161 I ma puta ponavljana molitva s molitvenih kola i hramovskih gongova u Tibetu: Om mani padme hum, “Dragulj je u lotosu”. On svake minute prima možda više molitvi nego bilo koje drugo čovjeku poznato božanstvo; jer kad je, za svoga konačnog života na Zemlji u ljudskome liku, on za sebe raskinuo spone posljednjega praga (i u tom se trenutku pred njim rastvorila svevremenost onoga što leži povrh nesnosnih zagonetki privida imenovanoga i omeđenoga kozmosa), zastao je: zavjetovao se da će prije ulaska u svevremenost povesti sva stvorenja, bez iznimke, u prosvjetljenje; sve odonda on prožima cijelo tkanje bitka božanskom milošću svoje pomagačke prisutnosti, tako da i najmanju molitvu upućenu njemu, diljem golemoga duhovnog carstva Buddhe, on milosno čuje. U različitim obličjima on prelazi deset tisuća svjetova i javlja se u času nužde i molitve. Otkriva se u ljudskom obličju s dvije ruke, u nadljudskim obličjima s četiri ruke, ili sa šest, ili s dvanaest, ili s tisuću, a u jednoj od lijevih ruku drži lotos svijeta. Poput samoga Buddhe, ovo božansko biće predstavlja obrazac onoga uzvišenog stanja do kojeg dopire ljudski junak koji je nadvladao posljednje užase neznanja. “Nakon što se satre ovojnica svijesti, on stječe slobodu od svakoga straha, staje izvan dosega mijene.”+ To je mogućnost oslobađanja u svakom od nas, ona koju svatko može postići – i to junaštvom; jer, kako čitamo: “Sve što jest Buddha jest”;9 ili pak (u istoj izjavi izrečenoj na drugi način): “Sva bića lišena su sebe.” Bodhisa<va (“onaj čije biće je prosvjetljenje”) ispunjava i obasjava svijet, ali nije sadržan u njemu; točnije, on je taj koji drži svijet, lotos. Bol i užitak ne obavijaju ga, on oba-
162 J vija njih – u dubokom spokoju. A kako je on ono što svi mi možemo biti, njegova prisutnost, njegov lik, pa i samo izricanje njegova imena, pomažu. “On nosi vijenac od osam tisuća zraka, u kojem se vidi puni odraz stanja savršene ljepote. Tijelo mu je boje ljubičastog zlata. Dlanovi su mu miješane boje pet stotina lotosa, dok vršak svakog prsta nosi osamdeset četiri tisuće pečata, a svaki pečak osamdeset četiri tisuće boja; svaka boja ima osamdeset četiri tisuće zraka, mekih i blagih, koje obasjavaju sve ono što postoji. Tim draguljima od ruku on privija i grli sva bića. U aureoli oko njegove glave načičkano je petsto Bodhisa<vi, koje pak služe nebrojeni bogovi. A kad on spusti stopala na tlo, cvijeće raštrkanih dijamanata i dragulja prekrije sve u svim smjerovima. Boja lica zlatna mu je. Pritom mu u silnoj kruni od dragulja stoji jedan Buddha, visok dvjesto pedeset milja.”> U Kini i Japanu ovaj istančano blagi Bodhisatva ne nosi samo muški, već i ženski lik. Kineska Kwan Yin, japanska Kwannon – dalekoistočna Madonna – upravo je ta milosrdna motriteljica svijeta. Nalazi se u svakom budističkom hramu najdaljega Orijenta. Blažena je za priproste kao i za mudre; jer njezin se zavjet temelji na dubokoj intuiciji što iskupljuje i održava svijet. Stanka na pragu Nirvane, odluka da do konca vremena (koje nikad ne istječe) ne uroni u mirne vode vječnosti, iskaz je spoznaje da je razlika između vječnosti i vremena tek prividna – nju, iz nužde, stvara racionalni um, ali nju i rastvara savršeno shvaćanje onog uma koji je nadišao parove suprotnosti. Shvaća se da su vrijeme i vječnost dva vida jednog te istog doživljaja-cjeline, dvije ravnine jednog te istog nedvojnog neizrecivog; tj.
163 I dragulj vječnosti počiva u lotosu rođenja i smrti: om mani padme hum. Prvo čudo koje tu valja uočiti jest androgini karakter Bodhisa<ve: muški Avalokitešvara, ženska Kwan Yin. Muško-ženski bogovi nisu rijetki u svijetu mita. Oni se uvijek javljaju pomalo zagonetno; jer oni sprovode um povrh objektivnog iskustva u simbolički predio gdje se dvojnost nadilazi. Awonawilona, glavni bog puebla Zuni, tvorac i sadržavač svega, ponekad se spominje u muškom rodu, ali zapravo je on-ona. Velika Prvotnica iz kineskih kronika, sveta žena T’ai Yuan, u sebi je spajala muški Yang i ženski Yin.fl Kabalistička učenja srednjevjekovnih Židova, baš kao i gnostički kršćanski spisi iz drugog stoljeća, prikazuju Otjelotvoreni Svijet androginim – jer je upravo takvim Adam bio stvoren, prije nego što je njegov ženski vid, Eva, bio izdvojen u zasebno obličje. A kod Grka, u isti je mah i muškog i ženskog spola bio ne samo Hermafrodit (dijete Hermesa i Afrodite), 0 već i Eros, božanstvo ljubavi (i prvi bog, kako navodi Platon).* “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.”& Može pasti na pamet pitanje o prirodi Božjeg lika; ali tekst već daje odgovor, i to posve jasan. “Kad je Sveti, slava mu, stvorio prvoga čovjeka, stvorio ga je androginog.”&& Izmještanje ženskosti u drugo obličje simbolizira početak pada iz savršenstva u dvojnost; za njim su prirodno uslijedili otkriće dvojnosti dobra i zla, izgon iz vrta gdje Bog kroči zemljom, te podizanje Rajskoga zida, sazdanog od “sraza suprotnosti,”& koji Čovjeka (sada muškarca i ženu) odvaja ne samo od pogleda, već čak i od prisjećanja na lik Božji.
164 J Ovo je biblijska inačica mita poznatog u mnogim zemljama. On daje jedan od temeljnih načina simboliziranja otajstva stvaranja: proistjecanja vremena iz vječnosti, razdvajanja jednoga u dvoje i zatim u mnoštvo, kao i začinjanje novog života ponovnim spajanjem njih dvoje. Taj prizor stoji na početku kozmogonijskog ciklusa, &; te jednako prikladno na okončanju junačkoga zadatka, u trenutku kad se Rajski zid rastoči, božansko obličje pronađe i prepozna, a mudrost povrati.&+ Oslijepljeni prorok Tiresija bio je i muško i žensko: oči su mu se zatvorile za izlomljena obličja osvijetljenog svijeta parova suprotnosti, no u unutarnjoj je tami prozreo Edipovu sudbinu.&9 Šiva se javlja sjedinjen u tijelu sa suprugom Šakti – on je desna strana, a ona lijeva – u manifestaciji zvanoj Ardhanarisha, “Poluženski gospodar.”&> Likovi predaka iz nekih afričkih i melanezijskih plemena prikazuju na jednome biću majčine dojke i očevu bradu i penis.&fl A u Australiji, otprilike godinu dana nakon patnje obrezivanja, kandidat za punu muževnost prolazi drugu obrednu operaciju – subinciziju (razrezivanje donje strane penisa, kako bi se stvorio trajni usjek u uretri). Otvor se naziva “penisova maternica”. To je simbolička muška vagina. Junak je, vrlinom ceremonije, postao više od muškarca.&0 Krv za ceremonijalne slikarije i lijepljenje bijelog paperja na tijelo australski očevi vade iz svojih subincizija. Oni ponovno otvaraju stare rane i puštaju je da teče.&* Ta krv u isti mah simbolizira menstrualnu krv iz vagine i muško sjeme, kao i urin, vodu i muško mlijeko. Istjecanje pokazuje da stariji muškarci nose u sebi izvor života i ishrane; odnosno, da su oni i neiscrpno svjetsko vrelo jedno te isto.&
165 I Poziv Veleoca Zmije prepao je dijete; majka mu je pružila zaštitu. Ali onda je došao otac. Bio je vodič i inicijant u otajstva neznanoga. Kao prvotni uljez u rajsko stanje dojenčeta s majkom, otac predstavlja arhetip neprijatelja; zbog toga u cijelom životu svi neprijatelji (našem nesvjesnome) simboliziraju oca. “Sve što se ubije, postaje otac.” Otud potječe štovanje glava donijetih iz osvetničkih napada u zajednicama lovaca na glave (poput onih u Novoj Gvineji).; Otud potječe i neodoljiva potreba za ratovanjem: poriv za uništenjem oca neprestano se preobražava u društveno nasilje. Starci iz neposredne zajednice ili rase štite se od svojih sve zrelijih sinova psihološkom magijom totemskih ceremonija. Igraju uloge oca-zlotvora, a zatim otkrivaju da su ujedno i majka-hraniteljica. Tad se uspostavlja novo i veće rajsko stanje. Ali taj raj ne uključuje tradicionalno neprijateljska plemena, na koja se agresija i dalje sustavno projicira. Svi “dobri” saržaji oca-majke čuvaju se za dom, dok se “loši” bacaju izvan društva, među strance: “I tko je taj neobrezani Filistejac da izaziva bojne redove živoga Boga?”+ “I ne posustajte dok progonite neprijatelje: ako vi trpite nedaće, oni trpe nedaće slične vašima; ali u vas je nada u Allaha, dok u njih nade nema.”9 Totemski, plemenski, rasni i agresivno misionarski kultovi daju tek polovična rješenja za psihološki problem obuzdavanja mržnje ljubavlju; oni iniciraju tek polovično. Ego se u njima ne poništava; dapače, buja; umjesto da misli samo na sebe, osoba postaje predana cjelini svojega društva. Ostatak svijeta (odnosno, daleko veći dio čovječanstva) pritom ostaje izvan sfere njezine naklonosti i skrbi, jer je izvan sfere skrbi njezina boga. I tako dolazi, dakle, do onog dramatičnog rastavljanja dvaju načela ljubavi
166 J i mržnje kojega tako izdašno opisuju stranice povijesti. Umjesto da očiste vlastito srce, zeloti nastoje očistiti svijet. Zakoni Božjega grada primjenjuju se samo na skupinu kojoj pripadaju (pleme, crkvu, naciju, klasu ili što već), dok se oganj neprekidnog svetog rata baca (čiste savjesti i pače s osjećajem bogougodne službe) na sve one neobrezane, barbarske, neznabožačke, “urođeničke” ili strane narode koji su se zatekli na mjestu susjeda.> Svijet je pun tako nastalih sukobljenih tabora: štovatelja totema, zastava i stranaka. Čak su i takozvane kršćanske nacije – koje navodno slijede Iskupitelja “svijeta” – poznatije u povijesti po kolonijalnom barbarstvu i krvavim ratovima nego po iole konkretnom iskazu one bezuvjetne ljubavi, istovjetne s istinskim nadilaženjem ega, svijeta ega i plemenskog boga ega, koje je naučavao onaj kojega navodno štuju iznad svih: “Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onome koji te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema neza-
167 I hvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.”fl Nakon što se riješimo predrasuda svojih provincijalno ograničenih crkvenih, plemenskih, odnosno nacionalnih prikaza svjetskih arhetipa, dolazimo u priliku shvatiti kako vrhunsku inicijaciju ne pružaju obližnji majčinski oci, koji zatim projiciraju nasilje na susjede zbog vlastite obrane. Dobra vijest, koju donosi Iskupitelj svijeta i koju su toliki radosno čuli, gorljivo propovijedali, ali očito ne baš i voljno sprovodili, glasi da je Bog ljubav, da Ga se može i treba voljeti, i da su svi bez iznimke njegova djeca.0 Razmjerno trivijalne stvari poput preostalih pojedinosti učenja, tehnika štovanja i uređenja crkvene organizacije (koje su tako obuzele misli okcidentalnih teologa da se danas o njima raspravlja kao o ključnim pitanjima religije)* puke su stupice pedanterije ukoliko ne bivaju podređene glavnome nauku. Dapače, ako ih se tako ne drži, one djeluju regresivno: iznova svode očinski lik na razmjere totema. A to se, naravno, zbilo diljem kršćanskog svijeta. Pomislilo bi se da smo pozvani da odredimo ili razlučimo tko je, između svih nas, Ocu najdraži. A učenje je pak mnogo manje laskavo: “Ne sudite da ne budete suđeni!”; Križ Spasitelja svijeta, usprkos ponašanju navodnih svećenika, daleko je demokratskiji simbol od lokalne zastave.;& Shvaćanje krajnjih – i kritičnih – implikacija svjetski iskupiteljskih riječi i simbola iz kršćanske tradicije tako se uneredilo tijekom onih uskomešanih stoljeća, proteklih nakon što je sveti Augustin objavio sveti rat koji će Civitas Dei voditi protiv Civitas Diaboli, da suvremeni mislilac koji bi htio spoznati značenje svjetske religije (tj. doktrine univerzalne ljubavi) mora posvetiti drugom velikom (i mno-
168 J go starijem) univerzalnom objedinjenju: onome Buddhinom, gdje je ključna riječ i dalje mir – mir svim bićima.; Sljedeći su tibetski stihovi iz dviju svečanih pjesama pjesnika-sveca Milarepe, primjerice, spjevani otprilike u isto ono vrijeme kada je papa Urban II. propovijedao Prvu križarsku vojnu: Sred Grada Privida na Šest Razina Svijeta Poglavito su na djelu grijeh i zamračenje što ih zla djela rode; Ondje biće slijedi naloge privlačnosti i odbojnosti I nikad ne nalazi vrijeme da spozna Jednakost: Izbjegavaj, sine, privlačnosti i odbojnosti.;; Shvatite li Prazninu Svega, Sućut će vam u srcima nići; Izgubite li svo razlikovanje sebe i drugih, služit ćete drugima moći; A kad u službi drugima uspjeh ostvarite, mene ćete susresti; A kad mene susretnete, poput Buddhe ćete postati.;+ Mir leži u srcu svega zato što Avalokitešvara-Kwannon, moćni Bodhisa<va, Bezgranična Ljubav, uključuje, uviđa i boravi u svakom svjesnom biću, bez iznimke. On tako promatra savršenstvo istančanih krilaca kukca, slomljenih s prolaskom vremena – a sâm je i njihovo savršenstvo i njihovo raspadanje. Svevremenska agonija čovjeka, koji sam sebe muči i obmanjuje, zapleten u mrežu vlastita skučena delirija, frustriran, ali čovjeka koji u sebi nosi neotkrivenu, posve neiskorištenu tajnu oslobađanja: i to on promatra – i to on jest. Spokojne ponad čovjeka, anđele: podno čovjeka, demone i nesretno preminule: sve njih privlači Bodhisattva zrakama svojih ruku od dragulja, i oni su on, kao što
169 I je i on isto što i oni. Ograničena, sputana središta svijesti, nebrojenostruka, na svakoj razini postojanja (ne samo u ovom sadašnjem univerzumu, ograničenom na Mliječnu stazu, već i dalje od nje, u prostranstvima Svemira), iz galaktike u galaktiku, iz svijeta povrh svijeta univerzuma, stječe postojanje iz bezvremenskog izvora ništavila, praska u život i poput mjehura iza nj iščezava: uzastopce i uzastopce: život obdaruje mnoštva: sva ona pate: svako je sputano skučenim, tijesnim krugom sebe – udara, ubija, mrzi druge, a žudi za mirom više nego za pobjedom: sve su to ta djeca, te sulude prilike iz prolazna, no neiscrpna, duga svjetska sna Svepromatrajućega, čija je bit upravo bit Praznine: “Gospodar koji sažalno gleda odozgo.” Ali, to ime znači i “Gospodar koji se vidi unutra.”;9 Svi smo mi odrazi lika Bodhisa<ve. Patnik u nama jest to božansko biće. Mi smo jedno s tim ocem-zaštitnikom. Taj nam uvid donosi iskupljenje. Taj otac-zaštitnik svaki je muškarac kojeg susrećemo. I stoga valja znati da premda ovo neuko, ograničeno, sebično, napaćeno tijelo možda smatra kako mu prijeti netko drugi – neprijatelj – i on je Bog. Zlotvor nas slama, ali junak, onaj dostojni kandidat, prolazi kroz inicijaciju “kao muško”; i gle, to je bio otac: mi u Njemu i On u nama.;> Draga majka-zaštitnica našega tijela nije nas mogla obraniti od Veleoca Zmije; smrtno, skučeno tijelo koje nam je podarila bilo je predano njegovoj strašnoj moći. Ali smrt nije bila kraj. Dobili smo novi život, novo rođenje, novu spoznaju bitka (tako da ne živimo samo u ovome biću, već u svim tijelima, svim bićima svijeta, kao Bodhisa<va). Taj otac sâm je bio maternica, majka drugoga rođenja.;fl
170 J To je značenje lika dvospolnoga boga. On je otajstvo teme inicijacije. Bivamo odvedeni od majke, izgrizeni na komade i stopljeni s tijelom zlotvora koji potire svijet i za kojega su sva dragocjena obličja i bića samo jela na gozbi; ali onda, čudesno iznova rođeni, bivamo nešto više od onoga što smo bili. Ako je taj Bog plemenski, rasni, nacionalni ili sektaški arhetip, bivamo ratnici koji se bore za njega; ali ako je on sam gospodar Svemira, idemo dalje kao znalci za koje su svi ljudi braća. A u oba slučaja nadišli smo pojmove roditelja iz djetinjstva, kao i pojmove “dobra” i “zla”. Više ni ne žudimo ni ne strahujemo; mi smo ono za čim se žudjelo i od čega se strahovalo. Svi bogovi, Bodhisa<ve i Buddhe obuhvaćeni su u nama, kao u aureoli moćnoga držača svjetskoga lotosa. “Hajde,” stoga, “vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim. Težimo da upoznamo Jahvu: k’o zora pouzdan mu je dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.”;0 To je smisao prvoga čuda Bodhisa<ve: prisutnosti koja je androgina. Ona spreže dvije naizgled suprotstavljene mitološke pustolovine: Susret s božicom i Pomirbu s ocem. Jer u prvoj inicijant spoznaje da su muško i žensko (kako to izriče Brihadaranyaka Upanishad) “dvije polutke zrna graška”,;* dok se u drugoj saznaje da Otac prethodi razdiobi spolova: zamjenica “On” bila je način izražavanja, mit o Sinovstvu nit vodilja koja će se izbrisati. A u oba slučaja se otkriva (točnije, prisjeća) kako je sâm junak ono po što je došao.
171 I Drugo čudo koje valja uočiti u mitu o Bodhisa<vi jest njegovo potiranje razlike između života i otpusta od života – simbolizirano (kao što smo zapazili) u Bodhisa<vinu odricanju od Nirvane. Ukratko, Nirvana znači “Utrnuće trostruke vatre žudnje, neprijateljstva i obmane.”+ Čitatelj će se prisjetiti: u legendi o Kušnji pod stablom Bo (gore, str. ;&-;) antagonist Budućega Buddhe bio je KamaMara, doslovce “Žudnja-Neprijateljstvo”, odnosno “Ljubav i Smrt”, opsjenar Obmane. On je bio oličenje Trostruke vatre i tegoba zadnjeg ispita, čuvar konačnoga praga kojega univerzalni junak valja proći u vrhunskoj pustolovini prema Nirvani. Nakon što je u sebi do kritične točke primirio krajnji žar Trostruke vatre, pokretačke sile univerzuma, Spasitelj je oko sebe, kao u zrcalu, ugledao odraze zadnjih projiciranih fantazija svoje primitivne fizičke volje da živi poput drugih ljudi – volje da živi sukladno normalnim porivima žudnje i neprijateljstva, u prividnom ambijentu pojavnih uzroka, ciljeva i sredstava. Napao ga je zadnji bijes prezrenoga tijela. A o tom je trenutku sve ovisilo; jer iz jednog je žara opet mogao buknuti cijeli taj požar. Ova veoma slavna legenda pruža izvrstan primjer bliskog odnosa između mita, psihologije i metafizike koji se čuva na Orijentu. Živopisne personifikacije pripremaju intelekt za doktrinu međuovisnosti unutarnjih i vanjskih svjetova. Čitatelj je bez sumnje zapazio izvjesnu sličnost između te drevne mitološke doktrine dinamike psihe i učenja suvremene freudovske škole. Prema potonjoj, želja za životom (eros ili libido, ekvivalent budističke Kame, “žudnje”) i želja za smrću (thanatos ili destrudo, istovjetna s budističkom Marom, “neprijateljstvom ili smrću”) dva su poriva koja ne samo da pogone osobu iznutra, već joj i
172 J daju životnu energiju u okolnome svijetu.+& Nadalje, odluke utemeljene u nesvjesnome, iz kojih potječu i žudnje i neprijateljstva u oba se sustava dokidaju psihološkom analizom (sanskrtski: viveka) i prosvjetljenjem (sanskrtski: vidyā). No ciljevi ovih dvaju učenja – tradicionalnog i modernog – nisu posve isti. Psihoanaliza je tehnika liječenja osoba koje odviše pate od nesvjesno zabludjelih žudnji i neprijateljstava, koje ih opleću intimnim mrežama nestvarnih strahova i dvosmislenih privlačnosti; nakon što ih se riješi, pacijent može sudjelovati na razmjerno zadovoljavajući način u realnijim strahovima, neprijateljstvima, erotskim i religijskim djelima, poslovnim djelatnostima, ratovima, razbibrigama i domaćim zadacima koje mu pruža vlastita kultura. Ali onaj koji je namjerno pošao na teško i opasno putovanje izvan međa svoga sela držat će da su i ti interesi pogrešno utemeljeni. Stoga religijskom učenju nije cilj izliječiti osobu zbog povratka u opću zabludu, već ga posve odvojiti od zablude; a to ne čini prilagodbom žudnje (eros) i neprijateljstva (thanatos) – jer to bi samo proizvelo novi kontekst – već dokidanjem poriva u samome korjenu, metodom slavnog budističkog Osmostrukog puta: Ispravno vjerovanje, Ispravne nakane, Ispravan govor, Ispravno djelovanje, Ispravno življenje, Ispravno nastojanje, Ispravna pažnja, Ispravna usredotočenost. S konačnim “dokidanjem žudnje, neprijateljstva i obmane” (Nirvanom) um zna da nije ono što je mislio da jest:
173 I misao odlazi. Um počiva u svom stvarnom stanju. I ondje može boraviti sve dok mu tijelo ne klone. Zvijezde, mrak, svjetiljka, utvara, rosa, mjehur, San, bljesak munje i oblak: Tako valja gledati sve što je stvoreno.+ Bodhisa<va, međutim, ne napušta život. Okrećući pogled od unutarnje sfere istine koja transcendira misao (a koju je moguće opisati samo kao “prazninu”, budući da nadilazi riječi) natrag prema pojavnom svijetu, on izvana opaža isti onaj ocean bitka koji je našao iznutra. “Oblik je praznina, praznina je doista oblik. Praznina nije različita od oblika, oblik nije različit od praznine. Što je oblik, to je praznina; što je praznina, to je oblik. A isto vrijedi za opažaj, ime, pojam i znanje.”+; Kako je nadišao zablude svojeg nekoć samonametljivog, samoobrambenog, sebičnog ega, izvana i iznutra poznaje isti spokoj. Ono što je izvana dostupno pogledu vidljivi je vid velebne, nepojmljive praznine na kojoj se temelje njegova iskustva ega, oblika, percepcija, govora, poimanja i znanja. I pun je suosjećanja prema smoždenim bićima koja žive u strahu od vlastite more. On ustaje, vraća im se i živi s njima kao središte lišeno ega koje načelo praznine manifestira u vlastitoj jednostavnosti. I to je njegovo veliko “suosjećajno djelo”; jer njime se otkriva istina da u shvaćanju onoga u kojemu je Trostruka vatra žudnje, neprijateljstva i obmane utrnula, svijet jest Nirvana. “Valovi darova” šire se iz takve osobe za oslobađanje svih nas. “Ovaj naš svjetovni život djelovanje je same Nirvane, ni najmanje razlike nema između njih.”++
174 J I tako se može reći da se suvremeni terapeutski cilj izlječenja za povratak u život na kraju krajeva ipak postiže kroz tu drevnu religijsku disciplinu; samo, širok je krug kojim putuje Bodhisa<va; a odlazak iz svijeta ne smatra se manom, već zakoračenjem na onaj plemeniti put na čijemu se najdaljem zavoju može doseći prosvjetljenje glede duboke praznine kola univerzuma. Takav ideal dobro poznaje i hinduizam: onaj koji je oslobođen u životu (jīvan mukta), bez želje, suosjećajan i mudar, “sa srcem usredotočenim jogom, on sve promatra jednako, vidi sebe u svim bićima i sva bića u sebi. Ma kako da živi, taj u Bogu živi.”+9 Postoji priča o konfucijanskom naučniku koji je zamolio dvadeset osmog budističkog patrijarha Bodhidharmu “da mu umiri dušu”. Bodhidharma mu je odvratio: “Pokaži mi je pa ću ti je umiriti.” Konfucijanist mu je odgovorio: “To me i muči, ne mogu je naći.” Bodhidharma je rekao: “Želja ti je ispunjena.” Konfucijanist je shvatio i otišao u miru.+> Oni koji znaju ne samo to da u njima živi Vječno, već i da oni, kao i sve ostalo, zapravo jesu Vječno, nastavaju lugove drveća koje ispunjava želje, piju pića besmrtnosti i odasvud slušaju nečuvenu glazbu vječnog suglasja. To su besmrtnici. Taoistički pejzaži iz Kine i Japana veličanstveno prikazuju nebeskost ovog zemaljskog stanja. Četiri dobroćudne životinje, feniks, jednorog, kornjača i zmaj, žive sred vrbika, bambusa i šljiva, sred izmaglica svetih gora, blizu štovanih sfera. Mudraci, ispijenih tijela, ali vječno mlada duha, meditiraju među tim vrhuncima, jašu na čudnovatim, simboličkim životinjama preko besmrtnih pučina, ili pak ozareno razgovaraju uz šalicu čaja i flautu Lana T’sai-hoa.
175 I Vladarica zemaljskog raja kineskih besmrtnika vilinska je božica Hsi Wang Mu, “Zlatna majka kornjače”. Ona boravi u palači na planini K’un-lun koju okružuju mirisno cvijeće, bedemi od dragulja i zlatni vrtni zid.+fl Sastoji se od čiste kvintesencije zapadnog uzduha. Goste na njezinoj povremenoj “Breskovoj gozbi” (slavi se kad breskve dozore, jedanput u svakih šest tisuća godina) služe ljupke kćeri Zlatne majke u sjenicama i paviljonima kraj Draguljnog jezera. Ondje vode sviraju u jedinstvenoj fontani. Kušaju se feniksova srž, zmajska jetra i druga mesa; breskve i vino daruju besmrtnost. Čuje se glazba nevidljivih glazbala, pjesme što ne potječu sa smrtnih usana; a plesovi vidljivih djeva odrazi su radovanja vječnosti u vremenu.+0 Japanske ceremonije čaja uređene su u duhu taoističkog zemaljskog raja. Čajana zvana “stanište izmaštanosti” kratkotrajna je građevina podignuta da udomi trenutak poetske intuicije. Zvana i “stanište izmještenosti”, lišena je uresa. U njoj se privremeno nalazi tek jedna slika ili ikebana. Čajana se naziva “boravište nesimetričnoga”: nesimetrično ukazuje na kretanje; ono namjerno nedovršeno ostavlja vakuum za utok promatračeve mašte. Gost prilazi vrtnim putem i mora se sagnuti da prođe kroz niski ulaz. Odaje štovanje slici ili ikebani i kuhalu koje zvižduće, te zauzima mjesto na podu. Najjednostavniji predmet, uokviren pomno uređenom jednostavnošću čajane, istaknut je u tajanstvenoj ljepoti; tišinom čuva tajnu vremenskog postojanja. Svakom gostu je dopušteno ispuniti doživljaj prema vlastitoj potrebi. Prisutni tako promišljaju o univerzumu u minijaturi i postaju svjesni svojeg skrivenog bratstva s besmrtnicima.
176 J Veliki majstori čaja težili su božansko čudo pretočiti u doživljeni trenutak; zatim se taj utjecaj odnosio kući iz čajane, a iz čajane se pretakao u cijeli narod.+* Za dugog i mirnog razdoblja Tokugawa (&>;.-&0>0.), prije dolaska komodora Perryja &09+., tkivo života u Japanu tako se proželo značajnim formalizacijama da je bitak do najsitnije potankosti bio svjestan iskaz vječnosti, a sâm krajolik svetilište. Slično tome, diljem Orijenta, diljem drevnoga svijeta, te u pretkolumbovskoj Americi, društvo i priroda umu su predstavljali ono neiskazivo. “Biljke, stijene, vatra, voda, sve je to živo. Oni nas motre i vide naše potrebe. Vide kada nemamo ništa da nas štiti”, izjavio je jedan stari pripovjedač plemena Apache, “i tada nam se otkriju i obrate.”9 To budist zove “propovijed nepokretnoga.” Jedanput je jedan hinduski asket legao otpočinuti pokraj svetoga Gangesa i podigao noge na simbol Šive (“lingam”, spregu falusa i vulve što simbolizira sjedinjenje Boga i njegove Supruge). Naišao je neki svećenik, opazio da se taj tako odmara i prekorio ga. “Kako se usuđuješ oskvrnuti ovaj Božji simbol stavljanjem nogu na njega?” oštro ga je upitao svećenik. Asket mu je odgovorio: “Ispričavam se, dobri moj čovječe; biste li bili tako ljubazni da mi premjestite noge negdje gdje nema takvog svetog lingama?” Svećenik je primio asketa za gležnjeve i premjestio ih udesno, ali kad ih je spustio, iz zemlje je ponikao falus, pridržavši ih kao i prije. Opet ih je premjestio; podupro ih je novi falus. “A, shvaćam!” rekao je postiđeno svećenik; odao je štovanje polegnutom svecu i otišao. Treće čudo Bodhisa<ve jest u tome što je prvo čudo (dakle, dvospolno obličje) simbolizira drugo čudo (istovjetnost vječnosti i vremena). Jer na jeziku božanskih slika
177 I svijet vremena je velika maternica. Život u njoj, oplođen ocem, sastoji se od njezine tame i njegovoga svjetla.9& U njoj smo začeti i boravimo udaljeni od oca, ali kad izađemo iz maternice vremena u trenutku smrti (našeg rođenja za vječnost) bivamo predani u njegove ruke. Mudri shvaćaju, čak i u toj maternici, da potječu od oca i da mu se vraćaju; vrlo mudri, pak, znaju da su on i ona u svojoj biti jedno. U tome je značenje onih tibetskih prikaza sjedinjenja Buddhi i Bodhisa<vi s vlastitim im ženskim vidovima koji su mnogim kršćanskim kritičarima tako skaredni. Prema jednom izvornom načinu shvaćanja ovih sredstava za meditaciju, ženski lik (tibetski: yum) valja promatrati kao vrijeme, a muški (yab) kao vječnost. Njihovo sjedinjenje daje svijet, gdje je sve u isti mah vremensko i vječno, stvoreno na sliku i priliku ovoga samospoznajućeg muško-ženskog Boga. Inicijant se u meditaciji navodi na prisjećanje tog Lika nad likovima (yab-yum) u sebi samome. S druge strane, muški se lik može doživjeti kao simbol načela začimanja, metode; u tom slučaju ženski lik izražava cilj kojemu vodi inicijacija. Ali taj cilj je Nirvana (vječnost). Zbog toga i muški i ženski lik valja doživjeti, naizmjence, kao vrijeme i vječnost. Odnosno, njih dvoje su isto, svaki je oboje, a dvojno obličje (yab-yum) samo je učinak iluzije koja i sama, međutim, nije drugačija od prosvjetljenja.9 Ovo je vrhunski iskaz velikoga paradoksa koji razbija zid parova suprotnosti i dopušta kandidatu viziju Boga koji je stvorio čovjeka kao muško i žensko, kad ga je stvorio na svoju sliku i priliku. Muškarac u desnoj ruci drži munju koja je njegov pandan, dok u lijevoj drži zvono koje simbolizira božicu. Munja je i metoda i vječnost, dok je
178 J zvono “prosvijetljeni um”; njegov zvon je onaj prekrasni zvuk vječnosti koji čisti umovi slušaju u cijelome stvorenom svijetu, a time i u samima sebi.9; Navlas isto zvono odzvanja u kršćanskoj Misi u trenutku kada Bog, snagom riječi pastve, silazi u kruh i vino. A kršćansko tumačenje smisla također je isto: Et Verbum caro factum est, 9+ odnosno, “Dragulj je u Lotosu”: Om mani padme hum. 99 '. Kffi Kad je kraljević sa Samotna otoka proveo šest noći i dana na zlaćanoj ležaljci uspavane kraljice Tubber Tintyea, i ležaljka je počivala na kotačima od zlata, i kotači su se stalno vrtjeli – i ležaljka se okretala i okretala, ne stajući ni danju ni noću – sedmoga je jutra rekao: “‘Vrijeme mi je da odem odavde.’ Stoga je sišao i napunio tri boce vodom iz vrela vatre. U zlaćanoj odaji nalazio se zlatni stol, a na stolu janjeća goljenica sa štrucom kruha; da su svi muževi Erina dvanaest mjeseci jeli s tog stola, janjetina i kruh svejedno bi nakon jela ostali onakvi kakvi su i bili. Kraljević je sjeo, najeo se kruha i goljenice, te ih ostavio kakve je i zatekao. Zatim je ustao, uzeo one tri boce, stavio ih u telećak i uputio se iz odaje, kad je pomislio: ‘Bila bi šteta otići odavde a da ne ostavim trag po kojem će Kraljica znati tko je tu bio dok je spavala.’ Stoga joj je u pismu napisao kako je sin kralja Erina i kraljice Samotna otoka proveo šest dana i noći u zlaćanoj odaji Tubber Tintyea, ponio tri boce vode iz vrela vatre i naužio se hrane sa zlatnog stola. Stavio je pismo Kraljici pod jastuk, izašao, stao
179 I na otvoreni prozor, skočio na leđa vitkog i kudravog konjića i neozlijeđen prošao kroz gaj i preko rijeke.”9> Lakoća kojom se pustolovina tu ostvaruje označava da je junak nadmoćan čovjek, rođeni kralj. Takva lakoća obilježava brojne bajke i sve legende o djelima utjelovljenih bogova. Ondje gdje bi se uobičajeni junak suočio s kušnjom, izabrani ne susreće nijednu prepreku koja bi ga zadržala i nijedanput ne griješi. Vrelo je Pupak svijeta, njegova plamena voda je neuništiva bit postojanja, dok je krevet koji se okreće i okreće Os svijeta. Uspavani dvorac onaj je krajnji bezdan u koji svijest tone u snu, gdje osobni život stiže do točke rastakanja u neindividualiziranu energiju: rastakanje bi značilo smrt; no neposjedovanje vatre također bi značilo smrt. Motiv (proistekao iz infantilne fantazije) neiscrpne zdjele, simbol trajnih životvornih, oblikovnih sila univerzalnog izvora, bajkoviti je pandan mitološkom prizoru bogovske gozbe iz roga izobilja. Sprezanje, pak, dvaju velikih simbola susreta s božicom i krađe vatre na jednostavan i jasan način otkriva status antropomorfnih sila u domeni mita. One nisu same po sebi ciljevi, nego čuvari, utjelovljenja, odnosno darivatelji pića, mlijeka, hrane, vatre, milosti, neuništivoga života. Ovakvi se prizori spremno mogu protumačiti kao primarno, premda ne nužno i poglavito, psihološki: jer u najranijoj fazi razvoja dojenčeta moguće je zapaziti simptome zrenja svojevrsne “mitologije” stanja smještenog ponad stalnih mijena vremena. Ona se javlja kao reakcija i spontana obrana od fantazija o uništenju tijela što spopadaju dijete nakon odbijanja od majčine dojke.9fl “Dojenče reagira izljevom bijesa, a taj izljev prati fantazija trganja svih dijelova majčinog tijela… Dijete se zatim boji odmazde za
180 J te porive, tj. da će njemu samome sve biti izvađeno iz utrobe.”90 Tjeskobe oko cjelovitosti tijela, fantazije o povratku u prvotno stanje i nijema, duboka potreba za neuništivošću i zaštitom od “loših” sila iznutra i izvana, počinju upravljati oblikovanjem psihe; one ostaju presudni čimbenici u kasnijim neurotskim, čak i normalnim životnim aktivnostima, duhovnim nastojanjima, religijskim vjerovanjima i obrednim ponašanjima odrasle osobe. Na primjer, zanimanje vrača, te jezgre svih primitivnih društava, “počiva… na temelju djetinjih fantazija o uništenju tijela putem niza obrambenih mehanizama.”9* U Australiji osnovna zamisao glasi da su dusi vraču izvadili utrobu i zamijenili je oblucima, kristalima kvarca i komadom užeta, a katkad i malom zmijom obdarenom moćima.> “Prva formula je abreakcija u fantaziji (moja nutrina je već uništena), za kojom slijedi reakcija-formacija (moja nutrina nije kvarljiva i puna izmeta, već neiskvarljiva, puna kristala kvarca). Druga je projekcija: ‘Ne želim to ja prodrijeti u tijelo, već strani čarobnjaci koji u druge ubacuju kužne tvari.’ Treća formula je obnova: ‘Ne nastojim uništiti tuđe nutrine, nego ih liječim.’ U isti mah, međutim, izvorni fantazijski element vrijedne sadržine tijela istrgnute iz majke vraća se u tehnici liječenja: isisavanju, izvlačenju, istrljavanju nečega iz bolesnika.”>& Drugi prikaz neuništivosti donosi narodni pojam duhovnog “dvojnika” – izvanjske duše na koju gubici i pozljede ovoga tijela nemaju utjecaja, jer obitava na nekom sigurnom i izdvojenom mjestu.> “Moja smrt,” rekao je izvjesni bauk, “leži daleko odavde, na širokoj pučini, i teško ju je naći. Na tom moru ima jedan otok, i na tom otoku raste zeleni hrast, i pod tim hrastom je željezna škrinja, i u
181 I toj škrinji je košarica, i u toj košarici je zec, i u tom zecu je patka, i u toj patki je jaje; onaj koji pronađe to jaje i razbije ga, umah će me ubiti.”>; Usporedimo to sa snom jedne uspješne suvremene poslovne žene: “Našla sam se na pustom otoku. Ondje je bio i katolički svećenik. Bavio se postavljanjem nekakvih ploča od jednog do drugog otoka da ljudi mogu prijeći. Otišli smo na drugi otok i ondje upitali neku ženu kamo sam to otišla. Odgovorila je da ronim s nekim roniocima. Zatim sam otišla nekamo u unutrašnjost tog otoka gdje se nalazila prekrasna vodena površina, puna dragog kamenja i dragulja, a druga ‘ja’ bila je unutra u ronilačkom odijelu. Ostala sam promatrati sebe pod vodom.”>+ Postoji i ljupka hinduska pripovijest o kraljevoj kćeri koja je htjela poći samo za onoga koji pronađe i probudi njezinu dvojnicu, u Zemlji Sunčevog lotosa, na dnu mora.>9 Iniciranog Australca nakon vjenčanja djed odvodi u svetu pećinu gdje mu pokazuje daščicu s alegorijskim prikazima: “Ovo je,” kaže mu djed, “tvoje tijelo; ovo je isto što i ti. Ne odnosi ga drugamo, jer će te zaboljeti.”>> Manihejci i gnostički kršćani iz prvih stoljeća nove ere naučavali su da kad duša blaženoga dođe u nebo, dočekaju je sveci i anđeli sa “svjetlosnom odorom” koju su za nju sačuvali. Vrhunska dobrobit za Neuništivo tijelo trajan je boravak u Raju meda i mlijeka: “Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove. Jer ovako govori Jahve: ‘Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti… Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima.”>fl Hrana za dušu i tijelo, milina srca, dar je “Sveiscjeljujuće”, neiscrpne bra-
182 J davice. Gora Olimp seže u nebesa; bogovi i junaci ondje piju ambroziju (a, ne, brotoz, smrtan). U Wotanovoj gorskoj dvornici četiristo trideset dvojica junaka jedu nemanjkajuće meso kozmičkog vepra Sachrimnira i sapiru ga mlijekom iz vimena koze Heidrun: ona brsti lišće Yggdrasila, Svjetskog jasena. U vilinskim brdima Erina, neumirući Tuatha De Danaan časte se nepojedivim svinjama Manannana i vrčevima Guibneova vina. U Perziji, bogovi u vrtu na gori Hara Berezaiti piju besmrtnu haomu što se vari od stabla Gaokerena, drveta života. Japanski bogovi piju sake, polinezijski ave, aztečki bogovi piju krv muškaraca i djevojaka. A Jahvinim iskupljenicima u krovnom se vrtu služi nemanjkajuće i slasno meso nemani Behemota, Levijatana i Ziza dok piju pića iz četiriju slatkih rajskih rijeka.>0 Očito je da djetinje fantazije koje svi mi i dalje gajimo u nesvjesnome neprekidno utječu na mit, bajku i crkveno učenje, kao simboli neuništiva bitka. To pomaže, jer ti su prizori prisni umu, kojega kao da prisjećaju na nešto što već zna. Ali ta okolnost predstavlja i prepreku, jer osjećaji će se rado ukotviti u simbolima i zatim gorljivo odbijati svako nastojanje da ih se nadiđe. Silan jaz između djetinjasto blaženih masa koje pune svijet svojim bogomoljstvom i onih istinski slobodnih pojedinaca počinje zjapiti na točki iza koje simboli gube primat i bivaju nadiđeni. “O vi,” piše Dante na izlazu iz Zemaljskoga raja, “O vi što željni slušanja u čamcu malenu već isploviste za mojim brodom što pjesmom daje pravac pramcu, okren’te natrag k obalama svojim! Ne izlaz’te na pučinu jer ćete, gubeć me, poći krivim putem kojim. Vodom, kud pođoh, nitko još ne krete: Minerva puše, Apolon me vodi, devet će Muza Kola da me sjete!”>* Evo crte preko koje misli ne mogu, nakon
183 I koje je svo osjećanje istinski mrtvo: kao zadnja postaja na planinskoj pruzi, na kojoj alpinisti izlaze i kamo se vraćaju na razgovor s onima koji vole gorski zrak, ali nisu vični usponu. Neiskazivo učenje o neprispodobivoj divoti dolazi nam, iz nužde, uobličeno u prilike što podsjećaju na zamišljenu divotu najranijeg djetinjstva; otuda prijetvorna infantilnost tih priča. Otuda, također, neprimjerenost svakog tumačenja koje bi bilo isključivo psihološko.fl Profinjenost duha djetinjih uprizorenja, kad bivaju iskazana vještim mitološkim prikazima metafizičke doktrine, veličanstveno se javlja u jednom od najpoznatijih velikih mitova orijentalnog svijeta: u hinduističkoj pripovijesti o praiskonskoj bici titana i bogova za piće brsmrtnosti. Drevno zemaljsko biće Kašjapa, “Čovjek Kornjača”, oženio se s trinaest kćeri još drevnijeg demijurškog patrijarha Dakše, “Gospodara kreposti”. Dvije kćeri, po imenu Diti i Aditi, izrodile su titane, odnosno bogove. Međutim, u nesagledivom nizu obiteljskih bitaka stradalo je mnošS 7
184 J tvo Kašjapinih sinova. Ali zatim je visoki svećenik titana velikim odricanjima i meditacijama stekao naklonost Šive, Gospodara univerzuma. Šiva mu je udijelio čini za uzdizanje mrtvih. To je titanima dalo prednost koju su bogovi u idućoj bici brzo zapazili. Smeteno su se povukli na vijećanje i obratili visokim božanstvima Brahmi i Višnuu.fl& Ovi su im savjetovali da s braćom-neprijateljima sklope privremeno primirje, u kojem bi trebali nagovoriti titane da im pomognu da iz Mliječnog oceana vječnog života izbućkaju maslac – zvan Amrita (a, ne, mŗita, smrtan) “nektar besmrtnosti”. Titanima je taj poziv polaskao: smatrali su ga priznanjem svoje nadmoći pa su s oduševljenjem pristali; i tako je započela epohalna zajednička pustolovina na početku četiriju doba svjetskoga ciklusa. Gora Mandara izabrana je za bućkalicu. Kralj zmija Vasuki pristao je postati uže kojom će se bućkalica vrtjeti. Sâm je Višnu, u liku kornjače, zaronio u Mliječni ocean da leđima podupre podnožje gore. Bogovi su primili zmiju za jedan kraj, a titani za drugi, nakon što se obavila oko gore. I družina je zatim bućkala tisuću godina. Iz pučine se najprije pojavio crn, otrovan dim, zvan Kalakuta, “Crni vrhunac”, koji je bio najgušći ispah sile smrti. “Pijte me”, rekao je Kalakuta; i posao se nije mogao nastaviti dok se ne nađe netko tko će ga moći popiti. Obratili su se Šivi, koji je sjedio podalje, odvojen od ostalih. On se veličajno opustio iz stava duboko povučene meditacije i otišao do prizorišta bućkanja Mliječnog oceana. Napunio je kupu tinkturom smrti, ispio je nadušak i joginskim je umijećem zadržao u grlu. Grlo mu je pomodrilo. Zbog toga Šiva nosi ime “Modrovrati”, Nilakantha.
185 I Bućkanje se tako nastavilo i uskoro su iz nedokučivih dubina stala navirati istančana obličja usredotočene sile. Pojavile su se Apsaraze (nimfe), Lakšmi, božica sudbine, pa mliječnobijeli konj po imenu Uččaihšravas, “Glasnorz”, najbiser Kaustubha i još štošta, ukupno trinaest. Zadnji se pojavio vješti liječnik bogova Dhanvantari, a u ruci mu je bio Mjesec, kupa nektara života. Tad je smjesta započela silna bitka za vlast nad tim neprocjenjivo vrijednim pićem. Jedan se titan, Rahu, uspio domoći gutljaja, ali glava mu je bila odrubljena prije nego što mu se tekućina slila niz grlo: tijelo mu se raspalo, ali glava je ostala besmrtna. I ta glava sada za sve vijeke progoni Mjesec nebesima, ne bi li ga se opet domogla. Kad u tome uspije, kupa mu lako prođe kroz usta i izađe kroz vrat: otuda stižu pomrčine mjeseca. Ali Višnu se pobojao da bogovi ne izgube prednost pa se preobrazio u krasnu plesačicu. A kad su se titani, onako pohotni, ukočili u mjestu od djevojčinih draži, ona je dohvatila Mjesečevu kupu Amrite, načas njome dražila titane, te je nenadano predala bogovima. Višnu se smjesta preobrazio u moćna junaka, pridružio se bogovima u borbi protiv titana i pomogao da se neprijatelj satjera u litice i mračne gudure donjega svijeta. Bogovi otada dovijeka uživaju Amritu u divnim dvorima svrh središnje planine svijeta, gore Sumeru.fl Humor je glavno obilježje istinski mitološkog, za razliku od doslovnijeg i sentimentalnijeg teološkog izričaja. Bogovi kao znamenja nisu ciljevi po sebi. Zabavni mitovi o njima ne prenose um i duh do njih, već povrh njih, u prazninu s one strane; s tog će motrišta sve opterećenije teološke dogme izgledati kao puki obrazovni mamci: i po-
186 J kazat će se da im je smisao u prevoženju nevještog intelekta od zbrke njegovih konkretnih činjenica i zbivanja do razmjerno rjeđeg predjela gdje se, u konačnoj dobrobiti, svo postojanje – bilo nebesko, zemaljsko, ili pak pakleno – konačno može sagledati kao preobraženo u nešto slično lako prolaznom, višekratnom, pukom djetinjem snu blaženstva i straha. “S jednog stanovišta sva ta božanstva postoje,” nedavno je odvratio jedan tibetski lama na pitanje susretljivoga zapadnog gosta, “a s druge nisu stvarna.”fl; To je ortodoksno učenje drevnih Tantri: “Sva ta prikazana božanstva tek su simboli što prikazuju razna zbivanja što čekaju na Putu”;fl+ kao i doktrina suvremenih psihoanalitičkih škola.fl9 A isti taj metateološki uvid kao da navješćuje Dante u svojim zaključnim stihovima, gdje prosvijetljeni putnik napokon uspijeva podići svoje odvažne oči ponad blaženog viđenja Oca, Sina i Duha Svetoga, prema jednome Vječnom Svjetlu.fl> Bogove i božice stoga valja shvatiti kao utjelovljenja i čuvare eliksira Neuništivoga Bića, ali ne i kao ono Konačno u svome primarnom stanju. Junak putem općenja s njima stoga u konačnici ne traži njih, već njihovu milost, odnosno snagu njihove životvorne srži. Ta čudesna energija-srž, i samo ona, jest ono Neuništivo; imena i obličja božanstava koja ga posvuda utjelovljuju, raspačavaju i predstavljaju dolaze i odlaze. To je ona čudotvorna energija gromova Zeusa, Jahve i Vrhunskog Buddhe, plodnost Viracochine kiše, krepost što ju oglašava zvono na Misi prilikom posvećivanjaflfl i svjetlost konačnog prosvjetljenja sveca i mudraca. Njezini se čuvari usuđuju pripustiti je samo istinski dokazanima.
187 I Ali bogovi mogu biti prestrogi, preoprezni, a u tom slučaju junak im mora na prijevaru oduzeti blago. S takvom se poteškoćom susreo Prometej. Kad su takve volje, čak i najviši bogovi djeluju kao zloćudni bauci što uskraćuju život, a junak koji ih uspije nasamariti, sasjeći ili udobrovoljiti, biva slavljen kao spasitelj svijeta. Polinezijski Maui pošao je na Mahu-iku, čuvara vatre, da mu otme to blago i prenese ga čovječanstvu. Maui je otišao ravno do diva Mahu-ike i kazao mu: “Iskrči šikaru s ovog našeg ravnog polja da bismo se mogli nadmetati u prijateljskom ogledu.” Maui je, to valja reći, bio veliki junak i majstor dovitljivosti. “Upita ga Mahu-ika: ‘Kakvo bi to djelo obostrane vještine i oponašanja trebalo biti?’ ‘Djelo bacanja’, odvrati mu Maui. S tim se Mahu-ika složi; zatim ga Maui upita: ‘Koji će početi?’ Mahu-ika mu odgovori: ‘Ja ću.’ Maui mu pokaza da se slaže, pa Mahu-ika ščepa Mauija i baci ga u zrak; on visoko odletje i pade Mahu-iki u ruke; Mahu-ika ga opet baci, ponavljajući: ‘Bacam, bacam – uvis tebe!’ Odleti Maui u zrak, a Mahu-ika tada stade izgovarati ove čarobne riječi: Uvis tebe do prve razine, Uvis tebe do druge razine, Uvis tebe do treće razine, Uvis tebe do četvrte razine, Uvis tebe do pete razine, Uvis tebe do šeste razine,
188 J S 8
189 I Uvis tebe do sedme razine, Uvis tebe do osme razine, Uvis tebe do devete razine, Uvis tebe do desete razine! Maui se prevrtao i prevrtao u zraku, pa počeo ponirati. On pade tik do Mahu-ike; nato Maui reče: ‘Jedino se ti veseliš!’ ‘Ma nemoj!’ uzviknu Mahu-ika. ‘Zar ti misliš da bi mogao kita baciti u zrak?’ ‘Mogao bih pokušati!’ odgovori mu Maui. Primi tako Maui Mahu-iku i baci ga uvis, ponavljajući: ‘Bacam, bacam – uvis tebe!’ Uzleti Mahu-ika u zrak, pa tad Maui stade izgovarati ovu čaroliju: Uvis tebe do prve razine, Uvis tebe do druge razine, Uvis tebe do treće razine, Uvis tebe do četvrte razine, Uvis tebe do pete razine, Uvis tebe do šeste razine, Uvis tebe do sedme razine, Uvis tebe do osme razine, Uvis tebe do devete razine, Uvis tebe – visoko u zrak! Mahu-ika se prevrtao i prevrtao u zraku, pa stao padati. Kad samo što nije dospio do tla, Maui izgovori ove čarobne riječi: ‘Onaj što je tamo gore – neka padne ravno na glavu!’
190 J Mahu-ika pade; vrat mu se posve sabi od udara, i tako Mahu-ika pogibe.” Junak Maui smjesta ščepa glavu Mahuike i odrubi je, te prisvoji blago vatre i podari ga svijetu.fl0 Najveća pripovijest o pohodu za eliksirom jest mezopotamska, predbiblijska predaja o Gilgamešu, legendarnom kralju iz sumerskoga grada Erecha, koji je pošao u potragu za potočarkom besmrtnosti, biljkom “Nestaricom”. Nakon što je uspio proći pokraj lavova što čuvaju podnožja i ljudiškorpiona što bdiju nad gorama koje drže nebesa, pronašao je usred gorja rajski vrt cvijeća, voća i dragog kamenja. Nastavio je dalje i stigao do mora što optače svijet. U obalnoj je špilji boravilo utjelovljenje božice Ištar, Siduri-Sabitu, čvrsto umotana žena koja je pred njim zatvorila ulaz. Ali, kad joj je ispripovijedao o sebi, pustila ga je unutra i posavjetovala ga da ne nastavlja s pohodom, već da spozna smrtne radosti življenja i bude zadovoljan njima: Gilgamešu, zbog čega li se tako smucaš? Život za kojim tragaš nikad nećeš naći. Kad bogovi stvoriše čovjeka, smrt pridodaše čovječanstvu, a život u svojim rukama zadržaše. Nasiti se, Gilgamešu; danju i noću uživaj; svakoga dana neku ugodu priredi. Danju i noću razigran i radostan budi; nek ti nošnje naočite budu, kosa oprana, tijelo okupano. Skrbi za malenu koja te za ruku uze. Nek ti žena na njedrima sretna bude.fl*
191 I Ali kad je Gilgameš ostao uporan, Siduri-Sabitu dopustila mu je da prođe i upozorila ga na opasnosti koje vrebaju na ostatku puta. Žena ga je uputila da potraži splavara Ursanapija. Zatekao ga je kako cijepa drva u šumi pod zaštitom skupine slugu. Gilgameš je razvalio te sluge (zvali su se “oni koji se raduju životu”, “oni kameni”) pa ga je splavar pristao prevesti preko voda smrti. Putovanje je trajalo mjesec i pol dana. Putnik je dobio upozorenje da ne dotiče vode. Sad, u dalekoj zemlji kojoj su prilazili, sa suprugom se, u besmrtničkom miru, nastanio Utnapištim, junak iz praiskonskog potopa.0 Utnapištim je izdaleka zapazio barku što im se samotno približava preko beskrajnih voda pa se u srcu upitao: Zašto su “oni kameni” s lađe razvaljeni, A u lađi plovi netko tko me ne služi? Taj što stiže: nije li on čovjek? Nakon što je pristao, Gilgameš je morao poslušati patrijarhovo dugo pripovijedanje priče o potopu. Zatim je Utnapištim zamolio posjetitelja da ode na spavanje, i on je spavao šest dana. Utnapištim je kazao ženi da ispeče sedam štruca kruha i stavi ih na Gilgamešovo uzglavlje dok je spavao pokraj lađe. I Utnapištim je dotaknuo Gilgameša i probudio ga, i domaćin je naredio splavaru Ursanapiju da okupa gosta u izvjesnom jezeru i zatim ga odjene u čistu odjeću. Nakon toga, Utnapištim je Gilgamešu otkrio tajnu te biljke.
192 J Gilgamešu, jednu ću ti tajnu povjeriti i naputak ti dati: Ta biljka je poput trnjaka u polju; trnom će ti, poput ruže, probiti ruku. No dospije li tvoja ruka do te biljke, u domovinu ćeš se vratiti. Biljka je rasla na dnu kozmičkoga mora. Ursanapi je izveo junaka natrag na pučinu. Gilgameš si je privezao kamenje za noge i skočio.0& Naglo je tonuo, preko svake mjere izdržljivosti, dok je splavar ostao u lađi. A kad je ronilac stigao do dna bezdanoga mora, ubro je biljku, iako mu je pozlijedila ruku, odrezao kamenje i vinuo se natrag na površinu. Kad je izronio, i kad ga je splavar izvukao u barku, pobjedonosno je izjavio: Ursanapi, ovo je ta biljka… kojom Čovjek punu krepost postiže. Donijet ću je u Erech, ovčarski grad… Ime joj je: “Vremešan Čovjek mladim postaje.” Jest ću je i vratiti se u mladenačko stanje. Otplovili su natrag. Kad su pristali, Gilgameš se okupao u studencu i legao da otpočine. Ali, dok je spavao, jedna je zmija osjetila čudesni miris biljke, priskočila i odnijela je. Kad ju je pojela, zmija je smjesta stekla moć mijenjanja kože, čime je obnovila svoju mladost. Ali, kad se Gilgameš probudio, sjeo je i zaplakao, “a suze su mu lile stijenkom nosa.”0 Mogućnost stjecanja tjelesne besmrtnosti do današnjih dana očarava ljudska srca. Utopijska drama Bernarda Sha-
193 I wa Back to Methuselah, praizvedena &*&., pretvorila je ovu temu u modernu sociobiološku parabolu. Četristo godina ranije, doslovnije nastrojeni Juan Ponce de Leon otkrio je Floridu u potrazi za zemljom “Bimini” gdje se nadao otkriti vrelo mladosti. Stoljećima prije njega i mnogo dalje, pak, kineski filozof Ko Hung proveo je pozne godine svog dugog života u spravljanju tableta besmrtnosti. “Uzmite kilogram i pol pravog cinobera,” napisao je Ko Hung, “i pola kilograma bijelog meda. Promiješajte ih. Osušite mješavinu na suncu. Zatim je propržite nad vatrom kako bi se mogla uobličiti u tablete. Svako jutro uzmite deset tableta veličine sjemena konoplje. Za godinu dana sijeda će kosa pocrnjeti, istrunuli zubi opet će izrasti, a tijelo će postati glatko i sjajno. Starac koji bude dugotrajno uzimao ovaj lijek razvit će se u mladića. Onaj koji ga bude stalno uzimao uživat će vječni život i neće umrijeti.”0; Tom samotnom istraživaču i filozofu jednoga je dana prijatelj svratio u posjet, ali zatekao je samo praznu odjeću Ko Hunga. Starca više nije bilo; prešao je u kraljevinu besmrtnika.0+ Istraživanje tjelesne besmrtnosti potječe od neshvaćanja tradicionalnog učenja. Upravo suprotno, temeljni zahtjev jest povećati zjenicu oka, da tijelo i osobnost koju ono nosi više ne zaklanjaju pogled. Besmrtnost se tada doživi kao sadašnja činjenica: “Tu je! Tu je!”09 “Sve što postoji u mijeni je, uzdiže se i splašnjava. Biljke cvatu, no samo da bi se vratile u gomolj. Povratak u gomolj je poput traženja spokoja. Traženje spokoja je poput kretanja ususret sudbini. Kretanje ususret sudbini je poput vječnosti. Upoznavanje vječnosti je prosvjetljenje, a neprepoznavanje vječnosti donosi nered i zlo.
194 J Poznavanje vječnosti donosi shvaćanje; shvaćanje širi nazore; širina nazora donosi plemenitost; plemenitost je rajska. Rajsko je kao Tao. Tao je ono Vječno. Propadanja tijela ne treba se plašiti.”0> Japanska poslovica kaže: “Bogovi se smiju samo onda kad ih ljudi mole za bogatstvo.” Blagodat koju štovatelj prima uvijek je razmjerna njegovoj razini i prirodi osnovne želje: blagodat je jednostavno simbol životne energije odmjerene prema mjerilima dotičnoga pojedinačnog slučaja. Ironija, naravno, leži u tome što junak koji je stekao naklonost boga može zatražiti blagodat savršenog prosvjetljenja, ali najčešće teži za produženjem životnog vijeka, oružjem kojima će poraziti bližnjega svoga, ili ozdravljenjem djeteta. Grci pričaju o kralju Midi, kojemu se posrećilo da mu Bakho ponudi bilo koju blagodat za kojom mu srce žudi. Zatražio je da se sve što dotakne pretvori u zlato. Da provjeri svoju novu moć, putem je otrgnuo grančicu hrasta, koja je smjesta pozlatila; uzeo je kamen, koji je pozlatio; jabuka mu se u ruci pretvorila u zlatni grumen. Ushićeno je naložio da se priredi veličanstvena gozba u slavu tog čuda. Ali kad je sjeo i latio se pečenke, preobrazila se; vino mu se na usnama pretvorilo u tekuće zlato. A kad ga je kćerkica, koju je volio više od svega na svijetu, došla utješiti, čim ju je zagrlio pretvorila se u naočit zlatni kip. Agonija probijanja kroz osobna ograničenja jest agonija duhovnog sazrijevanja. Likovna umjetnost, književnost, mit i kult, filozofija i asketske discipline instrumenti su koji osobi pomažu da nadiđe obzorja koja ga ograničavaju i prijeđe u sfere sve šireg ostvarivanja. Dok prolazi prag
195 I za pragom i poražava zmaja za zmajem, razina božanstva koje priziva svojom najuzvišenijom željom raste, sve dok ne obuhvati čitav kozmos. Um se na koncu probije kroz graničnu sferu kozmosa do shvaćanja što nadilazi sva protežna iskustva – sve simbolične prikaze, sva božanstva: do shvaćanja nepobitne praznine. Stoga, kad je Dante zadnjim korakom duhovne pustolovine stigao pred krajnju simboličku viziju Trojednoga Boga u Nebeskoj ruži, čekalo ga je još jedno prosvjetljenje, više i od likova Oca, Sina i Duha Svetoga. “Bernard mi,” piše, “znakom javljo se i smijo da gledam uzgor; ali ja već bijah sam sobom takav kakvim me je htio; jer moć mog vida, postavši čistija, sve više i više k zraci lijeće svjetlosti višnje istinom što sija. Od tada viđenje postade mi veće negoli kaže govor što se preda sa spomenom na takvo obuzeće.”0fl “Onamo ni oko, ni govor, ni um ne idu: ne poznajemo Ga; ne znamo ni kako bi o Njemu druge poučili. Drugačije je Ono od svega znanog, a nadilazi i sve neznano.”00 To je najviše i konačno razapinjanje, ne samo junaka, već i njegova boga. Tu se Sin potire jednako kao i Otac – kao krinke ličnosti na neimenovanome. Jer baš kao što i plodovi sna potječu iz životne energije jednog sanjača i predstavljaju tek tečna cijepanja i usložavanja te jedne jedine sile, tako sva obličja svijeta, bila ona zemaljska ili božanska, odražavaju univerzalnu silu jednog jedinog nedokučivog otajstva: moći koja stvara atom i upravlja putanjama zvijezda. Vrelo života jest jezgra osobe, koja će je u sebi naći – bude li mogla strgnuti pokrove. Germansko pogansko božanstvo Othin (Wotan) žrtvovao je oko da rascijepi veo
196 J svjetlosti u spoznaju tog beskonačnog mraka, a zatim zbog njega podnio pasiju razapinjanja: Držim da visjeh s vjetrovita stabla, Da visjeh s njega devet punih dana; Kopljem me raniše, i ko žrtvu prinesoše Othinu, sebe sebi samome, Na stablu da nitko ne sazna Korijen što pod njime seže.0* Buddhina pobjeda pod stablom Bo klasični je orijentalni primjer ovog djela. Mačem svoga uma probio je mjehur Svemira – koji se raspao u ništavilo. Cijeli svijet prirodnog iskustva, kao i kontinenti, nebesa i pakli tradicionalnog religijskog vjerovanja, prsnuli su – zajedno sa svojim bogovima i demonima. Ali čudo nad čudima bilo je u tome što, premda je sve prsnulo, sve se ipak time i obnovilo, oživjelo i uzvisilo u blistanju istinskoga bića. Doista, bogovi iskupljenih nebesa uglas su stali slaviti čovjeka-junaka koji se povrh njih probio do ništavila koje im je bilo život i izvorište: “Zastave i barjaci podignuti na istočnome rubu svijeta razviše se sve do zapadnoga ruba svijeta; jednako tako oni podignuti na zapadnome rubu svijeta, sve do istočnoga; oni podignuti na sjevernome rubu svijeta, sve do južnoga; a oni podignuti na južnome rubu svijeta, sve do sjevernoga; dok se oni podignuti u ravnini zemlje razviše sve dok ne zalepetaše o Brahmin svijet, a oni iz Brahmina svijeta spustiše se sve do ravnine zemlje. Diljem deset tisuća svjetova rascvaše se stabla što cvatu; voćke se saviše od bremena svojega voća; lotosi stabla rascvaše se na stablima drveća; lotosi krošnje u krošnjama drveća; lotosi loze
197 I na lozama; viseći lotosi na nebu; a lotosi stapki probiše se kroz kamenje i iznikoše u busenju. Sustav od deset tisuća svjetova bijaše poput buketa cvijeća što se vrti u zraku, ili poput gustog cvjetnog tepiha; u prostorima između svjetova paklovi dugi dvadeset četiri tisuće milja, koje čak ni svjetlost sedam sunaca dotad ne mogaše obasjati, sada se ispuniše sjajem; ocean dubok dvjesto pedeset dvije tisuće milja postade slatka okusa; rijeke prestadoše teći; slijepima od rođenja vrati se očinji vid; gluhima od rođenja sluh; bogaljima od rođenja snaga udova; a okovi i uze zarobljenika pukoše i spadoše.”*
199 P T ff . O # Nakon što ostvari junački pohod, bilo prodorom do izvora, bilo milošću neke muške ili ženske, ljudske ili životinjske personifikacije, pustolov se još mora vratiti s preobražajnim trofejem. Puni krug, uvjet monomita, traži da junak sada prione poslu vraćanja mudrih zapisa, Zlatnog runa ili svoje uspavane kraljevne u čovječje kraljevstvo, gdje ta blagodat može potaknuti obnovu čovječanstva, naroda, planeta, ili deset tisuća svjetova. Ali ta se dužnost često odbija. Čak je i Buddha, nakon izvojevane pobjede, dvojio može li prenijeti poruku ostvarenja, a predaje tvrde da su sveci katkad znali preminuti za vrijeme nadzemaljske ekstaze. Doista su brojni oni junaci za koje se kazuje da su se vječno nastanili na blaženome otoku vječno mlade Božice Besmrtnog Bitka. Postoji dirljiva pripovijest o drevnom hinduskom kralju-ratniku po imenu Mučukunda. Rodio se iz lijevoga očeva boka, nakon što je njegov otac greškom progutao napitak za plodnost koji su bramani priredili za njegovu ženu; *& u skladu s obećavajućom simbolikom toga čuda, to čudesno dijete bez majke, plod muške maternice, izraslo je u takva kralja nad kraljevima da su bogovi, kad su u jednom razdoblju trpjeli poraze u stalnim okršajima s
200 J demonima, pozvali upravo njega u pomoć. Uz njega su izvojevali silnu pobjedu, te su mu vrhunaravnom milošću podarili ispunjenje njegove najveće želje. Ali što je uopće mogao poželjeti takav, ionako već gotovo svemoćan kralj? Koju bi to vrhunsku blagodat nad blagodatima mogao zamisliti takav prvak među ljudima? Priča kaže da je nakon boja kralj Mučukunda bio vrlo umoran: zatražio je tek da mu se podari beskonačan san, te da onaj koji ga nekim slučajem probudi bude na mjestu spaljen prvim pogledom njegova oka. Blagodat su mu podarili. U špiljskoj odaji smještenoj duboko u gorskim njedrima, kralj Mučukunda legao je na počinak i tako prospavao smjene mnogih eona. Osobe, narodi, civilizacije i doba svijeta nastajala su iz ništavila i opet padala u nj, dok je stari kralj istrajavao nepromijenjen u stanju podsvjesnog blaženstva. Izmješten iz vremena, poput freudovskog nesvjesnoga što počiva podno dramatičnog vremenskog svijeta našeg promjenjivog iskustva utemeljenog na egu, duboki je spavač živio i živio. Do buđenja je došlo – ali uz nenadan obrat što baca novo svjetlo na ukupni problem kruženja junaka, kao i na otajstvo kraljeva iskanja sna kao najviše zamislive blagodati. Višnu, Gospodar svijeta, utjelovio se u prekrasnu mladiću imenom Krišna, koji je spasio zemlju Indiju od soja tiranskih demona i sjeo na prijestolje. I vladao je u utopijskom miru sve dok horda barbara nenadano nije upala sa sjeverozapada. Kralj Krišna zapodjenuo je boj protiv njih, ali je, sukladno svojoj božanskoj prirodi, do pobjede došao dovitljivo, jednostavnom varkom. Nenaoružan i urešen lotosovim vijencima, izašao je iz utvrde i izazvao neprija-
201 P teljskoga kralja da ga ulovi ako može, a zatim se sklonio u pećinu. Kad je barbarin stigao za njim, zatekao je nekoga gdje leži u odaji i spava. “Ma!” pomislio je. “Znači, namamio me ovamo, a sad se pretvara da nedužno spava.” Udario je nogom priliku prostrijetu pred sobom, prenuvši je. Bio je to kralj Mučukunda. Prilika je ustala, a oči što su ostale sklopljene kroz nebrojene cikluse stvaranja, svjetske povijesti i rastakanja, polako su se otvorile. Prvi njihov pogled pao je na neprijateljskog kralja, koji je buknuo u plamen i smjesta se pretvorio u zadimljenu gomilicu pepela. Mučukunda se okrenuo, a drugi mu je pogled pao na urešenog, prekrasnog mladića, kojega je probuđeni stari kralj smjesta po sjaju prepoznao kao utjelovljenje Boga. I Mučukunda se poklonio pred svojim Spasiteljem, uputivši mu ovu molitvu: “Bože, Gospodaru moj! Dok živjeh i radih kao čovjek, živjeh i radih – i bludih neumorno; kroz mnoge živote, kroz rođenje za rođenjem, iskah i patih, ne znajući ni za prekid ni za počinak. Nevolju s radošću brkah. Pustinjske fatamorgane mi se poput bistrih voda činiše. Za nasladama žuđah, a jad dobivah. Kraljevsku silu i zemaljska imanja, bogatstva i moć, prijatelje i sinove, ženu i sljedbenike, sve što osjetila zavodi: sve to htjedoh, jer vjerovah da će mi to donijeti blaženstvo. Ali učas kad bi nešto postalo moje, promijenilo bi prirodu i postalo poput vatre što peče. Zatim pronađoh put u društvo bogova, gdje me dočekaše kao svojega. Ali, ipak, gdje stati? Gdje otpočinuti? Sve stvorove ovoga svijeta, pa tako i bogove, prevariše, Gospodaru, tvoje prpošne varke; zbog toga oni i dalje zaludu kruže rađanjem, patnjama življenja, starenjem i umi-
202 J ranjem. Između dvaju života moraju izaći pred gospodara mrtvih i zatim trpjeti svaku vrstu pakla puna nesmiljene boli. A sve to od tebe potječe! Bože, Gospodaru moj, zaveden tvojim prpošnim varkama i ja bijah plijen svijeta, što labirintom griješenja luta, zapleten u mreže svijesti ega. Sad, stoga, pribježište tražim u tvojoj Prisutnosti – bezgraničnoj, divnoj – i žuđam samo za slobodom od svega toga.” Kad je Mučukunda iskoračio iz špilje, opazio je da se stas ljudi u razdoblju nakon njegova povlačenja smanjio. Sad je bio gorostas među ljudima. I tako je iznova otišao od njih, povukao se u najviše planine i ondje se posvetio askezama koje će ga konačno osloboditi od zadnje spone s obličjima bitka.* Drugim riječima, Mučukunda se umjesto povratka odlučio povući za još jedan stupanj dalje od svijeta. A tko može reći da je njegova odluka bila posve nerazborita? . Č Priskrbi li pobjedonosni junak blagoslov božice ili boga, te mu bude izrijekom naloženo da se vrati svijetu s nekim eliksirom za obnovu društva, krajnji stadij njegove pustolovine podržavat će sve moći njegova nadnaravnog zaštitnika. S druge strane, dođe li on do trofeja usprkos protivnjenju onoga koji ga čuva, ili ako junakova želja da se vrati u svijet ne bude po volji bogovima ili demonima, zadnji će se stadij mitološkog kruga prometnuti u živahnu, često komičnu potjeru. Taj bijeg mogu zakomplici-
203 P rati čuda čarobnih prepreka ili načina na koje im se može izmaknuti. Velšani, primjerice, pripovijedaju o Gwionu Bachu, junaku koji se zatekao u Zemlji pod valovima. Točnije, našao se na dnu jezera Bala u Merionethshireu, na sjeveru Walesa. A na dnu tog jezera živio je drevan div, Tegid Ćelavi, sa ženom Caridwen. Ona je u jednom od svojih vidova bila zaštitnica žita i plodnih uroda, a drugom božica pjesništva i lijepe riječi. Imala je golem kotao u kojem je htjela skuhati napitak znanosti i nadahnuća. Uz pomoć nekromantskih knjiga spravila je crnu smjesu i stavila je da se godinu dana krčka na vatri, nakon čega će se iz nje dobiti tri blažene kapi milosti nadahnuća. Našem je junaku, Gwionu Bachu, tako dala da miješa kotao, a slijepcu po imenu Morda da loži vatru pod njim, “i naloži im da ne dopuste da kuhanje prestane punih godinu i jedan dan. A sama, prema zvjezdoznanačkim knjigama, svakoga dana u točan sat planeta braše onu biljku što tada je čarobna. I jednoga dana, s koncem godine, dok Caridwen sakupljaše biljke uz postojan poj, sluči se tako da tri kapi začarane tekućine frcnuše iz kotla i padoše na prst Gwiona Bacha. A kako ga jako opržiše, on stavi prst u usta. Istom kako je stavio te čudotvorne kapi u usta, on predvidje sve što će se zbiti i dokučio da se ponajprije mora čuvati Caridweninih lukavština, jer bijaše silno vješta. I strahovito se prepade i pobježe ka vlastitoj zemlji. A kotao se raspoluti, jer sva tekućina u njemu izuzev onih triju čarobnih kapi bijaše otrovna, pa se tako konji Gwyddna Garanhira otrovaše vodom iz potoka u koji se kotao izli, a stjecište potoka otada se zvaše Trovalište Gwyddnovih konja.
204 J Nato stiže Caridwen i vidje da trud cijele godine propade. I dohvati kladu i sastavi slijepoga Mordu po glavi tako da mu jedno oko ispade na obraz. A on joj reče: ‘Nepravedno me ti sad unakazi, jer nedužan sam. Gubitak ti ja ne prouzročih.’ ‘Istinu zboriš,’ reče Caridwen, ‘jer to me Gwion Bach opljačka.’ I ona se nadade u trk za njim. A on je opazi, pretvori se u zeca i potrča. Ali ona se pretvori u hrta i poskoči za njim. I on dotrča do rijeke i postade riba. A ona ga u liku vidre nastavi goniti pod vodom, sve dok se njemu ne svidi pretvoriti se u pticu letačicu. Ona poletje za njim kao jastreb i ne dade mu mira ni na nebu. I baš kad se spremi stuštiti na nj, on u smrtnu strahu uoči stog izvijana žita na podu staje, pa pade u to žito i pretvori se u jedno zrno. Ona se tad preobrazi u crnu kokoš krestašicu, pa priđe žitu, razgrnu ga nožicom, pronađe ga i proguta. I, kaže priča, devet ga je mjeseci nosila, a kad ga je porodila, nije imala srca da ga ubije, jer bio je veoma lijep. Stoga ga je umotala u kožnu vreću i predala pučini Bogu na milost, dvadeset devetoga dana travnja.”*; Bijeg je omiljena epizoda narodne priče, gdje se razvija u mnogo živahnih smjerova. Burjati iz Irkutska (Sibir), primjerice, kazuju da je Morgon-Kara, njihov prvi šaman, bio tako vješt da je mogao vraćati duše iz smrti. I tako se Gospodar mrtvih požalio Nadbogu nebeskome, a Bog je odlučio staviti šamana na kušnju. Domogao se duše nekog čovjeka, stavio je u bocu i prekrio joj grlo palcem. Čovjek se razbolio, pa je rodbina poslala po Morgona-Karu. Šaman je svuda tražio zagubljenu dušu. Pretražio je šumu, vode, gorske klance i zemlju mrtvih, te se “sjedeći na bubnju” konačno vinuo do
205 P svijeta nad našim, gdje je opet morao dugo tragati. Zatim je opazio da Nadbog nebeski u ruci ima bocu i drži joj palac na grlu, pa kad je malo proučio okolnosti, uočio je da se u toj boci nalazi upravo ona duša koju traži. Dovitljivi se šaman pretvorio u osu. Doletio je do Boga i tako ga bolno ubo u čelo da mu se palac trgnuo s grlića, a zarobljenik je utekao. Kad se Bog snašao, vidio je gdje šaman MorgonKara opet sjedi na bubnju i spušta se na zemlju s vraćenom dušom. Bijeg u ovom slučaju ipak nije bio posve uspješan. Bog se silno razljutio i smjesta za sva vremena smanjio šamanovu moć, raspolutivši mu bubanj. I zbog toga šamanski bubnjevi, koji su izvorno (prema ovoj burjatskoj priči) bili opremljeni s dvije kože za bubnjanje, otada pa sve do danas imaju samo jednu.*+ Česta inačica čarobnog bijega jest ona u kojoj bjegunac za sobom ostavlja predmete koji će govoriti u njegovo ime i tako zadržati potjeru. Novozelandski Maori pripovijedaju o ribaru koji se jednoga dana vratio kući i otkrio da mu je žena progutala njihova dva sina. Ležala je na podu i stenjala. Upitao ju je što ju muči, a ona je izjavila da je bolesna. Upitao ju je gdje su im sinovi, a ona mu je rekla da su otišli. Ali znao je da laže. Čarobnom ju je moći nagnao da ih povrati: izašli su živi i zdravi. Zatim se taj čovjek prepao svoje žene, pa je odlučio pobjeći od nje što prije može, zajedno sa sinovima. Kad je zlotvorica otišla po vodu, ribar je čarobnom moći nagnao vodu da okopni i povuče se pred njom, tako da je morala prijeći priličan put. Zatim je pokretima ruku kazao kolibama, gajevima oko sela, gnojnici i hramu na vrhu brda da se jave u njegovo ime kad mu se žena vrati i zazove ga. Umaknuo je s dječacima do kanua, pa su razvili
206 J jedro. Žena se vratila, pa kako nikoga nije zatekla, počela je zazivati. Prvo joj je odgovorila gnojnica. Otišla je onamo i opet zazvala. Odgovorile su joj kuće; zatim drveće. Jedan za drugim, odazivali su joj se različiti predmeti u okolišu, a ona je, sve smetenija, trčala amo-tamo. Onemoćala je, ostala bez sape i zajecala, i tek tada shvatila što su joj učinili. Pohitala je do hrama na brdu i pogledala prema moru, gdje je kanu bio tek mrljica na obzorju.*9 Druga poznata inačica čarobnog bijega jest ona u kojoj junak za sobom baca niz prepreka ne bi li usporio potjeru. “Bratac i sestrica igraše se kraj izvora, pa u igri odjednom padoše u nj. Unutra živješe vodenjakinja, a ta im baba reče: ‘Sad vas imam! Sad ćete se namrtvo naraditi za mene!’ I odnese ih sa sobom. Sestrici dade gvalju prljave kudjelje da ju isprede i natjera je da joj donosi vodu u vjedru bez dna; bratac pak moraše nacijepati drvo tupom sjekirom; jedino im jelo bijahu grude tijesta tvrde kao kamen. Djeca se napokon tako iznuriše da pričekaše jednu nedjelju kad je vodenjakinja išla u crkvu i pobjegoše. Kad služba završi, vodenjakinja otkri da joj ptičice odletješe, pa se dugim koracima nadade u potjeru za njima. Ali djeca je opaziše izdaleka, a sestrica za sobom baci četku, a ona se smjesta pretvori u silnu načičkanu planinu s tisućama i tisućama čekinja preko kojih se babi bilo vrlo teško uzverati; nekako je ipak prijeđe. Čim je djeca ugledaše, bratac za sobom baci češalj, a on se smjesta pretvori u silnu nazubljenu planinu s tisuću puta tisuću šiljaka; ali baba se znaše uloviti za njih, pa se nekako ipak probi. Zatim sestrica baci zrcalo, a ono se pretvori u zrcalnu planinu, tako glatku da je baba ne mogaše prijeći. Pomisli ona: ‘Požurit ću kući po sjekiru, da raspolutim zrcalnu plani-
207 P nu.’ Ali kad se stiže vratiti i razbiti zrcalo, djeca već odavno utekoše, a vodenjakinja se teškim korakom moraše vratiti do svoga vrela.”*> Sile bezdana ne valja olako izazivati. Na Orijentu se snažno naglašava opasnost poduzimanja psihološki potresnih joginskih poduhvata bez nadzora doraslih. Meditacije kandidata valja prilagoditi njegovu napretku, kako bi maštu na svakom koraku mogle braniti devate (predočena, prikladna božanstva) dok ne kucne čas da spremni duh samostalno zakorači na onu stranu. Kako to vrlo mudro zamjećuje dr. Jung: “Nemjerljivo korisna funkcija dogmatskog simbola [jest u tome što] on štiti osobu od izravnog doživljaja Boga dokle god mu se ona nestašno izlaže. Ali ako… osoba napusti dom i obitelj, predugo živi sama i preduboko gleda u tamno zrcalo, onda je grozan događaj toga susreta može snaći. No čak i tradicionalni simbol, posve sazreo tijekom stoljeća, može djelovati poput okrepljujućeg napitka i odvratiti fatalni upliv žive naravi božje u posvećene prostore crkve.”*fl Čarobni predmeti koje za sobom baca uspaničeni junak – zaštitnička tumačenja, načela, simboli, racionalizacije, bilo što – odgađaju i upijaju snagu razjarenog Nebeskog Goniča i daju pustolovu mogućnost da se sigurno vrati u svoju sredinu i možda joj donese i blagodat. Ali cijena koja se za to plaća nije uvijek mala. Jedan od najšokantnijih bjegova od prepreke poduzeo je grčki junak Jazon. Pošao je u potragu za Zlatnim runom. Zaplovio je u velebnome Argu sa silnom družinom ratnika i odjedrio u smjeru Crnog mora, pa iako su ga zadržale mnoge čudesne opasnosti, konačno je stigao, miljama iza Bospora, u grad i palaču kralja Ejeta. Iza palače se nalazio
208 J šumarak s drvetom na kojem je bila nagrada, a čuvao ju je zmaj. Sad, u kraljevoj kćeri Medeji rodila se neizdržljiva strast prema dičnom strancu, pa kad mu je njezin otac postavio nemoguć zadatak kao cijenu za Zlatno runo, sastavila je čini koje će mu pomoći da uspije. Trebao je izorati određeno polje uz pomoć bikova plamena daha i mjedenih nogu, zatim zasijati polje zmajskim zubima i sasjeći oružnike koji će tada smjesta ponići iz zemlje. Ali kako mu je Medeja činima pomazala tijelo i oklop, Jazon je obuzdao bikove; a kad je vojska ponikla iz zmajskoga sjemena, sred njih je bacio kamen koji ih je sve okrenuo licem o lice, tako da su se međusobno sasjekli do zadnjega. S 9
209 P Zaljubljena mlada žena odvela je Jazona do hrasta s kojega je visjelo Runo. Zmaj čuvar odlikovao se krijestom, trostrukim jezikom i strašnim, kukastim očnjacima; ali njih su dvoje sokom izvjesne biljke uspavali to prijeteće čudovište. Zatim je Jazon ugrabio plijen, Medeja je pobjegla s njim i isplovili su u Argu. Ali kralj se smjesta nadao u potjeru za njima. A kad je Medeja opazila da ih sustiže svojim bržim jedriljem, nagovorila je Jazona da ubije Apsirta, njenog mlađeg brata koji je pošao s njima, i baci komade raščetvorena tijela u more. To je primoralo kralja Ejeta, njezinog oca, da se zaustavi, prikupi dijelove i pristane uz kopno kako bi ga dolično sahranio. U međuvremenu je Argo pohitao dalje na krilima vjetra i utekao mu iz vidokruga.*0 S 9
210 J U japanskim “Zapisima drevne građe” javlja se opet jedna grozomorna pripovijest, ali s umnogome drugačijim značenjem: riječ je o priči o praiskonskome sveocu Izanagiju i njegovu spuštanju u podzemni svijet, kako bi iz zemlje Žutog potoka izbavio preminulu sestru-suprugu Izanami. Dočekala ga je na vratima donjega svijeta, a on joj je kazao: “Tvoja uzvišenosti, ljubljena mlađa sestro moja! Zemlje što ih ti i ja stvorismo nisu još dovršene; vrati se zato!” Odgovorila mu je ovako: “Tužne li mene što ne dođe ranije! Okusih hranu zemlje Žutog potoka. Pa ipak, kako sam ganuta i počašćena time što je ovamo došla Tvoja uzvišenost, ljubljeni stariji brate moj, vratiti se želim. Štoviše, pomno ću o tome raspraviti s božanstvima Žutog potoka. Samo pazi da me ne pogledaš!” Vratila se u dvorac; ali kako se ondje dugo zadržala, on je izgubio strpljenje. Odlomio je krajnji zub češlja iz svoje uzvišene lijeve pundže, pripalio ga kao malu baklju i ušao da vidi što je. Ugledao je klupko ličinki i Izanami kako trune. Zgrozivši se prizorom, Izanagi je pobjegao. Izanami je rekla: “Posramio si me.” Izanami je u potjeru poslala Rugobu Ženu iz podzemnog svijeta. Izanagi je usred bijega s glave skinuo crno pokrivalo i bacio ga. Smjesta se pretvorilo u grožđe, a kad je goniteljica zastala da ga pozoba, on joj je hitro odmaknuo. Ali ona je nastavila potjeru i primakla mu se. On je raskomadao višestruki gusti češalj iz svoje desne pundže i bacio ga. Smjesta se pretvorio u klice bambusa, a kad je ona zastala da ih pobrsti, on je odmaknuo. Zatim je njegova mlađa sestra u potjeru poslala osam božanstava groma s tisuću i petsto ratnika Žutog potoka.
211 P Isukavši deseterohvatu sablju kojom se uzvišeno opasao, odmaknuo je vitlajući njome za sobom. Ali ratnici su ga i dalje gonili. Stigavši do prolaza preko međe između svijeta živih i zemlje Žutog potoka, ubrao je tri breskve što su ondje rasle, pričekao da mu se vojska približi i onda ih bacio. Breskve iz svijeta živih smoždile su ratnike iz zemlje Žutog potoka, koji su se okrenuli i utekli. Posljednja je izašla njena uzvišenost Izanami glavom. Stoga je on dohvatio stijenu koju bi tek tisuću ljudi moglo podići i njome zapriječio prolaz. I tako su stali sa stijenom između sebe i razmijenili oproštaje. Izanami je rekla: “Ljubljeni stariji brate moj, Tvoja uzvišenosti! Kad se tako ponašaš, prouzročit ću da svaki dan umre tisuću ljudi iz tvoje kraljevine.” Izanagi joj je odgovorio: “Ljubljena mlađa sestro moja, Tvoja uzvišenosti! Postupiš li tako, ja ću pak prouzročiti da svaki dan tisuću petsto žena rodi djecu.”** Odmaknuvši se za korak od stvaralačke sfere sveoca Izanagija na polje raspadanja, Izanami je ushtjela zaštititi svog brata-muža. Kad je on vidio nešto nepodnošljivo, izgubio je nevinost glede smrti, ali je, vođen uzvišenom voljom za životom, kao stilnu stijenu postavio onaj zaštitni veo koji svi mi otada držimo između svojih očiju i groba. Grčki mit o Orfeju i Euridici, kao i stotine analognih priča diljem svijeta poput ove drevne legende s najdaljeg Istoka, navode na zaključak da usprkos upamćenom neuspjehu ipak postoji mogućnost da se ljubavnik s izgubljenom ljubavi vrati preko groznoga praga. Uvijek tek neka sitna greška, neki mali, no kritični simptom ljudske krhkosti, onemogući otvoren međuodnos između svjetova; stoga smo gotovo spremni povjerovati da bi sve bilo kako treba samo kad bi se taj mali, pogubni događaj mogao izbjeći.