Karl Maj - Žuti Harambaša

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

KAKO smo predvidjeli, naše se jahanje približavalo kraju, ali mogli smo očekivati da
de posljednji dio puta biti najteži. Te teškode su djelomice bile posljedica samoga
terena jer su se pred nama nalazile planine, stijene, klanci, doline, praštane i
močvare, a djelomice su se sastojale u tome što se čitavo to zbivanje, bližilo svom
raspletu pri čemu su nas očito čekali vedi napori i vede opasnosti nego dosad.

Pokazalo se da je naš vodič Israd veseo svat. Pripovijedao nam je napete zgode iz
svoga života pa nam veselo opisivao zemlju i ljude tako da nam je vrijeme
promicalo kao da leti.

Mustafina dolina leži zapravo na lijevoj obali Vardara odakle smo došli. Na desnoj,
na kojoj smo se sad nalazili, krajina se uspinje, ali je zemlja još uvijek plodna.
Prolazili smo kraj bujnih nasada pamuka i duhana, a vidjeli smo i limunove i
naranče osute plodovima, Israd nam je međutim rekao da de to ubrzo prestati i da
demo s one strane Treske prodi kroz krajeve koji su »merali«.

Da bismo znali što ta riječ znači, morali smo se sjetiti da je zemlja u osmanlijskoj
državi razdijeljena u pet različitih razreda. Prvi razred je »mirije«, što znači zemlja
državnih dobara u koju dakako ne spada baš najneplodnije i priključuje sva zemlja
čiji vlasnici umru bez nasljednika. Tredi razred obuhvata »:mulk«, privatni posjed
zemlje. Vlasništvo se ne određuje u pravilu prema taonoj izmjeri kao u Evropi ved
prema približnoj ocjeni. Za svaku izmjenu vlasništva, dakle za svaku prodaju,
potrebno je dopuštenje vlade koje se kod tamošnjih prilika može dobiti, vedinom
samo tako da se podmite nadležni službenici. Mulk strada također i zbog
zloupotrebe pri utjerivanju poreza. Tako na primjer mora poljoprivreda na ime
poreza podavati deset posto priroda u naravi. Zakupnici poreza odgađaju obično
ubiranje te desetine sve dok se ne prikaže opasnost da de plodine početi da trunu.
Poljodjelac mora onda ponuditi više od deset posto da bi spasio žetvu. U naredni
razred nazvan »metruke« spadaju ceste, javni trgovi i opdinska zemljišta. Putevi se
najčešde nalaze u bijednome stanju što je jedan od glavnih razloga za privredne
tegobe cijele zemlje. Posljednji razred naziva se »mera« pa obuhvada svu pustu i
neplodnu zemlju. Upravo to je mislio naš vodič spomenuvši »merali«.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Morali smo se uspeti uza dvije ili tri stepenice u brdu, a zatim stigosmo do
visoravni koja se prema zapadu strmo rušila do obale rijeke Treske. Ovdje smo
projahali kroz nekoliko malih sela.

Bududi da smo znali da de inas Israd povesti ravnim pravcem, nisam pokušao
potražiti tragove Suefa koji je jahao ispred nas. To nam ne bi moglo ništa koristiti,
ved bi nam samo usporilo napredovanje.

Pošto smo otprilike tako jahali četiri sata, stigosmo u neku rijetku šumu. Ondje
naiđosmo na trag jedinog osamljenog jahača koji je slijeva ulazio u naš smjer.
Pogledao sam ga sa sedla. Dalo se naslutiti da je to Suefov trag, pogotovu što je
konj tako oštro grabio da je bilo očito da se jahač veoma žurio. Bududi da je taj
trag vodio u našem smjeru pođosmo za njim sve dok mu se nije nakon nekog
vremena s desne strane pridružio jedan višestruki trag.

Sad sjahah. Tko je imalo uvježban, nede mu biti teško da razabere koliko je konja
ostavilo takav trag ako ih nije bilo baš odviše. Vidio sam da je ovdje jahalo pet
konjanika. To su dakle vjerojatno bili oni ljudi koje smo tražili. Bududi da su rubovi
otisaka kopita bili ved otupjeli, zaključio sam da su ti ljudi projahali ovuda otprilike
prije sedam sati.

Kod takve ocjene treba mnogo toga uzeti u oibzir: atmosferske prilike, vrst tla,
njegovu tvrdodu, sastav i raslinlstvo te eventualno da li je pokriveno tankim slojem
listine. Treba paziti i na strujanje zraka te na toplinu jer sunce i vjetar brzo suše
tragove tako da se rubovi brže omrve nego kad je hladno i tišina bez vjetra.
Neupudeni čovjek može kod takve ocjene lako dodi do posve krivih zaključaka.

Sad smo tim tragom nastavili dalje. Šuma se ubrzo završila i mi ponovo stigosmo
na otvorenu krajinu. Naš smjer jahanja križao je ovdje neki loši put i mi opazismo
da je trag skrenuo nadesno, upravo tim putem. Zaustavio sam se i izvukao dogled
da istražim ne bih li možda mogao pronadi kakvo selo ili kakvu usamljenu kudu
zbog koje su jahači ovdje skrenuli s puta. Nisam međutim uspio ništa ugledati.

— Sto demo sad, sidi? — upita Halef. — Sad možemo ostati na tragu, a
možemo i dalje podi za Isradom.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ja bih bio za ovo drugo — rekoh. — Ovi ljudi su samo na kratko vrijeme
skrenuli; sigurno de kasnije opet nastaviti istim smjerom. Znamo kamo su nakanili
pa demo se požuriti da također stignemo onamo. Naprijed dakle kao i dosada!

Htio sam potjerati konja, ali Israd reče:

— Možda bi ipak bilo bolje da pođemo za njima, efendijo. Tamo nadesno pruža
se široka dolina koju odavde ne možemo vidjeti. U njoj leži mali šiftlik ; možda su
onamo svratili ljudi koje tražimo.

— A što bismo ondje mogli doznati? Sigurno nisu dugo ostali tamo, ved su samo
zamolili za gutljaj vode i zalogaj kruha. Nipošto ne možemo pretpostaviti da su
ljudima koji stanuju tamo bilo što odali. Pojašimo dalje.

Ali ubrzo sam izmijenio mišljenje. Tragovi su se uskoro vratili desna pa sam,
pogledavši ih površno, opazio da su prilično svježi. Zato sam ponovo sjahao da ih
pomno ispitam i ustanovio da su stari jedva dva sata. Konjanici su se dakle
otprilike pet sati zadržali na spomenutom seljačkom posjetu. Morao sam doznati
zašto su to učinili. Podbosmo konje i krenusmo nadesno da potražimo tu kudu.

Nije bila daleko. Ubrzo smo stigli do mjesta gdje se visoravan spuštala u dolinu
kroz koju je tekao potok. Dolje je bilo sočnih pašnjaka i lijepih oranica, no kuda je
ipak pobuđivala dojam siromaštva. Pred vratima ugledasmo nekog čovjeka. Čim
nas je opazio, nestade u kudi i zatvori vrata.

— Čini se da taj seljak ne želi da zna za nas, efendijo — dobaci Osko.

— Ved demo ga navesti na to da razgovara s nama. Nasludujem da se poplašio
jer su naši prijatelji po svom običaju loše postupali s njime. Poznaš li ga možda,
Israde?

— Još nikad ga nisam vidio, ali znam kako se zove — odvrati Israd. — Ne znam
međutim da li on poznaje mene jer još nikad nisam bio kod njega.

Kad smo stigli pred vrata ustanovismo da su zaključana. Zakucasmo, ali ne
dobismo odgovor. Onda ja pojahah do stražnje strane kude. I tu su bila vrata, ali
također zakračunana. Kad smo jače zakucali i glasno viknuli, otvori se jedan od

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

kapaka na prozorima koji su inače također bili zatvoreni i pokaza se puščana cijev.
Neki glas viknu:

— Gubite se odavde, skitnice! Ne prestanete li podizati buku, pucat du.

— Polako, samo polako — odgovorih, prišavši tako blizu prozoru da sam
mogao uhvatiti puščanu cijev. — Mi nismo nikakve skitnice i nismo došli s
neprijateljskim namjerama.

— To su i oni drugi rekli. Više ne otvaram vrata ni jednom nepoznstom čovjeku.

— Možda poznaš ovoga ovdje — odgovorih i domahnuh Isradu da priđe bliže.
Kad je seljak ugledao mladida, polako povuče pušku i reče:

— Ta to je Israd.

— Da, to sam ja — potvrdi Israd. -— Zar i mene smatraš za skitnicu?

— Ne smatram. Ti si pošten čovjek.

— No, ovi moji pratioci su isto tako pošteni. Oni progone ljude koji su bili kod
tebe pa su te htjeli upitati što su ti lupeži kod tebe tražili.

— Povjerovat du ti i otvoriti vrata.

Tako je i učinio. Kad je onda izišao k nama, opazih da taj maleni slabašni čovjek,
koji nas je zaplašeno gledao, sigurno nije bio prikladan da utjera u strah ljude kao
što su bili oba Aladžije. Vjerojatno nam još nije pravo vjerovao jer je pušku još
uvijek držao u ruci. On vikne u kudu:

— Majko, dođi ovamo i pogledaj ih!

Iz kude izađe neka od starosti pognuta žena opirudi se o palicu i promotri nas. Ja je
pozdravih.

— Budi pozdravljena, majko. Kaniš li nas potjerati s tvojih vrata?

Smežuramim joj licem prijeđe prijazni smiješak i ona odgovori:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ljubazno me pozdravljaš, efendijo, a i lice ti je dobro. Nedete nam ništa
nažao učiniti?

— Nedemo, sigurno nedemo.

— Onda ste nam dobno došli. Sjašite i uđite u kudu.

— Dopustit deš nam da ostanemo u sedlu jer moramo opet odmah otidi. Ali prije
toga bih volio da doznam što je onih šest konjanika htjelo kod vas.

— Najprije su dojahala samo petorica. Šesti je stigao kasnije, iza njih. Sjahali su i
odveli konje bez našeg dopuštenja u djetelište, premda je posvuda dovoljno trave.
Konji su nam potpuno ugazili lijepu djetelinu. Zatražili smo da nam plate odštetu
jer mi smo siromasi, ali oni su ved kod prve riječi podigli bičeve i mi smo morali
ušutjeti.

— Zašto su zapravo svratili k vama? Morali su podi zaobilaznim putem da
stignu do vaše kude.

— Jedinome od njih je pozlilo. Imao je povezanu ruku i trpio je velike boli. Skinuli
su mu povez i vodom rashladili ranu. To je potrajalo nekoliko sati. Dok se jedan
bavio ranjenikom, ostali su u kudi skupili sve što im se svidjelo. Pojeli su naše meso
i svu našu zalihu hrane. Moga sina i snahu zatvorili su na tavan i skinuli ljestve da
ne uzmognu sidi.

— A gdje si ti bila?

— Ja? — odvrati ona lukavo namignuvši. — Ja sam se pretvarala da ne čujem.
Za staricu de to svako lako povjerovati. Smjela sam dakle ostati u sobi pa sam čula
o čemu govore.

— O čemu su govorili?

— O nekom Kari Ben Nemziju koji mora poginuti zajedno sa svojim pratiocima.

— To sam ja. Što dalje?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Govorili su o Džemalu, konakdžiji na Treski kod koga de večeras prenoditi i o
nekom ugljenaru čije ime sam opet zaboravila.
— Nije li se zvao Sarka?
— Jest, jest. Sutra de ostati kod rijega. Govorili su i o nekom Žutom s kojim su
se imali sastati u Kara.. . Kara ... ne znam kako se zvalo .. .
— Karanirvainu?
— Da, s kojim su se imali sastati u Karanirvan-hanu.

— Znaš li možda gdje taj han leži?
— Ne znam. Nisu nam rekli. Ali govorili su o nekom bratu kojega de jedan od
njih ondje nadi. Spomenuli su i ime, ali mu se na žalost ne mogu više dosjetiti.
— Nije li se možda zvao Hamd el Amazat?
— Da, tako se zvao. Ali ti znaš više od mene, efendijo!
— Znam ved mnogo pa se svojim pitanjima samo želim uvjeriti da se ne varam.
— Pripovijedali su i o tome da je u tome Karanirvan-hanu zarobljen neki
trgovac od koga žele dobiti otkup. Ali oni mu se smiju jer sve ako i plati taj novac,
oni ga ipak nede pustiti na slobodu. Iscijediš de iz njega sve što ima, a onda de ga
ubiti.
— Ah! Nešto slično sam i nasludivao. Kako je taj trgovac stigao u Karanirvan-han?
— Onamo ga je odmamio Hamd el Amazat čije si ime spomenuo.

— Nije li možda rekao kako se zove taj trgovac?
— Bilo je to neko strano ime pa ga zato nisam upamtila pogotovu jer sam se
veoma bojala.
— Ne glasi li to ime Galingre?
— Da, da, upravo tako. Sad se tačno sjedam.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nisu li ti lupeži odali još štogod od svojih planova?

— Nisu jer je uto stigao šesti konjanik. To je bio neki krojač. Pripovijedao je o
neprijateljima zbog kojih je pao u Vardar. Sad znam da ste vi ti neprijatelji. Morala
sam naložiti veliku vatru da uzmogne osušiti odjedu. Zbog toga, a i zato jer onaj
stari nije tako brzo bio gotov s njegovanjem svoje rane, oni su takto dugo ostali
kod nas. Onaj šesti je pripovijedao o bastonadi koju je dobio. Teško je hodao i nije
imao cipela, ved je noge ovio krpama premazanim lojem. Morala sam mu dati
nove krpe, a bududi da nisam imala loja, oni su zaklali našu kozu da dođu do masti.
Nije li to upravo sramotna Okrutnost?

— Svakako. Koliko je vrijedila ta koza?

Sigurno pedeset pijastera.

Moj pratilac Hadži Halef Ornar poklonit de ti pedeset pijastera.

Halef smjesta izvuče vredicu s novcem i pruži joj zlatnik od pola funte.

— Efendijo — zapanjeno de starica — zar ti možda kaniš platiti štetu što su je
nanijeli tvoji neprijatelji?

— Ne, to ne mogu učiniti jer nisam bogat kao padišah, ali jednu kozu mogu
platiti. Uzmi novac!

— Onda mi je drago da sam ti povjerovala i da nisam pred vama zatvorila kudu
i usta. Blagoslovljen bio vaš dolazak, blagoslovljen vaš odlazak, blagoslovljen svaki
vaš korak i sve što radite!

Oprostili smo se od tih ljudi koji su još za nama dovikivali zahvaljujudi nam i vratili
se natrag na ono mjesto s kojega smo bili skrenuli. Odande nastavismo prvotnim
smjerom.

Najprije smo prolazili otvorenom krajinom na kojoj se tek tu i tamo uzdizalo
poneko osamljeno drvo. Naš vodič, inade veoma veseo, odjednom se zamislio. Kad
sam ga upitao za uzrok, on odvrati:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Efendijo, ja nisam opasnost u kojoj se nalazite shvatio tako ozbiljno, kakva
ona zapravo jeste. Tek sad razabirem u kalko se opasnom položaju nalazite. To me
zabrinjava. Ako vas vaši neprijatelji neočekivano napadnu iz zasjede, izgubljeni ste.

— Ne vjerujem; mi bismo se branili.

— Ti nemaš prave predodžbe o tome kakvom sigurnošdu ovdje bacaju čakan .
Nitko ne može odbiti dobro bačeni čakan.

— No, ja poznam čovjeka koji to može — odgovorih.

— Ne vjerujem. Tko bi to mogao biti?

— Ja sam.

— Oh, oh — nasmiješi se Israd pogledavši me postrance. — To je svakako bila
samo šala.

— Nije. Jednom je ved netko pokušao da me ubije bacivši u mene čakan, ali ja
sam ga odbio.

— To ne shvadam. Svakako nije dobro vladao čakanom. Pođi u planinu. Ondje
deš nadi majstore u tom strašnom oružju. Neka ti koji Arbanas, a pogotovu neki
Miridit, pokaže kako se baca ta sjekira pa deš se začuditi.

— No, taj čovjek s kojim sam imao posla bio je Arbanas, dapače, Miridit.

On zakima glavom kao da ne vjeruje i nastavi:

— Ako ti je uspjelo da odbiješ njegov čakan, onda je on prema tebi bio bez
oružja i ti si ga pobijedio.

— Tako je. Nalazio se u mojoj vlasti, a ja sam mu poklonio život. Zato mi je
poklonio svoju sjekiru koja se sad nalazi ovdje za mojim pojasom.

— Ved sam se potajice divio tom čakanu. Vrlo je lijep pa sam pomislio da si ga
negdje kupio kako bi izgledao što ratničkije. Ipak je on u tvojim rukama
beskoristan jer ga ne umiješ bacati. Ili zar si možda ved iskušao tu vještinu?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nisam još pokušao bacati čakan, ali bacao sam druge sjekirice.

— Gdje je to bilo?

— Daleko odavde, u Americi gdje žive divlji narodi čije je najomiljenije oružje
ratna sjekirica. Od njih sam naučio tu vještinu. Ratnu sjekiru nazivaju oni
tomahavk.

— Ali takav divljak nikako ne može u vještini dosedi jednog Miridita!

— Naprotiv! Ne vjerujem da Arbanas umije tako spretno baciti svoj čakan kao
što Indijanac baca svoj tomahavk. Čakan se baca ravno, a tomahavk naprotiv u
luku.

— Zar da to zaista netko umije učiniti?

— To umije svaki crveni ratnik, a i ja.

Isradovi obrazi se zarumeniše, a oči mu zasjaše. On zaustavi konja poprijeko ispred
mojega tako da sam i ja morao stati i reče:

— Efendijo, moraš mi oprostiti što se tako živo zanimam za to. Sto sam ja
prema tebi? Pa ipak mi je teško da vjerujem tvojim riječima. Priznat du ti da sam ja
bacač čakana koji može prihvatiti natjecanje sa svakim drugim bacačem. Zato
znam koliko je godina vježbe potrebno da čovjek postane majstor u rukovanju tim
oružjem. Nažalost nemam uza se svoj čakan.

— Ja doduše još nisam nikad bacio čakan — odgovorih mu — ali mislim da de
mi, sve ako jednom ili dva puta promašim cilj, ipak uspjeti trede bacanje.

— Oh, oh, efendijo, nemoj to misliti!

— Ipak mislim, a osim toga ja bih čakan bacio vještije od tebe.

— Kako to?

— Ako ga ja bacim, oružje de neko vrijeme letjeti nisko uz tlo onda de se uzdidi
uvis, zaokružiti u luku, spustiti se i pogoditi tačno onamo kamo želim da pogodi.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— To je nemogude!

— Ipak je tako.
— Efendijo, držim te za riječ. Da imam sa sobom mnogo novaca pozvao bih te da
se okladiš sa mnom.

Israd je sjahao. Toliko se oduševio da me je to zaista zabavljalo.

— Sirotinjo! — reče Halef razmahnuvši se po svom običaju ponosno rukom.

— Koga misliš time? — upita Israd.

— Dakako tebe.

— Sigurno misliš da bi efendija Odnio okladu?

— Posve sigurno.

— Jesi li ved kada vidio da on baca čakan?
— Nisam, ali on umije sve što hode. Savjetujem ti, sidi, da se okladiš ,s tim
mladidem. On de platiti okladu i morat de te moliti za oproštenje.
Zapravo sam od čiste obijesti prihvatio Isradov prijedlog. Ako se ovdje zabavimo
tom igrarijom, izgubit demo vremena. Uostalom, ipak se nije radilo o tih nekoliko
minuta, a povrh toga bio sam radoznao hode li mi uspjeti da s čakanom polučim
ono isto što sam umio izvesti s tomahavkom. I sam taj pokušaj nije bio suvišan jer
bi mi se svakog trenutka mogla ukazati prilika da ozbiljno posegnem za sjekiricom.
Bilo je dakle dobro da vidim umijem li se zaista njome služiti.

Zato upitah Israda:

— Koliko novaca imaš uza se?

— Samo pet ih šest pijastera.

— Stavljam protiv njih stotinu pijastera. Kakve demo uvjete postaviti?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Hm! — zamišljeno de on. — Ti još nikad nisi bacao čakan, a ja nisam navikao
na tvoj čakan. Bit de dakle najbolje da najprije nekoliko puta za vježbu bacimo
oružje. Možda tri puta.

— Sporazuman sam.

— Ali onda ima svatko samo jednom baciti u cilj — predloži on.

— To je odviše kruto. Upravo ovo jedno bacanje moglo bi da zbog kakve
nepredviđene okolnosti ne uspije.

- No, dobio, svaki de dakle bacili tri puta. Tko najbolje baci dobiva novac. Bacat
demo u ovo najbliže drvo pred nama. To je jasen. Sjekira se mora zabosti u stablo.

Zaustavili smo se nedaleko nekog potoka. Vjerojatno je to bio onaj isti potok koji je
izvirao iza nas u onoj dolini kamo smo bili skrenuli. Na rubu potoka stajala su
osamljena stabla: jasenovi, jalše, a također i stare čvornate vrbe iz čijih su glava
izrasle mlade šibe. Nama najbliže uzdizao se ved spomenuti jasen, otprilike
sedamdeset koraka daleko.

Sjahao sam i dao Isradu čakan. On se čvrsto postavi raskrečivši noge, zakrene malo
gornji dio tijela u bokovima, odvagne sjekiru u ruci, zamahnu i baci je. Sjekira je
poletjela tik jasena, ali ga nije dotakla.

—- Ovaj čakan je teži od mojega — ispriča se on dok je Halef otišao po sjekiru. —
Drugi put du pogoditi.

Israd je kod narednog bacanja pogodio cilj, ali ga nije pogodio oštricom ved
ušicom. Tredi pokusni udarac uspio je bolje jer je oštrica pogodila drvo, ali nažalost
se nije zabola u nj.

— To ništa ne smeta — dobaci on. — To je bila samo vježba. Kasnije du sigurno
pogoditi jer sad poznajem sjekiru. Sad si ti na redu, efendijo.

Ja potajice nisam odabrao kao cilj jasen ved neku staru vrbu koja je stajala daleko
iza njega. Bila je potpuno šuplja i imala je svega jednu jedinu granu koja se uzdizala
ravno uvis nosedi malu krunu lisnatih grančica. Najprije sam ruku morao naučiti na

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

težinu čakana, a onda sam ga bacio isto onako kako ga je bacio Israd. Nisam htio
pogoditi vrbu, ved samo baciti u određenom smjeru. Cakan je poletio daleko
nalijevo od jasena i zabo se u meko tlo.

— Jao! — nasmije se naš vodič. — I ti kaniš odnijeti okladu, efendijo.

— Kanim — odgovorih ozbiljno.

Usprkos tome oba su naredna pokusa prividno uspjela još gore od prvoga.
Dopustio sam dakle da mi se Israd smije i upravo uživao u tome jer sam bio
uvjeren da nedu promašiti cilj kad treba da ga pogodim.

Halef, Omar i Osiko nisu se smijali. Potajice su se ljutili jer sam se upustio u tu
okladu.

— Okušavanje je završeno - reče Israd. — Sud počinje ozbiljno natjecanje. Tko
de prvi baciti?

— Ti.

— Onda demo najprije uplatiti novac kako kasnije ne bi došlo ni do kakve
zablude. Neka ga Osiko primi u pohranu.

Taj je mladid dakle držao da du odbiti da mu isplatim stotinu pijastera. Bio je
uvjeren da de dobiti okladu. Dao sam dakle Osku novac. Moj protivnik platio je
svojih nekoliko pijastera, a zatim dohvatio čakan. Zaista je bio vješt. Tri puta je
pogodio stablo, ali tek posljednji puta zabola se sjekira u njega.

— Nijednom nisam promašio — pobjedonosno klikne. — Jednom se čakan
čvrsto zabo. Ponovi to za mnom, efendijo.

Sad sam morao baciti sjekiru na indijanski način ako sam htio dokazati svoju
indijansku spretnost s kojom sam se eto pohvalio. Zamahnuo sam, zavrtio čakan
oko glave i dao mu onaj kružni pokret koji se u igri biljara naziva efekt. Sjekira
poleti, okredudi se sama oko sebe, tik uz tlo, uzdigne se uvis a onda se odjednom
spusti i zabode se u jasenovo stablo ostavši u njemu.

Moji pratioci glasno viknuše, a Israd zapanjeno reče:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Kakve li srede, efendijo! To se jedva dade i povjerovati.

Halef donese sjekiru, a ja je bacih još dva puta u jasen. Moji

drugovi su upravo sjali, ali Israd nije još uvijek htio da vjeruje kako taj uspjeh ne
zahvaljujem jedino sredi.

— Ako još uvijek nisi uvjeren — rekoh mu — onda du ti sad dati potpuni dokaz.
Vidiš li onu šuplju vilbu tamo iza jasena?

— Vidim je. Što je s njom?

— Bacit du čakan u nju.

— Efendijo, ona je udaljena vise od stotinu koraka. Kaniš li je zaista pogoditi?

— Ne samo da kanim pogoditi nju ved upravo onu granu na njoj i to tako da je
prerežem najviše jednu šaku iznad stabla.

— To bi bilo čudo!

— Pošto sam ved šest puta bacio čakan, toliko sam ovladao tim oružjem da
jedva mogu promašiti. Tek sad du čakanu dati onu pravu dvostruku vrtnju pa deš
vidjeti kako de on, čim se uzdigne od tla, odjednom, kao nekim trzajem,
utrostručiti brzinu. Pripazi!

Udarac mi je uspio upravo onako kako sam to nagovijestio. Sjekira se vrtjela tik uz
tlo, polako se uzdigla uvis i onda odjednom

povedanom brzinom poletjela naniže prema vrbi. U narednom trenutku ležala je
spomenuta grana na zemlji.

— Pođi onamo i pogledaj! — nasmiješih se. — Grana je odrezana za širinu
dlana od stabla i to oštro kao nožem jer ju je pogodila oštrica sjekire.

Na Isradovu licu ocrtala se tolika zapanjenost da sam se morao glasno nasmijati.

— Nisam li rekao? Viknu Halef. Što god moj sidi hode, to on i učini. Osko, daj
mu novac! Neka samo spremi te pijastere svoje pobjede.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ja sam međutim uzeo natrag samo svoj ulog, a Israd je dobio svoj novac. Nikako se
nije mogao smiriti pa se i nadalje, kad smo ved daleko odmakli putem, javljao
najrazličitijim uzvicima čuđenja. Meni je međutim bilo drago što sam uvidio da se
smijem pouzdati u svoju ruku.

Nakon tog kratkog prekida nastavili smo jahanje bez ikakve smetnje. Spustila se
nod i Israd je izjavio da demo otprilike za jedan sat stidi do Treska konaka. Zatim
smo opet zašli u šumu koja sredom nije bila gusta, a onda se visoravan spusti.
Naišli smo na pašnjake i na kraju začusmo lajanje pasa.

— To su ovčarski psi mog rođaka — reče nam Israd. — Ravno pred nama leži
konak na rijeci Treski, a nalijevo je kuda mog rođaka. Ipak demo pojahati u luku.
Mogao bi kakav konakđžijin sluga biti izvan kude i opaziti nas.

Zakranuli smo nalijevo dok nismo stigli do rijeke, a zatim pojahali obalom do
ovčareve kude. Bila je to dugačka niska prizemna zgrada. Nekoliko kapaka na
prozorima bilo je otvoreno pa je iz njih prodiralo svjetlo. Psi nas napadaše bijesno
lajudi, ali se smjesta smiriše čim su čuli Isradov glas. Neki čovjek prorviri kroz
prozor i upita:

—Tko je tu?

— Dobar znanac.

— To je Israd! Ženo, Israd je došao.

Glava iščezne, a odmah zatim otvoriše se vrata i stari ovčar i njegova žena požuriše
bliže da pozdrave Israda. Prišao je i stariji sin da ga zagrli. Zatim de ovčar:

— Doveo si sa sobom neke ljude. Hode li ostati kod nas?

— Hode, ali ne govori tako glasno! Konakdžija Džemal ne smije primijetiti da su
ti ljudi ovdje. Prije svega se pobrini za to da naši konji stignu u staju.

Uz kudu se pružala samo niska staja za ovce gdje sam glavom udario o strop. Moj
vranac nije htio da uđe u nju. Odbijao ga je zadah ovaca pa sam ga tek nakon
duljeg milovanja i nagovaranja uspio navesti da uđe. Zatim uđosmo u sobu, bolje

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

redi, ono što se ovdje nazivala solba jer je ona jedna jedina prostorija koju je
sačinjavala kuda bila ved često spomenutim pleterima od vrbovog šiblja
razdijeljena u više odjela. Svaki od njih mogao se po miloj volji povedati ili smanjiti
pomicanjem pletera. Kod kude su se nalazili otac Đorđe, majka Šemka i stariji sin
Niko. Sluge su se nalazili kod ovaca, a služavki uopde nije bilo.

Israd nas je najprije predstavio i ispripovjedio da smo spasili njegovu sestru Zoru.
To je navelo ovčara i njegove da nas srdačno prime. Niko je otišao u staju da našim
konjima dade vode i hrane, a roditelji iznesoše na stol sve što je bilo u kudi kako
bismo mogli svečano večerati. Bili su Makedonci, očito čestiti ljudi, kao i cio taj
narod u onom kraju.

Najprije smo razgovarali dakako o onome što ih je najviše zanimalo, o spasu
njihove snahe, a zatim prijeđosmo na svrhu našeg putovanja. Doznao sam da su
ljudi koje smo tražili, stigli u konak. Zatim sam u kratkim obrisima ispripovjedio
zašto ih progonimo i time izazvao nemalo čuđenje.

— Upravo je nevjerojatno da postoje takvi ljudi! — viknu starica pljesnuvši
rukama. — Ta to je strašno!

— Da, strašno je — promrmlja stari Đorđe — ali tome se ne smijemo čuditi jer
su to pristalice Žutoga. Cijela zemlja mogla bi biti sretna kad bi se riješila te
pokore.

— Znaš li možda nešto potanje o Žutom? — upitah ga.

— Ne znam ništa više nego što znaš ti i drugi. Kad bih znao gdje stanuje,
sigurno bih ga i osobno poznavao, a onda bi bilo svršeno s njime.

— To nije sigurno. Znaš li možda gdje leži: Karanirvan-han?

— To ime ne poznajem.

— A poznaješ li čovjeka koji se zove Kara Nirvan?

— Ne.

— Ali sigurno poznaješ jednog perzijskog konjotršca?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Poznajem. Njega narod naziva Kara Adžem. Što je s njime?
— Sumnjam da je on Žuti.
— Sto? Zar taj Perzijanac?
— Opiši mi ga!
— Viši je i snažniji od tebe i mene, pravi div. Ima gustu crnu bradu koja mu se
spušta na prsa.
— Koliko se vremena nalazi u ovom kraju?
— Ne znam tačno, ali prošlo je otprilike deset godina otkako sam ga prvi puta
vidio.
— Toliko je vremena vjerojatno prošlo i otkako se govori o Žutom?
On me iznenadan pogleda, a onda malo razmisli i odgovori:
— Da, bit de otprilike tako.
— Kako nastupa taj konjotržac?
— Vlada se veoma zapovjedno kao svi ljudi koji znadu da su bogati. Uvijek se
krede naoružan do zuba, a poznato je da s njim nema šale.
— Znači da je sklon nasilju?
— Jest. Odmah udara šakom ili se lada pištolja, a priča se da neki ljudi koji su ga
uvrijedili više ne otvaraju usta jer mrtvaci ne govore. Ipak ne bih mogao ništa redi
o nekom grabežu ili krađama.
— Ovaj opis odgovara slici što sam je sam sebi o njemu stvorio. Znaš li možda
ima li on kakve veze s ugljenarom Sarkom?
— O tome nisam još ništa doznao. Imaš li posla također i s tim ugljenarom?
— Za sada nemam, ali mislim da du se još susresti s njime. Ona šestorica
krenula su k njemu pa znaju gdje stanuje. Znaš li i ti možda gdje mu je kuda?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Znam samo to da stanuje u kolibi koja leži u gustoj šumi iza Glogovika.

— Jesi li ga ved kad vidio?

— Samo letimice.

— Ipak mora da od vremena do vremena izlazi iz šume da bi prodao svoj
ugljen.

— On sam ne prodaje ugljen. U planinama živi neki kurumdžija koji za njega
obavlja sve te poislove. Taj obilazi cijelim ovim krajem s kolima na kojima se nalazi
drveni ugalj i bačvice sa čađom.

— Kakav je to čovjek?

— Mračan i šutljiv pa se ne druži ni skim. Svatko ga više voli vidjeti gdje odlazi
nego gdje dolazi.

— Hm! Možda du ga morati potražiti da od njega doznam gdje se nalazi
ugljenarova koliba.

— Mogao bih ti dati jednog od svojih slugu da ti pokaže put u Glogovik, ali više
gore uz planinu ne poznaje ni on puteve.

— Rado primamo tvoju ponudu. Tvoj sin Suef mi je pripovjedao da je ugljenar
bio osumnjičen zbog umorstva.

— To ne samo što je sumnja, ved ljudi to sigurno znadu premda ne postoje
svjedoci koji bi mogli dokazati njegovu krivnju. On je štoviše stajao u vezi s
Aladžijima pa su ih vojnici uzalud tražili kod njega.

— I Suef mi je o tome govorio. On je danas vidio ta dva čovjeka.

— Šarce? Zaista? Često sam želio da ih jednom sretnem, ali svakako tako da ih
se ne moram bojati.

— No, to se i dogodilo.

— A kad se to imalo dogoditi?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Danas. Nisi li među onih šest jahača ugledao dvojicu koji su jahali na
šarcima?

— Bože! Oni se dakle nalaze ovdje, prijeko u konaku! Onda je nesreda u blizini!

—Danas se ne trebaš bojati tih razbojnika jer smo mi ovdje. Čim bi doznali da se
odmaramo kod tebe, oni bi odmah pobjegli. Uostalom, možda deš ih vidjeti ako
sada potajice odeš onamo. Pokušaj doznati možemo li prisluškivati što govore.

Đorđe ode, a mi se za njegove odsutnosti temeljito latismo večere. Nakon pola
sata se vratio i javio nam da je vidio, naše protivnike.

—Ali bila su samo petorica — reče. — Ranjenik nije bio kod njih. Sjede u sobi kraj
susjedove spavaonice. Obišao sam čitavu kudu i provirio na sve kapke ne bi li se
gdje moglo vidjeti kroz kakvu pukotinu. Naposljetku sam došao do jednog kapka
koji ima malu rupicu od grane. Ljudi što ih tražiš sjedili su s konakdžijom, a pred
njima je stajao krčag s rakijom.

— Jesu li razgovarali?

— Jesu, ali ne o vašoj stvari.

— Bismo li ih mogli prisluškivati? Možemo li ih razumjeti ako osluhnemo vani
na kapcima?

— Ja sam čuo jasno svega nekoliko riječi. Da bi čovjek mogao razumjeti njihov
razgovor, morao bi se uspeti u spavaonicu. Kapci su otvoreni.

Đorđe nam je opisao tu sobu, ali ja sam uvidio da bi bilo odviše opasno da se
uspnemo onamo, pogotovu što sam morao, pretpostaviti da se u njoj nalazi
Mubarek.

— Ne, u to se nedemo upustiti — rekoh. — Kasnije du se sam odšuljati onamo.

Time sam cijelu tu stvar smatrao završenom. U toku daljnjeg razgovora ustao je
Halef da izađe iz kude.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

—Nadam se da se ne kaniš odšuljati prijeko — doviknuh za njim. — To ti najstrože
zabranjujem.

On odmahnu rukom kao da me želi umiriti i ode. Ipak se nisam smirio, ved sam
rekao Omaru da kradomice pođe za njim. Ovaj se međutim ubrzo vratio i javio da
je Halef otišao u staju, svakako da se uvjeri o tome da su konji, a pogotovu moj
vranac, dobro opskrbljeni. Time sam se zadovoljio. Prošlo je međutim četvrt sata,
a zatim još četvrt, a kako se Halef još nije vratio, u meni se ponovo javi briga. Kad
sam rekao što mislim, naš domadin izađe da potraži Halefa. Vratio se međutim, ne
obavivši ništa. Nije ga nigdje našao.

— Onda sam pravilno slutio: Halef je učinio neku glupost pa se sad vjerojatno
nalazi u opasnosti — rekoh zlovoljno. — Osko, Omare, uzmite pušlke! Moramo
prijeko u konak jer držim da je Halef bio tako ludo smion da se popne u
spavaonicu.

Uzeo sam samo opetušu koja je bila dovoljna da obuzda ono cijelo društvo. Vani je
vladala mrka nod. Ovčar nas je vodio. Bududi da sam još uvijek morao štedjeti
svoju nogu, polako smo pošli niz obalu sve dok se ispred nas nije pojavio konak
kao tamna masa, pedesetak koraka daleko od Treske. Prošuljali smo se kraj
prednje strane zgrade na kojoj su svi prozori bili zatvoreni, a onda skrenuli na užu
stranu gdje su se pružale staje. Ondje je stajalo nekoliko mladih smreka koje su
svojim donjim granama gotovo dodirivale tlo.Između njih i kude pružao se samo
uzak prostor.

Odavde nas je ovčar odveo na stražnju stranu zgrade pa smo se prišuljali i uz nju.
Halefu nigdje ni traga. Bio sam čvrsto uvjeren da se sad nalazi u kudi jer su ga
uhvatili ljudi koje je htio prisluškivati.

Uto naš domadin stade i pokaza na dva prozorska kapka koji su kao i svi ostali, bili
iznutra zakračunani.

— Evo ovaj prvi kapak je od one sobe u kojoj su sjedi ljudi, a ovaj od spavaonice.

—Nisi li rekao da je taj drugi kapak bio otvoren?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jesam, maločas je bio otvoren.

— Onda je u međuvremenu zatvoren. Mora da za to postoji razlog, a koji bi to
drugi razlog mogao biti nego da su lupeži primjetili da ih netko prisluškuje?

Tiho sam prišao prvom kapku i provirio kroz rupicu. Soba je bila bijedno
osvijetljena lojenom svijedom utaknutom u svjednjice, ali ipak sam dovoljno vidio.

Na dilimu su sjedili Manah el Barša i Barud el Amazat. Sprijeda na ulazu stajao je
neki zbijen snažni čovjek gruboga lica ,svakako konakđija Džemal. Na stijenu, meni
zdesna, bila su oslonjene oba Aladžije. Njihove puške bile su obješene u kutu o
drvene klinove. Pogledi sve petorice bili su upravljeni u — Halefa koji je ležao na
tlu vezanih ruku i nogu. Lica njegovih neprijatelja nisu nagoviještavala ništa dobro.
Čini se da Manah 'el Barša vodi preslušavanje. Svakako je bio ljutit i uzbuđen pa je
govorio tako glasno da sam morao razumjeti svaku riječ.

—Vidiš li nešito, sidi? — šapne Omar.

—Vidim — odgovorih mu tiho. — Halef leži svezan na podu i upravo ga
preslušavaju. Dođite bliže. Čim počnem razbijati kapke pomozite i vi, a zatim
gurnite cijevi svojih pušaka kroz prozor. Kapke moramo međutim razbiti za tren
oka kako oni ne bi imali vremena da ubiju Halefa prije nego što ga uspijemo
zaštititi. A sad mir!

Osluhnuo sam.

— Tko ti je odao da smo ovdje? — upita Manah el Barša.

— Suef mi je rekao — odgovori Halef.

Nisam vidio Suefa, ali upravo u tom času uđe on, slijeva u sobu. Mora da je bio u
spavaonici.

— Ne laži, pasji sine! — reče.

— Šuti i ne psuj! — odvrati Halef. — Nisi li u našoj prisutnosti rekao handžiji u
Rumeliiji da kaniš odjahati u Treska-konak?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jesam, ali nisam kazao da de se i ovi ljudi nadi ondje.

— To smo lako mogli zamisliti. Moj efendija ti je u Kiliseiiju rekao u lice da deš
ubrzo krenuti za njima.

— Odnio ga šejtan! Mi demo mu rascijepati tabane, neka zna što sam danas
osjetio. Jedva mogu i stajati.

Suef sjedne kraj Halefa na pod.

— Kako ste doznali gdje se nalazi Treska-konak? Nastavi Manah ispitivanje.

— Pitali smo. To se samo po sebi razumije.

— A zašto si ti sam pojahao za nama? Zašto su oni drugi zaostali?

Halef je dakle ipak bio toliko lukav da glumi kako je sam ovdje. On se uostalom
veoma sabrano vladao, što nije bilo čudo jer je znao da demo ga uskoro potražiti.

— Nije li vam Suef rekao da je moj sidi pao u vodu?

— Jest. Nadam se da se udavio.

— Nije, tu uslugu vam nije učinio. Još je na životu, premda je bolestan. Oni
ostali ga moraju njegovati. Mene je poslao naprijed da pazim na vas. Bude li
mogao, on de sutra dodi za mnom. Do večeri de sigurno stidi ovamo pa de me
osloboditi.

Svi se glasno nasmijaše.

— Glupane! Viknu Manah el Bairša. — Zar misliš da deš sutra uvečer biti još
naš zarobljenik?

— Kanite li me ved prije pustiti na slobodu? — Upita Halef s bezazlenim
izrazom lica.

— Da, pustit demo te na slobodu. Dopustit demo ti da odeš, ali samo u pakao.

— Šalite se. Ne poznajem put onamo.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne brini riilšta! Mi demo ti ga ved pokazati, ali prije toga moramo ti dati još
jednu malu pouku koja ti možda nede biti odviše ugodna.

—Oh, ja sam zahvalan na svakoj pouki.

—Nadam se da deš nam i na ovoj biti zahvalan. Želimo te naime podsjetiti da
postoji zakon koji veli: oko za oko, zub za zub. Vi ste bičevali Murada, Habulama,
Hiumuna i Suefa. Dobro i ti deš dobiti bastonadu i to tako da ti krpe odlete s nogu.
Vi ste potjerali vodu u toranj da se utopimo. Dobro, mi demo i tebe pod vodu da
se bijedno udaviš, ali tako lijepo polako da deš uživati u tome. Položit demo te u
Tresku tako da ti iz nje viri nos. Onda udiši zrak dokle god možeš.

—To nedete učiniti! — Zaplašeno viknu Halef.

—Nedemo? A zašto da se odreknemo toga?

—Jer ste vjerne pristalice proroka pa nedete muslimana mučiti i ubiti.

—Mani se ti proroka! Umrijet deš smrdu koja de biti gora od prokletstva koje de te
zatim zadesiti.

—Što imate od toga ako me ubijete? Savjest de vas muči do onoga časa kad i vama
priđe anđeo smrti.

Za našu savjest ništa ne brini. To je naša stvar. Sigurno osjedaš smrtni strah. Da si
pametan, mogao bi ipak izbjedi :

— A što bih morao učiniti? — brzo upita Halef.

— Moraš nam sve priznati. Gdje se nalazi tvoj gospodar.? Što hode od nas i što
namjerava učiniti s nama.

— To ne smijem odati.

— Onda moraš umrijeti. Htio sam ti pomodi, ali ako zatvaraš usta na naša
pitanja, onda je tvoja sudbina odlučena.

— Vidim ja što ti kaniš — odvrati Halef. — Kaniš me samo varati svojim
obedanjem. Kad onda sve priznam, vi dete mi se nasmijati i nedete održati riječ.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Održat demo je.

— Kuneš li mi se na to?

— Zaklinjem ti se svime u što vjerujem i što poštujem, sad se brzo odluči jer
ovakvo milostivo raspoloženje ne traje dugo.

Halef se pravio da neko vrijeme razmišlja, a zatim reče:

— Što imam ja od efendije ako sam mrtav? Milije mi je da ostanem na životu
pa du vam dakle redi sve što želite.

— To je tvoja sreda — reče Manah. — Reci nam dakle na, što je zapravo tvoj
gospodar?

— Zar niste čuli da je on Alaman?

— Da, tako su nam rekli.

— I vi ste to povjerovali? Može li Alaman imati sve tri psadišahove putnice?

— Onda sigurno nije Alaman.
— Ne pada mu ni na um.
— Ali kaurin jeste.
— Nije ni to. On se samo pretvara kako nitko ne bi naslutio tko je on.
— Onda napolje s time! Tko je on?
Halef udesi vanredno važno lice i odgovori:
— Prema njegovom čitavom nastupu morate uvidjeti da nipošto nije neki
bezimeni čovjek, ved da je nešto posebno. Morao sam se zakleti da nedu odati
njegovu tajnu, ali ne budem li govorio, vi dete me ubiti, a smrt poništava sve
zakletve. Znajte dakle da je on strani šahsade 1
— Pasji sine! Lažeš li nam? — skoči Manah el Barša.
— Nisam kriv ako mi ne vjerujete.
— Zar je možda taj efendija padišahov sin?
— Nije. Ta rekao sam da je ovdje stranac.
— Iz koje zemlje potječe?
— Iz Indistana koji leži iza Perzije.
— Zašto nije ostao ondje? Zašto jaše ovuda po našoj zemlji?
— Da nade ženu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ženu? — zapanjeno de Manah el Barša.
Halefova izjava kao da tim ljudima nije zvučala nevjerojatno. Stotine istočnjačkih
bajki pripovijedaju o kneževskom sinu koji nepoznat putuje zemljom da bi za ženu
odabrao najljepšu od lijepih, uvijek kderku posve siromašnih roditelja. Možda sam
i ja ovako putovao.
—- Ali zašto traži upravo ovdje? — glasilo je slijedede pitanje.
— Jer su ovdje najljepše djevojke i jer je sanjao da de cvijet svoga harema
pronadi upravo ovdje.
— Neka ga dakle traži! Ali zašto se onda brine za nas?
Mališana je njegova narav šaljivčine poškakljala usprkos opasnom položaju u
kojem se nalazio. On ozbiljno odgovori:
— Za vas? To mu ne pada na um. On ima posla samo s Mubarekom.
— Kako to?
1 Kraljevid, princ.
— Jer je u snu vidio oca te ljepotice, a isto tako i grad u kojem je ima nadi. Grad
je Ostromdža, a otac je stari Mubarek. Zato Mubarek bježi pred mojim
gospodarom? Neka mu dade svoju kder de kao tast najbogatijeg indijisikog kneza
dodi do velike modi.
Uto se iz susjedne prostorije začu ječavi glas ranjenika.
— Šuti, kujin sine! Ja nikad u životu nisam imao kderi. Jezik ti je pun laži kao
koprive gusjenica. Misliš li da ja ne znam tko tvoj gospodar? Kome želim sve
paklenske muke? Dosad sam to prešutio jer sam taj trenutak htio sačuvati za svoju
osvetu. Zato nažalost nisam tu stvar iznio ni pred sudom u Ostromdži. Ali sad to
moram redi. Tvoja je laž tako velika da me peče u ušima. Moram redi što znam i
me smijem dulje šutjeti.
— Što je, što je? — upitaše ostali.
— Znajte ljudi da je taj stranac prokleti skrmitelj svetih mjesta. Vidio sam ga u
Meki, u gradu poklonstva. Prepoznali su ga. Stajao sam kraj njega pa sam kao prvi
ispružio ruku za njim, ali šejtan mu je pomogao tako da je umakao. Ovaj Hadži
Hallef Omar mu je bar tako s mnogo razloga nasludujem, pomogao da oskrnavi
najvede muslimansko svetište. Nikad nisam zaboravio lice toga nevjernika, te sam
ga odmah prepoznao dok sam kao prosjak sjedio na cesti pred Ostromdžom, a on
je projahao kraj mene. Nemojte dopustiti da vas zavara drskim lažima, ved se
krvavo osvetite za taj zločin. Razmišljao sam i razmišljao kakvu bi kaznu morao
podnijeti taj Zlikovac, nijedna mi se nije učinila dovoljno velikom. Sad vi
razmišljajte umjesto mene pa tako i postupite. Ali — postupite brzo i temeljito!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Starac je govorio brzo i živo kao čovjek koji leži u groznici, glasno zastanje jer ga je
svladala bol u rani. Bilo je upravo onako kao što sam rekao. Smjestili su ga u
spavaonicu.
Onda mi odjednom sine. Zato mi je dakle njegovo mršavo i izrezano lice bilo tako
poznato! Zato sam kao u snu vidio: more Ijudi svi ogorčeni i uzbuđeni, a usred toga
mora onaj lik što pruža prema meni dugačke mršave ruke grčedi prsite poput ptice
grabljivice koja se baca na plijen. Vidio sam ga dakle u Meki. Njegova slika mi
posve nesvjesno utisnulo u sjedanje, a kad sam ga onda u Ostromođi ponovo vidio,
naslutio sam da sam ga ved jednom sreo, ali se nisi mogao sjetiti gdje se to
dogodilo.
Njegove riječi su izazvale željeni dojam. Ti su ljudi bili zločinci ali su istodobno bih i
muslimani pa ih je silno uzbudila misao da neki inovjerac oskvrnuo njihovo
svetište. Okolnost da je Halef sudjelovao u tom smrtnom grijehu ispunila ih je
tolikom željom za osvetom da za nj više nije bilo ni milosti ni smilovanja.
Tek što je Mubarek to izgovorio, Manah i Barud skočiše na noge, a i Suef odskoči s
poda kao da ga je ugrizla zmija.
— Lažljivče! — zaurla udarivši nogom Halefa. — Prokleti lažljivče, izdajico! Ili
imaš li možda hrabrosti da ustvrdiš kako Mubarek nije govorio istinu?
— Da, govori! — viknu i Bibar. —- Govori jer du te inače zdrobiti svojim
šakama! Jesi li bio u Meki?
Halef je ostao posve hladan. Zaista je bio hrabar čovjek. On im odgovori:
— Čemu se toliko uzbuđujete? Zašto se Vladate kao da se grabljivica zaletjela
među patke? Jeste li muževi ih djeca?
— Ne vrijeđaj nas, pseto! — viknu Manah el Barša. — Tvoja kazna de i bez toga
biti strašna. Zar je kaniš učiniti još užasnijom udvostručujudi našu srdžbu?
Odgovori: jesi li bio u Meki?
— Zar nisam morao biti ondje kad sam hadžija?
— A je li taj Kara Ben Nemzi bio s tobom ondje?
— Jeste.
— Je li on kršdanin?
— Jeste.
— Onda nije kraljevski sin iz Indije?
— Nije.
— Dakle lagao si nam? To deš sad okajati. Začepit demo ti usta da ne uzmogneš
ni pisnuti, a onda de započeti mučenje. Džemale, daj mi nešto da mu začepimo
gubicu.
Konakdžija izađe i vrati se za čas nosedi neku krpu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Otvori gubicu, nitkove, da ti gurnemo čep u nju! — zapovjedi Barud el
Amazat uzevši krpu i sagnuvši se k Halefu. Kad ga Halef nije poslušao, on doda:
— Otvori je jer du ti inače oštricom izbiti sve zube.
On klekne kraj svezanog Halefa i trgne nož iz pojasa. Sad je bilo krajnje vrijeme da
se tome učini kraj.
— Udarite! — zapovjedih drugovima.
Ved sam prije bio okrenuo opetušu spreman na udarac. Jedan udarac i dvije daske
kapaka poletješe u sobu. Meni zdesna i slijeva
udarili su Osko i Omar tako da su i ostali dijelovi kapaka poletje sobu. Za tren oka
okrenuli smo puške i uperili cijevi u sobu.
— Stoj! Da se niste ni maknuli ako ne želite dobiti našu tanad — doviknuh.
Barud el Amazat koji je svoj nož podigao nad Halefom skoči uvis.
— Alaman! — prestrašeno viknu.
— Sidi! — klikne Halef. — Postrijeljaj ih!
Međutim, više ne bi imalo nikakvoga smisla pucati, jer tu nije bilo cilja za naše
metke. Tek što su ti bijednici čuli moje riječi i ugledali moje lice koje su mogli
prepoznati u svjetlu sviijede, oni strgoše svoje puške s klina i ođjuriše iz sobe, a
konakdžija za njima
— Unutra k Halefu! — zapovjedih Omaru i Osku. — Odvežite ga! Ali najprije
ugasite svjetlo da ne poslužite kao cilj neprijateljskim kuglama! Ostanite mirno u
sobi dok dođem.
Oni me smjesta poslušaše.
— Ti me možeš ovdje čekati — rekoh ovčaru, pa požurih do zidanoga ugla oko
kojega smo maločas zakrenuli i povukoh se među mladih smreka i kude do prednje
strane.
Dogodilo se upravo ono što sam očekivao. Unatoč tami, ugledao sam više likova
kako jure prema meni i brzo- uzmakao pa se zavukao pod najniže grane smreka.
Tek što sam legnuo onamo, pojaviše se oni: Manah, Barud, oba Aladžije, Suef i
konakdžija Džemal.
— Naprijed! — tiho zapovjedi Barud. — Oni stoje još pod prozorom. Svjetlo iz
sobe mora padati na njih i osvijetliti ih. Vi demo ih postrijeljati.
Armenac je hrlio prvi. Kad je stigao do ugla odakle je mogao razabrati stražnju
stranu kude, on zastane.
— Šejtan! — prasnu. — Ne vidi se ništa. Svijeda se ugasila. Što da radimo?
Nastala je stanka.
— Tko je mogao ugasiti svjetlo? — naposljetku upita Manah.
— Možda ju je netko od nas prevrnuo za vrijeme bijega —

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

dobaci Manah.
— Prokletstvo! — škrinu Sandar. — Ovaj je stranac zaista u vezi s đavlom. Tek
sto povjeriujemo da imamo njega ili kojeg od njegovih ljudi, odmah se sve raspline
kao u magli. Sad stojimo i ne znamo što da radimo.
U tom trenutku začu se, odande gdje je čekao ovčar, tiho kašljucanje. Nije mogao
obuzdati podražaj na kašalj.
— Čujete li? On zaista stoji još ondje — reče Manah.
— Onda mu pošaljimo metak — predloži Sandar.
— Dolje s puškom! — zapovjedi Manah. — Ne možeš ga vidjeti pa deš ga
promašiti budeš li pucao, no time deš mu odati našu prisutnost. Mora se nešto
drugo poduzeti. Džemale, vrati se u kudu i javi nam kako stoji stvar u njoj.
— Šejtan! — zamišljeno odvrati konakdžija. — Zar da dopustim da me zbog vas
ustrijele?
— Tebi stranci nede ništa. Redi deš da smo te mi prisilili. Sve deš prebaciti na
nas. Oni su ved u sobi mogli pucati u nas, ali to nisu učinili. Iz toga možeš razabrati
da nam ne kane oduzeti život. Pođi dakle i nemoj da te dugo čekamo.
Kanakdžija se udalji. Oni ostali su nešto tiho šaputali. On se međutim ubrzo vratio.
— U kudu ne možete — javi — jer su oni zaposjeli sobu.
Zločinci su još neko vrijeme vijedali treba li da pobjegnu ili da
ostanu. Prije nego što su donijeli odluku dogodilo se nešto što je i mene
iznenadilo. Čuo sam stupanje u taktu, korake koji su se približavali sa stražnje
strane kude, a neki prigušeni glas zapovjedi:
— Dur! Stoj! Vojnici, nabijte puške!
Začudih se čuvši Halefov glas.
— Jeste li čuli? — šapne gostioničar. — Vojnici su ovdje. Nije li im to zapovjedio
onaj mali Arapin?
— Da, sigurno je bio on — odgovori Barud el Amazat. — Odvezali su ga, a on je
skočio kroz prozor da dovede vojnike koje je sigurno sa sobom doveo njegov
gospodar. To mogu biti samo čete iz Skopja. Odakle ih je samo tako brzo smogao?
— Šejtan im odasvud šalje pomod — siknu Manah el Barša. — Ovdje više ne
možemo ostati. Čujte!
Opet se začu Hadžijev glas:
— Ostanite ovdje! Ja du se malo ogledati.
— Moramo odavde — šapnu Manah. — Ako je taj mališan izašao iz sobe, onda
ni oni drugi nisu više u noj. Uđi brzo u kudu, Džemale! Ako oni više nisu u njoj,
iznesi MUbareka iz sobe. Makar mu je groznica ne znam kako žestoka, i on mora
nestati. Mi demo dotle

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

dovesti konje. Nadi deš nas desno od gaza kod ona četiri kestena, i brzo! Ne
smijemo gubiti ni trenutka.
Činilo se da su svi ostali sporazumni s tim jer su smjesta krenuli. Ja sam sad morao
prije njih stidi do kestenja. Nisam poznavao to mjesto, ali sam eto čuo da kestenovi
stoje na desnoj strani gaza a bududi da sam onuda prošao dolazedi ovamo,
ponadao sam se da du lako pronadi to mjesto sastanka. Henrijevku sam zasad
ostavio pod smrekama jer bi me mogla smetati.
Čuo sam kako su zaškripala vrata, svakako stajska vrata, pa sam požurio do gaza
što sam brže mogao. Ovdje sam skrenuo nadesno, prošao jedva četrdesetak
koraka kad ugledah četiri stabla. Drvede je imalo guste krošnje: dva stabla su imala
krošnju visoko, a kod ostala dva su najdonje grane dopirale tako nisko da sam ih
skoro mog dotadi rukama. Obuhvatio sam jedno stablo, nekoliko zahvata rukom,
zamah i ja sam sjedio gore na grani dovoljno jakoj da podnese muškaraca moje
težine. Tek što sam sjeo, začuh kako se približuju konji. Bjegunci su bili uhvatili
konje za uzde i zaustavili se ispod mene. Uto je ved i konakdžija doveo Mubareka.
Onda sam začuo Halefov glas:
— Udi demo u kudu. Razbijte kapke ako čujete da pucamo.
— Alah me je teško kaznio — tiho se potužio Mubarek. — tjelo me peče kao
vatra, a i moja duša gori poput plamena. Neznam hodu li modi jahati.
— Moraš! — odvrati Manah. — I mi bismo se voljeli odmoriti ali ti nas đavoli
tjeraju od jednog mjesta do drugoga. Moramo otidi a ipak bi trebalo da doznamo
što de se ovdje danas još dogoditi. Đemale, ti deš za nama poslati glasnika.
— Gdje de vas nadi?
— Negdje putem do ugljenarove kolibe. Ti pak moraš te strance uputiti na naš
trag. Moraš im redi da želimo odjahati k Sarki. Oni de sigurno podi za nama, a onda
su izgubljeni. Počekat demo ih kod Đavoljih stijena. Ondje ne mogu umaknuti ni
nadesno ni nalijevo pa nam moraju pasti u šake.
— A alko nam usprkos tome umaknu? — upita Bibar.
— Onda de nam kod ugljenara to sigurnije pasti u šake. Neka im Džemal
pripovijeda o blagu u spilji dragulja kao što je pripovijedao svim drugima koji su
upali u stupicu. Zaista bi im morao pomagati cio pakao da pronađu ljestve od
užeta koje vode u šuplji hrast.
Kara Nirvan de doduše sigurno tražiti za sebe Alemanova vranca. Sve ostalo demo
podijeliti među sobom pa mislim da demo biti zadovoljni. Čovjek koji polazi na
takva putovanja i ima takva konja kao taj stranac, mora imati uza se mnogo
novaca.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

U tom pogledu se Manah veoma varao. Sve moje bogatstvo se u tom trenutku
sastojalo samo u onome što sam od njega čuo. Sad sam znao da je Kara Nirvan
Žuti. Znao sam i to da su ugljenarove žrtve bile konakdžijinim pričanjem
namamljene u navodnu spilju s draguljima. Znao sam i to da ta spilja ima i drugi
otvor koji je izlazio u nekom šupijem hrastu. Mora da je taj hrast imao vrlo široko
stablo i bio visok pa je morao tako udarati u oči da ga nede biti teško pronadi.
Osim toga nisam čuo* ništa. Konakdžija je bio sav zaplašen i opo-minjao ih je da
što brže krenu. Oni uzjahaše. Mubareku pomogoše u sedlo. Stenjao je. Uskoro sam
čuo pljuskanje vode dok su jahali kroz gaz. Zatim siđoh s drveta i vratih se u konak.
Nisam znao što je bolje: da uđem ili da najprije provirim kroz probijene kapke. Uto
začuh Halefov glas u kudi i uđoh.
Zapravo se kroz vrata ulazilo u veliku gostinjsku, sobu, ali ispred njih je bila
postavljena stijena od pletera da tu prostoriju zaštiti od propuha. Stajao sam još
iza te stijene kad začuh Halefa kako strogo govori:
— Zabranjujem ti da se nodu skitaš vani dok tako glasoviti ljudi kao što smo mi
stojimo ovdje da bismo razgovarali s tobom. Ti si gostioničar ovog bijednog konaka
i moraš posluživati goste da bi se među tvoja četiri trula zida dobro osjedali.
Propustiš li tu dužnost ja du te vrlo opipljivo podsjetiti na nju. Odakle dolaziš?
— Bio sam vani da kradomice pripazim kamo de krenuti oni ljudi koji su te
maločas tako sramotno napali — odgovori Džemal koji se vratio u kudu.
Prišao sam k rubu pletera i pogledao u sobu. Na podu je ležalo šest svezanih ljudi,
a čuvali su ih Osko i Omar s puškama. Kraj njih je stajao Halef, isprsivši se i idržedi
se ponosno, a pred njim gostioničar u poniznom stavu. Tu je stajala i neka stara
žena napol zakrivena lica koja je u rukama držala nekoliko konopaca. Mah Halef se
opet jednom nalazio u položaju da nastupa kao kđkav glasovit čovjek.
— Tako je! — odvrati Halef. — Sad to nazivaš besramnim, a maločas si uživao u
tome.
— Samo sam se pretvarao, ago. Morao sam se pretvarati da om ništarije još
više ne razljutim. U sebi sam međutim bio čvrsto odlu čio da du učiniti sve što
mogu da te oslobodim iz njihovih ¡ruku.
— To zvuči vrlo lijepo. Time vjerojatno kaniš redi da nisi nji hov saveznik.
— Ja ih uopde ne poznajem — ustvrdi handžija.
— Pa ipak si ih sve zvao po imenu!
— Imena sam znao jer su se oni uzajamno zvali po imenu. Ra dujem se da je
stvar tako svršila.
— Oh, ona još davno nije svršila, ved de tek sad pravo počet bar ukoliko se tebe
tiče. Moje mi dostojanstvo ne dopušta da O'dlu čujem o tvojoj krivnji ih nekrivnji.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Uopde ne želim dodi u dodir takvim smetom kao što si ti pa du povjeriti efendiji da
te on presluš i da mi onda podnese izvještaj. O njegovoj odluci i o mom odobrenj
ovisit de onda što de se dogoditi s vama. Zasad deš dopustiti da te sve žemo kako
bismo mogli biti uvjereni da deš nam ostati privržen Ij ubavi.
— Da me svežete? Zašto?
— Upravo sam ti sad rekao: da ne bi mogao dodi na pomisao d odjednom
pođeš na izlet. Ovdje stoji prijazna drugarica tvojih dami Ona je izjavila da je
pripravna da sveže sve ove ostale, pa de i tefc s užitkom ovo uže, koje bi zapravo
trebalo da ti se stegne oko vrata svezati oko ruku i nogu. Zatim demo vijedati o
tome kako da smje stimo one ljude koji vani čekaju na nas. Bojim se da u tvojoj kuc
nede biti dovoljno mjesta za toliko vojnika. Ispruži dakle ruke da ih cvijet tvoje
kude uzmogne vezati.
— Gospodine, ja nisam ništa skrivio! Ne mogu dopustiti..
— Suti! — prekinu ga Halef. — Mene se ništa ne tiče što 1 želiš dopustiti ili ne
želiš. Sad ja zapovijedam ovdje pa ako me smje sta ne poslušaš, dobit deš batina.
Halef podigne bič. Maločas sam ga vidio gdje zajedno sa nje govim pištoljima i
njegovim nožem leži na stolu jer su ga bili razo ružali. Sad je sve te predmete
zadjeo za pojas. Osko i Omar tresnuš prijetedi kundacima o pod, a preplašeni
konakdžija pruži svojoj žen ruke da ga ona sveže. Zatim je morao ledi na zemlju pa
su mu svezali i noge.
— Tako je pravo, slatkodo moga života! — pohvali Halef staricu. — Ti si
odabrala pravu stranu odlučivši se da me poslušaš bez mrmljanja. Zato uže nede
dodirnuti tvoje ruke i noge ved smiješ svoja krila slobodno razviti u kudi što ju je
Alaih usredio tvojom ljupkošdu. Samo nemoj pokušati da dodirneš spone tih ljudi
jer bi to za sobom povuklo posljedice uslijed kojih bi tvoje nježne divote mogle biti
oštedene. Sjedi tamo u onaj kut pa se tiho i udobno odmori od muka tvog
zemaljskog života. Mi demo za to vrijeme održati službeno vijedanje hodemo li
vašu kudu baciti u zrak ili demo je spaliti.
Poslušala ga je i polako se odvukla u kut, a Halef se okrenuo prema vratima,
svakako da me potraži. Kad sam sad izašao, nije mu nipošto palo na um da se bilo
kako ispriča zlbog svoje neopreznosti, ved mi samo javi važnim glasom:
— Dolaziš, sidi, da se raspitaš za uspjeh našeg slavnog bojnog pohoda? Evo ga:
ti ljudi leže pred tobom na podu i spremna su da iz naših ruku prime život ih smrt.
— Iziđi sa mnom iz kude!
To sam rekao tako kratko i odlučno da se njegovo lice odmah znatno oteglo. Pošao
je za mnom.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Halefe — obratih mu se vani — pozvao sam te da izađeš kako te ne bih
postidio pred svim onim ljudima pred kojima izigravaš gospodara pa se nadam da
deš mi priznati da sam obziran.
— Sidi — skromno de on — priznajem, ali i ti deš priznati meni da sam izvrsno
izveo svoju stvar.
— Ne, to nedu. Postupio si samovoljno i time si protjerao naše protivnike i
pokvario nam račune. Zar nikad nedeš uvidjeti da uvijek izvlačiš kradi kraj kad radiš
protiv mojih želja i opomena! Sretno si prošao jer smo te mi spasili u pravi čas. Ali
sad nema koristi od toga da ti i dalje predbacujem. Ispripovjedi mi dakle kako je
protekao taj tvoj glasoviti pothvat.
— Hm — potišteno de on. — Sve se to odvilo vrlo brzo. Đorđe nam je opisao
kudu pa sam znao gdje treba da tražim te ljude. Prišu-ljao sam se ovamo i provirio
kroz rupu u kapku. Vidio sam ih gdje .sjede, svi osim MUbareka. Razgovarali su
živo, ali sam mogao tek tu i tamo razumjeti po koju riječ. To mi nije bilo dovoljno
pa sam zato odlučio da se poipnem u spavaonicu čiji su kapci bih otvoreni.
Očekivao si da u njoj nede biti nikoga.
— Dakako. Razumljivo.
— To nipošto nije razumljivo. Upitaj naše drugove. Oni de ti potvrditi da sam ja
veoma određeno ustvrdio da u sobi leži ranjeni Mubarek.
— O tome nisam nažalost ništa čuo jer bih inače dobro pripazio da ne skočim
obim nogama istodobno u tu ružnu baru. U njoj sam se temeljito poprskao. To
moram priznati. Nipošto nije bilo ugodno. A kad je Barud el Amazat trgnuo nož na
mene da mi njime otvori usta, prožeo me je osjedaj, osjedaj, hm, kao da mi netko
polako izvlači hrp-tenjaču iz tijela. U životu ima trenutaka u kojima se čovjek ne
osjeda baš onako ugodno kako bi to želio. Smatrao sam da je soba prazna, ali sam
ipak bio tako oprezan da najprije neko vrijeme osluhnem pred otvorenim kapcima.
Bududi da se ništa nije ni maknulo, uspeo sam se kroz prozor i u sobi se veoma
oprezno i tiho spustio na pod. Zaista mi je uspjelo da se spustim sretno, bez ikakva
šuma i ved sam htio pridi k stijeni iza koje su se nalazili oni koje sam žeho
prisluškivati. Ali nesklona sudbina stavlja i najboljem čovjeku zapreke na putu i to
upravo onda i ondje kada ih najmanje treba. Posrnuo sam preko nečijeg tijela. Taj
me je klipan mirno pustio da uđem i nije ni pisnuo. Sad me je zgrabio za nogu i
stao urlati kao da želi probuditi sve mrtve na svijetu. Zamahnuo sam po zraku da
se bilo kamo prihvatim i uhvatio neku dasku koja nije bila dovoljno čvrsto
pričvršdena uza zid. Oborio sam je sa svim što se nalazilo na njoj i pao na pod. To
je izazvalo silnu buku. Naši neprijatelji skočiše iz sobe i prije nego što sam uspio
ustati, oni su me zgrabili. Konakdžija je brzo donio dvije pruge platna pa me

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

svezaše, odvukoše u sobu i -počeše ispitivati. Tražili su od mene da im reknem tko
si ti i što si pa sam im priznao da si. ..
—... indijski kraljevid i da ovdje tražim ženu. To sam čuo, ti nepopravljivi
razmetljivče. A sad se vratimo u sobu.
— Ne želiš li čuti što sam učinio kad ste me oslobodili spona?
— Ne, to znam i sam. Pomislio si da se nalazim u opasnosti pa si naveo Oska i
Omara da postupe suprotno od naloga što sam im ga dao. Izašli ste kroz prozor i
malo se udaljili od kude da biste se mogli igrati vojnika.
— Tako je, ali to nismo učinili bez temeljita razloga. Pokušao s:tm se šuljati na
tvoj način. Legao sam na zemlju i otpuzao do ugla jer sam doznao da si otišao
onamo. Ondje su stajali ti lupeži. Toliko sam im se približio da sam ih čuo gdje
šapudu, iako nisam mogao razumjeti njihove riječi. Zbog toga sam se još više
zabrinuo pa smo se požurili da izvedemo marš vojnika. Taptali smo u takrtiu po tlu,
a Omar i Osko su pritom žestoko traskali kundacima. Pomogao nam je i naš
domadin, onaj ovčar.
— Gdje se on sad nalazi?
— Poslao sam ga kudi. On je konakdžijin susjed pa ga ovaj ne bi smio vidjeti da
mu se kasnije ne osveti.
— To je najpametnije od svega što si večeras učinio. Dođi sad sa mnom.
Vratili smo se u sobu gdje je konakdžija, kako sam to mogao zaključiti po njegovom
izrazu lica, veoma zaplašeno očekivao moj dolazak.
Možda je Halef smatrao da su ti ljudi naslutili da sam ga maločas namjeravao
ukoriti. Da bi spasio svoj ugled, nepopravljivi je razmetljivac stupio pred Džemala i
rekao:
— Ratno vijede, što smo ga održali vani, završeno- je. Sporazuman sam s
odlukom našeg mudrog efendije pa dete sad svoju sudbinu primiti iz njegove ruke.
Najradije bih Halef a opalio za uho. Odviše se pouzdavao u moju sklonost. Ipak
sam se zadovoljio time da mu dobacim ljut pogled pa sam stao preslušavati
konakdžiju, ali nisam doznao ništa. On je odlučno odbijao da stoji u bilo kakvom
sporazumu s odbjeglim ljudima.
— Efendijo, nedužan sam — uvjeravao me je. — Upitaj moje ljude pa de ti redi
to isto.
— Dakako, jer stoje na tvojoj strani. Postoji li u konaku kakva prostorija u kojoj
se može nešto sigurno i čvrsto zaključati?
— Postoji. To bi bio podrum iza nas. Vrata u podrum nalaze se u onom kutu
gdje sjedi moja žena.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Pod u sobi sastojao se od utoptane ilovače, ah ono mjesto na kojem je sjedila žena
bilo je pokriveno podom od dasaka. U njemu su se nalazila preklopna vrata
snabdjevena bravom. Gostioiničarka je imala ključ pa mi ga je morala predati, a ja
sam otvorio vrata. Dolje su vodile ljestve. Uzeo sam svijedu, sišao u podrum i
ugledao- prilično veliku četvorokutnu prostoriju u kojoj su ležale različite
poljoprivredne plodine. Vratio sam se i odredio da konakdžiji skinu spone.
— Siđi onamo dolje! — zapovjedih mu.
— Sto du dolje?
— Održat demo skupštinu u podrumu jer se ondje možemo savjetovati, a da
nas nitko ne smeta.
Kad je Džemal i dalje oklijevao, izvuče Halef bič iz pojasa. Sad se Džemal odmah
pokori. Ostali su morah za njim pošto smo im prije toga skinuli spone. Naposljetku
je sišla i žena, a mi izvukosmo ljestve. Zatim smo iz spavaonice donijeli jastuke i
pokrivače pa ih bacili u podrum, a onda rekoh:
— Sad možete započeti vjedainje tamo dolje. Razmislite o tome hodete li mi do
sutra ujutro sve iskreno priznati. Ah da vam ne bi palo na um da iz vaše vijednice
bilo kako izađete, odmah du vam redi da demo ovdje na vratima držati stražu.
Oni su dosad šutjeli, ali sad stadoše glasno prosvjedovati. To smo prekinuli
zalupivši vratima i zaključavši ih. Ključ sam stavio u džep. Halef i Osko ostali su
stražariti.
S Omarom sam se vratio u ovčarevu kudu. Ovaj, zajedno s Isra-dom, veoma je
radoznalo čekao na nas. Rekao sam im onoliko koliko sam smatrao potrebnim, a
zatim pođosmo na počinak.

NAKON nekoliko posljednjih napornih daina tako smo duboko spavali da bismo se
sigurno narednoga dana probudili veoma kasno, ali ja sam bio zamolio Đorđa da
nas probudi iu zoru.
Otišavši do konaka ustanovismo da su vrata iznutra zafcračunata. Halef i Osko još
su spavali pa smo morali kucati. Kraj podrumskih vrata priredili su ležaj od sijena
pa su nam rekli da su se zarobljenici vladali mirno. Kad smo otvorili podrumska
vrata konakdžija i njegovi ljudi uspeše se iz podruma. Lica što smo ih ugledah
upravo bi trebalo naslikati. Na svima se jasno vidio bijes premda su ga pokušavali
prikriti. Džemal je htio da nam nešto predbaci i da se brani, ali ga ja prekinuh:
— Treba da razgovaram s tobom. Dođi s nama u stražnju sobu, a svi ostali neka
se late svoga redovitog posla.
Sluge smj esta iščeznuše, a kad smo onda sjeli-u sobu, konakdžija je ostao stajati
pred nama kao pravi krivac.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— U toku nodi imao si dovoljno vremena da promisliš hodeš li nam sve iskreno
priznati. Čekamo tvoj odgovor.
— Efendijo — odvrati on — nisam trebao uopde razmišljati. Ne mogu ti ništa
drugo redi nego da sam nevin.
Sad nam je stao nadugo i naširoko opisivati ono što se nodas dogodilo,
pokušavajudi da sebe prikaže u najboljem svjetlu. U podrumu je temeljito razmislio
o svojoj obrani i sad ju je spretno iznio. Da ga zavaram, rekoh mu naposljetku:
— Kako mi se sada čini, mi smo te zaista bez razloga osumnjičili pa du ti dati
primjernu odštetu.
Ne tražim ništa, efendijo. Dovoljno da me smatraš poštenim čovjekom. Ti si
stranac u ovoj zemlji i ne poznaješ prilike u njoj. Nije dakle čudo da tako griješiš. Ni
tvoji ljudi nisu odavde. Zato bih
ti preporučio da za,svoja daljnja putovanja bar od vremena do vremena uzmeš
kojeg ovdašnjeg čovjeka, u kojega se možeš potpuno pouzdati.
Aha! Sad je stigao na pravo mjesto! Prividno sam mu izašao u s usret odgovorivši:
— U tom pogledu imaš pravo. Pouzdani vodič mnogo vrijedi. Ah upravo zato
jer sam stranac moram biti oprezan. Ne poznajem ovdašnje ljude. Vrlo bih lako
mogao unajmiti čovjeka koji ne zaslužuje moje povjerenje.
— To je istina.
— Ili zar bi nam ti mogao dati kakvog pouzdanog vodiča?
— Možda. Kamo ste nakanili?
— U Kalkandelen.
To nije bilo istina, ali imao sam razloga da tako govorim. Na licu mu se odmah
opazi razočaranje i on brzo reče:
— To nisam očekivao, efendijo.
— Zašto nisi?
— Jer sam jučer čuo da kanite jahati u drugom smjeru.
— Koji bi to bio smjer?
— Za onom šestoricom konjanika.
— Ah, tako! Tko ti je to rekao?
— Oni su to spomenuli govoredi o vama. Pripovijedah su da ih ved dulje
vremena progonite.
— Priznajem da je tako, ali ja sam se ved umorio trčedi za ljudima koji mi uvijek
umaknu. Čovjek zapada u same neugodnosti i čini pogreške za koje ne može
snositi odgovornost. To si i sam vidio.
— Oh, ne govorimo više o onome što je bilo jučer. Sto je bilo, bilo je pa je
zaboravljeno i oprošteno. Mora da te je tih šest ljudi teško uvrijedilo.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Vanredno teško.
— No ako si ih ved tako dugo progonio, bilo bi sad ludo da odu-staneš od
progona, upravo sada kad je sigurno da deš ih uhvatiti samo ako to ozbiljno
ushtjedneš.
— Odakle to znaš?
— Po onome što sam doznao- prisluškujudi što govore. Sigurno znaš kamo su
krenuli.
— Odakle da to znam? Baš zato jer ne znam odričem se daljega progona.
Sad taj lukavi lisac načini naivno lice i reče:
— Sad deš doznati efendijo da ja nisam osvetoljubiv. Iskazat du ti veliku uslugu i
redi du ti gdje možeš pronadi te ljude.
— Ah, ti to znaš! Kamo su odjahali?
— Odavde u Glogovik. Upitah su me kako je daleko donde pa sam im morao
opisati put.
— Ta to je divno! — viknuh prividno radosno. — To je za mene vrlo važna
vijest. Pojahat demo još danas u Glogovik. Ah hodemo li ondje doznati kamo su
dalje odjahali?
— Ne moraš ondje nikoga pitati jer ja i to znam.
— Onda su ti naši protivnici zaista mnogo toga povjerili.
— Nisu, nikako. Sve sam to doznao prisluškujudi.
— To bolje jer onda se ne moram bojati da su te namjerice htjeli zavarati.
Kamo dakle kane?
— U Fandinu. To selo leži s oine strane Crnog Drima. Ondje de se neko vrijeme
zadržati pa ih tamo možeš i uhvatiti.
Bilo mi je jasno da je to sve laž, ali sam ga ipak upitao:
— Poznaješ li možda put iz Glogovika u Fandinu?
— Poznajem i to vrlo dobro. Ja potječem iz onoga kraja. Prodi dete kroz vrlo
lijepe predjele, na primjer kraj glasovite Đavolje stijene. To je pukotina u planini
koju je u gnjevu udarcem šake probio sam šejtan.
— Je li to bajka?
— Nije, istina je. Zato se ta stijena zove Đavoljom stijenom.
— Onda bih je zaista volio vidjeti.
— Zatim deš dodi u gustu šumu gdje između stijena leži glasovita spilja
dragulja.
— Kakva je to spilja?
— Jedna se vila zaljubila u smrtnika. Vladar vilinskoga carstva smilovao se
njezinim ljubavnim mukama i dopustio joj da pripadne svom ljubavniku, ali se

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

morala odredi svih svojih prednosti, primiti ljudski lik, a također i umrijeti. Ona je
pristala na sve pa joj je dopušteno da siđe na zemlju, a dopušteno joj je i to da
uzme sa sobom sve svoje dragulje. Ah kad je stigla na zemlju, pokazalo se da ju je
ljubavnik u međuvremenu iznevjerio. Tugujudi zbog toga povukla se u onu spilju i
po njoj razbacala svoje dragulje, a potom se rastopila
ti suzama. Tko god uđe u spilju čiste savjesti, nadi de jedan od njezinih dragulja.
Ved su brojni siromašni ljudi ušli u nju, a bogati izašli iz nje jer su dragulji te vile
vrlo krupni i čisti.
Džemal me ispitljivo pogleda postrance da vidi kako me se dojmila ¡njegova bajika.
To je dakle bio mamac pomodu kojega je uglje-maru pribavljao žrtve. Uzmemo li u
obzir praznovjerje tamošnjeg stanovništva ne trebamo se čuditi da su se našli ljudi
koji su se dali zamamiti ovom (naivnom pripoviješdu.
Konakdžija doda posebno naglasivši:
— Ja i sam poznajem nekoliko ljudi koji su našli divne dragulje.
— Jesi li ih i ti našao? — upitah.
— Ne, ja nisam jer sam ved odviše star. Ne nalazi ih nitko tko je premašio
četrdeset godina.
— To znači da je vila davala prednost mladidima pred starcima? Trebao si prije
podi u potragu.
— U ono vrijeme još nisam znao za spilju; ah ti bi imao vremena, ti si mlad.
— Koješta! Ja sam bogat. Imam uza se dovoljno novaca da i sam kupim takav
dijamant.
Prividno bezazleno pogledao sam tome lupežu u lice i opazio da je pocrvenio. Ako
me je on pokušao zamamiti dijamantima, onda sam ja na svoju udicu stavio zlato.
Obojica demo zagristi. To se dalo predvidjeti. On je mene htio namamiti u spilju, a
ja njega k uglje-naru.
— Dakle tako si bogat? — začuđeno de on. — Da, to sam mogao i misliti. Sam
tvoj konj vrijedi više od cijelog mog imutka. Ali ipak bi i tebe moglo zanimati da
pronađeš koji vilin dijamant.
— To me svakako mami, ah još ne znam gdje se nalazi spilja. Možda bi mi ti to
mogao opisati.
— To ne bi bilo dovoljno. Moraš potražiti ugljanara Sarku koji de te odvesti
onamo.
— Kakav je to čovjek?
— Jedan osamljeni ugljenar koji za mali bakšiš vodi strance u spilju.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Džemal se zaista mnogo trudio da me oduševi za tu spilju. Hinio sam da mu
vjerujem svaku riječ pa sam ga zamolio da mi opiše put u Glogovik, a on mi ponudi
jednog od svojih slugu za vodiča.
— Ali pozna li taj čovjek također put iz Glogovika do Đavolje stijene i do spilje s
draguljima.
— Ne pozna. Još nikad nije bio ondje.
Na konakdžijinom licu ležao je izraz napetosti što sam ga dobro razumio. Govorio
sam o velikom iznosu novca što ga nosim sa sobom. Zar da ugljenar sam ddbije sav
taj novac ili da ga podijeli s onom šestoricom naših protivnika, a da Džemal pri
tome ne dobije ništa, premda nas je on poslao njima u ruke? Sve ako mu zaista i
dadu dio, svakako de mu dati samo malenkost. Ne bi li možda mogao dobiti sve?
Upravo mu je to prolazilo kroz glavu. Polučio sam dakle ono što sam htio. On je
živo poželio da bude naš vodič, ali nije htio da nam se ponudi. Olakšao sam mu
stvar rekavši:
— Zao mi je. Ne bih htio tako često mijenjati vodiča. Tko zna hodu li u
Glogoviku nadi nekoga tko me može odvesti u Fandinu. Draže bi mi bilo da me
prati čovjek koji poznaje cio put odavde do Fandine.
— Hm! To nije tako lako. Koliko bi platio?
— Rado du mu dati dvije stotine do dvije stotine pedeset pi-jastera.
— Za taj iznos du te sam voditi, efendijo, ako si sporazuman.
— Vrlo rado! Odmah du dati da osedlaju konje.
— Gdje su ti konji?
— Prijeko kod ovčara kome sam imao prenijeti pozdrav od njegova ¡sina Suefa.
Ostao sam kod njega jer sam znao. da se moji neprijatelji nalaze kod tebe. Ali sad
mi (nešto pade na um: govorio si o vrijednosti mojega konja, a znam da ga nisi još
vidio.
— Vidjelo ga je onih šest jahača, i nisu ga mogli dovoljno nahvaliti.
— Da, njima je bilo stalo da uhvate ne samo mene, ved i mojeg vranca, ah
uzalud su se sladili u mislima. Nede dobiti ni mene ni konja, ved du ja dobiti njih.
Hvahsao sam se time da vidim kakvo de lice pri tome udesiti Džemal. Usne su mu
se trznule, ali ipak je svladao podrugljivi smiješak koji mu se pojavio oko usana.
— Uvjeren sam o tome — reče. — Sto su ti ljudi prema vama!
Spremi se dakle! Za pola sata sastat demo se vani na gazu.
Domahnuo sam mu još srdačno, a zatim krenusmo. Putem mi reče mali Hadži:
— Mirno mi možeš vjerovati, sidi, da umalo što se nisam udavio suzdržavajudi
gnjev. Nikako ne bih mogao s tim nitkovom tako opširno i prijazno razgovarati kao
što si to ti učinio. Zar de se to tako i dalje nastaviti?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Zasad hode. Moramo ga uljuljati u sigurnost.
— Onda ti razgovaraj s njim. Izvora moje govorljivosti mora se odredi.
I čestiti ovčar Đorđe bio je zabrinut kad je čuo tko de nam biti vodičem umjesto
njegovoga sluge kojeg nam je ponudio. Umirio sam ga uvjeravajudi ga da mi
konakdžija nikako ne može ništa nauditi. Zatim se kratko, ah srdačno oprostismo
od Israda i od ovčareve obitelji.
Kad smo stigli do gaza, Džemal nas je ved čekao. Sjedio je na prilično dobrom konju
i bio naoružan nožem, kuburama i' dugačkom puškom. Kad su naši konji zašli u
vodu, on se okrenu prema Istoku, ispruži onamo otvoreni dlan i reče:
— Neka nam Alah pomogne da nam uspije naš pothvat!
To je bilo upravo krasno. Alah neka mu pomogne da izvrši grabežno umorstvo! I
nehotice sam morao pogledati Halef a. Mališan je čvrsto stisnuo usta i trgnuo
rukom kao da se želi mašiti biča, ali se ipak svladao.
Put do Glogovika bio je gotovo isto tako dugačak kao naš jučerašnji put. Bududi da
se, kao što smo predvidjeli, nismo imali nigdje zaustaviti nadali smo se da demo
ved popodne stidi u Glogovik.
Govorili smo malo. Usta mojih prijatelja zatvorilo je nepovjerenje, a konakdžija
nije pokušavao da prekine njihovu šutnju. Možda se bojao da bi nepromišljena
riječ mogla ponovo probuditi sumnju za koju je smatrao da je uspavana.
Predio je bio veoma gorovit pa su se naši konji mnogo namučili tim jahanjem iz
doline Treske.
Oko podne spustismo se s visova u gornji dio doline Vardara. Ta rijeka teče gotovo
tačno prema sjeveru pa je ispod Kalkandelena izdanci Sar planine i Karadaga
potiskuju prema jugoistoku. Stigavši do dna doline ubrzo nađosmo mjesto gdje
smo lako mogli prijedi preko plitke rijeke.
Kad smo nakon kradeg jahanja ugledali pred sobom Glogovik, Halef zaustavi konja
i mekim pogledom prijeđe preko vedinom bijednih koliba.
— Jao! — reče. — Kanimo li možda ostati ovdje, sidi?
— Vjerojatno nedemo ostati — odgovorih upitavši pogledom ■Džemala. — Ta
tek su dva sata poslije podne. Napojit demo konje i odjahati dalje. Nadam se da
ovdje u selu postoji han.
— Postoji, ali ti nedeš biti njime zadovoljan — odvrati konakdžija.
— Za ono što mi trebamo sigurno de biti dovoljan.
Stigli smo do prvih kuda i ondje ugledah čovjeka gdje leži u travi. Kad je čuo topot
kopita naših konja, on skoči na noge i zagleda se u nas. Bio je naoružan sabljom
svinutom gotovo u polukrugu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Pošto je taj džentlmen dovoljno dugo piljio u nas, on otrči kao da je podivljao,
zavitla sabljom oko glave i dreknu iz sve snage:
— Stranci, stranci! Otvorite prozore, otvorite prozore!
Silno mi se svidio taj jasan dokaz da se nalazim u veoma civiliziranom mjestu.
Kolika je oštra disciplina vladala ovdje razabrao sam po brzini kojom su svi muški i
ženski, stari i mladi stanovnici sela poslušali taj poziv. Gdje god se u nekoj kudi
nalazila neka rupa, svejedno zvala li se vrata ili prozor ili bila doslovno rupa u
trulom zidu, pojavilo se na njoj lice. Bar mi se učinilo da razabirem lica, iako sam
ugledao samo rubac, dva oka, bradu ih nešto što ne bih mogao pravo opisati i
odrediti.
Sad smo mogli razabrati čitavo selo.
Džemal se zaustavio pred najuglednijom kudom. Zasjenjivale su je dvije goleme
tamne smreke. Ležala je uz obronak brda. Kraj nje je protjecao potočid. Pred
kudom je ležalo nekoliko klada za koje nam je konakdžija rekao da služe za javne
sastanke na kojima se često poneko važno pitanje najprije rješavalo riječima, zatim
šakama, a na kraju, još i noževima.
Sjedasmo na te klade, a naše konje napojismo iz potočida. Na-' šeg vodiča
poislasmo na izvide u kudu, a Halef izjavi da je gladan i da mora nešto jesti.
Uskoro se Džemal vrati vodedi sa sobom neku ženu. On joj je tumačio da želimo
nešto pojesti, a ona mu je odlučno odgovarala da nema ničega.
Halef prekinu tu prepirku tako da je i sam iščezao u kudi. Potrajalo je dulje
vremena do/k se nije opet pojavio, a za to vrijeme vladala je u unutrašnjosti te
kude gostoprimstva gotovo opasna tišina. Kad se onda opet pokazao, pratila ga je
gostioničarka koja ga je žestoko mašudi rukama grdila nekim narječjem koji nisam
razumio. Nastojala je da mu istrgne bocu iz ruke, ali on ju je junački držao.
— Sidi, ovdje ima nešto što se dade popiti — pobjedonosno de Halef. — Otkrio
sam to.
Uzdigao je bocu visoko u zrak. Gostioničarka je pokušavala da mu je istrgne iz ruke
i pri tome vikala nešto od čega sam ja mogao razabrati samo riječi »bulik jak«.
Premda sam sa svojim poznavanjem turskog jezika posvuda prilično dobro prošao,
ipak nisam znao što znači »ibulik jak«. Na kraju Hadži žestoko odgurne
gostioničarku, izvuče čep iz boce i podigne je na usta. Pide nije bilo ni tamno ni
svijetlo pa nisam mogao razabrati je li ta rakija gusta ili rijetka. Svakako bih prije
nego što je okusim, podigao bocu prema svjetlu i omi-risao je. Halef se međutim
tako obradovao da nije ni pomislio na to. On pohlepno i dugo potegnu.
Ved sam dugo poznavao svoga Halefa, ali još nikada nisam vidio lice kakvo mu je
bilo sada. Odjednom je dobilo stotinu bora. Vidjelo se da se trudi da ispljune tu

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

tekudinu, ali prepast mu je potpuno ukočila donji dio lica. Usta su mu se od užasa
širom otvorila i ostala otvorena. Ved sam se preplašio da ga je uhvatio grč čeljusti
koji se, kako je poznato, dade izliječiti žestokom zaušnioam.
Samo njegov jezik ¡zadržao je neznatni dio svoje pokretljivosti. Plivao je amo-tamo
po rakiji koja mu je (polako curila preko usana, kao pijavica položena u kiselo
mlijeko. Pri tome je Halef tako visoko podigao obrve, a oči tako čvrsto stisnuo kao
da za cijeloga svog života ne želi više pogledati sunce. Obje je ruke ispružio i svih
deset prsti raširio što je više mogao. U onom svom prvom užasu daleko je odbacio
bocu. Ona je pala u vodu iz koje ju je gostioničarka spasila uz opasnost po život,
zagazivši u nju do koljena. Pri tome je ta žena ponovo stala psovati na sav glas, ah
Od svega onoga što je rekla, ja sam opet razumio samo ono ved spomenuto »ibulik
jak«.
Bududi da je Halef i dalje šutio, priđoh k njemu i upitah:
— Sto je? Sto si to pio?
— Grr-g-gh! — glasio je odgovor koji doduše nije spadao ni jednom jeziku, ali
su ga ipak svi razumjeli.
— Ta dođi k sebi! Kakvo je to pide bilo?
— Grr-g-gh-rr!
Halef još uvijek nije uspio da zatvori usta, a ruke i prsti bili su mu i dalje ispruženi.
Ipak mu je uspjelo da otvori oči pa me pogleda upravo beskrajnom očajnošdu.
— Bulik jak! — viknu žena kao odgovor na moje pitanje.
Uzalud saim u dubu preletio sve rječnike koji su mi ikada u životu stajali na
raspolaganju. Jednostavno nisam znao što znači ^bulik«. A »jak«? Ta valjda time
nisu mislili tibetansko govedo?
— Ispi juni to! —savjetovah mališanu.
— Grr!
Približio sam se njegovim otvorenim ustima i vonj mi je rekao sve. Odmah sam
razumio i gositioničarkine riječi. Govorila je narječjem svoga sela. Umjesto »bulik
jak« trdbalo je glasiti >*balik jagi« ili doslovno prevedeno »riblje ulje«. Mali Hadži
popio je riblje ulje.
Kad sam to razjasnio svojim pratiocima, oni prsinuše u glasan smijeh. Taj izraz
osjedaja u kojem nije bilo nimalo poštovanja smjesta je samosvjesnom Halefu
vratio sigurnost. On povuče ispružene ruke, ispljune ono što je imao- u ustima,
bijesno skoči prema ljudima koji su mu se smijali i viknu:
— Hodete li šutjeti, đavolovi sinovi! Ako mi se želite smijati, onda najprije
upitajte da li ja to dopuštam! Ako vam je tako smiješno pri duši, onda sami uzmite
bocu i popijte to ulje očaja. Budete li se i dalje smijali, ja du vam to dopustiti.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Odgovorio mu je još glasniji smijeh kojemu se pridružila čak i gostioničarka, ali
Hadži žestoko navali na nju i zamahne bičem. Na sredu je promašio jer je žena
strelovitim skokom iščezla kroz vrata.
Ne rekavši više ništa, Halef legnu uz potočid, zamoči u nj lice i ispere usta. Ja
izvadih iz svoje vredice tri puna pnsrtoveta duhana i gurnuh mu ga u usta. Morao
ga je prožvakati da se riješi strašnog okusa. Posljedice toga kobnog gutljaja bile su
to gore što je riblje ulje bilo ved prastaro, kako sam kasnije doznao od
gostioničarlke. Najprije se bila razljutila zbog te nasilne otimačine navodne rakije,
:ili djelovanje neobičnog pida ju je umirilo pa nam je sad iznijela ono što je malo
prije zatajila: pola boce prave rakije kojoj se Halef veoma
zaneseno posvetio jer ni duhanu nije uspjelo da potpuno ukloni okus ranketljivog
ribljeg ulja.
Onda Halef krenu dalje kao da želi prošetati, ali prije nego što je iščezao iza hana,
potajice mi dade znak da pođem za njim. Pošao sam.
— Moram ti nešto redi, sidi, što ostali ne smiju znati — reče mi. — Žena je
tvrdila da u kudi nema ini jela ni pida, ah ja joj nisam vjerovao jer u hanu uvijek
mora biti nečega. Zato sam stao posvuda tražiti, premda m'i to ona nije htjela
dopustiti. Naposljetku sam našao onu bocu punu nesrede koja mi je preokrenula
želudac. Žena mi je nije htjela dati, ali ja sam joj je oduzeo silom jer nisam razumio
što govori. Pri tome sam naišao na neki ormar. Otvorio sam ga i ustanovio da je
pun posija, ali one su neobično i zamamno mirisale. Nisam zaboravio taj miris jer
sam ga tek jučer pravo upoznao.
Halef duboku -uzdahnu. Ved sam znao što de redi. Sigurno je otkrio šunku.
— Misliš li, sidi, da je prorok zaista tačno razumio arkanđela u pogledu
svinjetine? — nastavi on.
— Držim da je Muhamed ih samo sanjao ih da je sebi umišljao da vidi
arkanđela. Osim toga smatram da je zabranu svinjetine izrekao po uzoru na Musu'.
— -Sidi, olakšao si mi srce. Zamisli samo! Zamamljen tim mirisom duboko sam
posegnuo u ¡posije. Osjetio sam nek-e tvrde predmete, velike i malene i izvukao ih
odande. Bile su to kobasice i jedna šunka. Stavi-o sam ih natrag u ormar jer se
žena tužila da je želim orobiti, a kraj toga nisam smio redi da joj kanim platiti.
Ispunio bi moju -dušu zahvalnošdu da sad odeš Ik njoj i da od nje kupiš kobasicu i
komadid šunke. Hodeš h mi kradomice iskazati tu uslugu? Oni ostali ne smiju za to
znati.
Ne smijemo smetnuti is uma da je mali Hadži bio vjeran prorokov pristaša pa me je
njegov zahtjev iznenadio.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— No? — upita kad mu nisam odmah odgovorio. — Zar mi ne kaniš ispuniti
želju, sidi?
— Ispunit du ti je, Haleife. 'Alko zmaj Ištiha2 bjesni u tvom tijelu, moram te
osloboditi toga Zla jer sam ti prijatelj. Ne smiješ vječno podnositi mUke što ti ih on
zadaje. Govorit du dakle sa ženom.

1 Mojsije.
2 Glad.

— Ali nemoj dopustiti da oni drugi vide što mi donosiš. Ja du se s druge strane
kude vratiti k njima jer oni ne moraju znati da smo ovdje razgovarali.
Halef ode. Vidio sam da han ima i sa stražnje strane vrata pa u do b onuda. Dosad
se činilo da je žena sama u kudi pa sam se dakle začudio kad sam -čuo dva glasa.
Zastao sam i oeluhnuo. Žena je razgovarala s konakdžijom pa sam prilično tačno
razumio sve. Govorila je doduše svojim narječjem, ali se trudila da je on razumije
što je i meni koristilo.
— Oni su dakle svratili k tebi — reče Džemal. — Zar ti nisu kazali da demo i mi
dodi?
— Da, rekli su da de dodi pet konjanika, ali su mi ispripovjedili da su tvoji
pratioci opaki ljudi. Zato im nisam htjela dati ništa da piju.
— To je bilo krivo od tebe. Upravo zato jer su tako opasni, moram biti s njima
prijazan. A i ti ne smiješ dopustiti da oni opaze kako si ih progledala. Imaš li možda
kakvu poruku za mene?
— Imam. Nipošto ne smiješ ovdje prenoditi pa ni onda ako kasno stignete
ovamo. Treba naprotiv da s njima pojašeš do Janaka.
— Hode li on biti kod kude?
— Hode. Tek prekjučer je bio ovdje i pripovijedao da neko vrijeme nede odlaziti
od kude.
— Kako se osjedaju oni jahači?
— Onaj starac koji je slomio ruku neprekidno je jaukao. Morali su mu skinuti
povoj da mu vodom rashlade ruku. Kad je ponovo uzjahao na konja, tresla ga je
zimica pa je zateturao u sedlu. Hodeš li se dugo odmarati s tim strancima ovdje?
— Odmah demo krenuti dalje. Budi oprezna. Oni ne smiju znati da sam s
tobom razgovarao o onim jahačima i o Janaku. Zato du sad otidi.
Cuo sam kako se udaljio pa sam i sam na jednu minutu izašao iz kude. Ta žena nije
smjela naslutiti da sam nešto čuo. Tko je bio Janak? Zar možda onaj trgovac koji je
prodavao Sarlkin ugljen?
Kad sam onda ponovo ušao glasnim koracima, žena mi dođe u isusret, a ja joj
rekoh što žehm. Bila je spremna da mi dade te tečne stvari ali me je ipak upitala
mjeredi me nepovjerljivo:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ali efendijo, imaš li novaca? Poklanjati ne mogu ništa.
— Novaca imam pa du, razumije se, platiti.
— Ne razumije se to baš tako kako ti misliš. Ja sam kršdanka i smijem jesti to
meso. Ali ako ga prodam muslimanu, ogrešujem se o zakon pa du umjesto novca
dobiti kaznu.
— I ja sam kršdanin.
— Dobro, vjerovat du ti — reče ona. — Dođi sa minom i odreži koliko god
hodeš!
Uzeo sam otprilike tri četvrt kilograma kobasica i komad šunke od pola kilograma.
Gostioničarka je za to zatražila pet pijastera, a kad sam joj dao tri pijastera više,
ona me začuđeno pogleda.
— Smijem li ih zaista zadržati? — upita me u sumnji.
— Smiješ. Budi tako ljubazna pa mi daj nešto u što bih mogao zamotati te
stvari.
— Sto bi to moglo biti? Možda papir?
— Da, papir bi najviše odgovarao, ali ne smije biti prljav.
— Papira uopde nemamo. Gdje bi se tu u selu mogao nadi komad papira? Dat du ti
nešto drugo. Evo tu je košulja moga muža koju više ne nosi. Otrgnut du ti komad
od nje.
Ona posegnu u kut pun kojekakvih otpadaka i izvuče odande nešto što je izgledalo
poput krpe za čišdenje svjetiljki. Od toga otrgne komad, zamota u to kobasice i
šunku, pruži mi omot i reče:
— Evo, uzmi i uživaj. Ja sam u cijelom ovom kraju poznata kao najspretnija
kobasičarka; sigurno ved dugo nisi jeo nešto tako tečno.
— Vjerujem ti — odgovorih uljudno. — Sve što ovdje vidim ima i boju i miris
usoljena mesa, a i ti sama si tako privlačna kao da si zajedno sa šunkom ležala u
salamuri, a zatim visjela u dimnjaku. Upravo zavidim tvom životnom drugu.
— O, efendijo, ne pretjeruj — polaskano viknu ona. — Ima u našoj zemlji
ljepših žena nego što sam ja.
— Pa ipak se od tebe opraštam u uvjerenju da du te se rado sjedati. Neka tvoj
život bude'mirisan i sjajan kao šunka!
Kad sam opet izašao, požurih se da se riješim paketida i stavih ga u Halefove
bisage. To nije opazio nitko osim Halefa. Svi ostali su promatrah stanovnike sela
koji su se postepeno radoznalo skupili.
Onaj čovjek koji je, kad smo se pribhžili ulazu u selo, skočio na noge i pobjegao
vičudi, stajao je sad uz nekog drugog čovjeka dosto-

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

janstvena držanja. Nešto su živo razgovarali. Upravo kad sam sretno sakrio jelo,
priđe onaj prvi našem vodiču i poče s njime tiho i živahno raspravljati. Zatim se
okrenu k meni, podupre se šiljkom svoje sablje o zemlju, objema se rukama osloni
na balčak, udesi lice kao da je paša s tri konjska repa i upita:
— Ti si stranac?
— Jesam — odgovoriih prijazno.
— I prolaziš kroz naše krajeve?
— Bar namjeravam prodi — rekoh još mnogo prijaznije.
— Onda znaš što ti je dužnost.
— Što misliš time redi? — To je zvučalo upravo srdačno. Taj me je čovjek
zabavljao. Ali što sam ja postajao prijazniji, njegovo je lice bivalo sve mrklije.
Trudio se iz svih sila da me se što snažnije dojmi.
— Moraš platiti porez •— otresito izjavi.
— Porez? Kako to?
— Svaki ga stranac koji prolazi kroz naše selo mora platiti.
—- Zašto? Zar vam stranci nanose kakvu štetu koju moraju nadoknaditi?
— Ne pitaj ved plati!
— Koliko?
— Dva pijastera po osobi. Vi ste četiri stranca jer konakdžiju Džemala ne mogu
računati, bududi da ga poznajemo i on je sin ove zemlje. Kako mi je rekao, ti si
vođa ovih ljudi pa moraš dakle platiti osam pijastera.
— Onda mi bar reci tko si ti?
— Ja sam general javne sigurnosti ovoga mjesta.
— Onda si zaista ugledan čovjek. A što ako se ja oduprem da platim?
— Onda du zaplijeniti vaše stvari.
— Tko je izdao nalog da se od svakog stranca ubire porez?
— Ja i kjaja.
— Je li i on ovdje?
— Jeste, eno ga tamo!
Stražar pokaza na onog dostojanstvenog čovjeka s kojim je maločas govorio i koji
me je sad promatrao s velikim iščekivanjem.
Pozovi ga ovamo! — zapovjedih.
— Čemu? Ono što ja kažem, to mora biti, i to odmah, jer inače .. . — On
prijetedi zamahnu sabljom.
— Mir! — odgovorih mu. — Sviđa rni se jer se držiš istoga principa kao i ja: ono
što kažem to mora biti. Porez nedu platiti.
— Onda demo uzeti toliko vaših stvari koliko je potrebno da budemo pokriveni.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne vjerujem da bi vam to uspjelo.
— Oho! Doznali smo tko ste vi. Ako se ne pokorite, osjetit dete bič!
— Obuzldaj svoj jezik jer sam navikao da me susredu s poštovanjem. Porez
nedu platiti, ah pošto vidim, da si siromah, poklonit du ti dva pijastera.
Ved sam posegnuo u vredicu s novcem da mu dam taj bakšiš, ah odmah povukoh
ruku jer on podigne sablju, mašudi njome pred mojim licem i vičudi:
— Zar možda bakšiš? Meni, stražaru i čuvaru ove opdine? To je uvreda koju
moram najstrože kazniti. Porez se udvostručuje. A kako da te ja susredem? S
poštovanjem? Ti si lupež pred kojim nemam ni traga poštovanja. Stojiš tako
duboko- ispod mene da te ne vidim jer...
— Šuti! — prekinuh ga. — Ako me ne možeš vidjeti, onda deš me osjetiti. Guhi se
odavle jer deš inače dobiti bičem.
— Sto? — izaurla on. — Bičem? I ti to kažeš mani, poštovanom i uglednom
čovjeku dok si ti prema meni crknuti štakor i izgladnjeli miš! Evo me ovdje, a ovo je
moja sablja. Tko mi brani da te probo-dem? Na svijetu bio bi jedan lupež manje. Ti
zajedno sa svojim pratiocima...
I opet je bio prekinut. Halef mu položi ruku na rame.
— Daj ved jednom šuti jer de se efendija inače ozbiljno latiti posla i ti deš svoj
porez dobiti ispladen onamo odakle ga nedeš modi skinuti.
Seoski stražar odgurnu Halefa tako snaižno da je mališan zateturao nekoliko
koraka natraškei viknu na njega:
— Crve! Zar se zaista usuđuješ dodirnuti najvišeg službenika ovoga mjesta? To
je zločin koji treba smjesta kazniti. Sam deš dobiti bičem. Ovamo, kjaja, ovamo
ljudi! Uhvatite toga patuljka! Dobit de batine svojim vlastitim bičem.
Kjaja je ved podigao nogu da priđe bliže, ali je odmah opet povuče. Činilo se da mu
se nije svidio pogled koji sam mu dobacio. Njegov je primjer djelovao tako da
nijedan od ostalih seljana nije poslušao poziv glavnog generala javne sigurnosti.
— Smijem li, sidi? — upita Halef.
— Smiješ — klimnuh.
Bilo je dovoljno da Halef da znak Osku i Omaru. Narednog trenutka ležao je taj
čovjek na zemlji s leđima prema gore. Oslko ga je držao za ramena, a Omar mu je
ležao na nogama. Momak se derao, ah se Halef derao još glasnije:
— Pogledajte, muškarci i žene kako ovom vlasniku velikih riječi pladamo porez.
Najprije de ga dobiti on, a zatim de ga dobiti svatko tko se usudi da mu priskoči u
pomod. Kao prvi kjaja. Koliko da dobije, sidi?
— Zatražio je osam pijastera.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Nisam dodao ništa, ah je Halef po izrazu moga lica razabrao da treba biti milostiv.
Opalio mu je dakle osam udaraca, ali samo prividno. Ti blagi udarci nisu mu mogli
zadati boli. Ipak su ga se silno dojmili. Odmah kod prvog udarca glavni je general
zašutio. Kad su ga onda ona dvojica ispustila, on polako ustane, protare stražnji
pol svog tijela i poče jadikovati:
— O zakone, o pravednosti, o veliki sultane! Najvjernijeg slugu sigurnosti ove
zemlje vrijeđaju bičem! Moja se duša topi u suzama,
. a iz moga srca teku potoci tuge i žalosti. Otkada zaslužni muževi dobivaju medalje
slave korbačem onamo gdje je nitko ne može sprijeda opaziti? Spopali su me
bolovi tijela, a osjedam i muke prolaznog života. O zakone, o pravednosti, o veliki
sultanu i padišahu!
Htio se odšuljati, ali ja mu doviknuh:
— Poeekaj još malo. Ja uvijek držim riječ. Bududi da sam ti obedao dva
pijastera ti deš ih i dobiti. Da ti bolovi tvoga života ne budu preteški, dat du ti čak
tri pijastera. Evo ih!
Stražar nije povjerovao svojim očima kad sam mu pružio novac. Najprije me
ispitljivo pogleda, a onda primi novac i gurne ga u džep. Činilo se međutim da mu
se u džepu nalazila rupa jer je opet izvukao ruku i gurnuo novac pod svoj golemi
turban. Zatim mi se nakloni i reče:
— Efendijo, muke ove zemlje i neugodnosti ovoga svijeta prolazne su kao i sve
ono što je stvoreno. Tvoja milost ulijeva balzam
u moju dušu i u dubine mojih osjedaja. Neka se sudbina pobrine za to da tvoja
vredica nikad ne ostane bez srebrnih pijastera.
— Hvala. A sad mi pošalji kjaju!
Kjaja je čuo moje riječi pa priđe bliže.
— Što zapovijedaš, efendijo? — upita.
— Ako je seoski zaptija dobio od mene bakšiš, onda treba da ga dobije i kjaja.
Nadam se da si s time sporazuman?
— Potpuno! — viknu on ispruživši ruiku. — Tvoja usta imaju riječi blagoslova, a
tvoja ruka dijeli darove bogatstva! ,
— Tako je. Ne bi li htio primiti manje nego što je primio tvoj podređeni?
— Efendijo, ja sam pretpostavljeni, meni pripada više nego njemu.
— Tako je. On je dobio osam batina i tri pijastera pa du prema tome tebi dati
pet pijastera i dvanaest udaraca.
Kjaja smjesta položi obje ruke tamo gdje ni kod najvedih učenjaka ne možemo
tražiti sjedište duševne snage i vikne:
— Ne, efendijo! Nedu batine, ved samo pijastere.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— To bi bilo nepravedno. Nema pijastera bez batina. Ili sve ih ništa. Odaberi!
— Onda radije ništa.
— Sam si dakle kriv ako ne dobiješ ono što sam ti obedao.
— Ne, ne! — ponovi on. — Bilo bi odviše da primim oboje.
Glavar sela krenu dalje, ah se,nakon nekoliko koraka opet vrati,
pogleda me moledi i upita:
— Efendijo-, ne bismo 1 to mogli drukčije učiniti?
— Kako?
— Daj meni pet pijastera, a onih dvanaest batina daj mom zaptiji. On je ved
okušao bič tako da ga se više ne boji.
— Ako je on sporazuman s time, i ja sam. Dakle ovamo s tobom, ti generale
javne sigurnosti!
Halef ispruži ruku prema stražaru, ah ovaj smjesta skoči ustranu i viknu:
— Sačuvaj bože! Nježni osjedaji moga sjedišta ved su dovoljno uzbuđeni. Ako si
zaista odlučio da dijeliš, onda daj meni pijastere a kjaji batine. Tebi može biti posve
svejedno tko dobije jedno, a tko drugo, ali meni to nipošto nije svejedno.
— Vjerujem ti. Vidim međutim da se nedu riješiti ni jednoga ni drugoga, zato
vam dopuštam da odete.
— Razumijem, gospodine. Mirno putuj dalje. Možda deš negdje drugdje nadi
dušu koja čezne za batinama, a ne želi pijastere.
On podignu sablju koja mu je ispala i ode. Kjaja se također udalji ali se ipak još
jednom vrati pa mi povjerljivo šapne:
— Efendijo, možda bi se to dalo još izvesti. Volio bi!h dobiti pijastere.
— No, kako?
— Dvanaest je odviše. Daj pet pijastera i pet udaraca. To bih ved mogao
podnijeti. Ispuni mi tu molbu pa je prema tome izvršeno ono što želiš, a i ja sam
dobio ono što tražim.
Nisam mogao drukčije, morao sam se glasno nasmijati, a i moji drugovi mi se
pridružiše. Kjaja se obradovao što nas vidi tako raspoložene pa me upita gotovo
nježno:
— Dragi moj efendijo, zar ne da deš to učiniti? Pet i pet?
Uto se iz naroda, koji je stajao oko nas, izdvoji neki visoki mršavi crnobradi čovjek i
reče:
— Cuj me, strance. Ovdje vidiš tridesetoricu ljudi od kojih je svaki spreman da
si dade opaliti pet batina ako uz to dobije pet pijastera. Ako ti je pravo, mi demo se
svrstati redom i zaraditi te lijepe novce.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Hvala lijepa — odgovorili mu. — Vi nas niste uvrijedili pa ne možete dobiti
batina, a na žalost ni pijastera.
Na čovjekovu licu pokaza se razočaranje. On mi turobno odgovori :
— To nam nikako nije milo. Ja sam siromašan pa se svojom obitelji hranim
sokom od žira. Glad je naš jedini zaštitnik. Još nikad me nije nitko udario batinom,
ali danas bih dopustio da me tuku samo da dobijem pet pijastera.
Na njemu se vidjelo da govori istinu. Bijeda mu je bila urezana u svaku boru lica.
Ved sam htio posegnuti za pojas, ah Halef se nađe kraj njega, izvuče vredicu i
utisne mu nešto u ruke. Kad je siromah opazio što je dobio, on vikne:
— Prevario si se! Ta ne možeš mi. ..
— Suti, stari! — upade mu Halef u riječ. Jednom je rukom za-dijevao vredicu
natrag za pojas, a drugom prijetedi zamahnu bičem.
— Gubi se odavde i pObrini se da tvoja oibitelj jednom dobije pravu kavu umjesto
prženoga žira!
Gn odgurne čovjeka među ostale, a ovaj se smjesta udalji dugim koracima dok su
svi drugi pošli za njim da čuju koliko je zapravo dobio.
Sad krenusmo i mi. Kad su naši konji pošli, seoski stražar izađe opet iz mnoštva i
doviknu mi:
— Efendijo, usredio si me pijasterima. Zato du ti dati počasnu pratnju.
On nam se stavi na čelo, uze sablju i krenu ispred nas oštro stupajudi. Tek vani
izvan sela oprostio se od nas.
— Sidi — reče Halef — raduje me da ga nisam grubo udario. Nije to loš momak
pa bi mi bilo žao da sam pretjerano uzbudio blage osjedaje njegovog sjedišta.

U GLOGOVIKU smo se nepredviđeno zadržali više od jednog sata. Upitah vodiča
gdje demo prenoditi, a on mi odgovori:
— Ostat demo kod Janaka gdje dete se bolje odmoriti nego ovdje u selu.
— Koliko je do njega?
— Do njegove kude demo stidi prije nego što smrkne. Budite sigurni da de vas
rado primiti.
Imao sam razloga da se dalje ne raspitujem. Za nas je bilo dobro da konakdžija
povjeruje kako imamo puno povjerenje u njega.
Još uvijek smo jahali po visoravni, ali ispred nas su se ,na zapadu uzdizale visoike
planine pa ubrzo zađosmo među njihove izdanke. Desno od nas pružali su se strmi
vrhunci prema sjeveroistoku. Približavah smo se jugozapadnom izdanku planine
čije podnožje oplakuju hladne vode Crnoga Drima. Malo dalje sjeverno spojio se
Bijeli Drim s Crnim Drimom pa je sjedinjena rijeka tekla prema Jadranskom moru,

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

cilju našeg putovanja koji nije više bio daleko. Za tri dana mogli smo stidi onamo.
Ali hode h nam to uspjeti? Morali smo svladati zapreke koje se nisu sastojale samo
u neprohodnom terenu.
Sad smo se ved nalazili usred planina koje su se strmo uzdizale u nebo. Dosad se
doduše nismo kretali utrtim putem, ali smo ipak mogli prilično brzo- jahati, ali sad
smo se morah provlačiti kroz gotovo neprohodne klance. Goleme razbijene stijene
zakrčavale su nam put. Krupna stabla srušila su se sa strmih padina i prisiljavala
naše konje da se penju preko njih.
Mogli smo jahati samo po dvojica u redu, a često smo štoviše duge komade puta
morah jahati jedan po jedan jer za dvojicu nije bilo prostora. Konakdžija je kao
vodič jahao na čedu, a Halef je bio
zalaznica. Znao sam zašto. Sigurno se posvetio onom omotu sa šunkom, a nije htio
da ga itko pri tome ulovi. Upravo smo bili ponovo zakrenuli u neku guduru koja je
dopuštala da dva jahača jašu usporedo. Ja sam bio pretposljednji, ali se nisam
osvrtao na Halefa. Uto on potjera konja i dojaše do mene.
— Sidi, je li netko nešto opazio?
— Stoto?
— Da sam pojeo zabranjenu svinjsku butinu.
— To nitko nije vidio pa ni ja.
— Onda mogu biti miran. Ali kažem ti da se prorok ognešuje o svoje vjernike
zabranjujudi im to jelo. Ono je pravi užitak. Sa šunkom se ne da usporediti ni jedno
pečeno pile. Ah kako to da mrtva svinja mnogo bolje miriši od žive?
— To stoji u vezi s obradom mesa. Meso se stavlja u rasol i suši se u dimu.
— Kako se to radi?
— Meso se stavlja u sol koja iz njega izvlači vodu, tako da se ne može pokvariti.
— Ah to je dakle ono meso iz rasola o kojem sam čuo govoriti?
— Jeste. Onda se suši u dimu pa baš pomodu dima dobiva miris koji ti se tako
sviđa. Kako stoje tvoje zalihe?
— Šunku sam pojeo, ali kobasicu još nisam ni okušao.
Halef izvuče kobasicu iz biisage i nož iz pojasa.
— Hodeš li i ti komadid, sidi?
— Ne, hvala.
Kad sam se sjetio žene koja je vjerojatno sama punila kobasice, tek me potpuno
prošao. Onda opazih da se Halef uzalud trudio da razreže kobasicu. Rezao je, ali
nož nije prodirao u nju.
— Sto je?
— Oh, kobasica je odviše čvrsta — odvrati Halef.