Karl Maj - Žuti Harambaša

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Nismo sreli nikoga pa se činilo da uopde nede dodi do onoga što je Žuti očekivao
sve dok se naposljetku, kad smo se uspeli gotovo sve do vrha, nije iznad nas na
rubu gudure javio neki zvonki glas albanskim jezikom:

— Upravo danas su mi dvadeset četiri godine.

Prije nego što sam mogao odgonetnuti što bi to moglo značiti, opet viknu glas:

— Vrlo je lijepo vrijeme! — Zatim su slijedile riječi:

— Koliko je sati?

Na to odgovori drugi glas: — Tačno četiri sata.

Ti glasni povici bili su dakako upravljeni Žutome. Podigoh opetušu na rame i
poslati dva metka onamo odakle su doprli, odnosno gdje su se morali nalaziti ljudi
koji su se dozivali.

-— Jao, jao! — viknu netko od gore.

Pogodio sam. Nitko od mojih pratilaca nije ni pisnuo, ali Žuti se okrenu i dobaci mi
plameni pogled mržnje. Kad se opet okrenuo od mene, ja požurih naprijed. Htio
sam da vidim izraz njegova lica.-Smatrao Sam da se nede pretvarati jeir drži da ga
nitko ne promatra. Kad sam prošao kraj njega, opazih da se zadovoljno smiješi,
Cim me ugleda, smiješak iščeznu.

Bilo je jasno da su ti poklici imali svrhu da umire Kara Nirvana i da mu uliju
hrabrost. Ali što su zapravo značili? Da je vrijemo vrlo lijepo moglo je značiti samo
to da stvari za nj stoje dobro. Ali Sto je bilo mišljeno sa starošdu od dvedeset četiri
godine? Je li možda to značilo broj ljudi spremnih da ga oslobode? Vjerojatno!
Nisam mo-gao nadi nikakvo drugo razjašnjenje. A da su sada četiri sata — kakvo je
značenje imala riječ četiri koja je očito bila najvažnija? To sigurno nije imalo značiti
stvarno vrijeme. Upitao sam svoje drugove što misle, ali ni oni, jednako kao i ja,
nisu bili dovoljno oštroumni da to riješe. Nismo mogli učiniti ništa drugo nego da
budemo što oprezniji.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ubrzo nakon te upadice sniziše se bokovi gudure i mi izađosmo na ravnicu.
Zapravo sam želio da zaustavim cijelu povorku i da pođem onamo kuda sam bio
pucao. Ipak sam rekao sam sebi da ondje nedu nikoga nadi jer su ved sigurno
odveli ranjenika, odnosno sakrili ga. Povrh toga mi se činilo da ne bi bilo pametno
da se ved sada udaljim, jer bi Zutovi pristaše sakriveni u mnoštvu, mogli iskoristiti
moju odsutnost da nešto poduzmu protiv nas. Pošli smo dakle dalje.

Nakon nekog vremena, još uvijek u šumi, zalkrenusmo nadesno. Tu se naš put
ukrštavao s nekom us-kom stazom. Na križanju je stajalo nekoliko ljudi koji kao da
su nas čekali.

— Kamo vodi ovaj put upitah.

— Do karaule? — glasio je odgovor.»

— Jeste li biH gore?

— Jesmo.

— Ima li ondje ljudi.

— Ima ih mnogo. Razgledavaju kamenje.

— No, a što se vidi ondje?

— Kula se potpuno urušila.

— Jeste li otkrili tragove staroga okna?

— Jesmo. Tik uz ono mjesto, na kojem se uzdizala kula, zemlja se duboko
uleknula tako da je nastala velika jama u obliku lijevka. Nitko se međutim ne
usuđuje da siđe jer se kamenje još uvijek kotrlja u dubinu. To bi mjesto moglo i
dublje propasti.

Žuti je koraknuo ustranu kao da želi skrenuti ina taj put. Činilo se da on ondje, kod
karaule, očekuje pomod. Zato rekoh:

— Ostavimo to! Tamo ne možemo ništa pronadi. Pođimo ravno u Karanirvan-
han.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Kad smo opet .krenuli, iščezoše oni ljudi koji su nas čekali, među drvedem, i mi
začusmo glasni zov:

— Natrag! Sto brže kudi!

Zar je to možda bio znak za ona dvadeset i četiri čovjeka, koja su se, po mom
mišljenju, nalazila u zasjedi? To je bilo doviknuto iz daleka jer je trebalo žuriti. Oni
su svakako morali prije nas stidi u han. Volio bih da sam mogao nekoliko konjanika
poslati naprijed. No bilo je opasno da ih odvojim od naše skupome.

Suma je ubrzo završila pa je put vodio kroz gusto grmlje. Zatim ugledasmo oranice,
živicama odijeljene jedna od druge, tako da nismo imah slobodan vidik. Zato i
nismo mogli opaziti ljude koji su vjerojatno iz karaule žurili u han.

— Gdje se nalazi Perzijančeva kuda? — upitah starca koji nas je vodio.

— Samo još pet minuta i ti deš je ugledati — odvrati ovaj.

I zaista za pet minuta stigosmo do toga zlokobnog mjesta. Put kojim smo stigli, bila
je zapravo cesta kojom je malo prije stigao sa sjevera Ranko sa svojih pet pratilaca
u Rugovu. Tik uz cestu ležale su zgrade Karanirvan-hana koji smo tako dugo tražili i
naposljetku ugledali pred soibom.

Glavna zgrada uzdizala se lijevo od ceste, a sporedne desno od ceste zatvarale su
veliko dvorište na čijem su se ulazu nalazila široka vrata. Sada su bila zatvorena. I
ispred ulaza u glavnu zgradu stajalo je pedesetak do šezdesetak ljudi, muškaraca i
žena. Činilo se da ih nisu pustili da uđu. Primili su nas šutke. Nitko nije prozborio ni
riječi. Na njihovim licima nije doduše bilo prijetnje, ah ni prijaznosti, ved samo
napetost.

Krenusmo prema stambenoj zgradi i pokucaismo, ah vrata nam se nisu otvorila.
Halef obiđe kudu i javi nam, vrativši se, da su stražnja vrata iznutra zakračunata.

— Zapovjedi da nam otvore! — naložih Žutome. — Inače demo sami otvoriti.

— Nisam te pozvao k sebi — odvrati Žuti. —- Zabranjujem vam da uđete u
moju kudu!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ja skinuli medvjedarku. S nekoliko udaraca okovanim kundakom probih vrata. Žuti
prokune. Mnoštvo je navrlo bliže da zajedno s nama uđe u kudu, ah ja zamolih
Ranka da sa svojih pet pratilaca ostane na vratima i da nikoga ne pusti da uđe.
Zatim uđolsmo.

Hodnik je bio prazan. Nigdje nikoga. Svi su zidovi bili sagrađeni od čvrste opeke.
Desno i lijevo od hodnika bile s/u dvije nezaključane sobe. I one su bile prazne.
Prema namještaju sam

pretpostavio da su obje prednje sobe određene za smještaj gostiju. U lijevoj
stražnjoj sobi vjerojatno je stanovala obitelj Žutoga, a u desnoj posluga. Kad sam
otvorio stražnja vrata, opazih da vode na otvorenu pustu poljanu. Tik kraj njih su iz
hodnika vodile uske drvene stepenice prema gore. Uspeo sam se i stigao u
potkrovlje od tri prostorije. Ona srednja, u kojoj je izlazilo stepenište, bila je puna
kojekakve ropotairije. S krovnih greda visjeli su gusti redovi suhih kukuruznih
klipova i vijenci luka. Obje preostale prostorije bile su sobe u potkrovlju, odijeljene
od srednje prostorije tankim drvenim zidom. Zakucao sam na jedna vrata, ali ne
dobih odgovor. Zato sam opet podigao kundak i izbio dasku. Sobica je bila prazna.
Ni prijeko na drugoj strani nije na moje kucanje bilo odgovora. Provirivši kroz rujpu
na dasci, opazih neku ženu Ikalko sjedi na škrinji.

— Otvori jer du inače razbiti vrata! —zaprijetih.

Kad se nije osvrnula, probio sam dasku, posegnuo rukom kroz otvor i povukao
kračun. Dočeka me vrisak. Zeni, koju sam prvi ugledao, bilo je otprilike trideset pet
godina. Uz nju su se nalazile dvije starice. Sve tri bile su dobro odjevene i odmah
su pokrile lice. Sigurno se to preda mnom nalazi Zutova žena, sestra Desehma iz
Ismila-na. Ustala je i pobjegla u kut. Zaklonivši se iza one druge dvije žene, ona mi
lj utito i prkosno doiviknu:

— Sta ti pada na um! Kako se usuđuješ ovako provaliti k nama?

— Zato jer drukčije nisam mogao udi — odgovorih. — Još nikad nisam vidio
han koji bi se u po bijela dana zatvarao pred gostima.

— Ti nisi gost.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Odakle znaš?
— Znam što se dogodilo. Ljudi su mu rekli, a i sama sam vas vidjela gdje
dolazite.
Ona pdkaza prema okrugloj rupi u zidu na užoj strani kude. Bududi da je taj otvor
gledao prema Rugovi, žene su nas odavde mogle dobro vidjeti.
— Što misliš, tko sam ja? — upitah ja dalje.
— Ti si najgori neprijatelj mojega gospodara.

— Tvoga muža? Tko je to?
— Kara Nirvan.
— Ti si dakle domadica. Zašto me smatraš neprijateljem?
— Jer s'i zarobio moga gospodara i jer ga ved dulje vremena progoniš.
— Ti to, dakle, sve ved znaš? Onda si se sigurno i pripremila za moj posjet. Reci
mi, poznaš li oružara Deselima iz Ismilana? .
— To mi je brat, a ti si ga ubio! —- bijesno mi doviknu ona. — Proklet da si!
Ja mirno sjedoh na ugao škrinje.i upitah tko su druge dvije žene, a ona odgovori:
— 'Ovo je moja majka i njezina sestra. Veoma te vole jer si Ubojica moga
brata!
— Njihove se ljubavi odričem, a do njihove mržnje mi nije stalo. Nisam ubio
Deselima. Uostalom, proklinjanje nije s tvoje strane baš oprezno. Kako stvari stoje,
morala bi se dobro čuvati da me ne uvrijediš. Mogao bih te kazniti za to!
— A mi bismo se mogli za to osvetiti! — zaprijeti ona.
— Tako? Cini se da sli dobro upudena kojim snagama raspolažete. Vjerojatno je
tvoj muž imao u tebe veliko povjerenje.
Govorio sam podrugljivo da je izazovem na neopreznost.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Da, Kara Nirvan je zaista imao puno povjerenje u mene. On mi povjerava
sve, pa prema tome tačno znam da si izgubljen.

— Da, mogu zamisliti da Žuta znade sve i...

— Žuta? — prekinu me ona. — To ja nisam!

— Ah, ne poriči! Kara Nirvan je priznao da je on Žuti.

— To nije istina — prestrašeno de ona.

¦— Ne lažem. Priznao je to pred čitavim selom kad sam mu rekao da je odviše
kukavan, a da bi priznao.

— O Alahu! Da, takav je Kara Nirvan! Ne dopušta da mu itko predbaci
kukavštinu. Radije de upropastiti i sebe i nas.

— Tim riječima si potkrijepila njegovo priznanje. Zapravo nemam nikakva posla
s vama, ženama, ali ti si uživala njegovo povjerenje pa si zato njegov sukrivac i
podijelit deš njegovu sudbinu ako nam ne omogudiš da s tobom blago postupamo.

— Ja sa svim tim nemam nikakva posla, efendijo.

— Imaš ti vrlo mnogo posla! Ti si duge godine bila ortak jednog zločinca pa sad
moraš podnijeti 'i kaznu. Žuti de svakako biti smaknut.

— O Alahu! Zar i ja?

— Sigurno.

Sve tri žene prestrašeno vibnuiše.

— Da, sad jaučete — nastavih. — Da ste bar ranije došle k pameti! Ili zar ste
mislile da de vaši zločini zauvijek ostati sakriveni? Svi vaši saveznici su izgubljeni, a
mnogi od njih izgubit de i život.

Obje starice stadoše kršiti ruke. Žuta je neko vrijeme šutjela, a zatim upita:

— Maločas si govorio o blagosti, što si mislio s tim?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Mislio sam da de obzirnije postupati s tobom ako im daš povoda za to.

— A u čemu bi trebao biti taj povod?

— U otvorenom priznanju.

— Rekao si da je Kara Nirvan ved priznao. Pitajte njega ako želite još nešto
saznati.

— Posve taeno. Ja vas i ne namjeravam preslušavati niti iz vas iznuđivati kakva
priznanja. Istraga de biti provedena u Prizrenu, a jia du u njoj sudjelovati samo kao
svjedok. Ipak de moj iskaz biti vrlo važan pa bih se, ako zavrijediš, mogao zauzeti za
te.

— Reci što da radim?

— No, bit du iskren s tobom. Moji drugovi i ja, svi smo mi iz stranih zemalja.
Vratit demo se onamo i nikad više nedemo dodi u Rugovu. Zato nam je posve
svejedno što ste poduzeli protiv nas. Bududi da smo sredom spasili živote, siklorii
smo da budemo obzirni ako nam se nadoknadi šteta što smo je podnijeli. Ti možeš
pomodi da se to izvrši.

— Koliko znam td nisi pretrpio nikakve štete.

— C'ini se da si dobro upudena, pa svoju štetu i ne računam. Ah vi ste opljačkali
Engleza, a i trgovca Galingrea. Nadam se da još postoji sve ono što ste im oduzeli.

Žuta obori zastrtu glavu. Dobro sam mogao zamisliti da se bori sama sa sobom, ali
nisam imao povjerenja da de donijeti pravu odluku, a osim toga nisam imao
vremena za dugačke razgovore. Zato još jednom odlučnije ponoVih pitanje, a ona
mi naposljetku odgovori:

— Da, efendijo, mislim da sve to još postoji.

— Gdje?

U radnoj sobi moga gospodara.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Stoj! — prestrašeno viknu njezina majka. — Kaniš li izdati Kara Nirvana?
Kaniš li predati sve što je postalo našim vlasništvom?

— šuti! Znam što radim — odvrati Žuta. — Taj čovjek ima pravo. Izvršili smo zla
djela i moramo podnijeti kaznu, ali kazna de biti to manja što prije pokušamo
.ispraviti ono što smo skrivili-

To je zaista bilo silno brzo obradenje! Jesam li smio povjerovati u njega? Nikako!
Osim toga nije mi se svidio ni zvuk njezinoga glasa. Ona domahnu objema
staricama da se smire.

— Gdje se nalazi njegova radna soba? — upitah.

— Prijeko u dvorištu. Prepoznat deš je po napisu iznad vratiju.

— U njoj su stvari i novac sigurno sakriveni?

— Da, takav se plijen ne stavlja u blagajnu.

— Opiši mi skrovište!

— Vidjet deš škrinju kraj zida. Odmalkni je pa deš iza nje u rupi u zidu otkriti sve
ono što je oduzeto Englezu i trgovcu..

— Ako si me prevarila, onda si time samo pogoršala svoj položaj. Uostalom,
znam da se ovdje skrivaju dvadeset četiri čovjeka koji treba da nas pobiju.

Žuta zapanjeno zašuti, a njezina majka i tetka kriknuše. Žuta dm dobaci ljutiti
pogled i reče:

— Efendijo, netko ti je slagao.

— Nije. Nitko mi to nije rekao pa nije mogao ni lagati. Sam sam to opazio.

— Onda si se prevario.

— Nisam. Tačno znam da su ovdje.

— Pa ipak nije tako. Da, priznat du ti da je otprilike toliko ljudi bilo spremno da
vam se suprotstavi, ali ne ovdje ved vani kod karaule.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nalaze li se oni još ondje?

— Nalaze. Mislili su da dete otidi onamo prije nego što dođete u han.

— Imaju li konje?

— Nemaju. Sto bi im konji mogli koristiti u borbi s vama?

— Dobro. A gdje su vaše sluge?

— I one su među tim ljudima. Imamo dvanaest slugu koji su nam potrebni zbog
konja kojima trgujemo.

— A ostalih dvanaest?

— To su ovdašnji ljudi.

— Kojima je tvoj muž kao Žuti gospodar?

— Jest.

Na sva je ta pitanja odgovorila brzo, ne razmišljajudi i kao da govori posve iskreno.
No ipak nisam mogao povjerovati Zutovoj ženi. Uvidio sam, međutim, da bi bilo
uzalud da je i dalje ispitujem. Bio sam siguran da mi ni sad nije rekla istinu. Zato
ustadoh i rekoh:

— Iskrena si pa vidim da mogu preporučiti sucima da budu blagi prema tebi.
Sad du otidi, a vi nedete izadi iz te sobe. Ne nađem li da je sve onako kako si rekla,
ne smijiete računati na milost.

— Uvjerena sam, efendijo, da deš sve nadi upravo tako kako sam ti rekla pa da
dete mi možda i oprostiti kaznu.

Kad sam sišao, svi ostali su još stajali na hodniku. Perajanac mi dobaci ispMj'ivi
pogled, ali na mojem licu nije mogao ništa pročitati. Pozvati drugove da prijeđemo
u sporedne zgrade.

Pred kudom su još na konjima sjedili Ranko i njegovi drugovi. Nitko nije
neprijateljski nastupio prema njima. Kad smo zakucali na dvorišna vrata, nisu se

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

otvorila. Zapovijedao sam Žutome da ih dade otvoriti, ah on je opet odbio. Onda
se sjetih lozinke što sam je doznao od skelara u Ostromdži pa ponovo zakucaih,
vibnuvši:

— Otvorlite, sirdaš!

— Odmah — ču se iza vrata. Unutarnji kračun se pomaknu i vrata se otvoriše.
Na njima je stajao neki sluga i prestrašeno se zagledao u nas.

— Budalo! — lj'utito dreknu Žuti.

Ušli smo u dvorište, ali s nama i velik dio naroda. Zapovjedio sam im da ostanu
vani, no uzalud. Nagurali su se na vrata. To je moglo postati opasno. Zato dadoh
Ranku znak, a njegovi pratioci potjeraše konje među ljude i odvojiiše one koji su se
ved nalazili u dvorištu od onih koji su stajali vani.

Ljudi stadoše nezadovoljno vikati. Zakračunali smo vrata, a ja rekoh mještanima da
moraju ostati ovdje. Da im ne bi palo na um da otvore vrata, ostavio sam Stojkove
suplemenike da ih čuvaju. Mi ostali pođosmo dalje.

S prednje strane dvorišta nalazila se dugačka niska zgrada, pružajudi se cijelom
dužinom četvorine. Ista takva zgrada stajala je uz lijevi bočni zid dok su tredu i
četvrtu stranu sačiniti visoki zidovi. Sa strane, ravno nasuprot nama, pružalo se, od
zida u dvorište, šest uđkih i niskih dugačkih zgrada jedna usporedo s drugom kao
zuipci na češlju. Činilo se da su to staje. Prema nama su bile okrenute užom
stranom dok su nam one dvije dugačke 'zgrade pokazivale čelo. Na jednoj od njiih
pročitah naslov: »Poslovnica«, a iznad toga arapsko slovo »dal-«. Nisiam znao što
ono znači. U toj poslovnici imala se dakle nalaziti škrinja s novcem što ju je
spomenula Žuta.

Najiprije odaslaih Halefa, Omara i Oska da pretraže sve zgrade. Ja' sam ostao uz
opdinske vijednike i Žutoga jer ga nisam smio ispuštati s vida.

Nakon pola sata vratiše se moji drugovi i Halef javi:

— Sidi, sve je sigurno. Ovdje nema nikoga.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Što se nalazi u tim kudama?

— Ove dvije zgrade — odvrati Halef, pokazujudi na prvu i drugu stranu
četvorine — su 'skladišta, otvorena samo prema dvorištu. Onih drugih šest niskih
zgrada, nasuprot nama, staje su pune; konja.

— I nikoga nema ondje? Ni jednog sluge?

— Nema.

— Jesu li sve te staje jednako građene?

— Nisu. Ona, na kojoj piše »Poslovnica«, ima sprijeda, prema nama, sobicu u
kojoj stoji niski stol i nekoliko stolica. Na stolu ima kojekakvog ispisanog papira.

— Dobro, onda demo najprije pogledati tu sobicu. Perzijanac de s nama, a Inglis
i monsieur Galingre de nas pratiti.

— A ja? — uipita Halef.

— Ti moraš ostati ovdje da pripaziš umjesto mene. Nemoj nipošto dopustiti da
se otvore vrata i ni uz koju cijenu se ne miči s mjesta. Vi se leđima oslanjate na
spremište pa ste dobro zaklonjeni, a pri tom vidite čitavo dvorište. Zapadnete li, za
vrijeme moje odsutnosti, u bilo kakvu opasnost, poslužite se oružjem. Ja du se
ubrzo vratiti.

Nas trojica, Galingre, Liindsay i ja povedosmo Žutoga do staje. Vrata su se nalazila
na sredini zgrade. Kad smo ušli, ugledah dva reda konja. Sa stražnje strane nalazila
su se vrata, a i na prednju vodila su vrata u tako zvanu poslovnicu. Stropa nije bilo,
a krov je bio od slame. Ovdje u staji nije bilo mjesta koje bi moglo neprijiate-

Iju poslužiti klao sferovište. Žuti nije imao oružja, a ruke su mu bile vezane. Nije
dakle bilo razloga za bojazan.

Da ne propustimo nikakvu mjeru opreza, ja sam prišao stražnjim vratima koju su
iznutra bila zaikraounata. Otvorio sam ih i pogledao. Iza onog zida, na koji se svih
šest staja naslanjalo u pravom kutu, nalazio se još jedan vanjski zid. Između njih se
pružao uski prostor koji je služio kao gnojište. Budiudi da ni ovdje nisam nikog

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

opazio, osjetio sam se sigurnim, pogotovu što sam ta vrata mogao iznutra
zakračunati. To sam i učinio, a onda se vratih svojim pratiocima.
Sad uđosmo u poslovnicu. Svjetlo je prodirale u nju kroz mali prozorski otvor.
Ravno nasuprot ulazu ugledao sam tik uza zid škrinju okovanu željezom. Bududi da
ni ovdje nismo našli nikoga, činilo se da nema razloga bilo kakvoj bojazni. Ali
Žutovo lice malo je pro-blijedilo i pogled mu je nemirno zatitrao. Mora da je bio
silno uzbuđen.

Odgurnuo sam ga do zida, na nesredu tako da je mogao vidjeti vrata dok smo im
mi Okrenuli leđa.

— Ostani ovdje i odgovaraj na pitanja! Gdje čuvaš novac što si ga napljačfcao?

Perzijanac se podrugljivo nasmije.

— To bi volio da znaš? — upita.

— Svakako.

— Ali nedeš doznati.

— Možda ved znam.

— Onda ti je to sam šejtan morao odati.
— Ako je to zaista bio šejtan, onda je imao lik kojeg se čovjek ne može
prestrašiti. Bio je veoma sličan tvojoj ženi.

— Sto? — planu on. — Zar ti je to ona rekla?

— Jest. Rekla mi je da se napljačkane stvari nalaze ovdje iza škrinje s novcem.

— Ta glupa, ta pro...

Kara Nirvan se prekine. Oči mu sinuse i on viknu:

— Ne noževima! Ne ubijte te šugave pse! Hodu ih žive!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Istodobno me udari nogom u donji dio tijela taiko da sam zateturao, a prije nego
što sam se mogao okrenuti, zgrabiše me odostraga. Oko mene se steglo četiri ili
šest ruku. Sredom mi je karabinka visjela na ramenu. Oni su obuhvatili i pušku pa
mi dakle nisu uspjeli desnu ruku tako čvrsto pritisnuti uz tijelo kao lijevu.

Sada je sve bilo na kocki. Sreda što napadači nisu smjeli upotrijebiti oružje. Englez
viknu, a isto tako i Galingre. Njih su također zgrabili. Ja se naglo zavrtih da bih se
licem okrenuo prema napadačima. Uspjelo mi je. U maloj sobi bilo je sigurno
dvanaest do četrnaest ljudi, dovoljno da nas zdrobe, a vani u stajli stajalo ih je još.
Da smo ih štedjeli, upropastili bismo jedino nas same. Htio sam da se otresena one
trojice koja su me zgrabila, pa bi mi to sigurno i uspjelo, samo da je bilo slobodnog
prostora.

Neki od tih napadača izvUkuiše Žutoga iz gužve da ga van;: oslobode spona. Ja
posegoh desnicom i izvukoh iz pojasa revolver. Nisam mogao podidi ruku pa
uperih oružje u tijelo napadača: Tri hica i bio sam slobodan. Ne mogu u pojedinosti
opisati ono što sam učinio. S tri preostala hica oslobodio sam Galingrea i Lindsaya,
ali sam nastojao da protivnike samo onesposobim za borbu.

Cim se Englez osjetio slobodnim, on zaurla poput lava koji se baca na plijen. Činilo
se da je zaboravio da nosi oružje jer je zgrabio teški čekid, koji je ležao na podu, i
bacio se na neprijatelje. Galingre istrgnu jednom ranjeniku nož i jurnu naprijed.

Sve se to odvilo tako brzo da nije prošla još ni puna minuta otkako su naši
protivnici prodrli u sobu. Bili su sigurno uvjereni da de nas iznenaditi i smjesta
pobiti pa ih je zapanjilo što se stvar odvila posve drukčije. Bilo je kao da uopde
nemaju ruku ni oružja za obranu. Jedan je drugoga gurao kroz vrata. Svi su nam
okrenuli leđa obuzeti prepašdu.

— Stoj! Stoj! Pucajte! Bodiite! — odjeknu izvana ljutiti Zutov

glas.

Maločas im je zabranio da se posluže oružjem, a sad je njegova zapovijed došla
prekasno. Ljudi su bježali pred nama pa im nismo smjeh dati vremena da se
zaustave.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Englez je kod svakog udarca čekidem vikao: — Ubijmo ih, zatucimo ih! Well!

— Dalje, naprijed, bježimo! — urlah su razbojnici nastojedi da jedan protekne
drugoga. — Spasite se! Evo ih! Dolaze!

Bilo je upravo da se nasmiješ. Ti strašni Zutovi ljudi, zajedno s njime, njih još
devetnaest na broju, bježali su pred nama trojicom. Svi su vikali; konji su se
poplašili pa stali rzati i ritati se. Bih su to trenuci najvede pomutnje.

Ja sam međutim mislio samo na Žutoga. Zar da mi opet umak-ne? Zid je ibio tako
visok da se nije moglo uspeti preko njega. Morao se između staja vratiti natrag u
dvorište da pobjegne kroz vrata. Mislio sam da mu je to jedini izlaz, a ondje ne
samo da su Stojkovi suplemenici čuvali stražu, ved se u blizini nalazio i Halef. Halef
de ga sigurno radije ustrijeliti nego mu dopustiti da umakne kroz vrata. Ali ondje
su, u dvorištu i pred vratima stajali stanovnici Rugove. Ako se zauzmu za
Perzijiamca, nadi demo se u teškom položaju.

Te s:u mii misli letjele kroz glavu dolk sam. i dalje napadao one koji su bježali. Uto
se s lijeve strane neki konj ritmu prema meni. Kopito me doduše nije izravno
pogodilo, ali me je ipak okrzlo po ramenu da sam pao.

Ustao sam i jurnuo dalje kad za sobom začuh zvonki Halefov

glas:

— Sidi, što je, što se dogodilo? Cuo sam prasak tvoga revolvera, a zatim viku.

Bjegunci su u/pravo iščezli kroz stražnja vrata, a Linđsay i Galingre s njima. Halef ih
više nije vidio; ugledao je samo mene.

— Napadnuti smo — naglo odgovorih. — Žuti je opet slobodan. Potjerat du ti
ga u ruke. Potraži ovdje smjesta najboljeg konja i obori ga njime na zemlju ako ga
ja potjerani k tebi. Brzo, brzo! Ne smijem se ovdje zadržavati jer de se bjegunci
inače zaustaviti, a to bi moglo loše svršiti.

Potrčah dalje kroz stražnja vrata zgrade na gnojište između oba zida. Pravo sam
naslutio. Bjegunci su se sabrali da se opnu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Samo naprijed, ser David — doviknuh Lindsayu engleski. — Ne smijemo im
dopustiti da se zaustave.

Liindsay kriknu i podigne obje ruke, pa skoči usred neprijatelja, a ja odmah za njim.
Galingre se držao junački. Protivnici nagnuše opet u bijeg, a mi za njima, kraj
obližnje staje označene brojem 5, a zatim kraj broja 6. Žutoga i one prve nismo
više vidjeli.

Kad smo zakrenuli oko ugla šeste staje i stigli ma drugu stranu dvorišne četvorine,
na kojoj se nalazilo drugo skladište, ugledah tik ispod zabata kude otvorena
vratašca. Nisu bila ni dvadeset koraka od nas, a bjegunci su trčali ravno prema
njima.

Zar je Žuti ved prošao ovuda? Sto da se radi? Naglo skočih naprijed usred
bjegunaca, odgurnuh ih ustranu, bacih se prema vratima i krenuh kroz njih! Da,
tako je i bilo! Zutovi su ljudi trčali preko

polja, a Žuti je galopirao na vrancu. Premda sam bio bijesan i uzbuđen, ipak sam
zadivljeno pogledao konja. Imao je čvrste sapi, duboka prsa, vitko tijelo, široke i
snažne tetive, visoke i vitke noge, snažan dugačak vrat koji je vodoravno ispružio,
malu glavu — sto mu gromova, to je bio čistokrvni engleski konj! Kako je došao
ovamo u Rugovu?

Upravo sam se zadivio kako lako i brzo juni preko polja. Posve sam zaboravio
jahača. Ah ne! Nije. smio umadi! Podigoh pušku na rame da nanišanim u njega.
Hodu li ga još pogoditi? Za metak iz karabinke bio je ved predaleko.

Uto m: pred očima bljesne nož kojim je jedan od neprijatelja, žuredi se kraj mene,
zamahnuo da me probode. Imao sam samo vremena da skočim ustranu i on dobi
moj metak umjesto Žutoga.

— Natrag na dvorište! — doviknuh Englezu. On i Galingre pojuriše za mnom,
ne obazirudi se na neprijatelja, kroz mala vrata, pa između skladišta i šeste staje u
dvorište. Ondje je čekao Halef na neosedlanom konju.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Žuti bježi na vrancu u Rugovu — rekoh mu zasopljeno. — Požuri za njim da
ne bi sjahao pred Kolamijevim hanom i uknao našeg Rija. Pokušaj doznati kamo je
krenuo iz Rugove! Sigurno de odja-jahati prema Skadru da se sastane s Hamd el
Amazatom i gospođi Galingre oduzme novac jer se ovdje više ne smije pojaviti.

— Alah je velik, a vi ste bih glupi! — reče mališan. — Kako daleko treba da
progonim tog lupeža?

— Samo tako daleko dok ne budeš tačno znao kojim je putem krenuo. Onda se
vrati. Sve ostalo je moja stvar. Ah nemoj da se bilo gdje prenagliš!

On potisnu svog konja ustranu i viknu ved izdaleka:

— Otvorite!

Domahnuh Ranku da mu otvori. On brzo povuče kračun i otvori vrata, a Halef ved
narednog trenutka projuri kroz njih — ali ne usred ljudi koji su stajali napolju kako
sam to očekivao. Nisu naime više stajali ondje.

Skočih za njim. Kad sam stigao do vrata, opazih da ljudi trče u selo. Opazili su
Žutoga koji se pojavio iza zida pa su dakle znali da je slobodan i požurili za njim. Ja
ga više nisam mogao vidjeti jer su ga sakrivale živice između polja. I Halef je ved
iščezao za njima.

— Efendijo — upita Osko — zar je Žuti pobjegao?

— Jeste. Ali mi demo ga ved uhvatiti. Samo uđite! Ne smijemo se više
zadržavati ovdje. Sve što još treba obaviti, moramo obaviti brzo!

Seoski vijednici nisu potrčali u selo. Ispripovjedio sam im što se dogodilo, a oni ne
rekoše ništa. Činilo se, štoviše, da im je drago što je Žuti umakao. Cak i onaj
dostojanstveni starac kao da je olakšano odahnuo. On me upita:

— Sto deš sad učiniti, efendijo?

— Uhvatit du Žutoga.

— I ti još tako mirno stojiš ovdje? Tko želi nekog uhvatiti, mora se požuriti.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ja ved žurim samo ne onako kako ti to misliš.

— Kara Nirvan ti mora umadi jer ima ved veliku prednost!

— Ne brini ništa! Ja du ga ved stidi.

— A onda deš ga dovesti ovamo natrag?

— Nedu. Za to nemam vremena.

— Ali moraš nastupiti kao tužitelj ih svjedok protiv njega!

— To mogu učiniti i drugi. Uostalom, to mogu i vama prepu-siti- Vi znate da je
Perzijanac Žuti. Priznao je to u vašoj prisutnosti pa ga prema tome možete i vi
kazniti ako se vrati. Ako to ne učinite vi, učinit de Stojko umjesto vas.

— Mi demo to sigurno učiniti — stade me uvjeravati Stojko. — Cim se pokaže
ovdje, moj je.

— Tako dugo nedu čekati — izjavi njegov sinovac. — Efendija ga želi uhvatiti, a
mi demo ga pratiti.

— O tome demo se još sporazumjeti — odgovorih. — Sad pođite za mnom u
poslovnicu.

Odosmo onamo. Rekao sam ljudima da odmaknu tešku škrinju cd zida. I zaista, iza
nje u zidu bila je udubina nešto manja od škrinje. Ondje sam našao sve ono što je
Žuti oduzeo Englezu i Galin-greu, ali osim toga nije ovdje bilo ničega. Plodovi
prijašnjih razbojstava bili su ved sakriveni na nekom drugom mjestu. Ja sam
međutim bio zadovoljan s time što smo našli. Lindsay se zadovoljno smijuckao,
ugledavši čak i svoj šešir, a Galingre je kliknuo od radosti kad je opet primio svoj
novac.

Zatim prođosmo kroz svih šest staja. Bile su pune konja svih vrsta, boje i
vrijednosti. Najbolje životinje stajale su u onoj staji

koja se nadovezivala na poslovnicu. Kad sam sa Žutim kao zarobljenikom bio ušao
ovamo, ugledao sam jednog divnoga dorata. Halef je imao isti ukus kao i ja jer je

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

odabrao upravo tog dorata, premda mu se veoma žurilo. Za Galingrea i za Engleza
odabrao sam gotovo jednako vrijedne konje. Trebalo je da imamo dobre trkače. Za
Lind-sayeve sluge nismo se trebali brinuti jer su oni u međuvremenu umakli.

Zatim Stojko također izvede u dvorište nekoliko izvrsnih konja. Muhtar nije htio da
mu to dopusti, ali se Stojko prodere na nj:

— Šuti! Mogu h mi svi ti konji nadomjestiti život mojega sina? Vrlo dobro znam
da dete vi razdijeliti svu Žutovu imovinu ako se on ne vrati pa zato treba da i oni,
koje je on oštetio, bar nešto dobiju. Uostalom, vi biste bili kadri da ga, ako se vrati
kad nas ne bude više ovdje, primite upravo kao da se baš ništa nije dogodilo.
Poznajem ja vas, ali du se pobrinuti za to da on ne prođe dobro.

Svi naši protivnici isto su tako iščezli kao i Žuti. Nestali su štoviše i oni razbojnici iz
poslovnice. Sad sam znao: slovo »dal« značilo je četiri.

Škrinja s novcem imala je ostati zaključana dok ne dođe mu-tesarifov službenik.
Uostalom, muhtar još nije onamo poslao glasnika. Zapovjedio sam mu da to
smjesta učini i da se pobrine za to da uprava Karanirvan-hana prijeđe u čestite
ruke. Zatim uzjahasmo i krenusmo natrag u Rugovu, ne brinedi se idu li opštinski
vijednici za nama ili ne.

U hanu je ved Halef čekao s viješdu da je stigao upravo u pravi čas, da spriječi
Žutoga da ukrade Rija.

— Daleko me je pretekao — ispripovjedi Halef — a ja nisam u strmoj guduri
pravo vladao konjem jer nisam imao uzde, ved samo ular. Nisam znao gdje je on,
ali sam, stigavši ovamo, ujahao u dvorište. I gle, on je stajao ovdje, a Kolamijevi
sluge su mu upravo izvodili vranca iz staje.

— Kako su to smjeli učiniti?

— Razbojnik im je rekao da se njegova nedužnost dokazala te da je dobio nalog
da ti dovede tvoga konja. Ljudi u Rugovi ga se tako strašno boje da mu se nitko ne
usuđuje oprijeti.

— Je li bio naoružan? Koliko znam, nije imao vremena da nabavi oružje.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nisam opazio. Dakako da sam se usprotivio i zapovjedio da R'ija odvedu
natrag u staju. Ali dok sam se ja još prepirao sa slugama, Žuti se brzo izgubio. •

— Kamo?

— Ovamo preko mosta, ali nije pojahao utrtim putem koji vodi uz obalu rijeke,
ved poprijeko, preko polja, prema onoj šumi na zapadu. Jurio je neprekidno u
galopu, a ja za njim sve dok nije iščezao među drvedem.

Pošto sam Halef u razjasnio da su on, Osfco i Omar propustili da zavire iza staja
gdje su se sakrili Zutovi ljudi, skupiismo se svi u gostinskoj sobi. Ovdje sam
drugovima iznio svoj plan.

— Vrijeme nas tjera. Žuti je pobjegao i mi ga moramo stidi. Ovdje je ostavio sve
samo da zasad spasi život. U ovom trenutku on je siromašan i nema novaca. Da bi
ga se domogao, pojahao je ususret Hamd el Amazatu koji dovodi Galingreovu
obitelj. Tim de ljudima oduzeti sve što imaju sa sobom. Ako mu to uspije, imat de
opet novaca pa se može kasnije, kad mi odemo vratiti ovamo i sve poricati.
Neugodne svjedoke može bilo kako ukloniti. S obzirom na ovdašnje prilike
smatram da nije nemogude ni to da uvjeri mještane da je nevin.

— Zaboga! — viknu Galingre! — Moja žena, moja kdi i moj zet nalaze se u
najvedoj opasnosti! Ne oklijevaj, efendijo! Moramo smjesta krenuti, smjesta!

— Samo strpljenja! — opomenuh. — Ne smijemo se prenagliti. U prvom redu
moramo znati kamo vodi put kojim je krenuo.

— To ti ja mogu redi — upadne Ranko. — Ja znam što taj razbojnik namjerava.
Rođaci ovog stranca dolaze iz Skadra. Cesta odande vodi preko Skale, Gori ja, Pahe
i Spase .u Rugovu. Iz Pahe zakrede prema sjeveru u Spasu a odande opet
jugoistočno prema Rugovi. Ona prema tome čini prilično oštar kut koji traži dugo
zaobilaženje. Žuti to zna. Zato nije od jahao u Spasu, ved ravno na zapad u Pahu.
Onuda ne prolaze, doduše, kola pa je put veoma loš, ali jahač, koji krene njime,
prerezat de golemi luk pa de na dobrom konju stidi u Pahu za četiri sata, umjesto
za sedam. Kara Nirvan nas kani dakle pretedi.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Žuti de znati da demo ga progoniti. Možemo, međutim, podi istim putem.
Nadam se da demo ovdje nadi nekoga tko de nam biti vodič.

— Ne trebamo vodiča. Ja poznajem taj put. Najvažnije od svega je da uhvatimo
Žutog.

— Zato demo svi pojahati s tobom, a onda demo se vratiti ovamo i obračunati
sa Sarkom i njegovim ortacima.

— To vam ne bih savjetovao jer vas kod spilje željno očekuju. Ne dođete li brzo
onamo, moglo bi "se dogoditi da ubojice: kojima se želite osvetiti za smrt tvoga
bratida, pobjegnu iz tamnice.

— Razjasni mi to!

Morao sam im ukratko ispripovjediti naše doživljaje. Upozorio sam ih i na to da
tumač Fan Hoti i oba radnika iz kamenoloma ipak niiisu tako pouzdani da bi im se
na dulje vrijeme moglo povjeriti čuvanje spilje. Naposljetku se svi složiše sa mnom.

— To je tačno, efendijo — reče Stojko. — Nije Žuti ubio moga sina, ved su to
učinili ugljenari. Žutoga prepuštam tebi, a one ostale preuzimam na se. Premda
sam još slab, smjesta du krenuti. Poznajem put, a mi se možemo pouzdati u svoje
oči i u svoje konje.

— No dobro, a nemoj ni zaboraviti da je ugljenarov imutak, to jest ono što je
skupio razbojstvima i umorstvima, sakriven ispod ognjišta njegova šurjaka Janaka,
trigovoa ugljenom.

— Odjahat du onamo i izvaditi ga. Komu da ga dadem?

— Taj novac pripada rođacima onih ljudi od kojih ih je uglje-nair uzeo. Ako ih
ne uspiješ pronadi, razdijeli ga siromasima tvoga plemena, ali nipošto nemoj
dopustiti da padne u rube sudu. Inače ga nede dobiti ni oni kojima pripada, a ni
siromasi.

— Učinit du upravo onako kako si rekao, efendijo, a ljudima, koji prime novac,
redi du tvoje ime da znaju komu se moraju zahvaliti. A sad se spremimo za polazak.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Uto se Ranko još jednom javi:

— Ja ostajem kod toga da nedu odjahati k spilji. Moj stric i mojih pet pratilaca
osvetit de smrt mojeg bratida Ljuhimlka. Ali Žuti je držao moga strica preko dva
tjedna zasužnjena i htio ga je ubiti. I to traži osvetu. Nije dovoljno da ti, efendijo,
progoniš razbojnika. I ja moram sudjelovati u tome pa du zato pojahati s tobom.
Uostalom, ja vam mogu poslužiti i kao vodič jer poznajem kraj kroz boji moramo
prodi.

— Ne protivim se — reče njegov stric. — Ali vi trebate dobre konje pa du ti
zato dati svog alata. Ja ved imam zamjenu za nj. Time

je sve dogovoreno i ja mogu krenuti. Ali što de biti sa Žutim ako ga uhvatite? —
upita me on.

— To sad nikako ne mogu redi. Sve ovisi o tome kako du ga se domodi. Uspije h mi
to bez prolijevanja krvi, predat du ga Ranku, a on neka ga dopremi ovamo. Onda je
vaša stvar što dete učiniti s njim.

Sad se radilo samo još o konjima. Ja sam imao svog neusporedivog Rija. Osko i
Omar jahali su na šarcima obih Aladžija, Ranko je dobio alata, a Halef, Englez i
Galingre uzeli su najbolje konje iz Karanirvan-hana. Oni konji na kojima su Osko i
Omar dosad jahali, dobili su samare da ponesu zalihu hrane za nas i za konje što
smo je radi opreznosti morali ponijeti sa sobom. Te samare i zalihe hrane kupili
smo od Kolamija kome je bilo vrlo žao što tako brzo odlazimo iz njegove kude. Bio
je silno zahvalan što smo ga oslobodili njegova protivnika.

Od Stoj ka i njegovih oprostili smo se vrlo srdačno. Još s mosta nam je dovikivao,
želedi nam sredu, a zatim zaokrenu nalijevo onim smjerom iz kojeg smo mi došh.

Sigurno je sa svojim suplemenicima stigao u ugljenarovu dolinu. Kako je onda
prošao posljednji posjednik ubojničke spilje i njegov šurjak, to ne znam — i ne
želim da znam. Krv za krv, život za život!

Ubrzo krenusmo i mi. Sunce se ved spustilo kad smo izjahali iz Rugove. Mještani su
gledah za nama, ah mi se nismo osvrtali jer nas ništa nije ovdje vezalo. Naprotiv,

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

kad smo u galopu pojurili preko ravne zemlje na ugaru, ogledah se još jednom
prema onom vrhuncu na kojem je stajala karaula. Možda de se kasnije jednom
pripovijedati o njoj, o oknu ispod nje i o onim strancima zbog kojih je morala
nestati.

Bilo nas je sedmoro i imali smo konje da im nadaleko i naširoko nije bilo ravnih.
Zbog toga se i nisam bojao da nedemo stidi Žutoga. Od Rugove pa do šume trebao
bi pješak sigurno tričetvrt sata, ali mi stigosmo onamo ved za pet minuta.

Planine smo ostavili za sobom. Na jugozapadu su se uzdizali vrhunci planine Fandi.
Morah smo prijedi samo preko njenih sjevernih obronaka. Kroz šumu smo se
strmo uspinjali oko tričetvrt sata, a onda izađosmo na otvorenu visoravan obraslu
visokom travom i bi-

ljem. Ovdje, u visokom raslinju, tako se jasno razabirao Zutov trag da se pred
nama pružao kao tamna crta. Opet potjerasmo konje u galop.

Kroz šumu smo se uspinjali pojedinačno, ali sad nam je krajina dopustila da jašemo
usporedo. Kraj mene je jahao Halef. Njegov dorat bio je divan konj pa je bez
napora držao korak s mojim Rijem. Osvrnuh se i dadoh Galingreu znak da dojaše
bliže. Uzeli smo ga među nas.

— Imaš li mi nešto redi, efendijo? — upita me on turski jer je uz nas bio Halef
koji nije razumio francuski.

— Da, volio bih znati kako je tako zvanom Hamd en Nasru uspjelo da se uvuče
u tvoju trgovinu-

— Toplo su mi ga preporučili iz Stambula pa se zaista pokazalo da je vrlo
spretan i vjeran.

— Sigurno mu je to bilo u računu. Jesi li zaista prodao svoju trgovinu?

— Jesam. Zato sam u Skopju kupio drugu, ali je još nisam platio. Moja žena
nosi sa sobom novac u mjenicama.

— Vrlo je neoprezno od nje da toliki imutak prenosi iz Skadra u Skopje!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne smiješ zaboraviti da to radi protiv moje volje i da ju je na to naveo samo
Hamd en Nasr.

— To je tačno. Smijem li možda znati iz kojeg mjesta iz Francuske potječeš?

— Iz Marseja. Zive veze što ih je moje poduzede održavalo sa zemljama u
istočnom dijelu Sredozemnog mora navele su me kasnije da se preselim u Tursku.
Imali smo podružnicu u Alžiru pa je moj brat morao otidi onamo da spriječi neki
veliki gubitak koji nam je zaprijetio. On je vodio našu kudu u Marseju. Da se stvar
riješi, bila je potrebna pomod pa je moj brat pozvao sina k sebi. Nakon nekog
vremena doznao sam strašnu vijest da je moj brat ubijen u Blidi.

— Tko ga je ubio?

-— Sumnja je pala na nekog armenskog trgovca, ali ovoga nisu mogli uhvatiti. Moj
sinovac Paul krenuo je sam da potraži toga čovjeka, ali se nikad nije vratio.

— Sto je bilo s poduzedem u Marseju?

— Moj brat je imao udanu kder kao i ja sada. Posao je prešao na njezina muža.

— I ti nikad više nisi čuo za svog sinovca Paula i za ubojicu tvoga brata?

— Nisam. Pisala smo brojna pisma a zet mojega brata je i sam otputovao u
Blidu, ali sav trud biio je uzaludan.

— A što bi ti učinio da se sretneš s ubojicom i da te on zamoli da ga kao
namještenika primiš u svoje poduzede?

— Dobio bi namještenje, ali u paklu. Uostalom, zašto me pitaš tako čudne
stvari?

Sad sam mu ispripovjedio kalko smo Halef i ja u Vadi Tarfaui pronašli mrtvaca a
rekao sam mu i o sadržaju onih triju alžirskih novina koje sam nažalost izgubio u
bisagama kad mi je konj utcnu u slanu močvaru Sot Džerida.

— Efendijo — zaprepašteno viknu Galingre — strašne li vijesti! Govori brzo
dalje! Znaš li kakvih potankosti o ubojici?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Najprije mi reci je li tvoj sinovac Paul bio oženjen?

-— Samo kratko vrijeme. Njegova mlada žena se toliko žalostila što je on iščezao
da je od žalosti umrla.

— Kako joj je bilo djevojačko ime? Nije li počinjalo slovima E. P.?

— Jeste, efendijo, jeste. Zvala se Emilie Pouillet. Ali odakle poznaješ početna
slova njezina imena?

— Sigurno nije bila tako stara kako bi se to dalo zaključiti prema godini
urezanoj u unutrašnjosti ovoga prstena.

S malog prsta skinuo sam prsten koji sam našao na mrtvačevoj ruci i sve do toga
dana ga nosio na svojoj. Galingre je ugledao urezana slova »E. P. 15. j'uilet 1830.«
pa viknu gotovo bez daha:

— To je vjenčani prsten mog sinovca Paula, mog sinovca koji je iščezao! To
tačno znam!

— Ali kako se to slaže s godinom 1830?

— To je vjenčani prsten bake njegove zaručnice čije je djevojačko ime bilo
Emilie Palangeur. Bududi da se početna slova slažu, unuka je uzela vjenčani prsten
svoje mrtve bake i to zbog djetinje ljubavi, a ne zbog štedljivosti. Zar si taj prsten
našao kod mrtvaca?

— Bio mu je na prstu pa sam ga uzeo. Ubojica ga sigurno nije opazio.

— Bože, bože! Naposljetku sam doznao činjenice, ali kakve činjenice! Nisi li
pošao u potjeru za ubojicom?

— Jesam. Naišao sam na njega na Sotu gdje smo jahaii preko jezovite kore od
soli na jezeru. Taj je oovjelk ustrijelio našeg vodiča, oca ovoga Omara koji sad jaše
s nama da se osveti očevom ubojici. Kasnije smo ga još jednom sreli, ali mu je
uspjelo da nam umakne, no sad mu to više nede uspjeti.

— Sada? Zar je ovdje?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Sigurno! To je onaj Hamd en Natsir ili bolje redi Hamd el Amazat.

— O nebesa! Kako je to mogude? Hamd el Amazat je dakle ubojica mog brata i
njegova sina?

— Jeste. Halef je ved i onda bio moj pratilac. Neka ti iispripo-vjedi sve pa i to
kako smo u Stambulu doznali za tebe.

Halef je čekao upravo na to. Zato potjerah svoga konja do Ranka, a njih dvojicu
ostavih same. Uskoro začuh Halefov zvonak i patetičan glas.

Za to vrijeme stigli smo opet među šumovite vrhunce gdje smo morali polaganije
jahati. Kad sam se okrenuo, opazih da Halef, Galingre i Omar jaš-u zajedno,
razgovarajudi o onom strašnom događaju. Odmakoh naprijed jer nisam imao volje
da sudjelujem u njihovim osvetničkim planovima.

Ved se počelo mračiti i šuma se opet spuštala; bila je ved nod kad smo ujahali u
strmu dolinu Joake i pred sobom ugledali svjetiljke u Paihi. Prva kuda u selu nije
uopde bila kuda. Bilo bi štoviše pretjerano da smo je nazvali kolibom. Iz otvorene
rupe, koja je služila kao prozor, svjetlila je vatra na ognjištu. Pojahah onamo i
vifcnuh. Pred rupom se pojavi okrugla glava.

— Tko je? — upita me albanski.

— Izađi — odgovorih istim jezikom, a kako sam znao vrlo malo albanski
nastavih turski:

— Ja sam stranac i htio bih te nešto upitati. Želiš li zaslužiti pet pijastera, dođi
malo ovamo.

— Pet pijastera! — viknu čovjek sav ushiden zbog toga za nj velikog iznosa. —
Evo me oidmah, odmah! Počekaj! Ne odlazi!

On se pojavi pod vratima, malen, sabljastih nogu i vrlo velike glave.

— Ti nisi sam? — upita. — Valjda mi nedete učiniti ništa nažao! Ja sam posve
siromašan seoski pastir.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne boj se! Ako nas dobro obavijestiš, dobit deš čak deset pijastera.

— Deset pijastera! — začuđeno viknu. — Nebesa! Deset pijastera mi muhtar
daje za cijelu godinu, a k tome još i batina.

— Zašto?

— Da mu čuvam ovce.

— Onda on nije dobar ni darežljiv gospodar?

— Nije, nipošto nije. Radije poseže za bičem nego u novčarku, a jesti mi daje
samo ono što nede nitko drugi.

Upitao sam za muhtara jer sam mogao zamisliti da se Zut'i svratio k njemu. Pastir
nipošto nije bio mlad, a k tome mi se činilo da je slabouman ili u najmanju ruku
djetinjast. Uostalom, možda du upravo zbog toga od njega doznati više nego od
bilo kog drugoga.

— Sigurno paseš ovce cijelog sela? — upitah ga dalje.

— Pasem, a svatko mi daje jelo za jedan dan, meni i mojoj sestri koja sjedi u
kudi uz vatru.

— To znači da ste neprekidno u selu i da nikamo ne odlazite?

— O, ja odlazim ved daleko kad moram tjerati prodane ovce. Nema tome
davno što sam biio u Rugovi; a biio sam i u Gori ju.

U Gori smo morah i mi odjahati. To mi je baš dobro došlo.

— Bio si u Rugovi? — upitah. — Kod koga?

— Bio sam u Karanirvan-hanu ...

— Poznaješ li tamošnjeg handžiju?

— Oh, njega poznaje svatko! Ja sam Kara Nirvana vidio i danas, a vidjela ga je i
moja sestra koja sjedi u kudi kraj vatre.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Znači da je bio ovdje u Pahi.

— Jeste, a kanio je i dalje. Zatražio je od muhtara oružje jer ga nije imao.

— Odakle to znaš?

— Vidio sam.

— Ali nisi čuo što je razgovarao s muhtarom?

— Oho! Sve sam čuo, sve! Upravo zato jer nisam smio ništa slušati, jer sam
prisluškivao. Ja sam naime veoma pametan, a isto tako i moja sestra koja sjedi u
kudi kod vatre.

— Smijem li je vidjeti?

— Ne.

— Zašto ne?

— Jer se ona boji stranaca. Bježi pred njima.

— Preda mnom ne mora bježati. Ako je smijem pogledati, dat du ti petnaest
pijastera.

— Pet-na-e-st pijastera! — ponovi on. — Odmah du je pozvati i.. .

— Ne, nemoj je zvati! Ja du udi u kudu.

Taj neobični čovjek možda je znao upravo ono što sam htio čuti od njega. Da mu
ne dam vremena da se predomisli, vinuh se brzo sa sedla i gurnuh ga kroz vrata te
pođoh za njim.

Pastirska je koliba bila sagrađena od neotesana kamena, a od kamenih ploča bio je
i krov. Dva kamena činila su ognjište na kojem je gorjela vatra, a iznad nje je na
kamenu stajao veliki glineni lonac. U njemu je ključala voda iz koje su virile
oguljene noge neke životinjice. Kraj ognjišta je stajala djevojka i miješala u loncu.
Dva slamnata ležaja bila su jedini dijelovi siromašnog namještaja.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Pastir je bio odjeven oskudno. Kako ved rekoh, bio je silno mršav dok mu je glava
bila pretjerano velika i obrasla gustom kosom. I njegova sestra bila je vrlo
sirotinjski odjevena.
Kad me je ugledala, ona glasno viknu, otrči na svoj ležaj i zavuče se duboko u
slamu tako da su joj virile samo noge.
Upravo me je zaboljelo srce.
— Ne bježi, sestrice — pozove je pastir. — Ovaj gospodin daje nam petnaest
pijastera.
— To nije istina! — odvrati ona ispod slame.
— Istina je, sigurno.
— Onda neka ti da, ali odmah!
— Daj mi, gospodine! — zamoli me pastir.
— Ako se tvoja sestra izvuče iz slame, dat du vam čak dvadeset.
— Dvadeset! Iziđi odmah!
— Neka ti ih najprije dade. Ne vjerujem mu.
Posegnuo sam u džep i dao mu u ruke dvadeset pijastera. On od radosti skoči uvis,
ushideno klikne, pa zgrabi svoju sestru te je izvuče iz slame, utisnuvši joj novac u
ruku.
— Sto to kuhate? — upitah je.
— Divljač — reče ona i mljacnu jezikom kao pravi sladokusac.
— Divljač? Kakvu divljač?
— Ježa kojeg sam jučer uhvatio — reče pastir.
— Zar jedete ježa?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Dakako! To je najveda poslastica koja uopde postoji. Pogledaj ga samo! Ako
hodeš komadid, možeš dobiti jer si nam poklonio tako silno mnogo novaca. Dat du
ti ga vrlo rado, a isto tako i moja sestra koja stoji tu uz vatru.

Izašao sam do naših tovarnih konja, uzeo meso i kruh pa ih pružio pastiru.

— Poklanjaš li mi to? — začuđeno upita, očito se razveselivši. Odmah zatim
morala je njegova sestra onih dvadeset pijastera zakopati u kutu kolibe. Pastir
reče:

— Mi spremamo sav novac što ga zaslužimo. Kad jednom budemo bogati kupit
du ovcu i kozu- One de nam dati vune i mlijeka. Ali sad možeš opet govoriti o
handžiji iz Karanirvan-hana, gospodine. Sve du ti redi. Dobar si čovjek, kakvog još
nikad nisam vidio, a bio si dobar i prema mojoj sestri koja stoji tamo uz vatru.

— Vidio si dakle tog čovjeka gdje dolazi?

— Jesam. Jahao je na onom crnom konju što mu ga je prodao paša jer ga je
handžija prije toga učinio bolesnim. Ujahao je usred moga stada i zgazio mi dvije
ovce, muhtarevo vlasništvo. Zato sam svoju sestru, koja stojii ovdje kraj vatre,
ostavio kod stada i potrčao mubtaru da mu to reknem. Kad sam stigao onamo,
stajao je onaj čovjek pred kudom pa me je onako s kcnja udario po glavi i rekao
neka se izgubim da ne sluš'am što oni govore. Moj je gospodar stajao kraj njega.
Ah upravo zato jer me je udario i zgazio mi dvije ovce, ja sam ušao u sobu i stao
kraj prozora da bih čuo sve što nisam smio čuti.

— No, o čemu su govorili?

— Kara Nirvan je upitao nisu h možda ovuda prošli ljudi s kolima.

— A jesu li prošh?

— Nisu. Zatim je kazao da de dodi neki konjanici, jedan od njih na crnom
arapskom ždrijepcu. Muhtar bi im imao redi da je Kara Nirvan odjahao u Dilbri, a
ne cestom u Gori.

— Ali on je ipak odjahao u Gori?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jest. To sam vidio. Ta dobro sam pazio.
— Kako je daleko do Gore?
— Na dobru konju treba jahati dvanaest sati. Ah Kara Nirvan ne želi baš posve
do Gore, ved samo do hana Nevjere.
— Zašto se taj han tako zove?
— Jer se nalazi uz neku stijenu koja nosi to ime.
— A zašto se stijena zove Nevjera?
— Ne znam.
— Sto traži Kara Nirvan tamo?
— On de čekati ljude koji dolaze s kolima.
— Koja mjesta leže odavde pa do tog hana Nevjere?
— Ševa, Brdeti i Fuša Arsid, a zatim dolazi han. Trebalo bi jahati odsada pa do
jutra prije nego što se stigne onamo jer donde ima sigurno osam sati jahanja.
— Leži li taj han na osami ih je kraj njega kakvo selo?
— Osamljen je. Bio sam ondje.
— Na kojoj strani ceste leži?
— Na desnoj.
— Poznaješ li handžiju? .
— Poznajem. Kadšto dolazi ovamo i zove se Edhem. Nitko ga ne voli. Ljudi
govore da je krađom stekao svoj imutak.
— Jesi li još štogod čuo?
— Nisam jer je muhtar ušao u sobu po svoje oružje: pušku, pištolj i nož. Kara
Nirvan nije imao svoje oružje sa sobom. Onda je brzo odjahao.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Koliko je vremena prošlo odonda?

— Gospodine, to ti ne mogu redi jer nemam džepni sat kao padišah, ali ipak
držim da su prošla dva sata.

— Onda mi sad samo reci još to, mogu li lako pronadi cestu u

Gori.

— Možeš. Ta cesta dolazi iz Spase s one strane rijeke Joske, a onda zakrede
nalijevo. Morate prodi pokraj rijeke. Ja du vas izvesti do izvan sela.

— Dobro, izvedi nas! Ah ved je nod. Ne može li čovjek zalu-tati s ceste?

— Može ako je ne pozna. Ali do sela Brdeti ne možete zalutati, a ondje dete
sigurno nadi nekoga koji de vas povesti dalje tako da nedete nikamo skrenuti.

— Prema tome znam sve. Zadovoljan sam s tobom. Koliko kod vas stoji ovca?

— Jednogodišnja ovca stoji dvadeset pijastera.

— A koza?

— Ona je mnogo skuplja. Ako daje mlijeka, stoji i preko trideset pijastera.

— No, onda deš dobiti i više, a ne samo jednu ovcu i kozu. Pogledaj ove
srebrnjake! Oni svi zajedno vrijede dvije stotine pijastera. Za taj novac možeš
kupiti najmanje četiri ovce i četiri koze ako ne dopustiš da ti zli ljudi oduzmu
novac.

— Da mi oduzmu novac? Neka se samo usude! Odmah bih pošao muhtaru, a
on bi mi pomogao. Ah ti se sigurno šališ. Mi bismo u tom slučaju bili bogati, ja i
moja sestra koja stoji tamo uz vatru.

Izvadio sam bilježnicu, istrgao iz nje list papira i napisao na njemu nekoliko redaka
pa mu ih predao, rekavši:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ako bi netko rekao da do tih dvije stotine pijastera nisi došao pošteno i ako
bi ti pokušali oduzeti novac, predaj muhtaru ovaj papir. To je potvrda s mojim
potpisom da sam ti novac poklonio.

Prije nego što sam počeo pisati utisnuo sam mu novac u ruke. Stajao je sav
ukočen, ispruživši ruke od tijela, buljedi u me kao da ne vjeruje svojim očima.
Položih papir na novac, okrenuh se izađoh iz kolibe, pa uzjahah konja. On potrči za
mnom i radosno viknu:

— Zar je to doista moje?

— Jest, dakako!

— Moje i moje sestre koja u kudi stoji uz vatru?

— Naravno! Ah ne viči tako! Obedao si nam da deš nas otpratiti do ceste, a mi
nemamo vremena da čekamo.

-— Evo, ved idem, ved idem!

Novac i papir držao je još uvijek u ruci. Onda utrči u kolibu da ga preda svojoj sestri
koja je stajala »tamo uz vatru« i odmah se vrati. Pokušao je da vrlo brojnim
riječima dade oduška svom oduševljenju, ali ja mu to zabranih pa je tako nijemo
koračao pred nama. Moj mali dar usredio je brata i sestru.

Prošavši kraj dvije ih tri male kude, prijeđosmo drvenim mostom preko Joske. Na
drugoj obali stigli smo u selo Pahu i susreli nekoliko ljudi koji su nas začuđeno
gledali. Nitko nas, međutim, nije oslovio. Tako smo stigli na kraj sela, izašli na cestu
i oprostili se od našeg vodiča. Kad smo malo odmakli, on doviknu za nama
albanski:

— Laku nod! Sretan put! Dug život!

PRED nama je bila još mračna nod. Ostale konje nisam još tačno poznavao, ali u
Rija sam se mogao pouzdati. Sigurno nede skrenuti s puta ako mu popustim uzde.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Zato pojahah na čelo naše četice, položih uzde u ružu sedla i pustih svog vranca da
trči kako hode.

Put je vodio uzbrdo, zatim po ravnici, i naposljetku opet nizbrdo, neprekidno kroz
grmlje ih šumu. Da je Žuti ovdje vrebao, lako bi nekolicinu nas poskidao mecima.
Mislio sam na to, napevši vid i sluh, ali sredom bez razloga.

Nakon više od dva sata stigosmo do sela Brdeti. Svakako je bilo bolje da uzmemo
vodiča. Ranko je doduše tvrdio da poznaje kraj, ali slutio sam da to čini više zbog
toga da bi nam se mogao pridružiti. Povrh tega bilo je tamno; mjesec je kasno
izašao. Zalutamo li, mogao bi Žuti postidi svoju svrhu prije nego što pronađemo
pravi put.

Zato sam, dakle, bez oklijevanja, upitao prvog čovjeka kojeg smo sreh, ne bismo li
mogli uz dobru pladu dobiti vodiča. Taj čovjek nam se odmah ponudio. Rekao je da
de nas za deset pijastera odvesti do hana Nevjere ako imamo vremena da čekamo
dok dovede svoga konja. Pristadosmo. Potrajalo je svega nekoliko minuta i on se
vratio.

Istina je, morah smo biti na oprezu jer nismo poznavali tog čovjeka. Mogao ga je
poslati i Žuti da nas zavede na stranputicu. Zato smo ga opkolili. Ja sam mu obedao
dvadeset pijastera bude li pošten, a prevari li nas, metak u glavu.

Opet smo jahali kroz šumu i grmlje pa smo nakon gotovo tri sata stigli u selo Fuša
Arsit. Iza toga sela pružala su se polja, a zatim opet šuma. Kadšto smo slijeva čuli
gdje šumi voda. Bio je to neki pritok Drima, ah ime sam mu zaboravio.

Zatim je izašao mjesec i mi smo mogli prilično dobro vidjeti. Nalazili smo se u
divljem planinskom kraju. Posvuda oko nas stijene i iskidane hridine, golemo
drvede, vlažan zrak i šum u vrhovima granja čije je sjene mjesec bacao na naš put u
veoma neobičnim šarama.

Kakav li je to samo bio put! I ovuda treba da prolaze kola! Naši su konji svakog
časa posrtali preko krupnog kamenja i propadali u jame. Tako smo jahali dalje i
dalje sve dok nije zahladilo i zapuhao jutarnji vjetar. Naš vodič nam je rekao da se

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

nalazimo usred planina Keruli, u zloglasnom kraju. Za jedan sat smo imali stidi u
han Nevjeru.

Na pitanje zašto taj kraj nosi ime Nevjera dobio sam odgovor da se u ravnom
kamenom tlu često pokazuju dugačke i duboke pukotine. Ovdje jahač ne smije
potjerati konja u galop jer ga nede modi dovoljno brzo zaustaviti ako se ispod
njegovih kopita odjednom otvori takva pukotina. Rekao nam je da je na taj način
zaglavilo ved mnogo ljudi. Osim toga, kolaju glasine kako u tim krajevima ima ljudi
koji bacaju svoje žrtve u takve ponore. Ta nas vijest nije razveselila.

Nakon pola sata počelo je svitati. Mislio sam o tome da bi nam naš vodič u hanu
Nevjeri možda mogao biti na smetnji pa sam mu ponudio trideset pijastera,
umjesto obedanih dvadeset, ako se odmah vrati. Prihvatio je i brzo odjahao
primivši novac. Mora da se u našem društvu nije baš odviše ugodno osjedao.
Nismo gotovo ništa govorili, a s njim smo postupali s vidljivim nepovjerenjem.

Najednom presta šuma. Nadaleko je pukla ravnica kao da je od tvrde stijene
pokrivene skliskom mahovinom. Nigdje drveta, tek tu i tamo pokoji grm ili
grmečak. U daljini ugledah nekiu tamnu taoku, a kroz dogled razabrah da je to
skupina od nekoliko kuda. To je svakako bio traženi han.

Naš put se protezao kao tamna crta u zelenoj mahovini. Zatim stigosmo na mjesto
gdje se neki trag odvajao nalijevo. Sjahao sam i pretražio ga. Tuda su prošla kola
koja je pratilo nekoliko konjanika. Mahovina što su je utisla kopita i točfcovi, još je
bila čvrsto pritisnuta o tlo. Nije dospjela da se uspravi. Mora da su kola prošla
ovuda tek prije nekoliko minuta, ali nismo ih mogli ugledati jer je upravo onaj
smjer, kojim su krenula, bio zastrt rijetkim nizom grmova.

u meni se porodi strah, ali ga nisam pokazao nikome. Skočih u sedlo i pojurih
prema hanu, a pratioci, kvji nisu mogli shvatiti moje vladanje pojiuriše za mnom.

Stigli smo do hana koji se sastojao od nekoliko zgrada nimalo privlačna izgleda.
Isipred vratiju stambene zgrade stajala su, prekrivena platnom, dvoja teško
natovarena volovska kola. Uz njih su stajala i treda kola, ali siu ved otišla.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

-— Halefe, podi sa mnom u kudu — pozvah ga. — Ostali de ostati ovdje. Provjerite
jesu li vam kolani čvrsto stegnuti. Možda demo morati čestito zagrabiti.
— Da to nisiu ona kola s kojima se vozi moja žena? — zabrinuto upita Galingre.
Nisam mu odgovorio, ved uđoh s Halefom kroz otvorena vrata. Bududi da nisu bila
zakračunata, mora da su stanovnici kude ved bili budnii. U sobi su sjedila dva
snažna čovjeka i pila rakiju. Za nekim drugim stotom sjedila je pred punom
zdjelom cijela obitelj: visok snažan muškarac, dva dječaka te jedna služavka. Kad
smo ušli, muškarac je stajao uspravno. Činilo se da je od prepasti skočio s klupe
kad me je ugledao. Ja mu se osorno obratih:
— Je li ova kuda han Nevjera?
— Jest — odgovori on. — Ja sam handžija Edhem.
— Ci ja su ona dvoja kola vani?
— Od nekih ljudi iz Skadra.
— Kdko se zovu?
— Nisam upamtio. To je neko strano ime.
— Nalazi li se Hamd en Nasir uz njih?
Vidio sam na njemu da bi najradije odgovorio ne, ali ja mu do-baoih pogled koji ga
je prestrašio. Zato, oklijevajudi, reče: — Da.
— Gdje je sada?
— Odjahao je u Pahu i dalje.
— Sam?
— Ne, stranci su se odvezli s njime-
— Koliko ih je?
— Jedan muškarac, jedna stara i jedna mlada žena.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Kad su otišli?

— Nema još ni četvrt sata, Tamo sjede kočijaši onih ostalih kola koji traba da
pođu za njima.

20 Zutl harambaSn

305

On pokaza u onu dvojicu koju sam ved spomenuo.

— Jesi li imao i drugih gostiju?

— Nisam.

— Nijednog iz Rugove?

— Ne.

— Lažeš, Edheme! Kara Nirvan je bio ovdje pa je odjahao s Hamd en Nasirom i
kolima. Ovamo je stigao usred nodi!

Opazio sam da je handžija postao nesiguran. Sigurno je bio Zuitov saveznik jer je
smeteno promrmljao:

— Ne poznajem nikakvog Kara Nirvana. Istina je da je otprilike prije dva sata
stigao ovamo jedan konjanik ali ne iz Rugove ved iz protivnog smjera, naiime iz
Leša. Vrlo mu se žurilo, a kako su stranci krenuli istim putem, on im se priključio.

— Tačno! Vrlo mu se žurilo, a ipak je pojahao uz kola s volovskom spregom!
Tako de se zaista brz© kretati. Uostalom, ta se kola nisu odvezla u Pahu jer mi
dolazimo odande pa bismo ih morali sresti. Ja te poznajem, Edheme, a znam i to
što bi se ovdje imalo odigrati. Mi demo se vratiti pa demo nastaviti razgovor s
tobom. Pripazi! Pobrinut demo se za to da se ti ljudi ne unesrede u kakvoj pukotini
kraj stijene Nevjere.

Zatim se okrenuli kočijašima i nastavili:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Mi pripadamo onoj obitelji čije stvari prevozite. Ne odlazite iz ovog hana
dok se ne vratimo. Ostavit du vani naše tovarne konje: odvedite ih u staju pa im
dajte krme i vode!

Oba vozara šutke ustadoše da izvrše zapovijed, a Halef i ja žurno izađosmo iz kude
te skočismo u sedla.

— Vradamo se! Moramo spriječiti jednu podlost! Ti ljudi kane Galingreovu
obitelj baciti u ponor — rekoh drugovima.

Galingre prestrašeno vikinu. Jedva sam ga čuo jer je moj konj ved jurio u galopu.
Svi ostali pojuniše za mnom.

Ranko dojaše do mene i upita:

— Je li Žuti uz njih?

— Jest.

— Dobro! Onda ga imamo!

Nismo više govorili. Stigli smo do mjesta na kojem sam pretražio tragove kola i
skrenuli, pratedi trag. Činilo se da konji osjedaju da tražimo najvedu brzinu. Nismo
ih trebali nagoniti. Sarci obaju Aladžija

samo su letjeli — zaista su opravdali svoj dobar glas. I ostali su konji, kao u šali,
jurila velikom brzinom. Nakon mojega Rija bio je alat najbolji konj. To sam sad
opazio.

— Sidi — viknu Omar za mnom — reci mi samo hodu li ugledati Hamd el
Amazata?

— Hodeš, ovdje je!

— Napokon! Sad mi nede izmadi!

Sad smo jurili kroz ved spomenuti niz grmlja pa nam iza njega puče otvoren
pogled. Daleko ispred nas, gotovo na rubu obzorja ugledah malu svjetlu tačku. To
mora da šu bila kola. Na njima je svjetlucalo bijelo platno.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Brže, brže! — viknuh. — Moramo im se što više približiti pnije nego što nas
opaze.

Sve dosad nisam tjerao svog vranoa, a sad mu samo doviknuh: »kavam!« On pojuri
kao da je dosad trčao samo kasom. Upravo je letio.

— Mašalah! Kakva li konja! — viknu Ranko.

Jedino njemu je uspjelo da se održi usporedo sa mnom, ali i on se morao služiti
bičem. Posve sam mirno sjedio u sedlu jer je Ri vrlo ravnomjerno jurio.

Ona bijela tačka postala je sve veda. Izvukao sam dogled i pogledao. Kola su se
kretala naprijed, a pratila su ih tni konjanika. Sreda! Nismo zakasnili. Da je Žuti
pokušao ispuniti svoju namjeru, morao bi zaustaviti kola. Upravo to što su se kola
još kretala dokazivalo je da se putnicima nije ništa dogodilo. Ona tri konjanika bili
su svakako Perzijanac, Hamd el Amazat i Galingreov zet. Obje žene sjedile su u
kolima.

Sad sam ved i prostim okom mogao razaznati Zutovog engleskog vranca, ali uto se
Žuti okrene i opazi nas. Bili smo od njega udaljeni još dobar kilometar. Opazio sam
kako su on i Hamd el Amazat zaustavili koruje. Gledali su prema nama, a onda
odjuriše u galopu, ostavivši kola. Pobjegli- su u različitim smjerovima, da nas
navedu da se razdvojimo. Žuti je pojahao ravno, a Hamd nalijevo.

Bojao sam se da de, kad nas ugledaju, od bijesa ustrijeliti Ga-lingreovcg zeta i obje
žene. Bila je prava sreda što to nisu učinili. Kad sam se ogledao, opazih da su
drugovi daleko zaostali iza mene, ali moj glas je mogao doprijeti do njih. Pokazah
nalijevo i doviknuh:

— Uhvatite ornog tamo! To je Hamd el Amazat! Žutoga demo

preuzeti nas dvojica.

— Brže, Ranlko! — poizvah svog pratioca.

On mamurnu konja i udari ga bičem. Ti udarci, a možda još više taština potjeraše
alata da napne sve snage. Prestigao je i mog vran-ca, ali tek što je to Ri opazio, on

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

sam po sebi poveda brzinu i pre-stignu suparnika. Ri mije trpio ni jednog konja
pred sobom.

Sad smo stigli do kola. Kraj njih je stajao Gal'ingreov zet. Nije znao o čemu se radi
pa nije mogao shvatiti zašto su ga njegova dva pratioca odjednom tako naglo
napustila.

— To su bili ubojice! —- doviknuh mu dok smo jurili kraj njega.

Nisam mogao razabrati kako su ga se dojmile moje riječi jer

tek što sam ih izgovorio, ved smo daleko odmakli. Nekoliko puta sam se osvrnuo i
opazio da su me moji drugovi razumjeli i da jure za Hamd el Amazatom.

Samo Galngre je zadržao prvotni smjer. To mu nismo mogli zamjeriti. U prvom se
redu želio uvjeriti da je njegova obitelj živa i zdrava. Uostalom, nismo ga ni trebali.

Sve dosad je Zut'i za-držao svoju prednost. Nismo mu se približili, premda je Ranko
neprekidno tjerao svog alata.

— Nedemo- ga stidi, efendijo! — doviknu mi on. — Njegov en-glez je bolji od
naših konja.

— Oho! Pripazi samo! Ti još ne poznaješ mog vranca.

Podigao sam se na stremenu. Drugo ništa nisam učinio jer nije

bilo razloga da primijenim »tajnu« moga Rija. Ved je i taj pokret bio dovoljan. Ri
opazi da mu nastojim, olakšati teret. To mu je povrijedilo samosvijest pa još duže
zagrabi.

Kao da tlo nestaje ispred mene. Tko nije dobar jahač, može mu se zavrtjeti u glavi.
Ranko je daleko zaostao za mnom, a Žutome sam se sve više približavao. Najprije
je bio ispred mene preko pola kilometra, zatim se udaljenost sve više smanjivala:
dvije stotine metara, stotinu pedeset, stotinu.. . Kara Nirvan se ogleda i
prestrašeno kriknu, a zatim poče konja udarati kundakom. Vrijedna životinja se
napinjala iz sve snage. Vodoravno ispruživšii glavu, konj je jurio dugačkim
skokovima. Pjena mu je kapala iz gubice, a dlaka mu se ovla-žila od znoja. To nije

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

bio dobar znak. Čistokrvni englez nije ni izdaleka bio dorastao mom arapinu. Na
Riju nije bilo ni traga pjene ni znoja. Mogao bih još punih četvrt sata juriti tako, a
da se ne uznoji i ne zapjeni. Ali ja sam bio naučen na to da štedim plemenitu
životinju.

Zato sam počeo pitati sam sebe što da radim. Da pucam? To je bilo najbrže i
najsigurnije. Moja medvjedarka je nosila mnogo dalje nego do Žutoga, a kako je
moj konj jurio veoma ravnomjerno, mogao sam sigurno nišaniti sa sedla. Ipak ga
nisam htio ubiti. Bolje da ustrijelim njegova konja? Onda de izletjeti iz sedla i ja du
ga uhvatiti. Međutim, bilo mi je žao lijepe i vrijedne životinje. Ne, postojalo je i
drugo sredstvo pa nisam trebao ubiti ni njega ni konja! Skinuo sam laso.

Još dok sam bio zabavljen time, začuh Žutoga kako je oštro kriknuo. Prisilio je
konja da se propne i odskočilo dugačkim skokom, presikočivši jednu od onih
rasjekotina u zemlju, o kojima mi je pripovijedao vodič: nekoliko sekundi zatim
preleti i rnoj Ri preko rasje-kotine. Bila je otprilike dva i pol metra široka.

Sad se Žuti opet ogleda. Približio sam mu se. Onda puškom na-nišani u mene. Zar
je zaista naučio da puca sa sedla, okrenuvši se unatrag kao Beduin? Nisam smio
čekati da prvi opali. Zato u tren oka napeh oba kokota medvjedarke pa hici
prasnuše jedan za drugim. Nisam podigao pušku na rame da nanišanim: htio sam
samo prestrašiti njegova konja. Postigao sam cilj. Kcinj se trgne, skoči ustranu i
onda opet jurnu naprijed u nepravilnim skokovima. Žuti je upravo ispaljivao pušku.
Hitac prasne, ali ne pogodi.

Sad sam prebacio remen medvjedarke preko ramena i savio laso oko lakta i dlana
da bih tako dobio otvorene omče. Morao- sam se požuriti jer se ispred nas pojavila
tamna pruga šume. Uspije li Žutome da stigne onamo, bit de spašen.

Kad mu je konj skočio ustranu, on se jedva održao u sedlu, a sad je nastojao da se
čvrsto smjesti u njemu. Uskoro je morala pasti odluka. Primijenio sam »tajnu«.
Položih svom vrancu dlan među uši i pozvah ga »Ri«!

Na trenutak se učinilo kao da je vranac ostao nepomično visjeti u zraku a onda
glasno zarza i. .. uopde se ne da opisati kakvom brzinom trči takav konj ako se

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

primijeni tajna. Svatko osikn mene, koji sam bio ved navikao na svoga konja,
morao bi pasti sa sedla.

Još malo prije nalazio se Žuti šezdeset metara ispred mene. Taj se razmak smanjio
na trideset, dvadeset metara, a onda -on začu topot moga konja posve blizu za
sobom, okrenu se i sav zaprepašten viknu:

— Alah te prokleo, u pakao, pseto!

Izvuče kuburu i opali ali me ne pogodi. Zatim kundakom udari konja po glavi da je,
napevši posljednju snagu, pojurio kao lud. Uzalud! Bio sam ved petnaest metara
iza njega, sad još deset, još šest.

— Pripazi, Žuti, sad du te uhvatiti! — doviknuh mu. — Nitko te ne može spasiti!

Odgovorio mi je gromkim krikom, gotovo urlikom. Mislio sam da je to viknuo od
bijesa i zavitlao sam omčom lasa iznad glave, ali onda opazih kako pokušava
skrenuti konja ustranu. To mu nije uspjelo. Konj je jiurio punom brzinom, a od
udaraca po glavi kao da je po-bjesniio. Još jedan krik kakvim se javlja čovjek samo
u najvedoj nevolji, u krajnjem užasu! To nije bio bijes, ved smrtni strah!

Skrenuo sam svoga konja malo ustranu da bih mogao razabrati krajinu koju mi je
dotad zaklanjao Žuti, jašudi tik ispred meine. Nebesa! Poprijeko na pravac našeg
jahanja pružala se duboka i široka rasjeklina čiji je protivni rub bio sigurno metar
viši do onoga s naše strane! Možda bi mi još uspjelo da skrenem konja, ali kod one
neizrecive brzine kojom je letio, nisam bio siguran da de mi to uspjeti. Dakle
naprijed! To je bila jedina mogudnost.

Spustio sam ruke s lasom, pritegnuo vrančevu glavu uvis, još jednom mu položio
lijevu ruku među uši i viknuo, da, zaurlao:

— Ri, ja Ri, ja Ri et taib, nat, nat, nat! Ri, moj Ri, moj dobri Ri, skoči, skoči,
skoči!

Zdriijebac je znao da riječ »nat« znači skočiti. Bio je uvježban u tome. Otvori
gubicu, javi se dubokim glasom koji je bio izraz oduševljenja, škrgutne o čelik žvala
i projuri kraj Žutoga ravno prema ponoru.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ni Perzijanac ni ja nismo imali vremena da pazimo jedan na drugoga. Svaki je imao
dovoljno posla sa sobom i svojim konjem. Ipak prokune kad sam projurio kraj
njega. Eto i ponora! Zategnuvši uzde, nagnuh se daleko naprijed.

— Ri, halak ali, ali! — Ri, sada gore, gore! — vđkniuh.

Oči su mi bile uperene u suprotni rub stijene. Nisam vidio kako je široka pukotina.
Gledao sam samo u onu tačku tamo prijeko ko-

ju sam htio dosedi i koja je ležala metar više od ruba pukotine s moje strane.

Vrijedni, neusporedivi konj se otisnu od stijene i odskoči. Na trenutak sam
zailebdio iznad jezovite dubine. Ispustih uzde i bacih se prema natrag ma kako to
izgledalo opasno i besmisleno-. Morao sam rasteretiti prednji dio konja da me ne
zbaci. Da se nisam bacio natrag, bio bih izgubljen, jer premda je moj vranac bio
neusporediv trkač i premda se silnom snagom odba-do pireko pomora, skok nije
potpuno uspio. Ri je samo prednjim kopitima dosegao kamen.

— Ali, adi! — viknuh ponovo i bacih se naprijed, a istodobno opletoh Rija lasom
što sam ga još držao u desnica, udarivši ga po trbuhu između nogu. Time sam
rasteretio- stražnji dio njegova tijela.

Još nikad nisam udario Rija. Kad je osjetio udarac lasom na najosetljivijem mjestu,
odbaci stražnja kopita visoko uz trbuh, svine s-e tako da je puknuo kolam pa
dohvata, i stražnjim nogama kamen. Silan skck — ja pado-h zajedno sa sedlom, a
konj jurnu još komad puta, a onda stane.

Sve je to potrajalo samo jednu, samo dvije sekunde. Ustadoh i ogledah se. Žutov je
vranac upravo odskočio. Krik, divlji krik, pa konj i jahač padoše u dubinu.

Cijelo mi je tijelo bilo kao od leda. Priđoh k pukotini. Bila je najmanje pet metara
široka! Tako mi se bar činilo jer se zna da nije lako tačno ocijeniti širinu neke vode
ili duboke pukotine. Čovjek se vrlo lako može prevariti. Ponor je bio tako dubok da
mu nisam mogao ugledati dna. Dolje je ležala gusta crna tama.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

To je bila pravedna kazna! Žuti je našao tačno onakvu smrt kakvu je zaslužio. Bio je
dakako mrtav on i njegov konj. Nije bilo baš nikakve mogudnosti da su ostali živi.
Ipak sam neko vrijeme osluškivao dozivajudi. Nije bilo odgovora.

Zatim pođoh k Riju. Vratio se i dotrčao onamo gdje mu je ležalo sedlo. Ogrlio sam
ga oko vrata i pritisnuo njegovu glavu uza se. Protro mi je njušku o rame, a zatim
mi liznuo ruku i obraz. Bilo je kao da tačno zna da smo jedan drugome spasili život.

Tek sad sam se osvrnuo za svojim drugovima. Ranko je upravo dojurio na svom
alatu. Nije opazio ponor pa mu doviknuh da jaši laganije. Desno od mene galopirali
su ostali još uvijek za Hamd cl Amazatom. On promijeni smjer da bi time izravnao
vedu brzinu njihovih konja. Moji prijatelji dali su se zavarati juredi za Armon-

cem u isprekidanoj crti. Ispred sviju jahao je Omar koji je htio da prvi stigne
ubojicu svoga oca. Samo jedan je bio pametniji od ostalih, naime Halef. Shvatio je
lukavštinu bjegunca i nastojao joj doskočiti.

Međutim, sad je Hamd el Amazat opazio Halefa. Vidio, je da se nede modi probiti
pa zato skrene prema jugu onim smjerom kojim je Žuti maločas krenuo. Pri tom je
spretno, kao zaklon, iskoristio rijetko grmlje. Međutim, u tom smjeru morao je
Armenac stidi do opasne pukotine koju ni on još nije ugledao.

Svakako ga je obuzeo strašan strah koji je zaista i zaslužio. Uostalom, nije znao što
ga zapravo čeka. Sve dosad je vjerovao da ga progonimo samo zbog izdaje na
račun Galingrea i njegove obitelji. Njihova kola su još uvijek stajala na istom
mjestu na kojem smo ih mi prestigli, a kraj njih Galingre i njegov zet. Uto Ranko
stiže do ponora, pogleda u nj i strese se od jeze viknuvši:

— Taj je mrtav, sav smrskan, efendijo! Alahu, kako si samo mogao ovo
preskočiti?

— O tome kasnije! Ostani gdje si da Hamd el Amazat ne može prodi. Ja du mu
pojahati ususret.

— Ne možeš. Pukao ti je kalan.

— Imam u bisagama remen. Za dvije minute bit de sve u redu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ali ne možeš prijedi do Hamd el Amazata.

— Možda du nadi kakvo uže mjesto, a ako ga ne nađem, moj de metak
preletjeti prijeko.

U bisagama sam imao kratki pomodni remen s kopčama. Trebao sam ga samo
zakopčati iznad prekinutog mjesta pa da kolam bude opet jednako dobar kao i
ranije.

Ubrzo sam osedlao konja i odjahao uz rub pukotine prema istoku. Ranko je stajao
s druge strane da onemogudi bjeguncu da pobjegne prema zapadu. Na istoku je
svjetlucao Halefov oklop, sa sjevera su ostali progonili neprijatelja, a ja sam se
nalazio na jugu da ga dočekam. Uostalom, ved sam ponor spriječio bi mu da
pobjegne prema jugu.

U tom času opazih kako se Armenac zaustavio, uperivši pušku u Omara koji potjera
konja ustranu da ga Armenac ne bi pogodio. Odmah zatim jurnu prema Hamd el
Amazatu, zavitlavši puškom da ga obori udarcem kundaka. Htio ga je uhvatiti
živoga, onesviješ-tenog.

Ali Hamd el Amazat nije pobjegao. Dočekao ga je. Kad mu se protivnik približio,
brzo izvuče kuburu i opali. Omarov se konj prope i izvmiu, a Hamd el Amazat
pojuri dalje prema pomoru. Kad je ugledao zapreku, trgne se i skrene prema
zapadu gdje sam stajao ja. Pojahao sam mu ususret 'i stigao do mjesta gdje je
rasjeklima bila nešto uža. Ovdje sam mogao preskočiti preko nje, pogotovu što je
moj rub bio nešto viši od suprotnog. Potjerali konja malo dalje da bih imao
dovoljno mjesta za zalet. Uto stiže i bjegunac. Vidio je da ne držim oružje u ruci, a
osiim toga i to, da je između mene i njega ponor. Dakako — on se ne bi smio
usudjti da ga pokuša preskočiti.

— Dođi prijeko — podrugljivo de on. — Tebi du se predati.

— Odmah! — odgovorili.

Potjerah Rija i on jurnu, preskočivši divnim skokom pireko ponora. Hamd el
Amazat kriknu sav užasnut i pobjegne prema Ranku. Pojurih za njim. Sad mi je laso

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

mogao dobro poslužiti. Složih omču, bacih je i okrenuh konja — trzaj i Hamd el
Amazat izleti sa sedla. Cas kasnije stajao sam kraj njega.

Dobro sam bacio laso. Omča se tako čvrsto stegla oko uhvade-nikovih ruku da se
nije mogao pomadi. Klekoh i ovih mu remen još nekoliko puta oko tijela. Pad s
komja ga je upola omamio. Piljio je u me razrogačenih očiju, ne rekavši ništa. Uto
dojuri Omar i skoči iz sedla.

— Sto? — doviknuh mu radosno. — Vidio sam te da padaš i pomislio da si
pogođen.

— Ubojica je loše nišanio — odvrati Omar. — Metak mi je pretrgao uzde, zato
mi je pao i konj. Napokon, napokon ga imam. A s ad ...

— Mir! — zamolih ga. — Najprije prepusti meni da se poraz-govorim s njim.

— Dobro! Ali on je moj!

Nisam mu odgovorio jer je upravo stigao Ranko. Uskoro mu se pridružiše i ostali, a
posljednji Halef jer je on bio najdalje.

Najprije se porazgovorismo o smrti Žutoga i o mom skoku preko ponora. Moji
prijatelji pođoše na mjesto s kojega sam skočio. Nisu se mogli dosta načuditi što
mi je uspjelo da preskočim preko ponora. Svi su hvalili Rija i gladili ga, a on je
radosno rzao.

Žutoga smo spomenuli samo s nekoliko riječi, jer o njemu više nismo željeli
razgovarati. Zamolio sam drugove da nitko još ne

rekne Hamd el Amazatu tko smo mi. Sudit demo mu tetk kad se vratimo u han
Nevjeru. Sad je ved bilo pri punoj svijesti pa ga sveza-smo na konja, a Osko i Halef
uzeše ga među se da ga otprate u han. I Omar se ponudio za taj posao, ah ja mu
iskreno rekoh da mu ne vjerujem potpuno. Bude li pratio zarobljenika, postajala je
opasnost da mu se i protiv naše volje osveti.

Dok su njih trojica najkradim putem odjahala u han, mi ostali vratismo se kolima.
Bila su odviše daleko, a da ibi Galingre i njegovi rođaci mogli pratiti našu potjeru.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Obje žene i Gailingreov zet nisu ni slutili kakav ih je opasni zločinac vodio. S
najvedim povjerenjem činili su sve na što ih je on upudivao, uvjereni da im to
poručuje Galingre. Vjerovali su da se Galingre nalazi ved u Skopju i da je Hamd em
Nasru dao opširne punomodi. Kad je taj čovjek malo prije tako naglo nagnuo u
bijeg, nisu znali što se događa. Tek kad se kraj njih pojavio Galingre, doznali su
kakva im je prijetila opasnost. Prvo im je ukratko ispričao, a kasnije opširno.

Galingre nas je upoznao sa svojom ženom, kderkom i zetom Martinom
Rouvieroim. Žene su izašle iz kola da nas dočekaju. Htio je opširno pripovijedati, ali
ga ja zamolih da to odgodi za kasnije. Sad sam htio samo još da znam je li handžija
Nevjera-hama stajao u vezi sa Žutim.

— Svakako je stajao! — izjavi Rouvier. — Njih trojica su se potajice dogovarala,
a zatim nam je Edhem usrdno savjetovao da odmah krenemo i da ona druga dvoja
kola pođu za nama kasnije.

— Zar je bilo razloga da ne čekate dok ne krenu i crna druga

kola?

— Moja žena nije bila baš zdrava. Vožnja ju je izmorila pa nismo mogli
očekivati da de se oporaviti ako u tom prljavom hanu prekinemo put na jedan dan.
Onda nam je Perzijanac rekao da u susjednom selu živi njegova udana sestra koja
de vrlo rado primiti naše žene. Sve nam je prikazao u tako dobrom svjetlu da nas je
naposljetku nagovorio da pođemo s njim. Ona druga dvoja kola s prtljagom mogla
su polako dodi za nama jer smo kanili čitav dan provesti odmarajudi se u onom
selu.

— Ah tako! Žuti vas je htio ubiti, a onda ugrabiti i vašu prtljagu. Ali kako ste
mogli biti tako neoprezni da pođete s njim i onda kad je tako napadno skrenuo s
puta.

— Nama to nije bilo napadno jer je rekao da demo tim pravcem prije stidi do
cilja. Rekao je dalje da se mnogo udobnije vozi preko te ravnice nego po putu koji
da je veoma loš.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— No, on bi vas doveo do prve rasjekotine preko koje kola ne bi mogla prijedi.
Onda bi vas ustrijelio, opljačkao i bacio u ponor.

— Zabcga, tko bi to pomislio! — viknu gospođa Galingre. — Hamd en Nasru
poklonili smo naše puno povjerenje, a i taj Perzija-nac vladao se tako da smo ga
morali smatrati vrlo dobrim i uslužnim čovjekom. Prava je sreda da ste stigli u
posljednji čas!

— Da, mi tim ljudima zahvaljujemo vrlo mnogo! — potvrdi njezin muž. — Oni
su nas spasili od smrti, a mene oslobodili iz strašnoga sužanjstva. Znatan dio svog
imutka ved sam dobio natrag, a ono što vi vozite sa sobom, ostatak moje imovine,
opet je u našim rukama. Riječi ne predstavljaju zahvalnost, a kako se život ne da
platiti, moramo zauvijek ostati vašim dužnicima.

To je rekao sada, a kasnije, kad smo okrenuli kola i polako pošli za volovima, koji
su se sporo vukli, prijaha Galingre k meni, odvoji me od ostalih i reče tako da nitko
nije mogao čuti:

— Monsieur, tek sad sam uvidio u kolikoj se opasnosti nalazila moja obitelj.
Vrlo ste mnogo učinili za mene. Najprije ste mi donijeli davno željene vijesti o
mom izgubljenom sinovcu. Zatim ste me izbavili iz podzemnog rova i vratili mi
oteti novac. Uopde ne znate koliko je tog novca bilo jer ste se uklonili ustranu kad
sam ga počeo brojati da vidim je li sve na broju. Zatim ste i moju obitelj spasili od
okrutne smrti. Moram spomenuti i imutak koji mi je tom prilikom spašen. Moja je
žena nosila sa sobom sve one iznose što ih je mogla ubrati. To je bilo veoma
neoprezno, a povrh toga i neoprostiva greška u poslovnom smislu. Ali Hamd en
Nasr je ustvrdio da sam mu ja zapovjedio da tako postupi. Ukratko, ja vam
beskrajno mnogo zahvaljujem. Treba li da dopustim da me tišti tako silan teret
obaveze i da je nosim cio svoj život? Nadam se da to ne želite, ved da dete mi
naprotiv dopustiti da vam se bilo kako odužim. Imate li obitelj?

— Imam roditelje, bradu i sestre.

— Jesu li bogati?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nisu, naprotiv, vrlo su siromašni. Ja radim za njih i nadam se da de se
njihove prilike malo pomalo popraviti.

— Onda bi im novac dobro došao?

— Svakako. Ali ja ga zarađujem svojim zvanjem. Pišem o svojim putovanjima i
za to dobivam prilične iznose pa njima podupirem svoju obitelj.

— Onda vas najljepše molim da mi dopustite da i ja sa svoje strane sudjelujem
u tom podupiranju.

—- Hvala vam na vašoj dobroj namjeri! Vi zaista mislite dobro, ali ja ne spašavam
ljude za pladu. A što je najvažnije: meni nemate što zahvaljivati. Nazovite to
sredom, slučajem ih sudbinom što smo se namjerili na vas jer ja nipošto nisam
svojom zaslugom došao do toga. Našli smo vas u nevolji, mogli smo vas izbaviti i to
smo učinili. Ona radost i zadovoljstvo što je osjedamo, jer nam je uspjelo da vas
spasimo, dovoljna je plada za nas.

— Ali gospodine, ja sam bogat, bogatiji nego što vi očito mislite!

— To mi je drago. Ako ste bogati, možete učiniti mnogo dobra.

— To du i učiniti, hodu! — obeda on. — Ali vi ste ipak mnogo manje imudni od
mene.

— Postoje različite vrste bogatstva. Ja nemam ni zlata ni srebra, ali sam ipak
jednako bogat kao i vi, i teško da bih se zamijenio e vama.

— Monsieur, te ponosne riječi me sile da šutim, bar što se tiče vaše osobe. Ali
ako ja ono što vi ne želite primiti, predam vašim pratiocima, onda mi sigurno
nedete pokvariti veselje. Ne, to ne smijete učiniti!

— Ti ljudi su svoji vlastiti gospodari. Ja im ne mogu ništa zapovijedati: oni
mogu raditi što god ih je volja.

— To mi je drago. Vi im dakle nedete savjetovati da me odbiju kad budem htio
da im pokažem svoju zahvalnost?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nedu. Znam da odbijanje vrijeđa i tišti. Radite dakle kako god hodete!
Uvjeren sam da dete umjeti da pronađete pravi način jer upravo moji drugovi
imaju veoma jako izražen osjedaj časti.

— Onda vas najljepše molim da mi kažete kako bih se najbolje mogao odužiti
svakom pojedinom od njih. Englez .. .

— Ne dolazi uopde u obzir — upadoh mu u riječ. — On je lord i višestruki
milijunaš. Iskreni stisak ruke miliji mu je od najskupo-cjenijeg dara. Uostalom, on i
nije vaš vjerovnik. I njega smo mi spasili.

— Onda da spomenem Oska.

— Osikova kdi uidana je za sina jednog veoma bogatog stambul-ekog
veletrgovoa. Vrada se onamo pa de živjeti bogato, snabdjeven svime što treba.
Znadem, uostalom, da ga je njegov zet, prije nego što smo otputovali iz Jedrena,
obilno snabdio svime što je trebao za put. Osko ne treba novaca. On je Crnogorac.
Dar u obliku novca možda bi smatrao milostinjom pa bi ga to uvrijedilo.

— Kako stoji stvar s Halefom?

— Halef je siromašan. Njegova mlada žena unuka je jednog arapskog šeika, ali
ni taj nije nikada bio bogat.

— Onda miisllite da bi ga nešto malo novaca moglo obradovati?

— Moglo bi. Ako mu ga poklonite u znak poštovanja prema najdivnijoj od svih
žena i djevojaka, vi dete mu omoguditi da se ponosno vrati u domovinu i da vas se
ondje sjeda.

— A Omar?

— Oin je još siromašniji. On je, kao što mu je bio i otac Sadek, vodič preko
slanog pokrova močvare Sot Džerid, vratolomno zvanje kao što sam i sam iskusio.
Njegova oca je ustrijelio Hamd el Amazat dok nas je ovaj vodio preko šota, a Omar
je bez ikakvih sredstava napustio domovinu da traži ubojicu i da se osveti za
ubojstvo. On je odande, zamislite samo, iz Južnog Tunisa prošao kroz Saharu i

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Egipat, sve do Stambula, a zatim s nama doputovao ovamo, uopde bez ikakvih
novaca što je bilo pravo majstorsko djelo. Ako se sad osveti i mora se rastati sa
mn-cm, nede znati kako da se vrati u svoju daleku domovinu. Ja mu doduše mogu
bar toliko pomodi da utaži glad, ali, hm!

Omarcv sam položaj namjerno prikazao malo nepovoljni je nego što je zapravo
bio. Taj bogati Francuz mogao je za siromašnog Arapima i malo dublje posegnuti u
džep. On zaista odmah odgovori:

— No, bit de mi vrlo drago da se pobrinem za nj. Osku ne smijem dakle ništa
ponuditi?

— Novac ne smijete, ali kakvu malu uspomenu bi sigurno primio.

— Lijepo! Vi dakle ne smatrate uvredom ako netko svom prijatelju ponudi kao
uspomenu kakav ne baš osobito vrijedan predmet?

— Sigurno ne!

— No onda se nadam da se nedete razljutiti ako vas usrdno zamolim da primite
ovaj mali peča'.injjak kojii de vas kadšto podsje-

ititi na mene. Ja sam ga nosio samo kao privjesak na satu i nisam na nj još dao
urezati svoje ime. Možete dakle dati urezati svoje. Žuti mi je oduzeo sat, a vašom
pomodi sam ga dobio natrag. Ako dakle s njega skinem ovaj bijedni privjesak, onda
se nadam da to nede biti dar čija bi vas vrijednost mogla uvrijediti.

Rekavši to, trgovac skine mali pečatnjak s lanca za sat i pruži mi ga. Nazivao ga je
bijednim darom, ali tako bijedan ipak nije bio. Privjesak je imao oblik male
osmokutne piramide od vrlo lijepog topaza boje mesa, fino Okovane zlatom, a na
vrhu piramide nalazio se safir brušen u obliku kugle. Bio je to ipak skupocjen dar,
no nisam ga mogao odbiti, a Galingre se iskreno obradovao kad sam izjavio da du
ga primiti.

Zatim se opet priključio ostalima. Lindsay je nešto živo razgovarao s damama.
Uživao je u tome što može s njima govoriti francuski i tako opet jednom zaposliti