59 M ffl je Orijent blagoslovila dobrobit koju joj je donio Gautama Buddha – njegov prekrasni nauk Dobroga zakona – baš kao što je to na Okcidentu učinio Mojsijev Dekalog. Grci su vatru, prvi oslonac svake ljudske kulture, vezivali uz nadsvjetovno djelo svoga Prometeja, a Rimljani utemeljenje svoga grada, potpornja svijeta, uz Eneju, nakon što je otišao iz poražene Troje i posjetio jezovito podzemlje mrtvih. Svugdje se, u svakoj sferi zanimanja (vjerskoj, političkoj ili osobnoj), navodi da istinski stvaralačka djela potječu iz nekovrsnog umiranja za ostatak svijeta; u iskazivanju onog što se zbiva u međurazdoblju junakova nebitka, koje je nužno kako bi se vratio iznova rođen, uveličan i pun stvaralačke moći, čovječanstvo je također jednoglasno. Stoga nam valja samo slijediti mnoštvo junačkih likova kroz klasične stadije univerzalne pustolovine kako bismo još jedanput vidjeli ono što se otkriva oduvijek. To će nam pomoći da shvatimo ne samo značaj tih prikaza za suvremeni život, već i jedinstvenost težnji, moći, nestalnosti i mudrosti ljudskoga duha. Stranice što slijede u obliku jedne pustolovine, sastavljene od mnogobrojnih, predstavljaju pripovijesti brojnih simboličnih nositelja što svijetu prenose sudbinu Svakoga. Prvi veliki stadij, onaj razdvajanja ili odlaska, prikazat će I. dio, I. poglavlje, u pet pododjeljaka: &) “Zov u pustolovinu”, odnosno naznake junakova poziva, ) “Odbijanje zova”, odnosno ludost bijega od boga, ;) “Nadnaravna pomoć”, neočekivana potpora koju dobiva onaj koji se odvažio na pustolovinu što mu je pripala, +) “Prijelaz prvoga praga” i 9) “Utroba kita”, odnosno prijelaz u predjele noći. Stadij iskušenja i pobjeda inicijacije donosi II. poglavlje u šest pododjeljaka: &) “Put iskušenja”, odnosno opasni vid bogo-
60 P va, ) “Susret s božicom” (Magna Mater), odnosno blaženstvo povratka u najranije djetinjstvo, ;) “Žena kao zavodnica”, shvaćanje i agonija Edipova, +) “Pomirba s ocem”, 9) “Apoteoza” i >) “Konačna dobrobit”. Povratak i ponovno uključivanje u društvo, nužni za nastavak utjecanja duhovne energije u svijet, te time, sa stanovišta zajednice, opravdavaju dugotrajno povlačenje, mogu se samom junaku pokazati kao najteži prohtjevi uopće. Jer ako se poput Buddhe uspio probiti do dubokog spokoja potpunog prosvjećenja, postoji opasnost da će blaženstvo tog iskustva poništiti sve uspomene, zanimanja ili nadanja za jade svijeta; ili će im se, pak, poteškoća upoznavanja s putom prosvjetljenja ljudi obuzetih ekonomskim problemima učiniti prevelikom i nerješivom. A ako je junak, s druge strane, umjesto da se podvrgne svim inicijacijskim ispitima, samo poput Prometeja šmugnuo ka svom cilju (uz pomoć nasilja, prečice ili puke sreće) i zgrabio onu blagodat koju je htio donijeti svijetu, onda će reakcija sila koje je poremetio možda biti tako oštra da će ga smožditi i iznutra i izvana – razapeti, poput Prometeja, na stijenu vlastitog oskvrnjenog nesvjesnog. Ili, ako se, u treću ruku, junak vrati neozlijeđen i od svoje volje, možda ga dočeka tako nehajno i prezrivo neshvaćanje od onih kojima je došao pomoći, da će mu se zvanje raspasti. Treće poglavlje koje slijedi zaključuje raspravu o tim mogućnostima kroz šest pododjeljaka: &) “Odbijanje povratka”, odnosno nijekanje svijeta, ) “Čarobni bijeg”, odnosno bjekstvo Prometeja, +) “Prijelaz praga povratka”, odnosno povratak svijetu svakodnevice, 9) “Vladar dvaju svjetova” i >) “Sloboda življenja”, priroda i uloga konačne dobrobiti.+;
61 M ffl Junak monomita, sastavljen od mnogih pojedinačnih junaka, osoba je iznimnih darova. Često ga se u njegovu društvu cijeni, često ga se i prezire ili ne prepoznaje. On i/ili svijet u kojemu se zatekao pate od pomanjkanja simbola. U bajkama to može biti sitno poput odsustva izvjesnog zlatnog prstena, dok se u apokaliptičnoj viziji fizički i duhovni život cijeloga svijeta mogu predstaviti kao da su već, ili samo što nisu, posrnuli i propali. Za junaka bajke tipično je da odnosi kućnu, mikrokozmičku pobjedu, a za junaka mita da odnosi svjetsko-povijesnu, makrokozmičku pobjedu. Dok prvi – najmlađe, odnosno prezreno dijete, koje će ovladati iznimnim moćima – nadvladava tlačitelje, onaj potonji iz pustolovine donosi sredstvo obnavljanja svojeg cjelokupnog društva. Plemenski ili lokalni junaci, poput cara Huang Tija, Mojsija ili asteškog Tezcatlipoce, prenose blagodat jednom jedinom narodu; univerzalni junaci – Muhamed, Isus, Gautama Buddha – donose poruku čitavom svijetu. Bio junak apsurdan ili uzvišen, Grk ili barbarin, goj ili Židov, njegovo putovanje malo će se razlikovati u bitnim odrednicama. Popularne priče prikazuju junačko djelovanje kao fizički čin; za istančanije religije ono je moralni čin; svejedno, zateći ćemo začuđujuće malo razlika u morfologiji pustolovine, u ulogama sudionika, u ostvarenim pobjedama. Ako se ovaj ili onaj temeljni sastojak arhetipskog obrasca izostavi iz pojedine bajke, legende, rituala ili mita, on će se neizbježno implicirati na ovaj ili onaj način – dok će samo izostavljanje štošta kazati o povijesti i patologiji primjera, kako ćemo uskoro vidjeti. II. dio, “Kozmogonijski ciklus”, razvija veliku viziju stvaranja i razaranja svijeta, koja se kao otkrivenje udjelju-
62 P je uspješnome junaku. I. poglavlje, Emanacije, bavi se ulaskom univerzalnih oblika iz ništavila. II. poglavlje, Djevičansko rođenje, predstavlja pregled stvaralačkih i iskupiteljskih uloga ženske sile, prvo u kozmičkim razmjerima kao Majke Univerzuma, a zatim na ljudskoj ravni kao Majke Junaka. III. poglavlje, Preobrazbe junaka, prati put legendarne povijesti ljudske rase kroz tipične stadije, gdje se junak javlja na sceni u različitim oblicima, sukladno promjenama potreba rase. A IV. poglavlje, Rastakanja, govori o predskazanome kraju, prvo junaka, a zatim i manifestiranog svijeta. Kozmogonijski ciklus predstavlja se zaprepašćujuće dosljedno u svetim pismima svih kontinenata, ++ što pustolovini junaka daje nov i zanimljiv obrat; jer sad se čini da njegovo pogibeljno putovanje nije bio trud dostizanja, već povratka na dostignuto; ne otkrića, već povratka na otkriveno. Otkriva se da su božanske sile, koje je tražio i kroz opasnosti osvojio, cijelo vrijeme postojale u srcu junaka. On je “kraljev sin” koji je spoznao što je i time započeo rabiti moć koja mu pripada – “sin Božji”, koji je spoznajo razmjere značenja tog naziva. S tog motrišta junak simbolizira onaj stvaralački i iskupiteljski božanski lik koji se krije u svima nama, te samo čeka da ga se spozna i pretoči u život. “Za Jednoga koji je postao mnogi, ostaje Jedan nepodijeljen, ali svaki dio cio je Kristov”, čitamo u djelima svetoga Simeona mlađeg (*+*.-&. n.e.). “Vidjeh Ga u svojoj kući”, nastavlja svetac. “Sred svih tih svakodnevnih stvari On se pojavi neočekivano i posta neiskazivo sjedinjen i stopljen sa mnom, te mi priskoči bez ičega između, kao vatra čeliku, kao svjetlost staklu. I On učini da sam poput
63 M ffl vatre i poput svjetlosti. I ja postah ono što prije vidjeh i izdaleka promatrah. Ne znam kako bih vam ovo čudo priopćio. …Čovjek sam prirodom, i Bog milošću Božjom.”+9 Usporedivu viziju opisuje apokrifno Evanđelje po Evi. “Stajah na vrletnoj gori i opazih divovskoga čovjeka i još jednog, patuljka; i čuh glas poput groma, i približih se da čujem; i On mi prozbori i reče: ja sam ti, a ti si ja; i ma gdje ti bio, ja sam ondje. U svemu sam raštrkan, i ma gdje poželio, prikupljaš Me; a prikupivši Mene, ti prikupljaš Sebe.”+> Ovo dvoje – junak i njegov krajnji bog, tražitelj i pronađeni – tako se shvaćaju kao vanjština i unutrašnjost jednog te istog, u sebi odraženog misterija, istovjetnog misteriju manifestiranog svijeta. Veliko djelo vrhunskoga junaka leži u dolasku do spoznaje ovoga jedinstva u višestrukosti, te u njezinome objavljivanju. . P# Uspješna junakova pustolovina za posljedicu ima otključavanje i ponovno puštanje toka života u tijelo svijeta. Čudo ovoga toka može se fizičkim pojmom opisati kao kruženje hranjive tvari, dinamički kao strujanje energije, ili duhovno kao manifestacija milosti. Te razlike u prikazu lako se izmjenjuju, jer predstavljaju tri stupnja kondenzacije jedne te iste životne sile. Obilata žetva znak je Božje milosti; Božja milost hrana je duše; munja je pak nagovještaj plodonosne kiše i u isti mah manifestacija oslobođene Božje energije. Milost, hranjiva tvar, energija: one teku u živi svijet, a gdje god presuše, život se raspada u smrt.
64 P Ova bujica teče iz nevidljiva izvora, a ušće joj je središte simboličkoga kruga univerzuma, Nepomično mjesto iz legende o Buddhi, +fl koje se može nazvati osovinom svijeta. Pod tim mjestom je potporanj Zemlje, glava kozmičke guje, zmaja koji simbolizira vode bezdana, božansku energiju života i supstanciju demijurga, svjetotvornog vida besmrtnoga bića.+0 Drvo života, odnosno sâm univerzum, raste odatle. Korijen mu je u potpornome mraku; zlatna sunčeva ptica slijeće mu na vrh; u podnožju mu klokoće izvor, neiscrpno vrelo. Ili može biti prikazana kozmička gora, s gradom bogova poput lopoča od svjetlosti na vrhu i s gradovima demona, obasjanim dragim kamenjem, u šupljoj utrobi. Ili to, pak, može biti kozmički muškarac ili žena (primjerice, sâm Buddha, ili hinduistička božica Kali u plesu), dok sjedi ili stoji na tom mjestu, ili je čak pričvršćen uz drvo (A<is, Isus, Wotan); jer sâm junak kao utjelovljenje Boga predstavlja pupak svijeta, stjecište pupčane vrpce kroz koje energije vječnosti prodiru u vrijeme. Stoga je Pupak svijeta simbol neprekidnog stvaranja: otajstvo održavanja svijeta putem onog trajnog čuda oživotvorenja koje izvire u svima. U plemenu Pawnee sa sjevera Kansasa i juga Nebraske, svećenik prilikom ceremonije Hako nožnim palcem crta krug. “Ovaj krug predstavlja gnijezdo,” govorio je takav svećenik prema izvještajima očevidaca, “a crta se nožnim palcem, jer orao svoje gnijezdo svija kandžama. Premda oponašamo pticu dok svija gnijezdo, ova kretnja ima još jedno značenje; u mislima nam je Tirawa dok stvara svijet u kojemu će živjeti ljudi. Uspnete li se na visok brijeg i pogledate oko sebe, vidjet ćete gdje nebo dotiče Zemlju sa svake strane, a unutar tog obruča žive ljudi. Zato kru-
65 M ffl govi koje smo iscrtali nisu tek gnijezda, već predstavljaju i krug koji je Tirawa-atius sazdao kao boravište za sve ljude. Krugovi također označavaju rodovsku skupinu, klan i pleme.”+* Nebeska kupola počiva na četvrtinama Zemlje, a katkad je pridržavaju četiri karijatidska kralja, patuljci, divovi, slonovi ili kornjače. U tome je tradicionalna važnost matematičkog problema kvadrature kruga: u njoj se krije tajna preobrazbe nebeskih u zemaljske oblike. Ognjište u domu i oltar u hramu predstavljaju os kotača svijeta, maternicu Univerzalne Majke čiji je plamen vatra života. A otvor na vrhu kolibe – ili krunište, vrhunac, odnosno svjetiljka na kupoli – predstavljaju os, ili središnju točku neba: sunčeva vrata, kroz koja se duše vraćaju iz vremena u vječnost, poput okusa prinijetih žrtava, spaljenih u vatri života i uzdignutih u okomici dima što se uspinje iz osi zemaljskoga ka osi nebeskoga kotača.9 Ovako ispunjeno, Sunce predstavlja zdjelu kojom se hrani Bog, neiscrpan gral prepun supstancije žrtve, čije je tijelo jelo istinsko i čija je krv piće istinsko.9& U isti mah, ono je hranitelj čovječanstva. Sunčeva zraka što pali ognjište simbolizira prijenos božanske energije u maternicu svijeta – i još jednu os što sjedinjuje i okreće dva kotača. Energija neprekidno kola sunčevim vratima. Bog se spušta, a čovjek uzdiže kroz njih. “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti, i pašu nalaziti.”9 “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu.”9; U kulturi koja se još napaja mitologijom, krajolik, baš kao i svaka faza ljudskog bitka, buja životom simboličkog značenja. Brda i lugovi imaju nadnaravne zaštitnike i vezani su uz općepoznate epizode iz mjesne predaje o stva-
66 P ranju svijeta. Tu i tamo, k tome, nalaze se posebna svetišta. Gdje god da se neki junak rodio, stvarao ili se vraćao u ništavilo, mjesto je obilježeno i posvećeno. Ondje je podignut hram da obilježi i nadahne čudo savršene usredotočenosti; jer to je mjesto prodora u obilje. Netko je na tome mjestu otkrio vječnost. Taj prostor može stoga služiti kao oslonac za plodotvorno meditiranje. Takvi se hramovi, u pravilu, grade kao inačice četiriju smjerova svjetskoga obzorja, pri čemu svetište ili oltar u sredini simbolizira Neiscrpnu točku. Onaj koji uđe u prostor hrama i ode do posvećenog prostora oponaša djelo prvotnoga junaka. Cilj mu je proći kretnje univerzalnoga obrasca, ne bi li u sebi pobudio prisjećanje na prikaz koji usredotočuje i obnavlja život. Drevni su gradovi sazdani poput hramova, s dverima na četiri strane svijeta, dok im u središtu stoji glavno svetište božanskog utemeljitelja grada. Građani žive i rade pod okriljem ovoga simbola. A, u istom duhu, prostori nacionalnih i svjetskih religija počivaju oko osi pojedinoga grada-majke: zapadno kršćanstvo oko Rima, Islam oko Meke. Usklađeno klanjanje, tri puta dnevno, muhamedanske zajednice diljem svijeta, kojim svi oni poput paoka svjetskog kotača pokazuju prema svome središtu u Ćabi, tvori golem, živ simbol “predanosti” (islam) svakoga i svih Allahovoj volji. “Jer On će vam,” kako piše u Kur’anu, “pokazati istinu svega što činite.”9+ Ili, opet: velik se hram može podići bilo gdje. Jer, u konačnici, ono Sve je posvuda, i svako mjesto može postati sjedište moći. Svaka vlat trave može, u mitu, poprimiti priliku spasitelja i odvesti lutalicu što traga u sanctum sanctorum vlastitoga srca. Pupak svijeta stoga je sveprisutan. A budući da je on izvor sveg postojanja, iz njega potječe svjetsko obilje i do-
67 M ffl bra i zla. Odurnost i krasota, grijeh i vrlina, ugoda i bol dolaze iz njega, u jednakoj mjeri. “Bogu je sve lijepo i dobro i pravo,” kazuje Heraklit; “ali ljudi drže da je ponešto krivo, a ponešto pravo.”99 Zbog toga, prilike koje se štuju u hramovima svijeta nipošto nisu uvijek lijepe, svagda dobrohotne, pa čak ni nužno kreposne. Poput božanstva iz Knjige o Jobu, one itekako nadilaze mjerila ljudskog vrednovanja. Slično tome, mitologija ne smatra najvećim junakom čovjeka koji je naprosto krepostan. Krepost je tek pedagoški uvod u konačni uvid, koji pak nadilazi sve parove suprotnosti. Krepost suzbija sebi posvećeni ego i omogućuje pronalaženje središta ponad osobnosti; ali kad se to postigne, što onda biva s boli ili ugodom, porokom ili vrlinom, bilo u našemu ili u bilo čijem tuđem egu? U svemu se tada opaža življenje transcendentne sile, koja je u svemu čudesna i vrijedna, u svakom pogledu, našega najdubljeg štovanja. Jer kako je to izjavio Heraklit: “Neslično je spojeno u jedno, i iz različitosti proizlazi najdivnije suglasje, i sve se putem razdora zbiva.”9> Ili, opet, kako nam to prenosi pjesnik Blake: “Lavlja rika, vučji tulež, bijes mora za oluje, i mač zatornički, odjeljci su vječnosti prevelike za oko čovječje.”9fl Ovaj složeni smisao živopisno prenosi anegdota iz zemlje Yoruba u Zapadnoj Africi koja govori o božanstvuvaralici Edšuu. Jednoga je dana taj čudni bog pošao putem između dvaju polja. “U svakom je polju ugledao zemljoradnika pri radu i odlučio ih obojicu povući za nos. Na glavu je stavio kapu, s jedne strane crvenu, ali s druge bijelu, zelenu sprijeda i crnu straga [pri čemu su ovo boje četiriju Strana svijeta: tj. Edšu je utjelovljivao Središte, axis mundi,
68 P odnosno Pupak svijeta]; pa kad su dva prijatelja zemljoradnika pošla kući u selo, a jedan je upitao drugoga: ‘Jesi li vidio onog čudnog svata što je danas prošao s bijelom kapom?’ drugi mu je kazao: ‘Ma, kapa mu je bila crvena.’ Prvi mu je otpovrnuo: ‘Nije; bila je bijela.’ ‘Ali, bila je crvena,’ uporno mu je ponovio prijatelj, ‘vlastitim sam je očima vidio.’ ‘Onda si zacijelo slijep’, izjavio je prvi. ‘Ti si zacijelo pijan’, odvratio je onaj drugi. I tako je došlo do svađe, te su se potukli. Kad su isukali noževe, susjedi su ih izveli pred glavara da im sudi. Edšu je bio u svjetini dok je suđenje trajalo, a kad glavar više nije znao kako da ustvrdi gdje leži istina, stari se varalica otkrio, objelodanio svoju psinu i pokazao kapu. ‘Njih dvojica nisu imali druge doli da se posvađaju’, rekao je. ‘Tako mi je bilo volja. Širenje razdora najveća mi je radost.’”90 Ondje gdje bi se moralizator ispunio gnušanjem, a pjesnik-traged samilošću i stravom, mitologija razbija cjelinu života u golemu, strahotnu Božansku komediju. Njezin olimpski smijeh ni najmanje nije eskapistički, već je tvrd, pun tvrdoće života samog – koja je, valja nam pretpostaviti, tvrdoća Boga, Tvorca. Mitologija, u ovom pogledu, tragični stav prikazuje ponešto histeričnim, a puko moralno prosuđivanje kratkovidnim. No tu tvrdoću uravnotežuje uvjerenje kako je sve što vidimo tek odraz sile koja istrajava, a bol je ne dotiče. Stoga su pripovijesti lišene i samilosti i strave – ispunjene radošću transcedentne anonimnosti promatrane u svakome sebi posvećenom, zaraćenom egu, koji se rađa i umire u vremenu.
Junakova pustolovina I. DIO
71 O P . Z # “Vrlo, vrlo davno, dok su želje još mogle dovesti do nečega, živjaše kralj čije sve kćeri bijahu lijepe, no najmlađa bje tako krasotna da se i samo Sunce, koje je toliko toga vidjelo, prosto-naprosto čudilo svaki put kad bi joj obasjalo lice. Sad, pokraj kraljeva dvorca stajala je silna, mračna šuma, a u šumi pod starim lipovim stablom izvor, pa kad bi dan bio veoma vruć, kraljevo je dijete odlazilo u šumu da sjedne uz svježe vrelo. A da joj prođe vrijeme, donosila bi sa sobom zlaćanu kuglu, bacala je u zrak i lovila je; to joj bijaše najdraža igračka. Zbi se tako jednoga dana da zlaćana kugla ne pade u ručicu kraljevne koja ju je lovila, već ju mimoiđe, odskoči od zemlje i otkotrlja se ravno u vodu. Kraljevna je isprati pogledom, no kugla iščeznu; a izvor bijaše dubok, tako dubok da mu se dno nije dalo vidjeti. Nato se ona gorko rasplaka, i plakaše sve jače i jače, neutješno. A dok je tako žalovala, začu gdje joj netko kazuje: ‘Što je bilo, kraljevno? Kako glasno ridaš, kamen bi se morao sažaliti nad tobom.’ Ona se osvrnu da vidi odakle dopire taj glas i uoči žapca čija je debela, ružna glava virila iz vode. ‘O, to si ti, stari Vodoronče’, reče ona. ‘Plačem nad zlaćanom kuglom koja
72 J mi pade u izvor.’ ‘Smiri se; ne plači’, odvrati joj žabac. ‘Jamačno ti mogu pomoći. Ali, što ćeš mi dati ako ti izronim igračku?’ ‘Što god želiš, dragi žapče,’ reče ona; ‘svoju odjeću, biserje i dragulje, čak i zlaćanu krunu koju nosim.’ Žabac odvrati: ‘Tvoju odjeću, biserje i dragulje, a i tvoju zlaćanu krunu, ja ne želim; ali ako ćeš skrbiti za me i dopustiti da ti budem prijatelj i sudrug, puštati me da sjedim s tobom za tvojim malenim stolom, da jedem iz tvojega malenog tanjura, pijem iz tvoje malene šalice, spavam u tvojoj malenoj postelji: ako mi sve to obećaš, smjesta ću zaroniti na dno i donijeti ti zlaćanu kuglu.’ ‘U redu’, reče ona. ‘Obećavam ti sve što želiš, samo mi izroni kuglu.’ Ali pritom pomisli: ‘Kako li samo blebeće taj priprosti žabac! Eno ga gdje sjedi u vodi s vlastitim rodom, a prijatelj ljudskome čeljadetu nikada ne bi mogao biti.’ Čim je žabac od nje dobio obećanje, nestao je pod vodom i duboko zaronio, te uskoro opet izronio; kuglu je donio u ustima i bacio je na tratinu. Kraljevna se sva ushiti vidjevši svoju krasnu igračku. Uze je i potrča. ‘Čekaj, čekaj,’ viknu žabac za njom, ‘ponesi i mene; ja ne mogu trčati kao ti.’ Ali kakve mu je vajde bilo od toga što je za njom kreketao iz petnih žila? Ni osvrnula se nije, već je trkom otišla kući, i uskoro posve zaboravila sirotoga žapca – koji je zacijelo samo odskakutao natrag u svoj izvor.”9* Ovo je primjer načina na koji pustolovina može započeti. Omaška – naoko puka slučajnost – otkriva neslućen svijet i dovodi pojedinca u odnos sa silama koje u potpunosti ne shvaća. Kao što je to Freud pokazao, > omaške nisu tek puke slučajnosti. One proizlaze iz suspregnutih želja i sukoba. Predstavljaju mreškanja na površini života, prouzročena vrelima koja se i ne slute. A ta vrela mogu biti
73 O vrlo duboka – duboka poput same duše. Omaška može započeti odvijanje toka sudbine. Tako je, u ovoj bajci, nestanak kugle prvi znak da se kraljevni nešto sprema, žabac je drugi, a nepromišljeno obećanje treći. Kao uvodna manifestacija sila koje počinju stupati na djelo, žabac koji kao da čarolijom izranja mogao bi se nazvati “glasnikom”; kriza njegova javljanja je “zov u pustolovinu”. Glasnik može zvati u život, kao u ovom slučaju, ili u smrt, u kasnijem trenutku životnog vijeka. Može pozvati na neki visoki povijesni poduhvat, ili pak obilježiti osvit religijskog prosvjetljenja. Shvaćen u mističnom smislu, on označava takozvano “buđenje jastva”. >& U slučaju kraljevne iz bajke, značaj mu nije veći od nailaska adolescencije. Ali bio on malen ili velik, i bez obzira u kojem stadiju ili stupnju života stigao, zov će uvijek podići zastor pred otajstvom preobrazbe – obredom, odnosno trenutkom duhovnog prolaska, koji je, po dovršetku, ravan smrti i rođenju. Nadraslo se poznato životno obzorje; stari pojmovi, ideali i čuvstveni obrasci više nisu primjereni; primaklo se vrijeme za prijelazak praga. Za okolnosti zova tipični su mračna šuma, silno drvo, klokotav izvor i oduran, potcijenjen izgled nositelja snage sudbine. U prizoru prepoznajemo simbole Pupka svijeta. Žabac, mali zmaj, djetinji je pandan guje iz podzemlja koja glavom podupire Zemlju i predstavlja životno-progenitivne, demijurške snage bezdana. On izranja zlaćanu sunčevu kuglu koju su njegove tamne, duboke vode netom progutale: u tom trenutku sliči velikome kineskom Istočnom Zmaju koji nosi izlazeće Sunce u čeljustima, ili žapcu kom na glavi jaše naočiti mladi besmrtnik Han Hsiang s breskvama besmrtnosti u košari. U Freudovu tumačenju, svi
74 J trenuci strepnje obnavljaju patnje onog prvog odvajanja od majke – zadržavanje daha, zgušnjavanje krvi itd. u krizi rođenja.> Vrijedi i obratno, da svi trenuci odvajanja i novog rođenja stvaraju strepnju. Bilo da je riječ o kraljevom djetetu kojemu se sprema odvajanje od blaženoga stanja dvojnog jedinstva s Kraljem Tatom, ili o Božjoj kćeri Evi, sazreloj za odlazak iz idile Vrta, ili pak o vrhunski usredotočenome Budućemu Buddhi koji se probija kroz posljednja obzorja stvorenoga svijeta, svugdje se pokreću isti arhetipski prizori, simboli opasnosti, bodrenja, iskušenja, prolaza i čudnovato svetih otajstava rađanja. Odurni ili odbačeni žabac ili zmaj iz bajke donosi sunčevu kuglu u ustima; jer žabac, guja, Odbačeni, predstavljaju nesvjesnu dubinu (“tako dubok da mu se dno nije dalo vidjeti”) koja krije sve one odbačene, nepriznate, neprepoznate, neznane ili nerazvijene čimbenike, zakone i sastavnice postojanja. To su biseri iz čarobnih podmorskih palača niksa, tritona i vodenih čuvara; dragulji što obasjavaju demonske gradove podzemlja; vatrene sjemenke u oceanu besmrtnosti koji podupire zemlju i okružuje je poput zmije; zvijezde u njedrima svagdašnje noći. To su grumenovi u zgrnutome zlatnom blagu zmaja; pomno čuvane hesperidske jabuke; vlakna Zlatnoga runa. Glasnik ili najavljivač pustolovine stoga je često mračan, odbojan ili stravičan, a svijet ga zmatra zlim; no kad bi se za njim moglo poći, pukao bi put kroz zidine dana u mrak gdje sjaju dragulji. Glasnik može biti (kao u bajci) neka zvijer što predstavlja potisnutu nagonsku plodnost unutar nas samih, ili pak neka prikrivena, zagonetna prilika – Nepoznati.
75 O Pipovijeda se, primjerice, kako se kralj Artur jednoga dana spremio da s vitezovima ode u lov. “Čim u šumu stiže, Kralj pred sobom ugleda velika jelena. Tog ću jelena loviti, reče kralj Artur, podbode konja, i dugo jahaše za njim, i vrlom silom htjede jelena sa zemljom sastaviti; no Kralj loviše jelena tako dugo da mu konj bez sape osta i mrtav pade; tjelesni stražar tada Kralju dovede drugoga konja. Tako Kralj stjera jelena u žbunje, a konja opet u smrt; sâm sjede uz česmu i u silne se zadubi misli. A dok tako sjediše, učini mu se da čuje buku lovačkih pasa, njih trideset na broju. I Kralj spazi gdje mu prilazi najčudnija zvijer što ju ikada vidje ili ču; zvijer ode do bunara i napi se, a iz trbuha joj dopiraše zvuk kao da to laje trideset pari pasa; ali dokle je god zvijer pila, u trbuhu joj laveži ne bje: zatim zvijer uza silnu buku ode, našto se Kralj veoma začudi.”>; Iz posve drugog dijela svijeta, sa sjevernoameričkih stepa, stiže slučaj djevojke iz plemena Arapaho koja je ugledala dikobraza pokraj topole. Pokušala je udariti životinju, ali ova je šmugnula za stablo i počela se verati. Djevojka je pošla za njim, ali dikobraz joj je stalno ostajao tik izvan dosega. “Ma!” rekla je, “penjem se da ulovim dikobraza, jer trebaju mi njegove bodlje i popet ću se do vrha bude li nužno.” Dikobraz je izbio na vrh drveta, ali kad mu se djevojka primakla i naumila ga ščepati, topola se odjednom izduljila i dikobraz je nastavio uspon. Kad je djevojka pogledala poda se, vidjela je gdje joj prijatelji izvijaju vratove, gledaju za njom i kume je da siđe; ali kako je već bila zašla pod dikobrazov utjecaj, a silno se bojala visine do koje je stigla, nastavila se uspinjati uz drvo, sve dok za promatrače na tlu nije postala sićušna mrlja, te je s dikobrazom napokon dosegla nebo.>+
76 J Dva će sna dostajati kao ilustracija spontane pojave glasničkog lika u psihi zreloj za preobrazbu. Prvi je san mladića koji traži put ka novoj orijentaciji u svijetu: “Zelena zemlja gdje pase mnogo ovaca. ‘Zemlja ovaca’. U zemlji ovaca stoji nepoznata žena i pokazuje put.”>9 Drugi je san djevojčice čija je prijateljica nedavno umrla od sušice; ona se boji da i sama ne boluje od te bolesti. “Bila sam u rascvalom vrtu; sunce je upravo zalazilo u krvavom rumenilu. Tada se preda mnom pojavio crn, plemenit vitez i kazao mi vrlo ozbiljnim, dubokim i strašnim glasom: ‘Hoćeš li poći sa mnom?’ Ne čekajući moj odgovor, primio me za ruku i odnio.”>> Bilo da je riječ o snu ili mitu, ove pustolovine odišu neodoljivom čarolijom lika koji se odjednom javlja kao vodič i obilježava novo razdoblje, novi stadij životnog puta. Ono S 3
77 O sa čim se valja suočiti i što je na neki način duboko poznato nesvjesnome – iako je u isti mah svjesnoj ličnosti neznano, iznenađujuće, pa čak i zastrašujuće – daje se do znanja; ono što je dotad imalo smisla može čudnovato izgubiti vrijednost, poput svijeta kraljeva djeteta nakon iznenadna nestanka zlaćane kugle u vrelu. Sve i ako se junak nakon toga nakratko vrati svojim ranijim poslovima, lako je moguće da mu to neće donijeti ploda. Tada će se objelodaniti niz sve snažnijih znakova, sve dok se – kao u legendi o “Četiri znaka” koja slijedi, najslavnijemu primjeru zova u pustolovinu u svjetskoj književnosti – poziv više ne bude mogao zanemarivati. Mladoga kraljevića Gautamu Sakyamunija, Budućega Buddhu, otac je štitio od svih spoznaja o starenju, bolesti, smrti ili redovništvu, kako mu na pamet ne bi palo odricanje od života; jer pri rođenju su mu prorekli da će postati ili car cijelog svijeta ili pak Buddha. Pristran vladarskome pozivu, kralj je sinu darovao tri palače i četrdeset tisuća mladih plesačica, ne bi li mu um ostao privržen svijetu. Ali time je samo pospješio neizbježno; jer mladić je još u razmjernoj mladosti posve utažio zanimanja za putene naslade i sazrio za drugačija iskustva. Čim je postao spreman, pravi su se glasnici pojavili sami od sebe: “Tako jednoga dana Budući Buddha poželi otići u park te kaza kočijašu da spremi kočiju. Ovaj stoga izvede raskošnu i otmjenu kočiju, bogato je uresi i u nju upregnu četiri svečana konja rase Sindhava, bijela poput latica bijeloga lopoča, te Budućem Buddhi javi da je sve spremno. A Budući se Buddha pope u kočiju, palači bogova sličnu, te tako krenu u park.
78 J ‘Bliži se vrijeme za prosvjećenje kraljevića Siddharthe,’ pomisliše bogovi; ‘valja nam dati mu znak’: i oni jednoga između sebe pretvoriše u oronula starca, krezuba, sijeda, skvrčena i zgrbljena, oslonjena o štap i drhtava, te ga pokazaše Budućemu Buddhi, ali tako da ga samo on i kočijaš zamijetiše. Nato reče Budući Buddha kočijašu: ‘Prijatelju, kaži mi, deder, tko je onaj čovjek? Čak mu ni kosa nije kao u drugih ljudi.’ A nakon što ču odgovor, reče: ‘Sramota bilo rođenja, jer svakome što se rodi valja i ostariti.’ I vrati se uzrujana srca i pope u palaču. ‘Zašto se moj sin tako brzo vraća?’ upita ih kralj. ‘Gospodine, on vidje starca,’ odgovoriše mu; ‘i jer vidje starca, kani se iz svijeta povući.’ ‘Zar me ubiti želite, kad mi takve stvari govorite? Smjesta spremite predstave i izvedite ih pred mojim sinom. Uspijemo li ga nekako nagnati da se sladi ugodama, prestat će misliti o povlačenju iz svijeta.’ Kralj tad proširi straže na pola lige u svakome smjeru. Ponovno, jednoga dana Budući Buddha na putu u park opazi bolesna čovjeka kojega bogovi sačiniše; i kad se raspita o njemu, vrati se uzrujana srca i pope u palaču. A kralj ih isto onako upita i isto im onako naloži kao i prije; i opet proširi straže, te ih postavi na tri četvrt lige unaokolo. I još jednoga dana Budući Buddha na putu u park opazi mrtvaca kojega bogovi sačiniše; i kad se opet raspita o njemu, vrati se uzrujana srca i pope u palaču. A kralj ih isto onako upita i isto im onako naredi kao i prije; i opet proširi straže, te ih postavi na punu ligu unaokolo.
79 O I opet jednoga dana Budući Buddha na putu u park opazi redovnika, brižno i smjerno odjevena, kojega bogovi sačiniše; i upita kočijaša: ‘Deder, tko je onaj čovjek?’ ‘Visosti, jedan od onih koji su se povukli iz svijeta’; i kočijaš poče na sva usta hvaliti povlačenje iz svijeta. Pomisao na povlačenje iz svijeta bijaše ugodna Budućemu Buddhi.”>fl Ovaj prvi stadij mitološkog putovanja – koji smo nazvali ‘zov u pustolovinu’ – naznačava da je sudbina pozvala junaka i prenijela mu duhovno težište iz prispodobivog društvenog okvira u nepoznat zabran. To sudbonosno područje gdje se kriju i blago i opasnost može se predstaviti na razne načine: kao daleka zemlja, kao šuma, kao kraljevstvo pod zemljom, na dnu mora ili ponad neba, kao tajni otok, uzvišeni gorski vrh ili stanje istančana sna; ali ondje redovito sve vrvi od čudnih, nestalnih, mnogoobraznih bića, nezamislivih muka, nadljudskih djela i nemogućih užitaka. Junak može svojevoljno poći u pustolovinu, kao Tezej nakon što je došao u očev grad, Atenu, i čuo groznu pripovijest o Minotauru; ili ga u tuđinu može prenijeti ili poslati neki dobrohotan, odnosno zloćudan činitelj, kao što je to bilo s Odisejem, kojega su diljem Sredozemlja tjerali vjetrovi razljućenog boga Posejdona. Pustolovina može započeti kao puka omaška, kao u slučaju kraljevne iz bajke; ili osoba može posve nehajno šetati, kad joj oko zapne za neku prolaznu pojavu što će je odvući od utabanih ljudskih staza. Primjeri se mogu navoditi ad infitum, iz svih krajeva svijeta.>0
80 J . O % Često u stvarnom životu, a nerijetko i u mitovima i predaji, susrećemo tužan slučaj zova bez odaziva; jer drugi interesi uvijek mogu zaglušiti uho. Odbijanje poziva pustolovinu pretvara u njezinu suprotnost. Obzidan dosadom, napornim radom, ili pak “kulturom”, subjekt gubi moć bitnog potvrdnog djelovanja i postaje žrtva koju valja spašavati. Njegov rascvali svijet postaje suha kamenita pustoš, a život mu djeluje besmisleno – čak i ako je, kao kralj Minos, titanskim naporom uspio sazdati znamenito carstvo. Koju god kuću sagradio, bit će to kuća smrti: labirint kiklopskih zidova, ne bi li sakrio od sebe vlastitog Minotaura. On može stvarati samo nove nedaće sebi i iščekivati neumitan rasap. “Koliko sam vas zvala, a vi ste odbijali… zato ću se i ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba: kad navali na vas strah kao nevrijeme i zgrabi vas propast kao vihor, kad navali na vas nevolja i muka.” “Jer glupe će ubiti njihovo odbijanje, a nemar će upropastiti bezumne.”>* Time Jesum transeuntem et non revertentem: “Boj se prolaska Isusova, jer on se ne vraća.”fl Mitovi i narodna predanja iz čitavoga svijeta jasno kažu da odbijanje poziva u biti znači odbijanje odricanja od onog što se smatra vlastitim interesom. Budućnost se ne sagledava kao nezadrživi niz smrti i rođenja, nego se sadašnji i osobni sustav ideala, vrlina, ciljeva i prednosti nastoji pošto-poto učvrstiti i učiniti stalnim. Kralj Minos je zadržao božanskog bika, čijim bi žrtvovanjem bio označio da se pokorava volji boga svog društva; jer draži mu je bio
81 O vlastiti gospodarski probitak, kako ga je shvaćao. Tako nije uspio napredovati do životne uloge koju je preuzeo – a vidjeli smo porazne posljedice koje je to imalo. Samo božanstvo postalo mu je mora; jer, očito, ako je čovjek samome sebi jedini bog, onda sâm Bog, Božja volja, sila koja bi htjela razoriti čovjekov egocentrični sustav, postaje neman. Od Njega bježah, kroz noći i kroz dane; Od Njega bježah, kroz mnogih ljeta dveri; Od Njega bježah, kroz labirintske strane Vlastita mi uma; i dok mi bijeg se ceri Od Njega se sakrih u izmaglici suznoj.fl& Čovjeka tlači, danju i noću, božansko biće koje je prizor živoga jastva u zaključanome labirintu vlastite mu dezorijentirane psihe. Svi putevi do izlaza izgubljeni su; ne može se van. Može se samo grčevito i grozničavo, poput Sotone, držati samoga sebe i biti u paklu; ili se pak probiti i konačno poništiti u Bogu. “Ti, od kojeg dražeg, sljepijeg, slabijeg nema, Ja sam Onaj za Kojim trpiš! Iz sebe ljubav crpiš, ti, koji Mene crpiš.”fl Istim tim čeznutljivim, tajanstvenim glasom zvao je grčki bog Apolon djevu Dafnu, kćer rijeke Peneja, dok ju je progonio ravnicom. “Nimfo, Peneja kćeri, ded stani!” vikalo je božanstvo za njom – kao žabac za kraljevnom iz bajke; “Ne goni dušman. Ne znaš, o ludana, ne znaš, od koga bježiš i zato bježiš. Molim te, lakše trči i prestani bježat, te lakše ću stizati i ja. Pitajder, kome si mila.”
82 J “I više šćaše govorit,” nastavlja se priča, “al’ plašljiva pobježe Dafna te s neodgovorenim riječima ostavi njega i u bijegu krasna. Otkrivo joj tijelo vjetar, lavor pireći naprama njoj razduhavo joj ruho, a tihi ćuh je hvato i bacao kosu joj natrag; stas joj je od trke ljepši. Al’ mlađahni bog umiljavat ne će se uzalud više i gonjen sam od Kupida gleda Peneja kćer da dostigne korakom brzim. Kao kad Galski pas na prostranom ugleda polju zeca, tad ovaj gleda uteći, a onaj ulovit; pas već hoće da ščepa, već misli, plijen da ima, gubicu otego je i noge već zečeve hvata, a zec se boji, da nije već ulovljen, te se i samim otima zubma i njuški, što dirnu ga, izmiče on se: tako je brz Apolon u nadi, a Dafna u strahu. Ali je gonitelj brži, jer ljubavi krila ga nose, odmora djevojci ne da, bježećoj već tik je do leđa, kosu, što niz vrat joj pada, već dahom svojijem dira. Kada obnemogne već, poblijedi, od muke brzog bježanja svladana buduć u Penejske pogleda vale i kaže: ‘Oče, pomozi! O zemljo, zini il’ ovaj oblik što čini, da trpim, prom’jeni, da nema ga više!” Čim tu molitvu reče, al’ sva se ukoči vrlo, oko mekijeh grudi tanušno se obavi liko, u lišće kose njoj otiđoše, u grane ruke, noge, pred časak još brze, sad žilama zapeše tvrdim, glavu joj obuzme kruna; ljepota joj ostade samo.”fl; To je doista tmuran svršetak, pun razočaranja. Apolon, sunce, gospodar vremena i zrelosti, više nije ustrajavao na zastrašujućem snubljenju, nego je tek lovoriku prozvao svojim najmilijim drvetom i ironično preporučio njegovo lišće pletačima pobjedničkih vijenaca. Djevojka je utekla roditeljskom liku i ondje pronašla zaštitu – poput onog neuspješnog muža kojega je san o majčinskoj ljubavi zaštitio od stanja privrženosti supruzi.fl+
83 O Psihoanalitička literatura vrvi primjerima takvih očajničkih fiksacija. One prikazuju stanje nemoći da se odbaci infantilni ego i pripadajuća sfera emotivnih odnosa i ideala. Čovjek biva sputan zidovima djetinjstva; otac i majka stoje poput čuvara praga, a plaha duša, u strahu od neke kazne, fl9 ne uspijeva proći kroz vrata i izaći do rođenja u vanjskome svijetu. Dr. Jung izvještava o snu koji uvelike sliči prizoru iz mita o Dafni. Sanjač je onaj mladić koji se našao (gore, str. 99) u zemlji ovaca – što će reći, u zemlji bez neovisnosti. Glas u njemu govori: “Moram prvo otići od oca”; a nekoliko noći zatim: “zmija opisuje krug oko snivatelja. On stoji ukorijenjen u tlo poput stabla.”fl> To je prizor začarana kruga koji oko osobnosti iscrtava zmajska sila fiksacijskog roditelja.flfl Brunhildu je jednako tako u stanju djevičanstva, godinama zakočenu u ulozi kćeri, čuvao plameni krug sveoca Wotana. Spavala je u bezvremenosti sve do Siegfriedova dolaska. Malu Trnoružicu (Uspavanu Ljepoticu) na počinak je stavila ljubomorna baba (nesvjesni lik zle majke). A usnulo nije samo dijete, već i cijeli njezin svijet; ali, konačno, “dugo, dugo godina potom”, stigao je princ da je probudi. “Kralj i kraljica (svjesni likovi dobrih roditelja), koji netom što su stigli kući i bili baš na ulazu u dvoranu, počeše padati u san, a s njima i cio dvor. Svi konji pozaspaše u stajama, psi na dvorištu, golubovi na krovu, muhe na zidovima, da, čak se i vatra što pucketaše na ognjištu umiri i usnu, a pečenje se prestade peći. A kuhar, koji se spremao momka iz smočnice potegnuti za uho jer je nešto zaboravio, pusti ga i zaspa. I vjetar se smiri, i nijedan list više ne zatitra u krošnjama. Tad oko dvorca stade rasti trnova ži-
84 J vica, i svake godine bivaše sve viša, te naposljetku zagradi cijelo imanje. Izrasla je viša od dvorca, tako da se više ništa nije dalo vidjeti, čak ni kokot-vjetrokaz na krovu.”fl0 Jedan je perzijski grad svojedobno bio pretvoren “u crno kamenje” – kralj i kraljica, vojnici, stanovnici, svi skupa – jer su njegovi žitelji odbili Allahov zov.fl* Lotova žena pretvorila se u stup soli jer se osvrnula nakon što ju je Jahve pozvao da ode iz njezina grada.0 A tu je i pripovijest o Vječnome Židu, prokletome da ostane na svijetu sve do Sudnjega Dana, jer kad je Krist noseći križ prošao pokraj njega, ovaj mu je iz gomile koja je stajala uz put doviknuo: “Brže to malo! Što se čeka!” Neprepoznati, uvrijeđeni Spasitelj obratio mu se i kazao: “Ja idem, ali ti ćeš me ovdje čekati kad se budem vratio.”0& Neke žrtve ostaju začarane zauvijek (ili barem do završetka priče), ali drugima je suđeno da budu spašene. Brunhilda se sačuvala za junaka koji joj je pripadao, a malu Trnoružicu izbavio je princ. Mladić koji se preobrazio u drvo, također, potom je sanjao o nepoznatoj ženi koja mu pokazuje put, kao tajanstveni vodič na neznane staze.0 Nisu izgubljeni svi koji oklijevaju. Psiha u pričuvi drži mnoge tajne. A one se ne otkrivaju sve dok ne nastane potreba za njima. Stoga se katkad nedaća nakon tvrdoglava odbijanja zova može pokazati kao prilika za providno otkrivanje nekog neočekivanog načela oslobađanja. Voljna je introverzija, zapravo, jedno od klasičnih oruđa kreativnoga genija, i može se namjerno rabiti kao sredstvo. Ona tjera energije psihe u dubinu i aktivira dotad izgubljeni nesvjesni kontinent infantilnih i arhetipskih prizora. Posljedica toga, naravno, može biti u većoj ili manjoj mjeri potpuna dezintegracija svijesti (neuroza, psihoza:
85 O usud začarane Dafne); ali, s druge strane, ako je osobnost u stanju upiti i integrirati ove nove sile, iskusit će gotovo nadljudski stupanj samosvijesti i ovladavanja sobom. To je temeljno načelo indijskih disciplina joge. Tim su putem, također, išli mnogi kreativni duhovi Zapada.0; Ne može ga se baš opisati kao odgovor na neki specifičan zov. Prije je riječ o namjernom, strašnom odbijanju javljanja bilo čemu izuzev najdubljeg, najvišeg, najbogatijeg odgovora na još neznani zahtjev neke praznine koja čeka u nama: o svojevrsnom potpunom štrajku, ili odbijanju ponuđenih uvjeta življenja, uslijed kojega neka moć preobrazbe prenosi problem na razinu posve novih razmjera, gdje biva iznenadno i konačno razriješen. Ovaj aspekt junakova problema ilustrira čudesna pustolovina carevića Kameruzzemana i princeze Budure iz Tisuću i jedne noći. Mladi i naočiti princ, sin jedinac perzijskoga kralja Šahramana, uporno je odbijao uzastopne prijedloge, zahtjeve, naloge i naposljetku naredbe svojega oca, da učini kako valja i oženi se. Kad mu je otac to prvi put spomenuo, momak mu je ovako odgovorio: “Babo, nemam volje za ženidbom. Duša mi ne žudi za ženama jer sam našao čitave knjige i pripovijesti o njihovoj pokvarenosti i vjerolomstvu. O tome govore i kur’anski ajeti, a i pjesnik je rekao: Ako me pitate o ženama, ja ću vam reći Jer o njima imam znanje kakvo niko neće steći. Kad glava osijedi, il’ kad čovjek ima malo novca Neće uspjet doći do ženskoga srca. Drugi pjesnik je rekao:
86 J Ne slušaj žene iako je predanost vrlina Jer uspjeha neće imati mladić koji im se preda. One mu ne daju savršenstvo da dostigne Makar hiljadu ljeta težio da znanje postigne.” Nakon tih stihova, mladić reče: “Oče, ženidba je nešto što ja nikada neću učiniti, makar zbog toga morao smrt iskusiti.” Kada car Šahraman ču riječi svoga sina, mrak mu pade na oči i on se silno ražalosti što ga sin Kameruzzeman ne sluša. Budući da je sina veoma volio, nije mu više o tome govorio, niti se ljutio, već ga je i dalje tetošio ukazujući mu počasti i sve vrste nježnosti kojima se pridobija ljubav. Nakon godinu dana otac ponovi zahtjev, ali mladić ga je opet odbi, te izrecitira nove pjesničke kitice. Car se posavjetova sa svojim vezirom, koji mu reče ovako: “Savjetujem ti, care, da se strpiš još godinu dana, pa kad budeš htio razgovarati s njim o ženidbi nemoj to činiti krišom, već razgovaraj s njim na dan suđenja, u prisustvu svih emira i vezira, kada vojska bude tu. Pošto se, dakle, svi sakupe, pošalji po sina Kameruzzemana i neka ga dovedu, a onda razgovaraj s njim o ženidbi u prisustvu emira, vezira, dvorjana, državnih velikodostojnika, vojnika i ostalih. On će se postidjeti pred njima i neće se u njihovom prisustvu suprotstavljati.” Kad je svanuo taj dan, međutim, i kad ga car Šahraman pred cijelom državom tako upita, carević obori pogled. Onda ga podiže prema ocu i u tom času ga obuze mladićka neobuzdanost i nesmotrenost, te uzviknu: “Neću se nikad oženiti, makar morao umrijeti! Ipak si ti čovjek koji ima mnogo godina, a malo pameti! Zar me nisi prije da-
87 O našnjeg dana dva puta pitao o ženidbi i ja nisam pristao? Stvarno si ishlapio i više ni stadom ovaca ne bi mogao vladati!” Zatim Kamaruzzeman otpusti ruke koje je držao na leđima, pa zasuka rukave cjepteći od gnjeva i reče ocu još štošta, ne znajući što govori, onako srdit.. Car pocrvenje od stida što se sve to događa pred velikašima njegove države i vojnicima, pa još na praznik; ali uskoro osjeti carsko dostojanstvo, te povika na sina tako da ovaj zadrhta i naredi robovima da ga ščepaju. Kada ga zgrabiše, svezaše i dovedoše pred cara, on im naredi da mu svežu laktove iza leđa. Carević obori glavu od stida i straha. Lice i čelo bili su mu orošeni znojem, a stid i sram sve više su ga obuzimali. Otac poče galamiti i psovati ga, govoreći: “Teško tebi, kopile! Kako to meni odgovaraš pred mojim oficirima i vojskom?! Dosad te nitko nije odgojio! Zar ne znaš da bi to što ti činiš bilo ružno da čini i jedan prostak?” I car naredi robovima da ga odvežu i zatoče u jednu kulu u tvrđavi. Odvedoše carevića u prostoriju u kuli sa srušenim bunarom u sredini, pa je pometoše, obrisaše joj pod i postaviše ležaj na koji prostriješe dušek. Zatim tu staviše ćilim i jastuke, te veliki fenjer i svijeću, jer je na tome mjestu bilo mračno čak i danju. Robovi uvedoše Kameruzzemana u tu prostoriju, a pred vrata postaviše stražara. A carević se baci na ležaj, slomljen i tužna srca, koreći sebe i kajući se zbog onog što mu se dogodilo s ocem. Za to vrijeme, u dalekome kineskom carstvu, kći cara Gajura, gospodara otoka i mora i sedam tvrđava, bila je u sličnom stanju. Pošto je postala čuvena po svojoj ljepoti i kada se o njoj pronio glas po svijetu, carevi počeše slati glasnike njenom ocu da je zaprose. Otac je nagovarao dje-
88 J vojku da se uda, ali ona je odbijala govoreći: “Babo, neću se nikada udati. Ja sam gospodarica i princeza. Ja vladam ljudima i ne želim muškarca koji će upravljati mnome.” Ali kad god bi odbila udaju, prosci bi je još više željeli. Svi carevi Unutarnjih kineskih otoka slali su njezinu ocu darove i rijetke poklone pišući mu o ženidbi, te joj je otac više puta savjetovao da se uda, ali ona se opirala i ljutila na njega govoreći: “Oče, ako mi još jednom spomeneš brak, uzet ću sablju, staviti balčak na zemlju, a vršak na stomak, i tako ću se osloniti na nju da će mi na leđa izaći, i ubit ću se.” Kada to ču njen otac, smrači mu se pred očima, a srce mu se u plamenu buktinju pretvori. Plašio se da se djevojka ne ubije, a nije znao što da radi s njom i carevima koji je prose. Stoga joj reče ovako: “Ako se baš nećeš nipošto udati, onda se nemoj kretati.” Zatim je uvede u jednu odaju, postavi deset starica da je čuvaju i zabrani joj da odlazi u onih sedam dvoraca. Načini se da je ljut na nju i otposla pisma svim carevima obavještavajući ih da je djevojka poludjela.0+ Kako i junak i junakinja slijede negativni put, a između njih stoji cijeli azijski kontinent, bit će potrebno čudo da se spoji ovo dvoje sjedinjenih u vječnosti. Odakle može doći takva sila koja bi mogla prekinuti čaroliju što potire život i rastočiti gnjev dvaju djetinjih otaca? Odgovor na ovo pitanja ostat će isti diljem svjetskih mitologija. Jer kako stranice Kur’ana tako često navode: “Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” Jedini je problem u tome kakav će biti mehanizam čuda. A to je tajna koja će se razotkriti tek u narednim stadijima ove zabavne pripovijesti iz Tisuću i jedne noći.
89 O !. N #fl Oni koji nisu odbili zov na junačkom će putovanju najprije susresti lik zaštitnika (često neugledne starice ili starca) koji će pustolovu dati talismane za zaštitu od zmajskih sila s kojima će se uskoro susresti. Istočnoafričko pleme Wachaga iz Tanganjike, primjerice, pripovijeda o vrlo siromašnom čovjeku po imenu Kyazimba, koji je u očajanju krenuo tražiti zemlju gdje izlazi Sunce. I dugo je putovao i umorio se, te stao i ostao beznadno gledati u smjeru svoje potrage, kad je začuo da mu se netko otraga približava. Okrenuo se i uočio sitnu oronulu staricu. Prišla mu je i upitala ga kojim to poslom ide. Kad joj je kazao, umotala ga je u svoju odjeću, te se uzdigla sa zemlje i prenijela ga u zenit, gdje Sunce zastaje u podne. Uto je s istoka uz silnu buku onamo došla velika družina ljudi, a posred njih je bio blistavi poglavica, koji je, po dolasku, zaklao vola i sjeo se pogostiti sa svitom. Starica ga je zamolila da pomogne Kyazimbi. Poglavica je blagoslovio čovjeka i poslao ga kući. I bilježi se da je otada svagda živio u blagostanju.09 Među Indijancima s američkog Jugozapada omiljena ličnost u ovoj dobrohotnoj ulozi jest Žena Pauk – bakica koja živi pod zemljom. Ratni Bogovi Blizanci plemena Navaho tek što su otišli od kuće na putu ka domu svojega oca Sunca, kad su na putu svetom stazom naišli na tu čudesnu malu priliku: “Momci hitro putovaše svetom stazom, te netom nakon svitanja, u blizini Dsilnaotila, opaziše gdje se iz zemlje dimi. Približiše se mjestu odakle se dizao dim te otkriše da potječe iz dimnjaka podzemne odaje. Iz jame su virile ljestve, crne od čađi. Poviriše u odaju i opaziše sta-
90 J ricu, Ženu Pauka, a ona ih pogleda i reče im: ‘Dobrodošli, djeco. Uđite. Tko ste i odakle skupa pješice dolazite?’ Ne odgovoriše joj, već siđoše ljestvama. Kad stupiše na pod, ona ih opet upita: ‘Kamo to vas dvojica skupa pješice idete?’ ‘Nikamo naročito,’ odvratiše joj; ‘ovamo smo stigli jer nismo inače imali kamo.’ Ona ih četiri puta ovako upita i svaki put dobi sličan odgovor. Zatim reče: ‘Možda bi htjeli potražiti oca?’ ‘Da,’ odgovoriše joj, ‘kad bismo barem znali kako se do njega ide.’ ‘Ah!’ reče žena, ‘dug je i opasan put do kuće Sunca, vašega oca. Mnoge se nemani nalaze na putu donde, a kad onamo stignete, možda vašem ocu neće biti drago što vas vidi, nego će vas još i kazniti što ste došli. Valja vam proći četiri opasna mjesta – stijene što drobe putnika, trske što ga sijeku na komade, kaktusove batine što ga trgaju na komade i vreli pijesak koji ga zasipa. Ali dat ću vam nešto čime ćete obuzdati neprijatelje i zaštititi si živote.’ I ona im pruži hamajliju po imenu ‘pero tuđinskih bogova’, sastavljenu od obruča na koji su bila pričvršćena dva živa pera (što će reći, iščupana iz živog orla), uz još jedno živo pero da ih zadrži na životu. Nauči ih još i ovoj čarobnoj izreci, koja će umiriti bijes neprijatelja kad se pred njima kaže: ‘Spusti s peludi noge. Spusti s peludi ruke. Spusti s peludi glavu. Tad pelud su ti noge; pelud su ti ruke; pelud ti je tijelo; pelud ti je um; pelud ti je glas. Staza je prekrasna. Miruj.’”0> Susretljiva bakica i dobra vila poznati su likovi iz europske narodne predaje; u legendama o kršćanskim svecima njihovu ulogu obično igra Majka Božja. Ona može posredovanjem pridobiti Očevu milost. Žena Pauk mrežom može upravljati kretanjem Sunca. Junak koji je pridobio zaštitu Kozmičke Majke ne može biti ranjen. Arijadnina
91 O nit sigurno je sprovela Tezeja kroz pustolovinu labirinta. To je ona sila-vodilja koja teče Danteovim djelima u ženskim obličjima Beatrice i Majke Božje, a u Goetheovu se Faustu redom javlja kao Gretchen, Helena Trojska i Majka Božja. “Ufanje budiš poput živa vrela”, moli se Dante nakon što je sigurno prošao pogibeljima Triju Svjetova. “Vrijedna si, Gospo, i velika budi: tko se za milost tebi ne uteče, njegova želja let bez krila žudi. Dobrota tvoja osim što priteče pomoć, kad se moli, mnogo krati sama od sebe molitvu preteče. U te se ljubav s milosrđem sjati, tebi ima dara i dobrote koliko može u stvorenje stati.”0fl Takav lik predstavlja dobrohotnu, zaštitničku silu sudbine. Fantazija pruža uvjeravanje – obećava da rajski mir, prvi put upoznat u maternici, neće biti izgubljen; da on podupire sadašnjost i stoji u budućnosti baš kao i u prošlosti (da je omega baš kao i alfa); a iako se može učiniti kako je svemoć ugrožena prijelazima praga i buđenjima života, zaštitnička je snaga uvijek i svagda prisutna u svetištu srca i navijek imanentna u još neznanim osobinama svijeta, ili odmah iza njih. Samo valja znati i uzdati se, i svevremenski će se čuvar pojaviti. Nakon što odgovori na zov i nastavi ga odvažno slijediti dok se odvijaju posljedice, junak će uza se zateći sve sile nesvjesnoga. Sama Majka Priroda pomaže u ovoj silnoj zadaći. A u mjeri u kojoj se junakov čin podudara s onime za što je samo društvo spremno, on kao da jaše na moćnom ritmu historijskog procesa. “Čini mi se,” rekao je Napoleon na početku pohoda na Rusiju, “da me nešto tjera prema cilju koji ne znam. Čim ga dosegnem, čim sâm postanem nepotreban, dostajat će jedan jedini atom da me smrska. Ali dotad mi sve sile čovječje ništa ne mogu.”00
92 J Nerijetko ovaj nadnaravni pomagač nosi muško obličje. U bajkovitoj predaji to može biti neki šumski čovječuljak, neki čarobnjak, pustinjak, pastir ili kovač, koji se pojavi da pruži hamajlije i savjete koji će junaku trebati. Više mitologije razvijaju ovu ulogu u velikome liku vodiča, učitelja, splavara, vodiča duša u zagrobni svijet. U klasičnome mitu to je Hermes-Merkur; u egipatskome obično Thoth (bog-ibis, bog-pavijan); u kršćanskome, pak, Duh Sveti.0* Goethe u Faustu predstavlja vodiča muškog lika kao Mefistofelesa – i nerijetko ističe opasni vid te “merkurovske” prilike; jer on mami nevinu dušu u predjele kušnji. U Danteovoj viziji tu ulogu igra Vergilije, sve dok je ne preuzme Beatrice na pragu Raja. Skrbnički i opasan, majčinski i očinski u isti mah, ovaj nadnaravni princip čuvarstva i usmjeravanja u sebi objedinjuje sve neodređenosti nesvjesnoga – i tako naznačava podršku koju našoj svjesnoj osobnosti daje onaj drugi, veći sustav, ali i nedokučivost vodiča kojega slijedimo, dovodeći u pogibelj sve naše racionalne ciljeve.* Junak kojemu se ovakav pomagač ukazuje obično je onaj koji je odgovorio na zov. Zov je, zapravo, bio prva objava nailaska ovog svećenika-inicijatora. Ali čak i onima koji su na prvi pogled očvrsnuli u srcu može se ukazati nadnaravni čuvar; jer, kao što smo vidjeli: “Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” I tako se zbilo, naizgled slučajno, da se u prastaroj i napuštenj tornju gdje je spavao perzijski carević Kameruzzeman, našao stari rimski bunar.*& Njega je pak nastavala žena-džin iz Iblisovog prokletog potomstva, po imenu Mejmuna, kćer Dimrijata, jednog od čuvenih džinskih careva.* Dok je Kameruzzeman čvrsto spavao u prvoj treći-
93 O ni noći, Mejmuna pođe iz rimskog bunara ka nebeskom svodu, jer htjede prisluškivati razgovore anđela; ali kad se pope na vrh bunara i vidje da je kula osvijetljena mimo običaja, veoma se začudi. Uđe u prostoriju, vidje postavljen ležaj i na njemu čovjeka koji spava. Pored glave mu je bila upaljena svijeća, a kraj nogu fenjer. Ona spusti krila i zastade kraj ležaja. Zatim skide pokrivač i tako otkri Kameruzzemanovo lice. I punih sat vremena osta omamljena njegovom ljepotom. “Neka je slavljen Allah,” uskliknu ona kad napokon dođe sebi, “najveći od svih stvaralaca!” Jer bila je ona pravovjerna žena-džin. Zatim sebi obeća da nikakva zla neće nanijeti Kameruzzemanu, te se zabrinu da ga, dok se tako odmara na ruševnom mjestu, ne pogubi neki njezin srodnik, marid.*; Nagnu se nad njega, poljubi ga među oči i opet mu prekri lice; zatim raširi krila, poletje prema nebu i uspinjaše se sve dok se nije približila nebu najbližem zemlji. Sad, slučajnost ili pak sudbina htjedoše da ifritka Mejmuna u letu odjednom začuje bučan lepet krila negdje u blizini. Usmjeri se prema zvuku i otkri da on dopire od ifrita po imenu Dahneš. Stušti se tako na njega poput jastreba, a kad ju on osjeti i shvati da je to Mejmuna, kćer džinskoga cara, uplaši se tako da mu koljena zadrhtaše i stade je moliti da ga poštedi. Ali ona mu naloži da joj ispriča odakle dolazi. On joj odgovori da se vraća s Unutarnjih otoka u dalekim kineskim zemljama gdje vlada car Gajur, gospodar otoka i mora i sedam tvrđava. “Vidio sam da taj car ima kćer,” reče joj, “od koje Allah nije ljepše stvorio u ovome vremenu.” I on stade na sva usta hvaliti princezu Buduru. “Nos joj je,” reče, “poput oštrice mača, lice nalik na rujno vino, a obrazi kao ane-
94 J moni; usne su joj kao koralji, slađe od rumenog vina koje gasi strašnu žeđ. Jezikom izražava veliku pamet i uvijek ima spreman odgovor. Njene grudi dovode u neizdrživo iskušenje svakog tko ih vidi – slava Onome tko ih stvori u takvim razmjerama! Uz takve grudi ima dvije sjajne oble ruke o kojima zaljubljeni pjesnik Al-Valahan reče: Da na njima nije grivni, ruke bi joj tekle Iz rukava nalik na bistre potoke.” I tako su se nastavili hvalospjevi njezinoj ljepoti, pa kad ih je Mejmuna saslušala do kraja, zanijemila je u čudu. Dahneš je nastavio i opisao oca joj, moćnoga cara, njegova blaga i sedam tvrđava, kao i povijest kćerina odbijanja da stupi u brak. “A ja joj odlazim svake noći,” doda, “gledam je i naslađujem se njenim likom. Dok spava, ljubim je među oči. No zbog ljubavi prema njoj, ne nanosim joj nikakvo zlo.” I on predloži Mejmuni da odleti s njim u Kinu i sama se uvjeri u ljepotu, ljupkost, stas i skladnost princeze. “Nakon toga, ako hoćeš,” reče, “možeš me kazniti i zarobiti. Na tebi je da zapovijedaš i zabranjuješ.” Mejmuna se ozlojedi što si itko uzima za pravo uznositi ljepotu smrtnog stvora netom nakon što je ugledala Kameruzzemana. “Fuj! Fuj!” podviknu. Nasmija se Dahnešovim riječima i pljunu mu u lice. “Da si ti makar u snu vidio ljudsko biće kakvo sam ja noćas vidjela,” reče mu, “sigurno ne bi mogao izdržati, već bi ti voda pocurila na usta!” I ona opiše njegov slučaj. Dahneš nije vjerovao da bi itko mogao biti naočitiji od princeze Budure, pa mu Mejmuna naloži da pođe onamo s njom i sam se u to uvjeri. “Prihvaćam taj uvjet i slažem se”, reče joj Dahneš.
95 O I tako se spustiše u ovalnu odaju u kuli. Mejmuna zaustavi Dahneša pored ležaja, pa podiže svileni pokrivač s lica Kameruzzemana, i to lice sinu, zablista, bljesnu i zasja poput izlazećeg sunca. Mejmuna ga pogleda, pa se obrati Dahnešu: “Pogledaj, prokletniče, i ne pravi se da si potpuno s uma sišao! Za nas, žene, on je pravo iskušenje.” “Allaha mi, tebi se može oprostiti,” kimnu Dahneš; “ali ima tu nešto drugo. Naime, žene se razlikuju od muškaraca. Istini za volju, tvoj miljenik je veoma sličan mojoj miljenici po ljepoti, sjaju i savršenstvu. Njih dvoje kao da su izašli iz jednog kalupa ljepote.” Kad ču Dahnešove riječi, Mejmuni se smrknu pred očima i krilom ga tako snažno udari po glavi da je gotovo ispustio dušu. “Kunem se,” naloži mu ona, “svjetlošću njegova lika i njegovom uzvišenošću da ćeš, prokletniče, ovog časa poći i brzo ovamo donijeti miljenicu koju tako privrženo i bezumno voliš, da ih sastavimo, da ih pogledamo dok spavaju jedno uz drugo. Tako ćemo vidjeti tko je ljepši.” I tako se posve slučajno, u zoni zbivanja za koju nije ni znao, počela ispunjavati sudbina nevoljkoga Kameruzzemana, bez udjela njegove svjesne volje.*+ . P % # # Uz personifikaciju svoje sudbine kao vodiča i pomagača, junak nastavlja s pustolovinom sve dok ne stigne do “zaštitnika praga” na ulazu u zonu uvećane moći. Takvi zaštitnici sapinju svijet u četiri smjera – ujedno i naviše i naniže – kao prikazi ograničenja junakove sadašnje sfere,
96 J odnosno životnog obzorja. Ponad njih je tama, nepoznana i opasna; baš kao što je ponad roditeljske skrbi opasnost po dojenče, a iza društvene zajednice opasnost po pripadnika plemena. Uobičajena je osoba više no zadovoljna, čak i ponosna time što ostaje unutar naznačenih međa, a uvriježeno joj vjerovanje potpuno opravdava strahovanje čak i od prvog koraka u neistraženo. Tako je mornare s odvažnih Kolumbovih lađa, koji su probijali obzorja srednjevjekovnog uma – i plovili, kako su vjerovali, u onaj bezgranični ocean besmrtnoga bitka što okružuje kozmos poput beskonačne mitološke guje što sama sebi grize rep*9 – kao djecu trebalo nagovarati i tjerati dalje, jer su se bojali legendarnih levijatana, sirena, zmajskih kraljeva i drugih nemani iz dubine. Narodne mitologije prijetvornim i opasnim bićima napučuju svako pustinjsko mjesto izvan utabanih seoskih putova. Primjerice, Hotentoti opisuju zlotvora kojeg povremeno sreću po šikari i dinama. Oči mu se nalaze u udubljenju tabana, pa se mora spustiti na sve četiri i podići jedno stopalo ne bi li vidio što se oko njega zbiva. Oko mu tada pogleda unatrag; inače neprekidno zuri u nebo. Ta neman lovi ljude i kida ih na komade groznim zubima dugim poput prstiju. Takva stvorenja navodno love u čoporima.*> Hai-uri, druga hotentotska prikaza, preskakuje žbunove šikare na svom putu, umjesto da ih zaobilazi.*fl U mnogim se dijelovima svijeta susreće opasna jednonoga, jednoruka, jednostrana prilika – polučovjek – nevidljiva s krive strane. U središnjoj se Africi govori da takav polučovjek kaže osobi koja ga je susrela: “Kad smo se već sreli, borimo se.” Bude li bačen, preklinjat će ovako: “Nemoj me ubiti. Pokazat ću ti mnoge lijekove”; sretnik tada postaje
97 O umješan liječnik. Ali odnese li pobjedu polučovjek (zvan Chiruwi, “tajanstveni”), žrtva mu umre.*0 Nepoznati predjeli (pustinja, džungla, duboko more, tuđinska zemlja itd.) prazna su platna za projekcije nesvjesnog sadržaja. Incestuozni libido i patricidni destrudo s njih se odražavaju natrag na pojedinca i njegovo društvo u oblicima što odišu prijetnjom nasilja i obećanjem opasne naslade – ne samo kao zlotvori, već i kao tajanstveno zavodljive, nostalgično lijepe sirene. Ruski seljaci znaju, primjerice, za šumske “Divljakinje” koje stanuju u gorskim pećinama gdje vode domaćinstva poput ljudskih bića. Privlačne su i ženstvene, naočitih četvrtastih glava, bujnih uvojaka i dlakavih tijela. Zabacuju grudi preko ramena dok trče i doje djecu. Kreću se u grupama. Mažu se mastima spravljenim od šumskog korijenja i tako stječu nevidljivost. Vole plesom ili škakljanjem otjerati u smrt one koji sami zađu u šumu, a svatko tko nabasa na njihove nevidljive plesove umre. S druge strane, ljudima koji im ostavljaju hranu zauzvrat će žeti žito, presti pređu, čuvati djecu i čistiti kuću; a ako im djevojka iščešlja kudjelju za pređu, dat će joj lišće koje se pretvara u zlato. Mili im se ljubovati s ljudima, često stupaju u brak sa seoskim mladićima i na glasu su kao izvrsne supruge. Ali, poput svih ostalih nadnaravnih nevjesta, nestat će bez traga i glasa čim se muž i najmanje ogriješi o ćudljive pojmove bračnog ćudoređa.** Drugu ilustraciju libidinozne spone vragolastog zlotvora i zavodničkog načela pruža Djeduška Vođanoj, ruski “Vodeni Djedica”. On vješto mijenja lik i zna utopiti ljude koji se kupaju u ponoć ili podne. Ženi se utopljenim ili razbaštinjenim djevojkama. Posebno vješto navodi ne-
98 J sretnice u nevolju. Voli plesati na mjesečini. Kad mu neka supruga treba roditi, dođe u selo po babicu, ali odaje ga voda što mu curi sa skutova. Ćelav je i trbušast, bucmastih obraza, u zelenoj odjeći s visokom trskovom kapom na glavi; ali zna se ukazati i kao naočit mladić ili kao netko koga narod dobro poznaje. Ovaj Vodenjak nije jak na obali, ali u vlastitome je elementu nenadmašan. Nastava riječne dubine, potoke i ribnjake, i rado se zadržava blizu mlinova. Danju ostaje prikriven poput stare pastrmke ili lososa, ali noću izranja, pa pljušti i praćaka se kao riba jer tjera svoju podvodnu stoku, ovce i konje na pašu na obali, ili pak sjeda na mlinsko kolo i u tišini si češlja dugu zelenu kosu i bradu. U proljeće, kad se probudi iz dugog zimskog sna, razbija led po rijekama i slaže ga u silne sante. Rado lomi mlinska kola. Ali kad je dobre volje tjera svoja riblja stada u ribarske mreže ili na vrijeme javlja nailazak poplava. Babice koje odu s njim izdašno plaća srebrom i zlatom. Njegove kćeri krasotice, visoke, blijede i sjetne, odjevene u prozračne zelene halje, muče i kinje utopljenike. Vole se ljuljati na drveću i ljupko pjevati.& Arkadijski bog Pan najpoznatiji je klasični primjer ovog opasnog bića što obitava tik izvan zaštićene zone seoske međe. Latinski su mu pandani Silvan i Faun.&& Izumio je pastirsku frulu i na njoj svirao pri plesovima nimfi, a muški su mu sudruzi bili satiri.& Ljudima koje bi pustolovina slučajno nanijela u njegov kraj prožimao je osjećajem “panike”, što će reći iznenadnim, neutemeljenim strahom. Tada bi svaka sitnica – lomljenje grančice, lelujanje lista – ispunila um zamišljenom opasnošću, pa bi žrtva mahnito pokušala uteći u svoje uzbunjeno nesvjesno, te stradala u prestravljenom bijegu. No Pan je bio dobrostiv prema
99 O onima koji su ga štovali i donosio blagodati božanske prirodne higijene: obilje ratarima, stočarima i ribarima koji bi mu posvećivali svoj prvi urod, a zdravlje svima koji su dolično pohađali njegova iscjeliteljska svetišta. Podariti je mogao i mudrost, mudrost Omfalosa, Pupka Svijeta; jer prijelaz praga prvi je korak u svetu zonu univerzalnoga izvora. Proročište u Likaju predvodila je nimfa Erato, nadahnuta Panom kao što je proročica u Delfima bila nadahnuta Apolonom. A Plutarh uvrštava ekstaze orgijastičkih obreda Pana u niz s ekstazom Cibele, bakhovskom mahnitošću Dioniza, poetičkom mahnitošću koje nadahnjuju Muze, ratničkom mahnitošću boga Aresa (=Marsa) te najsurovijom od svih, mahnitošću ljubavi, kad želi ilustrirati onaj božanski “entuzijazam” koji nadvladava razum i otpušta sile destruktivno-kreativnog mraka. “Sanjao sam,” navodi sredovječan, oženjen gospodin, “da hoću ući u čudesan vrt. Ali pred njim je stajao čuvar i nije mi dao da uđem. Vidio sam da se unutra nalazi moja prijateljica, Fräulein Elsa; htjela me primiti rukom preko vratnica. Ali čuvar ju je spriječio u tome, a mene je primio za lakat i sproveo kući. ‘Dajte, molim vas – pamet u glavu!’ kazao mi je. ‘Znate da to ne smijete.’”&; Ovaj san iznosi smisao prvog, zaštitničkog vida čuvara praga. Ne treba se suprotstavljati čuvaru uspostavljenih granica. Ali, ipak – tek će nadilaženjem tih granica, izazivanjem drugog, destruktivnog vida iste te sile, pojedinac prijeći u novu iskustvenu zonu, u životu ili smrti. U jeziku pigmeja s Andamanskog otočja riječ oko-jumu (“sanjar”, “snozborac”) označava one visoko cijenjene i zastrašujuće pojedince koji se izdvajaju od sumještana nadnaravnim darom do kojeg se može doći tek susretom s duhovima
100 J – izravno u džungli, u iznimnom snu, odnosno smrću i povratkom.&+ Pustolovina je uvijek i svugdje prolaz kroz veo poznatoga prema neznanome; sile što bdiju nad granicom opasne su; pogibeljno je imati posla s njima; no opasnost jenjava za sve koji su sposobni i odvažni. Kad na otočju Banks u Novim Hebridima momak u povratku s ribolova u smiraj dana na stijeni slučajno ugleda “djevojku s cvijećem u kosi, što ga doziva s obronka kojim ga put upravo vodi; u njoj prepozna obličje nekog ženskog čeljadeta iz vlastitog ili susjednog sela; pa stane u nedoumici i pomisli da je to zacijelo mae; &9 on će bolje pogledati i uočiti da joj se laktovi i koljena svijaju u krivom smjeru; to će otkriti njezinu istinsku bit, pa će on uteći. Uspije li momak udariti zavodnicu listom dracene, ona će poprimiti svoj pravi lik i odgmizati kao zmija.” Ali vjeruje se da upravo te zmije, te tako strašne mae, postaju prisnice onih koji s njima opće.&> Takve demone – što ujedno prijete i donose magijske moći – mora susresti svaki junak koji iskorači ma i za pedalj izvan zidina svoje tradicije. S 4
101 O Dvije živopisne orijentalne priče bacaju svjetlo na dvosmislenosti ove začudne zgode i pokazuju kako se, iako se užasi povlače pred istinskom psihološkom spremom, odviše drzak pustolov koji je preduboko zagazio može bestidno razobličiti. Prva pripovijeda o vodiču karavane iz Benaresa koji je odvažno poveo izdašno natovarenu povorku od petsto kola u demonsku divljinu gdje nije bilo ni kapi vode. Unaprijed su ga upozorili na opasnost, pa je iz predostrožnosti u kolima ponio spremnike pune vode, te je, razumski gledano, imao sjajne izglede da prijeđe tu razdaljinu, ne veću od sto osamdeset milja. Ali kad je stigao na pola puta, zlotvor nastanjen u toj divljini pomislio je: “Nagnat ću te ljude da sami bace vodu koju nose.” Pa je sazdao prekrasna kola, u njih upregao snježnobijele volove i umrljao im kotače blatom, te naišao putem iz suprotnog smjera. Sprijeda i straga hodala je svita demona mokrih glava i mokrih odora, okićenih vijencima lopoča modrih i bijelih, s naramcima lotosovih cvjetova crvenih i bijelih, i žvakala sočne peteljke lopoča s kojih su kapale voda i blato. A kad su se karavana i demonska družina maknule u stranu da oni drugi mogu proći, zlotvor je ljubazno pozdravio vodiča. “Kamo ćete?” uljudno ga je upitao. Vodič karavane na to mu odgovori: “Mi vam, gospodine, stižemo iz Benaresa. Ali vi nam prilazite okićeni lopočima modrim i bijelim, s naramcima lotosovih cvjetova crvenih i bijelih, žvačete sočne peteljke lopoča, umrljani ste blatom i s vas kaplju potoci vode. Da to ne kiši na putu kojim stižete? Ima li ondje jezera posve prekritih lopočima modrim i bijelim, i lotosovim cvjetovima crvenim i bijelim?”
102 J Zlotvor će njemu: “Vidite li onaj tamnozeleni potez drveća? Iza te točke cijela je šuma jedna silna vodena površina; ondje stalno kiši; udoline su pune vode; posvuda leže jezera posve prekrivena lotosovim cvjetovima crvenim i bijelim.” A kad su se kola mimoišla, upita ga: “Kakva to dobra vozite u ovim kolima – i u onim? Ta zadnja vrlo se teško kreću; kakva to dobra vozite u njima?” “U njima vodu vozimo”, odgovori mu vodič. “Razborito ste postupili, jasno, ponijevši vodu dovde; ali nema potrebe da se opterećujete nadalje. Razbijte spremnike, razlijte vodu, putujte neopterećeno.” Zlotvor je otišao svojim putem, a kad se izgubio s vidika, vratio se u svoj zlotvorski grad. Sad je taj budalasti vodič karavane, iz vlastite gluposti, prihvatio zlotvorov savjet, razbio spremnike i potjerao kola dalje. Pred njima nije bilo ni jedne jedine kapljice vode. Kako nisu imali što piti, ljudi su se umorili. Putovali su do sutona te ispregnuli kola, postavili ih u tijesan krug i privezali volove za kotače. Nije bilo ni vode za volove ni kaše s kuhanom rižom za ljude. Onemoćali ljudi polegli su kojekuda i pozaspali. U ponoć su onamo došli zlotvori iz zlotvorskoga grada, pobili volove i ljude sve do zadnjega, proždrli im meso sve do kostiju i zatim se izgubili. Kosti ljudskih ruku i svih ostalih dijelova ostale su raštrkane u sva četiri smjera i sva četiri međusmjera; petsto kola ostalo je dupke puno kao i prije.&fl Druga je priča drugačijeg stila. Pripovijeda o mladome princu koji je upravo prošao vojnu izobrazbu kod svjetski poznata učitelja. Primivši naslov princa Petoružnika kao simbol svoga umijeća, od učitelja je dobio i pet različitih oružja. Poklonio mu se i tako oboružan udario putem prema gradu svojega oca, kralja. Tako je stigao do izvjesne
103 O šume. Od ljudi na ulazu u šumu dobio je upozorenje. “Gospodine prinče, ne ulazite u ovu šumu,” rekli su mu; “u njoj živi zlotvor po imenu Ljepljivlas; ubija svakog čovjeka koji mu na oči izađe.” Ali princ je bio pun samopouzdanja i neustrašiv poput grivasta lava, pa je svejedno ušao u šumu. Kad je stigao u samo njezino srce, pojavio se zlotvor. Podario si je stas palmina stabla i nadjenuo glavu veliku poput ljetnikovca s kupolastim krovom, oči velike poput zdjela za milodare i dvije kljove velike poput silnih gomolja ili pupoljaka; jastrebov kljun je imao i trbuh pun čireva; šake i stopala bili su mu tamnozeleni. “Kamo ćeš?” osorno ga je upitao. “Stoj! Moj si plijen!” Princ Petoružnik odgovorio mu je neustrašivo, sa silnim uzdanjem u umijeća i vještine koje je usvojio. “Zlotvore,” rekao je, “znao sam što mi se sprema na ulasku u ovu šumu. Bolje razmisli prije nego što me napadneš; jer otrovnom ću ti strijelom probiti kožu i na mjestu te smaknuti!” Zaprijetivši tako zlotvoru, mladi je princ u tetivu udjenuo strijelu natopljenu smrtonosnim otrovom i odapeo je. Zalijepila se ravno za zlotvorovu dlaku. Zatim je odapeo, jednu za drugom, pedeset strijela. Sve su se zalijepile ravno za zlotvorovu dlaku. Zlotvor je stresao sa sebe svaku od tih strijela, pustio ih da mu padnu pod noge i prišao mladome princu. Princ Petoružnik po drugi je put zaprijetio zlotvoru, isukao mač i zadao mu majstorski udarac. Mač, dug trideset tri palca, zalijepio se ravno za zlotvorovu dlaku. Zatim ga je princ udario kopljem. I ono se zalijepilo za dlaku.
104 J Opazivši da se koplje zalijepilo, opalio ga je močugom. I ona se zalijepila ravno za dlaku. Kad je vidio da se močuga zalijepila, rekao je: “Majstore zlotvore, nikad još nisi čuo za mene. Ja sam princ Petoružnik. Kad sam ušao u ovu šumu kojom haraš, nisam mario ni za lukove ni za slično oružje; kad sam ušao u ovu šumu, mario sam samo za se. Sada ću te prebiti i zdrobiti u prah i pepeo!” Obznanivši tako svoj naum, kriknuo je i desnicom udario zlotvora. Ruka mu se zalijepila ravno za dlaku. Udario ga je ljevicom. I ona se zalijepila. Udario ga je desnom nogom. I ona se zalijepila. Udario ga je lijevom nogom. I ona se zalijepila. Pomislio je: “Prebit ću te glavom i zdrobiti u prah i pepeo!” Udario ga je glavom. I ona se zalijepila ravno za zlotvorovu dlaku.&0 Princ Petoružnik, pet puta uhvaćen, na pet mjesta prilijepljen, visio je sa zlotvorova tijela. Ali svejedno se nije ni uplašio ni pokolebao. Zlotvor je pak pomislio: “Ovo je neki lavlji čovjek, neki čovjek plemenita roda – nije bilo tko! Jer premda ga je ulovio zlotvor poput mene, nit se boji, niti dvoji! Otkako haram ovom cestom nikoga mu ravnog vidio nisam! Zašto ga, tako mi svega, nije strah?” Nije ga se usudio pojesti, već ga je upitao: “Mladiću, zašto se ne bojiš? Zašto te nije savladao strah od smrti?” “Zlotvoru, zašto da se bojim? Jer u jednom je životu jedna smrt posve izvjesna. A, k tome, u trbuhu nosim munju kao oružje. Proždreš li me, to oružje nećeš moći svariti. Rasparat će ti drobinu na dronjke i sitne komadiće, i tako te ubiti. U tom slučaju obojica ćemo stradati. Zbog toga se ne bojim!” Čitatelju valja znati da je princ Petoružnik pritom mislio na Oružje znanja u sebi samome. Doista, taj mladi ju-
105 O nak bio je glavom i bradom Budući Buddha u ranijoj inkarnaciji.&* “Mladić ima pravo”, pomislio je zlotvor, skamenivši se od straha od smrti. “Trbuh mi iz tijela ovoga lavljeg čovjeka neće moći provariti ni komad mesa malen poput grahorice. Pustit ću ga!” I pustio je princa Petoružnika. Budući Buddha uputio ga je u Doktrinu, primirio ga, doveo do nijekanja sebe i zatim ga preobrazio u duhovno biće s pravom primanja žrtvenih darova u šumi. Strogo naloživši bivšem zlotvoru da pripazi, mladić je otišao iz šume i na izlazu ispričao ovu priču ljudima; zatim je otišao svojim putem.&& Kao simbol svijeta uz koji nas lijepi naših pet čula i koji se ne može odagnati postupcima tjelesnih organa, Ljepljivlas je bio obuzdan tek nakon što je Budući Buddha ostao bez zaštite petorostrukog oružja svojeg privremenog imena i tjelesne osobnosti, i posegnuo za neimenovanim, nevidljivim šestim: božanskim gromom poznavanja transcendentnog počela što nadilazi pojavne okvire imena i oblika. Time se situacija promijenila. Više nije bio zarobljen, već oslobođen; jer sjetio se onoga što stvarno jest, a to je navijek slobodno. Neman pojavnosti izgubila je moć i stekla nijekanje sebe. Zanijekavši sebe, postala je božanska – duh s ravom primanja darova – baš kao i sâm svijet kad ga se spozna ne kao nešto konačno, već kao puko ime i oblik onoga što nadilazi sva imena i oblike, premda je u njima imanentno. Nikola Kuzanski kaže da je “Rajski zid” što krije Boga od ljudskog pogleda sazdan od “sprege suprotnosti”, a ulaz mu čuva “najviši duh razuma koji će priječiti put sve dok ga se ne savlada.”&&& Parovi suprotnosti (bitak i nebi-
106 J tak, život i smrt, lijepo i ružno, dobro i zlo i svi ostali polariteti što vezuju čula uz nadu i strah, te spajaju organe djelovanja s djelima obrane i stjecanja) predstavljaju sklapajuće stijene (Simplegade) što putnike melju, ali kroz koje junaci uvijek prođu. Ovaj je motiv poznat diljem svijeta. Grci su ga vezivali uz dva kamenita otoka na sjevernom ulazu u Bospor, koji su se sklapali pod naletima vjetra; ali nakon što je Jazon u lađi Argo sretno prošao između njih, ostale su razmaknute za sva potonja vremena.&& Junake Blizance iz predaje Navaha na istu je prepreku upozorila Žena Pauk; no kako su ih štitili peludni simbol puta i orlovska pera iščupana iz žive sunčeve ptice, uspjeli su je proći.&&; Kao dim žrtve paljenice što se uzdiže kroz sunčeva vrata, prolazi i junak, oslobođen ega, kroz zidine svijeta – ostavlja ego zalijepljen uz Ljepljivlasa i nastavlja dalje. fi. U Ideju prolaza preko čarobnog praga kao prijelaza u sferu preporoda simbolizira svjetski poznati, maternički prizor utrobe kita. Umjesto da porazi ili umilostivi moć čuvara praga, junak biva progutan i propada u nepoznato, naizgled mrtav. Mishe-Nahma, Riblji kralj Prepun gnjeva uvis skoči Ljesnu kad na sunce izbi, Zinu silne ralje, progutaše I kanu i Hiawathu.
107 O Eskimi iz Beringovog moreuza pripovijedaju o junakuvaralici Gavranu, koji je jednog dana, dok je sjedio i sušio odjeću na plaži, opazio ženku kita gdje pliva opasno blizu obali. Doviknuo joj je: “Idući put kad isplivaš udahnuti zrak, dušo, otvori usta i zažmiri.” Zatim je brzo odjenuo gavransku odjeću, izvadio gavransku masku, skupio luči pod mišku i odletio nad pučinu. Ženka kita izronila je i postupila kako joj je rekao. Gavran je šmugnuo kroz otvorena usta ravno njoj u utrobu. Zgranuta ženka kita sklopila je usta i zatulila; Gavran je stao unutra i pogledao oko sebe.&&9 Narod Zulu pripovijeda o slonu koji je progutao dvoje djece s majkom. Kad je žena stigla u želudac životinje, “vidjela je prostrane šume, silne rijeke i mnoge uzvisine; s jedne je strane bilo mnogo stijena; mnoštvo je ljudi ondje podiglo selo; bilo je i puno pasa i stoke; sve je to bilo u unutrašnjosti slona.”&&> Irskog junaka Finna MacCoola progutala je neman neodređena oblika kakva se u keltskom svijetu naziva peist. Malu Njemicu Crvenkapicu proždro je vuk. Polinezijskog narodnog junaka Mauija progutala šukunbaka Hine-nuite-po. A cijeli je grčki panteon, izuzev tek Zeusa, proždro praotac Kronos. Kad je grčki junak Heraklo na povratku kući s pojasom kraljice Amazonki zastao u Troji, otkrio je da grad ugnjetava čudovište koje je na njega poslao bog mora Posejdon. Zvijer je izlazila na obalu i proždirala ljude dok su išli ravnicom. Prekrasnu Hezionu, kraljevu kći, otac je upravo bio zavezao za morsku stijenu kao pomirbenu žrtvu, a veliki junak po dolasku je pristao da je spasi za određenu cijenu. Čudovište je tako izronilo i razjapilo goleme ra-
108 J lje. Heraklo mu je skočio u grlo, mačem prosjekao izlaz iz utrobe i tako ga ubio. Ovaj popularni motiv ističe pouku da je prijelazak praga oblik poništavanja sebe. Njegova sličnost s pustolovinom na Simplegadama bjelodana je. Ali ovdje, umjesto da pređe okvir vidljiva svijeta, junak ide unutra, prema ponovnom rođenju. Taj nestanak sumjerljiv je s ulaskom štovatelja u hram – gdje će se razbuditi prisjećanjem na to tko je i što je zapravo: prah i pepeo, ako nije besmrtan. Unutrašnjost hrama, utroba kita i rajska zemlja iza, iznad i ispod granica svijeta jedno su te isto. Zato prilaze i ulaze u hramove nadgledaju i štite kolosalne nemani: zmajevi, lavovi, đavoli-ubojice s isukanim mačevima, namrgođeni patuljci, krilati bikovi. To su čuvari praga koji odbijaju sve one koji se ne mogu suočiti s uzvišenijim tišinama u unutrašnjosti. Oni su uvodna utjelovljenja opasnog vida prisustva, ekvivalentnog mitološkim zlotvorima koji ograđuju konvencionalni svijet, ili dvama redovima kitovih zuba. Oni ilustriraju činjenicu da štovatelj u trenutku ulaska u hram biva preobražen. Njegova svjetovna ličnost ostaje vani; svlači je sa sebe kao zmija kožu. Nakon što uđe, može se kazati da je umro u vremenu i vratio se u Maternicu svijeta, u Pupak svijeta, u Raj na Zemlji. Puka činjenica da svatko može fizički proći pokraj hramskih čuvara ne potire njihov značaj; jer ako uljez nije u stanju obuhvatiti svetište, onda je praktički ostao vani. Svaki onaj koji nije u stanju shvatiti boga vidi ga kao vraga, što mu priječi pristup. Alegorijski, dakle, ulazak u hram i junački skok u kitove ralje istovjetne su pustolovine; obje prikazuju slikovnim jezikom čin usredotočenja i obnavljanja života.
109 O “Nijedno stvorenje,” piše Ananda Coomaraswamy, “ne može dostići viši stupanj prirode, a da ne prestane postojati.”&&fl Doista, fizičko tijelo junaka čak se može ubiti, raščetvoriti i raštrkati po zemlji ili moru – kao u egipatskom mitu o spasitelju Ozirisu, kojeg je u sarkofag bacio i Nilu predao njegov brat Set; &&0 nakon što se vratio iz mrtvih brat ga je opet ubio, rastrgao mu tijelo na četrnaest komada i raštrkao ih po zemlji. Junaci Blizanci plemena Navaho morali su proći ne samo kroz stijene što drobe, već i kroz trske što sijeku putnika na komade, kaktusove batine što ga trgaju na komade i vrele pijeske koji ga zasipaju. Junak koji je već potro svoju privrženost egu prolazi tamo-amo obzorjima svijeta, ulazi i izlazi iz zmaja lako kao što kralj prolazi kroz sve odaje svojega dvora. I u tom leži njegova spasiteljska moć; njegov odlazak i povratak prikazuju kako kroz sve suprotnosti pojavnoga svijeta ostaje ono Nestvoreno-Neuništivo, te nema razloga za strah. Zbog toga, dakle, oni kojima je diljem svijeta povjerena uloga zemaljskog prikazivanja plodotvornog životnog otajstva ubijanja zmaja, oduvijek na samima sebi izvode taj veliki simbolički čin raštrkavanja svoga mesa, poput Ozirisova tijela, za obnavljanje svijeta. U Frigiji se, primjerice, razapeti i uskrsnuli spasitelj Atis slavio tako što se dvadeset drugog ožujka sjeklo borovo stablo i donosilo u svetište božice-majke Cibele. Ondje se umatalo poput leša u vunene povoje i resilo vijencima ljubičica. Figura mladića vezivala bi se na sredinu debla. Sutradan se pjevala ceremonijalna tužbalica uz puhanje u trube. Dvadeset četvrti ožujka nazivao se Danom krvi: visoki svećenik puštao je krv iz ruku i podastirao je kao žrtvu; niže se svećenstvo vrtjelo u derviškom plesu uz glazbu bubnjeva, rogova, fla-