Zemlji odagnava strahove svoje pojavnosti i probija se do svepreobražavajućeg zora besmrtnoga bića. “Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!”&0* Pleme Basumbwa iz Istočne Afrike prenosi pripovijest o čovjeku kojemu se javio njegov mrtvi otac; tjerao je stoku
155 I Smrti i poveo ga putem koji je ulazio u tlo, kao u pozamašnu grobnicu. Stigli su do prostrana područja gdje je bilo ljudi. Otac je sakrio sina i otišao spavati. Veliki poglavica Smrt pojavio se sutradan ujutro. Jedna mu je strana bila naočita; ali druga je bila trula, ličinke su padale na zemlju. Njegovi su podvornici skupljali ličinke. Podvornici su mu oprali rane, a potom je Smrt rekao: “Onaj koji se danas rodi: primi li se trgovanja, opljačkat će ga. Ona koja danas začne: umrijet će s čedom u sebi. Onaj koji danas zasije: urod će mu propasti. Onoga kojemu valja poći u džunglu pojest će lav.” Smrt je tako izrekao sveopću kletvu i vratio se na počinak. Ali kad se idućeg jutra pojavio, podvornici su mu prali i mirisali onu naočitu stranu i u nju trljali ulje. Potom je Smrt izrekao blagoslov: “Onaj koji se danas rodi: neka se obogati. Ona koja danas začne: neka rodi dijete koje će ostariti. Onaj koji se danas rodi: pustite ga na sajam; neka se dobro uspije pogoditi; neka trguje sa slijepcima. Onaj kojemu valja poći u džunglu: neka otkrije čak i slonove. Jer danas svojom riječju blagoslivam.” Otac je zatim kazao sinu: “Da si danas stigao, štošta bi te dopalo. Ali sada je jasno da ti je siromaštvo pretkazano. Sutra se radije vrati.” I sin se vratio kući.&* Sunce u Podzemlju, Gospodar mrtvih, druga je strana istoga blistavog kralja koji vlada danom i daruje ga; jer, “Tko skrbi za vas s neba i sa zemlje? I tko izvodi žive iz mrtvih i mrtve iz živih? I tko vlada i upravlja svime?”&*& Prisjećamo se priče plemena Wachaga o siromahu kojega je starica prenijela u zenit, gdje Sunce zastaje u podne; &* ondje mu je Veliki poglavica podario blagostanje. I sjeća-
156 J mo se božanstva-varalice Edšua, opisanoga u pripovijesti sa suprotne obale Afrike:&*; širenje razdora najveća mu je radost. To su različiti pogledi na jednog te istog strahotnog Preuzvišenog. U njemu počivaju i iz njega proizlaze opreke – dobro i zlo, smrt i život, bol i ugoda, blagodati i uskrate. Kao personifikacija sunčevih vrata, on je vrelo svih parova suprotnosti. “S Njime su ključevi Neviđenoga… Na kraju, Njemu ćete se vratiti; tada će vam On pokazati istinu svega što ste činili.”&*+ Otajstvo tog naizgled proturječnog oca znakovito iskazuje osoba velikoga božanstva prethistorijskog Perua, imenom Viracocha. Njegova tijara je sunce; u obje ruke drži munje; a iz očiju mu u obliku suza padaju kiše što osvježavaju život dolina svijeta. Viracocha je Univerzalni bog, tvorac svega; pa ipak, legende o njegovim pojavama na svijetu prikazuju ga kao prosjaka, odjevena u krpe, prezrena. To podsjeća na Evanđelje o Mariji i Josipu na ulazu u svratište u Betlehemu, &*9 kao i na klasičnu priču o prosjačenju Jupitra i Merkura u domu Baukide i Filemona.&*> To podsjeća i na neprepoznatog Edšua. Ova se tema često zatječe u mitologiji; njezin smisao sardže riječi Kur’ana: “ma gdje da se okrenete, ondje Allah Postoji.”&*fl “Premda se On u svemu krije,” kažu Hindusi, “ta Duša ne blista svima; ne, Njega vide oni što istančano gledaju nadmoćnim, istančanim intelektom.”&*0 “Prelomi štap,” kazuje jedan gnostički aforizam, “i naći ćeš Isusa.” Kad Viracocha, stoga, na taj način iskazuje svoju sveprisutnost, on sudjeluje u karakteru najviših univerzalnih bogova. Štoviše, njegovo sprezanje osobina boga Sunca i boga oluje nije nepoznato. Znamo ga iz hebrejske mitologije o Jahvi, u kojem su sjedinjene osobine tih dvaju bogo-
157 I va (Jahve, boga oluje, i Ela, sunčevoga); vidljivo je u personifikaciji oca Ratnika Blizanaca kod Navaha; očito je u osobnosti Zeusa, kao i u munji i aureoli nekih oblika lika Buddhe. Značenje je u tome da je milost što utječe u Svemir kroz Sunčeva vrata istovjetna s energijom munje što zatire, a sama je neuništiva: svjetlost Neukidivoga što razara iluziju istovjetna je sa svjetlošću što stvara. Ili, opet, pojmovljem sekundarnih oprečnosti prirode: vatra što bukti u Suncu također sija u plodotvornoj oluji; energija iza para suprotnosti među elementima, vatre i vode, jedna je te ista. Ali, najiznimnija i najdirljivija osobina Viracoche, tog plemenito zamišljenog peruanskog prikaza univerzalnog boga, jedna je pojedinost što pripada samo njemu: suze. Žive su vode Božje suze. Time se uvid monaha što obezvređuje svijet, “Sav život je tuga”, spaja sa svjetotvornom potvrdom oca: “Života mora biti!” Pri punoj svijesti o životnoj patnji stvorenja iz svoje ruke, pri punoj spoznaji uzavrele divljine boli, nesnosnih požara zavedenog, samorazarajućeg, požudnog, ljutitog svemira koji je stvorilo, ovo božanstvo pristaje pružati život životu. Uskratiti plodonosne vode značilo bi zatrti; no dati ih oda se znači stvoriti ovaj svijet koji znamo. Jer bit vremena je protok, rastakanje onoga što trenutno postoji; a bit života jest vrijeme. U svojoj milosti, u svojoj ljubavi prema obličjima u vremenu, ovaj demijurški čovjek sviju ljudi pruža potporu moru žaoka; ali kako posve zna što time čini, plodonosne vode podarena života suze su njegovih očiju. Paradoks stvaranja, izlaženje vremenskih oblika iz vječnosti, začetna je očeva tajna. Nikad je nije moguće do kraja objasniti. Zbog toga u svakom teološkom sustavu po-
158 J stoji pupčana točka, Ahilejeva tetiva koju je dotakao prst majčinskog života, oslabivši time mogućnost savršene spoznaje. Junakov problem leži u tome da probode sebe (a time i cijeli svijet) točno kroz to mjesto; da razbije i zatre to ključno čvorište svojega ograničenog bitka. Problem junaka koji kreće u susret s ocem leži u tome da otvori svoju dušu povrh užasa do te mjere da u njemu sazri mogućnost shvaćanja kako su mučne i sulude tragedije ovoga pregolemog i prenemilosrdnog kozmosa u potpunosti opravdane u veličanstvenosti Bitka. Junak transcendira život i njegovu osebujnu slijepu točku, načas se uzdižući do mjesta s kojeg može ugledati izvorište. On vidi očevo lice, shvati – i njih dvojica budu pomireni. U biblijskoj priči o Jobu, Gospodin uopće ne pokušava opravdati ljudskim ili bilo kakvim drugim razlozima nevolje koje zadesiše njegova neporočna slugu, koji je bio “neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.” A nisu ni zbog bilo kakvih vlastitih grijeha Jobovi sluge stradali od kaldejskih vojnika, a sinovi i kćeri mu zaglavili pod srušenim krovom. Kad ga prijatelji dođu tješiti, oni će s poniznom vjerom u Božju pravdu izjaviti da je Job zacijelo učinio nešto zlo kad je zaslužio da ga tako strahovita nevolja snađe. Ali pošteni, odvažni patnik zagledan u obzorja ustrajava na izjavi da su mu djela bila dobra; nato ga tješitelj Elihu optuži da huli, jer naziva sebe pravičnijim od Boga. Kada sâm Svesilni odgovori Jobu iz oluje, On niti ne pokuša iskupiti Svoje djelo etičkim pojmovima, već samo uveliča Svoju Prisutnost naloživši Jobu da jednako postupi na zemlji, oponašajući kao čovjek nebesko načelo: “Bokove svoje opaši k’o junak, ja ću te pitat’, a ti me pouči. Zar bi i
159 I moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš? Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet’ možeš poput njega? Ogrni se sjajem i veličanstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom. Plani de bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika. Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca. U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mračnu ih pozatvaraj tamnicu. Tada ću i ja tebi odat’ hvalu što si se svojom desnicom spasio.”&** Nema ni riječi objašnjenja, ni spomena sumnjive pogodbe sa Satanom opisane u prvome poglavlju Knjige o Jobu; samo iskaz gromom i munjom one činjenice nad činjenicama, odnosno toga da čovjek ne može izmjeriti volju Božju, poteklu iz središta što nadilazi ljudske kategorije. Kategorije, dapače, Svesilni iz Knjige o Jobu posve razara, i one ostaju razorene do samoga kraja. Pa ipak, čini se da je samome Jobu to otkrivenje imalo smisla koji mu je smirio dušu. Bio je junak koji je iskazao hrabrost u plamenoj peći i nevoljkost da poklekne i ničice padne pred opće poimanje lika Svevišnjega, te time dokazao kako se može suočiti s otkrivenjem većim od onih što su zadovoljila njegove prijatelje. Njegove se riječi iz zadnjega poglavlja ne mogu protumačiti kao iskaz čovjeka koji je tek zastrašen. To su riječi onoga tko je vidio nešto što nadilazi sve što se reklo u ime opravdanja. “Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te moje oči vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.” Pobožni tješitelji budu poniženi; Job bude nagrađen novom kućom, novim slugama i novim kćerima i sinovima. “Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života.”&
160 J Jer onaj sin koji je zaista dorastao spoznaji oca spremno podnosi agonije tih kušnji; svijet za njega više nije dolina suza, već blaženstven i trajan iskaz Prisutnosti. Usporedimo s gnjevom onoga ljutitog Boga znanog Jonathanu Edwardsu i njegovoj pastvi sljedeće nježne stihove iz jadnih geta Istočne Europe iz istog tog stoljeća: O, Bože svega što jest Pjesmu ću Ti ispjevati. Gdje će li se Tebe naći I gdje li se Tebe neće naći? Kuda prođem – tamo si. Gdje ostanem – i tamo si. Ti, Ti i samo Ti. Pođe li po dobru – zato Tebi hvala. Pođe li po zlu – ma opet Tebi hvala. Ti jesi, Ti bijaše i Ti bit ćeš. Vladao si, vladaš i vladat ćeš. Tvoje je nebo, Tvoja je Zemlja. Nebesa najviša Tvoja sva su, I ponori najniži Tvoji svi su. Ma gdje da pogledam, Ti, o Ti, ondje si. fi. A# % Jedan od najmoćnijih i najomiljenijih Bodhisa<vi u budizmu Mahayana iz Tibeta, Kine i Japana jest Nosač Lotosa, Avalokitešvara, “Gospodar koji sažalno gleda odozgo”, zvan tako zbog toga što samilosno promatra sva svjesna bića što trpe zla postojanja.; Njemu je upućena milijuni-