315 Effl drugima žale.’ Žena je bacila kamen u vodu, i potonuo je. ‘Eto,’ rekao je Starac, ‘odredila si. Tu će im biti kraj.’”;*& Uređivanje svijeta, stvaranje čovjeka i određivanje smrtnosti tipične su teme pripovijesti o primitivnom tvorcu. Teško je reći koliko se ozbiljno ili u kojem smislu te priče shvaćalo. Njihov mitološki pristup posve je neizravan: recimo da je Starac učinio to i to. Mnoge pripovijesti kategorizirane kao priče o stvaranju zacijelo su se prije smatrale popularnim bajkama nego knjigama postanka. Takvo poigravanje mitom poznaju sve civilizacije, visoke kao i niske. Prostodušniji stanovnici mogu iz njih potekle prizore doživljavati s neprimjerenom ozbiljnošću, ali u načelu se ne može reći da one predstavljaju doktrinu, odnosno lokalni “mit”. Primjerice, Maori, od kojih potječu neke od najistančanijih znanih kozmogonija, imaju i priču o jajetu koje je ptica bacila u praiskonsko more; raspuklo se, a iz njega su izašli muškarac, žena, dječak, djevojčica, svinja, pas i kanu. S 15
316 Kffl Svi su skupa ušli u kanu i otplovili na Novi Zeland.;* Ovo je bjelodano parodija kozmičkog jajeta. S druge strane, žitelji Kamčatke naizgled posve ozbiljno tvrde da je Bog prvotno nastavao nebesa, ali je zatim sišao na zemlju. Dok je putovao svijetom na krpljama, novo se tlo ugibalo pod njim poput tanka i podatna leda. Tlo je sve do danas zbog toga neravno.;*; Ili, opet, Kirgizi iz središnje Azije pripovijedaju da kad je dvoje prvotnih ljudi, skrbnika velikog vola, jako dugo bilo bez vode i gotovo umrlo od žeđi, govedo im je priskrbilo vodu razrovavši tlo svojim velikim rogovima. Tako su nastala jezera u kirgiskoj zemlji.;*+ Klaunovski lik što neprestano oponira dobrohotnome tvorcu vrlo se često javlja u mitu i narodnoj pripovijesti, kao objašnjenje nevolja i poteškoća bivstvovanja s ove strane vela. Melanežani iz Nove Britanije pripovijedaju o opskurnome biću, “onome koji je prvi stigao”, koje je nacrtalo dva muška lika na tlu, zagrebalo svoju kožu i poprskalo crteže vlastitom krvlju. Otrgnuo je dva oveća lista i prekrio likove, koji su nakon nekog vremena postali dvojica muškaraca. Zvali su se To Kabinana i To Karvuvu. To Kabinana sam se popeo na kokosovo stablo sa svijetložutim plodovima, ubrao dva još nezrela i bacio ih na zemlju; raspukli su se i pretvorili u dvije privlačne žene. To Karvuvu se obradovao ženama i upitao brata kako je došao do njih. “Popni se na kokosovo stablo,” rekao mu je To Kabinana, “uberi dva nezrela ploda i baci ih na zemlju.” Ali To Karvuvu je bacio plodove vrškom prema dolje, pa su nastale žene imale pljosnate, ružne noseve.;*9 Jednog dana To Kabinana je izdjeljao ribu thum od drveta i pustio je da otpliva u ocean, tako da zanavijek bude živa riba. Zatim je ta riba thum istjerala ribe malivaran na
317 Effl obalu, gdje ih je To Kabinana jednostavno prikupio sa žala. To Karvuvu se obradovao ribama i htio i sâm izraditi jednu, ali kad mu je brat objasnio kako se to radi, izdjeljao je morskog psa. Taj morski pas je pojeo ribe malivaran umjesto da ih istjera na obalu. To Karvuvu je u suzama otišao bratu i rekao: “Da bar nisam izradio tu ribu; ona samo jede sve ostale.” “Kakva je to riba?” upitao ga je brat. “Pa,” odgovorio mu je, “izradio sam morskog psa.” “Zaista si odvratan”, rekao mu je brat. “Sad si uredio stvari tako da naši smrtni potomci pate. Ta tvoja riba samo će jesti sve ostale, kao i ljude.”;*> Iza ovakvih tričarija moguće je opaziti kako jedan uzročnik (ono opskurno biće koje je prolilo krv) u okvirima svijeta stvara dvojno djelovanje – dobro i zlo. Ova priča nije tako naivna kao što se čini.;*fl Nadalje, metafizičko pretpostojanje platonskog arhetipa morskog psa implicirano je u čudnovatoj logici završnog dijaloga. Takav je pojam prirođen svim mitovima. Univerzalno je i postavljanje antagonista, predstavnika zla, u ulogu klauna. Đavoli – kako oni priglupi pohotnici, tako i oni oštroumni, domišljati varalice – uvijek su klaunovi. Premda mogu odnijeti pobjedu u svijetu prostora i vremena, i oni i njihova djela naprosto nestaju kad ih se pogleda s transcedentnog motrišta. Oni su ti koji brkaju sjenku i bit: oni su simbol neizbježnih nesavršenosti kraljevine sjenki, a sve dok ostajemo s ove strane, veo se ne može dokinuti. Crni Tatari iz Sibira kažu da kad je demijurg Pajana oblikovao prve ljude, otkrio je da ih ne može obdariti životvornim duhom. Stoga je morao otići na nebo i dobaviti duše od nadboga Kudaija, a za to vrijeme je ostavio ćosava psa da čuva prilike koje je oblikovao. Dok ga nije
318 Kffl bilo, došao je đavo Erlik. I Erlik je rekao psu: “Gol si golcat. Obdarit ću te zlaćanim krznom predaš li ove ljude bez duše meni u ruke.” Prijedlog se svidio psu, pa je napasniku predao ljude koje je čuvao. Erlik ih je oskvrnuo pljuvačkom, ali nadao se u bijeg čim je opazio kako stiže Bog da im podari život. Bog je vidio što se zbilo, pa je izvrnuo ljudska tijela naopačke. Zbog toga imamo pljuvačku i nečist u svojoj utrobi.;*0 Narodne mitologije prilaze priči o stvaranju tek u trenutku kad transcedentalne emanacije prelaze u prostorne oblike. Svejedno, one se ne razlikuju od velikih mitologija ni u jednom bitnom elementu dok vrednuju okolnosti ljudskog života. Njihovi simbolički protagonisti odgovaraju važnošću – a često i osobinama i djelima – onima iz viših ikonografija, a svijet čuda u kojemu se kreću upravo je isti kao i onaj iz većih otkrivenja: svijet i doba između duboka sna i budne svijesti, zona gdje se Jedno razbija u mnogostruko, a mnoštvo biva izmireno u Jednome.
319 . M ffi % Očev svjetotvorni duh prelazi u mnogostrukost zemaljskog iskustva kroz transformacijski medij – majku svijeta. Ona utjelovljuje prvotni element koji spominje drugi stih Postanka izrazom “Duh Božji lebdio je nad vodama.” U hinduističkom mitu, ona je ženski lik kroz koji je Jastvo začelo sva stvorenja. Apstraktnije shvaćena, ona je okvir što ograđuje svijet: “prostor, vrijeme i uzročnost” – ljuska kozmičkog jajeta. Još apstraktnije rečeno, ona je mamac koji je naveo Apsolut predan svome Jastvu na čin stvaranja svijeta. U mitologijama koje daju prednost majčinskom nad očinskim vidom tvorca, ta prvotna žena ispunjava svjetsku pozornicu na početku i igra uloge koje drugdje pripadaju muškim likovima. I djevica je, jer njezin je suprug ono Nevidljivo Neznano. Neobičan prikaz tog lika zatječemo u finskoj mitologiji. Prvo pjevanje runo Kalevale;** pripovijeda o tome kako se djevičanska kći zraka spustila iz nebeskog staništa u praiskonsko more i zatim stoljećima plutala na vječitim vodama. D ! D
320 Kffl Tad moćan vjetar puhnu nevrijeme s istoka zapjeni more i valove nadiže. Vjetar djevu zaljulja ponesu vali curu pučinom plavom svrh silnih krijesta; navjetri se rodnica more je obremeni. Sedam je stoljeća Vodena Majka plutala s djetetom u rodnici, ne mogavši ga roditi. Uputila je molitvu Ukku, Starcu, vrhovnome bogu, a on je poslao patku kržulju da svije gnjezdo na njezinu koljenu. Kržuljina jaja pala su s S 16
321 D ! koljena i razbila se; od krhotina su nastali zemlja, nebo, Sunce, Mjesec i oblaci. Zatim je Vodena Majka, plutajući i dalje, sama započela obavljati djelo Svjetotvorca. Nakon devet godina potkraj desetog ljeta glavu iz mora diže i tjeme joj izroni; pa otpoče Stvarati svijet oblikovati na otvorenoj pučini sred prostranstva vodena. Gdjegod rukom uperi rtove rasporedi; gdjegod nogom nagazi ribama jame izbi; kad pod vodu zaroni dubine morske stvori. Bok svoj kopnu okrenu: blage obale svalja; noge kopnu upravi: lososišta isklesa; glavom kopno dotaknu: uvale tu udubi. Tad od kopna otpliva na pučini ostade morske stijene stvori i grebene skrivene brodolomne predjele pomorcima pogubne.
322 Kffl Ali djetešce joj je ostalo u tijelu i izraslo do sentimentalne srednje životne dobi: Väinämöinen nerođen još u njoj bard je vječni. Starina Väinämöinen u majci počivaše trideset punih ljeta i još trideset zima na mirnoj vodi i burnom valu. Misli on i promišlja kako li će živjeti u toj mračnoj rodnici u tijesnu boravištu mjesečine gdje nema gdje se Sunca ne vidi. Pa prozbori ovako riječi ove kaza: “Mjeseče, pomozi mi, Sunce, oslobodi me, ti, Veliki Medvjede savjetom me izvedi kroz izlaz nepoznati kroz dveri strane iz gnijezdâ malenih i tijesnih staništa! Namjerniku zemlju daj; pod nebesa me izvedi da mjesečinu vidim i blistavo mi Sunce
323 D ! Velikog Medvjeda sjaj i svo zvjezdano nebo.” Kad ga Mjesec ne pusti ni Sunce oslobodi mučno sve mu postade i život pade teško: dveri tvrđe odškrinu prstenjakom pomaknu koštan zasun otvori lijevu nogu promoli preko praga noktima i kroz dveri koljenom. Glavom pade u vodu rukama u valove; čovjek se moru predaje svat na valu ostaje.+; Prije nego što je Väinämöinen – junak već rođenjem – uspio doprijeti do obale, morao se suočiti s iskušenjem druge majčinske rodnice, iskonskoga kozmičkog oceana. Ostavši bez zaštite, morao je proći kroz inicijaciju suštinski neljudskih sila prirode. Na razini vode i vjetra morao je iznova doživjeti ono što je već vrlo dobro poznavao. Bje pet ljeta u moru, pet provede, pa i šest, sedam još, čak i osam. Iskorači na kopno, stade na rt bezimen kamenit, bez drveća. Kleknu na to tlo
324 Kffl o ruke se osovi; mjesečinu pogleda Sunca se naužije Veliki Medvjed vidje i zvijezde nebeske. Rodi se Väinämöinen vrli bard tako nasta: Svemajka ga iznese, načini ga Ilmatar.++ . M Univerzalna božica javlja se ljudima u nizu likova; jer učinci su stvaranja mnogostruki, složeni i međusobno proturječni kad se gledaju s motrišta stvorenog svijeta. Majka života u isti je mah majka smrti; nosi krinku ružnih demonica gladi i pošasti. Sumersko-babilonska astralna mitologija poistovjetila je ženske kozmičke aspekte s fazama planeta Venere. Kao zvijezda Danica, bila je djevica, kao zvijezda Večernica, bila je drolja, kao gospa noćnog neba, pak, Mjesečeva družica; a kad bi iščezla od Sunčeva blještavila, bila je paklena baba. Svugdje gdje je dopro mezopotamski utjecaj osobine sviju božica dotakla je svjetlost ove nestalne zvijezde. Mit iz jugoistočne Afrike, zabilježen u plemenu Wahungwe Makoni iz Južne Rodezije, prikazuje vidove Venere-majke u sprezi s prvim stadijima kozmogonijskog ciklusa. Ovdje je prvotni čovjek Mjesec; zvijezda Danica njegova je prva žena, zvijezda Večernica druga. Baš kao što je Väinämöinen izašao iz rodnice vlastitim naporom,
325 D ! tako ovaj čovjek-Mjesec izlazi iz bezdanih voda. On i njegove žene bit će roditelji zemaljskih stvorenja. Priču smo primili u ovome obliku: “Maori (Bog) sazda prvog čovjeka i prozva ga Mwuetsi (Mjesec). Stavi ga na dno Dsivoe (jezera) i dade mu rog ngona pun ulja ngona. +9 Mwuetsi živjaše u Dsivoi. Mwuetsi reče Maoriju: ‘Hoću na zemlju.’ Maori reče: ‘Požalit ćeš.’ Mwuetsi reče: ‘Ipak, hoću na zemlju.’ Maori reče: ‘Pa idi na zemlju.’ Mwuetsi izađe iz Dsivoe i ode na zemlju. Zemlja bijaše hladna i prazna. Nije bilo ni trave, ni grmlja, ni drveća. Nije bilo životinja. Mwuetsi se rasplaka i reče Maoriju: ‘Kako da tu živim.’ Maori reče: ‘Upozorih te. Krenuo si putem koji vodi u smrt. Međutim, dat ću ti družicu tvoje vrste.’ Maori dadne Mwuetsiju djevu po imenu Massassi, zvijezda Danica. Maori reče: ‘Massassi će ti dvije godine ženom biti.’ Maori dadne Massasi potpaljivač. Navečer Mwuetsi uđe s Massasi u špilju. Massassi mu reče: ‘Pomozi mi. Potpalit ćemo vatru. Prikupit ću chimandru (loživo) a ti vrti rusiku (vrtilicu potpaljivača).’ Massassi prikupi loživo. Mwuetsi zavrtje rusiku. Kad pripališe vatru, Mwuetsi leže s jedne strane, Massassi s druge. Vatra gorješe između njih. Mwuetsi pomisli: ‘Zašto mi Maori dadnu ovu djevu? Što ću ja s ovom djevom Massassi?’ Kad se smrknu, Mwuetsi uze rog ngona. Ovlaži kažiprst kapi ulja ngona. Mwuetsi reče: ‘Ndini chaambuka mhiri ne mhirir (Vatru ću skokom preskočiti).’ +> Mwuetsi preskoči vatru. Mwuetsi priđe djevi Massassi. Mwuetsi dotače Massassino tijelo pomadom na svom prstu. Zatim se Mwuetsi vrati u postelju i zaspa.
326 Kffl Mwuetsi se ujutro probudi i pogleda Massassi. Mwuetsi opazi da je Massasino tijelo nabreklo. Kad zora svanu, Massassi poče rađati. Massassi rodi trave. Massassi rodi grmlje. Massassi rodi drveće. Massassi rađaše sve dok zemlju ne prekriše trave, grmlje i drveće. Drveće izrastaše. Izrastaše sve dok ne dotače nebo. Kad drveće dotače nebo, poče kišiti. Mwuetsi i Massassi živjaše u obilju. Imadoše plodova i žita. Mwuetsi sagradi kolibu. Mwuetsi izradi željeznu lopatu. Mwuetsi izradi motiku i zasadi usjev. Massassi oplete zamke za ribe i poče loviti ribe. Massassi donosiše drvo i vodu. Massassi kuhaše. Tako Mwuetsi i Massassi živjahu dvije godine. Nakon dvije godine reče Maori Massassiju: ‘Vrijeme je.’ Maori vrati Massassi sa zemlje u Dsivou. Mwuetsi stade plakati. Gorko plakaše i reče Maoriju: ‘Što ću ja bez Massassi? Tko će mi donositi drvo i vodu? Tko će mi kuhati?’ Osam dugih dana plakaše Mwuetsi. Osam dugih dana plakaše Mwuetsi. Tad Maori reče: ‘Upozorih te da ideš u smrt. Ali dat ću ti još jednu ženu. Dat ću ti Morongo, zvijezdu Večernicu. Morongo će dvije godine uz tebe ostati. Zatim ću je vratiti sebi.’ Maori dadne Mwuetsiju Morongo. Morongo dođe Mwuetsiju u kolibu. Navečer Mwuetsi htjede leći sa svoje strane vatre. Morongo mu reče: ‘Ne lezi ondje. Lezi sa mnom.’ Mwuetsi leže uz Morongo. Mwuetsi uze rog ngona i namaza kažiprst pomadom. Ali Morongo reče: ‘Nemoj tako. Nisam kao Massassi. Namaži sad svoja stegna uljem ngona. Namaži moja stegna uljem ngona.’ Mwuetsi tako i postupi. Morongo mu reče: ‘Spari se sad sa mnom.’ Mwuetsi se spari s Morongo. Mwuetsi zaspa.
327 D ! Pred jutro se Mwuetsi probudi. Pogleda Morongo i vidje da joj je tijelo nabreklo. U zoru Morongo poče rađati. Prvoga dana Morongo rodi kokoši, ovce i koze. Druge noći Mwuetsi opet leže s Morongo. Idućeg jutra Morongo rodi antilope i stoku. Treće noći Mwuetsi opet leže s Morongo. Idućeg jutra Morongo rodi prvo dječake, a zatim djevojčice. Dječaci rođeni ujutro stasaše do večeri. Četvrte noći Mwuetsi htjede opet leći s Morongo. Ali nadiže se oluja i Maori prozbori: ‘Prekini. Hitaš u smrt.’ Mwuetsi se prepade. Oluja prođe. Tad Morongo reče Mwuetsiju: ‘Izradi vrata kojima ćeš zatvoriti ulaz u kolibu. Tako Maori neće moći vidjeti što radimo. Tako ćeš moći leći sa mnom.’ Mwuetsi izradi vrata. Njima zatvori ulaz u kolibu. Zatim leže s Morongo. Mwuetsi potom zaspa. Pred jutro se Mwuetsi probudi. Mwuetsi vidje da je Morongino tijelo nabreklo. U zoru Morongo poče rađati. Morongo rodi lavove, leoparde, zmije i škorpione. Maori to vidje. Maori reče Mwuetsiju: ‘Upozorih te.’ Pete noći Mwuetsi htjede opet leći s Morongo. Ali Morongo reče: ‘Gle, kćeri ti stasahu. Spari se s kćerima.’ Mwuetsi pogleda svoje kćeri. Vidje da su naočite i stasale. Tako leže s njima. Rodiše mu djecu. Djeca rođena ujutro stasaše do večeri. I tako Mwuetsi postade Mambo (kralj) velikoga naroda. Ali Morongo leže sa zmijom. Morongo više ne rađaše. Živjaše sa zmijom. Jednog se dana Mwuetsi vrati Morongo i htjede leći s njom. Morongo reče: ‘Prekini.’ Mwuetsi reče: ‘Ali želim.’ On leže s Morongo. Pod Moronginim krevetom ležaše zmija. Zmija ugrize Mwuetsija. Mwuetsi se razboli.
328 Kffl Nakon što zmija ugrize Mwuetsija, Mwuetsi se razboli. Sutradan prestade kišiti. Biljke se sparušiše. Rijeke i jezera se isušiše. Životinje uginuše. Ljudi stadoše mrijeti. Mnogo ljudi umre. Mwuetsijeva djeca pitaše se: ‘Što ćemo?’ Mwuetsijeva djeca rekoše: ‘Pitat ćemo hakatu (svete kockice).’ Djeca upitaše hakatu. Hakata reče: ‘Mambo Mwuetsi je bolestan i tužan. Vratite Mwuetsi u Dsivou.’ Zatim Mwuetsijeva djeca udaviše Mwuetsija i sahraniše ga. Sahraniše Morongo uz Mwuetsija. Izabraše drugoga da bude Mambo. I Morongo živjaše dvije godine u Mwuetsijevome Zimbabweu.”+fl Svaki od tri stadija rađanja očito predstavlja po jednu epohu u razvoju svijeta. Obrazac slijeda bio je unaprijed poznat, gotovo kao nešto već viđeno; na to ukazuje upozorenje Svevišnjega. Ali Mjesečev Čovjek, onaj Moćni Živući, nije dao da se spriječi ostvarivanje njegove sudbine. Razgovor na dnu jezera dijalog je vječnosti i vremena, “rasprava živih”: “Biti ili ne biti.” Neutaživa želja konačno dobiva uže: nastaje kretanje. Supruge i kćeri Mjesečeva Čovjeka utjelovljenja su i sredstva njegove sudbine. Kako se razvijala njegova svjetotvorna volja, tako su i vrline i osobine božice-majke doživljavale preobražaj. Nakon rođenja iz rodnice elemenata, prve dvije supruge bile su predljudske, iznadljudske. Ali s nastavkom kozmogonijskog kruženja i prelaskom momenta rasta iz praiskonskih ka ljudsko-povijesnim oblicima, gospodarice kozmičkih rođenja povlačile su se, prepuštajući polje ljudskim ženama. S time je stari demijurški praotac u središtu svoje zajednice postao metafizički anakron. Kad se napokon umorio od puke ljudskosti i opet uželio supruge svojeg obilja, svijet se načas razbolio
329 D ! od siline njegove reakcije, ali zatim se oslobodio i pobjegao. Poduzetnost je prešla na zajednicu potomaka. Simbolični, snom bremeniti likovi roditelja povukli su se u prvotni bezdan. Samo je čovjek preostao na uređenoj zemlji. Kruženje je otišlo dalje. !. R # Poteškoću sad predstavlja svijet ljudskog života. Pod vodstvom praktičnog suda kraljeva i svećenićkih naputaka temeljenih na kockicama božanskog otkrivenja, +0 polje svijesti tako se skuplja da se široke crte ljudske komedije gube u zbrci suprotstavljenih nakana. Nazori ljudi postaju skučeni, sposobni shvatiti tek opipljive, osvijetljene površine bitka. Pogled u dubinu uskraćuje se. Bitni oblik ljudske agonije više se ne vidi. Društvo posrće u greške i nesreće. Mali Ego je preoteo sudačko sjedište Jastva. Ovo je trajna tema mita i znani vapaj proročkih glasova. Ljudi žude za osobom koja će, u svijetu izopačenih tijela i duša opet predočiti inkarnirani zor. Taj mit poznajemo iz vlastite predaje. Javlja se posvuda, pod raznim krinkama. Nakon što lik Heroda (krajnjeg simbola nepravednog, nepopustljivog ega) dovede čovječanstvo do dna duhovne izopačenosti, okultne sile ciklusa same se pokreću. U neupadljivu se selu rađa djeva koja će se održati neoskvrnjenom od pomodnih zabluda svoga naraštaja: minijatura kozmičke žene, nevjeste vjetra, stupa među ljude. Njezina rodnica, spremna i netaknuta poput praiskonskog bezdana, samom svojom spremnošću priziva onu prvotnu snagu koja je oplodila svijet.
330 Kffl “Pa jednoga dana, dok je Marija kraj vrela krčag punila, prikaza joj se anđeo Gospodnji i reče: ‘Blagoslovljena si, Marijo, jer u utrobi svojoj ti pripremi Gospodinu stanište. Gle, svjetlost će nebeska sići i u tebi se nastaniti, i kroza te čitav svijet obasjati.”+* Priča se posvuda pripovijeda, i to tako zapanjujuće istovjetna u glavnim crtama da su prvi kršćanski misionari morali pomisliti kako to zacijelo sâm Sotona podvaljuje rugla njihova učenja gdje god oni prionuli poslu. Fratar Pedro Simón u svojoj knjizi Noticias historiales de las conquistes de Tierra Firme en las Indias Occidentales (Cuenca &>fl.) izvještava da je, nakon što se počelo pokrštavati narode Tunja i Sogamozzo u južnoameričkoj zemlji Kolumbiji, “demon toga kraja počeo davati suprotne nauke. Između ostalog, nastojao je obezvrijediti svećenikova naučavanja o Utjelovljenju, izjavivši da do njega još nije došlo; ali da će ga Sunce netom prouzročiti: uzet će tijelo u rodnici djevice u selu Guacheta, koju će oploditi zrakama, ne oskvrnuvši joj nevinost. Vijest se pronijela čitavim područjem. I zbilo se da je glavar dotičnog sela imao dvije nevine kćeri, a svaka je željela da se to čudo ostvari u njoj. One su tako počele svakog jutra u praskozorje odlaziti iz očevih nastambi i vrtova; popele bi se na jedno od brojnih brda oko sela, okrenule prema izlazećem Suncu i namjestile tako da ih prve Sunčeve zrake slobodno mogu obasjati. Trajalo je to danima, kad je Bog (čije su prosudbe nedokučive) dopustio demonu da se zbude ono što je i kanio, upravo tako da jedna kći zatrudni, kako je izjavila, sa Suncem. Nakon devet mjeseci na svijet je donijela velikog i vrijednog hacuatu, kako zovu smaragd. Uzela ga je, umotala u pamuk i stavila u njedra, gdje ga je zadržala danima, nakon čega se preobra-
331 D ! zio u živo biće: sve po nalogu demona. Dijete su nazvali Goranchacho i odgojili ga u kućanstvu glavara, njegova djeda, do navršene dvadeset četvrte godine života.” Zatim je u slavljeničkoj povorci otišao u glavni grad zemlje, slavljen u svim pokrajinama kao “Sunčevo Dijete.”+& Hinduistička mitologija pripovijeda o djevi Parvati, kćeri gorskog kralja Himalaye, koja se povukla u visoko gorje i posvetila vrlo strogim askezama. Tiranski titan po imenu Taraka bio je silom zavladao svijetom, a proročanstvo je kazalo da ga svrgnuti može samo sin Nadboga Šive. Šiva je, međutim, bio bog joginskog načela – odvojen, sam, povučen u meditiranje. Bilo je nemoguće ikako nagnati Šivu da začne sina. Parvati je odlučila izmijeniti stanje svijeta tako što će meditiranjem postati ravna Šivi. Odvojena, sama, povučena u svoju dušu, i ona je gola postila pod jarkim suncem, dodajući još vreline potpaljivanjem četiriju lomača na sve četiri strane svijeta. Naočito joj se tijelo sparušilo do krhka sklopa kostiju, koža joj je odebljala i otvrdnula. Kosa joj je stršala, razbarušena i slijepljena. Njezine meke, vlažne oči upalile su se. Jednoga dana onuda je naišao mladi braman i upitao zbog čega jedna krasotica uništava samu sebe takvim patnjama. “Žudim”, odgovorila mu je, “za Šivom, Najvišime. Šiva je bog samoće i nepomutljiva usredotočenja. Posvetila sam se stoga ovim askezama ne bih li ga izvela iz uravnoteženja i ljubavlju ga privela sebi.” “Šiva je”, reče mladić, “bog uništenja. Šiva je Zatornik Svijeta. Šivu raduje meditiranje na grobištima sred vonja leševa; ondje on gleda trulež smrti, milu njegovome razor-
332 Kffl nom srcu. Šivini su vijenci od živih zmija ispleteni. Šiva je k tome i prosjak, i nitko ništa ne zna o njegovu rođenju.” Djevica reče: “On nadilazi poimanje takvih kao što si ti. Prosjak, ali i izvorište bogatstva; užasan, ali i vrelo miline; vijence od zmija ili vijence od dragulja može staviti ili skinuti kako mu je volja. Kako bi se rodio, kad je tvorac nestvorenog! Šiva je moja ljubav.” Mladić nato skinu krinku sa sebe – i bje Šiva.+&& . N #ffi ffi ffi Buddha je s neba u majčinu rodnicu sišao u liku mliječnobijela slona. Azteškoj Coatlicue, “Zmijopletenoj Suknji”, prišao je bog u liku pernate kugle. Glave Ovidijevih Metamorfoza vrve nimfama koje salijeću bogovi u raznim krinkama: Jupiter kao bik, labud, zlatna kiša. Svaki slučajno progutani list, svaki orah ili čak udah povjetarca mogu dostajati da oplode spremnu utrobu. Sila začetka je posvuda. A već prema hiru ili sudbini trena, začet će se ili junakspasitelj ili demon-zatornik svijeta – to se nikad ne zna. Prikazi djevičanskog rođenja česti su u narodnoj predaji kao i u mitu. Jedan primjer će biti dovoljan: čudna narodna pripovijest iz Tonge, dio maloga kruga priča o “naočitu čovjeku” Sinilauu. Ova je pak posebno zanimljiva, ne zbog svoje iznimne apsurdnosti, već zato što kroz neosviještenu burlesku jasno iznosi svaki bitni motiv tipičnoga junakovog životopisa: djevičansko rođenje, potragu za ocem, iskušenje, pomirbu s ocem, uzašašće i krunidbu djevičanske majke i konačno nebesku pobjedu pravih sinova, dok se oni lažni peku.
333 D ! “Bio jednom jedan čovjek koji je imao ženu, a žena je bila trudna. Kad je došlo vrijeme da se dijete rodi, žena pozva muža da je dođe podići, kako bi ga donijela na svijet. Ali rodila je školjku, a muž ju je ljutito bacio. Ona ga međutim zamoli da uzme tu školjku i ostavi je u Sinilauovu bazenu. Dođe se zatim Sinilau okupati i baci kokosovu ljusku kojom se prao u vodu. Školjka dopuže, poče sisati kokosovu ljusku i zatrudnje. Jednoga dana ona žena, školjkina mati, vidje gdje se školjka kotrlja prema njoj. Ljutito upita školjku zašto je došla, ali školjka joj odvrati da se ljutnja ne priliči i zamoli je da ogradi mjesto gdje bi mogla roditi. Staviše tako zaslon, a školjka rodi naočito muško djetešce. Zatim se otkotrlja natrag u bazen, a žena uze skrbiti za dijete, nadjenuvši mu ime Fatai-što-pod-sandalovinom-ide. Vrijeme odmicaše, i gle, školjka opet obremeni, pa se još jednom dokotrlja do kuće kako bi ondje mogla roditi dijete. Sve se opet jednako ponovi i školjka opet rodi naočita dječačića, prozvana Mirta-nasumce-ispletena-u-fataiju. I on ostade na skrbi one žene i njezina muža. Kad dječaci izrastoše u momke, žena ču da Sinilau sprema upriličiti slavlje, pa odluči da mu trebaju nazočiti i njezina dva unuka. Stoga pozva mladiće i reče im da se pripreme, te doda kako je čovjek na čije slavlje idu njihov otac. Kad stigoše na prizorište slavlja cio se narod zagleda u njih. Nije bilo žene koja ih pomno ne promatraše. U prolazu ih skupina žena pozva da skrenu prema njima, ali dvojica mladića odbiše i nastaviše sve do mjesta gdje se pila kava. Ondje poslužiše kavu. Ali Sinilau se razljuti što mu pokvariše slavlje, pa naloži da mu donesu dvije zdjele. Zatim naloži svojima da
334 Kffl ščepaju jednoga mladića i isijeku ga. Tako naoštriše bambusov nož da ga isijeku, ali kad mu staviše vršak na tijelo, on samo skliznu s kože, a mladić viknu: Nož je stavljen i klizi Sjedi samo i gledaj nas Bili mi poput tebe ili ne. Zatim Sinilau upita što je to mladić rekao, pa mu ponoviše stihove. Stoga on naloži da mu dovedu oba mladića, te ih upita tko im je otac. Oni mu odvratiše da je on sâm njihov otac. Sinilau poljubi pronađene sinove i reče im da otiđu po svoju majku. Stoga odoše u bazen, uzeše školjku i odnesoše je baki, koja je razbi, a na njenu mjestu se ukaza ljupka žena po imenu Hina-što-stanuje-u-rijeci. Zatim krenuše natrag Sinilauu. Oba su mladića nosila rogožine s resama kakve se zovu taufohua; ali majka je na sebi imala vrlo lijepu rogožinu kakva se zove tuoua. Dva su sina išla sprijeda, a Hina za njima. Kad su došli do Sinilaua zatekli su ga gdje sjedi sa svojim suprugama. Mladići su sjeli svaki na jedno Sinilauovo bedro, a Hina uz njega. Zatim Sinilau naloži da se pripravi pećnica i dobro zažari; pa uzeše supruge i njihovu djecu, te ih ubiše i ispekoše; ali Sinilau se oženi Hinom-što-stanuje-u-rijeci.”+&
335 P T ff . P Prešli smo dva stadija: prvi, od neposrednih emanacija Nestvorenog Tvorca do protočnih no bezvremenskih likova mitološke ere, i drugi, od tih Stvorenih Tvoraca do sfere ljudske povijesti. Emanacije su se zgusnule, polje svijesti saželo. Ondje gdje su se nekoć vidjela uzročna tijela, sada tek njihovi drugostupanjski učinci postaju oštri u maloj zjenici čvrstih činjenica ljudskoga oka. Kozmogonijski ciklus stoga više neće iznositi bogovi, koji su postali nevidljivi, već junaci, više ili manje ljudske naravi, kroz koje se ostvaruje sudbina svijeta. Na ovoj crti mitovi o stvaranju svijeta ustupaju mjesto legendama – kao u Knjizi Postanka nakon izgona iz vrta. Metafizika prelazi u prapovijest, isprva mutnu i nejasnu, ali postupno sve podrobniju u pojedinostima. Junaci postaju sve manje bajkoviti, sve dok se u konačnici, u završnim stadijima raznih lokalnih predaja, legenda ne stopi sa zajedničkom dnevnom svjetlošću zabilježenih vremena. Mwuetsi, Mjesečev Čovjek, bio je odsječen poput zapela sidra; zajednica njegove djece otplovila je oslobođeno u danji svijet budne svijesti. Ali saznajemo da je među njima bilo izravnih sinova toga sad podmorskog oca, koji su, po-
336 Kffl put njegovih prvorođenaca, izrasli iz djece u muškarce tijekom jednog jedinog dana. Ti posebni nositelji kozmičke moći tvorili su duhovnu i društvenu aristokraciju. Ispunjeni dvostrukim nabojem stvaralačke energije sâmi su bili izvori otkrivenja. Takvi se likovi javljaju na pozornici praskozorja svake legendarne prošlosti. Oni su junaci kulture, utemeljitelji gradova. Kineske kronike bilježe da nakon što se zemlja učvrstila, a narodi stali naseljavati riječne krajeve, među njima je vladao Fu Hsi, “Nebeski car” (*9;.-0;0. p. n. e.). Poučio je svoja plemena ribolovu mrežama, lovu i uzgoju domaćih životinja, razvrstao narod u klanove i uspostavio brak. Iz nadnaravne pločice koju mu je povjerila ljuskava neman u obliku konja iz voda rijeke Meng izveo je Osam dijagrama, do danas temeljnih simbola tradicionalne kineske misli. Rodio se čudesnim začećem nakon dvanaest mjeseci boravka u majčinoj utrobi; imao je zmijsko tijelo ljudskih ruku i volujske glave.+&; Njegov nasljednik, Shen Nung, “Zemaljski car” (0;0.- >*0. p. n. e.) bio je visok osam stopa i sedam palaca, ljudska tijela, ali bikovske glave. Čudesno je začet djelom zmaja. Posramljena majka ostavila je nedonošče na gorskom obronku, ali divlje su ga zvijeri zaštitile i othranike, a kad je ona za to saznala dovela ga je kući. Shen Nung u jednom je danu otkrio sedamdeset otrovnih biljaka i protuotrova: kroz stakleni pokrov na trbuhu promatrao je varenje svake biljke. Zatim je sastavio farmakopeju koja se i danas koristi. Izumio je plug i sustav trampe; kineski ga seljak obožava kao “kneza žitarica”. U dobi od stotinu šezdeset osam godina pridružio se besmrtnicima.+&+
337 P Ovakvi zmijski kraljevi i minotauri pripovijedaju o prošlosti kad je car nosio posebnu svjetotvornu, svjetonosnu moć, umnogome veću od one sadržane u običnome ljudskom tijelu. U tim vremenima obavljen je teški titanski posao sveobuhvatne uspostave temelja naše ljudske civilizacije. Ali s odvijanjem ciklusa stiglo je razdoblje kad više nije trebalo obaviti protoljudski ili nadljudski posao; ovo je djelo bilo upravo ljudsko – ovladavanje strastima, istraživanje umjetnosti, razrada gospodarskih i kulturnih institucija države. Sad više nisu bili potrebni utjelovljenje Mjesečeva Bika, Zmijska mudrost ili Osam dijagrama sudbine, već savršen ljudski duh osjetljiv za potrebe i nadanja srca. Kozmogonijski ciklus stoga daje cara u ljudskom obliku koji će svim naraštajima ostati primjer čovjeka-kralja. Huang Ti, “Žuti car” (>*fl.-9*fl. p. n. e.), bio je treći od ove uzvišene Trojice. Njegova majka, prilježnica kneza iz pokrajine Chao-tien, začela ga je kad je jedne noći ugledala blistavu zlaćanu svjetlost oko sazviježđa Velikog Medvjeda. Dječak je progovorio već sa sedamdeset dana, a u dobi od jedanaest godina naslijedio je prijestolje. Svojstvena mu je odlika bila moć snivanja: u snu je mogao posjetiti najdalje predjele i općiti s besmrtnicima u natprirodnoj kraljevini. Nedugo nakon dolaska na vlast Huang Ti pao je u san koji je potrajao puna tri mjeseca, tijekom kojega je usvojio nauk vladanja srcem. Nakon drugog sna usporedive dužine vratio se s moći poučavanja ljudi. Poučio ih je upravljanju silama prirode u vlastitim srcima. Ovaj čudesni čovjek vladao je Kinom stotinu godina, a za njegove vladavine narod je uživao istinsko zlatno doba. Okružio se šestoricom velikih upravitelja i uz njihovu pomoć sastavio kalendar, uveo matematičko računanje i po-
338 Kffl učio izradu alata od drveta, keramike i kovine, gradnju brodova i kočija, uporabu novca i izradu glazbala od bambusovine. Odredio je javna mjesta za štovanje Boga. Uspostavio je granice i zakone privatnog vlasništva. Njegova je kraljica otkrila vještinu predenja svile. Zasijao je stotinu vrsta žita, povrća i drveća, pokrenuo uzgoj ptica, četveronožaca, gmazova i kukaca, poučavao uporabu vode, vatre, drveta i zemlje, te uredio kretanje plime i oseke. Prije nego što će umrijeti u dobi od sto jedanaest godina, u vrtovima Carstva pojavili su se feniks i jednorog, kao dokazi savršenstva njegove vladavine.+&9 . D Prijašnji kulturni junak sa zmijskim tijelom i bikovskom glavom od rođenja je nosio u sebi spontanu kreativnu moć prirodnog svijeta. To je bio smisao njegova obličja. Čovječji se junak, pak, mora “spustiti” kako bi opet uspostavio sponu s podljudskim. U tome leži, kao što smo vidjeli, smisao junakove pustolovine. Ali tvorci legende rijetko su se kad zadovoljavali tek shvaćanjem najvećih junaka svijeta pukim ljudskim bićima koja su se probila kroz obzorja što ograničavaju njihove bližnje i vratila s onakvim blagodatima kakva bi pronašao i bilo koji drugi čovjek sumjerljive vjere i hrabrosti. Baš suprotno, uvijek se težilo obdariti junaka iznimnim moćima od samoga rođenja, ili čak od trenutka začeća. Čitav se junački život prikazuje kao igrokaz čudesa, na vrhuncu kojega se odvija velika središnja pustolovina.
339 P Ovo odgovara gledištu da je junaštvo predodređeno, a ne tek postignuto, i otvara problem odnosa životopisa i ličnosti. Isusa se, primjerice, može smatrati čovjekom koji je pomoću askeze i meditiranja dosegao mudrost; može se, s druge strane, vjerovati da se to spustio bog i latio se proživljavanja ljudskog životnog puta. Prvi nazor navest će nas da doslovce počnemo oponašati učitelja, ne bismo li se upravo poput njega probili do transcedentnog, iskupiteljskog iskustva. Ali drugi nazor kazuje da je junak prije simbol za promišljanje nego primjer za doslovno slijeđenje. Božansko biće otkrivenje je svemoćnoga Jastva, koje boravi u svima nama. Promišljanju života tako valja pristupiti kao meditaciji o vlastitoj imanentnoj božanstvenosti, a ne kao uvodu u precizno oponašanje, pri čemu pouka ne glasi “Postupaj ovako i budi dobar”, već “Znaj ovo i budi Bog.”+&> U I. dijelu, “Junakovoj pustolovini”, promatrali smo iskupiteljsko djelo s prvog stanovišta, koje se može nazvati psihološkim. Sad nam ga valja opisati s drugoga, gdje ono postaje simbol istog onog metafizičkog otajstva koje je junak sâm morao iznova otkriti i iznijeti na vidjelo. U ovom ćemo poglavlju, stoga, prvo razmotriti čudesno djetinjstvo, kojim se pokazuje kako se posebna manifestacija imanentnog božanskog načela utjelovila u svijetu, a zatim, slijedom, različite životne uloge kroz koje junak može izvesti svoje sudbinsko djelo. One neće uvijek biti istog reda veličine, već prema potrebama vremena. Izraženo već uspostavljenim pojmovima, prvi junakov zadatak je svjesno proživljavanje prethodnih stadija kozmogonijskog ciklusa; probijanje ka početku kroz epohe emanacija. Drugi je, stoga, vratiti se iz tog bezdana do
340 Kffl ravnine suvremenog života, gdje će kao čovjek preobražavati demijurške potencijale. Huang Ti imao je moć snivanja: to je bio njegov put silaska i povratka. Väinämöinenovo drugo, odnosno vodeno rođenje vratilo ga je iskustvu elementarnog. U priči o supruzi školjki s Tonge, povratak je započeo rođenjem majke: braća junaci ponikli su iz podljudske rodnice. Junakova djela u drugom dijelu njegova osobnog ciklusa biti će razmjerna dubini njegova poniranja u prvome. Sinovi supruge školjke uzdigli su se s razine životinja; tjelesnom su ljepotom bili nenadmašni. Väinämöinen se preporodio iz elementarnih voda i vjetrova; mogao je stoga bardskom pjesmom raspiriti ili umiriti elemente prirode i ljudskog tijela. Huang Ti putovao je kraljevstvom duha; naučavao je sklad srca. Buddha se probio čak i kroz zonu bogova-tvoraca i vratio iz ništavila; donio je spas od kozmogonijskog kruženja. Ako djela neke stvarne povijesne ličnosti kazuju da je bila junak, graditelji legende o njoj smislit će pustolovine koje joj odgovaraju dubinom. Bit će prikazane kao putovanja u čudesne predjele i valja ih tumačiti kao simbole, s jedne strane, spuštanja u noćno more psihe, a s druge, predjela i vidova ljudske sudbine manifestiranih u dotičnim životima. Akadskog kralja Sargona (oko 99. p. n. e.) rodila je majka pučanka. Oca mu se nije znalo. Stavljen u košaru od rogožine i predan vodama Eufrata; rijeka ga je odnijela rataru Akkiju, koji ga je odgojio za vrtlara. Božica Ištar bila je naklona mladiću. Tako je konačno postao kralj i car, slavljen kao živući bog.
341 P Chandragupta (četvrto stoljeće p. n. e.), osnivač hinduističke dinastije Maurya, bio je ostavljen u zemljanom ćupu na pragu staje. Otkrio ga je stočar i uzeo ga za posinka. Kad se mali Chandragupta jednoga dana s drugom djecom igrao Natkralja na Sudišnome prijestolju, naložio je da se najgorim prijestupnicima odsijeku šake i stopala; zatim su se, na njegovu riječ, odrubljeni udovi smjesta vratili na mjesto. Kad je princ u prolazu opazio tu čudesnu igru, kupio je dijete za tisuću haršapana i kod kuće prema tjelesnim obilježjima otkrio da ono pripada Mauryama. Roditelji pape Grgura Velikog (9+.?->+. n. e.) bili su blizanci-plemići koje je đavo nagnao na rodoskvrnuće. Majka ga je iz pokore povjerila moru u košarici. Našli su ga i podigli ribari i u dobi od šest godina poslali svećenicima u kloštar na odgoj. Ali on je želio živjeti kao vitez-ratnik. Stupio je u barku i čudesno otplovio u zemlju svojih roditelja, gdje je osvojio ruku kraljice – za koju se uskoro ispostavilo da je njegova majka. Otkrivši to drugo rodoskvrnuće, Grgur je sedamnaest godina u pokori ostao privezan lancima za hrid nasred pučine. Ključeve lanaca bacili su u more, ali kad su ih na isteku tih dugih godina otkrili u trbuhu ribe, to se protumačilo kao znak providnosti: pokajnika su odveli u Rim, gdje je s vremenom bio izabran za Papu.+&fl Karla Velikog (fl+.-0&+.) u djetinjstvu su ugnjetavala starija braća, pa je pobjegao u saracensku Španjolsku. Ondje je pod imenom Mainet kralju učinio iznimne usluge. Preveo je kraljevu kći na kršćanstvo i u tajnosti se dogovorio vjenčati s njom. Obavivši i druga junačka djela, kraljevski se mladić vratio u Francusku, gdje je svrgnuo bivše ugnjetavače i pobjedonosno preuzeo krunu. Zatim je vla-
342 Kffl dao stotinu godina, okružen zodijakom od dvanaestorice sebi ravnih. Svi svjedoci tvrde da su mu brada i kosa bile vrlo duge i sijede.+&0 Kad je jednoga dana sjedio pod sudišnim stablom pravedno je presudio zmiji, a gmaz mu je u znak zahvalnosti darovao hamajliju koja ga je uplela u ljubavnu vezu s već mrtvom ženom. Taj amulet pao je u bunar u Aixu: stoga je Aix postao omiljeno carevo boravište. Nakon duga ratovanja protiv Saracena, Sasa, Slavena i Sjevernjaka bezvremenski je car umro; ali on samo spava, i probudit će se u času odsudne nevolje svoje domovine. Krajem Srednjeg vijeka jedanput i jest ustao iz mrtvih i pridružio se križarskoj vojni.+&* Svi ovi životopisi donose temu izgona i povrata novorođenog djeteta, racionaliziranu na razne načine. Riječ je o istaknutoj osobini svih legendi, narodnih pripovijesti i mitova. Obično se ulaže izvjestan napor da se događaju dade određen privid fizičke uvjerljivosti. Međutim, kad je dotični junak veliki patrijarh, čarobnjak, prorok ili utjelovljenje, čudima se dopušta razvoj preko svih ograda. Narodna hebrejska legenda o rođenju oca Abrahama daje primjer neuvijeno nadnaravnog izgnanstva djetešceta. Za njegovo je rođenje Nimrod doznao od zvijezda, “jer taj uznositi kralj bijaše vrstan astrolog, te mu se obznani da će se u njegovo doba roditi čovjek koji će ustati protiv njega i pobjedonosno prokazati njegovu religiju. Prestravljen sudbinom koju mu prorekoše zvijezde, on dozva kneževe i upravitelje i zamoli ih da ga posavjetuju kako da postupi. Odgovoriše mu ovako: ‘Naš jednoglasan savjet glasi da ti valja sazdati silnu kuću, na ulaz postaviti stražu i objaviti diljem svoje kraljevine kako su sve trudnice dužne onamo doći zajedno s babicama, koje trebaju ostati s njima do po-
343 P roda. Kada dođe vrijeme da žena rodi, i ako dijete dođe na svijet, babici će biti dužnost da ga ubije, bude li muško. Bude li pak dijete žensko, ostat će na životu, a majka će dobiti darove i vrijedne odore, dok će glasnik objaviti: “Tako biva s onom koja kćeri rađa!”’ Kralju se svidi ovaj savjet, pa proglasom objavljenim diljem njegova kraljevstva okupi sve graditelje da mu sazdaju silnu kuću, visoku šezdeset lakata, a široku osadeset. Nakon što je dovršiše, on izda drugi proglas i okupi sve trudnice onamo, gdje im je valjalo ostati do izmaka trudnoće. Časnici bijahu zaduženi da odvedu žene u tu kuću, a u nju i oko nje bi postavljena straža kako žene ne bi pobjegle. Nadalje, on u kuću posla babice i zapovijedi im da sasijeku mušku djecu na majčinskim prsima. Rodi li pak žena djevojčicu, valja je uresiti lanom, svilom i vezenim odorama, i izvesti iz pritvora uz visoke počasti. Tako pobiše čak sedamdeset tisuća djece. Zatim anđeli dođoše Bogu i kazaše: ‘Ne vidiš li što taj čini, taj grešnik i hulnik Nimrod, Kanaanov sin, što tolika nevinašca ubija koja nikakva zla ne počiniše?’ Bog im odgovori ovako: ‘Anđeli sveti, znam to i vidim, jer ne drijemam niti spavam. Gledam i znam sve tajno i sve otkriveno, a vi ćete posvjedočiti što ću učiniti s tim grešnikom i hulnikom, jer Svojom ću ga rukom kazniti.’ Baš u to vrijeme Terah uze Abrahamovu majku, a ona zatrudnje… Kad joj dođe vrijeme, u silnu strahu odluta iz naselja u pustinju. Pođe rubom doline i naiđe na pećinu. Tu se skloni i sutradan dobi trudove, pa rodi sina. Djetetov lik poput sunčeva sjaja obasja cijelu pećinu, a majka bijaše sva izvan sebe od sreće. Djetešce što ga rodi bijaše naš otac Abraham.
344 Kffl Majka se rastuži, pa reče sinu: ‘Jao, što te rodih u vrijeme Nimrodova kraljevanja. Zbog tebe je sedamdeset tisuća muške djece pobijeno, a mene strava zbog tebe hvata, da ne čuje da postojiš, da te ne sasiječe. Bolje da u ovoj pećini stradaš nego da te moje oči vide gdje mi te na prsima ubijaju.’ Ona uze svoje haljine pa u njih umota dječaka. Zatim ga ostavi u pećini, rekavši ovako: ‘Gospodin bio uz tebe, ne iznevjerio te i ne napustio te.’ Tako ona ostavi Abrahama u pećini, bez dojilje, a on poče plakati. Bog posla Gabrijela da ga podoji, a anđeo učini da mlijeko djetetu teče iz malog prsta desne ruke, pa ga Abraham sisaše do deseta dana života. Tada usta i prohoda, izađe iz pećine i pođe rubom doline. Kad sunce zapade i zvijezde zasjaše, on reče: ‘Ta to su bozi!’ No zora svanu i zvijezde se više ne vidješe, a tad on reče: ‘Njih štovati neću, jer bozi nisu.’ Nato granu sunce, a on reče: ‘Ovo je moj bog, njega ću slaviti.’ No sunce opet zapade, a on reče: ‘Nije to bog’, pa kad opazi mjesec, prozva njega bogom svojim, kojemu će odavati božanske počasti. Zatim se mjesec smrknu, a on viknu: ‘Ta ni ovo nije bog! Ima Jedan koji sve njih pokreće.’”+ Crne Noge iz Montane pripovijedaju o mladom borcu Kut-o-yisu kojeg su skrbnici otkrili kad su starac i starica zakuhali ugrušak bivolje krvi u loncu. “Iz lonca se umah začu kao da to dijete plače, kao da ga boli, peče ili prži. Pogledaše u kuhalo, vidješe maloga dječaka i smjesta ga izvadiše iz vode. Silno se iznenadiše… Sad, četvrtoga dana dijete im reče: ‘Zavežite me uzama redom za svaku od potpornih greda kolibe, pa kada do zadnje dođem, iz uza ću ispasti i odrastao biti.’ Starica tako i učini; dok ga
345 P je vezala za svaku potpornu gredu opažala je kako raste, a kad ga je konačno zavezala za zadnju, bio je odrastao.”+& Narodne pripovijesti obično podržavaju ili nadomještaju ovu temu izgnanika temom prezrenoga ili obogaljenoga: zlostavljanoga najmlađeg sina ili kćeri, siročeta, posinka, ružnog pačeta ili paža niskog roda. Dok je majci gazila grnčarsku glinu, djevojka iz naroda Pueblo osjetila je kako joj je blato prsnulo po nozi, ali nije za to marila. “Za koji dan djevojka oćutje da joj se nešto miče u trbuhu, ali ne pade joj na pamet da bi mogla roditi. Majci ništa ne reče. Ali raslo je i raslo. Jednoga jutra jako joj pozli. Poslijepodne rodi dijete. Tek tada majka shvati da joj kći bijaše trudna. Majka se jako rasrdi; ali kad pogleda dijete, vidje da nije poput djeteta, već da je obla stvarčica s dvije izbočine, poput malog ćupa. ‘Odakle ti to?’ upita je majka. Ali djevojka samo plakaše. Uto dođe njezin otac. ‘Neka, drago mi je što je rodila dijete’, reče. ‘Ali to nije dijete’, reče majka. Otac ga pogleda i vidje da je to malen krčag za vodu. On postade veoma privržen malome krčagu. ‘Kreće se’, reče. Uskoro mali krčag poče rasti. Za dvadeset dana postade velik. Mogao je ići sa djecom i govoriti. ‘Djede, vodi me van, u razgledanje’, reče. Tako ga svakog jutra djed poče izvoditi, i on gledaše djecu, a ona se vezaše uz njega i otkriše da je on dječak, dječak Krčag. To otkriše iz njegovih riječi.”+ Ukratko: dijete sudbine mora proći dugo razdoblje života u sjeni. To je vrijeme iznimnih opasnosti, prepreka ili sramoćenja. Biva bačeno u vlastite unutarnje dubine ili u neznane vanjske predjele; u oba slučaja dotiče neistražen mrak. A to je zona neslućenih prisutnosti, dobrohotnih kao i zloćudnih: pojave mu se anđeo, životinja-pomoćni-
346 Kffl ca, ribar, lovac, baba ili seljak. Odgojen u životnjskoj školi, ili, kao Siegfried, pod zemljom među gnomima koji hrane korijenje drveta života, ili pak sâm u nekoj sobici (postoji tisuću inačica te priče), šegrt svijeta uči lekciju snaga sjemena, skrivenih tik iza sfere izmjerenog i imenovanog. Mitovi se slažu da je potrebna iznimna sposobnost za suočenje i izlaženje na kraj s takvim iskustvom. Prikazi djetinjstava obiluju anegdotama o začudnoj snazi, dovitljivosti i mudrosti. Heraklo je udavio zmiju koju mu je u kolijevku poslala božica Hera. Maui iz Polinezije ulovio je i usporio Sunce – kako bi njegova majka-vrijeme stigla pripraviti svoj obrok. Abraham je, kao što smo vidjeli, spoznao Jednoga Boga. Isus je zbunio mudrace. Djetešce Buddha ostalo je jednog dana u sjeni drveta; njegove su dadilje odjednom opazile da se sjena do večeri nije pomaknula, a dijete nepomično sjedi u joginskom transu. Junačka djela voljenog hinduističkog spasitelja Krišne tijekom njegova izgnanstva među kravarima Gokule i Brindabana tvore živopisan ciklus. Izvjesni zloduh po imenu Putana došao je u obliku lijepe žene, ali s otrovom u grudima. Ušla je u kuću Yasode, djetetove skrbnice i ponašala se vrlo prijazno, uskoro primivši djetešce u krilo da ga podoji. Ali Krišna je tako povukao da je isisao život iz nje, pa je pala mrtva, povrativši svoje golemo i grozomorno obličje. Dok su kremirali gadnu lešinu, međutim, iz nje se uzdigao miomiris; jer božansko je dojenče demonici podarilo spasenje dok joj je sisalo mlijeko. Krišna je bio mali nevaljalac. Volio je odnositi vrčeve vrhnja dok su mljekarice spavale. Navijek se peo da jede i prolijeva stvari skrivene od njega na visokim policama. Djevojke su ga zvale Maslokrađa i žalile se Yasodi; ali on
347 P je uvijek mogao izmisliti neku priču. Kad se jednom igrao u dvorištu, njegovu su skrbnicu upozorili da jede glinu. Došla je sa šibom, ali on je obrisao usne i porekao da išta zna o tome. Otvorila mu je prljava usta, ali kad je provirila u njih ugledala je cio univerzum, “Tri Svijeta”. Pomislila je: “Baš sam šašava kad pomišljam da bi moj sin mogao biti Gospodar Triju Svjetova.” Zatim joj se sve opet zastrlo i smjesta je zaboravila što se upravo zbilo. Pomazila je dječačića i odvela ga kući. Kravari su imali navadu štovati boga Indru, hinduskog pandana Zeusa, nebeskoga kralja i gospodara kiše. Nakon što su jednoga dana prinijeli žrtvu, momak Krišna im je rekao: “Nije Indra vrhunsko božanstvo, sve i ako jest kralj na nebu; titana se on boji. Nadalje, kiša i blagostanje za koje se molite ovise o Suncu, koje podiže vode i tjera ih da padaju natrag. Što Indra može? Sve što se dogodi određeno je zakonima prirode i duha.” Zatim im je svrnuo pozornost na obližnje šume, potoke i brda, a napose na goru Govardhan, rekavši da je dostojnija njihova štovanja od udaljenoga nebeskog vladara. I tako su prinijeli cvijeće, voće i slatkiše gori. Sâm Krišna promijenio je lik: uzeo je obličje gorskog boga i primio prinose ljudi, ostavši pritom s njima u ranijem obliku i štujući gorskoga kralja. Bog je primio žrtve i pojeo ih.+; Indra se razljutio, pozvao kralja oblaka i naredio mu da kišom zalijeva taj narod sve dok ih vode sasvim ne odnesu. Teški su se olujni oblaci navukli nad pokrajinu i počeli izlijevati pravi potop; činilo se da se kraj svijeta bliži. Ali momak Krišna ispunio je goru Govardhan vrućinom svoje neiscrpne energije, podigao je malim prstom i kazao naro-
348 Kffl du da se skloni ispod nje. Kiša je padala po gori, cvrčala i isparavala se. Lijevalo je punih sedam dana, ali ni kap nije dotakla kravarsku zajednicu. Zatim je Indra shvatio da je njegov suparnik zacijelo utjelovljenje Prvotnoga Bića. Kad je Krišna sutradan otišao u pašu, svirajući na fruli, Nebeski Kralj sišao je na svome velikom bijelom slonu Airavati, ničice pao nasmiješenome momku pod noge i pokorio mu se.++ Završetak ciklusa djetinjstva nastupa s povratkom, odnosno prepoznavanjem junaka nakon što se njegova stvarna ličnost otkrije poslije dugog razdoblja prikrivenosti. Ovaj događaj može prouzročiti znatnu krizu; jer on označava javljanje sila koje su dotad bile isključene iz ljudskog života. Raniji obrasci raspadaju se u krhotine ili rastaču; smak se otkriva oku. No nakon trenutka prividna previranja na vidik izlazi kreativna vrijednost novog činitelja, a svijet se opet uobličava u neslućenoj slavi. Ova tema razapinjanja-uskrsnuća može se ilustrirati bilo tijelom samoga junaka, bilo njegovim učincima na svoj svijet. Prvu od tih dviju mogućnosti pronaći ćemo u pripovijesti naroda Pueblo o krčagu za vodu. “Muškarci polaziše u lov na zečeve, a dječak Krčag htjede s njima. ‘Djede, odvedi me u podnožje obronka, htio bih u lov na zečeve.’ ‘Siroti unuče, ne možeš u lov na zečeve, kad ni nogu ni ruku’nemaš, reče mu djed. Ali dječaku Krčagu bijaše jako stalo da pođe. ‘Ipak me povedi. Prestar si da od tebe bude vajde.’ Njegova se majka rasplaka jer nije imao ni nogu ni ruku ni očiju. Ali inače ga hraniše na usta, u otvor krčaga. Tako ga idućeg jutra djed odvede u dno južne strane zaravni. Zatim se poče kotrljati, ubrzo opazi zečji trag i stade ga slijediti. Uskoro pred
349 P njega istrča zec, pa ga poče loviti. Netom prije nego što su stigli do bare naiđoše na kamen. Krčag se udari u nj i razbi, a iz njega iskoči dječak. Bijaše mu vrlo drago što mu se kora razbila, pa je sada dječak, veliki dječak. Nosio je ogrlice oko vrata, tirkizne naušnice, plesnu suknju, mokasine i košulju od jelenje kože.” Ulovio je pregršt zečeva, vratio se i dao ih djedu, koji ga je slavodobitno doveo kući.+9 Kozmičke energije što su plamtjele u živopisnom irskom ratniku Cuchulainnu – glavnome junaku srednjevjekovnog Ulsterskog ciklusa, takozvanog “Ciklusa o Vitezovima Crvene grane”+> – odjednom bi provalile poput vulkana, nadvladavajući ga i razbijajući sve oko njega. Kad je bio četverogodišnjak – glasi priča – odlučio je iskušati “dječačke postrojbe” svojega ujaka, kralja Conchobara, u sportovima koje su sami upražnjavali. Ponio je svoje kladivo, srebrnu kuglu, koplje za bacanje i koplje za igru te otišao u dvorski grad Emaniju, gdje je, bez i riječi dopuštenja, skočio ravno među dječake – “njih triput po pedeset, koji su kladivarili travnjakom i vježbali borbene vještine predvođeni Conchobarovim sinom Follamainom.” Cijela se ledina zaletjela na njega. Šakama, podlakticama, dlanovima i malim štitom odupirao se kladivima, kuglama i kopljima što su u isti mah doletjele sa svih strana. Tad ga je po prvi put u životu spopala borbena mahnitost (bizarna, karakteristična preobrazba što će kasnije biti poznata kao njegov “napadaj” ili “izobličenje”) i prije nego što je itko uspio shvatiti što se zbiva, smoždio je pedesetoricu najboljih. Još petorica iz dječačkih postrojbi protrčala su pokraj kralja, koji je ondje igrao šah s Fergusom Rječitim. Conchobar je ustao i prišao smiriti strku. Ali Cuchulainn
350 Kffl mu nije htio olakšati napor sve dok svi momčići nisu došli pod njegovu zaštitu i jamstvo.+fl Cuchulainnov prvi dan pod oružjem bila je prigoda njegovog punog iskazivanja sebe. Nije bilo ničega svečano suzdržanog u ovome nastupu, ni tračka prpošne ironije koju osjećamo u djelima hinduističkog Krišne. Prije se obilje Cuchulainnove moći po prvi put otkrivalo njemu samome, kao i svima ostalima. Provalilo je iz dubina njegova bića, a onda je s njim valjalo izaći na kraj, nepripremljeno i brzo. To se opet zbilo na dvoru kralja Conchobara, na dan kad je druid Cathbad prorekao da će svaki mladunac koji se toga dana lati oružja i oklopa “imenom svojim nadići sve ostale irske mladiće: no život će mu biti letimično kratak.” Cuchulainn je smjesta zatražio bojnu opremu. Sedamnaest bojnih oprema koje su mu dali rastrgao je svojom snagom, sve dok mu Conchobar nije povjerio vlastitu. Zatim je razlomio bojna kola na komadiće. Samo su kraljeva bila dovoljno snažna da podnesu njegov ispit. Cuchulainn je naložio Conchobarovu kočijašu da ga odveze iza dalekoga “Osmatračkog gaza” i ubrzo su stigli do zabačene utvrde, Tvrđe Nechtanovih sinova, gdje je braniteljima odrubio glave. Pričvrstio je glave za bokove kola. Na povratku je saskočio s njih i “čistim trkom i pukom brzinom” ulovio dva najkrupnija jelena. Dvama je kamenovima s neba skinuo dva tuceta labudova u letu. I zatim ih je sve, i zvijeri i ptice, mašicama i drugim oruđem pričvrstio za kočije. Proročica Levarchan uzbunila se ugledavši gdje povorka prilazi gradu i dvorcu Emania. “Krvave glave njegovih neprijatelja kočiju rese,” kazala je, “krasne bijele ptice ima
351 P što uz njega u kočiji su, a divlji neukroćeni jeleni za nju su vezani i u nju upregnuti.” “Znan mi je taj borac u kočiji”, reče kralj: “upravo onaj dječačić, sestrić moj, koji je koliko danas na međe otišao. Zacijelo sad je okrvavio ruke; ne suzbijemo li pravodobno gnjev u njemu, svi će mladići Emanije od tih ruku stradati.” Smjesta je valjalo smisliti kako da obuzdaju jaru u njemu; i dosjetili su se. Stotinu pedeset žena iz dvorca, na čelu s predvodnicom im Scandlach, “svedoše se iz nužde na prirodno ruho, i ne zakrivši se nikako zajedno izađoše njemu ususret.” Mladi ratnik, postiđen ili možda ipak zgranut tako izdašnim iskazom ženstvenosti, odvratio je pogled, a u tom trenutku su ga ščepali i tutnuli u kotao hladne vode. Šipke i obruči posude rasprsnule su se od vreline. Stavili su ga u drugi kotao, koji je proključao. Treći je postao samo vruć. Tako su smirili Cuchulainna i spasili grad.+0 “Krasotan taj dječak doista bijaše: po sedam prstiju na svakoj nozi Cuchulainn imaše, i na svakoj ruci toliko prstiju; svako mu oko s po sedam zjenica blistaše, a u svakoj svjetlucaše sedam draguljnih odsjaja. Na svakom obrazu četiri madeža imaše: modar, grimizan, zelen i žut. Od jednog do drugog uha steraše mu se pedeset dugih, svijetložutih uvojaka sličnih žutu pčelinju vosku, ili igli od bijela zlata što se na bistru suncu ljeska. Srebrna mu kopča na grudima zelen plašt držaše, preko košulje od zlaćana konca odjeven.”+* Ali kad bi ga snašao njegov napadaj ili izobličenje, “postajaše strahotno i mnogoliko i čudesno i dotad neznano biće.” Cijelo bi mu se tijelo stalo tresti, od vrha do dna, svakim udom i zglobom i pomičnim dijelom. Stopala, listovi i koljena izmještali bi mu se i zamicali. Prednje tetive na glavi istegle bi se na zatiljak, iskačući u kvrgama
352 Kffl većim od glave jednomjesečnog muškog djeteta. “Jedno bi mu oko tako duboko upalo u glavu da je pitanje bi li ga divlja čaplja mogla iskljuvati iz skrovišta uz zatiljak i izvaditi mu ga na obraz; drugo bi mu se oko pak naglo iskolačilo i samo od sebe tako ispali na obraz. Usta bi mu se krivila sve dok se s ušima ne bi sastavila… plameni jezici lizali bi iz njih. Srce bi mu stalo muklo tući u grudima poput laveža psa na lancu dok vrši svoju dužnost, ili lava dok goni medvjede. Sred oblaka u zraku svrh njegove glave vidjele bi se kiše što silovito pljušte i iskre rumena plamena, izbačene nada nj od siline njegova nesputana gnjeva. Kosa bi mu se oko glave splela… nad kojom kao da se to silno jabukovo stablo treslo, no po svoj prilici nijedna od tih jabuka ne bi na tlo pala, već bi se svaka nabola na po jednu njegovu vlas nakostriješenu od srdžbe. ‘Junački napadaj’ izbijao bi mu iz čela i izgledao duži, kao i deblji, od brusa prvoklasna oružnika. [I konačno:] viši, deblji, krući, dulji od jarbola silne lađe bio je okomiti mlaz mrke krvi što bi sa samog središta njegova tjemena frcao uvis i zatim prštao na četiri strane svijeta; time se stvarala čarobna izmaglica mraka slična dimnoj tmini što kraljevski stan prekriva onda, kad mu se kralj u suton zimskoga dana bliži.”+; !. J Mjesto junakova rođenja, ili daleka izgnanička zemlja iz koje se vraća kako bi počinio zrela djela među ljudima, središte je, odnosno pupak svijeta. Baš kao što se iz podzemnog vrela širi mreškanje na površini, tako oblici univerzuma kružno istječu iz tog izvora.
353 P “Nad širokim, nepomičnim dubinama, ponad devet sfera i sedam podova neba, u središtu, Pupku svijeta, najmirnijemu mjestu na zemlji, gdje Mjesec ne opada i Sunce ne zalazi, tu se obro Bijeli Momak.” Tako počinje junački mit sibirskih Jakuta. Bijeli Momak je pošao saznati gdje se nalazi i kako mu stanište izgleda. Istočno od njega steralo se široko jalovo polje, nasred polja uzdizalo se silno brdo, a navrh brda divovsko drvo. Smola tog drveta bila je prozirna i miomirisna, kora mu nikad nije pucala i odumirala, sok mu se srebrnasto ljeskao, obilno lišće nikad nije sahnulo, a rese su mu bile poput rojte obrnutih kupa. Vrh drveta dizao se ponad sedam podova neba i služio kao kotva Nadbogu, Yryn-ai-tojonu, dok mu je korijenje prodiralo u podzemne bezdane, gdje je tvorilo stupove staništa mitskih bića što onamo pripadaju. Drvo je krošnjom razgovaralo s nebeskim bićima. Kad se Bijeli Mladić okrenuo prema jugu, opazio je nasred zelene travnate ravnice mirno Mliječno jezero koje vjetar nikad ne uzbiba; uz obale jezera ležale su zgrušane baruštine. Sjeverno od njega svečano je stajala šuma drveća što danonoćno šušti; u njoj su se kretale svakovrsne zvjerke. Visoke su se gore dizale iza nje, kao odjevene u šubare od bijele zečje dlake; oslanjale su se o nebo i štitile ovaj međukraj od sjeverca. Na zapad se sterala šikara, a visoka smrekova šuma iza nje; ponad šume sjao je niz oblih, samotnih vrhunaca. Tako je, dakle, izgledao svijet u kojem je Bijeli Mladić ugledao svjetlost dana. Uskoro se, međutim, umorio od samovanja, pa je otišao do divovskoga drveta života. “Velegospo časna, Majko Drveta moga i Staništa moga,” pomolio se; “sve što živi u paru postoji i potomke stvara, ali
354 Kffl ja sam sâm. Želio bih sada na put poći i sebi srodnu suprugu naći; želio bih ogledati snagu svoju spram onih koji moje su vrste; želio bih upoznati ljude – živjeti onako kako ljudi žive. Ne uskrati mi blagoslova; unizno te molim. Klanjam ti se i pred tobom na koljena padam.” Nato lišće drveta zašušta, a blaga, mliječnobijela kišica pade s njega na Bijeloga Mladića. Osjeti se dašak topla vjetra. Drvo se stade naprezati, a iz njegova korijenja do pojasa se pomoli ženstven lik: žena srednjih godina, usrdna izraza lica, raspuštene kose i obnaženih grudi. Božica ponudi mladića mlijekom iz bujne dojke, a nakon što ga se naužije, oćutje kako mu se snaga ustostručuje. Pritom božica obeća mladiću svaku sreću i blagoslovi ga tako da mu ni voda, ni vatra, ni željezo, ni išta drugo nikada neće moći nauditi.+;& Junak odlazi s pupčanog mjesta u ostvarenje svoje sudbine. Njegova zrela djela izlijevaju stvaralačku snagu u svijet. Zapoja stari Väinämöinen; jezera zali, zemlju strese, S 17
355 P barkreno gorje prenu, zatutnja moćne stijene. Gore se raskoliše a obalne stijene pukoše.+; Poj junaka-barda ječi čarolijom moćne riječi; slično tome, oštrica mača junaka-ratnika blista energijom kreativnog Izvora: pred njom padaju ljušture Iznošenoga. Jer, mitološki junak nije prvak nastaloga, već onoga što nastaje; zmaj kojega treba sasjeći upravo je čudovište statusa quo: Svedržac, čuvar prošlosti. Junak dolazi iz mračne zabiti, ali neprijatelj je silan i upadljiv na sjedištu moći; on je neprijatelj, zmaj, tiranin, jer za svoj račun rabi ovlasti svoga položaja. Svedržac je ne zato što čuva prošlost, već zato što čuva. Tiranin je uznosit, a u tome leži njegova propast. Uznosit je zato što svoju snagu smatra vlastitom; tako stječe ulogu klauna, jer brka sjenku i bit; sudbina mu je da bude prevaren. Mitološki junak što se iznova javlja iz onoga mraka odakle proistječu obličja jave, donosi saznanja tajne tiraninove propasti. Gestom lakom poput pritiskanja tipke on privodi kraju taj dojmljivi ustroj. Junačko djelo jest trajno razbijanje trenutačnih kristalizacija. Ciklus se okreće: mitologija se usredotočuje na točku rasta. Preobrazba, fluidnost, a ne uporna samodopadnost, odlike su živoga Boga. Velika ličnost trenutka postoji samo kako bi se razbila, raskomadala i razbacala. Ukratko: bauk-tiranin prvak je umišljene činjenice, a junak je prvak stvaralačkog života. Svjetsko razdoblje junaka u ljudskom liku počinje tek nakon što se sela i gradovi prošire zemljom. Mnoga ču-
356 Kffl dovišta zaostala iz praiskonskih vremena još vrebaju po okolnim područjima i sijanjem pakosti ili očaja suprotstavljaju se ljudskoj zajednici. Valja ih dokrajčiti. Nadalje, tirani ljudskog soja prisvajaju bogove svojih susjeda, uzdižu se i uzrokuju jad nadaleko. Valja ih svrgnuti. Elementarna djela junaka čišćenje su polja.+;; Kut-o-yis, “Dječak Ugrušak”, nakon što je izvađen iz lonca i izrastao u muškarca za jedan jedini dan, sasjekao je ubilački nastrojenog zeta svojih skrbnika, te krenuo na bauke iz okolnoga kraja. Iskorijenio je pleme okrutnih mjedvjeda, izuzev jedne ženke koja tek što nije bila postala majka. “Preklinjaše ga tako molećivo da ju on poštedje. Da to nije učinio, danas na svijetu više ne bi bilo medvjeda.” Zatim je pobio pleme zmija, ali opet izuzev jedne “koja tek što nije bila postala majka”. Zatim je namjerno pošao putem za koji su mu rekli da je opasan. “Dok je išao, ponese ga silan vihor i odnese sve do usta velebne ribe. To bijaše riba sisačica, a vihor njezino sisanje. Kad stiže u trbuh ribe, vidje mnoštvo ljudi. Mnogi bijahu mrtvi, ali neki još živješe. On reče ljudima: ‘Ma, tu negdje zacijelo je srce. Zaplesat ćemo.’ Tako oboji lice u bijelo, oči i usta u crne krugove, i priveza si na glavu nož od bijela kamena vrškom naviše. Donesoše mu i neke čegrtaljke izrađene od kopita. Zatim ljudi prionuše plesu. Neko vrijeme Ugrušak sjeđaše, lepetaše rukama i pjevaše pjesme. Zatim ustade i zaplesa, poskakujući sve više, sve dok nožem na glavi ne probode srce. Nato odreza srce. Potom prosiječe prolaz kroz rebra ribe i pusti sve ljude van. Opet Ugrušak reče da mora na put. Prije no što krenu, upozoriše ga da će ubrzo ugledati ženu koja uvijek izaziva ljude da se hrvu s njome, ali ne smije joj odgovoriti. On ne
357 P hajaše za njihove riječi, pa kad malo odmače, ugleda ženu koja ga pozva da joj priđe. ‘Neću’, reče joj Ugrušak. ‘Žurim se.’ Međutim, kad ga žena četvrti put pozva da priđe, on reče: ‘Dobro, ali strpi se malo, jer umoran sam. Htio bih otpočinuti. Nakon što otpočinem, doći ću do tebe da se hrvamo.’ Sad, pri počinku on opazi mnoga velika sječiva gdje vire iz zemlje, gotovo skriveni slamom. Tako shvati da žena ubija suparnike bacanjem na sječiva. Nakon što otpočinu, on produži. Žena zatraži da stane na mjesto gdje ono vidje sječiva; ali on reče: ‘Ne, nisam još spreman. Poigrajmo se malo prije nego što počnemo.’ Tako se on stade igrati sa ženom, ubrzo je dohvati, baci na noževe i prereza nadvoje. Ugrušak opet pođe na put i ubrzo dođe do logora s nekim staricama. Starice mu rekoše da će malo dalje naići na ženu s ljuljačkom, ali nipošto se ne smije ljuljati s njom. Uskoro stiže do mjesta gdje vidje ljuljačku na obali hitre rječice. Na njoj se ljuljaše žena. Neko ju je vrijeme promatraše i opazi da ubija ljude tako što ih zaljulja i baca u vodu. Kad to otkri, on priđe ženi. ‘Imaš ljuljačku; da te vidim kako se ljuljaš’, reče joj. ‘Ne,’ reče mu žena, ‘ja bih htjela vidjeti kako se ti ljuljaš.’ ‘Dobro,’ reče Ugrušak, ‘ali ti se moraš zaljuljati prva.’ ‘Dobro,’ reče žena, ‘sad ću se zaljuljati. Gledaj me. A onda ću ja tebe gledati.’ I tako se žena zaljulja nad rječicom. Pritom on zapazi kako to ide. Zatim reče ženi: ‘Zaljuljaj se opet dok se ja ne spremim’; ali kad se žena ovaj put zaljulja, on prereza lozu tako da ona pade u vodu. To se zbilo na Usječenom Potoku.”+;+ Slična su nam djela znana iz naših dječjih bajki o Jacku Divoubojici i klasičnim prikazima djela junaka poput Herakla i Tezeja. Njima obiluju i legende o kršćanskim sve-
358 Kffl cima, poput očaravajuće francuske pripovijesti o Svetoj Marti koja slijedi. “U to vrijeme boravio je na obalama Rone, u šumi smještenoj između Avignona i Arlesa, zmaj, napola životinja, napola riba, veći od vola, duži od konja, zuba oštrih poput rogova i silnih krila s obje strane tijela; to je čudovište ubijalo sve putnike i potapalo sve brodove. Stiglo je morem iz Galacije. Roditelji su mu bili Levijatan – zmijoliko čudovište što živi u moru – i Onager – grozna zvijer što u Galaciji živi i vatrom prži sve što dotakne. Tako je Sveta Marta, na usrdnu molbu naroda, pošla protiv zmaja. Pronašavši ga u šumi kako proždire čovjeka, poprskala ga je svetom vodicom i pokazala mu raspelo. Poraženo čudovište smjesta je poput janjeta stalo svetici uz bok, a ona mu svezala svoj pojas oko vrata i odvela ga u obližnje selo. Ondje ga je živalj dokrajčio kamenjem i kolcima. A kako je narod tog zmaja zvao Tarasque, mjesto se u spomen prozva Tarascon. Dotad se zvalo Nerluc, što znači Crno Jezero, zbog tmurnih šuma koje su ondje obrastale potok.”+;9 Kraljevi-ratnici iz davnine svojem su djelu prilazili u duhu pogubitelja čudovišta. Dapače, ova formula sjajnoga junaka koji ide na zmaja poslužila je kao sjajan način opravdavanja odlazaka u sve križarske ratove. Nebrojene spomen-ploče sastavljene su s grandioznom uniznošću sljedećeg klinastog sastavka Sargona Akadskog, uništitelja drevnih sumerskih gradova, iz kojih je upravo njegov narod stekao civilizaciju. “Sargon, kralj Akada, potkralj božice Ištar, kralj Kiša, pašišu+;> boga Anua, Kralj Zemlje, veliki išakku+;fl boga En-
359 P lila: grad Uruk on smoždi i zidinu mu razori. Sa življem Uruka on boj povede i zarobi ga i u lancima sprovede kroz Enlilove dveri. Sargon, kralj Akada, boj povede s čovjekom iz Ura i porazi ga; grad mu smoždi i zidinu razori. ENinmar smoždi i zidinu mu razori, i cijeli mu teritorij od Lagaša do mora smoždi. Oružje u moru opra…” . J Premoć preoteta od neprijatelja, sloboda izbavljena iz pakosti čudovišta, životna energija oslobođena od stege tiranina Svedršca – simbolično je prikazana kao žena. To je ona djeva iz nebrojenih pogubljenja zmajeva, nevjesta oteta od ljubomorna oca, djevica spašena od neljudskog ljubavnika. Ona je “drugi dio” samoga junaka – jer “svatko je oboje”: ako on ima status svjetskoga vladara, ona ima status svijeta, a ako je on ratnik, ona je slava. Ona je prilika S 18
360 Kffl sudbine koju on treba osloboditi iz zatvora okolnosti. Ali kad on ne shvaća svoju sudbinu, ili ga zavode lažni obziri, nijednim svojim naporom neće nadvladati prepreke.+;0 Dok je onaj dični mladić Cuchulainn boravio na dvoru svojega ujaka, kralja Conchobara, velikaši su počeli strepiti za krepost svojih žena. Predložili su mu da nađe vlastitu. Kralj je odaslao glasnike u svaku irsku pokrajinu, ali nije uspio naći nijednu koju bi on ushtjeo snubiti. Zatim je sâm Cuchulainn otišao znanoj mu djevi u Luglochta Loga, “Lugovim Vrtovima”. Zatekao ju je na njezinu polju za igru, okruženu posestrimama, gdje ih uči vezenju i istančanu ručnu radu. Emer podiže svoje ljupko lice i prepozna Cuchulainna, pa mu reče: “Svaka te nevolja zaobišla!” Kad djevojčin otac, Forgall Lukavi, sazna da njih dvoje razgovaraše, on smisli poslati Cuchulainna da izuči bojne vještine od Donalla Vojničine u Albi, računajući da se mladić nikad neće vratiti. A Donall mu postavi još jednu zadaću, odnosno da prijeđe nemoguć put do izvjesne ratnice Scathach i zatim je primora da ga pouči svojim vještinama nadnaravna čojstva. Cuchulainnovo junačko putovanje na iznimno jednostavan i jasan način opisuje sve ključne sastavnice klasičnog ostvarenja nemoguće zadaće. Put je vodio zlosretnom ravnicom: na bližoj strani putniku su zapinjale noge, a na daljoj se uzdizala trava i čvrsto ih primala šiljcima svojih vlati. Ali pojavio se naočit mladić i dao Cuchulainnu kotač i jabuku. Preko prvoga dijela ravnice kotač se kotrljao pravim putom, a preko drugoga jabuka. Cuchulainn se samo trebao držati njihove tanke crte vodilje i ne zakoraknuti ni lijevo ni desno, pa je stigao do uska i opasna proplanka s druge strane.
361 P Scathach je stanovala na otoku, a do tog se otoka stizalo samo nezgodnim mostom: imao je dvije niske strane i povišeni srednji dio, pa kad god bi netko skočio na jedan njegov kraj, druga bi se strana podigla i bacila ga nauznak. Cuchulainn je triput tako pao. Zatim ga je spopalo ono izobličenje, pa se pridigao, skočio na početak mosta i junačkim skokom lososa naskočio na sredinu; druga se strana mosta nije stigla posve pridići kad je došao do nje, pa se bacio s nje i dospio na tlo otoka. Ratnica Scathach imala je kći – kako to u nemani često biva – a ta mlada djeva, onako samotna, nikad još nije vidjela ništa ni izdaleka lijepo poput momka koji je zrakom stigao u utvrdu njezine majke. Kad je od mladića čula što kani, opisala mu je kako će najbolje nagovoriti njezinu majku da ga pouči tajnama nadnaravna čojstva. Valja mu junačkim skokom lososa naskočiti na veliku tisu gdje Scathach poučava svoje sinove, staviti joj mač među grudi i otvoreno kazati što želi od nje. Slijedeći njezine upute, Cuchulainn je od ratnice-čarobnice pridobio poznavanje njezinih znanja, brak s njezinom kćeri bez plaćanja otkupa za nevjestu, saznanje svoje budućnosti i spolni odnos s njom samom. Ondje je ostao godinu dana i za to vrijeme pomogao u silnoj bici protiv amazonke Aife, koja je s njim dobila sina. Konačno, pogubivši babu koja mu se ispriječila pri prolazu uska puta duž ruba litice, zaputio se kući u Irsku. Nakon još jedne bojne i ljubavne pustolovine Cuchulainn se vratio i otkrio da je Forgall Lukavi i dalje protiv njega. Ovaj put je naprosto odnio njegovu kći i vjenčao se s njome na kraljevu dvoru. Sama pustolovina dala mu je sposobnost da smoždi sve zapreke. Jedino ga je jedilo to
362 Kffl što je njegov ujak, kralj Conchobar, iskoristio svoju kraljevsku povlasticu nad nevjestom prije nego što je ona i službeno pripala mladoženji.+;* Motiv teške zadaće kao preduvjeta za bračnu postelju potka je junačkih djela svih vremena i diljem cijeloga svijeta. U pričama ovog tipa roditelj ima ulogu Svedršca; junakovo vješto rješenje zadaće ravno je pogubljenju zmaja. Nametnute kušnje nemjerljivo su teške. One kao da predstavljaju apsolutno protivljenje roditelja-bauka da život nastavi svojim tokom; pa ipak, kad se pojavi doličan kandidat, nijedna zadaća na svijetu nije preteška za njegovu vještinu. Neslućeni pomagači i čuda prostora i vremena pospješuju njegov naum; sama sudbina (djeva) pripomaže mu i razotkriva slabu točku u roditeljskom sustavu. Prepreke, okovi, provalije, svakovrsne krinke rastaču se pred nadmoćnom junakovom prisutnošću. Oko neprijeporna pobjednika smjesta opaža nedostatak na svakoj tvrđavi okolnosti, a njegov ga udarac može raskoliti u širok procjep. Najrječitija i najdublja pojedinost u ovoj živopisnoj Cuchulainnovoj pustolovini onaj je jedinstveni, nevidljivi put koji se junaku ukazao kotrljanjem kotača i jabuke. Valja ga iščitati kao simbol i pouku o čudu sudbine. Čovjeku koji ne bludi od samoga sebe zbog čuvstava temeljenih na površini onoga što vidi, nego hrabro odgovara na dinamiku vlastite prirode – čovjeku koji je, kako to Nietzche kaže, “kotač što se sam kotrlja” – poteškoće se istapaju, a široka se i nepredviđena staza otvara pred njim dok ide dalje.
363 P fi. J Junak djelovanja ostvaruje ciklus i u živi trenutak sprovodi impuls koji je isprva pokrenuo svijet. Kako je paradoks dvostrukog žarišta zapriječen našim očima, smatramo da se djelo postiže odvažnom rukom sred opasnosti i silne boli, dok je s drugog motrišta ono, poput Mardukovog arhetipskog zmajo-pogubljenja Tiamat, tek ostvarivanje neizbježnog. Vrhunski junak, međutim, nije onaj koji tek nastavlja dinamiku kozmogonijskog kruženja, već onaj koji iznova otvara oko – tako da se kroz sve dolaske i odlaske, naslade i agonije svjetske panorame, ona Jedna Prisutnost opet može opaziti. Ovo traži dublju mudrost od onoga prvog, a posljedica mu nije obrazac djelovanja, nego znakovitog predstavljanja. Simbol prvoga je vrli mač, a drugoga žezlo ovlasti, ili knjiga zakona. Karakteristična pustolovina prvoga je osvajanje nevjeste – nevjesta je život. Pustolovina drugoga je odlazak ocu – otac je ono nevidljivo neznano. Pustolovine drugoga tipa izravno pristaju u obrasce religijske ikonografije. Čak i u jednostavnoj narodnoj pripovijesti odjednom se otkrije dno kad otac djevice jednoga dana upita majku: “Tko mi je otac?” Pitanje dotiče problem čovjeka i nevidljivoga. Poznati mitski motivi pomirbe neizbježno slijede. Junak Puebla, dječak Krčag, postavio je to pitanje svojoj majci. “‘Tko mi je otac?’ upita je. ‘Ne znam’, reče mu ona. Opet je upita: ‘Tko mi je otac?’ ali ona samo plakaše i ne odgovori mu. ‘Gdje živi moj otac?’ upita je. Ona mu ne znaše reći. ‘Sutra idem pronaći oca.’ ‘Ne možeš naći oca’, reče mu ona. ‘Nikad ne bijah ni s jednim momkom, te nema
364 Kffl mjesta gdje bi mogao potražiti oca.’ Ali dječak reče: ‘Imam ja oca, znam gdje živi, idem mu u posjet.’ Majka ne htjede da on pođe, ali on ustrajaše. Tako mu sutradan rano izjutra ona pripravi užinu, a on pođe na jugoistok, gdje stoji izvor po imenu Waiyu powidi, Vrh konjske mese. Dok je prilazio izvoru, on opazi nekoga gdje hoda malo podalje odatle. To bijaše neki čovjek. On upita dječaka: ‘Kamo ćeš?’ ‘Idem svome ocu’, reče on. ‘Tko ti je otac?’ upita ga čovjek. ‘Pa, moj otac živi u ovom izvoru.’ ‘Nikad nećeš naći oca.’ ‘Pa, htio bih ući u izvor, on živi u njemu.’ ‘Tko ti je otac?’ opet ga upita onaj čovjek. ‘Pa, mislim da si ti moj otac’, reče dječak. ‘Kako znaš da sam ti ja otac?’ reče čovjek. ‘Pa, znam da si ti moj otac.’ Čovjek ga samo čvrsto pogleda, ne bi li ga prepao. Dječak nastavi govoriti: ‘Ti si moj otac.’ Uskoro čovjek reče: ‘Da, ja sam tvoj otac. Izađoh iz izvora tebi ususret’ i zagrli dječaka. Ocu bi vrlo drago što mu sin stiže, pa ga povede dolje, u izvor.”++ Ondje gdje je cilj junakova truda otkrivanje neznanog oca zadržava se temeljna simbolika iskušenja i puta samootkrivanja. U gornjem se primjeru iskušenje svodi na uporna pitanja i zastrašujući pogled. U ranijoj priči o supruzi školjci sinovi su bili iskušani bambusovim nožem. Već smo, pri razmatranju junakove pustolovine, vidjeli dokle očeva strogost može ići. Za pastvu Jonathana Edwardsa on je postao pravi živi bauk. Junak s blagoslovom oca vraća se kako bi predstavljao oca među ljudima. Bio on učitelj (Mojsije) ili car (Huang Ti), njegova riječ je zakon. Kako je njegovo središte sad u izvoru, on otkriva pogledu počinak i sklad središnjega mjesta. On je odraz Osi Svijeta iz koje se šire koncentrični krugovi – Gora Svijeta, Drvo Svijeta – on je savršeno mi-