365 P krokozmičko zrcalo makrokozmosa. Vidjeti ga znači ugledati značenje bitka. Iz njegove prisutnosti poniču blagodati; njegova riječ je vjetar života. Ali u ličnosti očeva predstavnika može doći do kvarenja. Jednu takvu krizu opisuje perzijska zoroastrijanska legenda o Džemšidu, caru iz Zlatnoga doba. Svi prijestolje pogledaše, i ne vidješe i ne čuše Nikoga do Džemšida, samo on bijaše Kralj Što svaku misao upija; i u hvalospjevima I iskazima obožavanja tome smrtniku, Zaboraviše štovati velikoga Tvorca. Uznosito on se tada velmožama obrati, Opijen njihovim glasnim pljeskanjem: “Nema mi ravna, jer meni zemlja sav Nauk svoj duguje, nikad ne postojaše Vladavina poput moje, dobrohotna I veličanstvena, što iz napučene zemlje tjera Pošast i neimaštinu. Kućna radost i počinak Iz mene proistječu, sve što je dobro i veliko Moj nalog čeka; sveopćim se glasom Uglas izriče sjaj mojega vladanja Što nadilazi sve ljudskom srcu prispodobivo, A ja sam jedini vladar svijeta.” – Čim te riječi siđoše s njegovih usana, Ohole riječi što nebesa vrijeđaju, Zemaljski mu dičnost uminu – svi jezici nato Zažagoriše i odvažiše se. Džemšidov dan U mrak prijeđe, sav njegov sjaj utrnu. Što reče Moralni? “Dok kraljem bio si Podanici slušaše te, ali svatko tko
366 Kffl Oholo zanemari štovanje Boga svoga Pokoru donosi svojoj kući i domu.” – A kad on opazi drskost svoga naroda Shvati da je izazvao gnjev nebeski I strava ga shrva.++& Prestankom pripisivanja blagodati svoje vladavine njihovu transcedentnom izvoru, car krši dvoočno gledanje koje je dužan održavati. On više nije posrednik između dvaju svjetova. Čovječja se perspektiva spljoštava i sad uključuje samo ljudski dio jednadžbe, a doživljaj nadređene sile smjesta nestaje. Potporni pojam zajednice se gubi. Sila je sve što je veže. Car postaje tiranski bauk (Herod-Nimrod), otimač od kojega sada valja spasiti svijet. '. J # Valja razlikovati dva stupnja inicijacije u očevome boravištu. Iz prvoga se sin vraća kao poslanik, ali iz drugoga sa spoznajom “ja i otac smo jedno”. Junaci ovog drugog, najvišeg prosvjetljenja iskupitelji su svijeta, takozvane inkarnacije, u najvišem smislu. Njihovi se mitovi otvaraju kozmičkim razmjerima. Njihove riječi nose autoritet viši od svega što izriču junaci žezla i knjige. “Svi me gledajte. Ne svrćite pogled”, rekao je junak Apachea Jicarilla, Ubojica Dušmana. “Slušajte što kažem. Svijet je velik upravo kao moje tijelo. Svijet je krupan kao moja riječ. I svijet je krupan kao moje molitve. Nebo je veliko upravo kao moje tijelo, moje riječi i moja molitva. Isto
367 P je i s vodama; moje tijelo, moje riječi, moja molitva veće su od voda. Onaj tko vjeruje u mene, onaj tko sluša ono što kažem, dugo će poživjeti. Onaj koji ne sluša, koji na neki zao način misli, poživjet će kratko. Ne mislite da sam istok, jug, zapad ili sjever. Zemlja je moje tijelo. Ondje sam. Svugdje sam. Ne mislite da boravim samo pod zemljom ili na nebu, ili u godišnjim dobima, ili na drugoj strani voda. Sve je to moje tijelo. Istina je da podzemni svijet, nebo, godišnja doba, vode, sve je to moje tijelo. Posvuda sam. Već sam vam dao ono čime mi morate podnositi darove. Imate dvije vrste lule i imate planinski duhan.”++ Na inkarnaciji je da svojom prisutnošću porekne preuzetnost tiranskoga bauka, koji je zastro izvor milosti sjenkom svoje ograničene ličnosti; inkarnacija, posve oslobođena takve ego-svijeti, izravna je manifestacija zakona. Ona u velebnim razmjerima prolazi život junaka – izvodi junaštva, satire neman – ali sve to čini slobodom djela koje se čini samo kako bi se oku objelodanilo ono što se jednako dobro moglo izvesti pukom mišlju. Kans, okrutni Krišnin ujak, uzurpator prijestolja vlastita oca u gradu Mathura, jednoga je dana čuo glas koji mu je rekao: “Tvoj neprijatelj je rođen, tvoja smrt je izvjesna.” Krišna je sa starijim bratom Balaramom bio odmah po rođenju sklonjen kod kravara da se spasi od ovog indijskog pandana Nimroda. A on je za njima poslao demone – Putana s otrovnim mlijekom bio je prvi – ali nijedan nije uspio. Kad mu se sve izjalovilo, Kans je mladiće odlučio namamiti u svoj grad. Glasnikom je pozvao kravare na žr-
368 Kffl tvovanje i velik turnir. Prihvatili su poziv. Kravari su, zajedno s braćom, došli i utaborili se izvan gradskih zidina. Krišna i njegov brat Balarama otišli su pogledati čudesa grada. Bilo je tu divnih vrtova, palača i lugova. Sreli su perača i zamolili ga da im dade lijepe odjeće; kad ih je odbio s podsmijehom, silom su uzeli odjeću i vrlo se naočito uredili. Uto je grbava žena zamolila Krišnu da joj dopusti da mu namaže tijelo kremom od sandalovine. Prišao joj je, stao na njezina stopala, primio je s dva prsta pod bradu i podigao je, učinivši je uspravnom i lijepom. I rekao joj je: “Nakon što pogubim Kansa, vratit ću se i biti s tobom.” Braća su došla na prazno igralište. Ondje je bio postavljen luk boga Šive, golem poput tri palme, silan i težak. Krišna je prišao luku i napeo ga, a on je uz silan prasak pukao. Kans je čuo taj zvuk u svojoj palači i zgranuo se. Tiranin je poslao vojsku da ubije braću u gradu. Ali momci su nadvladali vojnike i vratili se u svoj tabor. Rekli su kravarima da su se zanimljivo proveli, a onda su večerali i legli. Kans je te noći imao zloslutne snove. Kad se probudi, naredio je da se igralište priredi za turnir i da se trubljama objavi zbor. Krišna i Balarama stigli su kao žongleri u pratnji svojih prijatelja kravara. Kad su prošli kroz dveri, naišli su na ljutita slona spremnog da ih zgazi, moćnog poput deset tisuća običnih slonova. Vozač ga je usmjerio ravno na Krišnu. Balarama ga je tako udario šakom da je zastao i ustuknuo. Vozač ga je opet potjerao, ali dva brata su ga oborila na tlo, mrtvog. Mladići su izašli na polje. Svatko je vidio ono što mu je vlastita narav otkrivala: hrvači su smatrali Krišnu hrvačem, žene su u njemu vidjele blago ljepote, bogovi su ga
369 P prepoznali kao svoga gospodara, a Kans je držao da je to Mara, sama Smrt. Nakon što je porazio sve hrvače poslane na njega, konačno usmrtivši najjačeg, skočio je na kraljevski podij, ščepao tiranina za kosu i ubio ga. Ljudi, bogovi i sveci oduševili su se, ali kraljeve su žene udarile u plač. Vidjevši kako tuguju, Krišna ih je utješio ovom praiskonskom mudrošću: “Majko,” rekao je, “ne tuguj. Nitko ne može živjeti i ne umrijeti. Griješi onaj koji zamišlja da išta posjeduje; nitko nije otac, majka ili sin. Postoji samo trajno kruženje rođenja i smrti.”++; Legende o iskupitelju kazuju da je pustošno razdoblje uzrokovala moralna manjkavost čovjeka (Adama u rajskom vrtu, Džemšida na prijestolju). No s motrišta kozmogonijskog ciklusa, redovita izmjena lijepoga i ružnog karakteristična je za vremensku predstavu. Kako je u povijesti univerzuma, tako je i u povijesti naroda: emanacija vodi u rastakanje, mladost u starost, rođenje u smrt, životno stvaralaštvo u uteg inercije. Život nabuja, izrodi obličja, a zatim se povuče, ostavljajući naplavine. Zlatno doba, vladavina svjetskoga cara, izmjenjuje se, u bilu svakoga životnog trenutka, s pustom zemljom, vladavinom tiranina. Bog koji je tvorac na koncu postaje zatornik. S tog motrišta tiranski bauk nije ništa manji predstavnik oca od ranijega svjetskog cara čiji je položaj prisvojio, ili od izvrsnoga junaka (sina) koji će zauzeti njegovo mjesto. On je predstavnik ustaljenoga, baš kao što je junak nositelj mijene. A budući da se svaki časak vremena oslobađa okova netom minula časka, tako se ovaj zmaj, Svedržac, prikazuje kao pripadnik naraštaja koji netom prethodi onome u kojem se rodio spasitelj svijeta.
370 Kffl Izravno kazano: na junaku je da pogubi tvrdoglavi vid oca (zmaja, kušca, kralja-bauka) i od njegove zabrane oslobodi životne energije koje će nahraniti univerzum. “To je moguće izvesti ili u skladu s Očevom željom, ili usprkos njoj; on [Otac] može ‘izabrati smrt u korist svoje djece’, ili može biti da će mu Bogovi nametnuti tu pasiju, pretvorivši ga u žrtvu prinijetu sebi. Ova učenja nisu proturječna, već na različite načine pričaju jednu te istu priču; u stvari, Pogubitelj i Zmaj, krvnik i žrtva, istog su uma iza kulisa, gdje nema opreka suprotnosti, ali smrtni su neprijatelji na pozornici, gdje se daje vječiti rat Bogova i Titana. U svakom slučaju, Zmaj-Otac ostaje Pleroma, ništa manji zbog onoga što izdahne nego što biva išta veći od onoga što prisvoji. On je Smrt, o kojem ovisi naš život; a na pitanje: ‘Je li Smrt jedno, ili mnoštvo’ odgovor glasi: ‘On je jedan kakav je ondje, ali je i mnoštvo, kakav je u svojoj djeci ovdje.’”+++ Jučerašnji junak postaje sutrašnji tiranin, osim ako sâm sebe danas ne razapne. S motrišta sadašnjice u ovom iskupljenju budućnosti postoji takva nesmotrenost da nam se čini nihilističko. Riječi koje je Krišna, spasitelj svijeta, uputio suprugama mrtvoga Kansa imaju zastrašujući prizvuk; isto vrijedi za Isusove riječi: “Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.”++9 Kako bi zaštitila nespremne, mitologija takva krajnja otkrivenja zastire poluprozirnim krinkama, ne odustajući od postupno poučna izričaja. Lik spasitelja koji uklanja tiranskog oca i zatim preuzima
371 P krunu staje (poput Edipa) na roditeljevo mjesto. Ne bi li ublažila okrutno ocoubojstvo, legenda prikazuje oca kao nekog okrutnog ujaka ili Nimroda uzurpatora. Pa ipak, napola skrivena činjenica ostaje. Kad je opazimo, čitav se prizor uruši: sin sasijeca oca, ali sin i otac su jedno. Zagotnetne ličnosti rastaču se natrag u praiskonski kaos. Ovo je mudrost svršetka (i ponovnog početka) svijeta. . J Prije nego što prijeđemo na zadnju epizodu života, valja spomenuti još jedan tip junaka: sveca odnosno asketa, onoga koji je odbio svijet. “Obdaren čistim shvaćanjem, obuzdavši jastvo čvrstoćom, odvrativši se od zvuka i drugih predmeta, odustavši od ljubavi i mržnje; nastanivši se u samoći, jedući tek malo, držeći pod paskom svoj govor, tijelo i um, stalno posvećen meditiranju i usredotočavanju, te oslobađanju od strasti; odrekavši se varke i moći, oholosti i pohote, srdžbe i posjeda, spokojan u srcu i slobodan od ega – on postaje vrijedan sjedinjenja s neuništivim.”++> Obrazac predstavlja odlazak ocu, ali njegovom nemanifestiranom umjesto manifestiranom vidu: poduzimanje koraka koji je Bodhisa<va odbio: onoga bespovratnog. Nije cilj postići paradoks dvostrukog motrišta, već konačno pravo na neviđeno. Ego izgori. Poput uvela lista na vjetru, tijelo se još kreće zemljom, ali duša se već rastočila u oceanu blaženstva. Toma Akvinski je zbog mističkog iskustva pri celebriranju mise u Napulju odložio pero i tintu na policu i dru-
372 Kffl goj ruci prepustio dovršenje završnih poglavlja njegova djela Summa Theologica. “Došao je kraj”, kazao je, “mojim pisanjima; jer takve su mi stvari otkrivene da mi se sve što napisah i poučavah jedva bitnim čini, te se u svog Boga uzdam da će kraj, kako je mome učenju došao, tako uskoro i u moj život doći.” Uskoro potom je, u svojoj četrdeset devetoj godini, preminuo. Nadišavši život, takvi junaci nadilaze i mit. Niti se oni više njime bave, niti se mit može njima pravilno baviti. Legende o njima se stvaraju, ali pobožna čuvstva i pouke životopisa svetaca nužno su neprimjerene; jedva bolje od banalnosti. Istupili su iz predjela oblika, u koji se inkarnacija spušta i u kojemu Bodhisa<va ostaje, predjela manifestiranog profila Velikoga Lica. Nakon što se otkrije skriveni profil, mit postaje pretposljednja, a tišina posljednja riječ. U trenutku kada duh prelazi skrivenome, ostaje tek tišina. Kralj Edip spoznao je da je žena kojom se vjenčao njegova majka, a čovjek koga je ubio njegov otac; iskopao si je oči i za pokoru otišao lutati svijetom. Freudovci kažu da svatko od nas stalno ubija oca i vjenčava se majkom – samo nesvjesno: okolišni simbolički putovi kojima to činimo i racionaliziranja posljedičnih prinudnih postupaka tvore naše pojedinačne živote i zajedničku civilizaciju. Postanu li osjećaji slučajno svjesni stvarnoga značaja djela i misli svijeta, spoznali bismo ono što je Edip znao: tjelesni svijet odjednom bi se ukazao kao ocean nasilja nad samim sobom. Takav je smisao legende o papi Grguru Velikome, rođenom u rodoskvrnuću, vjenčanom u rodoskvrnuću. Zgrožen, on bježi na hrid posred mora i ondje okajava sami svoj život.
373 P Drvo je sad postalo križ: Bijeli Mladić što siše mlijeko postao je Razapeti što guta ocat. Kvarnost gmiže onuda gdje je nekoć cvalo proljeće. No ponad tog praga križa – jer križ je put (Sunčeve dveri), a ne svršetak – blaženstvo je u Bogu. “On me zapečati pečatom svojim, da ne ćutim druge ljubavi doli prema Njemu. Zima je prošla; grlica guguće; vinogradi se cvjetovima rascvaše. Prstenom me vlastitim vjenča Gospodin Isus Krist i krunom okruni kao nevjestu Svoju. Halje u koje me Gospodin odjenu divotne su halje, zlatom ispredene, a ogrlica kojom me On uresi nemjerljivo je dragocjena.”++fl ff. J % Posljednji čin junakova životopisa smrt je, odnosno odlazak. Njime se epitomizira cijeli smisao života. Ne treba ni reći da junak uopće ne bi bio junak kad bi ga smrt i najmanje plašila; prvi uvjet je izmirenje s grobom. “Dok je sjedio pod Mamreovim hrastom, Abraham vidje gdje nešto bljesnu i osjeti sladak miomiris, te se okrenu i vidje gdje mu Smrt prilazi u silnoj slavi i ljepoti. I Smrt reče Abrahamu: ‘Ne misli, Abrahame, da je ova ljepota moja, ili da ovakova svakom čovjeku dolazim. Ne, tek za onoga kreposna poput tebe ovako ću se okruniti i doći mu, ali onome grešnom doći ću silno iskvarena, njegovim se grijesima okruniti i uzdrmati ga silovitim strahom, da u beznađe ga stjeram.’ Abraham joj reče: ‘A jesi li
374 Kffl ti doista ona koju Smrću zovu?’ Ona odgovori ovako: ‘To gorko ime nosim’, ali Abraham joj odvrati: ‘Neću s tobom poći.’ I Abraham reče Smrti: ‘Pokaži mi svoju iskvarenost.’ I Smrt otkri svoju iskvarenost, prikazavši dvije glave, jednu s licem guje, drugu s glavom poput mača. Kad ugledaše grozni izraz Smrti, svi Abrahamovi sluge izdahnuše, ali Abraham se pomoli Bogu, koji ih opet oživi. Kako izgledi Smrti ne mogaše nagnati Abrahamovu dušu da se od njega rastane, Bog uze Abrahamu dušu kao u snu, a arkanđeo Mihael odnese je u nebo. Nakon što anđeli koji donesoše Abrahamovu dušu uputiše Bogu silne slave i hvale, i nakon što se Abraham pokloni u štovanju, začu se glas Božji kako kazuje: ‘Povedi Moga prijatelja Abrahama u Raj, gdje staništa su Mojih pravednika i boravišta Mojih svetaca, Izaka i Jakova u njedrima njegovim, gdje muke nema, ni tuge, ni uzdaha, već mira i radosti i života beskonačna.’”++0 Usporedimo sa sljedećim snom. “Bio sam na mostu i naišao na slijepoga gudača. Svi su mu bacali novčiće u šešir. Prišao sam mu bliže i opazio da violinist zapravo nije slijep. Škiljio je i iskosa me promatrao. Odjednom je uz cestu sjedila sitna starica. Bio je mrak i obuzeo me strah. ‘Kamo vodi ova cesta?’ pomislio sam. Cestom je naišao mladi seljak i poveo me za ruku. ‘Želiš li doći kući’ rekao je, ‘i popiti kave?’ ‘Pusti me! Prečvrsto me držiš!’ kriknuo sam, i probudio se.”++* Junak koji je za života predstavljao dvojno motrište i u smrti ostaje sjedinjujući lik: poput Karla Velikog, on samo spava i ustat će u odsudnu času, ili je još uz nas u drugom obliku.
375 P Azteci pripovijedaju o pernatoj zmiji, Quetzalcoatlu, vladaru drevnoga grada Tollana u zlatnome dobu njegova blagostanja. Poučavao je umjetnostima, izumio kalendar i podario kukuruz. Njega i njegov narod nadvladala je, na izmaku njihova doba, snažnija magija osvajačke rase Azteka. Tezcatlipoca, junak-ratnik mlađega naroda i njegove ere, razorio je grad Tollan; a pernata zmija, kralj zlatnog doba, na odlasku je spalio svoje dvore, zakopao blaga u planine, preobrazio stabla kakaovca u mesquite, naložio šarenim pticama, svojim slugama, da polete pred njim, te otišao shrvan tugom. I stigao je u grad zvan Quauhtitlan, gdje je stajalo vrlo visoko i krupno drvo; i prišao je drvetu, sjeo pod njega i zagledao se u zrcalo koje su mu donijeli. “Star sam”, rekao je; to su mjesto prozvali “Stari Quauhtitlan”. Opet otpočinuvši putem na drugome mjestu, pogledao je natrag u smjeru svoga Tollana i rasplakao se, a suze su mu prodrle kroz kamen. Ondje je ostavio biljeg svojega sjedenja i otisak dlanova. Kad je produžio, na putu mu se ispriječila i izazov mu uputila skupina nekromanata, zabranivši mu da nastavi sve dok im ne preda znanja obrade srebra, drveta i perja, kao i umijeće slikanja. Dok je prelazio planine, svi njegovi poslužitelji, patuljci i grbavci, pomrli su od studeni. Na drugom je mjestu susreo svoga suparnika Tezcatlipocu, koji ga je porazio u igri loptom. Na idućem je pak mjestu uputio strijelu u veliko drvo póchotla; i sama je strijela bila cijelo stablo póchotla, pa kad je njome probo drvo, nastao je križ. I tako je išao dalje, ostavljajući za sobom mnoge znakove i nazive mjesta, sve dok napokon nije stigao do mora i otplovio na splavi od isprepletenih guja. Ne zna se kako je stigao na svoje odredište, Tlapállan, odakle je izvorno potekao.+9
376 Kffl Ili, prema drugoj predaji, on se na obali spalio na pogrebnoj lomači, a iz njegova pepela izletjele su ptice šarena perja. Njegova je duša postala zvijezda Danica.+9& Junak željan života može se oduprijeti smrti i na izvjesno vrijeme odgoditi svoju sudbinu. Zapisano je da je Cuchulainn u snu čuo krik, “tako užasan i strahovit da kao vreća pade na tlo iz postelje, u istočnome krilu svoje kuće.” Istrčao je nenaoružan, a za njim i njegova žena Emer, noseći mu oružje i odjeću. I otkrio je kočije s upregnutim kestenjastim konjem sa samo jednom nogom, kojemu je motka prolazila tijelom i izlazila kroz čelo. U kočiji je sjedila žena crvenih obrva, zagrnuta grimiznim plaštem. Vrlo krupan čovjek hodao je uz kočiju, također u grimiznu kaputu, i tjerao kravu račvastim štapom od bademovine. Cuchulainn je izjavio da je krava njegova, žena mu se usprotivila, a Cuchulainn je nato zatražio da mu kaže zašto mu se obraća ona, a ne krupni čovjek. Odgovorila mu je da je taj čovjek Uar-gaeth-sceo Luachair-sceo. “Pa, nema sumnje,” reče Cuchulainn, “ime mu je zapanjujuće dugo!” “Žena s kojom zboriš”, reče krupni čovjek, “zove se Faebor beg-beoil cuimdiui folt sceub-gairit sceo uath.” “Pravite budalu od mene”, reče Cuchulainn, pa skoči u kočiju, stopalima joj nagazi na ramena i postavi koplje na njezin razdjeljak. “Ne igraj se oštrim oružjem po meni!” reče ona. “Reci mi onda svoje pravo ime”, reče Cuchulainn. “Odmakni se prvo od mene”, reče ona. “Satiričarka sam, a ovu kravu vodim kao nagradu za jednu pjesmu.” “Da čujemo tu tvoju pjesmu”, reče Cuchulainn. “Samo se ti udalji”, reče mu žena; “nećeš me smekšati drmanjem nad mojom glavom.”
377 P Cuchulainn se odmaknuo i stao između dva kotača kočije. Žena mu je uputila izazivačku i uvredljivu pjesmu. Pripravio se da opet skoči, ali u tren oka su konj, žena, kočija, čovjek i krava nestali, a na grani drveta našla se crna ptica. “Opasna si ti čarobnica!” reče Cuchulainn crnoj ptici; jer sada shvati da je to božica boja, Badb, odnosno Morrigan. “Da sam samo znao da si to ti, ne bismo se ovako rastali.” “To što si učinio,” odgovori mu ptica, “zlu će ti sreću donijeti.” “Ništa ti meni ne možeš”, reče joj Cuchulainn. “Naravno da mogu,” reče žena; “ja nad tvojim odrom bdijem i bdjet ću.” Čarobnica mu još reče da vodi kravu s vilin-brda Cruachana na parenje s bikom krupnoga čovjeka, koji je Cuailgne; a kad joj tele godinu dana navrši, Cuchulainn će umrijeti. Ona će ga sama napasti dok se bude borio na nekom gazu s čovjekom “snažnim, pobjedničkim, spretnim, užasnim, neumornim, plemenitim, hrabrim, silnim” poput njega samoga. “Postat ću jegulja,” rekla je, “i omčom ti sapeti stopala u gazu.” Cuchulainn je razmijenio prijetnje s njom, a ona se izgubila u zemlji. Ali iduće godine, na pretkazanom okršaju na gazu, on ju je nadvladao i uspio doživjeti smrt nekog kasnijeg dana.+9 Čudnovat, možda propšan odjek simbolike spasenja u onome svijetu nejasno odjekuje zaključnim odlomkom narodne pripovijesti Puebla o dječaku Krčagu. “Mnogo ih živjaše dolje u izvoru, žena i djevojaka. Sve one otrčaše do dječaka i stadoše ga grliti jer im bijaše drago što im je u kuću stiglo njihovo dijete. Tako je dječak pronašao oca, ali i tetke. I tako, dječak je ondje prenoćio, sutradan otišao kući i kazao majci da je pronašao oca. Nato se majka ra-
378 Kffl zbolje i umre. Zatim dječak reče sebi: ‘Nema mi vajde od života s ovim ljudima.’ Stoga ih napusti i ode u izvor. A ondje mu bijaše majka. Tako on i njegova majka otiđoše živjeti s njegovim ocem. Otac mu bijaše Avaiyo’ pi’i (Crvena vodenzmija). Reče im da ne može živjeti s njima gore u Sikyat’kiju. Zbog toga je učinio da mu se majka razboli tako da umre i ‘dođe amo živjeti sa mnom’, reče otac. ‘Sad ćemo ovdje živjeti zajedno’, reče Avaiyo’ sinu. Tako dječak i njegova majka otiđoše u izvor da ondje žive.”+9; Ova priča, poput one o supruzi školjci, ponavlja mitološku radnju točku po točku. Obje priče dopadljive su jer ostavljaju dojam da nisu svjesne svoje snage. Na suprotnome kraju stoji prikaz Buddhine smrti: duhovit, poput svih velikih mitova, ali svjestan do krajnosti. “Blagoslovljeni se, u pratnji velikog skupa svećenika, primakao suprotnoj obali rijeke Hirannavati, gradu Kusinari i lugu sal-stabala Upava<ana iz Mallasa; stigavši, on se obrati časnome Anandi: ‘Budi tako dobar, Ananda, pa mi rasprostri ležaljku uzglavljem prema sjeveru među ovim parom sal-stabala. Umoran sam, Ananda, i želio bih leći.’ ‘Da, Velečasni gospodine’, potvrdno reče časni Ananda Blagoslovljenome i rasprostre ležaljku uzglavljem prema sjeveru među parom sal-stabala. Zatim Blagoslovljeni leže na desni bok kao što to lav čini, položi stopalo na stopalo i ostade brižan i svjestan. A baš tada taj par sal-stabala bijaše u punu cvatu, iako ne bje doba cvatnje; i latice padoše po tijelu Tathagate, i rasuše se i raštrkaše štujući Tathagatu.+9+ Još i rajski prah sandalovine pade s neba; i on pade po tijelu Tathagate, i i rasu se i raštrka štujući Tathagatu. I glazba se začu s ne-
379 P besa štujući Tathagatu, i nebeski korovi glasno zapjevaše štujući Tathagatu.” Za trajanja razgovora koji uslijediše, Tathagata ležaše kao lav na boku, a krupan svećenik, časni Upavana, stajaše pred njim i hladiše ga lepezom. Blagoslovljeni mu kratko naloži da se odmakne; nato se Blagoslovljenome požali njegov tjelesni skrbnik, Ananda. “Velečasni gospodine,” reče, “zašto je, molim, i zbog čega Blagoslovljeni bio grub prema časnome Upavani, kad mu kaza: ‘Odstupi, svećeniče; ne stoj predamnom’?” Blagoslovljeni mu odvrati: “Ananda, gotovo sva božanstva diljem deset svjetova okupiše se da vide Tathagatu. U krugu, Ananda, od dvanaest liga oko grada Kusinare i luga sal-stabala Upava<ana iz Mallasa nema slobodna tla dostatno velika da se u nj zabije vršak vlasi, a da nije napučen moćnim božanstvima. A ta se božanstva, Ananda, ljute i govore: ‘Izdaleka stigosmo da vidimo Tathagatu, sveca i Vrhunskoga Buddhu što u svijetu niče; a sada, večeras, pri posljednjem bdijenju, prijeći će Tathagata u Nirvanu; ali ovaj moćan svećenik stoji pred Blagoslovljenime i zastire ga, te nismo u prilici vidjeti Tathagatu, iako se njegovi zadnji trenuci bliže.’ Tako se, Ananda, ta božanstva ljute.” “Što li rade ta božanstva, Velečasni gospodine, koja Blagoslovljeni opaža?” “Neka su božanstva u zraku, Ananda, umova zaokupljenih zemaljskim stvarima, i kose raspuštaju i glasno viču, i ruke šire i glasno viču, i naglavce padaju na tlo i kotrljaju se tamo-amo, govoreći: ‘Blagoslovljeni samo što nije prešao u Nirvanu; Svjetlost Svijeta samo što nije nestala s vidika!’ Neka su božanstva na zemlji, Ananda, umova zaokupljenih zemaljskim stvarima, i kose raspuštaju i glasno
380 Kffl viču, i ruke šire i glasno viču, i naglavce padaju na tlo i kotrljaju se tamo-amo, govoreći: ‘Blagoslovljeni samo što nije prešao u Nirvanu; Sretni samo što nije prešao u Nirvanu; Svjetlost Svijeta samo što nije nestala s vidika.’ Ali božanstva koja su slobodna od strasti, brižna i svjesna, strpljivo to podnose, govoreći: ‘Sve je prolazno. Kako je moguće da išta što je rođeno, što je nastalo, što je uređeno i uništivo, ne bude uništeno? Takvo stanje nije moguće.’” Završni razgovori nastavili su se neko vrijeme, a u njima je Blagoslovljeni pružio utjehu svojim svećenicima. Zatim im se obratio ovako: “A sada, svećenici, opraštam se od vas; sve sastavnice bitka prolazne su; marljivo radite na svome spasenju.” I to bijaše zadnja riječ Tathagate. “Nato Blagoslovljeni uđe u prvi trans; uzdigavši se iz prvog transa, uđe u drugi trans; uzdigavši se iz drugog transa, uđe u treći trans; uzdigavši se iz trećeg transa, uđe u četvrti trans; uzdigavši se iz četvrtog transa, uđe u predio beskraja svemira; uzdigavši se iz predjela beskraja svemira, uđe u predio beskraja svijesti; uzdigavši se iz predjela beskraja svijesti, uđe u predio ništavila; uzdigavši se iz predjela ništavila, uđe u predio bez opažaja i bez neopažaja; uzdigavši se iz predjela bez opažaja i bez neopažaja, stiže u prestanak opažaja i osjeta. Nato časni Ananda ovako reknu časnome Anuruddhi: ‘Časni Anuruddha, Blagoslovljeni je prešao u Nirvanu.’ ‘Ne, brate Ananda, Blagoslovljeni još nije prešao u nirvanu; stigao je u prestanak opažaja i osjeta.’ Nato se Blagoslovljeni uzdiže iz prestanka opažaja i osjeta, te uđe u predio bez opažaja i bez neopažaja; uzdiže
381 P se iz predjela bez opažaja i bez neopažaja, te uđe u predio ništavila; uzdiže se iz predjela ništavila, te uđe u predio beskraja svijesti; uzdiže se iz predjela beskraja svijesti, te uđe u predio beskraja svemira; uzdiže se iz predjela beskraja svemira, te uđe u četvrti trans; uzdiže se iz četvrtog transa, te uđe u treći trans; uzdiže se iz trećeg transa, te uđe u drugi trans; uzdiže se iz drugog transa, te uđe u prvi trans; uzdiže se iz prvog transa, te uđe u drugi trans; uzdiže se iz drugog transa, te uđe u treći trans; uzdiže se iz trećeg transa, te uđe u četvrti trans; uzdiže se iz četvrti trans, te Blagoslovljeni smjesta prijeđe u Nirvanu.”+99
383 R Č . K % Silni junak iznimnih moći – onaj koji može podići goru Govardhan prstom i ispuniti sebe užasnom slavom svemira – svatko je od nas: ne ono tjelesno ja vidljivo u zrcalu, već onaj unutarnji kralj. Krišna kaže: “Ja sam Jastvo što sjedi u srcu svih stvorenja. Ja sam početak, sredina i kraj svih bića.”+9> Upravo je ovo smisao molitvi za umiruće u trenutku osobnog rastakanja: da se pojedinac sad vrati besprijekornoj spoznaji onog svjetotvornog božanstva koje mu se za života odražavalo u srcu. “Kad onemoća – onemoćala ona od starosti ili od bolesti – ova osoba oslobađa se od ovih udova baš kao što se mango, smokva ili bobica oslobađa stapke; i hita, već prema mjestu ulaska i rođenja, natrag u život. Kao što plemići, redarstvenici, kočijaši i seoski glavari čekaju s hranom, pićem i odajama kralja koji stiže, vičući: ‘Evo ga! Evo ga!’ upravo tako sve čeka onoga koji to znade, vičući: ‘Evo Neuništivoga! Evo Neuništivoga!’”+9fl Ista ideja izražena je već u Lijesnim tekstovima staroga Egipta, gdje umrli pjeva o sebi kao o sjedinjenome s Bogom:
384 Kffl Atum sam, ja koji sâm bijah; Re sam pri prvoj njegovoj pojavi. Veliki Bog sam, samotvorac, Koji svoja imena sačini, gospodar bogova, Kome ravna među bogovima nema. Jučer sam bio, sutra poznajem. Bojište bogova stvori se kad prozborih. Znam ime onoga Velikog Boga u njemu. “Slava Rea” ime mu je. Veliki sam Feniks iz Heliopolisa.+90 Ali, kao pri Buddhinoj smrti, moć potpunog vraćanja kroz epohe emanacija ovisi o čovjekovoj ličnosti za života. Mitovi pripovijedaju o opasnom putovanju duše, gdje valja prijeći prepreke. Eskimi s Grenlanda navode kipuće kuhalo, karličnu kost, veliku upaljenu svjetiljku, čudovišne čuvare i dvije stijene koje se sudaraju i opet rastvaraju.+9* Takvi su elementi uobičajena pojava u narodnoj predaji i junačkim legendama svijeta. Razmotrili smo ih gore, u poglavljima o “Junakovoj pustolovini.” Doživjeli su najsveobuhvatniju i najznačajniju razradu u mitologiji posljednjeg putovanja duše. Azteška molitva koju valja izreći u smrtnom času upozorava umirućega na opasnosti što vrebaju putem do kosturnog boga mrtvih, Tzontémoca, “Onoga Kome Ispada Kosa”. “Drago dijete! Prošao si životne tegobe i preživio ih. Našem se Gospodinu sada svidje da te odnese. Jer ne uživamo dovijeka u ovome svijetu, već tek nakratko; život nam je poput grijanja na suncu. A Gospodin nam podari blagoslov međusobna poznavanja i općenja u ovome postojanju; ali sada, u ovome času, bog po imenu Mictlan-
385 R tecutli, ili Aculnahuácatl, ili pak Tzontémoc, te božica po imenu Mictecacíhuatl, odnesoše te odatle. Doveden si u Njegovu dvornicu; jer svi onamo moramo: svima nam je namijenjeno, i golemo. Tebe se više sjećati nećemo. Obitavat ćeš u tome najmračnijem mjestu, gdje ni svjetlosti ni prozora nema. Nećeš se vratiti ni otići odande; niti ćeš pomišljati i baviti se pitanjem povratka. Zanavijek ćeš izbivati od nas. Ko ubogu siročad djecu svoju i unuke svoje si ostavio; a ne znaš kako će oni skončati, kako će proći životne tegobe. Što nas se tiče, poći ćemo uskoro onamo gdje ti valja biti.” Azteški starješine i činovnici pripremili bi tijelo za pogreb, a nakon što bi ga dolično umotali, uzeli bi malo vode i prolili je na čelo, kazujući preminulome: “U ovom si uživalo za života u svijetu.” I uzeli bi malen vrč vode i pružili mu ga, kazujući: “Ovo ti je za put”; stavili bi ga u nabor njegova pokrova. Zatim bi obavili preminuloga pokrivačima, čvrsto ga zavezali i stavili pred njega, jedan po jedan, izvjesne pripremljene papire: “Gle, ovim ćeš proći između sudarajućih gora.” “Ovim ćeš proći putem gdje zmija vraba.” “Ovim ćeš umiriti zelenoga guštera Xochitónala.” “I gle, ovim ćeš prijeći osam studenih pustinja.” “Evo čime ćeš prijeći osam brdašaca.” “Evo čime ćeš izdržati vihor opsidijanskih sječiva.” Preminuli je trebao sa sobom povesti psetance jarkoriđe boje. Oko vrata bi mu stavili meki pamučni konac; ubili bi ga i kremirali s tijelom. Preminuli je na toj životinjici plivao preko rijeke u podzemnom svijetu. A nakon četiri godine puta stizao je s njom pred boga i davao mu papire i darove. Zatim bi, s vjernim pratiocem, bivao pripušten u “Deveti Bezdan.”+>
386 Kffl Kinezi pripovijedaju o prelasku Vilinskog Mosta uz Žadnu Djevu i Zlaćanog Mladića kao vodiče. Hindusi predočavaju silno visok stup nebeskih svodova i podzemni svijet s mnogo paklenih razina. Duša se nakon smrti primiče onoj priči koja odgovara njezinoj razmjernoj gustoći, te ondje razmatra i upija cijelo značenje svojega prošlog života. Nakon što nauči lekciju, vraća se u svijet i sprema se za sljedeću razinu iskustva. Tako postupno prolazi svim razinama životne vrijednosti, sve dok se ne probije kroz ovojnicu kozmičkoga jajeta. Danteova Božanstvena komedija iscrpan je prikaz ovih stadija: “Pakao”, jad duha vezanog za oholosti i djelatnosti tijela; “Čistilište”, postupak preobražavanja tjelesnog u duhovno iskustvo; “Raj”, stupnjevi duhovnog ostvarenja. Duboko i velebno viđenje ovoga puta donosi egipatska Knjiga mrtvih. Preminuli muškarac ili žena poistovjećuje se s Ozirisom i čak zove njegovim imenom. Nakon hvalospjeva Reu i Ozirisu, tekstovi prelaze na misterije odmatanja duha u svijetu podzemlja. U “Poglavlju o davanju usta Ozirisu N.”+>& čitamo izraz: “Ustajem iz jajeta u skrivenoj zemlji.” Ovo je objava ideje smrti kao ponovnog rođenja. Zatim, u “Poglavlju o otvaranju usta Ozirisa N.”, duh u buđenju moli se: “Neka mi bog Ptah otvori usta, i neka mi bog moga grada otpusti ovoje, čak i ovoje preko mojih usta.” “Poglavlje o davanju sjećanja Ozirisu N. u Podzemnom svijetu” i “Poglavlje o davanju srca Ozirisu N. u Podzemnom svijetu” odnose proces ponovnog rođenja dva stadija dalje. Zatim počinju poglavlja o opasnostima koje samotni putnik mora dočekati i nadići na putu prema prijestolju velebnoga suca.
387 R Knjiga mrtvih sahranjivala se uz mumiju kao vodič kroz pogibelji tegobnoga puta, a njena poglavlja recitirala su se pri pokopu. U jednom stadiju pripreme mumije srce preminuloga rasijecalo se i u njega se stavljao skarabej od bazalta umetnut u zlato, simbol Sunca, uz molitvu: “Moje srce, moja majko, moje srce, moja majko: moje srce preobražaja.” Nju prepisuje “Poglavlje o sprečavanju da se Ozirisu N. oduzme srce u Podzemnom svijetu.” Zatim “Poglavlje o odbijanju krokodila” navodi: “Odbij, krokodilu što na zapadu živiš… Odbij, krokodilu što na jugu živiš… Odbij, krokodilu što na sjeveru živiš… Stvorene stvari na dlanu su mi, a one što još ne postoje u tijelu su mi. Odijevaju me i čitavoga hrane tvoje magijske riječi, o Re, što na nebu su nadamnom i na zemlji podamnom…” Slijedi “Poglavlje o odagnavanju guja”, a za njim “PoglaS 19
388 Kffl vlje o tjeranju Apshaita”. Duša na ovog potonjeg demona viče: “Od mene, ti s usnama što glođu.” U “Poglavlju o rješavanju dviju božica Merti” duša izjavljuje svoj naum i štiti se polažući pravo da bude sin oca: “…Sjam iz lađe Sektet, ja sam Horus, Ozirisov sin, i dođoh u posjet ocu svome, Ozirisu.” Junak u “Poglavlju o življenju od zraka u Podzemnom svijetu” i “Poglavlje o odbijanju guje Rerek u Podzemnom svijetu” odmiče još dalje, a zatim stiže velika izjava u “Poglavlju o tjeranju klanja što se izvode u Podzemnom svijetu”: “Moja kosa je kosa Nu. Moje lice je lice Diska. Moje oči su oči Hathor. Moje uši su uši Apuat. Moj nos je nos Khenti-khasa. Moje usne su usne Anpua. Moji zubi su zubi Serget. Moj vrat je vrat uzvišene božice Izide. Moje ruke su ruke Ba-neb-Ta<ua. Moje podlaktice su podlaktice Neith, gospe Saiske. Moja kralježnica je kralježnica Sutija. Moj falus je falus Ozirisa. Moja stegna su stegna gospodarâ Kher-abe. Moja prsa su prsa Stravičnog Moćnika… Nema dijela moga tijela koji nije dio nekog Boga. Bog Thoth štiti cijelo moje tijelo, a ja sam Re iz dana u dan. Neće me se odvući natrag za ruke, i nitko me neće silom ščepati za ruke…” Kao i u mnogo kasnijemu budističkom prikazu Bodhisa<ve u čijemu nimbusu stoji petsto preobraženih Buddhâ, svakoga služi petsto Bodhisa<vâ, a svakoga od njih, pak, nebrojeno mnoštvo bogova, tako i ovdje duša doseže punoću svoga dosega i moći putem upijanja božanstava za koja se prije mislilo da su odvojena i izdvojena od nje. Ona su projekcije njezina vlastita bitka; a kako se duša vraća u svoje pravo stanje, sve ih iznova upija. U “Poglavlju o njušenju zraka i ovladavanju vodama Podzemnog svijeta”, duša izjavljuje da je čuvar kozmičkog
389 R jajeta: “Zdravo, ti smokvino stablo božice Nut! Podari mi vode i zraka što u tebi obitavaju. Opasujem prijestolje što u Hermopolisu stoji, i budno čuvam jaje Velike Gakuše. Ono raste, ja rastem; ono živi, ja živim; ono njuši zrak, ja njušim zrak, ja Oziris N., pobjedonosno.” Zatim slijede “Poglavlje o sprečavanju da se čovjeku oduzme duša u Podzemnom svijetu” i “Poglavlje o pijenju vode u Podzemnom svijetu tako da vatra ne opeče”, a zatim stižemo do velike kulminacije – “Poglavlja o izlasku danju u Podzemni svijet”, gdje se spoznaje da su duša i univerzalni bitak jedno: “Ja sam Jučer, Danas i Sutra, i imam moć ponovnoga rođenja; ja sam božanska skrivena Duša koja bogove stvara i koja grobne objede daje žiteljima Podzemnog svijeta Amenteta, kao i Neba. Ja sam kormilo istoka, posjednik dviju božanskih lica u kojima se njegove zrake vide. Ja sam gospodar uzdignutih ljudi; gospodar koji izlazi iz tame i čiji oblici postojanja pripadaju kući u kojoj su mrtvi. Zdravo, vi dva sokola koji se na svojim počivalištima kočite, vi koji slušate ono što on kazuje, koji vodite nosila mrtvih do skrivenog mjesta, koji vodite Rea putem i koji ga slijedite do najvišega mjesta oltara što na nebeskim visinama stoji! Zdravo, ti gospodaru oltara što usred zemlje stoji. On je ja, a ja sam on, a Ptah kristalom prekri svoje nebo…” S 20
390 Kffl Nakon toga duša se može kretati univerzumom kako je volja, kao što pokazuju “Poglavlje o podizanju stopala i izlasku na zemlju”, “Poglavlje o putovanju u Heliopolis i dobivanju prijestolja u njemu”, “Poglavlje o čovjeku koji se preobražava u koji god oblik želi”, “Poglavlje o ulasku u veliku kuću” i “Poglavlje o odlasku pred božanske vladarske prinčeve Ozirisa”. Poglavlja takozvane Negativne ispovijedi iskaz su moralne čistoće iskupljenoga čovjeka: “Ne počinih nepravde… Ne opljačkah silom… Ne bijah nasilan ni prema jednom čovjeku… Ne počinih krađe… Ne ubih muškarca ili žene…” Knjiga se zaključuje upućivanjem hvale bogovima, a zatim: “Poglavlje o življenju odmah uz Rea”, “Poglavlje o navođenju čovjeka da se vrati i vidi svoju kuću na Zemlji”, “Poglavlje o davanju savršenstva duši” i “Poglavlje o plovidbi u velikoj Sunčevoj lađi Rea.”+> S 21
391 R . K % Kao što se stvoreno obličje pojedinca mora rastočiti, mora se i univerzum: “Kad se spozna da po isteku stotinu tisuća godina ciklusu predstoji obnova, bogovi po imenu Loka byuhe, žitelji nebeskog predjela čuvstvena užitka, razmile se svijetom, raspustivši kosu da vijori na vjetru, plačući i rukama otirući suze, odjeveni u rumene, uneređene halje. I ovim riječima objavljuju: ‘Gospodo, po isteku stotinu tisuća godina ciklusu slijedi obnova; ovaj će se svijet razoriti; moćni ocean također će presušiti; a sva ova široka zemlja, kao i Sumeru, prvostolnik sviju gora, izgorjet će i iščeznuti – sve do Brahmina svijeta proširit će se svjetski smak. Stoga, gospodo, gajite prijaznost; gajite suosjećanje, radost i ravnodušnost; skrbite za svoje majke i počasti iskazujte starješinama svojega roda.’ Ovo se zove Ciklički metež.”+>; Predodžbu smaka svijeta koju su gajili Maje prenosi ilustracija što prekriva cijelu zadnju stranicu Dresdenskog kodeksa.+>+ Taj drevni rukopis bilježi cikluse planeta i iz njih računa goleme svjetske cikluse. Zmijski brojevi smješteni pri kraju teksta (zvani tako zato što se javljaju u simbolu zmije) predstavljaju svjetska razdoblja od oko trideset četiri tisuće godina – dvanaest i pol milijuna dana – a ona se ponavljaju i ponavljaju u zapisu. “U tim praktički neprispodobivim razdobljima može se držati kako se svi manji odsječci primiču više-manje posve podudarnu kraju. Je li uopće bitno nekoliko desetaka tisuća godina amo ili tamo u toj praktičkoj vječnosti? Konačno, zadnja
392 Kffl stranica rukopisa prikazuje Smak svijeta, kojemu su najviši brojevi utrli put. Tu vidimo kišnu zmiju rastegnutu nebom kako riga bujice vode. Potopi kuljaju iz Sunca i Mjeseca. Stara božica s tigrovim kandžama i prijetećim likom, zloćudna zaštitnica poplava i provala oblaka, izlijeva zdjelu nebeskih voda. Suknju joj rese prekrižene kosti, taj strašni simbol smrti, a zgrčena zmija kruna joj je na glavi. Pod njom, s kopljem uperenim poda se kao simbolom univerzalnog smaka, crni bog jezdi prostorom, s razjarenom sovom što mu krešti na strahotnoj glavi. Tu se doista na veoma živopisan način predočava konačna, sveobuhvatna kataklizma.”+>9 Jedan od najsnažnijih prikaza donosi Poetska Edda starih Vikinga. Odin (Wotan), glavar bogova, upitao je kakav će usud snaći njega i njegov panteon, a “Mudra Proročica”, utjelovljenje same Majke Svijeta, riječ Sudbine, ovako mu odgovara:+>> Brat će spopast brata | i u boju sasjeć, Sestrinski sinovi | srodstvo će oskvrnut; Zlopati se zemlja | zaprljana bludom; Koplja doba, mača doba | kalaju se štitovi Vjetra doba, vuka doba | već propada svijet; Nijedan se nijednome | smilovati neće. U Jotunheimu, zemlji divova, kukurijeknut će svijetlorumeni pijevac; Valhall će probuditi pijevac Zlatnokrest; u Helu će se oglasiti tamnocrveni. Pred visećom jamom, ulazom u svijet mrtvih, pas Garm će razjapiti ralje i zaurlati. Zemlja će se potresti, litice i stabla raskoliti, more će provaliti preko zemlje. Rastrgnut će se svi okovi kojima
393 R su nemani bile sapete u prapočetku: vuk Fenris otet će se i pohrliti, zarivši donju čeljust u zemlju, a gornju u nebo (“još bi i više razjapio usta, samo kad bi bilo više mjesta”); plamenovi će mu sukljati iz očiju i nosnica. Zmija što obavija zemlju u kozmičkom oceanu uzdići će se u velebnu gnjevu i pohrliti uz vuka zemljom, štrcajući otrov, prskajući njime sav zrak i vodu. Otkvačit će se Naglfar (brod sačinjen od mrtvačkih noktiju) i prevesti divove. Zaplovit će još jedan brod, sa stanovnicima Hela. A s juga će nahrupiti plameni ljudi. Stražar bogova puhnut će u reski rog i ratničke Odinove sinove pozvati u konačni boj. Sa svih strana svijeta, bogovi, divovi, demoni, patuljci i vilenjaci izjahat će na bojno polje. Strest će se svjetski jasen Yggdrasil, i ništa ni na zemlji ni na nebu neće biti neustrašeno. Odin će se suprotstaviti vuku, Tor zmiji, Tyr psu – najgoroj od svih nemani – a Frey Surtu, plamenome čovjeku. Tor će sasjeći zmiju, odmaknuti se devet koraka od nje i pasti mrtav na zemlju zbog otrova koji je zmija štrcnula na njega. Odina će progutati vuk, a Vidar će nato jednom nogom vuku nagaziti na donju čeljust, dohvatiti mu gornju čeljust rukom i razdrijeti mu ždrijelo. Loki će se boriti s Heimdallom, i jedan će drugome doći glave. Surtov će plamen suknuti po zemlji i spaliti čitav svijet. Sunčev sjaj se mrači | svu zemlju guta more Nestaju s neba | najsjajnije zvijezde Žestok bukti plamen | prži stup života Velika vrućina | vrh nebeski liže. Glasno laje Garm | pred Gnipa-jamom Okovi se kidaju | oslobađa se vuk;
394 Kffl Veliko mi znanje | vidim još i više Bogove što čeka | bojovnike moćne. “Dok je zatim na Maslinskoj gori sjedio, pristupiše k njemu učenici nasamo govoreći: ‘Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega Dolaska i svršetka svijeta?’ Isus im odgovori: ‘Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: “Ja sam Krist!” i mnoge će zavesti. A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. Narod će ustajati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova. Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak. Kada dakle vidite da grozota pustoši, po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu – tko čita, neka razumije: koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; tko bude na krovu, neka ne silazi uzeti što iz kuće; i tko bude u polju, neka se ne okreće natrag da uzme haljinu! A jao trudnicama i dojiljama u one dane! I molite da bijeg vaš ne bude zimi ili subotom jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti. I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni.
395 R Ako vam tada tko rekle: “Gle, evo Krista!” ili: “Eno ga!” – ne povjerujte! Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane. Eto, prorekao sam vam. reknu li vam dakle: “Evo, u pustinji je!”, ne izlazite; “Evo ga u ložnicama!”, ne vjerujte. Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina Čovječjega. Gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi. A odmah nakon nevolje onih dana sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti i zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele svoje s trubljom velikom i sabrat će mu izabranike s četiri vjetra, s jednoga kraja neba do drugoga… A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac.”+>fl
397 Mit i društvo E . M Nema konačnog sistema tumačenja mitova, i ničeg sličnog nikada neće ni biti. Mitologija je poput boga Proteja, “drevnoga morskoga, čiji govor taži.” Taj bog će “iskušati i uzeti na se svakojake oblike stvorova što gmižu zemljom, tako i vodom, i jarom vatrom gore.”+>0 Životni putnik koji želi učiti od Proteja mora ga “postojano ščepati i tiskati ga još i više”, a on će se naposljetku ukazati u primjerenom liku. Ali ovaj ćudljivi bog čak ni vještom ispitivaču nikad ne otkriva sve što sadrži njegova mudrost. Odgovorit će samo na pitanja koja mu se postave, a to što otkrije bit će velebno ili ništavno, kakvo je već bilo i pitanje. “Kad god Sunce na putu svodom zastane navrh neba, tad iz pjene izađe drevni morski žitelj, čiji govor taži; pred dahom zapadnjaka stigne, a tamni ga valići prekriju. A oko njega tuljani, potomstvo krasne morske kćeri, svi u stadu spavaju, iskradeni iz sinje morske vode, a gorak vonj udišu dubokoga slanog mora.”+>* Grčki kraljratnik Menelaj, kojemu je kći ovoga starog morskog oca pritekla u pomoć, odvela ga u njegov divlji brlog i poučila kako da od boga izmami odgovor, želio je samo saznati
398 E tajnu svojih osobnih poteškoća i položaja njegovih osobnih prijatelja. A bog mu nije uskratio odgovor. Suvremeni intelekt tumačio je mitologiju kao primitivan, nespretan pokušaj objašnjavanja prirodnog svijeta (Frazer); kao proizvod poetske mašte iz pretpovijesnih vremena, koji su potonji naraštaji pogrešno shvaćali (Müller); kao riznicu alegorijskih naputaka kojima se pojedinac prilagođava zajednici (Durkheim); kao skupni san, simptom arhetipskih poriva u dubinama ljudske psihe (Jung); kao tradicionalni prijenosnik čovjekovih najdubljih metafizičkih spoznaja (Coomaraswamy); i kao Božje Otkrivenje Njegovoj djeci (Crkva). Mitologija je sve to. Raznovrsnost presuda uvjetovana je motrištima sudaca. Jer kad se prouči ne u smislu onoga što jest, već načina na koji djeluje, na koji je u prošlosti služila čovječanstvu i na koji mu može služiti danas, mitologija se pokazuje prilagodljivom poput samoga života opsesijama i potrebama pojedinca, soja i doba. . U , U svom životnom obliku pojedinac je nužno tek djelić i izobličenje ukupnog čovječjeg lika. Ograničen je kao muškarac ili kao žena; u bilo kojem datom razdoblju života opet je ograničen kao dijete, mladić, zrela odrasla osoba ili starac; nadalje, u svojoj životnoj ulozi neizbježno se usavršio kao obrtnik, trgovac, sluga, ili lopov, svećenik, vođa, supružnik, redovnik ili razvratnik; ne može se biti sve. Otuda ukupnost – punoća čovjeka – ne počiva u izdvojenome članu, već u cjelini društvenog tijela; pojedinac može
399 M fi biti samo organ. Iz svoje je zajednice izveo tehnike življenja, jezik na kojemu misli, ideje koje ga podupiru; iz prošlosti toga društva naslijedio je gene koji su mu sazdali tijelo. Ushtije li se odvojiti, bilo djelom, bilo mišlju i stavom, samo će prekinuti sponu s izvorima svoga postojanja. Plemenske ceremonije rođenja, inicijacije, braka, pokopa, namještenja i tako dalje imaju ulogu prevoditi životne krize i životna djela pojedinca u klasične, neosobne oblike. Ona ga otkrivaju njemu samome, ne kao ovu ili onu osobnost, već kao ratnika, nevjestu, udovicu, svećenika, poglavara; istodobno ostatku zajednice prenose staro učenje o arhetipskim stadijima. Svi sudjeluju u ceremoniji prema svome starješinstvu i dužnosti. Cijelo društvo spoznaje sebe kao neuništivu životnu jedinku. Naraštaji pojedinaca prolaze poput anonimnih stanica u živome tijelu; ali bezvremenski, održavajući oblik ostaje. Prihvativši ovog natpojedinca u svoje shvaćanje, svatko otkriva da je poboljšan, obogaćen, poduprt i uvećan. Uviđa da je njegova uloga, ma koliko neznatna, neophodan dio divnoga lika čovjeka-svetkovine – upravo onog, mogućeg no nužno sputanog, lika koji nosi u sebi. Društvene dužnosti produžuju pouku svetkovine u uobičajenu svakodnevicu, gdje pojedinac i dalje dobiva potvrdu. Obrnuto, nehaj, opiranje – ili izgon – prekidaju životvorne spone. S motrišta društvene jedinice, odvojeni pojedinac je naprosto ništa – gubitak. Onaj muškarac ili žena, pak, koji iskreno može reći da je proživio svoju ulogu – bilo kao svećenik, bludnica, kraljica ili rob – jest nešto u punome smislu glagola biti. Obredi iniciranja i namještenja, dakle, prenose pouku suštinske istovjetnosti pojedinca i skupine; svetkovine
400 E obilježavanja godišnjih doba otkrivaju šire obzorje. Kao što je pojedinac organ društva, tako je i pleme ili grad – kao i čitavo čovječanstvo – tek faza u silnome organizmu kozmosa. Uvriježilo se opisivati svetkovine obilježavanja godišnjih doba u takozvanih urođeničkih naroda kao nastojanja na upravljanju prirodom. To je pogrešno tumačenje. Nastojanje na upravljanju uvelike je sadržano u svakom čovjekovom činu, a napose u onim magijskim ceremonijama za koje se drži da dovode kišne oblake, liječe bolesti ili sprečavaju poplave; pa ipak, prevladavajući poriv u svim istinski religijskim (za razliku od nekromantskih) ceremonijama jest pokoravanje neminovnostima sudbine – a taj je poriv napose izražen u svetkovinama obilježavanja godišnjih doba. Nije još zabilježen nijedan plemenski obred koji bi pokušao spriječiti dolazak zime; baš naprotiv: svi obredi pripravljaju zajednicu da izdrži, zajedno s ostatkom prirode, doba grozne studeni. A u proljeće obredi ne nastoje primorati prirodu da smjesta podari žito, grah i sokove izgladnjeloj zajednici; baš naprotiv: obredi posvećuju cijeli narod djelu toga godišnjeg doba. Tu se čudesni ciklus godine, s nedaćama i razdobljima radovanja, slavi, razgraničuje i prikazuje kao trajna sastavnica u životnome kruženju ljudske skupine. Svijet mitološki upućene zajednice pun je još mnogih simboličkih iskaza ovoga trajnog slijeda. Na primjer, klanovi američkih lovačkih plemena mahom su se držali potomcima predaka koji su bili napola životinje, a napola ljudi. Ti su preci bili praoci ne samo ljudskih pripadnika klana, već i životinjskih vrsta po kojima je klan nosio ime;
401 M fi tako su ljudski pripadnici dabrova klana bili krvni srodnici dabrova i zaštitnici njihove vrste, a taj ih je šumski živalj zauzvrat štitio svojom životinjskom mudrošću. Uzmimo još jedan primjer: hogan, koliba od blata naroda Navaho iz Novog Meksika i Arizone, gradi se prema tlocrtu kozmičke sheme Navaha. Ulaz je okrenut prema istoku. Osam stranica predstavlja četiri strane i međustrane svijeta. Svaka uzdužna i poprečna greda odgovara elementu u velikom hoganu sveobuhvatne zemlje i neba. A kako se drži da je i sama ljudska duša oblikom istovjetna svemiru, koliba od blata prikaz je osnovnog sklada čovjeka i svijeta, kao i podsjetnik na skriveni životni put savršenstva. Ali postoji još jedan put – dijametralno suprotan putu društvene dužnosti i općeprihvaćena kulta. S gledišta puta dužnosti, svi koji stoje izvan društva ništavni su. S drugoga gledišta, međutim, takvo izgnanstvo predstavlja prvi korak u pohodu. Svatko u sebi nosi sve; stoga se ono može tražiti i naći u sebi. Različovanja spolom, dobi i zanimanjem nisu suštinske za našu ličnost, već puki kostimi koje na neko vrijeme nosimo na svjetskoj pozornici. Lik čovjeka u nama ne valja brkati s odorom. Smatramo se Amerikancima, djecom dvadesetog stoljeća, Zapadnjacima, civiliziranim kršćanima. Kreposni smo ili grešni. No takve odrednice ne kazuju što znači biti čovjek, već opisuju tek sporedne datosti zemljopisa, datuma rođenja i prihoda. Što nam je jezgra? Što je temeljna odlika našega bića? Askeza srednjevjekovnih svetaca i indijskih jogina, helenske misterijske inicijacije, drevne filozofije Istoka i Zapada, tehnike su odvlačenja težišta svijesti pojedinca od odore. Uvodne meditacije novaka odvajaju njegov um i sklonosti od sporednih datosti života i vode ga prema je-
402 E zgri. “Nisam to, ni to,” meditira on: “ni moja majka ili sin, što su netom preminuli; ni moje tijelo, što je bolesno ili ostarjelo; ni moja ruka, ni moje oko, ni moja glava; ni skup svega toga. Nisam moj osjećaj; nisam moj um; nisam moja intuicija.” Takva ga meditiranja tjeraju do vlastite dubine, te se konačno probija do nedokučivo dubokih spoznaja. Nitko se ne može vratiti iz takvih vježbi i nastaviti sebe vrlo ozbiljno shvaćati kao gospodina Tog-i-Tog iz Takvogi-Takvog grada u SAD-u – društvo i dužnosti postaju nebitni. Gospodin Taj-i-Taj, otkrivši puninu ljudskosti u sebi, postaje povučen i izdvojen. Ovo je stadij Narcisa koji gleda u jezero ili Buddhe koji sjedi udubljen pod drvetom, ali to nije krajnji cilj; to je nužan korak, ali ne i ispunjenje. Cilj nije uvidjeti, već shvatiti da čovjek jest ta bit; tada je slobodan kročiti svijetom kao ta bit. Nadalje: svijet je od upravo te iste biti. Bit čovjeka i bit svijeta: njih dvije su jedno. Stoga odvojenost i povučenost prestaju biti potrebne. Kamo god junak odlutao, što god učinio, uvijek je u prisutnosti vlastite biti – jer usavršio je svoje oko da to vidi. Izdvojenost ne postoji. Tako, baš kao što put sudjelovanja u društvu može u konačnici dovesti pojedinca do shvaćanja Svega u sebi, tako izgon dovodi junaka do shvaćanja Sebstva u svemu. U pojedinca usredotočenog u ovoj stožernoj točki pitanje sebičnosti naspram altruizma nestaje. Prestao je postojati pred zakonom i iznova se rodio istovjetan sa cijelim smislom univerzuma. Svijet je stvoren za Njega i kroz Njega. “O, Muhamede,” rekao je Bog, “da tebe ne bje, ne bih bio stvorio nebo.”
403 M fi !. J Sve to je doista vrlo daleko od gledišta današnjice; jer demokratski ideal samoodređujućeg pojedinca, izum stroja na unutrašnji pogon i razvoj znanstvene metode istraživanja tako su preobrazili ljudski život da se bezvremenski, iz davnine naslijeđeni univerzum simbola urušio. Rečeno sudbononosnim, epohalnim riječima Nietzcheovog Zaratustre: “Mrtvi su svi bogovi.”+fl Priča se zna; ispričana je na tisuću načina. To je junački ciklus suvremenog doba, bajka o čudesima sazrijevanja čovječanstva. Čini prošlosti i spone tradicije razorene su čvrstim i moćnim udarcima. Mreža mitskih snova spala je; um se otvorio punini budne svijesti; a današnji se čovjek izvukao iz drevnoga neznanja kao leptir iz čahure, ili sunce što se rađa iz rodnice majke noći. Nije samo riječ o tome da se bogovi više nemaju gdje skriti od prodorna oka teleskopa i mikroskopa; više nema onakova društva kakvo su bogovi nekoć podupirali. Društvena jedinica nije nositelj religijskog sadržaja, već ekonomsko-politička organizacija. Njezin ideal nije hijeratska pantomima što na zemlji uprizoruje obličja neba, već svjetovna država u oštrom i neumornom nadmetanju za materijalnu nadmoć i resurse. Izdvojena društva, opasana snovima u mitološki bremenitom obzorju, danas još postoje jedino kao područja koja valja eksploatirati. A unutar samih naprednih društava baš svi preostaci pradavnoga ljudskog nasljeđa obreda, morala i umjetnosti u potpunom su propadanju. Problem današnjega čovječanstva je stoga upravo suprotan problemima ljudi iz razmjerno stabilnih razdoblja
404 E onih velebnih usklađujućih mitologija koje su danas prozrijete kao laži. Tada je sav smisao počivao u skupini, u velikim anonimnim uobličavanjima, a nikakav u samoiskazujućem pojedincu; danas nikakva smisla nema u skupini – niti u svijetu; sve je u pojedincu. Ali u njemu je smisao apsolutno nesvjestan. Čovjek ne zna kamo ide. Čovjek ne zna što ga goni. Sve komunikacijske spone između svjesnih i podsvjesnih zona ljudske psihe presječene su, ostavivši nas raspolovljenima. Junačko djelo koje valja izvesti nije danas onakvo kakvo je bilo u Galilejevom stoljeću. Ondje gdje je tada bio mrak, danas je svjetlost; ali, također, gdje je bila svjetlost, danas je tama. Suvremeno junačko djelo mora biti odlazak u pohod ne bi li se opet na svjetlost iznijela ona izgubljena Atlantida usklađene duše. Očito, to se djelo ne može izvesti odbijanjem, ili pak nijekanjem, onoga što je suvremena revolucija postigla; jer problem nije ni u čemu drugome doli u davanju duhovnog smisla suvremenome svijetu – ili, točnije (iskazujući isto načelo na obratan način), ni u čemu drugome doli u omogućavanju muškarcima i ženama da steknu punu ljudsku zrelost kroz datosti suvremenoga života. Doista, upravo su zbog tih datosti drevne formule postane nedjelotvorne, varljive, pa čak i štetne. Zajednica je danas cijeli planet, a ne omeđena nacija; otud obrasci agresivnosti usmjerene prema van, koji su nekoć služili usklađivanju unutarnje skupine, danas mogu dovesti samo do razbijanja na zaraćene strane. Pojam nacije, sa zastavom kao totemom, danas služi tek veličanju djetinjega ega, a ne dokidanju infantilnog stanja. Njezini parodijski obredi paradnih mimohoda služe Svedršcu, zmaju tiraninu, a ne Bogu u
405 M fi kojem se osobni interes poništava. A brojni sveci tog antikulta – odnosno domoljubi, čije sveprisutne fotografije, urešene zastavama, služe kao službene svete slike – upravo su oni mjesni čuvari praga (naš demon Ljepljivlas) preko kojih junak najprije mora proći. Niti velike svjetske religije, kakvima se danas shvaćaju, ne udovoljavaju potrebama. Jer one su se vezale uz ciljeve borbe zaraćenih strana, kao sredstva propagande i samohvale. (Čak je i budizam u novije vrijeme pretrpio ovo kvarenje, reagirajući na poduku Zapada.) Sveopća pobjeda svjetovne države bacila je sve religijske organizacije u tako definitvno sekundaran, a u krajnosti i nekoristan položaj, da je religijska pantomima danas jedva išta više od bogomoljske vježbe za nedjelju ujutro, dok poslovna etika i domoljublje vode glavnu riječ u ostatku tjedna. Takva majmunska pobožnost nije odgovor na potrebe djelotvornog svijeta; zapravo, nužna je preobrazba cijelog društvenog poretka, kako bi se kroz svaku pojedinost i čin svjetovnog života životvorni lik univerzalnog boga-čovjeka, istinski imanentnog i djelotvornog u svakome od nas, nekako učinio spoznatljivim svijesti. A to djelo sama svijest ne može izvesti. Svijest ne može izmisliti, pa čak ni predvidjeti djelotvoran simbol ništa više nego što može predvidjeti ili uobličiti noćašnji san. Sve to se razrađuje na drugoj razini, postupkom koji će neizbježno biti dug i vrlo strašan, ne samo u dubinama svake živuće psihe u suvremenome svijetu, već i na onim titanskim bojištima u koje je cijeli planet odnedavno pretvoren. Danas gledamo grozno sudaranje Simplegada, kroz koje duša mora proći – ne poistovjetivši se ni s jednom stranom.
406 E Ali jedno možemo znati: odnosno, kako novi simboli budu izlazili na vidjelo, oni neće biti istovjetni u različitim dijelovima globusa; sve okolnosti mjesnoga života, rase i tradicije moraju se spregnuti u djelotvorne oblike. Stoga je nužno da ljudi shvate, i da mogu vidjeti, kako se kroz različite simbole otkriva jedno te isto iskupljenje. “Istina je jedna,” čitamo u Vedama; “mudraci je mnogim imenima zovu.” Jedna jedina pjesma preinačuje se kroz sva raznozvučja ljudskoga zbora. Općenito promicanje ovog ili onog lokalnog rješenja stoga je suvišno – ili, mnogo izglednije, predstavlja prijetnju. Put do očovječenja leži u učenju prepoznavanja Božje srži u svim čudesnim raznolikostima čovjekova lica. Time dolazimo do konačnoga naputka o tome kakvo to konkretno usmjerenje suvremene ljudske zadaće mora biti, te otkrivamo stvarni razlog raspadanja svih religijskih formula koje smo naslijedili. Središte sile teže, da je tako nazovemo, predjela otajstva i pogibelji neprijeporno se premjestilo. Za primitivne lovačke narode iz onih najdaljih tisućljeća čovjeka kad su sabljasti tigar, mamut i niža bića iz životinjskog carstva bila primarne manifestacije onoga tuđeg – u isti mah izvori opasnosti i preživljavanja – veliki ljudski problem bilo je psihološko povezivanje sa zadaćom dijeljenja divljine s tim bićima. Došlo je do nesvjesnog poistovjećenja, a ono se konačno osvijestilo u napola ljudskim, a napola životinjskim likovima mitoloških totemskih predaka. Životinje su postale učitelji ljudi. Postupcima doslovnog oponašanja – kakvi se danas javljaju samo na dječjem igralištu (ili u ludnici) – postiglo se djelotvorno poništavanje ljudskoga ega, a društvo je došlo do kohezivnog ustroja. Slično tome, društva koja su se
407 M fi izdržavala biljnom prehranom postala su nerazdvojna od biljke; životni obredi sjetve i žetve poistovjećivali su se sa začetkom, rađanjem i sazrijevanjem ljudi. I biljni i životinjski svijet, međutim, naposljetku su potpali pod ovlasti društva. Nato se veliko polje poučnih čuda premjestilo – na nebesa – a čovječanstvo je izvelo veliku pantomimu svetoga mjesečevog kralja, svetoga sunčevog kralja, hijeratske planetarne države i simboličkih svetkovina sfera što upravljaju svijetom. Danas su sva ta otajstva izgubila svoju snagu; njihovi simboli više ne zanimaju našu psihu. Pojam kozmičkog zakona, kojemu služi sav bitak i kojemu se i sâm čovjek mora pokoriti, odavno je već prošao uvodne mističke stadije predstavljene u staroj astrologiji, te se danas jednostavno mehanički prihvaća kao nešto samorazumljivo. Spuštanje zapadnih znanosti s nebesa na zemlju (od astronomije iz sedamnaestog do biologije iz devetnaestog stoljeća) i njihovo današnje usredotočavanje na, napokon, samoga čovjeka (u antropologiji i psihologiji dvadesetog stoljeća) obilježavaju put silnoga prijenosa žarišne točke ljudske opčaranosti. Ni životinjski svijet, ni biljni svijet, ni čudo sfera, već sâm čovjek danas je presudno otajstvo. Čovjek je ona tuđinska prisutnost s kojom se moraju pomiriti sile egoizma, kroz koju će ego proći razapinjanje i uskrsnuće, i na čiju sliku i priliku valja preoblikovati društvo. Čovjek, međutim, shvaćen ne kao “Ja” već kao “Ti”: jer ideali i privremene institucije nijednog plemena, rase, kontinenta, društvene klase ili stoljeća ne mogu biti mjerilo neiscrpnog i mnogostruko čudesnog božanskog bitka koji je život u svima nama.
408 E Današnji junak, suvremeni pojedinac koji se usudi odazvati na poziv i poći u potragu za staništem one prisutnosti s kojom se čitavom svojom sudbinom moramo izmiriti, ne može, dapače ni ne smije čekati da njegova zajednica odbaci glib oholosti, straha, racionalizirane pohlepe i institucionaliziranog neshvaćanja. “Živi,” kaže Nietzche, “kao da je taj dan svanuo.” Nije društvo to koje će povesti i spasiti stvaralačkog junaka: odnos je upravo suprotan. I tako se svatko od nas suočava s vrhunskim iskušenjem – nošenjem iskupiteljeva križa – ne u dičnim trenucima velikih pobjeda svojega plemena, već u nijemim vremenima svoga osobnog očajanja.
409 Bilješke & Sigmund Freud, The Future of an Illusion (prema prijevodu Jamesa Stracheyja i drugih, Standardno izdanje, sv. XXI; The Hogarth Press, London &*>&.), str. ++-+9. (Izv. &*fl.) Clement Wood, Dreams: Their Meaning and Practical Application (New York: izdao Greenberg, &*;&.), str. &+. “Građa o snovima iz ove knjige,” navodi autor (str. Viii), “prvenstveno potječe iz tisuću i više snova koji mi se svakoga tjedna podastiru na analizu, vezano uz moju dnevnu kolumnu koju prenose listovi diljem zemlje. Nadopunjuju ih snovi koje analiziram u svojoj privatnoj praksi.” Za razliku od većine snova koje donose standardna djela o ovoj temi, snovi iz ovog popularnog uvoda u Freuda potječu od ljudi koji ne prolaze psihoanalitički postupak. Izvanredno su domišljati. ; Géza Róheim, The Origin and Function of Culture (Nervous and Mental Disease Monographs, br. >*, New York &*+;.), str. &fl-9. + D. T. Burlingham, “Die Einfühlung des Kleinkindes in die Mu<er”, Imago, XXI, str. +*; citira Géza Róheim, War, Crime and the Covenant (Journal of Clinical Psychopathology, Monograph Series, br. &, Monticello, N. Y. &*+9.), str. &. 9 Róheim, War, Crime and the Covenant, str. ;. > Freud, Tumačenje snova (prevela Vlasta Mihavec, Stari Grad, Zagreb &.), str. *+. (Izv. &*9.) fl Freud, Three Essays on the Theory of Sexuality, III: “The Transformations of Puberty” (prema prijevodu Jamesa Stracheyja, Standardno izdanje,VII; The Hogarth Press, London &*9;.), str. 0. (Izv. &*9.)
410 Bfi 0 Sofoklo, Kralj Edip (preveli Koloman Rac i Nikola Majnarić, Založba Mladinska knjiga, Ljubljana-Zagreb &**.), stihovi *0&-*0;. Zamijećeno je da se otac može doživjeti i kao zaštitnik, a majka, time, kao zavodnica. Ovo je put od Edipa do Hamleta. “O Bože, mogao bih biti zatvoren u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajna prostranstva – da nemam ružnih snova.” (Hamlet II, , preveo Josip Torbarina, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb &*fl*.). “Svi su neurotičari,” piše dr. Freud, “ili Edip, ili Hamlet.” A što se tiče slučaja kćeri (koji je za stupanj složeniji), sljedeći će ulomak dostajati za ovu uvodnu skicu. “Sinoć sam sanjala da je otac zabio nož majci u srce. Izdahnula je. Znam da ga nitko nije krivio zbog toga što je učinio, iako sam ja gorko plakala. San se tada nekako promijenio, te smo on i ja zajedno išli na nekakav put, a ja sam bila vrlo sretna.” Ovo je san mlade, neudane dvadesetčetverogodišnjakinje. (Wood, navedeno izdanje, str. &;). * Wood, navedeno izdanje, str. *-*;. & U ceremonijama poput onih vezanih uz rođenje i sahranu značajne posljedice, naravno, doživljavaju roditelji i rodbina. Svi obredi prolaza za namjeru imaju dotaknuti ne samo kandidata, već i sve pripadnike njegova kruga. && A. van Gennep, Les rites de passage (Pariz &**.). & Géza Róheim, The Eternal Ones of the Dream (International Universities Press, New York &*+9.), str. &fl0. &; C. G. Jung, Symbols of Transformation (prema prijevodu R.F.C. Hulla, Collected Works, sv. 9: New York i London, . izdanje &*>fl), odl. 909. (Izvorno &*&&.-&., Wandlungen und Symbole der Libido, u engleskom prijevodu Beatrice M. Hinkle Psychology of the Unconscious, &*&>. Preradio Jung &*9.) &+ Harold Peake i Herbert John Fleure, The Way of the Sea i Merchant Venturers in Bronze (Yale University Press, &**. i &*;&.). &9 Leo Frobenius, Das unbekannte Afrika (Oskar Beck, München &*;.), str. &-&&. &> Ovidije, Metamorfoze (preveo Tomo Maretić, Matica hrvatska, Zagreb &*fl.), VIII., &; i dalje; IX, fl;> i dalje.
411 Bfi &fl T. S. Eliot, The Waste Land (Harcourt, Brace and Company, New York; Faber and Faber, London &*.), ;+-;+9. &0 Arnold J. Toynbee, A Study of History (Oxford University Press, &*;+.), sv. VI, str. &>*-&fl9. &* “Oblici ili prizori kolektivne prirode što se javljaju u praktički cijelome svijetu kao ključne sastavnice mitova i istodobno kao samosvojni, individualni proizvodi nesvjesnog podrijetla” (C. G. Jung, Psychology and Religion [Collected Works, sv. &&; New York i London &*90.], odl. 00. Izvorno napisano na engleskom &*;fl. Vidi također njegovo djelo Psychological Types, kazalo.) Kako ističe dr. Jung (Psychology and Religion, odl. 0*), teorija arhetipova nipošto nije njegov izum. Usporedi s Nietzcheom: “Dok spavamo i dok sanjamo prolazimo kroz cjelokupnu misao prethodećega čovječanstva. Hoću reći, isto onako kako čovjek razmišlja u snovima, on je razmišljao na javi tisućama godina… San nas odnosi natrag u ranija stanja ljudske kulture i pruža nam način da je bolje razumijemo” (Friedrich Nietzche, Human all too Human, sv. I, &;; navodi Jung, Psychology and Religion, odl. 0*, bilj. &fl.) Usporedi s teorijom Adolfa Bastiana o etničkim “Elementarnim idejama” koje, u njihovu prvotnom psihičkom karakteru (kojemu odgovara Logoi spermatikoi stoika), valja smatrati “duhovnim (ili psihičkim) začetničkim naklonostima iz kojih se organski razvila cjelokupna društvena struktura”, te koje bi, kao takve, trebale služiti kao temelji induktivnog istraživanja (Ethnische Elementargedanken in der Lehre vom Menchen, Berlin &0*9., sv. I, str. Ix). Usporedi s Franzom Boasom: “Nakon Waitzove temeljite rasprave o pitanju jedinstva ljudske vrste ne može više biti sumnje da su osnovne mentalne karakteristike čovjeka iste u cijelome svijetu” (The Mind of Primitive Man, str. &+. Copyright &*&&. The Macmillan Company, citirano s njihovim dopuštenjem). “Bastian je bio ponukan prozboriti o zaprepašćujućoj monotoniji fundamentalnih ideja čovječanstva diljem cijeloga globusa” (isto, str. &99). “Izvjesni obrasci povezanih ideja mogu se prepoznati u svim tipovima kulture” (isto, str. 0).
412 Bfi Usporedi sa sirom Jamesom G. Frazerom: “Ne moramo nužno, kao neki istražitelji starine i suvremenosti, pretpostaviti da su narodi Zapada od starijih civilizacija Orijenta posudili zamisao Boga koji umire i iznova se rađa, zajedno sa svečanim obredom u kojem se ta zamisao dramatično iskazivala pred očima štovatelja. Vjerojatnije je da je sličnost koja se u ovom pogledu može pokazati između religija Istoka i Zapada nije više od onoga što obično, makar i netočno, nazivamo sretnom slučajnošću, posljedicama sličnih uzroka s podjednakim djelovanjem na slične ustroje ljudskoga uma u različitim zemljama i pod različitim nebeskim svodovima” (The Golden Bough, izdanje u jednom svesku, str. ;0>. Copyright &*. The Macmillan Company, citirano s njihovim dopuštenjem). Usporedi sa Sigmundom Freudom: “…od samog početka [sam] prepoznao [simboliku u snovima]. No do potpune ocjene njena opsega i značenja dospio sam tek postupno, uvećavanjem iskustva i pod utjecajem radova W. Stekela… Stekel je svoja tumačenja simbola pronašao u intuiciji, zahvaljujući sebi svojstvenom daru da neposredno shvati simbole. …Bogato iskustvo psihoanalize pronašlo je i pacijente koji su iznijeli takvo neposredno razumijevanje simbola snova na iznenađujući način. …ta simbolika ne pripada snu kao njegovo vlasništvo, nego je dio nesvjesnog predočavanja, posebno u narodu, pa se kao potpunija prije može pronaći u mitovima, legendama, uzrečicama, u mudrosti poslovica i dosjetkama koje kolaju, negoli u snu.” (Tumačenje snova, prevela Vlasta Mihavec, Stari Grad, Zagreb &.), str. ;0-;0. (Izv. &*9.) Tako Géza Róheim prevodi pojam australskog plemena Aranda, altjiranga mitjina, koji označava mitske pretke koji su kročili zemljom u dobu zvanom altjiranga nakala, “predak bijaše”. Riječ altjira znači: a) san, b) predak, bića koja se javljaju u snu, c) priča (Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. &-&&). & Valja zapaziti, ipak, da profesoru Toynbeeju ne ide u prilog to što ozbiljno iskrivljuje prikaz mitološke pozornice kad promiče kršćanstvo kao jedinu religiju koja naučava ovaj drugi zadatak. Sve ga religije naučavaju, kao i sve mitologije i narodne predaje posvuda. Profesor Toynbee dolazi
413 Bfi do svoje iskrivljene konstrukcije putem plitka i netočna tumačenja orijentalnih ideja Nirvane, Buddhe i Bodhisa<ve; nakon toga on te ideale, onakve kakvima ih krivo tumači, stavlja u opreku s vrlo sofisticiranim novim čitanjem kršćanske ideje o Gradu Božjem. To ga dovodi do pogrešne pretpostavke da bi spas za sadašnju svjetsku situaciju mogao ležati u povratku u okrilje Rimokatoličke crkve. Frederick Pierce, Dreams and Personality (Copyright &*;& D. Appleton and Co., izdavač), str. &0-&*. ; Riječi napisane nad Paklenim vratima: Per me si va nella ci à dolente. Per me si va nell’ eterno dolore, Per me si va tra la Perduta Gente. – Dante, “Pakao”, III, &-;. Dante Alighieri, Božanstvena komedija (preveo Mihovil Kombol, Globus media, Zagreb +.) + Usporedi s Danteom, “Pakao”, XIV, fl>-fl0, (navedeno izdanje, str. fl*): “rijeka mala… još me jeza stara hvata na spomen krvavih joj vala.” 9 Usporedi s Danteom, “Čistilište”, XXVIII, 9-; (navedeno izdanje, str. ;+): “rijeka mala što valovima sitnim, kud se sliva, nalijevo svija travu duž obala. I najbistrija zemna voda živa još bi se uvijek mutnom mogla zvati kraj ove koja ništa ne sakriva.” > Danteov Vergilije. fl “Možda su stari što pjevati znaju o sretnom stanju za zlatnoga vijeka, na Parnasu o ovom snili kraju. Tu nevin bješe korijen ljudskog hreka; tu vječna proljet, svaki plod se goji, slavljeni nektar voda je tih rijeka.” (“Čistilište”, XXVIII, &;*- &++; navedeno izdanje, str. ;+9-;+>). 0 Katha Upanishad, ;-&+. (Ako nije drugačije navedeno, citate iz Upanišada uzimat ću iz Robert Ernest Hume, The Thirteen Principal Upanishads, translated from the Sanskrit, Oxford University Press &*;&.) Upanišade su razred hinduističkih rasprava o prirodi čovjeka i univerzuma, što tvore kasni dio ortodoksnog spekulativnog nauka. Najranija od njih datira iz otprilike osmoga stoljeća p.n.e.
414 Bfi * James Joyce, A Portrait of the Artist as a Young Man (The Modern Library; Random House, Inc.), str. ;*. ; Aristotel, On the Art of Poetry (preveo Ingram Bywater, s predgovorom Gilberta Murrayja, Oxford University Press &*.), str. &+-&>. ;& Robinson Jeffers, Roan Stallion (Horace Liveright, New York &*9.), str. . ; Euripid, Bakhe, &&fl (preveli Koloman Rac i Nikola Majnarić, Založba Mladinska knjiga, Ljubljana-Zagreb &**.). ;; Euripid, Krećanke, ul. +fl9, također Porfirije, De abstinentia, IV. &*, prema prijevodu Gilberta Murrayja. Vidi raspravu o ovoj strofi u Jane Harrison, Prolegomena to a Study of Greek Religion (treće izdanje, Cambridge University Press &*.), str. +fl0-9. ;+ Ovidije, Metamorfoze, XV., &>9-&>fl; &0+-&09 (preveo Tomo Maretić, Matica hrvatska, Zagreb &*fl.). ;9Bhagavad Gita, :&0 (prema prijevodu Swamija Nikhilanande, New York &*++.). ;> Riječ monomit potječe iz djela Jamesa Joycea Finnegans Wake (Viking Press, Inc., New York &*;*.), str. 90&. ;fl Vergilije, Eneida (preveo Bratoljub Klaić, Globus media, Zagreb 9.), VI, 0*. ;0 Ovo je najbitniji pojedinačni trenutak u orijentalnoj mitologiji, pandan Razapinjanju na Zapadu. Buddha pod Stablom prosvijećenosti (stablom Bo) i Krist na Svetome raspelu (Stablu iskupljenja) analogni su likovi, što spajaju arhetipski motiv Spasitelja svijeta, Svjetskoga stabla, što potječe iz pamtivijeka. Još ćemo mnoge varijacije ove teme pronaći među epizodama koje slijede. Nepomično mjesto i Kalvarijska gora prikazi su Svjetskoga pupka, odnosno Svjetske osi (vidi dolje, str. +). Pozivanje Zemlje da svjedoči prikazuje se u tradicionalnoj budističkoj umjetnosti prizorima Buddhe koji sjedi u svojem klasičnom položaju, desne ruke oslonjene na desno koljeno, s prstima što lagano dodiruju tlo. ;* Smisao je u tome da se drugome ne može priopćiti stanje Buddhe, Prosvijećenost, već samo put prema Prosvijećenosti. Ova doktrina nepriopćivosti Istine koja stoji onkraj imena i oblika temeljna je u velikim orijental-
415 Bfi nim, kao i platoničkim učenjima. Dok su znanstvene istine priopćive, kao dokazive hipoteze razumski utemeljene na opazivim činjenicama, ritual, mitologija i metafizika tek su vodiči do ruba transcedentnog prosvjetljenja, gdje konačni korak mora učiniti svaki od nas vlastitim muklim iskustvom. Stoga je jedan od sanskrtskih izraza za mudraca mūni, “mukli”. Sākyamūni (jedan od naziva Gautame Buddhe) znači “mukli (odnosno mudrac, mūni) iz klana Sakya”. Iako je on utemeljitelj naširoko podučavane svjetske religije, krajnja jezgra njegovoga učenja ostaje, neizbježno, zastrta tišinom. + Vrlo sažeto iz Jataka, Uvod, i, 90-fl9 (preveo Henry Clarke Warren, Buddhism in Translations [Harvard Oriental Series, ;], Harvard University Press, Cambridge, Massachusse<s &0*>., str. 9>-0fl) i Lalitavistara, prepričao Ananda K. Coomaraswamy u Buddha and the Gospel of Buddhism (G. P. Putnam’s Sons, New York &*&>.), str. +-;0. +& Izlazak, &*:;-9. + Louis Ginzberg, The Legends of the Jews (The Jewish Publication Society of America, Philadelphia &*&&.), sv. III, str. *-*+. +; Ova kružna pustolovina junaka javlja se u negativnom obliku u tipskim pričama o potopu, gdje nije junak taj koji odlazi po moć, već je moć ta koja se nadiže protiv junaka, te iznova povlači. Priče o potopu javljaju se u svakom kraju svijeta. One tvore integralan dio arhetipskog mita o povijesti svijeta, te im tako pripada mjesto u II. dijelu sadašnje rasprave, naslovljenom “Kozmogonijski ciklus”. Junak potopa simbolizira začetničku vitalnost čovjeka koji preživljava čak i najgore plime katastrofe i grijeha. ++ Ova knjiga ne bavi se povijesnim razmatranjem te okolnosti. Ta zadaća odvojena je za djelo koje upravo pripremam. Ova je knjiga komparativna, a ne genetička studija. Svrha joj je pokazati da suštinske paralele postoje u samim mitovima, kao i u tumačenjima i primjenama koje su im naznačili mudri. +9 Prema prijevodu don Ansgara Nelsona, benediktinca, u The Soul Afire (Pantheon Books, New York &*++.), str. ;;. +> Navodi Epifanije, Adversus haereses, xxvi, ;. +fl Gore, str. ;.
416 Bfi +0 To je ona zmija koja je štitila Buddhu petoga tjedna njegovog prosvjećenja. Vidi gore, str. ;;. +* Alice C. Fletcher, The Hako: A Pawnee Ceremony (Twenty-second Annual Report, Bureau of American Ethnology, part ; Washington &*+.), str. +;-++. “Pri stvaranju svijeta,” kazao je jedan visoki svećenik Pawneeja gospođici Fletcher, objašnjavajući joj koja se to božanstva štuju u ovoj ceremoniji, “uređeno je tako da će postojati i niže sile. Tirawa-atius, moćna sila, nije se mogao približiti čovjeku, koji ga nije mogao ni vidjeti ni osjetiti; stoga su dopuštene niže sile. Dobile su ulogu posrednika između čovjeka i Tirawe” (isto, str. fl). 9 Vidi Ananda K. Coomaraswamy,“Symbolism of the Dome”, The Indian Historical Quarterly, sv. XIV, br. & (ožujak &*;0.). 9& Ivan, >:99. 9 Isto, &:*. 9; Isto, >:9>. 9+ Kur’an, 9:&0. 99 Heraklit, fragment &. 9> Heraklit, fragment +>. 9fl William Blake, The Marriage of Heaven and Hell, “Proverbs of Hell”. 90 Leo Frobenius, Und Afrika sprach… (Vita, Deutsches Verlagshaus, Berlin &*&.), str. +;-+9. Usporedi s upečatljivo sličnom epizodom koja pripovijeda o Othinu (Wotanu) u Proznoj Eddi, “Skáldskaparmál” I (“Scandinavian Classics”, sv. V, New York &**., str. *>). Usporedi i Jahveovu naredbu u Knjizi Izlaska, ;:fl: “Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.” 9* Grimmove bajke, br. &, “Kralj Žabac”. > The Psychopathology of Everyday Life. (Standardno izdanje, VI; izvorno &*&.) >& Evelyn Underhill, Mysticism, A Study in the Nature and Development of Man’s Spiritual Consciousness (E. P. Du<on & Co., New York &*&&.), II. dio, “The Mystic Way”, II. poglavlje, “The Awakening of the Self”.