Karl Maj - Žuti Harambaša

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

svoj jezik za što mu se, kraj njegova poznavanja istočnjačkih jezika, među Turcima i
Arbanasima vrlo rijetko pružala prilika.

Lindsay im je na svoj isprekidani način opisao teški put odavde do Rugove i stao ih
uvjeravati da je cesta iz Rugove u Skopje još mnogo gora. Istakao je svu onu
oskudicu i sve neugodnosti što de ih one morati podnijeti u toku tako polaganog
putovanja volovskim kolima pa ih je na kraju zamolio da se vrate u Skadar i da
zajedno s njime otputuju u Bari. Ondje je sigurno još usidren francuski parobrod
koji de ih mnogo udobnije prevesti u Solun odakle se mogu željeznicom odvesti u
Skopje.

Kad su me upitali za savjet, morao sam ih na L,mđsayevo razočaranje odvratiti od
toga, jer željeznica do Skopja uopde j'Oš nije bila sagrađena. Englez je doduše imao
dovoljno novaca i vremena da tuđu obitelj preveze brodom u Solim i još dalje, ali
Galingre i njegovi ne bi od toga imali nikakve koristi.

Tako smo naposljetku stigli do Nevjera-hana. Gospođe izađoše a mi uđosmo u
gostionsku sobu. Kako sam odmah opazio, Halef se ved ondje igrao gospodara.
Odostraga, za stolom, sjedio je handžija sa svojom obitelji. Sad ih je bilo više nego
prije. Tu je sjedilo još nekoliko ljudi, po izgledu handžijini sluge. Za prednjim
stolom sjedila su oba kočijaša. Na svima se vidjelo da teško podnose stegu koju im
je mališan nametnuo — bili su njegovi zarobljenici.

Nisam ga pitao kalko mu je to uspjelo postidi. Poznavao sam ga. Halef se
dostojanstvenim koracima šetao po sobi dok je Osko čuvao stražu kod oba vozara.
Pred Halefom su ležali pištolji.

Tik uz stijenu ležao je Hamd el Amazat na podu od ilovače još uvijek čvrsto svezan.
Pogledao nas je izazovnim prkosnim pogledom. Vozari su morali ustupiti mjesto
ženama. Svi sjedoše gdje su našli mjesto, samo sam ja ostao stajati s Halefom.

— Je li te Armenac prepoznao? — tiho upitah Halefa.

— Ne vjerujem. Bar nisam to na njemu opazio ili on nije dopustio da opazim.

— Nisi mu dakle ništa rekao?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ni riječi, sidi. Uopde nisam govorio s njim, ali sam zato morao govoriti s
handžijom Edhemom. Nije se htio pokoriti sve dok mu nisam pružio pištolj pod
nos.

— Cemu?

— No, ta morao sam ih sve uhapsiti.

— To ti nisam zapovjedio.

— Nije bilo ni potrebno. Znam što mi je činiti i bez zapovijedi. Da sam dopustio
da se handžija sa svojim slugama slobodno vuče naokolo, možda bi došao na
pomisao da silom oslobodi Hamd el Amazata.

U tom je pogledu Halef zaista imao pravo.

— Jesi li haradžiji rekao da je Žuti mrtav?

— Nisam. Bududi da smo samo Hamd el Amazata doveli svezanog, Edhem
može i sam misliti kako stoji stvar.

Nisam mogao misliti da bi Halef mogao biti tako šutljiv. Inače je iskorištavao svaku
priliku da govori o svojim junačkim djelima.

Bududi da su svi gledali u mene, rekoh Halef u da sa zarobljenika skine laso i da mu
sveže samo ruke na leđima da bi mogao uspravno sjediti.

Halef me posluša. Umjesto da mi bude zahvalan što sam mu tako olakšao položaj
ih da se barem mirno vlada, Hamd el Amazat me napadne:

— Zašto ste me svezali? Zahtijevam da me smjesta oslobodite!

— Poček a j malo! — opomenuh ga. — I razgovaraj sa mnom pristojno jer de te
inače bič naučiti poštovanju. S kradljivcima, varalicama i ubojicama nitko ne
saobrada kao s poštenim ljudima.

— Ja nisam kradljivac.

— Nisi? A ipak si svog poslodavca doveo Žutome koji mu je oteo cio imutak.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne poznajem ja nikakvog Žutoga!
— Ne laži! To ti kod nas ništa ne koa*Isti. Ne možeš poredi da te u Karanirvan-
hanu poznaju.
— Svega sam jedan jedini puta bio ondje i to kad sam pratio Galingrea.
— A onda si se vratio u Skadar pa si rođacima svog gospodara slagao da ti je on
dao zapovijed o kojima on međutim ništa nije znao. Uostalom, ti si i s drugim
Zutov'm ljudima ugovorio sastanak u Karanirvan-hanu.
— To nije istina.
— Nemaš li brata?
— Nemam.
— To znači da ne poznaješ čovjeka koji se zove Barud el Amazat?
— Ne poznajem.
— Ni njegova sina Ali Manaha Ben Barud el Amazata?
— Ni njega.
— Ali ti si ipak pisao Barudu!
— Dokaži mi to.
— Dakle zaista ne znaš za papir na kojem je napisano: »In pripa veste la
karanirvan han ali sa panajir melnikde«?
Na Armenčevom licu kao da se pokazala prepast. On odgovori manje prkosno:
— Govoriš o stvarima koje su mi potpuno nepoznate. Nisam svjestan nikakve
krivnje pa du dokazati svoju nevinost. Zato zahtijevam da me pustite na slobodu.
— Zašto si onda pobjegao kad si nas vidio gdje dolazimo?
— Jer je onaj drugi pobjegao.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ah, tako! Jesi li ga poznavao?

— Svakako! Ta ja sam s Galingreom bio kod njega. Kara Nir-van bio je handžija
hana kod Rugove.

— A ipak si potvrdio, kad je on naveo posve drugo ime, da bi ove ljude ovdje
namamio do ponora.

Hamd el Amazat je šutio.

— Mene si drsko i izazovno pozvao da te uhvatim. Ta ti poruga nije upalila.
Umio sam bolje jahati nego što si ti mislio, a kasnije du ti dokazati da si me ved i
prije upoznao kao dobroga jahača.

— Ja te uopde ne poznajem.

Na njemu se vidjelo da govori istinu. Mora da je taj čovjek nakon onog užasnog
događaja na Šot Džeridu doživio tako mnogo da se nas više nije sjedao. Inače
čovjek do kraja života drži u sjedanju osobe koje je u takvim prilikama sreo.

— Ti ne samo da poznaješ mene, ved i neke druge članove našeg društva —
upoizorih ga. — Mora da si u posljednje vrijeme počinio toliko zločina da se više ne
možeš sjetiti svakoga od njih. Ali o tome kasnije! Najprije ti želim kazati da je za
tebe dobro što nemaš ni brata ni sinovca jer bi inače morao doznati žalosnu vijest:
Barud el Amazat i njegov sin su mrtvi.

Armenac se pokrenu kao da želi skočiti na noge, a ja nastavih.

— Ali Manah je ustrijeljen u Jedrenima. Mislim da to još ne

znaš.

— To me se ništa ne tiče.

— Pogledaj onog čovjeka koji sjedi tamo na uglu stola. Zove se Osko. On je
Barud el Amazata bacio s Đavolje stijene jer mu je ovaj ugrabio kderku Zenicu. Ni o
tom nisi još ništa čuo?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Armenac čvrsto stisnu zube. Neko je vrijeme šutio. Lice mu je postalo tamno
crveno. Onda bijesno dreknu:

— Čemu mi pripovijedaš stvari koje me se ništa ne tiču, čemu spominješ osobe
koje ne poznajem! Ako želiš govoriti sa mnom, onda govori o meni! Navedi mi
razloge zbog kojih sa mnom postupate kao s kradljivcem i ubojicom!

— Dobro, govorimo o tebi. Nedu ni spominjati da je Galingre trebao biti ubijen
u rovu u Rugovi, a ni to da ste vi ovdje htjeli ubiti njegovu obitelj. Govorit du samo
o onim umorstvima koje si ti zaista izvršio.

— Mora da si lud. Samo ludilo može te navesti na takve smiješne misli.

— Čuvaj se! Ako me samo još jednom tako uvrijediš, osjetit deš bič. Jesi li
možda od gospodina Galingrea čuo da je imao brata koji je ubijen u Alžiru u Blidi?

— Jesam. On mi je pripovijedao o tome.

— A sin ubijenoga iščezao je na tajanstveni način.

— I to mi je rekao.

— Jesi li možda poznavao toga brata i njegovog sina Paula?

Kod tog pitanja Armenac problijedi.

— Kako sam ih mogao poznavati — odvrati — kad nikad nisam bio u Blidi? Ne
poznajem ni Alžir ni druge zemlje sjeverne Afrike. Ja sam Armenac pa sam iz svoje
domovine stigao samo u Stambul, a onda ovamo.

— Armenac si? Čudno. A ljudi tvrde da je upravo jedan Armenac ubio
Galingrea.

-— To me se ništa ne tiče. Postoje stotine tisuda Armenaca.

— Da, to je tačno, ali mnogi od njih zatajuju svoje podrijetlo. Tako na primjer
poznajem jednoga koji se jednom prilikom izdavao za pripadnika plemena Uelad
Hamalek.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Armenac se ugrize za usnicu i pogleda me kao da me želi probosti. Možda je ved
naslutio da tačnije poznajem njegovu prošlost, no što je to u prvo vrijeme mislio.
Očito je razmišljao gdje me je ved sreo, ali mu to nije bilo jasno pa ljutito viknu:

— Govori o stvarima i osobama što ih poznajem! Nikada nisam čuo za pleme
Uelad Hamalek. Osim toga, ne mogu imati brata koji se zvao Barud el Amazat jer
se zovem Hamd en Nasr.

— Ne, zoveš se Hamd el Amazat.

— Nije istina!

— Zoveš se Hamd en Nasr? Eto, ja se sjedam čovjeka koji se nazivao Abu en
Nasr. Jesi li ga i ti možda poznavao?

Sad otvori usta i preplašeno se zagleda u me.

— No, odgovori!

Ali on mi nije odgovorio. Bjeločriice njegovih očiju se zacrve-niše, a žile na čelu
nabreknuše. Gutao je i gutao, ah nije uspio izustiti ni riječi.

— Taj Abu e:n Nasr uzeo je ime »Otac pobjede«, jer je vedilu oaze Kbili iskazao
uslugu koja je tražila nešto hrabrosti. Sjeti se Gamo!

Činilo se da mu se lice skamenilo. Promucao je nekoliko riječi koje nitko nije
mogao razumjeti.

— Taj Abu en Nasr bio je Galingreov ubojica. I njegovog je sina umorio u
pustinji. Nadalje je ubio vodiča Sadeka na Sot Dže-ridu. Ja sam naišao na mrtvo
tijelo Paula Galingrea i...

Uto me on prekinu. Kriknuo je kreštavim divljim krikom i naglo poskočio iz
sjededeg stava, premda su mu ruke bile vezane.

— Suti, kujin sine! — zaurla, začudo upravo onim arapskim narječjem kojim se
govori u krajevima u kojima sam se s njim susreo. — Sad znam tko si, poznajem te!
Ti si onaj smrdljivi stranac koji me je progonio do Kbil'ija! Neka su prokleti tvoji

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

očevi i djedovi, a tvoju djecu i unuke neka zadese sve nevolje tijela i duše! Neka ti
svaki sat donese novu nesredu i...

— A ovaj trenutak neka tebi donese bič — prekinu ga Halef priskočivši k njemu
i udarivši ga iz sve snage. — Prepoznaješ li i mene, kujin sine, unuče trule hijene?
Ja sam Hadži Halef Omar koji je bio uz efendiju Kara Bern Nemzija kad se susreo s
tobom!

Hamd el Amazat se nije ni trgnuo. Primao je udarce ne trenuvši okom. Buljio je u
mališana kao da ne osjeda bič.

-— A ni mene ne poznaješ? — upita Omar, polako prišavši bliže i odgurnuvši
Halefa u stranu. — Ja sam Omar, sin Sadeka, onog čovjeka kojeg si umorio na Sot
el Džeridu tako da sad leži ispod soli u živom pijesku i nitko ne može posjetiti to
mjesto. Ja sam te progonio sve iz Kbilija. Nije me pratila sreda da te odmah
pronađem ali sad se ipak nalaziš u mojoj ruci! Pripremi se! Došao je čas osvete.
Meni nedeš više umadi!

Kakve li razlike između njih dvojice! Omar je stajao mirno, ponosno i visoko
uspravljen. Na licu mu nije bilo ni traga strasti, mržnji ili osvetoljubivosti, ved samo
hladna, mračna odlučnost. Hamd el Amazat je drhtao, ali ne od straha ved od
bijesa. Lice mu se iscerilo, a prsa mu se burno nadimala.

— Zašto sam samo svezan? — siknu on. — Da su mi bar ruke slobodne, zadavio
bih vas sve — sve!

— Neka ti budp po volji — odvrati Omar. — Sam si izrekao svoju osudu. Bit deš
udavljen bez milosti i suduti. Efendijo, želiš li još nešto govoriti s njime?

—- Ne želim — odvratih. — Nije poricao. Gotov sam s njim.

— Onda zahtijevam da ga prepustiš meni.

— I drugi tvrde da imaju pravo na nj.

— Ali moje pravo je najvede i najstarije. Tko se želi javiti da mi ga otme?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Omar se ogleda. Nitko mu nije odgovorio. Sto da nadim? Zrna© sam da se nede
obazrett ni na molbu, ni na prijetnju, ni na zapovijed. Ipak upitah:

— Kaniš li ga kukavno umoriti? Želiš li. ..

— Ne, ne! — upade mi on u riječ. — Ni Osfco nije umorio njegova brata, ved se
pošteno borio s njime. I ja du učiniti to isto. Od-vežite Ubojicu moga oca. Evo
odlažem oružje. On me želi zadaviti. Dobro, neka dođe. Uspije li mu da me ubije
neka je slobodan i neka ode kamo god hode.

Dakle dvoboj! Moje mišljenje o dvoboju bilo je ovdje potpuno nevažno. Ako i
najviši predstavnici civilizacije zbog neke prenaglo izrečene riječi nastoje da jedan
drugome oduzmu život te smatraju nečasnim da tu stvar riješe drugim putem, zar
sam onda mogao osuditi tog jednostavnog Arapina ako od očevog ubice zatraži
zadovoljštinu? Ne rekoh ništa, ved se povukoh.

— Da, odriješite me! — viknu Hamd el Amazat. — Zadavit du tog nitkova!

Omar odloži oružje i stane usred sobe. Svi poustajaše sa svojih mjesta i povufcoše
se u kutove, a gospođe izađoše iz sobe. Ja stadoh na vrata da Hamd el Amazatu
zakrčim put bude li pokušao da bijegom izbjegne borbu. Ali činilo se da mu to ne
pada na um. Upravo je soptao od bijesne želje da se oslobodi i baci na svog
protivnika. Halef mu odveže ruke i njih dvojica se nađoše sučelice jedan drugome,
oštro se mjeredi pogledima.

Nitko nije rekao ni riječi. Hamd el Amazat bio je viši i snažniji od Omara, ali
Omareva prednost ležala je u vedoj spretnosti i miru što ga je sačuvao, dopuštajudi
nam da se ponadamo da de pobijediti. Do ranjavanja nije moglo dodi jer su se
borili golim rukama.

— Samo dođi! — viknu Hamd el Amazat te prijetedi ispruži šake, umjesto da se,
kako sam to očekivao, baci na Omara.

Činilo se da ga se ipak dojmio mir mladog Arapina. Zaista me je čudilo što Sadekov
sin nije pokazivao ni najmanjeg uzbuđenja. Držao se poput čovjeka koji tačno zna
da de pobijediti.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Dođi k meni ako si hrabar — odvrati Omar. — Ah najprije pogledaj van.
Tamo prijeko izviruje sunce iznad šume. Pogledaj ga

još jednom jer ga nikad više nedeš vidjeti, ved deš utonuti u nod užasa! Evo ti
mojeg vrata da me zadaviš. Nedu te spriječti da me uhvatiš za nj.

To je bilo čudno. Sto li je to smjerao? Omar priđe dva koraka 'bliže k protivniku,
uzdigne bradu tako da mu se vrat dao lakše zgrabiti i složi ruke na leđa. Hamd el
Amazat nije htio da propusti takvu izvrsnu priliku. On skoči k Omaru i obim ga
rukama stegne za grlo.

Ali tek što se to dogodilo, Omar ispruži ruke i položi ih neprijatelju na glavu tako da
su se četiri prsta svake ruke prislonila o uši i tjeme a oba palca iznad očiju.

— Imam li te, pasji sine! — škrinu Hamd el Amazat pravom đavolskom
radošdu. — Izgubljeni si!

On tako čvrsto stegnu Omarov vrat da je ovaj poplavio u licu. Ali ja sam vidio što
Arapin smjera. Nije ni pokušao da mu odgovori. Mali pokret njegovih palaca,
snažni pritisak i Hamd el Amazat zaurla kao ranjeni panter te spusti ruke s
protivnikova vrat# jer mu je Omar iskopao oba oka.

Armenac se rukom uhvati za oči. Bio je izgubljen jer ga je Omar mogao lako
zadaviti. Ono što je sad trebalo dodi bilo je zaista odviše strašno. Okrenuh se i
izađoh iz sobe. Cijelo mi se bide bunilo protiv toga. Osljepljivanje i davljenje
neprijatelja učinilo mi se zaista paklenskim. Ali zar je čovjek mogao imati samilosti
prema ubojici kao što je bio Hamd el Amazat?

Vani je sjalo sunce, a nebo je bilo vedro i jasno.

U sobi je sve utihnulo. Urlanje prestade. Je li Hamd el Amazat bio mrtav? Uto se
otvooše vrata i Omar izađe. Nož i pištolj bili su mu opet o pojasu. Mora da je borba
bila ved završena.

— Je li gotovo? -— upitah stresavši se od jeze.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jest. Osveta je izvršena i duša moga oca zadovoljno de gledati na me —
svečano odgovori Omar Ben Sadek. — Sad smijem odrezati bradu i podi u .džamiju
jer sam ispunio zavjet što sam ga zadao na Sotu.

— Onda odnesi to mrtvo tijelo; ne želim ga vidjeti.

— To tijelo ne moramo odnijeti. Ono može podi kamo god želi.

— Sto? Armenac nije mrtav? Živ je?

— Živ je, sidi. Pomislio sam na to da ti je ubijanje odvratno pa sam Hamd el
Amazata samo oslijepio. Kad je nemodan stajao preda mnom, nisam više imao srca
da ga ubijem. Neka svoj mračni ži-

vot polako vuče do groba. Izgubio je vid i nede modi više nikom nauditi. Modi de
razmišljati o svojim djelima. Jesam li učinio pravo?

Sto da mu odgovorim? I u Evropi je bilo pravnika koji su zahtijevali da se teški
zločinci oslijepe da bi postali neškodljivi za ljudsko društvo. Nijemo sam kimnuo i
vratio se u sobu.

Na vratima susretah Edhema koji je izvodio Hamd el Amazata da mu na bunaru
rashladi očne šupljine.

— Prošlo je, sidi — doviknu mi Halef — a mi smo sporazumni s time da taj
desetorostruki ubojica ne bude ubijen. Život de za nj biti gori od smrti. Ali što demo
sad s ovim stanovnicima Nevjera-haha? Oni su bili saveznici Žutoga.

— Ostavi ih! Oni nas se ništa ne tiču. Ionako se previše toga dogodilo. Jeza me
hvata od toga mjesta. Požurimo iz njega.

— Imaš pravo, sidi. Ni meni se više ne ostaje ovdje. Naši konji su vani.
Odjašimo dalje.

Ipak nismo mogli tako brzo otidi. Galingre nije putovao s nama, ved se vradao, a
isto tako i Ranko koji je nakanio otpratiti kola do Rugove. Osim toga, morali smo se
još o mnogo čemu porazgovoriti, a nitko nije htio da prvi spomene rastanak.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ja sam u međuvremenu otišao do zdenca. Nije mi se učinilo čovječnim da Hamd el
Amazata prepustim neiskusnom gostioničaru. Ali čim je slijepac čuo moj glas, poče
mi dobacivati psovke i kletve koje su me navele da smjesta krenem natrag. Pošao
sam komadid puta obavijen jutarnjom tišinom. Nigdje se nije čula ptica, bilo kakav
glas. To je bilo pravo mjesto da čovjek sam sebi sagleda u dušu. Ali što je taj
pogled dublje prodirao u nju, to jasnije se razabiralo da čovjek nije ništa drugo ved
krhka posuda sa slabostima, pogreškama i ohološdu.

Kad sam se malo kasnije vratio, oprostismo se od obitelji Galingre i Ranka. Kola su
krenula, a mi smo stajali i gledah za njima dok nisu iščezla na istoku. Zatim
uzjahasmo. Edhem i njegovi ljudi nisu se pokazali. Bili su sretni što odlazimo i
čuvali su se toga da izazovu oproštajni pozdrav koji nipošto ne bi zvučao prijazno.

Tako smo tiho krenuli iz tog mjesta koje je bilo svjedok posljednjeg događaja na
našem dugom, dugom putovanju.

Nakon četvrt sata napustili smo golu ravnicu i šuma nas je opet ogrlila svojim
zelenim rukama. Halef, Omar i Osko bili su raspoloženi i zadovoljni. Halef me je
često postrance pogledavao kao da

mi mora saopditi nešto radosno. Osko je raskopčao svoj kaput ukrašen srebrnim
roj tama što inače nije običavao činiti. Ubrzo sam shvatio da želi da se vidi široki
zlatni lanac koji mu je visio na prsluku. Galingre mu je dakle poklonio svoj sat. Kad
je vidio da gledam lanac, reče mi koliko je radostan što je dobio tako vrijednu
uspomenu. To je napokon i mom mališanu odriješilo jezik.

— Da, sidi — reče on — taj Francuz mora da je veoma bogat jer nam je
poklonio papire na kojima stoje grbovi i brojke.

Time je sigurno mislio novčanice.

— Kakvi su to papiri? — našalih se. — Sigurno računi što ih trebate platiti za
nj?

— Kako ti to misliš o njemu? Zar da on dopusti da mi platimo njegove račune!
Takav čovjek uopde nije nikome dužan. Ne, mi smo primili papir koji vrijedi kao

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

novac i koji se na Zapadu upotrebljava mjesto zlata i srebra. Ja imam nekoliko
takvih cedulja: on ih je dao za Hanu, najljepšu i najprijazniju među ženama i
djevojkama.

— Kaniš li ih ponijeti sa sobom?

— Svakako.

— To ne bi bilo pametno od tebe, Halefe. U zemlji Samara i Hadedina ne
možeš ih izmijeniti u zlato ili srebro. To moraš učiniti u Skadru.

— Ali nede li me ondje prevariti? Ne znam koliko vrijede takve ceduljice.

— Ja du ti to redi, a podi du i s tobom mjenjaču. Pokaži mi ih!

Smijuckajudi se, izvuče Halef svoju vredicu s novcem, otvori

je i pruži mi »ceduljice«. Bile su to engleske novčanice, Galingre mu je dao zaista
pristojan poklon.

— No? — upita Halef. — Je li to stotinu pijastera?

— Mnogo, mnogo više, dragi moj! Uopde ne možeš pogoditi koliko je to. Te
novčanice vrijede preko dvanaest tisuda pijastera. Da uzmeš francuski novac,
dobio bi za nj tri tisude franaka, ali ja ti savjetujem da radije uzmeš talire jer oni
vrijede i ondje gdje miriše Hana, najdivniji cvijet među cvijedem.

Mali Halef me nijemo pogleda i zakima glavom. Takav poklon premašivao je
njegovu sposobnost shvadanja. Omar brzo izvuče i svoju vredicu. On je dobio još
više. Galingre je kao Francuz dao doduše engleski novac, ali je, kako sam opazio,
računao po francuskim vrijednostima. Omar je dobio pet tisuda franaka. Bio je to
upravo ne-

izmjerili iznos za ta dva skromna čovjeka. To su bili kneževski pokloni. Ali Galingrea
je očito vodilo ispravno uvjerenje da bez nas ni on ni njegovi ne bi bili više živi.
Uostalom, što je naposljetku osam tisuda franaka značilo za tako bogata čovjeka.

Halef i Omar stadoše sretno klicati.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Kakva li bogatstva! — kliknu Halef. — Hana, ljubimica moje duše je počevši
od ovog trenutka najotmenija žena među ženama i uniukama Ateiba i Hadedina.
Ona može pitati šta stoje stada svih plemena Samara, može se odjenuti u svilu iz
Hiindustana i može svoju lijepu kosu ukrasiti biserjem i draguljima. Njezino de
tijelo plivati u perzijskim miomirisima, a na nožicama de nositi papuče izrađene za
kraljevne. Ja du pak pušiti najbolji duhan iz Latakije, moj de čibuk imati cijev od
najplemenitijeg ružinog drva- a pisak od jantara bit de tako velik da ga uopde nedu
modi staviti u usta.

Ta pretjerana predodžba o veličini njegovog imutka mogla je Halefa lako navesti
na rasipnost. Zato sam mu pomodu nekoliko primjera rastumačio da njegov
imutak nije ni izdaleka tako znatan kao što on to misli.

Omar se tiše radovao. Sretno se smiješio i rekao:

— Galingre mi je dao ono za čime sam tako silno čeznuo: sad mogu stedi
domovinu. Podi du s Hal e f om Hadedinima i kupiti devu, nekoliko goveda i stado
ovaca. Nadam se da du ondje nadi i kakvu kder toga plemena koja de htjeti da
postane moja žena. Hamdiulilah! Sad znam da mogu živjeti.

Lindsay je razumio ono glavno, iako nije razumio sve. On promrmlja:

— Besmislica! Galingre! Trgovac! Ja sam Englishman pa i ja mogu davati
darove, ali to ne mora biti odmah. Sto kažete na to, ser, da ta dvojica kane otidi na
pašnjake Hadediina? Kako de stidi onamo? Kojim putem? Brodom u Jafu, a odande
prijeko kroz Palestinu u Bosru na Džebel Hauranu! Sto?

— To bi zaista bilo najbolje — kimnuh. — Ali gdje de sad dobiti brod za Jafu? I
zamislite samo koliko bi morali platiti za nj!

— Pshaw! Moj Francuz leži dolje u luci. Pladam sve! Možemo i sve konje
odvesti na brod pa ih pokloniti njima dvojici. Mi demo s njima do Jeruzalema.

— Mi? Koga vi to mislite?

— Dakako vas i sebe!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Oho! Ja moram kudi.

— Besmislica Morali ste se odredi Jeruzalema. Sad možete nadoknaditi.
Nekoliko tjedana ne igra nikakvu ulogu. Dajte mi ruku!

On mi je pruži.

— O tome moram najprije promisliti, ser David. — oklijevao sam da primim.

— Onda razmislite brzo jer du inače otplivati u Jafu prije nego što dođete na
pravu misao.

Takav je bio on. Njegova mi se ideja veoma svidjela pa sam potajice nagovarao
sam sebe da je prihvatim.

Za to vrijeme stigli smo do Gorija, a odande za nepuna dva sata u Skalu odakle
smo se spustili u Skadar, krajnji cilj našeg putovanja kroz zemlju Arbanasa.

Lindsay je Halefu i Omaru rastumačio svoj plan riječima i gestama. Oni su ga primili
oduševljeno i stali su me tako burno nagovarati da sam naposljetku morao
popustiti što nisam učinio baš nerado, otvoreno priznajem. I ovaj put je bilo kao i
uvijek da sam dulje ostao izvan domovine nego što sam prvotno namjeravao.

Odsjeli smo u svratištu Anastazija Papanika ikoje je imalo doduše samo dvije sobe
za goste, ali te sredom nisu bile zaposjednute. Ovdje smo se mogli osvježiti i riješiti
onog osjedaja da smo postali poludivlji ljudi.

Lindsay je odmah poslao glasnika u Bar da kapetanu saopdi njegov novi plam puta,
a ja sam požurio krojaču da nabavim novo odijelo i svježe rublje. Razumljivo je da
smo se svi morali temeljito okupati.

Zatim se poigrasmo gospode i izvezosmo se čamcem na Skadarske jezero s kojega
puca divan pogled na grad. Kad smo se vratili kudi, ved nas je čekao policijski
službenik u pratnji trojice zaptija odjevenih u crvene uniforme. Naš gostioničar nas
je prijavio. Kad je vidio moje putnice, on se povuče, klanjajudi se s mnogo
poštovanja čemu je sigurno mnogo pridonijela bogata napojnica koju mu je dao
Englez.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Skadar je imao potpuno istočnjačko obilježje. Dijelom leži u plodnoj ravnici, a
dijelom na nekoliko brežuljaka koji zatvaraju ravnicu i na čijem se najvišem vrhu
nalazi srušeni dvorac. Grad se zapravo sastoji od nekoliko međusobno povezanih
sela. Dio kuda sagrađen je od drveta.

Osko je ostao uz nas jedan dan, a zatim se oprostio da preko Plavni oe od jaše u
Rijeku gdje je nekad živio. Da se prevezao preko jezera, brže bi stigao, ali se to nije
usudio zbog svog šarca kojim se vrlo ponosio.

Rastanak je bio težak i njemu i nama. Obedao je da de svojim rođacima, kad se
vrati u Jedrene i u Stambul, izručiti naše pozdrave i da de ih pozvati da mi se jave
pismom. Otpratili smo ga dio puta.

Glasnik, što ga je Lindsay poslao u Bar, vratio se tek drugog dana, jer iz Skadra u
Bar treba, uz potrebne odmore, jedanaest do dvanaest sati jahanja. Javio nam je
da je brod usidren uz obalu Bara i da je kapetan spreman da nas u svako vrijeme
primi. Bududi da nas više ništa nije zadržavalo u Skadru, krenusmo odande
sutradan rano ujutro.

Bilo nam je drago što imamo tako dobre konje jer je put bio loš. Vodu za nas i za
konje mogli smo dobiti samo na jednom jedinom mjestu do kojeg smo stigli oko
podne. To se mjesto nalazilo na hrptu brijega koji se uzdiže između Skadarskog
jezera i mora. Ona padina brijega, koja se spušta prema moru bila je tako strma da
smo morali sjahati da poštedimo konje. Od tuda je more svjetlucalo cijelim putem.

Nismo uopde skrenuli u grad Bar, koji zajedno s tvrđavom leži na niskim izdancima
brda, ved smo smjesta odjahali u luku. Ondje su uz sam grad bile sagrađene kude,
zgrada za karantenu, poslovna zgrada austrijskog Lloyda, carinarnica i jedna
gostionica. Svratismo u nju. Bilo je ved pet sati popodne kad smo stigli na obalu.

Naredniu nod proveli smo u gostionici. Sutradan ujutro ukrcasmo se zajedno s
konjima, a zatim obala zemlje Arbanasa ubrzo išče-znu pred našim očima.

Drugom prilikom du pripovijedati kako smo stigli u Jafu i u Jeruzalem. Zasad bih
morao samo još spomenuti da je Lindsay veoma bogato obdario Halefa i Omara te
da sam ja svog prijatelja i zaštitnika zamolio da mi piše. Rekao sam mu neka svoje

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

pismo pošalje u Mosul odakle de ved stidi k meni. U tu svrhu ponio je sa sobom
kuvertu, a ja sam mu na omotnici ispisao svoju tačnu adresu turskim i francuskim
jezikom.

Dva mjeseca pošto sam se vratio kudi stiglo je pismo. Bududi da je adresa bila
ispisana turskim, Halef je vjerojatno pomislio da mora i sadržaj pisma biti ispisan
turskim jezikom. Njegov turski bio

je upravo divno izmiješan s arapskim, a pošto mu je ruka bila naučena da se služi
oružjem a ne perom, on je zaista napisao mnogo zgodnih stvari. Pismo je uostalom
bilo iskreno i veoma me je obradovalo. Evo njegova sadržaja u prijevodu:

Milost božja i pozdrav, o sidi!

Stigli smo, ja i Omar. Posvuda radost i sreda! Novac! Oklop! Slava, čast, užitak!
Efendiji Kara Ben Nemziju blagoslov, ljubav, sjedanje! Hana, dostojna ljubavi, kdi
Amše, kderi Maleka, šeika Ateiba, zdrava je, lijepa i oduševljava me. Moj je sin
Kara Ben Hadži Halef junak. U jednom mahu može pojesti četrdeset suhih datulja.
O nebesa! Omar Ben Sadek oženit de Sahamu, kder Hadži Sukara eš Sa-main Ben
Mandal Hakuran Ibn Saduk Vesileg eš Samar, bogatu i lijepu djevojku. Neka ti Alah
pokloni lijepo vrijeme! Zdrijebac Ri pozdravlja te ponizno i uljudno. Omar Ben
Sadek ima dobar šator i ljubaznu punicu. I ti se uskoro oženi! Alah te štitio! Budi
uvijek zadovoljan i ne mrmljaj! Volim te! Zaboravi pečat: nemam ni pečata jaka ni
laka za pečadenje. Budi uvijek krijepostan, kloni se grijeha i zločina! Dođi u
proljede! Budi uvijek umjeren, skroman, susretljiv i kloni se pijanstva!

Pun poštovanja, poniznosti i obožavanja, tvoj iskreni i vjerni prijatelj, zaštitnik i
otac obitelji

Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara.

POSLJEDNJIM retkom prijašnjeg poglavlja završilo se naše putovanje i time bih
zapravo morao zaključiti knjigu. Raduje me, međutim, što moram k tome dodati
još nešto.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Kažem da me raduje jer su brojne stotine pisama iz svih krajeva moje domovine, a
također iz inozemstva dokazale kakva se prisna duševna povezanost stvorila
između mene i mojih čitalaca. Razveselilo me, a služi mi i na čast što su novine
pisale o dosadašnjih šest svezaka, ali mnogo dublje me dira kad iz tako brojnih
pisama starih i mladih, otmjenih i jednostavnih, uglednih i običnih ljudi, čujem da
ne samo što sam postao prijatelj mojih čitalaca, ved da su i moji drugovi posvuda
stekli opde simpatije.

To osobito vrijedi za mog dobrog i vjernog Hadži Halef a Omara pa me često pitaju
što je on kasnije doživio i kako sada živi. Mogu mirno redi da je taj dragi mališan
osvojio sva srca.

Sto ti ljudi ne žele sve o njemu doznati! Mogao bih pisati tisude pisama, a nikada
ne bih bio gotov jer mi svakog dana stižu novi upiti. Ljudi žele da o njemu
pripovijedam još više, još mnogo više. Traže da im reknem jesam li se još sreo s
njim i što smo doživjeli. Ne mogu drukčije nego da ispunim tu molbu kako najbolje
znam i umijem, a istodobno napominjem da de u mojim kasnijim knjigama još
često biti govora o Halefu. Ovdje du iznijeti ono što te knjige ne sadrže.

Pri tome du istodobno ispuniti i želju svih onih koji su svoju simpatiju poklonili i
onom živom bidu što sam ga toliko volio, premda je to bila samo životinja. Mislim
svog neusporedivog vranca Rij a za kojeg također pita mnogo mojih čitalaca.

Ja sam se opet jednom nalazio u Damasku pa sam odande namjeravao podi preko
Alepa, Dijabekira, Erzeruma i ruske granice u

Tiflis. Neki moj prijatelj, profesor i lingvist, uspio je pobuditi moje zanimanje za
kavkaska narječja pa sam, po svom običaju, smatrao da je najbolje da ta narječja
ne proučavam kod kude, ved na licu mjesta.

Kako de čitalac shvatiti, nisam u Damasku stanovao u gostionici, ved sam odsjeo u
Ravnoj ulici kod Jakuba Afaraha gdje su me vrlo radosno primili. Prije nisam imao
vremena da upoznam okolinu Damaska pa sam nastojao da nadoknadim ono što
sam propustio. Svakog dana odlazio sam na izlete i tako uskoro obišao cijelu

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

okolinu, te sam na kraju morao još samo posjetiti Džebel Kasjun koji se nalazi
sjeverno od grada.

Na tu sam šetnju pojahao sam da bih u miru uživao u pogledu na divni grad. Bilo je
još vrlo rano ujutro i ja sam se nadao da me nitko nede smetati. Ali kad sam
^stigao na vrh brda, opazih da danas nisam prvi posjetilac. Ugledao sam nekog
mladog hamara1 koji je ležao u travi kraj svog magarca, a kad sam obišao
maslinovo grmlje opazih i čovjeka koji je dojahao na magarcu ovamo gore.
Okrenuo mi je leđa. Sudedi po njegovoj odjedi, morao je biti Evropljanin jer
domorodac ne bi nikad obukao takvo odijelo.

Na duguljastoj uskoj glavi stajao mu je visoki sivi cilindar. Što se tiče oibraštenoisti,
ta je glava bila još pustija od Sahare. Goli mršavi vrat virio je iz široke i
besprijekorno izglačane ogrlice; kaput i hlače bile su od sivo karirane tkanine, a
gamaše ukrašene sivim kockama. Kako sam ved spomenuo, ja sam tog čovjeka
opazio s leđa, ali bih se mogao zakleti da je nosio i kravatu sa sivim kockama i isto
takav prsluk. Brada mu je bila dugačka i tanka, usta široka s uskim usnicama, a na
nosu mu je jednom cvjetao golemi alepski čir. To sam tačno znao jer sam
poznavao tog čovjeka koji se toliko zamislio da me uopde nije čuo kako dolazim.

Sjahah, prišuljah mu se s leđa, položih mu ruke na oči i upitah izmijenjenim
glasom:

— Sir David,, who is there — tko je tu?

On se malo trgnu, a onda reče nekoliko engleskih imena, sigurno od poznatih
osoba koje su se u to vrijeme nalazile u Damasku. Na to viiknuh običnim glasom:

— Niste pogodili, ser David! Da vidimo hodete li me sad prepoznati!

1 Gonič magaraca.

On se smjesta uspravi.

— The devill Ako to nije onaj bijedni Kara Ben.Nemzi koji je poklonio svog
vranca, umjesto da ga proda meni, oinda se neka i sam pretvorim u vranca!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Oslobodivši se mojih ruku on se okrenu. Oči mu se razrogačiše, usta razvukoše od
jednog uha do drugoga, a dugački nos mu se stane pomicati na neopisivi način.
— Uistinu! — viknu zatim. — To je zaista on, taj čovjek! Dođite da vas zagrlim,
ser! Moram vas stisnuti na prsa!
Ovio je duge ruke oko mene kao hobotnica, stegnuo me pet do šest puta a zatim
me je — have care! — poljubio svojim strašno zašiljenim ustima. To mu je uspjelo
samo tako da mu se nos odlučno iskrenuo ustrainu. Onda me opet, dok su mu
sjale oči, odmaknu od sebe i upita:
— Čovječe, momče, prijatelju, kako ste upravo sad došli ovamo na ovo brdo?
Sav sam van sebe od radosti. Yes. Jeste li ipak primili moje pismo?
— Kakvo pismo, ser David?
— Pismo iz Trsta. Pozvao sam vas da se sa mnom odvezete u Kairo.
— Nemam pojma o pismu. Uopde nisam bio kod kude.
— Dakle slučaj ? Otkako se skitate ovuda?
— Ved jedanaest dana.
— A ja tek četiri. Sutra odlazim. Kamo kanite krenuti?
— Na Kavkaz?
— Kavkaz? Zašto?
— Da proučavam jezike.
— Besmislica! Ionako se dovoljno služite stranim jezicima. Kanite li se možda
natezati s Čerkezima? Pođite sa mnom! To vas nede ništa stajati.
— Kamo?
— Hadedinima.
— Sto? — začudih se. — Zar ste nakanili Hadedinima?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Yes — kimnu on, a nos mu se na svoj posebni račun tri puta zavrti. -— Zašto
ne? Imate li nešto protiv toga?

— Ni najmanje. Ali kako ste došli na tu pomisao? Kanite li možda opet iskapati
krilate bikove?

— Zavežite! Ne trebate me zadirkivati, ser. Davno sam se odrekao te želje. Ali
vi znate da sam ja član Traveller-kluba, London, Near-Stret 47. Obvezao sam se da
du izvršiti putovanje od osam tisuda milja, posve svejedno kamo. Razmislio sam o
toj stvari, sjetio se naših prijašnjih putovanja i odlučio da posjetim ved poznata
mjesta, a zatim da iz Bagdada odem u Indiju i Kinu. Hodete li sa mnom?

— Hvala! Nemam toliko vremena.

— Onda dođite bar do Hadedina. Htio sam da ovdje uzmem vodiča pa sam
uzeo jednog čalk u službu. On može međutim ostati kod kude ako vi pođete sa
minom. Well!

Pomisao da posjetim Hađedine, a pogotovu Halefa zaista je bila zamamna. Ali ja
sam ved drukčije raispoložio svojim vremenom pa sam se stao protiviti. Oin me
međutim uopde nije slušao, ved zatrese glavom, pri čemu mu se nos opasno
zaljuljao, mahnu rukama da sam morao uzmaknuti za nekoliko koraka i stane me
zasipavati poplavom predhacivanja i opomena, da sam ga naposljetku zamolio:

— Poštedite malo svoj govorni alat, seir David. Možda dete ga kasnije više
ustrebati.

— Pshawl Govorit du tako dugo dok ne reknete da pristajete.

— Ako je tako, onda vam se zaista moram »milovati. Odjahat du s vama, ali
vam kažem da za vas nemam vremena više od mjesec dana.

— Lijepo, divno, krasno, ser! Zadovoljan. Jedan se mjesec lako otegne u
godinu. Poznajem ja vas. Yes!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Lindsay me ponovo zagrli i pokuša još jednom poljubiti, ali ja sam to izbjegao
lukavim pokretom glave tako da su mu usne samo glasno cmoknule. Zatim ga
upitah gdje stanuje u Damasku.

— Kod engleskog konzula. To je neki moj dalji rođak — odvrati Lindsay. ¦—¦ A
vi?

— Kod Jakuba Afaraha. Time sam ga veoma obradovao. Zašto ga vi niste
pohodili?

— Bojao sam se da me ne zadrži. Volim da sam sam svoj gospodar. Ali sad du
rado podi s vama. Htio bih da vidim onaj klavir na kojem ste nekada priređivali
koncerte.

Brdo i pogled s njega nisu nas više toliko zanimali. Brzo sja-hasmo dolje u grad. To
je i opet bio jedan od onih neočekivanih susreta kakve sam ved često doživljavao.
Posljedica tog susreta bila je

da sam, umjesto da otputujem na sjever, kako sam to kanio, pošao na izlet do
prijateljskog plemena Hadedina naroda Samar. Dva dana kasnije bili smo na putu,
posve sami, jer vodiča nismo trebali. Pripreme za to putovanje nisu me stajale ni
pare. Lindsay je kupio tri dobre deve, jednu od njiih za prenošenje prtljage i zaliha.
Vrlo se obilno pobrinuo i za darove. Na žalost nije mi uspjelo da ga nagovorim da
skine svoje strašno odijelo išarano sivim kockama. Na sve ono što sam mu govorio,
dobivao sam uvijek jedan te isti odgovor:

— Ostavite me na miru s tom vašom stranom odjedom! Jednom sam obukao
kurdsku odjedu i nikad više! Činio sam se sam sebi kao lav u magaredoj koži. Yes.

— Zar zaista? Čudno.

•— Sto je čudno?

— To je izvrtanje. Poznata bajka govori o magarcu u lavljoj

koži.

— Ser! Treba li da to bude kakva aluzija, he?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne, ja vas samo ispravljam.

— Well, jer inače biste loše prošli! Ne trebam nikakvu lažnu kožu da pokažem
hrabrost. Možete se pouzdati u to.

Nije bilo potrebno da me uvjerava. On je dokazao još i više nego dovoljno da je
hrabar, samo što je na žalost pri tome imao posebno svojstvo kao da sve hvata za
krivi kraj. Samo zato sam ga ispravio jer sam htio znati mogu li i dalje saobradati s
njime na nekadašnji prijateljski način.

Pošli srno onim istim putem kojim sam nekod s hadedinskih pašnjaka krenuo u
Damask pa smo se, u okolini Deira, na splavi od na-puhnutih kozjih mješina,
prevezli preko Eufrata.

Sve dosad nismo doživjeli ništa što bi bilo vrijedno da se popreko Kabura. Ondje
leže ruševine starog Circesiuma ili Karhemiša rezu jer su Arapi iz plemena Abu
Ferhan, čija stada pasu i na rijeci Kabur, došli u sukob s Hadedinima, pa de i s
nama, jer smo bili prijatelji Hadedina, također sigurno neprijateljski postupati.

Krenuli smo, dakle, radije prema jugu, i kod Abu Seraia prešli preko Kabura. Ondje
leže ruševine starog Circesiuma ili Karhemiša kod kojega je godine 605. prije
početka naše ere, Nebukadonozar pobijedio egipatskog faraona Neha. Narednog
dana izašli smo iz područja Abu Ferhana pa smo smjeli računati s tim da demo se
sutra, a najkasnije prekosutra namjeriti na Hadedine.

Naredne večeri zaustavisimo se na prostranoj ravnici koja je bila slična cvjetnoj
livadi. Lindsay je htio zapaliti vatru, ali ja mu nisam dopustio. Ostali smo u tami.
Oko ponodi začuh brzi topot konja, ali nisam uspio otkriti jahače. Sudedi po zvuku,
jahali su prema istoku, dakle u onom smjeru u kojem smo tražili Hadedine. Da smo
zapalili vatru, ti bi nas ljudi opazili.

Kad je svanuo dan, krenusmo. Jahali smo otprilike jedan sat kad ugledasmo dvije
skupine jahača koji su dolazili s istoka. Prva skupina od šest do osam konjanika
kretala je sjeverno pa nam se brzo izgubila s vida. Druga skupina, od samo dva
jahača, prilazila nam je ususret. Činilo mi se da su se obje skupine rastale tek prije
nekoliko minuta.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

U početku nismo mogli opaziti ništa osobito jer su jahači bili predaleko, no kako su
se brzo približavali, razalbrasmo da jedan jaši na zeleniku, a drugi na vrancu. I oni
su opazili nas, kao i mi njih, ali nisu promijenili smjer kretanja, ved stadoše radosno
iklicati te nam se činilo kao da viču: »Nadža, inadža, nefad!« Alko nisam krivo čuo,
onda je to značilo otprilike: »Uspjelo je, uspjelo!« Činilo se da nas smatraju
znancima.

No onda mora da su jasnije razaibrali Engleza, odjevena u kockastu odjedu. Trgoše
se, ali nam ipak priđoše. Sad su od nas bih udaljeni još otprilike dvije stotine
konjskih dužina. Nisam mogao prigušiti povik iznenađenja. Prepoznao sam konje.
Englez ih je također prepoznao, jer istodobno reče:

— The devil, ta to j e nalš Ri! Jesu li to Hadedini?

— Nisu, to su konjokrađice — odgovorih tiho. — Nemojte ih poplašiti. To su
sigurno oni Abu Ferhani ikoji su sinod projahali ikraj nas. Ukrali su oba najbolja
konja Hadedina. Zaustavite devu i sjašite, ser David! Moramo se domodi tih konja.
Ostanite ovdje dok se ne vratim.

Natjerasmo naše deve da kleknu i sjahasmo. Medvjedarku i ka-rabinku ostavio
sam na sedlu pa obim konjokradicama pošao u susret praznih ruku. I oni su zastali.
Osvrnuh se i apazih da Lindsay drži pušku u ruci. Kad sam im se približio na
Otprilike šezdeset koraka, doviknu mi jahač na vrancu:

— Stoj! Tko si?

— Ja sam vlasnik pastuha na kojem sjediš — rekoh. — Sjaši!

— Proklet da si! — uzvrati on. — Jesi li lud? To je moj konj.

22 Zult harambafta

337

— To de se odmah vidjeti.

Zbacio sam burnus da bi me vranac mogao prepoznati i viknuo:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ri, dragi moj Ri, dođi!

Divni konj me ved dugo nije vidio, ali me smjesta prepozna. On u silnom skoku
odbaci sve četiri noge uvis te skoknu ustranu pa se konjanik nađe u travi. U
narednom trenutku stajao je vranac kraj mene, glasno rzajudi. Prije me je obično
milovao tairudi glavu o mene i ližudi me, ali sad je vjerna životinja bila tako
ushidena da joj to nije bilo dovoljno. Ri me je uhvatio gubicom za rame i pri tome
njisnuo tako radosno da bi se to moglo i ljudskim riječima prevesti: — O ti dragi,
dragi gospodaru, mogao bih umrijeti od užitka što si mi se opet vratio!

Ali sad nije bilo vremena za nježnosti. Onaj zbačeinii konjoikira-dica ved je pojurio
prema meni s nožem u ruci, a onaj drugi potjera konja. Brzim skokom vinuh se u
sedlo. Izvukoh revolver i uperih ga na prvog napadača, zapovjedivši:

— Stoj, ili pucam!

On posluša.

— Silazi s konja — zapovjedih drugome. — Inače du te skinuti metkom.

On zaustavi zelenka jer mi se više nije usudio približiti i uzvrati ljutito:

— Pasji sine, što imaš ti zapovijedati! To su naši konji i ja...

— Suti! — prekinuh ga. — Ja sam Kara Ben Nemzi, prijatelj Hadedina. Ovaj
vranac je moj konj.

— Kara Ben Nemzi! — viknu on. — Stranac s čarobnim puškama!

On se samo na tren nijemo zagleda u me, a onda jurne na bijelcu preko ravnice
brzo poput misli,.

— Ser David, uhvatite ovog lupeža ovdje — viknuh Englezu, i jurnuh za onim
konjanikom.

Konj, na kojem je sjedio, bio je najbrži trkač Hadedina, ona bijela kobila za koju je
Muhamed Emin rekao: »Od ove kobile odvojit du se samo u smrti.« On je njome
izmorio divljeg magarca sa Sin-džara. Nju ne bi mogao stidi ni moj Ri da je na njoj

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

sjedio pravi gospodar. Taj konjoikradica nije međutim poznavao njezinu tajnu pa je
nije mogao navesti da razvije punu brzinu. Zato sam bio siguran da du ga stidi.

Položio sam vrancu ruku među uši i tri puta viknuo Ri. On glasno zarza, zagr&bivši
tako da mi se moglo zavrtjeti u glavi. Ved nakon pola minute opazio sam da se
razmak između mene i bjegunca smanjuje. Kradljivac se ogleda, a zatim stane
udarati konja kako bi ga natjerao u brži galop. No plemenita kobila nije bila
naučena na takav postupak. Počela se opirati. To mi je omogudilo da joj se još brže
približim. Kradljivac se trudio iz svih sila napevši sve svoje jahačko umijede, pa mu
je uspjelo da ovlada konjem i da brže pojuri.

Taj čovjek je bio izvrstan jahač. Može se vrlo lako zamisliti da de pleme, koje želi
ukrasti drugom plemenu konje, upotrijebiti samo najspretnije jahače. Da ih ništa
ne smeta, oni sa sobom ne nose nikakvo oružje, osim noževa. Zato dobivaju
pratioce koji ih imaju štititi i braniti. To je bila ona druga skupina konjanika koja je
krenula prema sjeveru da odvrati progonitelje od pravih kradljivaca i da ih navuče
na svoj trag.

Ali sve njegovo jahačko umijede nije mu ništa koristilo. Ja sam mu se sve više
primicao. Sad me on poče zavaravati, skredudi s pravog smjera, čas nadesno, čas
nalijevo, kao lisica za kojom se nati-snula hajka. Uzalud. Stigoh ga.

— Stoj! — zapovjedih mu.

On zamahnu nožem, mrko se nasmije, ali me ne posluša. Najradije bih sa svoga
konja preskočio na njegova, ali je to bilo opasno za nježnu kobilu. Zato sam i dalje
jurio uporedo s njime, uperivši revolver u nj.

— Još jednom, stoj, jer pucam!

On se ponovo nasmije. Ja nanišanih u ruku kojom je držao nož i opalih. On kriknu
ispustivši nož. Sad je bio bez oružja. Potje-rah vranca tik uz kobilu, podigoh se u
stremen i tresnuh ga šakom po glavi. On zatetura ispustivši uzde iz ljevice, a ja ga
zgrabih. I konj i jahač bili su moji. Zaustavismo se pošto su oba konja još neko
vrijeme trčala usporedo. Kradljivac nije bio potpuno omamljen, ali je teturao u
sedlu. Krv mu je curila iz desne ruke.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

—- Pridrži se! Vradamo se! — zapovjedih mu. — Pokušaš li pobjedi ili oprijeti se,
ustrijelit de te!

Vidio je da se mora pokoriti pa se prepustio sudbini.

Progon je trajao jedva pet minuta, ali ipak smo se vrlo udaljili od Engleza. Kasom
smo trebali punih četvrt sata dok ga nisam opet ugledao. Sjedio je kraj deva
zajedno s onim drugim kradljivcem.

— Dobro !da ste došli —doviknu on. — To je prokleto dosadan klipan. Htio
sam razgovarati, ali on ne razumije engleski.

— Sigurno nije potrebno da se ser David Lindsay razgovara s konjokradicom —
nasmijah se. — Kako ste ga dobili?

— Rukama. Htio je pobjedi, taj lupež, ali i ja imam dvije noge.

Well!

¦— No cm je imao nož.

— I ja sam ga knao.

— Je li se branio?

— Svakako, ali ja isam ga tresnuo po nosu pa de ubrzo izgledati isto onako kao
što je nekad izgledao moj nos s alepsikim čirom. Ovaj vaš je vjerojatno također
dobio,po glavi?

Lindsay pri tom (pokaza na konjofcradicu kojeg sam doveo. Onaj njegov držao se
rukama za nos.

— Tako je — ođgovorih. — Sad demo mi pojahati konje, a ova dva džentlmena
neka sjednu na naše deve.

— Kamo demo sada? — upita Lindsay.

— Nedemo daleko. Samo do onog mjesta gdje su se ovi lupeži razdvojili.

— Razdvojili? Zašto?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Vrlo jednostavno, ser David. Čim je svanulo, Hadedini su opazili krađu i
smjesta krenuli u potjeru. Da ih zavaraju, kradljivci su se razdijelili u dvije skupine
od kojih je jedna krenula na sjever, a ovi, s ukradenim konjima, na zapad. Mi demo
odjahati do mjesta na kojem su se razdvojili i ondje de Hadediini uskoro naidi na
nas.

— Well! Kako de se samo začuditi kad tako brzo dobiju natrag svoje konje. I to
od nas!

Oba Abu Ferhana — zaista su pripadali tom plemenu — morali su uzjahati na
deve, pošto sam prije toga onom iranjenom povezao ruku. Zatiim pojahasmo dalje
sve dok se njihov trag nije spojio s tragom njihovih ortaka. Ondje opet sjahasmo i
sjedosmo u travu. Konji i deve počeše odmah pasti. Lindsay protre od užitka ruke,
rekavši:

— Baš sam radoznao na njihova lica! Bit de to divna šala, zar ne?

— Jeste, pravo iznenađenje. Halef de biti jedan od prvih, a i Amad el Gandur de
sigurno sudjelovati u potjera.

Ovom prilikom moram podsjetiti na to da se Amad, kad sam se ja ono s Halef om
od karavane smrti vratio Hadedinima, još nije vra-

tio svom (plemenu. U ono vrijeme smo mislili da je izgubljen, ali 'kasnije je ipak
sretno stigao kudi. Osvetio se Bebejima za očevu smrt, ali je za to trelbao više
vremena nego što se to moglo predvidjeti. Sad je kao nasljednik Muhameda
Emlina obnosio čast šeika Hadedlina.

— I Omar Ben Sadek na šarcu! — doda Lindsay. — Upravo se silno radujem.
Ipak je nešto posve drugo kad čovjek putuje s vama, ser. Uvijek doživljuje nešto.

— Nemojte da se napuhnem od ponosa, ser David! I drugi ljudi imaju svoje
doživljaje.

— Ali kakve?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Oba zarobljenika ne rekoše ni riječi. Jedan od njih buljio je u zemlju, a drugi je
neprekidno opipavao svoj nos koji je bivao sve vedi i šareniji. Mora da ga je Englez
žestoko opalio.

Čekali smo otprilike četvrt sata kad na istočnom obzorju iznilknu cijelo mnoštvo
'konjanika.

— Dolaze, dolaze! — nasmije se Lindsay. — Najradije bih im odmah 'poklonio
tisudu funti sterlinga! Yes! Well\

Da, Hadedini su dolazili. Vrlo brzo su nam se približavali, držedi se tragom
konjokradica. Kad su nas ugledali, zaustave se. Kraj naših deva opaziše jednog
zelenka i vranca. Boja tih konja u potpunosti je odgovarala boji konja koje su
tražili. No jesu li to bili njihovi konji? Nisu, jer bismo mi onda bili kradljivci pa ne
bismo dopustili da nam se mirno približe.

— Ser — upita Englez — tko je onaj visoki bradati čovjek na

čelu?

To je Amad el Gandur. Pustio je da mu brada naraste isto tako dugačka kao i
njegovu ocu, samo je njegova brada crna, dok je brada Muhameda Emina bila
bijela poput srebra.

— A onaj starac kraj njega?

— To je šeik Malek od Ateiba, djed Hane, najdivnije među divnima.

— A onaj mališan postrance od njih?

— Naš Hadži Halef Omar.

— Well! Imate bolje oči od mene. Ne stoji li tamo i jedan jahač na šarcu?

— Tako je. To je Omar Ben Sadek, na konju onog Aladžije. Nisu nas još
prepoznali. Ali sad dolaze.

— Well\ Odmah du im se pokazati u svoj svojoj veličini.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

On ustane, protegnu se onako visok što god je više mogao i krenu im ususret.
Jahači se ponovo zaustaviše. Začudili su se tom neobičnom čovjeku u odijelu sa
sivim kockama, ali onda mah Hadži od radosti glasno kriknu, potjera konja, vičudi
arapskim i turskim jezikom te ono nekoliko njemačkih i engleskih riječi što ih je
znao:

— Mašalah! Divno! That's sir David Linđsay! Kako živite?

Dojahao je do nas, a Lindsay mu pode u susret. Kad su se sreli, Halef sjaši s konja,
upitavši:

— You ovdje kod nas? Alah, Alah, Hoy do you du? Jeste li čuli za mog dobrog
sidi ja? Kako mu je? Je li se oženio ili nije? Sto. . . ?

Riječ je Halefu zapela u grlu. Ja sam mu bio napola okrenuo leđa, ali sad ustadoh i
pođoh prema njemu. U prvi čas se nije mogao ni maknuti. Onda raširi ruke kao da
me želi ved izdaleka zagrliti, ali se nije uspio ni pomadi, ved klonu na koljena i stane
micati ustima. Vidjelo se da želi govoriti, no nije mogao. Pri tome su mu Krupne
suze tekle iz očiju, kapajudi niz lice.

I mene je duboko potreslo to vanredno uzbuđenje pa podigoh mališana uvis,
pritisnuvši ga na prsa. On me zagrli i zajeca.

Sad su i svi ostali oživjeli. Prepoznali su nas, prepoznali i pastuha i bijelu kobilu, pa
je narednog trenutka oko nas sve zavrvjelo od jahača koji su skakali sa svojih
konja. Sve se ruke ispružiše prema nama. Nisam mogao stisnuti ni jednu jedinu jer
sam imao pune ruke posla s Halefom koji se naposljetku toliko smirio da je mogao
progovoriti, iako u prvi .mah svega nekoliko riječi.

— O sidi, moja sredo, moj živote, moj sunčani sjaju!

Pri tome me je objema rukama gladio po licu. Njemu je u tom trenutku bilo posve
svejedno jesu li oba dragocjena konja spašena ili nisu. Imao je mene, i to mu je bilo
dosta.

Zato su to oduševljeni je klicali i ostali, radujudi se što su konji spašeni. I meni su
suze navrle na oči zbog Halefove potresenosti, a ip-ak nisam mogao odoljeti, a da

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

se ne nasmijem načinu na koji je sivo-kockasti Englez pozdravio Hadedine. Skupio
je cijelu svoju zalihu arapskih i turskih riječi da im rekne kako se raduje što ih opet
vidi ali kako je raspolagao svega s dvadesetak ili u najboljem slučaju s tridesetak
izraza, lako se može zamisliti kakve je besmislice govorio.

Omar Ben Sadek je dugo i nestrpljivo čekao da dođe do mene pa je jednostavno
zgrabio Halefa za ramena i odvukao ga, rekavši:

— Misliš li da možeš sidija zadržati samo za sebe? Ovdje je još netko tko ga želi
pozdraviti. — I on me čvrsto zagrli ne ispuštajudi me sve dok ga nije Amad el
Gandur odgurnuo ustranu i uhvatio me za desnicu.

— Silno sam sretan što si opet došao k nama, O Kara Ben Nemzi-efendijo! —
poče on. — Bit de velika radost u našem logoru i mnogo srede u našim šatorima.
Naši ratnici dočekat de nas sa lab el barudom, igrom baruta, a s usana žena i
djevojaka odjeknut de pjesma tebi u čast. Dobro si nam došao kao još nitko jer si
najbolji od naših prijatelja pa nam je ved i sam tvoj dolazak donio sredu. Spasio si
dva najplemenitija konja našeg plemena. Hodeš li nam redi kako ti je to uspjelo?

Tek ovo šeikovo pitanje navelo je Halefa da pogleda vranca.

— Tako je — viknu on. — Glasoviti efendija Kara Ben Nemzi nije još ni
zakoračio na naše područje, a s njime je ved došla sreda. O sidi, ukrali su mi tvog Rij
a, konja moje duše, vranca moga srca. Kakva bi me sramota zadesila da ti nisi
pobijedio razbojnike! Kako ti je samo uspjelo da ukradene konje stigneš na tvojim
polaganim devama!

— To deš odmah doznati, samo da najprije pozdravim ovog malog Ben Araba
za kojeg nagađam tko je.

Dječak otprilike od osam godina sjedio je na trogodišnjem vranom pastuhu. Nije
sjahao i svoje je krupne tamne oči uperio u me. Ja mu pružih ruku, rekavši:

— Ved tri godine se nismo vidjeli. Nisi li ti Kara Ben Hadži Halef, sin mojega
prijatelja?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jesam — odvrati on, a zatim pokaza u svoga mladog konja — a ovaj crni
pastuh je Asir Ben Ri, sin onoga koga si ti poklonio mom ocu.

— Sto? Ri ima sina? — začuđeno upitah.

— Ima sina i kder — odgovori Halef. — Zar je takav konj smio ostati bez
potomaka? Nikako. Neka njegovi potomci budu jednako crni kao što je i on sam.
Zato sam potražio najbolju crnu kobilu koja je uopde postojala. Taj glasoviti konj
živio je u arapskoj pustinji u El Hamadi pa sam morao svladati velike opasnosti dok
nisam uspio pozdraviti njezinoga sretnog vlasnika. Svidio mu se naš Ri pa je sa
mnom sklopio ugovor. Ri nam je imao, bude li to mogude, pribaviti sina i kder. Kder
je imala pripasti njemu, vlasniku kobile, a sin meni, vlasniku pastuha. Ri je ispunio
našu nadu. Njegova kder stara je dvije

godine, a sin tri godine. Vidiš ga ovdje sidi. On je gotovo još plemenitiji od Rija pa
ved nosi mog dječaka, sina najljupkije među svim lijepim ženama. Njih dvojica su
ved danju i nodu zajedno i mi smo ga ved naučili tajnu koju du ti saopditi jer je taj
konj tvoje vlasništvo, jednako kao što i Ri pripada tebi.

— Ne, meni ne pripada ni jedan na drugi — odgovorili. — Oba konja su tvoja.

— Nisu, -tvoji su! — ustrajao je Hadži. — Ti si mi povjerio divnoga Rija, jer on
može živjeti i uspijevati samo ovdje kod nas. Ja sam ga njegovao pomodu onog
bogatstva što sam ga stekao samo tvojom pomodi pa sam ga za vrijeme tvoje
odsutnosti smio jahati. Time sam i prebogato nadaren za sav trud što sam ga
utrošio za nj. Uostalom, to i nije bio trud, ved same prednosti i užici koji su me
usredili. Sad si se vratio k nama pa deš opet jahati na njemu, Nadam se da mi nedeš
odbiti tu molbu. Jer sve kad bi tvoje pravo i zastarjelo ipak si ga danas ponovo
stekao, spasivši konja iz ruku kradljivaca. Pristani dakle, sidi! Uzmi ga! Time deš mi
pružiti veliku radost jer ne želim da sivoga dragog sidi ja vidim drukčije, ved na
leđima konja koji ga je nosio u tako teškim opasnostima i u tako velikim djelima-

Morao sam dakle ispuniti Halefovu želju, sve da to i nisam namjeravao. Primio sam
Rija, ah samo za vrijeme svoga boravka kod Hadedina.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Zatim ispripovjedih kako smo. zarobili olba Aibu Ferhana. Ha-deđini su ih svezali za
deve da ih povedu sa sobom. Krađa tako plemenitih konja kažnjava se smrdu, ali
su mi Amad el Gandur i šeik Malek, obradovani našim, dolaskom, obedali da ih
nede pogubiti.

Onda krenusmo prema pašnjacima Hadedina. Ispred nas smo poslali glasnika da
obavijesti pleme o našem dolasku.

Morali smo jahati oko tri sata, a zatim ugledasmo cio oblak konjanika koji su nam
galopirali ususret. Dojurili su uz glasnu viku i, opkolivši nas, nahrupili sa svih strana
tako da se činilo da nas kane zgrabiti. Onda se opet raštrkaše. Vikali su: »Zdravo« i
»Dobro došli« i pucali iz pušaka potrošivši pri tom mnogo baruta. Zato se takav
doček naziva lab el bar ud, igra s barutom.

Igra je trajala bez prekida sve dok nismo ugledali logorske šatore. Ondje nas žene i
djevojke pozdraviše pjevajudi. Postavile su se na ulazu u duiar. Na oelu su im
stajale žene koje siu me ved otprije poznavale, a ispred sviju udovica šeika
Muhameda Emina s njegove

dvije sporedne žene (koje sam, stigavši prvi puta ovamo, poškropio »svetom«
vodom iz bunara Zem-Zem. Ta je žena u oino vrijeme još bila mlada, ali je od tuge
zbog šeikove smrti ubrzo ostarjela. Usnice i obrve nisu joj bile više obojene, na licu
i obrazima nije bilo umjetnih mladeža ni velikih zlatnih kolutova koji su joj nekada
visjeli s nosa i ušiju. Na vratu, na ručnim i nožnim zglobovima nije bilo srebrnih
negvi, koralja, bisera, šarenog kamenja i asirskiih val jaka kojima je prije bila
ukrašena.

Kraj nje je stajala junakinja Arnša, sada jednako ozbiljna i ponosna kao i onda kad
sam je sreo u stepi kraj Džide, a njoj zdesna Hana, Halef ova žena, »najljupkija
među ženama, sunce među zvijezdama ženskog spola«. Učinila imi se jednako
mladom i lijepom kao onda kad smo je udali za mog valjanog Halefa. Njezine
tamne oči promatrale su me s vidljivom sklonošdu i poštovanjem.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Kad smo tako pradeni svirkom i pjesmom ujahali u široku ulicu između šatora,
zaustavismo se i sjahasmo. Uveli su nas u najvedi i najbolji šator koji je ubrzo bio
pripremljen za nas čim je glasnik javio da dolazimo. U njemu je ved bila spremljena
voda za pranje. Dok smo se prali, Englez me upita:

— Kad dete razdijeliti vaše poMone, ser?

-— Moje poklone? Pa ja ih nemam.

— Besmislica! Sudjelovali ste u kupnji.

— Ali nisam ih platio. To su vaše stvari.

— Ni govora! Pripadaju onima za koje su određeni. Predajte im ih.

— To treba da vi učinite.

— Besmislica! Kako bi David Lindsay mogao davati darove tim arapskim
damama!

— Ako vi to ne smijete učiniti, ne smijem ni ja.

— Pshaio! Sto god vi radili, sve je pravo. Vama to bolje pristaje nego meni.
Radije bih pošao u lov na lavove nego da kakvoj dami predam poklon. Ako nedete,
ja du pobaeati sve te glupe trice.

To nipošto nisu bile nikakve glupe .trice, ved naprotiv veoma korisni i vedinom
skupocjeni predmeti.

— No dobro — pristadoh. — Onda du ja to obaviti umjesto vas, ser David. Ali ja
se ne kitim tuđim perjem. Redi du dakle da vi to poklanjate.

— Recite što, hodete. Možete redi da im to poklanja portugalski kralj ili
laponski car, samo mene .pustite na miru.

Ubrzo smo u svom šatoru osjetili miris pečenja. Pozvao sam Halefa i predao mu
darove da ih podijeli. On je dobio dva lijepa revolvera i veliki svileni rubac za
turban pa se sav oduševio. Za Hanu, najdivniju među prekrasnima, bila je
određena haljina od crvene svile, prsten, par naušnica, zlatni lančid za oko vrata te

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

ukras za čelo od zlatnog i srebrnog novca. Kasnije smo vidjeli da su je ti darovi silno
oduševili. I drugim ženama predali smo darove, a isto tako smo se sjetili i
muškaraca koji su ved prije bili sa nama u bližem odnosu.

Svečana gozba održana je pod vedrim nebom. Jelo je vedinom bilo od onih što sam
ih ved otprije poznavao i opisao.

Nakon gozbe zamoli nas Amad el Gandur da dođemo u njegov šator jer da nas
mora nešto zamoliti. U šatoru su se sabrali najstariji stanovnici sela. Bili su prisutni
i šeik Malek i Halef. Veoma sam se obradovao, vidjevši da je Amad el Gandur
pozvao i Halefa, jer sam iz toga razabrao da se on uspio uživjeti u pleme i stedi
poštovanje.

— Efendijo — započe šeik — vi ste stigli k nama upravo u važnom času. Možeš
li se još sjetiti kojeg je dana poginuo moj otac Muhamed Emin, šeik Hadedina od
naroda Samara?

— Posve tačno. Bilo je to dvadeset šestoga dana mjeseca rabiul ahir koji je one
godine odgovarao dvanaestom hasiranu našeg računanja vremena.

— Tako je. Od onda je prošlo osam godina, a još nitko nije bio na njegovom
grobu da izmoli molitve prijateljstva i krvnoga srodstva. To mi više ne da mira. Htio
bih gore u planine da izvršim svoju dužnost, a pleme je odlučilo da de me pratiti
određeni broj hrabrih ratnika kako bih svoju pobožnost uz grob obavio kako je to
dostojno glasovitog šeika. Htjeli smo krenuti ved danas, ja s dvadesetoricom ljudi,
popodne u vrijeme asra. Zato smo jučer uveče slavili oproštaj do u kasno u nod.
Naši su stražari bili umorni od svečanosti pa je tako Abu Ferhanima uspjelo da nam
ukradu dva najbolja konja. Sad ste došli vi. Gostoprimstvo nam zapovijeda da
ostanemo uz vas, ah ipak bismo na godišnjicu šeikove smrti htjeli biti na njegovu
grobu. Molimo te da nas savjetuješ koju od tih dviju dužnosti da ispunimo.

— Onu koju ste kanili ispuniti prije našeg dolaska — odgo-vorih kratko i
odlučno.

— Kažeš dakle da treba da pođemo u planine? Onda de ovdje ostati samo
obični ratnici koji vam ne mogu ništa ponuditi.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Varaš se. Uz nas de biti najbolji ljudi iz plemena, naime vi sami.

— Mi? Kako to?

¦¦— Zar još pitaš, o šeiče? Nije li Muhamed Emin bio moj prijatelj i brat? Nismo li
se mi zajednički borili protiv neprijatelja Hadedina? Nismo li duge tjedne zajedno
jahali i dijelili radosti i žalosti, opasnosti i oskudicu? Nisam li i ja istoga dana ranjen
kad je Alah pozvao k sebi Muhameda Emina? Nisam li i ja bio jedan od onih koji su
ga pokopali i nisam li na njegovu grobu izgovorio suru uskrsnuda? Nije li zbog toga
moja dužnost da zajedno s vama pohodim prijatelja koji mi je bio tako drag?

— Kara Ben Nemzi-efendijo, ti želiš s nama, zaista s nama? — radosno viknu
Amad el Gandur. — Onda možemo biti sigurni da demo svladati sve opasnosti.

— Očekujete li neke posebne opasnosti? — upitah ga.

— Ne više nego obično.

— Kojim ste putem kanili krenuti?

— Onim s kojim si ti sporazuman. Ravnat demo se prema onome što ti hodeš.
Odlučili smo da nedemo ravnim putem odjahati do očevoga groba. Moji bi htjeli da
upoznaju put koji smo prošli onom prilikom kako bi mogli posjetiti sva ona mjesta
na kojima je šeik proveo svoje posljednje dane. Oni misle da su to dužni, a i ja sam
s tim sporazuman jer sam i ja isto želio. Zato bismo htjeli otidi prijeko na planinu
Zagros, zatim u šumu Cimar gdje smo sreli Hajdera Mir-lama. To je bila tako redi
prva stepenica koja vodi gore do visoke grobnice mog oca Muhameda Emina.

— Sporazuman sam s tim jer bih i ja htio još jednom vidjeti ona mjesta kojima
smo prošli onom prilikom — rekoh. — Ah kako stoji stvar s Kurdima iz plemena
Babe ja? Bili su to naši neprijatelji. Ti si na njima osvetio očevu smrt. Zato je svaki
Hadedin, koji im padne u ruke, izručen njihovoj krvnoj osveti. Morat demo ih se
dobro čuvati.

— Da, morat demo se čuvati. Ali imaj na umu da im je u ovo godišnje doba lako
izmadi, a da nam od drugih kurdskih plemena,

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

kroz čije područje prolazimo, ništa ne .prijeti. Osim toga bit de nas dvadeset
hrabrih ljudi, a ako si 'ti uz nas sa svojim puškama, onda je to upravo tako kao da
nas je stotinu.

Uto ustane moj mali Hadži Halef Omar, pokuša poduzetno svi-nuti onih trinaest
dlaka svojih rijetkih bdkova i nakašlje se što je uvijek činio kad je htio održati jedan
od svojih velikih govora, pa poče:

— Čujte muževi, hrabri ratnici, nepobjedivi! Govorit du vam. Bilo je to dvadeset
šestoga dana mjeseca irabiul ahir kad je Muhamed Emin, šeik Hadedina pao u
borbi protiv Bebeja. Mi smo se pobjedonosno borili pri čemu je moj dobri sidi bio
ulboden kopljem, a ja sam dobio metak kroz desnu natkoljenicu. Odlučili smo da
demo svečano proslaviti taj dan, odjahavši do šeikova groba. Pri tome nedemo
prolijevati krvi jer je smrt Muhameda Emina ved osvedena, a ja sam od svog sidi ja
naučio da neprijateljima pokazujem milosrđe. Zato neka je naš put posveden
uspomeni na mrtvoga i miru. Molim vas zato da izvede te sve tako da izbjegnemo
svaki susret s ljudima koji nam nisu prijatelji, a Kara Ben Nemzi-efendija neka bude
naš vođa. On de nas voditi tako da prođemo bez borbe. To vam govorim, ne bojedi
se imalo da de me itko među vama smatrati kukavicom. U protivnom bio hiih
smjesta spreman da se s njim borim na život i smrt.

On sjede, a ja odgovorih:

— Nikome od nas ne pada na um da valjanoga Hadži Halefa Omara, koji je tako
često dokazao hrabrost, smatra kulkavioom. On mi je govorio iz duše. Naš put
neka bude miroljubiv. Ipak ne smijem zatražiti veliku čast da budem vaš vođa jer
svaki je među vama isto tako hrabar, iskusan i oprezan ratnik, a Amad el Gandur je
vaš šeik. Ja sam naprotiv samo gost koji de se rado podvrdi vašem vođi.

Hadedini nisu međutim pristali na to. Svi su mi se 'usprotivili, a Amad el Gandur
izjavi:

— Ti, čuješ, efendijo, da nitko, od nas ne prihvada tvoj prijedlog. Ti si onom
prilikom bio naš vođa pa treba da to budeš i sada.

— Ah ja sam stranac u ovoj zemlji: ti je .mnogo bolje poznaješ od mene.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne, ti ovdje više nisi stranac, a tvoj um pronalazi puteve u svim krajevima u
kojima još nisi bio. To sm-o često i sami iskusili. Ne protivi nam se dakle- Ti treba
da nas opet vodiš.

Time je stvar bila riješena jer se ja .nisam više protivio. Zaista bit de bolje ako ti
raspaljiivi Beduini slušaju mene, a ne svoj vlastiti temperament.

Dogovorili smo se i o ostalima manje važnim stvarima te odlučili da otputujemo
prekosutra rano ujutro. Istina je ¦da su Hadedini više voljeli krenuti na putovanje u
vrijeme asra, popodnevne molitve, jer u to doba dana svi pravovjerni muslimani
polaze na put. Ipak su se saglasili sa mnom kad sam im dokazao kako nemamo
vremena da gubimo čitav dan. Naprotiv, morali smo se veoma žuriti ako smo na
godišnjicu šeikove smrti htjeli stidi do njegovog groba.

Među ljudima određenim za taj put nalazio se i Omar Ben Sa-dek koji je bio sav
oduševljen time što opet jednom može putovati sa mnom. Sigurno ne moram
spomenuti da smo njega :i njegovu ženu Sahamu također bogato obdarili.

Halef me je zamolio da mu dopustim da tu nod spava u mom šatoru. Rado sam
pristao, premda sam unaprijed znao da de se uza nj slabo spavati. Bilo je upravo
tako: morao sam mu mnogo toga pripovijedati, i on meni tako da smo tek pred
zoru zaspali, a svega jedan sat kasnije probudila nas je ved jutarnja buka u logoru.

Doručkovali smo vrlo dobru kavu i mirisne devap 2ide koji su veoma prijali. Onda
me Halef odvede u svoj šator jer je Hana, »naj-ljupkija među ženama i
(djevojkama«, čeznula da me vidi. Ona nam je priredila drugi, veoma ukusni
doručak, a Halef je bio beskrajno sretan, videdi s kakvim se poštovanjem i s
kakvom uljudnošdu odnosim prema njegovoj »najljepšoj među lijepima«. Nakon
doručka me upita:

— Sidi, ti si jučer vidio mog sina, Karu Ben Hadži Halefa na konju. Pa kako
jaše?-

— Vrlo dobro —pohvalih ga, gledajudi u njega s iščekivanjem. Osjedao sam da
mu nešto važno tišti srce. Ipak mu nisam odgovorio samo da polaskam njegovoj

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

očinskoj taštini, ved nastavih vrlo iskreno: — Još nikad nisam vidio da bi dječak
njegove dobi mogao tako vladati konjem. On jaše kao odrastao čovjek.

Halef ove i Hanine oči zasjaše od ushidenja.

— Tvoje me riječi ispunjuju ponosom, sidi! Ja sam mu bio učitelj pa me pohvala
iz tvojih ustiju desetorostruko raduje. A sad bih htio da vidiš kako puca. Hodeš li
biti tako dobar da sa mnom malo izađeš.

Izveo me je pred logor gdje nas je ved čekao Kara Ben Hadži Halef. Bio je naoružan
dvocjevkom, pištoljima i revolverom. U zemlju je bila zabodena šatorska motka.
Pokazujudi u nju, Halef reče:

— Sidi, ti si vrlo često, nalazedi se u nevolji i opasnosti, pucao u bilo koji
predmet da pokažeš svojim neprijateljima kako su tvoji meci nepogrešivi te da de
biti izgubljeni ako se usude da te napadnu. Ja sam se kasnije vježbao na isti način,
a podučavao sam i svoga sina. Neka ti pokaže što je ¦naučio. Dopuštaš li?

Dakako da se nisam protivio. Dječak je iz najvedeg dometa pucao u nišan i nije
promašio ni jednom. Svaki metak je pogodio šatorsku motku, upravo cnalko kao
što je to Halef vidio kod mene.

-—• No, sidi, je li ti dovoljan taj ispit? — upita me Halef.

— Svakako — izjavih. -— On de biti ratnik kao i njegov otac pa se ponosim time
što nosi moje ime Kara.

-—• On de postati junak kao što si ti. Pođi sad opet u moj šator, jer Hana, najbolja
među ženama i majkama, a s njome i ja, želimo da te nešto zamolimo.

Ved sam naslutio o čemu se radi, a nisam se ni prevario jer kad smo kasnije sjedili
u šatoru, poče Halef:

— Moj sin ne bi smio da svoj prvi pohod u neprijateljsku zemlju poduzme pod
nekim običnim vodstvom, ved upravo pod tvojim. Treba li da počekam dok se
kasnije jednom opet ne vratiš? Možemo li mi uopde znati hode li Alah dopustiti, da
nas još jednom razveseliš svojom prisutnošdu? Sad si međutim ovdje pa deš nas

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

povesti do šeikova groba. Zar ne bih trebao iskoristiti tu priliku da vidim kako
nasljednik moje slave jaše u sjeni tvoje vrsnode? Dopusti mi, dakle, da ga povedem
sa sobom, o sidi! Moja zahvalnost nede imati granica.

— Odviše je mlad, dragi Halefe — usprotivih se.

— Zar se mladost ih starost mogu mjeriti brojkama? Ima mladih ljudi koji su
kao starci i staraca koj nisu pametniji od neiskusne djece.

— To je tačno. Vidim da je Kara Ben Hadži Halef razvijen daleko iznad svojih
godina, ali njegovo tijelo vjerojatno još ipak nije dovoljno otporno da bi moglo
podnijeti tako brzo, daleko i zamorno jahanje kakvo nas očekuje.

— Ne vjeruj to, sidi! Kara je otvrdnuo kao kakav odrastao čovjek. Ove godine
sam bio s njime u Basri, a to je daleki put, mnogo

dalji od onoga na koji sad polazimo, pa je moj sin na povratku bio isto tako veseo i
svjež kao onog dana kad smo krenuli. Kažem ti da de on to izdržati, možda čak
bolje od kakvog ratnika kome je trideset ili četrdeset godina. Veoma bi mi bilo
krivo kad mi ne bi ispunio želju.

— Ne može biti ni govora o tome hodu li je ja ispuniti ili ne. Ti si otac pa sam
određuješ što de raditi tvoj sin. Ovisi dakle samo o tome hodeš li ga povesti ili ne.

— To kažeš ti, sidi, ali Hadedini de drukčije misliti. Pretpostavljam da de se
oprijeti tome da povedu sa sobom dječaka.

— Iskreno govoredi, to im ne mogu zamjeriti, premda oni smatraju to jahanje
mnogo lakšim nego ja.

— Lakšim! To znači da ti to jahanje smatraš težim nego oni?

— Ne samo da ga smatram težim nego i opasnijim.

— Opasnijim? Čemu?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Vi ste mi povjerili vodstvo i dobro ste učinili jer sam ja promišljeniji od vas.
Ja o svemu uvijek unaprijed razmislim pa smatram da bi lako moglo dodi do
sukoba s Bebej ima.

— Ta mi možemo lako izbjedi područje u kome se Bebeji sada nalaze.

— Ne, mislim da ga ne možemo izbjedi jer se vjerojatno Bebeji nalaze upravo
ondje kamo i mi kredemo.

— Ne razumijem te, sidi. Ta valjda oni nede dodi na pomisao da se pomole na
grobu šeika koji,im je bio neprijatelj?

— To im zaista nede pasti na um, ali ondje postoji još i jedan drugi grob koji bi
ih istoga dana mogao privudi. Sjeti se samo šeika Gazala Gaboje.

— Onoga kojeg sam ja ustrijelio?

— Tako je. On je poginuo istoga dana kad i Muhamed Emin. Možeš li me sad
shvatiti?

— Na to nisam ni pomislio! Ali sad se sjedam da ondje uopde i nema groba na
kojem bi se oni mogli moliti jer smo mi, u onom uzbuđenju, nakon borbe, sva tijela
pobacali u rijeku, pa tako i šeikovo.

— Sto ja sigurno ne bih dopustio da nisam bio onesviješten. Mrtvacima treba
odati dužno poštovanje- Mi to nismo učinili pa de sc Bebeji zbog toga sigurno
odnositi dvostruko neprijateljski prema na-

ma. K tome pridolazi i to da je Amad el Gandur kasnije na njima osvetio očevu
smrt.

— Ti misliš dakle, sidi, da de oni dodi na rijeku da pohode svoje mrtve?

— Mislim da bi se to moglo dogoditi. Ako dođu, ne moraju stajati baš uz vodu.
I u to sam uvjeren. Kad smo otišli, oni su se svakako vratili na mjesto borbe da bi
se uvjerili što se dogodilo s njihovim poginulim ratnicima. Izvulkli su mrtva tijela iz
vode i ondje ih pokopali. Mora da ipak postoji neko mjesto na kojem se mogu
skupiti da odaju poiast poginulima. Naši Hadedini nisu tako oprezni da pomisle na

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

to. Imam, dakle, temeljita razloga da naše jahanje ne smatram neopasniim. Lako bi
moglo dodi do sukoba s Bebejima. Povedeš li sa sobom svoga sina, onda sad znaš
kakvoj ga opasnosti izlažeš.

— Sidi, ali to zaista nije razlog da ga ostavim ovdje. Zar da se on boji opasnosti
kojoj njegov otac hladnokrvno odlazi u susret? Kara de sad pogotovu poželjeti da
nas smije pratiti. Zar je možda on bolji od mene? Zar sam ja u odnosu na nj tako
bezvrijedan, da ja, otac, mogu dopustiti da me ustrijele dclk de moj sin ostati ovdje
kod starih baba da njeguje svoje plemenito tijelo i da svoju nježnu kožu premazuje
mirisnim mastima? Kako može postati junakom ako se ved sad kloni 'da pokaže sjaj
svoje hrabrosti i odsjev svoje smionosti? Treba li da dam napraviti stakleni ormar i
da u nj zatvorim svog sina kako na nj ne bi pala ni trunka prašine i kako bi se sve
mogli diviti njegovom kukavičluku?

Mali Halef se sav uzbudio. Nastavio je govoriti, iznosedi sve mogude razloge samo
da me uvjeri kao je prijeko potrebno da dječak sudjeluje na tom putovanju. Vrlo
me je radovalo to što je taj hrabri čovjek nastojao da svom sinu dade prilike da se
pokaže kao muškarac. Ved kod prvih njegovih riječi pristao sam u sebi da
udovoljim njegovoj molbi, ali sam na kraju još ipak rekao:

— Tvoje razloge shvadam, dragi Halefe. Ali što kaže Hana, dje-čakova majka?
Ona ima također pravo da veli što misli.

— Jeste, to pravo ima, pa neka ti odmah kaže što misli. Hano, ljubimice svih
ljubimica, razjasni našem sidiju što želiš i hodeš.

Hana je dosad sjedila kraj nas šutedi, ali je vrlo pomno pratila naš razgovor. Sad se
skromno javi:

— Sidi, ti možeš odrediti što hodeš i ja du se pokoriti tvojoj volji jer žena treba
da se pokori odluci muškarca. Ali bududi da si me

zamolio da ti reknem svoje mišljenje, onda ga čuj. Ti znaš koliko volim Hadži Halefa
Omara, svoga gospodara i muža. Ipak sam mu rado dopustila da pode s tobom,
premda sam znala kakve vas sve opasnosti očekuju i da de vjerojatno vrlo često
staviti svoj život na kocku. Potajice sam se bojala, ali sam se ponosila time što je

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

tvoj pratilac i što ti smije pokazati da ima vjerno i hrabro srce. On je sretno svladao
sve opasnosti i vratio se k meni kao muškarac koji je više doživio i naučio od svih
drugih ljudi i ratnika ovog kraja. Sad sjedi u vijedu staraca koji rado slušaju njegove
riječi i gotovo uvijek prihvadaju njegove savjete. To ispunjuje moje srce velikom
nasladom jer imam muža s kojim se ne može nitko usporediti. Htjela bih se isto
tako ponositi i svojim sinom, a znam da ga samo ti možeš brzo dovesti do slave,
kao što je i ime njegova oca tvojom pomodu došlo na usne svih ljudi. Ti mu možeš
biti uzor za cio život, ali samo tako da te živoga vidi pred sobom i da se nalazi u

tvojoj blizini. Zato i ja želim ono isto što ti je ved rekao Hadži Halef Omar: ispuni
našu molbu i povedi Karu sa sobom. On de onda neprekidno crpsti snagu iz te
uspomene kao što čovjek pije iz zdenca koji neprekidno daje vodu!

Halefove oči zasjaše i on reče ponosno i radosno:

— Znao sam da deš tako govoriti, ti najrazboritija među razboritim, ti ženo
hrabrog muža i majko bududeg junaka! Jesi li je čuo. sidi? I ona želi da Kara Ben
Hadži Halef Omar pođe s nama. Ne protivi se, ved pristani!

— Neka vam je želja ispunjena! — odgovorih. — Kara de poja-hati s nama.

— Pa i onda ako se drugi tome usprotive?

— I onda, jer se nadam da de Hadedini uzeti u obzir moj zagovor.

— Oh, oni de to sigurno učiniti, sidi. Možeš od njih zatražiti što god hodeš, a oni
de učiniti sve što je ikako mogude.

Sav je sjao od ushidenja, a i Hana se vanredno obradovala što sam pristao. Halef se
pak požurio da svom sinu saopdi što smo se dogovorili.

Ono što sam očekivao, zaista se kasnije ostvarilo. Kad se pročulo da Halef kani
povesti svog dječaka, Hadedini se jednoglasno usprotiviše. Nisam ih dugo
uvjeravao da steknem njihov pristanak, ved sam im samo rekao da želim da dječak,
koji nosi moje ime, bude uza me. Oni se odmah prestadoše protiviti.

23 Zutl harnmbnSn

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Narednog jutra bili smo ved vrlo rano spremni za odlazak. Osim Lindsaya, mene i
dječaka, kretalo je dvadeset konjanika, svi izvrsno naoružani. Nekoliko tovarnih
konja moralo je ponijeti zalihu hrane što smo je nosili sa sobom da ne bismo
putem bili upudeni na lov koji bi nam oduzimao mnogo vremena. Amad el Gandur
jahao je na bijeloj kobili, ja na svom Riju, a dječak na Asilu Ben Ri. Omar Bon Sađek
sjedio je na šarcu. Halefu su pozajmili jednog od najboljih konja u plemenu, a i svi
ostali jahali su tako izvrsne konje da smo, što se tiče brzine kretanja, mogli biti
potpuno bez brige.

Kako sam ved spomenuo, najprije smo kanili podi do planine Zagros, kuda smo
stigli za tjedan dana bez ikakve nezgode. Našli smo i šumu Cinar na čijem rubu smo
u ono vrijeme logorovali, sastavši se s Turkmenima plemena Bejat. Bududi da smo
odlučili da tačno pratimo naš nekadašnji put i da ponovo posjetimo sva mjesta
kroz koja smo prošli, odjahali smo narednog dana do potoka u blizini one do-linice
u kojoj su nas napali Bebeji pod vodstvom njihovog šeika Ga-zala Gaboje. Ondje
smo također jednom prenodili pa se razumije samo po sebi da smo osvježili
uspomene i ispripovijedali sve pojedinosti naših doživljaja.

Prema planu stigli smo predvečer narednoga dana do male kolibe u kojoj smo na
svom prvom putu našli ugljenara Aloa. U njoj nije nitko stanovao jer se posve
urušila. Poslije toga stigli smo do rijeke Berozije u kojoj smo se okupali, jednako
kao i pred nekoliko godina, a zatim smo prešli preko prijevoja Bane, skrenuvši u
klanac koji je vodio prema jugu. Dvadeset četiri sata kasnije stigosmo u onu usku
dolinu s prugom livade u sredini gdje su nas Bebeji drugi put napali. Posjetili smo
još i onu svinutu pobočnu dolinu gdje smo prenodili s Musafirom, bratom šeika
Gazala Gaboje te stigosmo do logo-rišta gdje su se oba Hadedina bila pobunila
protiv mene. Ovdje Amad el Gandur zastane i reče:

— Efendijo, moj otac bi vjerojatno danas još bio živ da se ovdje nisu pobunili
protiv tvoje volje i kasnije pustili šeika Bebeja na slobodu. Onda smo zaista bili
veoma ludi.

Nisam mu odgovorih da slučajno ne pomisli da mu predbacujem što bi bilo sasvim
suvišno.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Stigli smo i do kude Mahmuđa Mansura, šeika Kurda iz plemena D/.ijaf i sjahali.
Obradovali smo se vidjevši da su njegov čuvar kuje Gibrail Mamraš i njegova žena
još živi. I oni su nas prepoznali pa

nas pozvaše da kod njih prenodimo. Ispunili smo im želju jer smo imali vremena i
jer smo znali da smo im dobro došli.

Sve dosad nismo gotovo ništa doživjeli. Ja sam s Halefom i njegovim sinom jahao
uvijek na čelu da istražim kraj, a Hadedin za nama u povelikoj udaljenosti. Tako
smo Izbjegli svaki opasan susret, ali istodobno nismo sreli nikoga koga bismo mogli
upitati kako danas stoje stvari. To smo mogli nadoknaditi kod Gibraila Mamraša.

Putom je Halef svom sinu pokazao sva mjesta kojih smo se sjedali pa mu —- možda
ved i po stoti put — ispripovijedao sve što se ondje dogodilo. Pripovijedao je onim
živim načinom tako da sam ga i ja volio slušati.

Ved od prvog dana putovanja uzeo sam dječaka u nauk. Gotovo se i nije micao od
mene pa je bio veoma pažljiv i lako je učio. Naučio sam ga da pazi na glasove
pustoši, na svaki trag na koji smo nailazili, pokazivao mu prema kojim se pravilima
dadu čitati tragovi da bi ih čovjek mogao pravilno ocijeniti. Pri tome sam ved u
toku prvih d~ina stekao uvjerenje da de se dječak razviti u valjamog Beduina.
Zavolio sam ga. a opazio sam i to da i on mene voli. Isto je tako bio privržen i
Omaru Ben Sadeku kojeg je nazivao am, što znači stric.

Kad smo ono prvi put bili svratili Mamrašu, od njega smo doznali da u blizini nije
više bilo mnogo Kurda plemena Džijaf među koje je i on spadao, ved da se onamo
naselilo pleme Bilda iz Perzije. Tako je bilo i danas.

— A Bebeji? — upitah Gibraila. — Gdje su sad njihovi pašnjaci?

-— Između Kerikuka i Sulejmanije.

— Dakle prilično daleko. Jesu li možda u posljednje vrijeme neki od njih bili
ovdje u blizini?

— Kod mene nisu, efendijo, ali dobar dan puta odavde dolazi svake godine
poveda četica. Mislim da ondje upravo u ovo vrijeme lo-goruju.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Koliko ih obično ima?

— Uvijek deset do dvanaest ljudi.

-— Sto rade?

— Cini se da svetkuju svečanost mrtvih.

— Talko? Zar ondje ima grobova?

— Da, ima ih nekoliko. Leže na obali rijeke Dijale. Sve su to zemljani grobovi, ali
gore na vrhu brijega nalazi se jedan osamljeni grob sagrađen od kamena. Jednom
sam bio gore.

— Je li grob u dobrom stanju?

— U vrlo dobrom. Netko je samo iz njega izvadio nekoliko kamena tako da se
može zaviriti u grobnicu. U njoj sjedi mrtvac, ali nije istrunuo, ved se osušio poput
mumije. Ima dugačku srebrnastu bradu.

— Imaš li pojma tko bi to mogao biti?

— Tačno ne znam, ali kad sam prošle godine bio gore, njegovo je lice bilo tako
isušeno da mu se crte nisu dale više jasno prepoznati. No ipak bih gotovo rekao da
je to bio onaj šeik, onaj dostojanstveni starac koji je onda zajedno s vama bio kod
mene.

— Tačno si pogodio. To je Muhamed Emin, šeik Hadedina. Došli smo da mu
iskažemo čast. Je li se njegov grob pročuo ovdje u okolini?

— Jest. Na vrh se uspinju brojni hodočasnici. Čuo sam ljude kako pripovijedaju
da se taj mrtvi ratnik borio s Bebejima i da je poubijao sve one koji leže dolje u
grobovima uz rijeku, no onda ga je svladala njihova premod.

— I to je uglavnom tačno. Čudim se samo da ti Kurdi nisu, dolazedi svake
godine ovamo, oskrnavili njegov grob.

— Ta šta misliš, efendijo! Oni su doduše kradljivci i razbojnici, ali su ipak
pravovjerni. Nijedan pravi vjernik nede oskrnaviti grob pa sve da je to i grob

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

njegovog najgoreg neprijatelja. Uostalom, hodeš li mi redi, kako je to onda bilo kad
je taj starac ubijen? Ta on je bio moj gost.

Halef nije propustio priliku da dokaže svoje pripovjedalačko umijede.
Ispripovijedao je što se dogodilo onoga dana kad je Muhamed Emin poginuo.

Ti čestiti ljudi trudili su se od svega srca da nam boravak učine što ugodnijim pa
smo ih, krenuvši narednoga jutra dalje, opet bogato obdarili.

Oko podne stigosmo do glasovitog puta Samian koji povezuje Sulejmaniju s
Kirmanšahom i prijeđosmo preko Čakan Sua. Narednoga jutra stigosmo u blizinu
Dijale na čijim je obalama poginuo Muhamed Emin. Bududi se pokazalo da je tačno
da Bebeji posjeduju grobove svojih suplemenika, morali smo biti oprezni. Oni su
ved mogli biti ovdje jer je naredni dan bila godišnjica one nesretne borbe.

Halef ova sina nisam htio izvrgavati opasnosti te sam sam jahao na čelu, no ma
koliko sam napinjao oči, nigdje nisam mogao otkriti trag živog čovjeka. Tako smo
neugroženi stigli do onog mjesta na kojem smo se nekad oko podne ulogorili.
Jednako kao i onda, i sad nam se s jedne strane nalazila rijeka, a s druge blagi
obronci obrasli brestovima, makljenovima i kestenom. Ispred nas se dizao
planinski hrbat čiji je izbrazdani rub bio sličan starom srušenom dvorcu.

Moji pratioci su htjeli odmah odjahati na ono mjesto na kojemu je došlo do borbe,
no ja to nisam dopustio jer sam htio da najprije izvidim okolinu. Morali su čekati, a
ja se onamo pješke odšuljah. Kad sam stigao do tog mjesta, na njemu nije bilo
nikakva traga, ali me je zbunjivala visoka trava koja je ovdje rasla. Vrativši se k
svojim pratiocima, rekoh im:

— Smatram da ne bi bilo uputno do pohodimo mjesto na kojem se održala
borba. Na njemu raste tako visoka i gusta trava da se, ako je zgazimo, nede prije
dva-tri dana uspraviti. Bit de potpuno nemogude da zbrišemo tragove.

— Govoriš li ti zbog Bebeja? — upita Amad el Gandur. — Njih se ne moramo
bojati!

— Ne moramo? A nisu li nam oni onda nanijeli tako tešku nevolju?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Onda ih je bilo četrdesetak, a sad ih je samo dvadeset ili dvanaest.

— Znaš li sigurno da de ih i ove godine dodi samo tako malo? Ne bi li bilo
mogude da sad dođe veda četa?

— To ne bi ništa smetalo jer mi smo spremni, a onda su nas zaskočili.

— Ali mi smo zaključili da demo izbjegavati borbu.

— Jesmo, zaključili smo. Ali zato ipak nije potrebno da se plašimo tih pasjih
sinova. Ti si odviše bojažljiv, efendijo. Mi uopde ne znamo hode li ove godine dodi.
Zar smo došli ovamo da se ne usuđujemo otidi na glavno mjesto? Moram vidjeti
ono mjesto na kome je potekla krv moga oca. Odjahao bih onamo pa sve da se
ondje nalazi i tisudu Kurda. Naprijed dakle!

Amad, koji je sve dosad bio miran, izgledao je kao da je na nj djelovala blizina onog
nesretnog mjesta. Uzbuđivala ga je strašna uspomena. Potjerao je svog konja, a
ostali pojahaše za njim. Nisam mogao sam ostati, ah ih ipak još jednom
opomenuh:

— Sami ste bili skrivili smrt tvoga oca. Ako sad opet budete tako neoprezni,
molim vas da ne prebacite na me odgovornost za sve ono što se može dogoditi.

— Ne brini ništa — doviknu mi šeik — ništa se nede dogoditi! A sve da se nešto
i dogodi, nitko ti nede predbacivati.

Pojahali smo rubom livade uz rijeku, zakrenuli iza izboeine brijega i stigli na to
mjesto. Desno od nas dizala se ona stijena uz koju sam ugledao Perzijance kako se
bore. Ispred nas se nalazilo mjesto. na kojemu se Amad el Gandur branio od
neprijatelja kundakom, dok mu je otac ležao mrtav pred nogama. Lijevo je moj
Halef ustrijelio Gazala Gaboju, a malo po strani pao sam ja zajedno s konjem. Uz
rijeku ugledasmo grobove Kurda.

Amad el Gandur sjaha s kcnja i klekne na zemlju koja je popila krv njegova oca.
Hadedini se povedoše za njegovim primjerom, a kad su ustali, šeik im na licu
mjesta rastumači kako se odvijala borba. To je iskoristio Englez te reče:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

-— Bio je to strašno glupi dan. Izgubio sam dva prsta, upravo dvadeset posto. Nije
li to malo previše, ser?

— Svakako — kimnuh. — Ali to nije bilo sve. Niste li dobili još jednu ranu tamo
u blizini razuma?

— Yes. Izgubio sam nešto kose i komadid kosti, otprilike ondje gdje čovjek ima
nešto malo pameti.

— Niste li s tim komadidem kosti izgubili i nešto malo pameti?

— Ne vjerujem, ser. Uostalom, takav bih gubitak mnogo lakše podnio od vas.
Ja imam toga upravo toliko odviše koliko vama nedostaje. Wall!.

Oin se okrene i ode, smijudi se.

Sad smo, vodedi konje za uzde, pošli onamo gdje smo logorovali nakon borbe
Kurda s Perzijancima. Pri tome sam se sjedao »kude« koja je Halefa i mene
obradovala tolikim poslasticama pa mi se pri tom učinilo kao da me danas opet
ovejava onaj slatki istočnjački miris. Kakav su strašni svršetak našli ti dobri ljudi
onda dolje na putu karavane mrtvih!

Naposljetku se uspesmo na vrh brda. Ovdje su stajali još ostaci kolibe Kurda iz
plemena Soran. Nije se vratio onamo jer je kasnije bio pratilac Amada el Gandura
pa se morao kloniti osvete Bebeja. Malo dalje dizala se na ravnoj pedini šeikova
grobnica. Bilo je upravo onako kako je njegov sin onom prilikom rekao: »Sunce
pozdravlja to

mjesto rano ujutro kad dolazi i uveče kad odlazi«. Grobnica je bila u dobrom
stanju, samo što je sa jugozapadne strane, kako je Mamraš rekao, bilo izvađeno
nekoliko kamenova. Amad el Gandur priđe bliže i zaviri u grobnicu ali odmah
zaprepašteno uzmaknu.

— Mašalah, moj otac! Zar možda duša još nije izašla iz njega?

Kad sam zatim i ja pogledao u otvor, shvatio sam njegov poklik. U grobnici je šeik
sjedio upravo onako kako smo ga stavili u nju, a brada mu se spustila na prsa. Lice

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

mu je bilo veoma upalo, ali se moglo prepoznati. Ne znam kakvoj okolnosti ili
kakvom kemijskom utjecaju treba zahvaliti da se mrtvo tijelo održalo, ali pogled na
nj djelovao je zaista neopisivo.

Hadedini su prilazili jedan za drugim da promotre ostatke svog nekadanjeg vođe.
To su činili nijemo i s razumljivim strahopoštovanjem. Kad je posljednji od njih
uzmaknuo od groba, posegnu Amad el Gandur u džep, izvuče iz njega mah
kamenčid i reče:

— Efendijo Kara Ben Nemzi, i ti, Hadži Halefe Omaru, vi ste bili prisutni kad je
moj otac Muhamed Emin, šeik Hadedina, bio sahranjen u toj grobnici. Vidjeli ste
da sam svojim bodežom odlomio taj kamen s grobnice i spremio ga pa ste sigurno
znali što to znači. Sad ga nosim natrag i dajem ga mrtvacu. Ubojice su poginuli.
Smrt moga oca je osvedena. Neka njihove duše gore u najvedem žaru dže~
henema, a njegova neka šeta pod palmama sedmog neba i pije s izvora raja.

To je bila krvna osveta: oko za oko, zub z:a zub, krv za krv. Prošla me jeza, ali nisam
mogao ništa redi. Svaka bi riječ bila suvišna.

Bududi da je ona prava posmrtna svečanost imala biti održana tek narednoga
dana, danas smo se mogli odmoriti. Morali smo, dakle, najprije potražiti prikladno
logorište. Htio sam da u tu svrhu siđem s brda, ali Amad el Gandur reče:

— To nije potrebno. Ja nedu ostati nigdje drugdje nego ovdje uz grob svoga
oca. Ja spadam k njemu.

— Ne sada! Sjeti se da je taj kraj nesiguran i da bi mogli stidi Bebeji.

— Nije mi dužnost da mislim na njih, ved na mrtvoga. Došao sam ovamo da ga
pohodim i nedu se udaljiti odavde sve dok ne otiđemo iz ovoga kraja-

-—- To bi bilo vrlo neoprezno. Kad bi oni zaista stigli bili bismo im ovdje izručeni na
milost i nemilost. Pogledaj samo ovo mjesto!

Prema jugu, zapadu i sjeveru stijena se tako strmo spušta da se onamo ne može
sidi. Samo bi vrlo vještim penjačima uspjelo da se spuste u dubini, ali s konjima je
to upravo nemogude.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Mi i ne želimo sidi onuda — upade mi on u riječ.

— Dopusti da završim pa deš vidjeti da se lako može zamisliti kako moramo
pobjedi odavde.

— Pobjedi? Pred tim pasjim sinovima? Nikada! — viknu on.

— Nikada, nikada, nikada! — pridružiše mu se i njegovi Hadedini.

— Pustite mog sidija da govori! — opomenu ih Halef. — On je pametniji od
svih nas, a ja sam ved često iskusio da je svatko tko ga nije slušao, morao to kasnije
okajati.

Ja mu se zahvalih pogledom i nastavih:

— Možemo se dakle samo na istočnoj strani brijega uspeti i sidi. Upravo ondje
se na jednom mjestu, koje poznajete, jer smo malo prije prošli onuda, dvije stijene
tako usko približuju jedna do druge, da kroz njih mogu prodi samo dva konja. Ta
vrata nam mogu postati opasna.

— Kako to? — upita šeik.

— Ako ih Kurdi zaposjednu nedemo modi odavde otidi.

— A ako ih mi zaposjednemo, oni se ne mogu uspeti gore! — s visoka de on.

— To zvuči vrlo lijepo, ali je pogrešno, jer ipak ostaje činjenica: mi ne možemo
odavde.

— Onda demo ih otjerati!

— To bi značilo borbu, a mi je želimo izbjedi.

— No, onda demo ostati ovdje gore sve dok Bebejima ne dojadi i dok ne odu.

— To im nede pasti na um. U prvom redu, oni de ostati ovdje jer de željeti da se
osvete, a drugo, njih nede otjerati oskudica kao što bi otjerala nas. Mislim glad.
Vode ima ovdje dovoljno, ali što demo jesti? Ima li ovdje na goloj kamenoj ploči