212 J Međutim, polinezijske inačice ove pripovijesti, gdje par u bijegu obično uspije pobjeći, kao i grčka satira Alkestida, gdje također imamo sretan povratak, ne ostavljaju utješan, već samo nadljudski dojam. Mitovi o neuspjehu dojmit će nas se tragedijom života, ali oni o uspjehu samo svojom nevjerojatnošću. Pa ipak, kako bi ispunio svoje obećanje, monomit mora iskazati ne ljudski neuspjeh, a ni nadljudski uspjeh, već ljudski uspjeh. U tome leži problem krize praga povratka. Prvo ćemo je razmotriti putem nadljudskih simbola, a zatim potražiti praktičnu pouku za povijesnog čovjeka. !. I% # Junaku će možda trebati izvanjska pomoć pri povratku iz nadnaravne pustolovine. Odnosno, svijet će možda trebati otići po njega. Jer blaženstvo duboka boravišta ne napušta se olako zbog prijelaska u javu raštrkana jastva. “Tko bi se od onih koji su odbacili svijet”, čitamo, “htio onamo vratiti? Bio bi samo ondje.”; Pa ipak, utoliko što je čovjek živ, život će ga pozvati. Društvo zavidi onima koji ostaju izvan njega i pokucat će mu na vrata. Ako junak – poput Mučukunde – nije voljan, onaj koji mu zasmeta doživjet će ružan šok; ali, s druge strane, ako se pozvani samo zadržao – zapreten u blaženstvu stanja savršena bitka (sličnoga smrti) – izvodi se prividno spašavanje, te se pustolov vraća. Kad je Gavran iz one eskimske pripovijesti šmugnuo u utrobu ženke kita, zatekao se na ulazu u krasnu odaju s upaljenom uljanicom na suprotnom kraju. Iznenadio
213 P se opazivši da ondje sjedi ljepotica djevojka. Odaja je bila suha i čista; kitova hrptenica podupirala joj je strop, a rebra su joj tvorila zidove. Uz kralježnicu je vodila cijev iz koje je ulje polako kapalo u svjetiljku. Kad je Gavran ušao u odaju, žena ga je zapazila i viknula: “Kako si došao ovamo? Ti si prvi čovjek koji je ušao amo.” Gavran joj je rekao što je učinio, a ona ga je zamolila da sjedne na suprotnu stranu odaje. Ona je bila duša (inua) kita. Poslužila je posjetitelja obrokom, dala mu bobica i ulja i pritom mu kazala kako je bobice prikupila prošle godine. Gavran je četiri dana ostao kao gost inue u utrobi kita, a cijelo to vrijeme pokušavao je odrediti kakva se to cijev pruža po stropu. Kad god bi žena izašla, zabranila bi mu da je dira. Ali sad, kad je opet izašla, prišao je uljanici, ispružio kandžu, ulovio njome veliku kap i liznuo je jezikom. Ulje je bilo tako slatko da je to ponovio, a onda počeo hvatati kap za kapi brzinom kojom su padale. Uskoro je, međutim, kapanje njegovoj pohlepi postalo presporo, pa se protegnuo, otrgnuo komad cijevi i pojeo ga. Tek što je to učinio, kad odaju obli silan nalet ulja i utrnu uljanicu, a sama se komora poče jako ljuljati tamo-amo. To ljuljanje potraja četiri dana. Gavran gotovo izdahnu od izmoždenosti i strahovite buke što je cijelo vrijeme hujala svuda oko njega. Ali onda sve utihnu i odaja se smiri; jer Gavran je ono bio pokidao jednu srčanu arteriju, pa je ženka kita uginula. Inua se nikad nije vratila. More je izbacilo kitovsko truplo na obalu. Ali Gavran je ostao zatočen unutra. Dok je razmišljao što da učini, čuo je dvojicu gdje gore, na leđima životinje, razgovaraju i donose odluku da bi trebalo pozvati sve suseljane da pomognu oko kita. Nije prošlo dugo prije nego
214 J što su prorezali otvor na gornjem dijelu tjelesine.;& Kad su ga dovoljno proširili, a sav je narod otišao odnijeti komade mesa dalje, visoko uz obalu, Gavran je neopaženo izašao. Ali tek što je stao na zemlju, sjetio se da je unutra ostavio luči. Skinuo je kaput i krinku, a narod je uskoro opazio kako mu prilazi crn čovječuljak umotan u čudnovatu životinjsku kožu. Znatiželjno su ga odmjerili pogledom. Čovječuljak im je ponudio pomoć, podvrnuo rukave i prionuo na posao. Nije prošlo dugo prije nego što je jedan od onih koji su radili u unutrašnjsti kita viknuo: “Gle što sam našao! Luči u utrobi kita!” Gavran je rekao: “Ma, naopaka li nalaza! Kći mi je jednom rekla da kad se u razrezanu kitu nađu luči, mnogi od nalaznika pogibaju! Kidam ja odavde!” Spustio je rukave i dao se u trk. Ljudi su brže-bolje nadali u bijeg poput njega. I tako je Gavran, koji se ubrzo vratio, neko vrijeme imao cijelu tu gozbu za sebe.; Jedan od najvažnijih i najdopadljivijih mitova iz japanske šintoističke tradicije – već star u osmom stoljeću n. e., kad ga bilježe “Zapisi o drevnoj građi” – pripovijeda o izvlačenju prekrasne sunčeve božice Amaterasu iz kamenita nebeska staništa u presudnom prvom razdoblju svijeta. U ovom primjeru, osoba koju se izbavlja donekle se nećka. Bog oluje Susanowo, brat Amaterasu, ponašao se neoprostivo ružno. A premda ga je ona nastojala udobrovoljiti kako god je znala i umjela, rastegnuvši svoju moć opraštanja preko svake mjere, svejedno joj je nastavio uništavati rižina polja i zagađivati sve što je sazdala. Kao konačnu uvredu, probio je rupu u krovu njezina tkališta i kroz nju bacio “nebeskog konja šarca, šibom ga unatraške ošinuvši”; kad su ga spazile sve tkalje ove božice, što su dotad
215 P marljivo tkale uzvišene odore za božanstva, tako su se prepale da su pomrle od straha. Prestravljena tim prizorom, Amaterasu se povukla u nebesku špilju, zatvorila vrata za sobom i dobro ih pričvrstila. Bilo je strašno što je to morala učiniti; jer trajni nestanak Sunca praktički bi značio kraj Svemira – svršetak i prije pravoga početka. S njezinim nestankom mrak je zavio cijelu ravninu visokih nebesa i cijelu središnju zemlju trskovih ravnica. Zli dusi razularili su se svijetom; javila su se mnoga nemila pretkazanja; a glasovi nebrojenih božanstava uskomešali su se u roj poput muha u petome mjesecu. Stoga se osam milijuna bogova skupilo na božanski sastanak u koritu spokojne nebeske rijeke i kazalo jednom od njih, božanstvu po imenu Uključivač Misli, da smisli što da učine. Posljedica rasprave bilo je stvaranje mnogočega, pa tako i zrcala, mača i prinosa od tkanine. Uzdigli S 10
216 J su veliko drvo i uresili ga draguljima, doveli pijetlove da bez prestanka kukuriječu, potpalili krijesove, recitirali velebne liturgije. Zrcalo dugo osam stopa zavezali su za srednje grane drveta. Mlada božica imenom Uzume zaplesala je veseo, bučan ples. Osam milijuna božanstava tako se razgalilo da su smijehom ispunili uzduh, a ravnina visokih nebesa stala je podrhtavati. Sunčeva božica u špilji čula je tu živahnu graju i zapanjila se. Radoznalo se zapitala što se tu zbiva. Odškrinula je vrata kamenitog nebeskog staništa i ovako prozborila iznutra: “Držah da će nebeska ravnina mračnom biti kada se povučem, te da će tako mrak oviti i središnju zemlju trskovih ravnica: čemu se to onda Uzume veseli, čemu se to tako i svih osam milijuna bogova smije?” Odgovorila joj je Uzume, ovako: “Radujemo se i veselimo tomu što ima jedno božanstvo blistavije i od Važe Uzvišenosti.” Kako je to rekla, dva su božanstva primakla ono zrcalo i unizno ga pokazala sunčevoj božici Amaterasu; nato je ona, sve zaprepaštenija, polako počela izlaziti sve više kroz vrata i gledati u nj. Moćan ju je bog primio za uzvišenu ruku i posve izvukao; tada je drugi za njom protegnuo slamnato uže (zvano shimenawa) preko ulaza, kazavši ovako: “Unići ne smiješ dalje odavde!” Tada je svjetlost oblila i ravninu visokih nebesa i središnju zemlju trskovih ravnica.;; Sunce se sada može, na neko vrijeme, povući svake noći – kao i sâm život, na okrepljujući počinak; ali uzvišeno mu uže shimenawa priječi da trajno nestane. Motiv Sunca kao božice, umjesto boga, rijedak je i dragocjen zaostatak iz arhaičnog i, čini se, nekoć široko rasprostranjenog mitološkog kontesta. Veliko majčinsko božanstvo iz Južne Arabije žensko je Sunce, Ilat. Njemačka ri-
217 P ječ za Sunce (die Sonne) ženskog je roda. Diljem Sibira, kao i Sjeverne Amerike, mjestimice opstaju priče o ženskome Suncu. A u bajci o Crvenkapici, koju je vuk pojeo, a lovac izbavio iz vučje utrobe, možda susrećemo dalek odjek iste one pustolovine koju je prošla Amaterasu. U mnogim zemljama ostali su tragovi; ali samo u Japanu pronalazimo tu nekoć veliku mitologiju na djelu u civilizaciji; jer Mikado je izravni potomak unuka Amaterasu, a ona se kao pramajka kraljevske kuće slavi kao jedno od vrhunskih božanstava nacionalne šintoističke tradicije.;+ U njezinim se pustolovinama može osjetiti drugačije poimanje svijeta od onoga iz danas dobro poznatih mitologija Sunčeva boga: izvjesna sklonost prema milom daru svjetlosti, blaga zahvalnost na daru vidljivosti – kakva je nekoć zacijelo odlikovala religijsku ćud mnogih naroda. Zrcalo, mač i drvo prepoznajemo. Zrcalo, koje odražava božicu i izvlači je iz uzvišenog počinka njezinog božanskog nemanifestiranja, simbol je svijeta, polja odraženog zora. U njemu božanstvo sa zadovoljstvom promatra vlastitu slavu, a samo to zadovoljstvo poriv je za čin manifestiranja, odnosno “stvaranja”. Mač je pandan munje. Drvo je Os Svijeta u svom plodotvornom vidu ispunjavanja želja – isto ono koje se u kršćanskim domovima postavlja u dane zimske suncostaje, časa Sunčeva preporoda i povratka, prema radosnu običaju naslijeđenom iz onoga germanskog poganstva koje je suvremenom njemačkom jeziku dalo Sonne ženskoga roda. Uzumin ples i graja bogova pripadaju pokladama: svijet je ostao sav ispretumban nakon povlačenja vrhunskog božanstva, ali raduje se obnovi što slijedi. A shimenawa, uzvišeno slamnato uže koje se rastegnulo iza božice kad se iznova ukazala, simbolički
218 J predstavlja milost čuda povratka svjetlosti. Ta shimenawa jedan je od najistaknutijih, najbitnijih i nijemo najrječitijih tradicionalnih simbola japanske narodne religije. Obješeno svrh ulaza u hramove, nakićeno po ulicama za novogodišnje blagdane, ono označava obnovu svijeta na pragu povratka. Ako je kršćanski križ najsveobuhvatniji simbol mitološkog puta u bezdan smrti, shimenawa je najjednostavniji znak uskrsnuća. To dvoje predstavlja otajstvo granice između svjetova – nepostojeću crtu postojanja. Amaterasu je orijentalna sestra velike Inanne, velebožice drevnoga Sumera s hramovskih pločica s klinastim pismom, čije smo spuštanje u niži svijet već popratili. Inanna, Ištar, Astarte, Afrodita, Venera: ta je imena ona nosila u uzastopnim kulturama okcidentalnog razvoja – vezana ne uz Sunce, već uz planet što nosi njezino ime, a istodobno i uz Mjesec, nebesa i plodnu zemlju. U Egiptu je postala božica Pasje zvijezde, Siriusa, čije je svakogodišnje vraćanje na nebeski svod objavljivalo plavno razdoblje oploditelja Nila. Inanna je, prisjećamo se, sišla s nebesa u paklene krajeve svoje oprečne sestre Ereškigal, Kraljice smrti. A svoga je glasnika Ninšubura ostavila s uputom da je spasi ukoliko se ne vrati. Stigla je gola pred sedam sudaca; čvrsto su uprli poglede u nju i pretvorili je u leš, a leš su – kao što smo vidjeli – objesili o kolac. Nakon što tri dana i tri noći prođoše, ;9 Inannin glasnik Ninšubur, Njezin glasnik pogodnih riječi, Njezin teklič potpornih riječi, Ispuni nebo tužbalicama za njom,
219 P Na zbornu oltaru jauknu za njom, Rastrča se kućom bogova za njom… Ko bijednik tek jednu halju odjenu za njom, U Ekur, Enlilovu kuću, posve sâm zakoraknu. Ovo je početak spašavanja božice, te primjer slučaja one koja je tako poznavala moć zone u koju ulazi da je iz predostrožnosti ostavila nekoga tko će je vratiti. Ninšubur je najprije otišao bogu Enlilu; ali taj mu je bog kazao da je Inanna otišla iz velikoga gornjeg u veliko donje, te da u podzemnome svijetu sudovi podzemnoga svijeta odnose prevagu. Ninšubur je zatim otišao bogu Nanni; ali taj mu je bog kazao da je ona otišla iz velikoga gornjeg u veliko donje, te da u podzemnome svijetu sudovi podzemnoga svijeta odnose prevagu. Ninšubur je otišao bogu Enkiju; a bog Enki je smislio što će.;> Sazdao je dva bespolna stvorenja i podario im “hranu života” i “vodu života”, naloživši im da odu u podzemni svijet i šezdeset puta tom hranom i vodom poškrope Inannin obješeni leš. Na leš obješen o kolac upriješe strah plamenih zraka, Šezdeset puta hranom života, šezdeset puta vodom života poškropiše ga, Ustade Inanna. Uzlazi Inanna iz podzemnoga svijeta, Annunaki utekoše, I svatko iz podzemnoga svijeta mogaše u miru u podzemni svijet sići; Kad Inanna uzlazi iz podzemnoga svijeta, Uistinu, mrtvi pred njom hitaju. Uzlazi Inanna iz podzemnoga svijeta,
220 J Sitni demoni ko trstika, Krupni demoni ko pisaljke za tablice, Koračaše uz nju. Tko koračaše pred njom, u ruci mu štap bijaše, Tko koračaše uz nju, o preponu oružje zapasaše, Oni što pred njom kročiše, Oni što pred Inannom kročiše, Bića bijahu što hrane ne znaju, što vode ne znaju, Što poškropljena brašna ne jedu, Što lijevana vina ne piju, Što ženu s prepona otimaju mužu, Što dojenče s prsiju otimaju majci. Okružena ovom utvarnom, odurnom svjetinom, Inanna je obišla sumersku zemlju od mjesta do mjesta.;fl Ova tri primjera iz izrazito razdvojenih kulturnih područja – Gavran, Amaterasu i Inanna – u dovoljnoj mjeri ilustriraju izvanjski spas. Oni u završnim stadijima pustolovine pokazuju trajno djelovanje one nadnaravne sile pomoćnice što je pomagala izabraniku cjelokupnim trajanjem njegovih iskušenja. Premda mu je svijest poklekla, njegovo nesvjesno svejedno je raspolagalo vlastitim uravnoteženjima, i on se iznova rodio u svijetu iz kojeg je došao. Umjesto da se držao svog ega i spasio ga, kao u obrascu čarobnog bijega, izgubio ga je, a on mu se ipak, putem milosti, vratio. Time dolazimo do zaključne krize ciklusa, one kojoj je čitavo ovo čudesno izbivanje bilo tek uvod – odnosno, do paradoksalnog, silno teškog prijelaza praga pri junakovu povratku iz mistične kraljevine u zemlju svakodnevice. Bio on spašen izvana, pogonjen iznutra ili nježno ispra-
221 P ćen pod paskom božanstava, on se još mora sa svojom dobrobiti vratiti u ono davno zaboravljeno ozračje gdje razlomljeni ljudi vjeruju da su cjeloviti. Još mu valja suočiti društvo sa svojim eliksirom što razbija ego i iskupljuje život, te primiti uzvratni udarac razumskih propitkivanja, tvrdog odbijanja i iskrenog neshvaćanja dobrih ljudi. . P % # # Ova dva svijeta, božanski i ljudski, mogu se prikazati samo kao međusobno različiti – različiti poput života i smrti, poput dana i noći. Junak pustolovno odlazi iz znane nam zemlje u mrak; ondje ostvaruje pustolovinu, ili pak jednostavno biva izgubljen za nas, bačen u okove ili doveden u opasnost; a njegov se povratak opisuje kao vraćanje iz one zone ondje. Pa ipak – a u ovome je veliki ljuč za razumijevanje mita i simbola – ta dva kraljevstva zapravo su jedno te isto. Kraljevina bogova zaboravljena je dimenzija svijeta koji znamo. A istraživanje te dimenzije, bilo ono voljno ili nevoljno, predstavlja cijeli smisao junakova djela. Vrijednosti i odlike koje se čine važnima u svakodnevici iščeznut će pri strahovitom utapanju jastva u ono što je dotad bilo tek ono drugo. Kao u pričama o zlotvoricama ljudožderkama, strahota tog gubitka osobne samosvijesti može biti čitav teret transcedentalnog iskustva za nevične duše. Ali junačka duša upušta se odvažno – i otkriva da su gadure pretvorene u božice, a zmajevi u božanske pse čuvare. Uvijek se, međutim, gledano sa stanovišta normalne budne svijesti, mora zadržati neka mjera zbunjujuće ne-
222 J dosljednosti između mudrosti iznijete iz dubina i razboritosti koja nas obično služi u svijetu jave. Otuda uvriježeno razdvajanje oportunizma od kreposti, kao i posljedično izopačenje ljudskog postojanja. Mučeništvo je za svece, ali obični ljudi imaju svoje institucije, a njih se ne može pustiti da rastu kao cvijeće na livadi; Petar stalno suče mač, kao u vrtu, da obrani tvorca i nositelja svijeta.;0 Dobrobit donešena iz transcedentne dubine brzo se racionaliziranjem dovodi do ništavnosti, pa nastaje silna potreba za novim junakom koji će osvježiti svijet. Kako iznova poučiti, ipak, onome što se točno naučavalo i netočno usvajalo tisuću tisuća puta tijekom svih tisućljeća čovječje razborite ludosti? U tome leži junakova krajnja teška zadaća. Kako na jezik svijeta jave prevesti neizrecive iskaze mraka? Kako prikazati trodimenzionalno obličje na dvodimenzionalnoj plohi, ili višedimenzionalno značenje u trodimenzionalnoj predodžbi? Kako pretvoriti u iskaze “da” ili “ne” otkrivenja što do besmisli razaraju svaki pokušaj definiranja parova suprotnosti? Kako onima koji ustrajno drže do isključivih dokaza svojih osjetila priopćiti poruku svetvorna ništavila? Mnogi neuspjesi svjedoče o poteškoćama ovog živonosnog praga. Prvi problem što na povratku čeka junaka, duše nasićene vizijom ispunjenja, leži u tome da mu sad prolazne radosti i tuge, banalnosti i bučne skaredonosti života valja prihvatiti kao stvarnost. Zašto se uopće vratiti u takav svijet? Zašto muškarcima i ženama koje proždiru strasti uopće i pokušati učiniti iskustvo transcedentnog blaženstva uvjerljivim, ili barem zanimljivim? Kao što se oni snovi što su noću djelovali presudno značajnima, na javi mogu učiniti tek luckastima, tako se pjesnik i prorok
223 P mogu zateći u ulozi maloumnika pred sudištem trijeznih očiju. Najlakše je tada poslati cijelo to društvo crnome vragu i opet se povući u kamenito nebesko stanište, zatvoriti vrata i dobro ih pričvrstiti. Ali ako je neka duhovna babica u međuvremenu povukla shimenawu preko ulaza u pribježište, onda se trud predstavljanja vječnosti u vremenu, kao i opažanja u vremenu vječnosti, ne može izbjeći. Priča o Ripu van Winkleu primjer je osjetljivog slučaja junaka na povratku. Rip je krenuo u pustolovnu kraljevinu nesvjesno, kako to biva i sa svima nama, svake noći kad liježemo na počinak. U dubokom snu, kazuju Hindusi, jastvo je sjedinjeno i blaženo; duboki se san stoga naziva kognicijskim stanjem.;* Ali premda nas osvježavaju i podupiru ti noćni posjeti izvornome mraku, oni ne preobličavaju naše živote; vraćamo se, poput Ripa, tek s mačjim brkovima kao jedinim dokazom doživljaja koji smo prošli. “Pogledom je potražio pušku, ali namjesto čiste, dobro podmazane sačmarice za lov na ptice, pokraj sebe je opazio staru kremenjaču, cijevi optočene hrđom, posve rasklimana zatvarača i crvotočna kundaka… Kad je ustao da pođe, shvatio je da su mu se zglobovi ukočili i više nemaju negdašnju gipkost… Na prilazu selu susreo je niz ljudi, ali nijednoga poznatog; to ga je donekle iznenadilo, jer držao je da poznaje svakoga u čitavome kraju. Odjeća im je također bila drugačijeg kroja od one na koju se naviknuo. Svi su zurili u njega uvijek jednako iznenađenih lica, a svaki put kad bi ga promotrili, bez iznimke su si trljali brade. Stalno ponavljanje te geste nagnalo je Ripa da i nehotice postupi poput njih, kadli je sa zaprepaštenjem otkrio da mu je izrasla brada duga cijelu stopu… Počeo
224 J je sumnjati nisu li i on i cijeli svijet oko njega potpali pod vještičje čini… Ripova pojava, duge, čupave brade, sa zahrđalom lovačkom puškom, otrcanom odjećom i vojskom žena i djece što mu se skupila uz noge, uskoro je privukla pažnju političara iz gostionice. Natisnuli su se oko njega i silno ga znatiželjno stali mjerkati od glave do pete. Govornik se probio do njega, odvukao ga u stranu i upitao za koju stranku glasuje. Rip je samo blesavo blenuo. Neki drugi oniži, ali kočoperni čovječuljak povukao ga je za ruku, popeo se na prste i upitao ga na uho je li federalac ili demokrat. Ripu shvaćanje tog pitanja nije nimalo lakše išlo, kadli se jedan upućen, stariji gospodin važna držanja, s otmjenim, naherenim šeširom, laktovima protisnuo kroz gužvu, odgurujući je u prolazu lijevo i desno oda se, te ustobočio pred van Winkleom – jedne ruke na boku, druge oslonjene o štap; oštrim očima i tim otmjenim šeširom prodro mu je, takorekuć, pravo u dušu – i strogo ga upitao što ga je to dovelo na izborno mjesto s puškom o ramenu i svjetinom za petama, i kani li on to potpiriti bunu u selu. ‘Jao! Gospodo,’ zavapio je Rip, pomalo shrvano, ‘ta ja sam vam miran siromah, rodom odavde, i vjeran Kraljev podanik, Bog ga blagoslovio!’ Nato okupljeni viknuše uglas: ‘Torijevac, torijevac! Uhoda! Prognanik! Sredi ga! Istjeraj ga!’ Tek je s puno muke onaj čovjek važna držanja u naherenu šeširu uspostavio red.”;& Teže i od Ripove sudbine pada pripovijest o onomu što je dočekalo irskoga junaka Oisina pri povratku s dugog izbivanja s kćeri Kralja Zemlje mladosti. Oisin je postupio bolje od sirotoga Ripa; držao je oči otvorene u pustolovnoj
225 P kraljevini. Sišao je svjesno (budno) u kraljevstvo nesvjesnoga (dubokog sna) i uklopio vrijednosti istančana iskustva u svoju budnu osobu. Došlo je do preobrazbe. Ali, upravo zbog te iznimno poželjne okolnosti, povratak je po njega bio tim opasniji. Kako mu je cijela osobnost bila dovedena u sklad s bezvremenskim moćima i obličjima, sav je mogao biti izložen poricanju i rastakanju pri sudaru s vremenskim obličjima i moćima. Oisin, sin Finna MacCoola, bijaše sa svojim muževima jednoga dana u lovu po erinskim šumama, kad mu priđe kći Kralja Zemlje mladosti. Oisinovi ljudi nastaviše progon dnevne lovine, ostavivši vladara s njegova tri psa da se snalazi. A tajanstveno biće ukaza mu se u prekrasnu tijelu žene, ali glavom svinje. Kaza mu da joj je glava takva od druidske čini i obeća mu da će učas iščeznuti kad je on uzme. “Pa, ako te takva sudba snađe,” reče joj on, “i ako će te brak sa mnom odriješiti čini, glava ti svinjska neće još dugo ostat.” Bezodvlačno se riješiše svinjske glave i zajedno krenuše u Tir na n-Og, Zemlju mladosti. Oisin ondje kraljevaše mnogo sretnih godina. Ali jednog se dana ovako obrati svojoj nadnaravnoj nevjesti: “‘Volio bih da sam danas u Erinu, da vidim oca i muževe mu.’ ‘Odeš li’, reče mu supruga, ‘i zakorakneš li na Erina tlo, nikad mi se vratit nećeš, već se u slijepa starca izmetnut. Što misliš, koliko li prođe od tvog dolaska amo?’ ‘Tri godine, sudim’, reče Oisin. ‘Tri je stotine godina’, reče ona, ‘otkako ti sa mnom stiže u ovo kraljevstvo. Valja li ti u Erin poći, evo ti bijela hata da te nosi; al siđeš li s hata, il dotakneš stopom Erina tlo,
226 J S 11
227 P učas će se vratiti hat, a tebe na onome mjestu ostaviti ko uboga starca.’ ‘Vratit ću se, ne strahuj’, reče Oisin. ‘Nemam li jaka razloga za vratit se? Al valja mi još jedared vidjet oca i sina i drugove moje u Erinu; sve i kratak pogled će dostajati.’ Ona priredi hata Oisinu i reče: ‘Ovaj će te hat povest kamo god poželio poći.’ Oisin ne zastajaše sve dok hat ne dotače Erina tlo; i produži sve do Knock Patricka u Munsteru, gdje opazi pastira sa stadom goveda. Na pašnjaku stajaše širok, pljosnat kamen. ‘Priđi, dobri moj čovječe,’ reče Oisin stočaru, ‘i obrni ovaj kamen.’ ‘Uistinu, znajte, neću’, reče stočar; ‘jer podići ga ne mogu ni ja ni desetorica meni ravnih.’ Oisin dojaha do kamena, dohvati ga odozgo i obrnu. Pod kamenom ležaše silni fenijski rog (borabu), poput morske školjke uvrnut, a znalo se da kad ma koji Fenijac erinski u borabu puhne, ostali će se smjesta oko njega skupit, ma gdje u zemlji da u taj čas bijahu.;&& ‘Dodaj mi taj rog, dobri moj čovječe’, zamoli Oisin stočara. ‘Neću,’ reče stočar; ‘jer ni ja ni mnogi meni ravni sa zemlje ga ne bi odići mogli.’ Nato se Oisin približi rogu, saže se i dohvati u ruku; ali tako nestrpljivo u njega puhnut htjede da na sve zaboravi, pa se u saginjanju poskliznu i jednom stopom dotače zemlju. U tren oka hata više ne bje, a Oisin na tlu ko slijepi starac ležaše.”;& Izjednačavanje jedne godine u Raju sa stotinom godina zemaljskog postojanja dobro je poznat mitski motiv. Puni
228 J ciklus od stotine označava cjelinu. Slično tome, tristo šezdeset stupnjeva kruga označava cjelinu; hinduske Purane prema tome navode da jedna godina bogova odgovara trima stotinama i šezdeset ljudskih godina. S olimpskog motrišta, eon za eonom zemaljske povijesti protječe, navijek otkrivajući skladni oblik cjelovita ciklusa, a ondje gdje ljudi vide tek mijenu i umiranje, blaženi motre nepromjenjivo obličje, svijet bez konca i kraja. Ali sada je problem u održavanju tog kozmičkog motrišta u susretu s neposrednom zemaljskom boli ili radosti. Okus voća vremenskog znanja odvlači pozornost duha od središta eona ka perifernoj, trenutačnoj krizi. Ravnoteža savršenstva se izgubi, duh poklekne, a junak padne. Pojam konja koji izolira junaka od neposredna dodira sa zemljom, a ipak mu omogućava da se kreće među svjetovnim narodima, živopisan je primjer osnovne predostrožnosti za kojom općenito posežu nositelji nadnaravne moći. Meksički car Montezuma nikad nije stupio nogom na tlo; uvijek su ga plemići nosili na ramenima, a kad bi negdje i sišao, pod noge su mu prostrli bogati sag da po njemu hoda. Perzijski je kralj u svojoj palači hodao po ćilimima na koje nitko drugi nije smio stati; izvan nje nikad nije išao pješice, već samo u kočijama ili na konju. Nekoć ni kraljevi Ugande, ni njihove majke, ni njihove kraljice nisu smjeli ići pješice izvan prostranih zabrana u kojima su živjeli. Kad god bi izlazili, na ramenima su ih nosili muškarci iz Bivolskoga klana, tako što je nekolicina njih putem pratila svaku od ovih vladarskih osoba i nosila teret naizmjence. Kralj je sjedio nosaču za vratom s nogama preko njegovih ramena i stopalima utaknutim pod nosačeve ruke. Kad bi se jedan od tih kraljevskih nosača
229 P umorio, prenio je kralja na ramena drugoga muškarca, ne dopuštajući da kraljevske noge dotaknu tlo.;&; Sir James George Frazer na slikovit način objašnjava činjenicu da diljem svijeta božanska osoba ne smije dotaknuti tlo nogom. “Čini se da svetost, magijsku vrlinu, tabu, ili kako god već mi nazvali tu tajanstvenu odliku za koju se drži da prožima svete ili tabuizirane ličnosti, primitivni filozof doživljava kao fizičku supstanciju ili fluid, kojim je sveti čovjek nabijen upravo onako kao što je Leydenova posuda nabijena elektricitetom; a baš kao što električni naboj može izbiti iz posude kroz doticaj s dobrim vodičem, tako i svetost, odnosno magijska vrlina, može izbiti ili isteći iz čovjeka doticajem sa zemljom, koja u ovoj teoriji služi kao izvrstan vodič magijskog fluida. Stoga, ne bi li se spriječilo da naboj propadne, svetu ili tabuiziranu osobu valja pomno štititi od dodira s tlom; jezikom elektrike, valja je izolirati da se iz nje ne bi ispraznila dragocjena supstancija ili fluid koje je, poput bočice, ona dupkom puna. A vjerojatno se u mnogim slučajevima izolacija tabuizirane osobe preporuča kao predostrožnost ne samo osobe radi, već i poradi ostalih; jer kako je svetačka krepost, da tako kažem, snažan eksploziv koji se može detonirati već i najmanjim dodirom, nužno ju je u interesu opće sigurnosti držati tijesno sputanom, kako ne bi provalila i raznijela, smoždila i razorila sve s čim dođe u doticaj.”;&+ Bez sumnje postoji psihološko opravdanje za tu predostrožnost. Englez koji oblači odijelo prije večere u džunglama Nigerije drži da je njegov čin opravdan. Mladi umjetnik koji sa čupavim zaliscima ulazi u predvorje Ritza rado će objasniti svoju osebujnost. Rimski ovratnik naznačava pripadnika svećeničkog poziva. Redovnica iz dvade-
230 J setog stoljeća kroči u srednjevjekovnom kostimu. Supruga je više-manje izolirana svojim prstenom. Priče Somerseta W. Maughama opisuju preobrazbe što snalaze one bijele uglednike koji zanemare tabu večernjeg sakoa. Mnoge narodne pjesme svjedoče o opasnostima slamanja prstena. A mitovi – primjerice, oni koje je Ovidije prikupio u svome velikom kompendiju Metamorfoze – prenose li prenose zapanjujuće preobražaje do kojih dolazi kad se izolacija između središta vrlo koncentrirane snage i polja slabije snage u okolnome svijetu naglo ukloni bez potrebnih predostrožnosti. Predaja bajki Kelta i Germana kazuje da će se gnom ili vilenjak kojega izlazak sunca zatekne na otvorenom smjesta pretvoriti u štap ili kamen. Kako bi priveo pustolovinu kraju, junak na povratku mora preživjeti sudar sa svijetom. Rip van Winkle nikad nije shvatio što je proživio; njegov se povratak izmetnuo u šalu. Oisin je to znao, ali izgubio je usredotočenost u tome i stoga posrnuo. Kameruzzeman je još bio najbolje sreće. Budan je doživio blaženstvo duboka sna i vratio se na danje svjetlo s tako uvjerljivim talismanom svoje nevjerojatne pustolovine da je mogao zadržati svoje samopouzdanje pri suočenju sa svakim otrežnjujućim razočaranjem. Dok on je spavao u onoj kuli, dva džina, Dahneš i Mejmuna, iz daleke su Kine prenijeli kćer gospodara otoka i mora i sedam tvrđava. Zvala se princeza Budura. I položili su tu usnulu djevojku pored perzijskog princa, baš njemu u postelju. Džini im otkriše lica i pokaza se da su veoma slični jedno drugome, kao blizanci. “Allaha mi,” izjavi Dahneš, “gospo, moja ljubljena je ljepša.” Ali Mejmuna, ženadžin, ljubila je Kameruzzemana, pa mu otpovrnu: “Nije tako, moj dragi je ljepši.” I stadoše se prepirati, izazivati
231 P i zauzvrat izazivati, sve dok Dahneš napokon ne predloži da potraže nepristrana suca. Mejmuna udari nogom u zemlju i pojavi se jedan ifrit koji bijaše ćorav i grbav, skorbutne kože, s prorezima za oči uzduž i poprijeko lica; na glavi je imao sedam rogova; četiri pramena kose padala su mu pod noge; ruke su mu bile nalik na vile, a noge na jarbole; i imao je nokte kao lavovske kandže, a stopala kao kopita u divljeg magarca. Čudovište ponizno poljubi zemlju pred Mejmunom i upita je što bi od njega htjela. Saznavši da mu valja presuditi između ovo dvoje mladih što leže na postelji, stavivši jedno drugom ruku pod glavu, dugo ih je promatrao diveći se njihovoj ljepoti, a onda se obratio Mejmuni i Dahnešu i izrekao presudu. “Allaha mi, ako ću po istini reći,” kazao je, “jedno nije ljepše od drugoga. Moguće ih je razlikovati samo kao muškarca i djevojku. Imam drugi prijedlog: probudimo ih, ali jedno po jedno, pa će manje lijepo i ljupko biti ono u kome plane ljubav prema drugome.” Složili su se. Dahneš se pretvorio u buhu i ugrizao Kameruzzemana u vrat. On se poče češati rukom po vratu, na ubodenom mjestu, jer ga je veoma svrbjelo. Zatim se okrenu na bok i napipa nešto meko pored sebe, nešto što je imalo dah finiji od mošusa i tijelo mekše od maslaca. Silno se iznenadi, uspravi u sjedeći položaj i bolje pogleda osobu koja je spavala pored njega. Vidje da je to djevojka poput rijetkog bisera ili sjajnog sunca, nalik na kupolu sa čvrstoga bedema gledanu izdaleka. Kameruzzeman je pokuša probuditi, ali Dahneš je uspava dubokim snom. Mladić je stade drmusati. “Ljubljena moja, probudi se i pogledaj me”, reče. Ali ona se nije bu-
232 J dila, niti je glavu pomjerala. Kameruzzeman pomisli da je Budura djevojka kojom ga otac želi oženiti i ispuni ga želja. Ali uplašio se da se njegov otac možda ne krije negdje u prostoriji da ga promatra, te se suzdržao i zadovoljio tek time što je uzeo prsten pečatnjak s njezina malog prsta i stavio ga na svoj prst. Ifriti ga zatim vratiše u san. Drugačije se od Kameruzzemana ponijela Budura. Nije se prepala i pomislila da ih netko promatra. A probudila ju je Mejmuna, iz ženske se pakosti popevši visoko uz butinu i ugrizavši je na osjetljivo mjesto. Kad je krasna, plemenita, divna Budura uza se otkrila svog muškog parnjaka i opazila da je on već uzeo njen prsten, a nije ga mogla ni probuditi ni zamisliti što joj je to učinio, smoždena ljubavlju i ustreptala od nage bliskosti njegova tijela više se nije mogla obuzdati i stigla je do vrhunca bespomoćne strasti. “Duša joj zadrhta, jer ženska je požuda jača od muške. Ona se postidje vlastite bestidnosti, pa skinu njegov prsten i stavi ga na svoj prst, na mjesto s kojeg je on uzeo njezin. Poljubi ga u usta, zatim mu poljubi ruke, i nije ostavila mjesto koje nije poljubila. Najzad ga uze u naručje, zagrli ga, jednu svoju ruku stavi mu pod glavu, a drugu pod mišku i zaspa uz njega.” Dahneš je tako izgubio u ogledu. Buduru su vratili u Kinu. Kad se sutradan ujutro dvoje mladih probudilo i shvatilo da ih sada dijeli čitava Azija, osvrnuše se lijevo i desno, ali ne nađoše nikoga kraj sebe. Dozvaše svaki svoju poslugu, ražestiše se, pobiše ljude oko sebe i posve siđoše s uma. Kameruzzeman shrvano leže u postelju; car, njegov otac, sjede mu kraj uzglavlja, plačući i tugujući zbog njega, ne odvajajući se od njega ni danju ni noću. Ali Buduru
233 P moraše okovati; željeznim lancem oko vrata svezaše je za prozor u dvorcu.;&9 Susret i razdvajanje, uza svo svoje divljanje, tipični su za ljubavne patnje. Jer, kad srce ustrajava na svojoj sudbini, opirući se općim privolama, onda je muka nesnosna; a takva je i opasnost. Tada su se, međutim, već pokrenule sile nedostupne osjetilima. Slijedovi zbivanja sa svih strana svijeta postupno će se stapati, a čuda koincidencije dovest će do neizbježnoga. Talismanski prsten iz susreta duše sa svojim parom na mjestu prisjećanja znak je da je duša ondje bila svjesna onoga što je Ripu van Winkleu promaklo; znak je i uvjerenja budna uma da stvarnost dubine ne blijedi po izlasku na svjetlost svakodnevice. U njemu je znak junakove potrebe da sada počne ispreplitati svoja dva svijeta. Ostatak duge priče o Kameruzzemanu povijest je polagana, no čudesna djelovanja sudbine prizvane u život. Nema svatko sudbinu: ima je tek onaj junak koji je zaronio da je dotakne, te izronio natrag na površinu – s prstenom. fi. V Sloboda odlaska i povratka preko svjetske razdjelnice, od motrišta vremenskih prikaza ka motrištu kauzalne dubine i natrag – i to tako da se načela jednog ne brkaju s načelima drugog, već dopuštaju umu da spozna jedno zahvaljujući drugome – dar je majstora. Kozmički Plesač, kaže Nietzche, ne stoji tvrdo na jednoj točki, već se veselo i lagano obrće i skakuće s jednog mjesta na drugo. Kazivati
234 J se može samo s jedne točke u jednom trenutku, ali to ne potire uvide koje pružaju sve ostale. Mitovi ne prikazuju često otajstvo spremnosti prelaska u jednom jedinom prizoru. Kada tako bude, taj trenutak postaje dragocjen simbol, nabijen važnošću, dragocjen i vrijedan promišljanja. Takav trenutak prikazuje Kristovo Preobraženje. “Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: ‘Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.”;&> Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!’ Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: ‘Ustanite, ne bojte se!’ Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: ‘Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.’”;&fl Ovdje je cijeli mit u jednom trenutku: Isus kao vodič, put i viđenje, te sudrug pri povratku. Učenici su njegovi inicijanti, koji sami ne vladaju otajstvom, no bivaju upućeni u puni doživljaj paradoksa dvaju svjetova u jednome. Petar se tako prepao da je stao trabunjati.;&0 Tijelo im se pred smrtnim očima rastočilo i otkrilo Riječ. Popadali su licem na zemlju, a kad su ustali, vrata su opet bila zatvorena.
235 P Valja zapaziti da ovaj vječni trenutak nadvisuje Kameruzzemanovu romantičnu spoznaju osobne sudbine. Ovdje nemamo samo majstorski prijelaz svjetskoga praga u odlasku i povratku, već opažamo i dublje, mnogo dublje prodiranje u dubine. Osobna sudbina nije motiv i tema ovog viđenja; jer otkrivenju su posvjedočila trojica, a ne jedan: nemoguće ga je temeljito objasniti pukim psihološkim pojmovima. Jasno, može ga se odbaciti. Možemo posumnjati je li do takvog događaja zaista došlo. Ali to nam uopće ne bi pomoglo; jer nas trenutačno zanimaju problemi simbolike, a ne povijesti. Nije nas naročito briga jesu li Rip van Winkle, Kameruzzaman ili Isus Krist ikada zaista živjeli. Zanimaju nas njihove priče: a te su priče tako rasprostranjene svijetom – pripisane raznim junacima u raznim zemljama – da pitanje o tome je li ovaj ili onaj mjesni nositelj te univerzalne teme bio povijesna, živa ličnost, ili pak nije, može imati tek sekundaran značaj. Naglašavanje povijesnog elementa stvorit će zabunu; jednostavno će pomutiti slikovnu poruku. Koji je, onda, smisao prizora preobraženja? To nam pitanje valja postaviti. Ali kako bismo se mogli suočiti s njime na univerzalnom, a ne sektaškom tlu, najbolje bi bilo da proučimo još jedan, jednako slavan primjer toga arhetipskog događaja. On potječe iz hinduističke “Pjesme gospodnje”, Bhagavad Gite. ;&* Gospodin, divni mladić Krišna, inkarnacija je Univerzalnog Boga Višnua; princ Arjuna njegov je učenik i prijatelj. Reče Arjuna: “Gospodine, držiš li me sposobnim da ga vidim, pokaži mi, onda, o joginski majstore, svoj Nepromjenjivi Bitak.” Gospodin mu reče: “Vidi stotine i tisuće
236 J likova mene – višestrukih i božanskih, izgledom i bojom raznovrsne. Vidi sve bogove i anđele; vidi čuda mnoga što ih nitko još ne vidje. Vidi sad ovdje čitavi Svemir, pokretan i nepokretan, i sve što ti je još vidjeti želja, sve u mojem tijelu sadržano. – Ali tim svojim očima vidjeti me ne možeš. Božanski ti vid dajem; vidi, sada, moju nadmoćnu joginsku snagu.” Kazavši tako, veliki joginski Gospodin otkri se Arjuni u svom vrhunskom liku kao Višnu, Gospodar Univerzuma: mnogih lica i očiju, pun čudesnih prizora, urešen nizom nebeskih ukrasa, naoružan nizom uzdignutih božanskih oružja; odjeven u nebeske vijence i odore, pomazan božanskim miomirisima, svečudesan, raskošan, neograničen, a s licima sa svih strana. Da je na nebu sinuo sjaj tisuću sunaca, bio bi poput divote Moćnoga. Tako je, u osobi Boga svih Bogova, Arjuna vidio cio univerzum, u mnogostrukim razdiobama, svim sakupljenim u jednu. Tada, shrvan divotom i naježene kose, Arjuna pogne glavu pred Gospodinom, sklopi dlanove u znak štovanja i obrati Mu se: “U Tvojem tijelu, Gospodine, vidim sve bogove i sve raznovrsne rodove bića – Gospodina Brahmu što na lotusu sjedi, sve praoce i nebeske guje. Vidim Te s nebrojenim rukama i trbusima, s nebrojenim licima i očima; vidim Te beskonačna oblikom sa svake strane, ali ne vidim Tvoj kraj, ni Tvoju sredinu, ni Tvoj početak, O Gospodaru Svemira, o Obličje Univerzalno! Sa svih strana dok blistaš poput pregolema sjaja vidim te, s dijademom, buzdovanom i diskom Tvojim, poput požara i poput vrela Sunca buktiš posvuda, svaku mjeru nadilaziš i pogled premašuješ. Vrhunski si Potporanj Univerzuma; neumrli si Čuvar Zakona Vječnog; Ti si, držim, Prvotno Biće.”
237 P Ova se vizija ukazala Arjuni na bojnom polju tik prije no što će prva trublja pozvati u boj. S bogom kao kočijašem veliki je princ izjahao nasred polja između dva naroda spremna za okršaj. Vojske je okupio protiv snaga svoga bratića uzurpatora, ali sad je u neprijateljskim redovima opazio mnoge koje je znao i volio. Klonuo je duhom. “Jao,” rekao je božanskom kočijašu, “namjerismo se počiniti silan grijeh kad smo spremni subraću pobiti, ne bi li se kraljevstva naužili! Daleko bi mi bolje bilo da me sinovi Dhritarashtre, s oružjem u rukama, u boju sasijeku nenaoružana i podložna. Borit se neću.” Ali nato ga je naočiti bog pozvao na hrabrost, iznijevši mu cjelokupnu Gospodinovu mudrost i okončavši je ovom vizijom. Princ zatravljeno promatra ne samo prijatelja preobraženoga u živo utjelovljenje Potpornja Univerzuma, već i junake dviju vojski kako jezde na vihoru u nebrojena, užasna usta ovoga božanstva. Nato užasnuto uzvikne: “Kad promatram Tvoj plameni lik gdje do nebesa seže i raznobojno blista, kad Te vidim razjapljenih ustiju i silnih očiju što se krijese, duša mi stubokom zadršće od straha i naći ne mogu ni hrabrosti ni mira, o Višnu! Kad ugledam Tvoja usta gdje strah kljovama nose, ko satirući požara Vremena, zbunim se i mira mi nema. Smiluj se, o Gospodaru Bogova, o Boravištu Univerzuma! Svi ti sinovi Dhritarashtre, zajedno s kraljevskim vojskama, uz Bhishmu, Dronu i Karnu, kao i ratne zapovjednike s naše strane, sunovraćaju se u Tvoja zubata i užasna usta što grozno ih je vidjeti. Neke jasno grabe Tvoji zubi i drobe im glave u prah. Kao što bujice mnogih rijeka hrle ka oceanu, tako i junaci smrtna svijeta hrle u mnoga Tvoja razjarena, plamena usta. Kao što noćni leptiri hitaju u plamen vatre da on-
238 J dje stradaju, tako i ova stvorenja hitaju u Tvoja usta, gdje ih čeka uništenje. Oblizuješ Svoje usne, proždireš sve svjetove sa svih strana Svojim plamenim ustima. Tvoje plamene zrake cijeli univerzum pune svojim sjajem i satiru ga, o Višnu! Kaži mi, tko si, Ti što taj strašni oblik nosiš. Pozdravljam Te, o Bože Vrhunski! Smiluj se. Htio bih Te upoznati, Tebe koji si Prvotni; jer Tvoja mi nakana nije jasna.” Gospodin mu reče: “Moćno sam Vrijeme što razara svjetove, a sad je posvećeno uništenju ovih ljudi. Čak i bez tebe, svi ovi ratnici što postrojeni stoje u suparničkim vojskama neće preživjeti. Stoga ustaj i slavu zasluži; neprijatelje porazi i u bogatu kraljevstvu uživaj. Ja i nitko drugi već ih je sasjekao; pukim sredstvom budi, o Arjuna. Ubij Dronu i Bhishmu i Jayadrathu i Karnu, kao i druge velike ratnike koje Ja već ubih. Ne daj da te strah svlada. Bori se, pa ćeš pobijediti neprijatelje u bici.” Čuvši ove Krišnine riječi, Arjuna zadrhta, sklopi ruke i pokloni se sa štovanjem. Shrvan strahom, on pozdravi Krišnu i opet Mu se obrati drhtavim glasom. “…Prvi si među bogovima, drevna Dušo; vrhunsko si Počivalište Univerzuma; Znalac si i Ono što znati valja i Konačni Cilj. I Ti prožimaš svijet, o Beskonačno uobličeni. Vjetar si i Smrt i Vatra i Mjesec i Gospodar Vode. Prvi si Čovjek i Pra-praotac. Pozdrav, pozdrav Tebi! …Radujem se što vidjeh ono što se nikad još ne vidje; ali um mi također drhti od straha. Pokaži mi to drugo Svoje obličje. Blag budi, o Gospodaru Bogova, o Stanište Univerzuma. Rado bih Te vidio kao prije, s Tvojom krunom i Tvojim buzdovanom i diskom u Tvojoj ruci. Poprimi opet Svoj četveroruki lik, o Ti tisućuruki i nebrojenoliki.”
239 P Gospodin mu reče: “Mojom milošću, Mojom joginskom moći, o Arjuna, pokazah ti ovaj vhunski lik, raskošan, univerzalan, beskonačan i praiskonski, što ga nitko osim tebe nikad još ne vidje. …Ne boj se, ne buni se pri pogledu na taj Moj strahoviti lik. Lišen straha i radosna srca, pogledaj opet Moj drugi lik.” Rekavši to Arjuni, Krišna je opet poprimio skladan lik i utješio prestravljenoga Pandavu.; Učenik je blagoslovljen vizijom što nadilazi raspon normalne ljudske sudbine i ravna je pogledu na samu bit prirode kozmosa. Otkrivena mu je ne njegova osobna, već sudbina čovječanstva, života u cjelini, atoma i svih sunčevih sustava; i to u pojmovima prikladnim čovječjem shvaćanju, odnosno, u pojmovima antropomorfne vizije: Kozmičkog Čovjeka. Istovjetna se inicijacija mogla postići putem jednako vrijednog prizora Kozmičkog Konja, Kozmičkog Orla, Kozmičkog Stabla ili Kozmičke Bogomoljke.;& Nadalje, otkrivenje koje bilježi “Pjesma gospodnja” dano je u obličjima sukladnim Arjuninoj kasti i rasi: Kozmički Čovjek kojeg je vidio bio je aristokrat i Hindus poput njega. Sukladno tome, u Palestini se Kozmički Čovjek pojavio kao Židov, u drevnoj Njemačkoj kao Nijemac; u Basutâ on je Crnac, u Japanu Japanac. Rasa i rast lika koji simbolizira imanentno i transcedentno Univerzalno ima povijesni, a ne semantički značaj; isto vrijedi i za spol: Kozmička Žena, koja se javlja u jainističkoj ikonografiji;, jednako je rječit simbol kao i Kozmički Čovjek. Simboli su samo prijenosnici priopćavanja; ne smije ih se pobrkati s konačnim značenjem, smislom koji referiraju. Koliko god privlačni ili dojmljivi izgledali, ostaju tek praktična sredstva, prilagođena moći shvaćanja. Zato oso-
240 J bnost ili osobnosti Boga – prikazivao se on na trojstvene, dvojne ili unitarne načine, politeističkim, monoteističkim ili henoteističkim pojmovima, slikovno ili riječju, kao dokazana činjenica ili otkriveno viđenje – nitko ne bi smio pokušati iščitati ili protumačiti kao nešto konačno. Na teologu je problem održavanja svojeg simbola transparentnim, kako ne bi zastro baš onu svjetlost koju bi trebao prenijeti. “Jer tek tada uistinu spoznajemo Boga”, piše Sveti Toma Akvinski, “kad vjerujemo da On nadmašuje sve što čovjek može pomisliti o njemu.”;; A Kena Upanishad u istom duhu navodi: “Znati znači ne znati; ne znati znači znati.”;+ Brkanje prijenosnika s njegovim smislom može dovesti do prolijevanja ne samo bezvrijedne tinte, već i dragocjene krvi. Zatim valja zapaziti kako su Isusovu preobraženju posvjedočili poklonici koji su zatrli svoje osobne volje, ljudi koji su odavna dokinuli “život”, “osobnu sudbinu” i “usud” kroz potpuno potiranje sebe u Učitelju. “Ni kroz Vede, ni kroz pokoru, ni kroz dobročinstva, pa ni kroz žrtvovanje, neće Me se vidjeti onakva kakva si Me upravo vidio”, kazao je Krišna, vrativši se u svoj uobičajeni lik; “te se štovanjem Mene mogu ovakav spoznati, istinski shvatiti i sa štovateljem sjediniti. Onaj koji Moja djela čini i Vrhunskim Me Ciljem drži, koji Mi je odan i nijedno stvorenje ne mrzi – taj Meni dolazi.”;9 Isusove riječi jezgrovitije prenose istu misao: “Tko izgubi život poradi mene, naći će ga.”;> Značenje je veoma jasno; svaka religijska aktivnost prenosi to značenje. Osoba se, putem dugotrajnog psihološkog discipliniranja, posve odriče svake privrženosti vlastitim ograničenjima, osebujnostima, nadama i strahovi-
241 P ma, više se ne opire samoponištenju koje je preuvjet iznovnom rođenju u shvaćanju istine, te tako napokon postaje zrela za veliko poistovjećenje. Posve rastočivši osobne ambicije, ona više ne pokušava živjeti, već se svojevoljno predaje svemu što se u njoj samoj može zbiti; odnosno, postaje anonimna. Zakon u njoj živi s njezinom svesrdnom privolom. Mnogo likova, napose u društvenim i mitološkim kontekstima Orijenta, predstavlja ovo konačno stanje anonimne prisutnosti. Mudraci iz pustinjačkih lugova i putujući molitelji s upadljivom ulogom u životu i legendama Istoka; u mitu, likovi kao Putujući Žid (prezren, neznan, pa ipak s velevrijednim biserom u džepu); otrcani prosjak na kojeg huckaju pse; čudesni bard-lutalica čija glazba umiruje srce; ili prerušeni bog, Wotan, Viracocha, Edšu: to su primjeri. “Katkad luda, katkad mudrac, katkad obdaren kraljevskim veličanstvom; katkad luta, katkad nepomičan poput pitona, katkad bezazlena izraza lica; katkad čašćen, katkad vrijeđan, katkad neznan – tako živi ostvareni čovjek, navijek sretan u vrhunskome blaženstvu. I kao što je glumac uvijek čovjek, odjenuo on kostim svoje uloge ili ga stavio na stranu, tako je savršeni znalac Neuništivoga uvijek ono Neuništivo, i ništa drugo.”;fl '. S & Što je, dakle, rezultat čudesnog prolaska i povratka? Bojno polje simbol je polja življenja, gdje svako stvorenje živi od smrti drugoga. Spoznaja neizbježne krivnje života može tako zgroziti srce da čovjek može, kao Hamlet
242 J ili Arjuna, odbiti nastaviti da živi. S druge strane, kao većina nas ostalih, čovjek može izmisliti lažno, naposljetku neopravdano, shvaćanje sebe kao iznimne pojave u svijetu, koja nije kriva poput ostalih, već griješi s opravdanjem, jer predstavlja dobro. Takva umišljena krepost vodi do pogrešnog shvaćanja ne samo sebe samoga, već i prirode čovjeka i kozmosa. Cilj mita jest dokinuti potrebu za takvim životnim neznanjem dovođenjem do pomirbe između individualne svijesti i univerzalne volje. A to se postiže shvaćanjem stvarnog odnosa između prolaznih fenomena vremena i neuništiva života što živi i umire u svima. “Baš kao što osoba odbacuje iznošenu odjeću i odijeva drugu, novu, tako utjelovljeno Ja odbacuje iznošena tijela i ulazi u druga, nova. Oružje Ga ne siječe; vatra Ga ne pali; voda Ga ne moči; vjetar Ga ne isušuje. To se Ja ne može ni sasijeći ni spaliti ni smočiti ni sasušiti. Vječno, sveprožimajuće, nepromjenjivo, nepokretno, Ja je zanavijek isto.”;0 Čovjek u svijetu djelovanja gubi uravnoteženost u načelu vječnosti ako strepi nad rezultatom svojih djela, ali ako i njih i njihove plodove položi u krilo Živoga boga, oni će ga, poput žrtve, osloboditi od uza mora smrti. “Bez vezivanja učini djelo koje moraš… Predajući sva djelovanja Meni, uma uperenog u Ja, oslobađajući sebe od žudnje i sebičnosti, bori se – neuznemiren tugom.”;* Moćan uz taj uvid, spokojan i slobodan u djelovanju, ushićen što će kroz njegovu ruku protjecati milost Viracoche, junak je svjesno sredstvo užasnog, prekrasnog Zakona, djelovao on kao mesar, jahač ili kralj. Gwiona Bacha, kojega je proždrla baba Caridwen nakon što je okusio tri kapi iz otrovnoga kotla nadahnuća, pa se iznova rodio kao djetešce i bio predan moru, sljedećega
243 P jutra u vrši je našao nesretan i silno razočaran mladić po imenu Elphin, sin imućnog zemljoposjednika Gwyddna, onoga čiji su konji stradali u bujici otrova što je potekao iz raspolućena kotla. Kad ljudi izvadiše kožnu vreću iz vrše i otvoriše je, ugledaše vrh djetetova čela i rekoše Elphinu: “Gle čela blistava (taliesin)!” “Nek mu ime bude Taliesin”, reče Elphin. I podiže djetešce i tužno ga postavi iza sebe, naričući zbog svoje nevolje. I potjera u blag hod konja što dotada kasaše i ponese dijete blago kao da sjedi na najmekšoj stolici na svijetu. I umah dječačić glasno uze recitirati pjesmu utjehe i slave Elphinu, proričući mu čast i slavu. Krasni Elphine, ne nariči više! Nek nitko zbog vlastitoga ne žali. U beznađu se probitka ne nalazi. Nitko svog potpornja ne vidi… Ovakav slab i majušan, Na oplakanom žalu oceana, Kad nevoljan dan svane bit ću Od veće ti koristi nego lososa tristo… Kad se Elphin vrati u očev dvorac, Gwyddno ga upita je li izvukao bogatu lovinu iz vrše, a ovaj mu kaza da je našao nešto bolje od ribe. “Što li je to?” priupita ga Gwyddno. “Bard”, odgovori mu Elphin. Nato reče Gwyddno: “Jao, kakve li ti koristi od njega?” A sâmo mu djetešce odvrati ovako: “Koristi bit će mu veće no što je ti ikada od vrše imaše.” Upita ga Gwyddno: “Zar govoriti umiješ, a ovako si malen?” A djetešce mu odgovori: “Vičniji sam govoru no ti propitkivanju.” “Daj da čujem što reći umiješ”, kaza Gwyddno. Nato Taliesin ispjeva filozofsku pjesmu.
244 J Kralj te zemlje jednoga je dana dvorovao, a Taliesin se šćućurio u kutu. “Pa kad bardovi i glasnici izađoše da hvalospjeve izviknu, da izreknu moć kraljevu i snagu njegovu, baš dok prolaziše kraj kuta u kojem se skutrio, Taliesin naškubi usne za njima i uze prebirati ‘Blm, blm’ prstima po usnicama. Nijedan od njih ne hajaše za njim u prolazu, već nastaviše dalje sve dok ne izađoše pred kralja, kojemu izraziše neobično poštovanje tijelima, ne rekavši ni riječi, već naškubivši usne, iskrivivši ih prema kralju i uzavši prebirati ‘Blm, blm” prstima po usnicama, kako netom vidješe da onaj dječak čini. Kad to vidje, kralj se začudi i u sebi zaključi da se ovi kojekakvim pićima opiše. Stoga on zapovijedi vlastelinu koji ga za stolom posluživaše da ode do njih i zatraži da se saberu, imajući u vidu gdje stoje i što je pritom dolično. I vlastelin ga rado posluša. Ali oni nastaviše ludovati ništa manje no prije. Nato im on pošalje glase po drugi put, pa i po treći, s molbom da napuste dvornicu. Naposljetku kralj naloži jednome pažu da udari njihova predvodnika, što zvaše se Heinin Vardd; i paž dohvati metlu i sastavi ga po glavi tako da se ovaj svali natrag u stolicu. Tada ustade i svali se na koljena, usrdno zamolivši kraljevu milost ne bi li uzmogao pokazati da im omaška ne poteče od manjkava znanja, a ni od pijanstva, već od utjecaja nekog duha što se u dvornici nalazi. I tad Heinin progovori ovako. ‘O časni kralju, milosti tvojoj znati valja da ni od snažna ispijanja, ni od preobilata pića ne obeznanismo ovako, kao pijanci govora lišeni, već zbog utjecaja duha što ondje u kutu sjedi, likom poput djeteta.’ Smjesta kralj zapovijedi pažu da ovoga dovede; a ovaj ode do zakutka gdje Taliesin sjediše i odvede ga pred kralja,
245 P koji ga upita što je on i odakle je. I on stihovima odgovori kralju. Prvi i glavni bard Elfinov sam, Rodom iz predjela sazvježđa ljetnih; Idno i Heinin Merddinom me zvahu, Svaki će me kralj na koncu Taliesinom zvati. Uz Gospodina svojeg u najvišoj sferi bijah, Pri padu Luciferovu u najdublji pakao. Stjegonoša bijah Aleksandru; Imena zvijezda od sjevera do juga znadem; U galaktici bijah pred prijestoljem Djelitelja; U Kanaanu bijah kad Absalom pogibe; Prenesoh Duh Božji da sravni Hebrona dolinu; Na Donovu dvoru bijah prije rođenja Gwdionova. Učitelj bijah Iliji i Enošu; Krila mi podari genij veličanstvena raspela; Rječit bijah prije no što govora dar dobih; Razapinjanju nazočih milosnoga Sina Božjeg; Tri razdoblja provedoh u zatvoru Arianrodovu; Upravitelj bijah pri izgradnji Nimrodove kule; Čudo sam neznana podrijetla. U Aziji bijah s Noom u arci, Uništenje vidjeh Sodome i Gomore; U Indiji bijah kad Romu gradiše, Sada stigoh u Troje Preostatak. S Gospodinom svojim bijah u magarećoj jasli; Mojsija osnažih kroz Jordana vodu; Na svodu nebeskom bijah uz Mariju Magdalenu; Muzu stekoh iz Caridwenina kotla; Bard harfe bijah Lleonu iz Lochlina.
246 J Na Bijelome Brdu bijah, na dvoru Cynvelynovu, Na dan i godinu u kladama i negvama, Gladovah teško za Djevice Sina, Odgajan bijah u Božanstva zemlji, Predavač bijah svemu mislećemu, Cjelinu stvaranja podučavati mogu. Sve do dana sudnjega na zemlji ću biti; I ne zna se je li mi tijelo od mesa ili ribe. Devet mjeseci bijah zatim U trbuhu babe Caridwen; Prvotno bijah mali Gwion, Na koncu ja jesam Taliesin. A kada kralj i njegovi plemići poslušaše tu pjesmu, silno se začudiše, jer nikada takvu ne čuše od dječaka mlađahna poput njega.”;; Najveći dio bardove pjesme posvećen je Neuništivome, a tek kratka kitica pojedinostima njegova osobnog životopisa. Slušatelji bivaju upućeni na Neuništivo u sebi samima, a zatim im se usput podastire činjenični podatak. Iako se plašio užasne babe, bio je progutan i iznova rođen. Umrijevši u osobnome egu, iznova se ustao, učvršćen u Jastvu. Junak je prvak stvari koje postaju, a ne stvari koje su postale, jer on jest. “Prije no što Abraham bijaše, ja ffl.” On ne brka prividnu vremensku nepromjenjivost i trajnost u Bitku, niti se boji da bi sljedeći trenutak (ili “ono drugo”) moglo mijenom uništiti ono trajno. “Nikome njegov ne ostaje lik, – obnavljačica stvari Priroda oblike jedne iz drugijeh stvara, i ništa na tolikom svijetu ne propada, vjerujte meni, nego mijenja lice i obnavlja.”;;& Tako se omo-
247 P gućava događanje idućeg trenutka. – Kad je Kraljević Vječnosti poljubio Kraljevnu Svijeta, dokinuo je njezin otpor. “Ona otvori oči, probudi se i pogleda ga s dragošću. Zajedno siđoše stubama, a kralj se probudi, i kraljica, i cijela dvorska svita, i svi pogledaše jedni druge razrogačeno. A konji u dvoru ustadoše i protresoše se: lovački psi poskočiše i zamahaše repovima: golubovi na krovu izvukoše glavice ispod svojih krila, obazriješe se i poletješe preko polja: muhe na zidu opet se uzmuvaše: plamen u kuhinji raspiri se, razjari i stade kuhati večeru: pečenka opet poče cvrčati: i kuhar opali peraču posuđa ćušku posred uha od koje ovaj jauknu: i služavka očerupa kokoš do kraja.”;;
249 K Č Pustolovina se može sažeto prikazati ovim grafikonom: Mitološki junak po izlasku iz svakodnevne kolibe ili dvorca biva odmamljen, odvučen, ili pak svojevoljno odlazi do praga pustolovine. Ondje susreće sjenovitu prisutnost koja stražari nad prolazom. Junak može poraziti ili udobrostiviti tu silu i u kraljevstvo mraka ući živ (bitka s bratom, bitka sa zmajem; žrtva, čini), ili ga suparnik može pogubiti, pa će sići u smrti (komadanje, razapinjanje). Prešavši tako prag, junak putuje svijetom neznanih no čudnovato bliskih sila, od kojih mu neke strogo prijete (ispiti), a neke mu daju čarobnu pomoć (pomagači). Kad stigne u nadir mitološkog ciklusa, on prolazi vrhunsko iskušenje i zadobiva nagradu. Pobjeda se može prikazati kao junakovo spolno sjedinjenje s božicom-majkom svijeta (sveti brak), priznavanje
250 J od strane oca-tvorca (pomirba s ocem), vlastito obogotvorenje (apoteoza), ili pak – ako su sile ostale neprijateljski nastrojene prema njemu – kao njegova krađa dobrobiti po koju je došao (krađa nevjeste, krađa vatre); u biti je riječ o širenju svijesti, a time i bitka (prosvjetljenje, preobrazba, sloboda). Konačno djelo jest povratak. Ako su sile blagoslovile junaka, on sada polazi pod njihovom zaštitom (izaslanik); ako nisu, on bježi pred potjerom (preobražajni bijeg, bijeg preko prepreka). Na pragu povratka transcedentalne sile moraju se zadržati; junak se vraća iz kraljevstva strave (povratak, uskrsnuće). Dobrobit koju donosi obnavlja svijet (eliksir). Promjene poslagane na jednostavnu ljestvicu monomita opiru se opisivanju. Mnoge pripovijesti izdvajaju i umnogome uvećavaju poneki tipični element punoga ciklusa (motiv ispita, motiv bijega, otmicu nevjeste), druge slažu niz neovisnih ciklusa u cjelovit slijed (kao u Odiseji). Različiti likovi ili epizode mogu se stopiti, ili se jedan element može umnožiti i iznova se pojaviti uz mnoge preobrazbe. Obrisi mitova i pripovijesti podložni su oštećivanju i zamagljivanju. Arhajske se crte općenito uklanjaju ili potiskuju. Unijeta građa prerađuje se kako bi odgovarala lokalnom krajoliku, običajima ili vjerovanjima, te uvijek pritom trpi. Nadalje, u nebrojenim prepričavanjima pojedine tradicionalne priče neizbježno dolazi do slučajnih ili namjernih izmještanja. Kako bi se objasnilo sastavnice koje su iz ovog ili onog razloga postale besmislene, izmišljaju se sekundarna tumačenja, često veoma umješna.;;+ U eskimskoj priči o Gavranu u utrobi kita, motiv luči je doživio izmještavanje i potom racionaliziranje. Arhetip junaka u utrobi kita naširoko je poznat. Pustolov najčešće
251 K S 12 prije svega mora potpaliti vatru svojim lučima unutar nemani, ne bi li tako doveo do smrti kita i vlastita izbavljenja. Potpala vatre na ovaj način simbolizira spolni čin. Dva štapa iz luči – utični štap i vreteno – poznati su kao ženski, odnosno muški štap; plamen je novostvoreni život. Junak koji pali vatru u kitu predstavlja inačicu svetoga braka. Ali u našoj eskimskoj priči prizor stvaranja vatre doživio je preinaku. Žensko načelo utjelovilo se u krasotici koju je Gavran susreo u velikoj odaji unutar životinje, dok je sjedinjenje muškog i ženskog dobilo odvojeni simbol u istjecanju ulja iz cijevi u upaljenu uljanicu. Kad je Gavran okusio to ulje, uzeo je udjela u činu. Kataklizma koja je uslijedila predstavljala je tipičnu krizu u nadiru, okončanje staroga eona i započinjanje novoga. Tada je Gavranov izlazak bio simbol čuda ponovnoga rođenja. Budući da su
252 J prvotne luči time postale suvišne, izmišljen je domišljat i zabavan epilog, kako bi zadržale neku ulogu u radnji. Ostavivši luči u utrobi kita, Gavran je mogao njihovo ponovno nalaženje protumačiti kao loše znamenje, odagnati ljude strahom i sâm se nasititi sala. Taj epilog izvrstan je primjer drugostupanjske razrade. On počiva na prevarantskom karakteru junaka, ali nije sastavnica osnovne priče. U kasnijim stadijima mnogih mitologija ključni se prizori skrivaju poput igala u velikim plastovima sekundarnih anegdota i racionalizacija; jer nakon što pojedina civilizacija prijeđe s mitološkog na svjetovno gledište, stariji prizori više ne pobuđuju osjećaje, a baš ih se ni ne odobrava. U helenističkoj Grčkoj i imperijalnom Rimu drevni su bogovi bili svedeni na puke zaštitnike građanstva, kućne ljubimce i omiljene književne likove. Neshvaćene naslijeđene teme, poput one o Minotauru – mračnom i užasnom noćnom vidu starog egipatsko-kretskog prikaza inkarniranog boga Sunca i božanskog kralja – bile su racionalizirane i rastumačene prema tadašnjim potrebama. Gora Olimp izmetnula se u Rivijeru punu trivijalnih skandala i preljuba, a majke božice u histerične nimfe. Mitovi su se čitali kao nadnaravni ljubići. Slično tome, u Kini, gdje je humanistička, moralizatorska snaga konfucijanizma stare mitske forme uvelike lišila praiskonske velebnosti, službena je mitologija danas tek zbrka anegdota o sinovima i kćerima provincijskih dužnosnika koje su, zbog ovakvih ili onakvih usluga ukazanih društvu, njihovi zahvalni užitnici uzdigli do časti lokalnih bogova. A u suvremenome naprednom kršćanstvu, Krist – Utjelovljenje Logosa i Iskupitelj Svijeta – ponajprije je povijesna ličnost, bezopasni seoski mudrac iz poluorijentalne prošlosti koji je pro-
253 K povijedao dobroćudno učenje pod geslom “čini drugima ono što bi htio da oni čine tebi”, a ipak su ga smaknuli kao zločinca. Njegova se smrt iščitava kao veličanstvena lekcija iz dosljednosti i nepopustljivosti. Svaki put kad se poezija mita tumači kao životopis, povijest ili znanost, ona se ubija. Živi prizori postaju tek daleke činjenice iz tuđeg vremena, s tuđeg neba. Nadalje, nikad nije teško zorno pokazati da je mitologija posve besmislena sa znanstvene i povijesne strane. Kad pojedina civilizacija na takav način počinje iznova tumačiti svoju mitologiju, dokida joj život, pretvara hramove u muzeje i rastače sponu između ovih dvaju motrišta. Takva je pokora svakako snašla Bibliju i pretežiti dio kršćanskoga kulta. Za vraćanje života prizorima ne treba tražiti zanimljive načine primjene na suvremena zbivanja, već prosvjetljenje u napucima iz nadahnute prošlosti. Kad se oni pronađu, široka područja polumrtve ikonografije opet će otkriti svoje trajno ljudsko značenje. Na Veliku subotu u katoličkoj crkvi, primjerice, nakon blagoslivanja nove vatre, ;;9 blagoslivanja pashalne svijeće i čitanja proročanstava, svećenik zaodijene purpurnu halju i, dok pred njim ide procesija križa, svijećnjaka i upaljene blagoslovljene svijeće, odlazi do krstionice s ministrantima i svećenstvom, dok se pjevaju sljedeći stihovi: “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati? Suze su kruh moj i danju i noću, dok me svednevice pitaju: ‘Gdje ti je Bog tvoj?’” (Psalam + [+&], -+). Došavši na prag krstionice, svećenik zastane i pomoli se, te uđe i blagoslovi krstioničku vodu, “kako bi nebesko
254 J potomstvo, posvećenjem začeto, moglo nići iz bezgrešne rodnice božanske krstionice, nova preporođena stvorenja: i kako bi svi, ma kako različiti tjelesnim spolom ili vremenskom dobi bili, mogli putem milosti, svoje duhovne majke, mogli iznaći isto to novorođeno stanje.” On dotiče vodu rukom i moli se da bude očišćena od Satanove pakosti, pravi znak križa nad vodom, dijeli je rukom i škropi njome četiri strane svijeta; triput dahće nad vodom u obliku križa te stavlja pashalnu svijeću u vodu i kazuje: “Neka krepost Duha Svetoga uđe u svu vodu ove krstionice.” Vadi svijeću, opet je uranja, dublje, i glasnije ponavlja: “Neka krepost Duha Svetoga uđe u svu vodu ove krstionice.” Opet vadi svijeću i uranja je po treći put, sve do dna, ponovivši još glasnije: “Neka krepost Duha Svetoga uđe u svu vodu ove krstionice.” Dahnuvši zatim triput na vodu, nastavlja: “I učini svu ovu vodu plodnom za obnovu.” Zatim vadi svijeću iz vode i, nakon nekoliko završnih molitvi, svećenici pomoćnici škrope vjernike tom blagoslovljenom vodom.;;> Ženska voda, duhovno oplođena Duhom Svetim, kršćanski je pandan vode preobražaja poznate u svim sustavima mitoloških prikaza. Ovaj obred je inačica svetoga braka, koji je izvorni trenutak začetka i obnove svijeta i čovjeka, upravo onog otajstva koje simbolizira hinduistički lingam. Uroniti u tu krstionicu znači zaroniti u mitološku kraljevinu; utonuti pod površinu znači prijeći prag noćnoga mora. Simbolički, novorođenče prolazi taj put kada mu se voda izlije na glavu; svećenik i kumovi predstavljaju mu vodiča i pomagače. Cilj mu je posjetiti roditelje svojega Vječnog Ja, Duh Božji i Maternicu Milosti.;;fl Nakon toga se ono vraća roditeljima svojega fizičkog tijela.
255 K Malo tko od nas uopće sluti smisao obreda krštenja, inicijacije kojom ulazimo u svoju Crkvu. Pa ipak, on se jasno javlja u Isusovim riječima: “Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” Nikodem mu reče: “Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?” Odgovori Isus: “Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.”;;0 Uvriježeno tumačenje krštenja glasi da ono “ispire Istočni grijeh”, naglašavajući prije pojam čišćenja nego pojam ponovnog rođenja. Riječ je o drugostupanjskom tumačenju. Ili, čak i ako se tradicionalni pojam rođenja pamti, prethodni se brak uopće ne spominje. Mitološke simbole, međutim, valja slijediti kroz sve njihove implikacije prije nego što će nam moći razotkriti cjelokupan sustav suglasnosti kroz koje oni analogijom predstavljaju tisućljetnu pustolovinu duše.
256 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S I
257 S II
258 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S III
259 S IV
260 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S V
261 S VI
262 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S VII