263 S VIII
264 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S IX
265 S X
266 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S XI
267 S XII
268 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S XIII
269 S XIV
270 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S XV
271 S XVI
272 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S XVII
273 S XVIII
274 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S XIX
275 S XX
276 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S XI
277 S XII
278 Joseph Campbell Junak s tisucu lica S XXIII
279 S XXIV
281 Kozmogonijski ciklus II. DIO
283 . O # ffl% Današnjem intelektualcu nije teško zaključiti da simbolika mitologije nosi psihološki značaj. Psihoanalitička postignuća u prvom redu ostavljaju malo prostora za sumnju u to da su mitovi ili prirodom snovi, ili da su snovi simptomi dinamike psihe. Sigmund Freud, Carl G. Jung, Wilhelm Stekel, O<o Rank, Karl Abraham, Géza Róheim i mnogi drugi u proteklih su nekoliko desetljeća razradili podrobno dokumentiranu suvremenu predaju tumačenja sna i mita; premda se ovi liječnici međusobno razlikuju, u veliki ih pokret današnjice objedinjuje pozamašan skup zajedničkih počela. Nakon njihova otkrića da bajka i mit obrascima i logikom odgovaraju snovima, odavna omalovažavane himere davnašnjeg čovjeka dramatično su se vratile u prvi plan suvremene svijesti. Prema ovom gedanju, čini se da se putem čudesnih pripovijesti – navodnih opisa života legendarnih junaka, moći prirodnih božanstava, duhova mrtvih i totemskih predaka skupine – daje simbolički izraz nesvjesnim željama, strahovima i napetostima na kojima počivaju svjesni obrasci ljudskog ponašanja. Drugim riječima, mitologija je psihologija, pogrešno protumačena kao biografija, historiEffl P
284 Kffl ografija i kozmologija. Suvremeni psihijatar može je iznova prevesti u pojmovlje koje joj pripada i tako za današnjicu sačuvati bogato i rječito svjedočanstvo najistančanijih dubina ljudske prirode. Tada se, kao pod rendgenom, otkrivaju skriveni procesi enigme Homo sapiensa – okcidentalne i orijentalne, primitivne i civilizirane, suvremene i arhajske. Cijeli prizor otvara nam se pred očima. Valja nam ga samo iščitati, izučiti stalne obrasce u njemu, analizirati im varijacije i temeljem toga doći do shvaćanja dubokih sila što oduvijek oblikuju čovjekovu sudbinu i nužno nastavljaju određivati kako naš privatni, tako i naš javni život. Ali kanimo li spoznati punu vrijednost te građe, moramo imati u vidu da mitovi nisu posve usporedivi sa snovima. Prikazi obaju potječu iz istih izvora – nesvjesnih vrela mašte – a i rječnik im je isti, ali mitovi nisu spontani proizvodi sna. Naprotiv, njihovi se obrasci svjesno oblikuju. A namjerna im je uloga služiti kao moćan slikovni jezik za priopćavanje mudrosti iz predaje. To vrijedi već i za takozvane primitivne narodne mitologije. Šaman podložan transu i inicirani svećenik antilope nisu nevični mudrosti svijeta, niti nevješti u načelima priopćavanja analogijom. Metafore na temelju kojih žive i kroz koje djeluju promišljane su, istraživane i razmatrane stoljećima – čak i tisućljećima; služile su čitavim društvima, štoviše, kao uzdanice mišljenja i življenja. Obrasci kulture oblikovali su se prema njima. Mladi su stjecali obrazovanje, a stari mudrost, kroz učenje, proživljavanje i shvaćanje njihovih djelotvornih inicijacijskih oblika. Jer oni doista dotiču i uvode u igru životne energije cjelokupne ljudske psihe. Oni spajaju nesvjesno s područjima praktičnog djelovanja,
285 Effl ne iracionalno, kako to biva pri neurotičnoj projekciji, već tako da omogućuju zrelo i otrežnjujuće, praktično shvaćanje činjenična svijeta koji se može primijeniti, kao sredstvo stege, na područja djetinje želje i straha. A vrijedi li to za razmjerno jednostavne narodne mitologije (sustave mita i obreda kojima se održavaju primitivna plemena lovaca i ribara), što tek možemo reći za veličanstvene kozmičke metafore kakve se odražavaju u velikih homerskim epovima, u Danteovoj Božanstvenoj komediji, u Knjizi Postanka i u svevremenskim hramovima Orijenta? Sve do najnovijih desetljeća, one su podupirale sav ljudski život i nadahnjivale filozofiju, poeziju i lijepe umjetnosti. Ondje gdje naslijeđene simbole dotakne jedan Lao-tse, jedan Buddha, Zoroaster, Krist ili Muhamed – gdje jedan potpuni duhovni majstor posegne za njima kao sredstvom najdublje moralne i metafizičke pouke – očito se zatječemo pred prisutnošću nemjerljive svijesti, prije nego mraka. I tako, ako hoćemo shvatiti punu vrijednost mitoloških prikaza koje smo naslijedili, valja nam uvidjeti da oni nisu tek simptomi nesvjesnoga (kao, pače, i sva ljudska misao i djelo), već i kontrolirani i namjerni iskazi izvjesnih duhovnih načela, koji su ostali konstante za cijelog trajanja ljudske povijesti, baš kao i oblik i živčana struktura samog ljudskog tijela. Ukratko rečeno, univerzalna doktrina poučava da su svi vidljivi oblici svijeta – sve stvari i sva bića – posljedice sveprisutne sile iz koje poniču, koja ih podupire i ispunjava u razdoblju dok se iskazuju, i u koju se na koncu nužno moraju iznova rastočiti. Tu silu znanost zove energija, Melanežani mana, indijansko pleme Sioux wakonda, hindusi shakti, a kršćani Božja moć. Njezino očitovanje u psihi naziva se među psihoanalitičarima libido. ;;* A nje-
286 Kffl zino očitovanje u kozmosu jest struktura i protok samoga univerzuma. Shvaćanje izvora ovog neuobličenog, no posvuda pojedinačnog podskupa bitka otežavaju sama čula kojima do tog shvaćanja moramo doći. Oblici osjetljivosti i kategorije ljudske misli, ;+ same po sebi manifestacije te sile, ;+& tako sputavaju um da najčešće ne samo da ne može vidjeti, nego i prispodobiti išta ponad šarenog, protočnog, beskrajno raznovrsnog i začudnog spektakla pojavnosti. Ritual i mit kane omogućiti, a potom i olakšti taj skok – putem analogije. Oblici i pojmovi koje um i njegova čula mogu shvatiti predstavljaju se i uobličuju na takav način da ukazuju na istinu ili otvorenost povrh sebe samih. A jednom kada dobije uvjete za meditaciju, osoba ostaje sama. Mit je tek pretposljednji: posljednja je otvorenost – ona praznina, ili bitak, povrh kategorija;+ – u koju um mora nasamo uroniti i rastočiti se. Stoga su Bog i bogovi tek praktična sredstva – prirodom pripadnici svijeta imena i obličja, sve i ako rječito zbore o nedokučivom i u konačnici omogućavaju pristup njemu. Oni su tek simboli što pokreću i bude um, što ga zazivlju da ih nadiđe.;+; Raj, pakao, mitološka era, Olimp i sva ostala staništa bogova, psihoanalitičari tumače kao simbole nesvjesnoga. Ključ suvremenih sustava psihološkog tumačenja stoga glasi ovako: metafizičko područje = nesvjesno. Sukladno tome, ključ koji otvara vrata u suprotnom smjeru jest ista ta jednadžba postavljena naopako: nesvjesno = metafizičko područje. “Ta evo”, kako to Isus kazuje, “kraljevstvo je Božje među vama!”;++ Dapače, pad nadsvijesti u stanje podsvijesti upravo je značenje biblijskog prizora Pada. Sužavanje svijesti, kojemu dugujemo činjenicu da ne vidimo
287 Effl izvor univerzalne sile, već tek pojavne oblike odražene iz te sile, pretvara nadsvijest u podsvijest i, u isti mah i istim time, stvara svijet. Spas se sastoji u povratku u nadsvijest, čime se svijet istodobno rastače. To je velika tema i formula kozmogonijskog ciklusa, mitskog prizora svijeta koji izlazi u manifestaciju i potom se vraća u nemanifestirano stanje. Jednako tako, rođenje, život i smrt pojedinca mogu se smatrati silaskom u nesvjesno i povratkom iz njega. Junak je onaj koji još za života spoznaje i utjelovljuje tvrdnje nadsvijesti koja je diljem stvorenoga svijeta više-manje nesvjesna. Junakova pustolovina predstavlja trenutak u njegovu životu u kojem je dostigao prosvjetljenje – jezgroviti trenutak kad je, još za života, pronašao i probio put do svjetlosti ponad mračnih zidina našega života u smrti. I zato se kozmički simboli predstavljaju u duhu istančanog paradoksa što tako buni misao. Kraljevstvo Božje je u nama, ali ujedno i izvan nas; Bog je, međutim, tek praktično sredstvo buđenja uspavane ljepotice, duše. Život je njezin san, smrt pak buđenje. Junak, onaj koji budi vlastitu dušu, sâm predstavlja tek praktično sredstvo vlastita rastakanja. Bog, onaj koji budi dušu, time predstavlja vlastitu istodobnu smrt. Možda najrječitiji mogući simbol ovoga otajstva predstavlja razapeti bog, bog prinijet na žrtvu “samome sebi”. ;+9 Čitan u jednome smjeru, on označava prijelaz junaka pojavnosti u nadsvijest: tijelo sa svojih pet čula – poput princa Petoružnika zapeloga na Ljepljivlasu – ostaje obješeno na križu spoznaje života i smrti, pribijeno na pet mjesta (dvije šake, dva stopala i glava okrunjena trnjem).;+> Ali Bog se također svojevoljno spustio i preuzeo ovu agoniju pojavnosti na sebe. Bog prihvaća život čovjeka, a čovjek otpu-
288 Kffl šta Boga u sebi u presjeku iste one “sprege suprotnosti”,;+fl istih onih Sunčevih vrata kroz koja se Bog spušta, a čovjek se uspinje – svaki kao hrana onome drugom.;+0 Današnji znalac može, naravno, izučavati ove simbole kako god hoće, kao simptom tuđeg neznanja ili kao naznaku vlastitoga, bilo putem svođenja metafizike na psihologiju, bilo obrnuto. Tradicionalni način bio je meditiranje nad simbolima u oba značenja. U svakom slučaju, oni su bremenite metafore čovjekove sudbine, čovjekove nade, čovjekove vjere i čovjekove tamne zagonetke. . U % & Kao što svijest pojedinca počiva na noćnome moru u koje uranja kad zaspi i iz kojega se tajanstveno budi, tako se, u prizorima mita, univerzum sunovraća iz svevremenosti, na kojoj se uspostavlja i u koju se iznova rastače. I kao što mentalno i tjelesno zdravlje pojedinca ovisi o urednom istjecanju životnih sila u polje jave iz nesvjesne tame, tako se i u mitu održavanje kozmičkog poretka jamči tek uređenim tokom sile iz izvora. Bogovi su simboličke personifikacije zakona što vladaju ovim tokom. Bogovi počinju postojati u osvit svijeta i rastaču se u sumrak. Nisu vječni onako kako je noć vječna. Tek s kraćeg razdoblja ljudskog postojanja kruženje kozmogonijskog eona djeluje trajno. Kozmogonijski ciklus obično se prikazuje kao stalno ponavljanje, kao svijet bez kraja. U svako veliko kruženje često se uključuju manja rastakanja, dok ciklus sna i jave kruži trajanjem životnog vijeka. Prema azteškoj inačici, svaki od četiriju elemenata – voda, zemlja, zrak i vatra
289 Effl – okončava po jedno razdoblje svijeta: eon voda završio je potopom, eon zemlje potresom, eon zraka vjetrom, a sadašnji će eon biti razoren vatrom.;+* Stoičko učenje o cikličkim uništenjima požarom, sve duše razrješuju se u svjetsku dušu, odnosno prvotnu vatru. Po okončanju tog univerzalnog rastakanja otpočinje oblikovanje novog univerzuma (Ciceronov renovatio), i sve se ponavlja: svako božanstvo i svaka osoba iznova igraju svoju raniju ulogu. Seneka je ovo razaranje opisao u svojem djelu “De Consolatione da Marciam”, radujući se ponovnom življenju u ciklusu što predstoji.;9 Veličanstveno viđenje kozmogonijskog kruženja predstavlja mitologija Jainâ. Posljednji prorok i spasitelj u ovoj vrlo drevnoj indijskoj sekti bio je Buddhin suvremenik Mahavira (šesto stoljeće p. n. e.). Roditelji su mu prvotno bili sljedbenici mnogo ranijeg jainskog spasitelja-proroka Parshvanathe, kojemu na prikazima zmije iskaču iz ramena, i za kojeg se tvrdi da je djelovao 0fl.-flfl. g. p. n. e. Stoljećima prije Parshvanathe živio je i umro jainski spasitelj Neminatha, za kojeg se kazuje da je bio bliski rođak voljenog utjelovljenja hinduizma, Krišne. A prije njega ih je, nadalje, bilo točno još dvadeset jedan u slijedu od Rishabhanathe, koji je postojao u ranijoj eri svijeta, kad su se muškarci i žene uvijek rađali u braku, dvije milje visoki i životna vijeka od bezbroj godina. Rishabhanatha je poučio čovječanstvo sedamdeset dvjema znanostima (pisanju, računanju, gatanju itd.), šezdeset četirima ženskim umijećima (kuhanju, šivanju itd.) te stotini umjetnosti (grnčarstvu, tkanju, slikanju, kovanju, šišanju itd.); naučio ga je i politici i utemeljio kraljevstvo.
290 Kffl Prije njegova doba za takve novotarije nije bilo potrebe, jer je čovječanstvu iz priješnjeg razdoblja – visokom četiri milje, sa stotinu dvadeset osam rebara i životna vijeka od dva puta po bezbroj godina – sve potrebe ispunjavalo deset “stabala želja” (kalpa vriksha), na kojima je raslo slatko voće i lišće u obliku posuđa, lišće umilna pjeva, lišće što noću sja, cvijeće divna izgleda i mirisa, hrana savršena i oku i nepcima, lišće što se može nositi kao nakit, te kora što daje krasnu odjeću. Jedno je stablo bilo poput mnogokatne palače za stanovanje, dok je drugo blago sjalo poput mnoštva sićušnih svjetiljaka. Tlo je bilo slatko kao šećer, a more slasno poput vina. A opet, prije te sretne ere, postojalo je razdoblje još veće sreće – upravo dvostruko sretnije – kad su muškarci i žene bili visoki osam milja, s dvjesto pedeset šest rebara. Kad su ti izvrsni ljudi izumrli, prešli su ravno u svijet bogova, niti ne čuvši za religiju, jer prirodom su bili posve kreposni, kao i posve lijepi. Jaini smatraju vrijeme beskonačnim kruženjem. Vrijeme se prikazuje kao kotač s dvanaest paoka, odnosno era, svrstanih u dva skupa od po šest. Prvi se skup zove “silazni” niz (avasarpinī), a počinje dobom izvrsnih sparenih divova. To rajsko razdoblje traje deset milijuna puta deset milijuna puta sto milijuna puta sto milijuna razdoblja od bezbroj godina, a zatim polako prelazi u tek upola blaženo razdoblje kad su muškarci i žene visoki tek četiri milje. U trećem razdoblju – kad je živio Rishabhanatha, prvi od dvadeset četiri spasitelja svijeta – sreća je pomiješana s malo tuge, a krepost s malo poroka. Krajem ovog razdoblja, muškarci i žene više se ne rađaju u parovima koji će živjeti zajedno u braku.
291 Effl Tijekom četvrtog razdoblja postojano se nastavlja postupno propadanje svijeta i njegovih žitelja. Čovjekov životni vijek i stas polako opadaju. Rađa se dvadeset četvero spasitelja svijeta; svaki ponavlja vječnu jainističku doktrinu kroz pojmove prikladne uvjetima svoga vremena. Ovo razdoblje okončava tri godine i osam i pol mjeseci nakon smrti Mahavire, posljednjega spasitelja i proroka. Era u kojoj živimo, peta u silaznom slijedu, započela je 9. g. p. n. e. i trajat će dvadeset jednu tisuću godina. Nijedan jainski spasitelj neće se roditi u tom vremenu, a vječna jainska religija postupno će nestati. Riječ je o razdoblju nesputanog i postupno sve jačeg zla. Najviša ljudska bića visoka su tek sedam lakata, a najdulji životni vijek ne nadilazi sto dvadeset pet godina. Ljudi imaju samo šesnaest rebara. Sebični su, nepravični, nasilni, požudni, oholi i gramžljivi. Ali u šestoj od tih silaznih era stanje čovjeka i njegova svijeta bit će još užasnije. Najdulji će životni vijek trajati tek dvadeset godina; najviši će ljudski uzrast iznositi jedva jedan lakat, uz bijednih osam rebara. Dani će biti vrući, noći hladne, zaraze će divljati, a kreposti neće biti. Oluje će pustošiti svijet i bivati sve snažnije prema izmaku razdoblja. Na koncu će sav život, ljudski i životinjski, kao i svo biljno sjeme, biti primorano potražiti utočište u Gangesu, bijednim špiljama i moru. Silazni će niz završiti, a uzlazni (utsarpinī) započeti, kad oluje i pustošenje dosegnu točku nepodnošljivosti. Zatim će sedam dana neprestano kišiti, a padat će sedam različitih vrsta kiše; tlo će se obnoviti, a sjeme proklijati. Grozna patuljasta stvorenja puste, gorke zemlje pomolit će se iz špilja; vrlo postupno, postat će uočljiv blagi na-
292 Kffl predak njihova morala, zdravlja, ljepote i rasta, sve dok uskoro ne počnu živjeti u svijetu poput ovoga koji danas poznajemo. A tada će se roditi spasitelj po imenu Padmanatha da iznova objavi vječnu religiju Jainâ; čovječanstvo će se rastom opet približiti vrhuncu, a čovjek će ljepotom nadići Sunčevu divotu. Konačno, zemlja će postati slatka, voda pretvoriti u vino, stabla želja rodit će obiljem divota za blaženo stanovništvo savršeno sparenih parova; sreća ove zajednice i opet će se udvostručiti, a kotač će kroz deset milijuna puta deset milijuna puta sto milijuna puta sto milijuna razdoblja od bezbroj godina prići točki na kojoj se počinje silazno okretati, što će ponovno dovesti do izumiranja vječne religije i postupnog jačanja buke pogubnog veselja, ratovanja i kužnih vjetrova.;9& Ovaj jainski kotač vremena s dvanaest paoka u vječnom okretanju pandan je hinduskome ciklusu od četiri doba: prvo je dugo razdoblje savršena blaženstva, ljepote i savršenstva što traje +0 božanskih godina; ;9 drugo se odlikuje donekle manjom krepošću, a traje ;> božanskih godina; u trećem su krepost i porok izmiješani u jednakoj mjeri, a traje + božanskih godina; zlo pak postojano jača u posljednjem, ovom našem, što traje & božanskih, odnosno +;. godina prema ljudskom mjerenju. Ali po svršetku sadašnjeg razdoblja, umjesto da se sve smjesta počne iznova poboljšavati (kao u ciklusu koji opisuju Jaini), smak požara i poplave prvo će dokrajčiti svijet i dovesti ga u praiskonsko stanje prvotnog, svevremenskog oceana, koje će se zadržati u razdoblju jednakom cijelom trajanju četiriju doba. Zatim će velika doba svijeta započeti iznova.
293 Effl Smatra se da ovaj zorni oblik prenosi temeljni svjetonazor orijentalne filozofije. Danas je nemoguće kazati je li mit izvorno ilustrirao filozofsku formulu, ili je ona naknadno bila izvedena iz mita. Nedvojbeno je da mit potječe iz davnine, ali to vrijedi i za filozofiju. Tko može znati kakva su to razmišljanja gajili mudraci iz starine koji su stvorili i čuvali ovaj mit i prenijeli ga nasljednicima? Pri analiziranju i prodiranju u tajne arhajskog simbola često se ne može izbjeći dojam da se naše općeprihvaćeno poimanje povijesti filozofije temelji na posve pogrešnoj pretpostavci: konkretno, da apstraktna i metafizička misao započinje tek ondje gdje ju prvi put zatječemo u sačuvanim zapisima. Filozofska formula koju kozmogonijski ciklus ilustrira kruženje je svijesti kroz tri ravnine bitka. Prva ravnina jest iskustvo jave: tu se spoznaju čvrste, grube činjenice izvanjskog svemira, obasjanog sunčevim svjetlom i zajedničkog svima. Druga ravnina jest iskustvo sna: tu se spoznaju fluidna, istančana obličja osobnog, unutrašnjeg svijeta što sam sebe obasjava i istovrstan je sa sanjačem. Treća ravnina jest duboki san: bez snova, istinski blažen. U prvome se susreću poučna životna iskustva, u drugome se ona promišljaju i stapaju sa sajnačevim unutarnjim silama, dok se u trećemu sve nesvjesno uživa i shvaća u “prostoru unutar srca”, odaji unutarnjeg nadzornika, početka i svršetka svega.;9; Kozmogonijski ciklus valja shvatiti kao prolazak univerzalne svijesti iz zone dubokog sna i nemanifestiranoga, kroz san, do punine jave; a zatim natrag, kroz san, do bezvremenske tame. Kako je u stvarnom iskustvu svakog živog bića, tako je i u veličanstvenoj prilici živoga kozmosa:
294 Kffl u bezdanu sna energije se obnavljaju, u radu dana one se iscrpljuju; život univerzuma troši se i mora se obnavljati. Kozmogonijski ciklus otkucajem postaje manifestiran i idućim otkucajem nemanifestiran sred tišine neznanoga. Hindusi prikazuju ovo otajstvo svetim slogom AUM. Tu zvuk A predstavlja svijest na javi, U svijest u snu, a M duboki san. Tišina što okružuje taj slog ono je neznano: naziva se naprosto “Četvrto”. ;9+ Sâm slog je Bog kao tvorac-skrbnik-zatornik, ali tišina je Vječni Bog, apsolutno neuključen u sva otvaranja i zatvaranja kruženja. Neviđeno je, nevezano, nepojmljivo, neprispodobivo, nezamislivo, neopisivo. Sama je bit one samospoznaje zajedničke svim stanjima svijesti. Sve pojavnosti u njemu prestaju. Mir je, blaženstvo je, nedvojnost je.;99 Mit iz nužde ostaje unutar ciklusa, ali prikazuje ciklus okruženim i prožetim tišinom. Mit je otkrivenje punine tišine što ispunjava i okružuje svaki atom postojanja. Mit usmjerava um i srce putem istinski znalačkih predodžbi ka onome konačnom otajstvu što ispunjava i okružuje sva
295 Effl postojanja. Čak i u svojim najkomičnijim i naizgled najlakoumnijim epizodama mitologija upućuje um ka tom nemanifestiranom što leži tik izvan vidokruga. “Starac Staraca, Neznanik Neznanih, ima oblik, pa ipak ga nema”, piše u kabalističkom spisu srednjevjekovnih Hebreja. “Ima oblik kojim se univerzum čuva, pa ipak nema oblik, jer shvatiti se ne može.”;9> Taj Starac Staraca prikazuje se kao lice u profilu: uvijek u profilu, jer se skrivena strana nikad ne može spoznati. Ime mu je “Veliko Lice”, odnosno Makroprosopos; cijeli svijet potječe iz vlasi njegove sijede brade. “Ta brada, istina nad istinama, izniče oko ušiju i spušta se oko ustiju Svetoga; spušta se i uzdiže, prekriva obraze zvane prostorima obilata miomirisa; sijeda je od uresa: spušta se u ravnovjesju uravnotežene moći i pruža pokrov sve do sredine prsiju. To je brada što resi, istinita i savršena, a iz nje istječe trinaest vrela što pronose najdragocjeniji balzam divote. On se raspačava u trinaest oblika. …A univerzum sadrži izvjesne oblike sukladne trinaestima oblicima poteklim iz te uzvišene brade, što se otvaraju trinaestima dverima milosti.”;9fl Sijeda brada Makroprosoposa spušta se preko još jedne glave, “Maloga Lica”, odnosno Mikroprosoposa, prikazanog en face, s crnom bradom. A dok je oko Velikoga Lica bez kapka i nikad se ne zatvara, oči Maloga Lica otvaraju se i zatvaraju u sporome ritmu sudbine univerzuma. To je otvaranje i zatvaranje kozmogonijskog kruženja. Malo Lice nosi ime “BOG”, a Veliko Lice “JESAM”. Makroprosopos je Nestvoreni Nestvaratelj, a Mikroprosopos Nestvoreni Stvaratelj: tišina, odnosno slog AUM, nemanifestirano i prisutnost imanentna u kozmogonijskom kruženju.
296 Kffl !. I% % % $ -# Sveti Toma Akvinski piše: “Ime mudraca može pripasti jedino onome tko razmišlja o svršetku univerzuma, svršetku koji je ujedno i početak univerzuma”. ;90 Osnovno načelo cijele mitologije taj je nauk o početku u svršetku. Mitove o postanku prožima pojam kobi što neprestano zove sva stvorena obličja onome neuništivome iz kojega su potekli. Obličja moćno nastupaju, ali neizbježno dosežu zenit, slamaju se i vraćaju. Kad se tako promatra, mitologija ima tragičan stav. Ali time što ne postavlja naš istinski bitak u kvarljiva obličja, već u neuništivo iz kojega smjesta potom iznova niču, mitologija je izrazito netragična.;9* Dapače, svugdje gdje prevladava mitološka ćud, tragedija je nemoguća. Prije prevladava snoliki doživljaj svijeta. Istinski bitak, pritom, nije u oblicima, već u sanjaču. Kao u snu, prizora ima u rasponu od uzvišenih do apsurdnih. Umu se ne dopušta počinak uz uvriježena vrednovanja, već ga se neprestano vrijeđanjem i prepadanjem tjera da izađe iz uvjerenja da je sad napokon shvatio bit. Mitologija biva poražena kad um samodopadno ostane uz omiljene ili tradicionalne prizore, braneći ih kao da su sami po sebi poruka koju prenose. Te prizore valja smatrati tek pukim sjenkama iz nedokučiva prostranstva ponad njih, kamo oko ne seže, kamo riječ ne seže, kao ni um, kao čak ni skrušenost. Poput sitnica u snu, sitnice u mitu bremenite su značenjem. Prva faza kozmogonijskog ciklusa opisuje prodor bezobličnosti u obličje, kao u sljedećem napjevu o stvaranju svijeta što ga recitiraju novozelandski Maori:
297 Effl Te Kore (Ništavilo) Te Kore-tua-tahi (Prvo ništavilo) Te Kore-tua-rua (Drugo ništavilo) Te Kore-nui (Prostrano ništavilo) Te Kore-roa (Dalekosežno ništavilo) Te Kore-para (Suho ništavilo) Te Kore-whiwhia (Lišeno ništavilo) Te Kore-rawea (Divno ništavilo) Te Kore-te-tamaua (Opasano ništavilo) Te Po (Noć) Te Po-teki (Viseća noć) Te Po-terea (Tekuća noć) Te Po-whawha (Stenjuća noć) Hine-make-moe (Kći nemirna sna) Te Ata (Zora) Te Au-tu-roa (Stalni dan) Te Ao-marama (Sjajni dan) Whai-tua (Prostor). U prostoru su se razvila dva bezoblična bitka: Maku (Vlaga [muškog roda]) Mahora-nui-a-rangi (Nebesko prostranstvo [ženskog roda]). Iz njih su ponikli: Rangi-potiki (Nebesa [muškog roda]) Papa (Zemlja [ženskog roda]). Rangi-potiki i Papa bili su roditelji bogova.;> Iz ništavila povrh svih ništavilâ razvijaju se svjetotvorne emanacije, kao biljke, zagonetne. Deseta sastavnica navedenoga slijeda je noć; osamnaesta je prostor ili eter,
298 Kffl okvir vidljiva svijeta; devetnaesta je opreka muško-žensko; dvadeseta je univerzum koji vidimo. Takav slijed dočarava dubinu podno dubine u otajstvu bitka. Razine odgovaraju ponorima koje junak uspijeva doseći pri pustolovini shvaćanja svijeta; nabrajaju duhovne slojeve poznate umu koji je meditacijom svrnut u sebe. One predstavljaju bezdanost mračne noći duše.;>& Hebrejska kabala prikazuje proces stvaranja kao niz emanacija iz onoga JESAM Velikoga Lica. Prva je glava sama, u profilu, a iz nje proistječe “devet veličanstvenih svjetala”. Emanacije se prikazuju i kao grane kozmičkoga stabla, koje stoji naopako, ukorijenjeno u “nedokučivoj visini”. Svijet koji vidimo obrnut je prikaz toga stabla. Prema učenju indijske filozofske škole Samkhya iz osmoga stoljeća p. n. e., ništavilo se kondenzira u element eter, odnosno prostor. Iz njega se zgušnjava zrak. Iz zraka potječe vatra, iz vatre voda, a iz vode element zemlja. Sa svakim elementom evoluira i osjetilna sposobnost koja ga može opaziti: sluh, dodir, vid, okus, te konačno miris.;> Jedan duhoviti kineski mit utjelovljuje ove emanacije elemenata u petoro uzvišenih mudraca koji iskoračuju iz kugle kaosa što počiva u ništavilu: “Prije no što se nebo i zemlja međusobno razdvojiše, sve bijaše velika maglena kugla po imenu kaos. U to doba oblikovaše se duhovi petoro elemenata i zatim se razviše u petoro staraca. Prvi se zvaše Žuti starac, a on vladaše zemljom. Drugi se zvaše Crveni starac, a on vladaše vatrom. Treći se zvaše Mračni starac, a on vladaše vodom. Četvrti se zvaše Knez drveta, a on vladaše drvećem. Peta se zvaše Majka kovina, a ona vladaše kovinama.;>;
299 Effl Tad svaki od tih petoro staraca pokrenu praiskonski duh iz kojega poniknu, tako da voda i zemlja potonuše ka dnu; nebesa se uzdigoše uvis, a zemlja se učvrsti u dubinama. Zatim se voda skupi u rijeke i jezera, i pojaviše se gore i ravnice. Nebesa se raščistiše, a Zemlja se razdijeli; zatim postadoše Sunce, Mjesec i sve zvijezde, pijesak, oblaci, kiša i rosa. Žuti starac razigra najčišću moć zemlje, kojoj se pridodaše djelovanja vatre i vode. Tad nastaše trave i drveće, ptice i životinje, te naraštaji zmija i kukaca, riba i kornjača. Knez drveta i Majka kovina stopiše svjetlost i tamu i tako stvoriše ljudski rod, kao muškarca i ženu. Tako postupno nastade svijet…”;>+ . B # -& Prvo djelo kozmogonijskih emanacije je postavljanje okvira prostorne pozornice svijeta; drugi je stvaranje života u tom okviru: života polariziranog zbog samoobnavljanja kroz dvojno obličje muškog i ženskog. Cijeli je proces moguće predstaviti spolnim pojmovima, kao trudnoću i rađanje. Ovaj pojam izvrsno opisuje drugo metafizičko rodoslovlje Maora: Od začetka bujanje, Od bujanja misao, Od misli sjećanje, Od sjećanja svijest, Od svijesti žudnja Svijet postade plodan; U blijedu treperanju bijaše;
300 Kffl Noć on iznjedri: Silnu noć, dugu noć, Najnižu noć, najvišu noć, Gustu noć, osjetnu, Noć opipljivu, Noć nevidljivu, Noć smrtonosnu. Od ničega oplođavanje, Od ničega bujanje, Od ničega obilje, Moć bujanja, Živi dah. U praznini bijaše i stvori uzduh nad nama. Uzduh što nad zemljom lebdi, Silni svod nad nama bijaše uz ranu zoru, I Mjesec se izdiže; Uzduh nad nama bijaše uz sjajno nebo, I Sunce odande potječe; Mjesec i Sunce odskočiše, kao glavne oči neba: Tad se Nebesa rasvijetliše: rana zora, rani dan, Podne: danja jara nebeska. Gornje nebo s Hawaikijem bijaše, i stvori zemlju.;>9 Otprilike sredinom devetnaestog stoljeća je Paiore, natpoglavica polinezijskog otoka Anae, nacrtao sliku početaka stvaranja. Prva pojedinost ove ilustracije bio je kružić s dva elementa, Te Tumu, “Temeljem” (muškog roda), i Te Papa, “Stancem” (ženskog roda).;>> “Univerzum je bio poput jajeta,” rekao je Paiore, “a u njemu su bili Te Tumu i Te Papa. Ono je konačno raspuklo i stvorilo tri sljedimična sloja – donji je sloj podupirao tri
301 Effl gornja. Te Tumu i Te Papa ostali su na najdonjemu, stvorivši čovjeka, životinje i biljke. Prvi je čovjek bio Matata, stvoren bez ruku; umro je nedugo po svom nastanku. Drugi je čovjek bio Aitu, sazdan s jednom rukom, ali bez nogu; i on je umro poput svoga starijeg brata. Konačno, treći je čovjek bio Hoatea (Neboprostor), a on je imao savršen oblik. Za njim je došla žena imenom Hoatu (Plodnost Zemlje). Postala je supruga Hoatee i od njih je potekao ljudski rod. Kad se najniži sloj zemlje ispunio stvaranjem, ljudi su načinili otvor posred sloja nad njim kako bi mogli izaći i na njega, te se ondje nastanili, dovevši sa sobom biljke i životinje odozdo. Zatim su podigli treći sloj (kako bi oblikovao strop drugome)… i konačno se i ondje nastanili, tako da su ljudska bića sad imala tri staništa. S 13
302 Kffl Nad zemljom su bila nebesa, također sljedimična, svako s obzorjem koje se spuštalo s njega i podržavalo ga, držeći se katkad i za zemaljsko obzorje; a ljudi su nastavili raditi, šireći jedno nebo nad drugim na isti način, dok se sve nije uredilo kako valja.”;>fl Glavni dio Paioreove ilustracije prikazuje ljude koji šire svijet i stoje jedni drugima na ramenima kako bi uzdigli nebesa. Na najnižem sloju toga svijeta javljaju se dva prvotna elementa, Te Tumu i Te Papa. Slijeva im stoje biljke i životinje koje su žačeli. Zdesna se vide prvi izobličeni čovjek i prvi uspješno sazdani muškarci i žene. Na gornjem se nebu javlja vatra okružena četirima likovima, što predstavlja jedan rani događaj u povijesti svijeta: “Stvaranje univerzuma tek što je završilo kad Tangaroa, ljubitelj zlodjela, zapali najviše nebo, ne bi li time sve uništio. Ali, nasreću, širenje plamena opazili su Tamatua, Oru i Ruanuku, koji su se brzo uspeli sa Zemlje i utrnuli požar.”;>0 Motiv kozmičkog jajeta poznaju mnoge mitologije; javlja se u grčkoj orfičkoj, egipatskoj, finskoj, budističkoj i japanskoj. “U početku ovaj svijet tek nebitkom bijaše”, čitamo u jednom svetom hinduističkom djelu. “On postojaše. On se razvijaše. On se u jaje pretvori. Ono se godinu dana lijegaše. Ono se raspoluti. Jedna polovica ljuske pretvori se u srebro, a druga u zlato. Srebrna sad je zemlja. Zlatna sad je nebo. Vanjska ovojnica sad je gorje. Unutarnja ovojnica sad su oblaci i magle. Žilice sad su rijeke. Tekućina iznutra sad je ocean. Eto, odatle se rodi baš ono Sunce.”;>* Ljuska kozmičkog jajeta svjetski je okvir prostora, dok plodna moć sjemena u njemu označava neiscrpnu životnu dinamiku prirode.
303 Effl “Svemir je bezgraničan svojim suvirućim oblikom, a ne silnim prostranstvom. Ono što jest ljuska je što plovi na beskonačnosti onoga što nije.” Ova jezgrovita formulacija jednog suvremenog fizičara, sročena kao opis slike svijeta kakvom ju je on vidio &*0., ;fl služi se upravo pojmom mitološkog kozmičkog jajeta. Nadalje, evolucija života, opisana u našoj suvremenoj biološkoj znanosti, tema je ranih stadija kozmogonijskog ciklusa. Konačno, smak svijeta, za koji nam fizičari kažu da neizbježno slijedi nakon što se Sunce iscrpi i cijeli kozmos istroši, ;fl& predskazan je već u ožiljku preostalom nakon Tangaroina požara: svjetorazorno djelovanje tvorca-zatornika postupno će jačati sve dok naposlijetku, u drugom stadiju kozmogonijskog ciklusa, sve ne devoluira u more blaženstva. Nerijetko iz kozmičkog jajeta naglo prsne velebna ljudska prilika. To je antropomorfno utjelovljenje stvaralačke snage, Moćni Živući, kako ga naziva kabala. “Moćni Ta’aroa, smrću proklet, tvorac je svijeta.” Tako zbore na Tahitiju, drugom otoku s Južnog mora.;fl “Bio je sâm. Nije imao oca, a niti majke. Ta’aroa je naprosto živio u ništavilu. Nije bilo ni zemlje, ni neba, ni mora. Zemlja je bila neodređena: nije imala temelja. Ta’aroa tada reče: O prostoru za zemlju, o prostoru za nebo, Beskorisni svijet donji sav neodređen postoji, Traje li traje od pamtivijeka, Beskorisni svijete donji, proširi se! Lice Ta’aroe pojavi se vani. Ljuska Ta’aroe otpade i postade zemlja. Ta’aroa vidje: zemlja nastade, more nastade,
304 Kffl nebo nastade. Ta’aroa božanski živjaše i svoje djelo promišljaše.”;fl; Jedan egipatski mit otkriva kako demijurg stvara svijet činom onanije.;fl+ Jedan hinduistički mit prikazuje ga u joginskoj meditaciji dok iz njega izbijaju obličja nutarnjih viđenja (što ga silno zaprepaštava) i okupljaju se oko njega kao panteon blistavih bogova.;fl9 A jedan drugi opis iz Indije navodi da se sveotac najprije razdvaja na muško i žensko, a nakon toga rađa sva stvorenja prema njihovoj vrsti: “U početku ovaj univerzum bijaše tek Jastvo u ljudskome liku. Ono se obazra i ne vidje ničega do sebe. Zatim, na početku, ono viknu: ‘Ja sam on.’ Odatle potječe ime ja. Zbog toga čak i danas čovjek, kad mu se obratite, prvo kaže: ‘To sam ja’, a zatim navede ono drugo ime kojime se služi. Bio je nesretan. Zbog toga ljudi nisu sretni kad su sami. Htio je družicu. Stoga on nabuja do veličine zagrljene žene i muškarca, pa razdvoji to tijelo, svoje vlastito, napola. Odatle potekoše muž i žena… Stoga je ovo ljudsko tijelo (prije stupanja u brak) poput polovice raspolućena zrna graška… On se sjedini s njom; i odatle se rodiše ljudi. Ona razmisli: ‘Kako da se on sjedini sa mnom nakon što me iz sebe stvorio? Valja mi se radije sakriti.’ Postade krava; ali on postade bik i sjedini se s njom; odatle se rodi stoka. Ona postade kobila, on pak pastuh; ona postade magarica, on pak magarac; odatle se rodiše kopitari. Ona postade koza, on pak jarac; ona postade ovca, on pak ovan i sjedini se s njom; odatle se rodiše koze i ovce. Tako on iznjedri sve postojeće u paru, sve do mrava. I shvati: ‘Odista, sâm sam stvaranje, jer iznjedrih sav svijet.’ Otud mu ime Stvaranje…”;fl>
305 Effl Trajni temeljni sloj u pojedinca i u tvorca svemira jedan je te isti, tvrde ove mitologije; zbog toga se demijurg u ovome mitu naziva Jastvom. Orijentalni mistik otkriva tu trajnu, duboko počivajuću prisutnost u njezinom izvornom, androginom stanju kada uroni u meditiranje nad vlastitom nutrinom. Njega na kome su nebo, zemlja i uzduh Izatkani, kao i um, zajedno sa svakim dahom života, Njega jedinoga kao jednu Dušu znaj. Druge Riječi odbaci. On je most ka besmrtnosti.;flfl Dakle, iako mitovi o postanku pripovijedaju o najdaljoj prošlosti, oni u isti mah govore o sadašnjem podrijetlu pojedinca. “Svaka duša i duh se”, kazuje nam hebrejski Zohar, “prije ulaska u ovaj svijet sastoji od muškog i ženskog dijela sjedinjenih u jedno biće. Po silasku na ovu zemlju, dva se dijela razdvoje i ožive dva različita tijela. Pri stupanju u brak ih Svevišnji, blagoslovljen bio, On koji zna sve duše i duhove, iznova sjedinjuje u ono što su bili, tako da opet tvore jedno tijelo i jednu dušu, i praktički oblikuju desnu i lijevu stranu jedne te iste osobe… To je sjedinjenje, međutim, uvjetovano je čovjekovim ponašanjem i putem koji je odabrao. Ako je čovjek čista duha i djelima Bogu ugodan, sjedinit će se s onim ženskim dijelom svoje duše koji mu je prije rođenja bio sastavni dio.”;fl0 Ovaj kabalistički tekst komentira prizor iz Knjige Postanka u kojem Eva izlazi iz Adama. Slično se poimanje javlja u Platonovoj Gozbi. Prema ovom mističnom pogledu na spolnu ljubav, vrhunski doživljaj ljubavi je shvaćanje da podno obmane dvojnosti počiva istovjetnost: “svatko
306 Kffl je oboje”. Ovo shvaćanje može se proširiti u otkriće da istovjetnost počiva i podno mnogobrojnih individualnosti čitavoga univerzuma oko nas – ljudskog, životinjskog, biljnog, čak i mineralnog; tada doživljaj ljubavi postaje kozmički, a ljubljena koja je prva potakla ovo viđenje uznosi se kao zrcalo stvaranja. Onaj koji to doživi upućen je u ono što Schopenhauer naziva “znanošću ljepote posvuda”. On se “penje i spušta ovim svjetovima, jede što želi, uzima obličja koja želi” i sjedi pjevajući pjesmu univerzalnog jedinstva, koja počinje ovako: “O, čudesno! O, čudesno! O, čudesno!”;fl* fi. R% J Kotrljanje kozmičkog kruženja pretvara Jednoga u mnoge. Zatim velika kriza, razdor, cijepa stvoreni svijet na dvije prividno proturječne ravnine bitka. U Paioreovom nacrtu ljudi izlaze iz donjih tama i smjesta pristupaju podizanju neba.;0 Otkrivaju se kao pokretni i vjerojatno samostalni. Okupljaju se na vijećanja, odlučuju i planiraju; preuzimaju posao uređivanja svijeta. No mi znamo da iza kulisa, kao lutkar, djeluje Nepokrenuti Pokretač. Uvijek kada u mitologiji Nepokrenuti Pokretač, onaj Moćni Živući, stoji u središtu pažnje, oblikovanje univerzuma odiše čudesnom spontanošću. Elementi se zgrušnjavaju i pokreću u igru sami od sebe, ili već na prvu Tvorčevu riječ; dijelovi samorazbijajućeg kozmičkog jajeta zauzimaju položaje bez tuđe pomoći. Ali kad se motrište promijeni i prijeđe na živa bića, kad se panoramu prostora i prirode promotri sa stanovišta pojedinaca kojima je valja
307 Effl nastavati, tada iznenadan preobražaj zasjeni kozmički prizor. Više se ne čini da se obličja svijeta kreću poput živog, rastućeg, skladnog stvora, već stoje tvrdoglavo, ili u najboljem slučaju inertno. Rekvizite na univerzalnoj pozornici valja podesiti, čak i silom prilagoditi. Zemlja sad rađa trnjem i čičkom, čovjek jede kruh u znoju lica svoga. Stoga se suočavamo s dva modaliteta mita. Prema jednome, demijurške sile nastavljaju djelovati same od sebe; prema drugome, one se prestaju zauzimati i čak se suprotstavljaju daljnjem napretku kozmogonijskog kruženja. Poteškoće što ih donosi ovaj potonji oblik mita počinju čak još u dugome mraku prvotnoga zagrljaja kozmičkih roditelja iz kojeg će poteći živi stvorovi. Neka nam Maori predstave ovu užasnu temu: Rangi (Nebo) tako je nalegao na trbuh Pape (Majke Zemlje) da se djeca nisu mogla probiti iz maternice. “Bijahu u neizvjesnu neredu, raštrkana svijetom tame, a izgledaše ovako: neki puzaše… neki uspravno stajaše podignutih ruku… neki ležaše na boku… neki pak na leđima, neki sagnuti, neki pognutih glava, neki podignutih nogu… neki klečaše… neki pipaše po mraku… Svi bijahu obuhvaćeni zagrljajem Rangija i Pape… Konačno se bića iz poroda Neba i Zemlje, umorna od neprekidne tame, posavjetovaše i ovako kazaše: ‘Odlučimo sada što ćemo s Rangijem i Papom, je li nam ih bolje ubiti, ili ih razdvojiti.’ I reče Tu-matauenga, najžešće dijete Neba i Zemlje: ‘Tako valja, ubijmo ih.’ I reče Tane-mahuta, otac šuma i svih stvorova u njima i od njih: ‘Ne, ne valja tako. Bolje je da ih razdvojimo i postavimo nebo visoko nad nas, a zemlju sebi pod noge. Nek
308 Kffl nam nebo postane neznanac, a zemlja ostane bliska kao majka hraniteljica.’” Nekolicina božanske braće uzalud je nastojala razdvojiti nebesa i zemlju. Napokon je sâm Tane-mahuta, otac šuma i svih stvorova u njima i od njih, uspio u toj titanskoj nakani. “Glava mu se sad čvrsto opire o majku zemlju, uzdignutim se stopalima opire o oca nebo, a leđa i udove napreže od silne muke. Sad su razdvojeni Rangi i Papa, pa na sav glas jauču i stenju od jada. ‘Zbog čega li tako rasijekoste roditelje? Čemu počiniste tako grozan zločin kad nas ubiste, kad svoje roditelje razdvojiste?’ Ali Tane-mahuta ne zastaje, ne mari za njihovu viku i jauke; duboko, duboko pod sobom on tišti zemlju, visoko, visoko nad sobom on diže nebo…”;0& Grci poznaju ovu priču kroz Hesiodov prikaz razdvajanja Ouranosa (Oca Neba) i Gaie (Majke Zemlje). Prema toj inačici, titan Kronos uškopio je oca srpom i gurnuo ga s puta.;0 U egipatskoj je ikonografiji položaj kozmičkog para obrnut: nebo je majka, dok je otac životvorna zemlja; ;0; ali obrazac mita ostaje isti: razdvojilo ih je njihovo S 14
309 Effl dijete, bog zraka Shu. Isti prizor nam opet podastiru drevni sumerski tekstovi na klinastom pismu, nastali u trećem i četvrtom tisućljeću p. n. e. Prvo je bio praiskonski ocean; praiskonski ocean stvorio je kozmičku goru, sastavljenu od sjedinjena neba i zemlje; An (Nebeski Otac) i Ki (Zemaljska Majka) rodili su Enlila (Zračnog Boga), koji je zatim razdvojio Ana od Ki i zatim se sâm sjedinio sa svojom majkom kako bi izrodio čovječanstvo.;0+ Ali ako ova djela očajne djece djeluju nasilno, ona su ništa u usporedbi s općom sječom roditeljske sile koju zatičemo u islandskim Eddama i babilonskim Pločicama o postanku. Ovdje se konačna uvreda zadaje opisivanjem demijurške prisutnosti iz bezdana kao “zle”, “mračne” i “odurne”. Sjajni mladni ratnici, koji sad preziru izvor koji ih je iznjedrio, sjemenišni lik duboka sna, po kratkom ga postupku ubijaju, sijeku uzduž i poprijeko i dijelove ugrađuju u strukturu svijeta. Ovim se postavlja obrazac pobjede u svim našim kasnijim ubijanjima zmaja, kao i početak vjekovne povijesti junačkih djela. Prema navodu iz Edde, nakon što se “zjapeći bezdan”;09 na sjeveru ispunio svijetom kišne studeni, a na jugu predjelom vatre, pa se žega s juga srela s ledenim rijekama što su se slijevale sa sjevera, stao se lučiti kvaščani otrov. Iz njega je nastala susnježica i stegla se u mraz. Zatim se mraz rastopio i zakapao; u kapima se začeo život u liku trome, divovske, dvospolne i polegle prilike po imenu Ymir. Div je spavao, a pritom se znojio; jednom je nogom s drugom dobio sina, dok su mu pod lijevom rukom izrasli muškarac i žena. Mraz se neprestano topio i kapao, te se iz njega izlučila krava Audhumla. Iz njezinih su vimena potekle četiri rije-
310 Kffl ke mlijeka, koje su krijepile Ymira. Ali krava se pak hranila tako što je lizala slane ledene grude. Prvoga dana dok je lizala led, iz grude se pojavila ljudska kosa, drugoga dana ljudska glava, a trećega se dana pojavio čitav čovjek, po imenu Buri. Taj Buri je dobio sina (s nepoznatom majkom) po imenu Borr, a Borr se oženio jednom kćeri divovskih stvorova poniklih iz Ymira. Ona je rodila trojstvo Odina, Vilija i Vea, a oni su zatim ubili Ymira dok je spavao i isjekli mu tijelo na komade. Iz Ymirova mesa izradiše zemlju, a iz slana znoja sinje more, iz kostiju brda, iz kose drveće, a iz lubanje lûk nebeski. I iz obrva bogovi blaženi oblikovaše Midgard muškim sinovima, a iz mozga oblake mrke uzdigoše pod nebom prijeteće.;0> U babilonskoj je inačici junak Marduk, bog Sunca; žrtva je Tiamat – užasna, zmajolika, u pratnji demonskih rojeva – žensko utjelovljenje samoga prvotnog bezdana: kaos kao majka bogova, ali sada prijetnja svijetu. S lukom i trozupcem, s močugom i mrežom, i uz povorku bojnih vjetrova, bog se uspeo na bojna kola. Četiri konja, uvježbana da gaze sve pred sobom, bila su poprskana pjenom. …Ali Tiamat ne okrenu vratom, Nepogrešivim usnama buntovne riječi kaza… Gospodar tad podiže grom, moćno svoje oružje, I na razjarenu Tiamat ovu riječ posla:
311 Effl “Silna ti postade, uzvišeno si mjesto izbori, I srce te nagna da u boj pozoveš… I protiv bogova, otaca mojih, ti skova opačinu ovu. Opremi tad svoju vojsku, nek se oružjem opaše! Stani! Pa boj zapodjenimo, ti i ja!” Kad ču Tiamat te riječi, Ko obuzeta postade, s uma ona siđe. Vrištat stade Tiamat, prodorno i resko, Strese se ona i prodrhta do temelja samih. Izgovori ona čaroliju, čini tad riječima baci. A bogovi boja povikom oružje zaiskaše. Istupiše tad Tiamat i Marduk, savjetnik bogova; U boj iskoračiše, bitku zapodjenuše. Gospodar rasprostre mrežu i ulovi je, A zlim vjetrom za sobom udari je posred lica. Užasni joj vjetrovi trbuh ispuniše, I hrabrost joj oduzeše, i širom usta rastvoriše. On dohvati trozubac i raspori joj trbuh, Razreza joj utrobu, probode joj srce. Nadvlada je i život joj odrubi; Tijelo joj baci i na njega stade. Pokorivši zatim ostatak njezine uskovitlane vojske, babilonski se bog vratio majci svijeta: I gospodar stade Tiamat na stražnjicu, I močugom neumoljivom lubanju joj raskoli. Razreza joj kanale kud krv joj kolaše I sjevernim je vjetrom na tajna mjesta raspuha… Gospodar tad otpočinu, lešinu joj promatrajući, …i domišljatu nakanu skova.
312 Kffl Ko pljosnatu je ribu rascijepi na dvije polutke; Polovicu nje uzdignu kao pokrov nebesima. Učvrsti bravu, čuvara postavi I naloži im da ne propuste njezine vode. On prođe nebesima, pregleda tamošnje predjele, I preko Dubine postavi boravište Nudimmuda. I Gospodar premjeri ustroj Dubine…;0fl Marduk je na ovako junački stropom odvojio vode odozgo, a podom vode odozdo. Zatim je u međusvijetu stvorio čovjeka. Mitovi neumorno ilustriraju tvrdnju da sukob u stvorenome svijetu nije onakav kakvim se čini. Premda je bila ubijena i raščetvorena, Tiamat time nije bila i dokrajčena. Da se bitka promatrala s drugog motrišta, vidjelo bi se kako se neman kaosa razbija sama od sebe, a njezini djelići samostalno zauzimaju pripadajuće položaje. Marduk i cijeli njegov naraštaj božanstava bili su tek čestice njezine biti. S motrišta tih stvorenih obličja sve je izgledalo kao postignuće snažne ruke, sred opasnosti i boli. Ali iz središta emanacijske prisutnosti, meso se dragovoljno podastrlo, a ruka koja ga je razrezala u konačnici nije bila više od izvršitelja volje same žrtve. U tome leži temeljni paradoks mita: paradoks dvojnog središta. Baš kao što je na početku kozmogonijskog ciklusa moguće reći “Bog nema udjela”, ali istodobno i “Bog je tvorac-skrbnik-zatornik”, tako se sada, na kritičnoj razdjelnici gdje se Jedno razbija u mnoštvo, sudbina “događa”, ali se istovremeno i “stvara”. S motrišta izvora, svijet je veličanstveno suglasje oblika koji nastaju, rasprskavaju se i rastaču. Ali iskustvo kratkovjekih stvorenja sastoji se od užasne
313 Effl kakofonije jauka i boli s bojnog polja. Mitovi ne poriču ovu agoniju (razapinjanje); oni otkrivaju u njoj, iza nje i oko nje onaj suštinski mir (nebesku ružu).;00 Prijelaz točke gledišta sa spokoja središnjeg Povoda na previranje perifernih djelovanja prikuje Pad Adama i Eve u Rajskom vrtu. Pojeli su zabranjeno voće i “Tada se obadvoma otvore oči.”;0* Blaženstvo Raja bilo im je uskraćeno i stvoreno su polje ugledali s druge strane preobražajnoga vela. Sve otada doživljavat će ono neizbježno kao teško dostižno. '. N #ffi # Jednostavnost priča o nastanku svijeta u nerazvijenim narodnim mitologijama oprečno se razlikuje od duboko dojmljivih mitova iz kozmogonijskog ciklusa.;* U njima se ne otkriva nikakav dugotrajan napor na pronicanju u otajstva što se kriju iza prostornog vela. Kroz prazni zid bezvremenosti tu prodire i ulazi sjenovit lik tvorca kako bi sazdao svijet oblika. Njegov je dan sličan snu svojim trajanjem, fluidnošću i snagom okruženja. Zemlja se još nije skrutnula; štošta još valja učiniti kako bi postala primjereno stanište budućim ljudima. Starac je putovao, pričaju u plemenu Crna Noga iz Montane; stvarao je ljude i uređivao svijet. “Došao je s juga, putujući na sjever, stvarajući usput životinje i ptice. Najprije je stvorio planine, prerije, drvo i grmlje. I tako je nastavio, putujući na sjever, stvarajući usput, postavljajući rijeke tu i tamo, i slapove na njima, postavljajući crvenu boju tu i tamo u tlu – uređujući svijet kakvoga danas zna-
314 Kffl mo. Stvorio je Mliječnu rijeku (Teton) i prešao je, a kako je bio umoran, popeo se na brijeg i legao da otpočine. I legao je na leđa, ispružio se na zemlji i raširio ruke, te obilježio sebe kamenjem – ocrtavši tijelo, glavu, noge, ruke i sve ostalo. Ondje se to kamenje i dan-danas vidi. Otpočinuvši, nastavio je na sjever, spotaknuo se o humak i pao na koljena. Tada je rekao: ‘Ne valja mi se o tebe spoticati’; stoga je tu podigao dvije visoke stijene i nazvao ih Koljena, kako se do dan-danas zovu. Zaputio se dalje na sjever i od nekih kamenova koje je ponio stvorio Brda slatke trave… Jednoga dana Starac je odlučio stvoriti ženu i dijete; stoga ih je oboje oblikovao od gline – ženu i dijete, sina joj. Podavši glini ljudski oblik, kazao joj je: ‘Ljudi morate biti’ i zatim je prekrio i ostavio, otputivši se dalje. Sutradan ujutro otišao je onamo, skinuo pokrov i opazio da su se glineni likovi malo promijenili. Drugoga jutra promjena je bila još veća, a trećega još i veća. Četvrtoga jutra otišao je onamo, skinuo pokrov, pogledao likove i rekao im da ustanu i prohodaju; poslušali su ga. Otišli su do rijeke sa svojim Tvorcem, a on im je tamo kazao da se zove Na’pi, Starac. Dok su stajali kraj rijeke, žena ga je upitala: ‘Kako sad? Hoćemo li dovijeka živjeti, zar životu neće biti kraja?’ Kazao je: ‘O tom nisam još razmišljao. Morat ćemo to odrediti. Uzet ću ovu bivolju treščicu i baciti je u rijeku. Ostane li na površini, ljudi će četiri dana nakon što umru opet oživjeti; umirat će samo na četiri dana. Ali, potone li, tu će im biti kraj.’ Bacio je treščicu u rijeku i ostala je na površini. A žena se okrenula, uzela kamenčić i rekla: ‘Ne, bacit ću u rijeku ovaj kamenčić; ostane li na površini, vječno ćemo živjeti, a potone li, ljudima valja mrijeti, da navijek jedni za