Karl Maj - Žuti Harambaša

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Hamdulilah! Sad napokon znamo što smo thjeli znati. Sad znamo kako se
Žuti zove i gdje stanuje pa demo osloboditi trgovca Galingrea. Taj Hamd el Amazat,
koji ga je predao Žutome, dobit de svoju pladu za sva nedjela. On je ubio moga
prijatelja Sadeka od plemena Merasiga. Sadek je bio najglasovitiji vodič preko Sot
Džerida i poginuo je od metka ubojice koga de zato pogoditi moj metak.

— Tvoj? — upita Omar mamuznuvši konja tako da se visoko propeo. — Zar si
zaboravio da sam ja Sadekov sin? Nisam li ja toga ubojicu progonio kroz polovinu
istočnih zemalja? Umakao mi je. Ali sad kad znam gdje je, sad se jedino ja mogu
porazgovarati s njim. Ili zar nisi čuo kakvom sam se zakletvom zakleo tamo na soli
Sota kad sam od tebe i efendije doznao da je moga oca ubio Hamd el Amazat koji
se onda nazivao Abu en Nasr? Još uvijek znam svaku riječ te zakletve. Glasila je:
»Cuj me, Alahu, bože svemodi i pravde! Cuj me Muhamede, proroče najvišega!
Čujte me vi kalifi i mučenici vjere! Ja Omar Ben Sadek nedu prije odrezati bradu,
nedu prije posjetiti džamiju dok džehenem ne primi ubojicu moga oca. Zaklinjem
se na to!«

Tako sam onda rekao, a sad treba da mi potvrdite da sam održao zakletvu. Jesam li
ikad ušao u džamiju? Jesu li ikad škare dodirnule moju bradu koja mi je izrasla
gotovo do prsi ju? A sada, kad napokon treba da uhvatim ubojicu svoga oca, zar da
ga pustim nekom drugom? Ne, Hadži Halefe Omaru, to ne smiješ tražiti od mene!
Tko se ogriješi o tog čovjeka postat de mojim najgorim neprijateljem pa sve da je
dosad bio moj najbolji prijatelj, da je to i sam naš efendija!

U tom trenutku bio je Omar pravi sin pustinje. Oči su mu svjetlucale, a zubi
škrgutali. Tu se nije moglo ni pomisliti na popuštanje I milost. Neumoljivi ton kojim
je govorio tako nas se dojmio da smo neko vrijeme jahali šutedi. Onda je, kao
obično, Halef prvi progovorio:

— Ti si nam sve rekao, sidi, ali jednu stvar ne razumijem. Kamo jašimo sada?

— U Rugovu k Žutome.

— To je vrlo dobro, ali ja sam ipak mislio da u tebi ima više čo vj ekol j ubi vosti.

— Kako to?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ti znaš da jednog nesretnika žele odvudi u Sarkinu spilju, k tome jednog
Inglisa, a ipak se na tehi ne zapaža da bi ga htio spasiti.

— Ne znam kako bih to započeo — odgovorih prividno ravnodušno.

— Ne znaš? Zar su ti misli odjednom tako oslabile? Ta ništa nije lakše nego
pomodi tom čovjeku.

— No, kako?

— Tako da podbodemo konje i da u galopu odjurimo u Rugovu te da spriječimo
da ga uopde uhvate.

— Došli bismo prekasno jer bismo onamo stigli tek nodu.

— Onda odmah potražimo karaulu i oslobodimo ga tako da ga oni uopde ne
uzmognu smjestiti u spilju.

— Gdje je karaula? Kako demo stidi onamo? Kako demo udi u nju? Gdje se u
njoj nalazi stranac? Kako bismo ga mogli tako brzo izbaviti? Hode li ti možda
odgovori na ta pitanja pastii s neba?

— Misliš li da je to tako teško?

— Ne samo da je teško nego je nemogude. Ako onamo stignemo kasno nodu,
kod koga deš se raspitati o svemu što je potrebno? Svi spavaju, a ako itko još bdije,
onda je to vjerojatno kakav pristaša

Žutoga. Možemo li dodi onamo, raspitati se, izvršiti juriš na karaulu, i sve to u roku
od pola sata?

— Ne možemo, dakako.

— Inglisa de uhvatiti ved uvečer. Prije nego što' uzmognemo bilo što poduzeti
da ga oslobodimo, on de ved biti na putu u spilju.

— No dobro. Onda sad nemojmo odjahati u Rugovu, vec ostanimo potajice
ovdje i spasimo ga iz spilje. To nije opasno, a nede nam biti ni teško jer poznajemo
tajni ulaz.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ja sam bio čvrsto preduzeo da učinim ono što je Halef predlagao. To je bio
najsigurniji put da oslobodimo Lindsaya. Ipak sam se tobože usprotivio:
— To nije mogude, dragi Halefe.
— Zašto nije?
— Jer bismo time izgubili dragocjeno vrijeme.
— Zar je važno vrijeme ako se radi o tome da se spasi jedan nesretan čovjek?
— Kad bismo htjeli pomodi svim nesretnicima, onda bismo se morali
utisudustručiti. Neka se svatko sam brine za se!
— Ali sidi, ja te uopde ne prepoznajem.
— Taj Inglis me se ništa ne tiče. Bio je tako neoprezan da je razbojnike
upozorio na svoj novac pa neka snosi i posljedice. Nemam nikakve veze s njime.
On se zove David Lindsay, ime koje nam je posve nepoznato.
Rekao sam to što sam ravnodušnije mogao, ali tek što sam izustio ime, Halef trgnu
uzde da mu je konj klecnuo.
— Lindsay? David Lindsay — upravo dreknu. — Je li to istina?
— Jest. Posve jasno su izrekli njegovo ime. Navodno je taj čovjek odjeven u
sivo odijelo, nosi plave naočari, ima dugački crveni nos i veoma široka usta.
— Sidi, ta ti si lud!
Halef se ukočeno zagleda u me širom razrogačivši oči. I ona ostala dvojica
neizmjerno su se čudila.
— Lud? — upitah ga. — Kako si došao na tu uvredljivu misao?
— Jer si upravo ustvrdio da ne poznaješ tog Inglisa.
— No, a zar ga ti poznaješ?
— Ta to je naš drug koji je s nama prošao kroz Kurdistan u Bagdad i ..,

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Mališan se prekinu. Toliko se začudio da ga je izdao glas. I dalje me je nijemo
promatrao širom razrogačenih očiju.

— Kakav drug? — upitah.

— No, to je naš ... naš lord koga nismo smjeli nazivati lordom, ved samo ser
David Lindsay. Sto te je spopalo da si odjednom potpuno zaboravio tog našeg
prijatelja?

Osko i Omar su međutim jasno razabrali da se ja samo šalim.

— Ali Halefe! — viknu Osko. — Zar zaista misliš da efend.ja ne poznaje tog
Inglisa? On samo želi da uživa u našem čuđenju.

— Ah, tako li je to, tako! No, onda uživaj, sidi, uživaj! Ja se naime toliko čudim
da uopde ne mogu smodi riječi. To je dakle zaista naš Inglis?

— Na žalost!

— I ti ga ne želiš spasiti?

— No, ako ti misliš da ga treba spasiti onda ga ne smijemo napustiti u nevolji.

— Ne, to ne smijemo, nipošto ne smijemo! Ali kako je on tako iznenada stigao
u Rugovu?

— To ni ja ne znam. Da bismo to doznali, moramo k njemu u spilju da ga
upitamo.

— Hvala Alahu! Tvoj se mozak naposljetku opet probudio!

— Jeste. Toliko sam se prestrašio tvoga lica da mi je sva pamet iščezla.
Prepustio sam tebi da sam razmisliš o svemu pa demo dakle izvesti plan što si ga ti
predložio.

— Onaj posljednji plan?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Da. Sakrit demo se ovdje u blizini do sutra uvečer. To de biti korisno i za nas i
za konje jer se još od Stambula nismo temeljito odmorili. A i u Stambulu smo
takoredi bili danju i nodu na poslu.

— Priznaješ dakle da je moj plan dobar?

— Vanredno dobar!

— Da, ja sam tvoj prijatelj i zaštitnik pa se zaista razumijem u to da zamislim
izvrstan ratni plan. Tko god jaše sa mnom nalazi se pod dobrim okriljem. Nadam se
da dete to najzad uvidjeti. Ali gdje demo nadi mjesto na kojem bismo mogli ostati
do sutra ujutro?

— Tamo prijeko na onim šumovitim brdima. Ona nam pružaju slobodan pogled
na ovu dolinu i omogudit de nam da promatramo Sarku i njegove ortake.
Poslužimo li se dog'ledom, jasno demo ih modi

vidjeti, budu li pojahali za nama i krenuli u klanac u kojem bi nas prema Sarkinom
planu trebali napasti.

— Hm! — zamišljeno zabran da Halef. — Oni de vjerojatno ved i prije opaziti da
nismo odjahali onamo. Pogledaj samo kako se kopita naših konja duboko otiskuju
u mekano, travom obraslo tlo!

— To je za nas dobro jer nam upravo ta okolnost omoguduje da ih zavaramo.
To meko tlo de prestati. Vjerujem da demo stidi na kamenje i stijene gdje demo
skrenuti, a da oni to ne opaze.

— Onda de oni kasnije ustanoviti da je naš trag iščezao.

— Nadam se da de nam uspjeti da tome izbjegnemo. Imamo dovoljno vremena
da preduzmemo potrebne korake.

— Znači da ne misliš da de oni smjesta za nama.

— Ne mislim. Uostalom, da Sarku i njegove ljude spriječim u tome da smjesta
pođu u potjeru za nama, rekao sam im što se dogodilo u Đavoljem klancu. Najprije
sam to htio prešutjeti kako bi Ala-džije, Suef, Janak i Džemal bili što kasnije

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

oslobođeni, ali sam od toga odustao da uhvatim vremena. Sad de ugljenar sa
svojim ljudima i s alimom« smjesta odjahati u Đavolji klanac da oslobodi
zarobljenike. Mnogo vremena izgubit de razgovarajudi o onome što se dogodilo.
Time demo dobiti najmanje dva sata, a to nam je dovoljno ako sad pojašemo malo
brže. Naprijed dakle!

Potjerasmo konje u galop pa otprilike nakon četvrt sata stigosmo na ono mjesto
gdje su se kolotečine razdvajale. Ondje zaokrenusmo nalijevo, premda smo
zapravo htjeli podi desno. Naš trag je bic tako jasan, da su naši progonitelji morali
biti uvjereni kako smo po-šli onim smjerom kojim nas je uputio ugljenar. Sto više
smo se približavali obroncima brijega, to se vidljivije uspinjala livada. Tlo je
postajalo tvrđe, naposljetku bez trave.

Ostavio sam svoje drugove da me čekaju ondje i galopom pojurio dalje sve dok.
nisam stigao do klanca o kojem je govorio Sarka. Tlo u klancu bilo je meko pa sam
dobar komad puta ujahao u nj i opet natrag nastojedi da kopita mog vranca ostave
vidljive otiske. Ugljenar je dakle morao povjerovati da se zaista nalazimo ondje.

Kad sam se vratio drugovima, iskoristili smo tvrdo pedinasto tlc da krenemo desno
ne ostavljajudi za sobom tragove. To nam je i uspjelo.

Uskoro zatim stigosmo do. nekog mjseta gdje je obronak brda izlazio daleko u
dolinu. Skrenuli smo među drvede i sjahali te držedi konje za uzde uspeli se uz
strmi obronak. Gore se nađosmo u sjeni golemih smreka iznad čijih vrhova je
pucao pogled daleko u dolinu. Ovdje svezasmo konje, a ja zađoh dublje u šumu da
potražim mjesto na kojem bi bilo paše za konje, a istodobno bi bilo tako
zaklonjeno da bismo mogli zapaliti vatru, a da je nitko ne opazi.

Iskustvo je najbolji putokaz. Drvede ved izdaleka pokazuje gdje se dade nadi trava i
voda. Našao sam malu sjeno vi tu čistinicu na kojoj je izbijao izvor. Voda je tekla
prema zapadu, ususret Crnom Drimu. Prešli smo preko razvoda između te rijeke i
Vardara.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Dovedosmo dakle konje ovamo, rasedlasmo ih i sasvim lagano im svezasmo
prednje noge tako da se nisu mogli daleko udaljiti. Zatim se vratismo na ono
mjesto s kojeg smo mogli promatrati svoje protivnike.

Nedugo zatim ugledah ih kroz dogled. Usprkos velikoj udaljenosti razabrah da jašu
u galopu. Htjeli su da nadoknade izgubljeno vrijeme jer su morali pretpostaviti da
demo se vratiti natrag čim stignemo do one kamene stijene gdje nismo mogli
dalje. Prije nego što onda uhvatimo vremena da izađemo iz klanca, morali su se
oni sakriti u njemu da bi im plan uspio.

Nabrojili smo osam osoba i prepoznali, kad su nam se dovoljno približili, oba
Aladžije, Suefa, Džemala, Šarka, Muharema i još dva jahača. Sudedi po odjedi ove
posljednje dvojice bili su to ugljenarovi sluge. Brojem su nas dvostruko
premašivali. Očito je i ugljenar imao konje samo što ih mi nismo pronašli. Bududi
da su svi bili naoružani puškama, a u sobi nije visjelo toliko pušaka, bilo je očito da
je Sarka imao skrivenu zalihu oružja.

Svih osam konjanika jahalo je smjerom koji ih je prema njihovu mišljenju imao
dovesti do nas. Ondje, gdje su se kolotečine razilazile, zastadoše da pregledaju tlo.
Vidjeli su da smo nastavili put onako kako su to oni željeli pa pođoše našim tragom
sve dok ih nismo izgubili s vida.

Sad smo čekali otprilike dva sata, a onda ih ugledasmo gdje se polako vradaju.
Zastali su na ved spomenutom mjestu pa se nešto dugo i živo dogovarali kako se to
dalo razabrati po njihovim živahnim pokretima. Zatim se rastadoše. Muharem
odjaha s oba Aladžije prema Kolašinu, a ostali se vratiše u dolinu u kojoj se nalazila
spilja dragulja.

Ovi posljednji jahali su polagano. Na njihovu držanju i pokretima razabiralo se da
su veoma razočarani. Ostali jurnuše u galopu poprijeko kroz naš vidokrug. Zurilo
im se jer je »alim« imao dovesti Engleza.

Kad su obje četice iščezle s vida, odosmo k našim konj'ima pa sabrasmo lišde i suhe
grančice da pripalimo vatru na kojoj smo kanili ispedi medvjeđe šape i njegov but.
Mesa smo imali i više nego dosta sve do sutrašnje večere.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Uto se spustio sumrak, a na našem logorištu zavlada tama. To je u nama pobudilo
neku vrst ugodnog prašumskog raspoloženja u kojem su moji pratioci veoma
uživali. Tek sad smo mogli opširno razgovarati o svemu što se dogodilo posljednjih
dana. Imali smo dovoljno vremena. Zatim pođosmo na počinak pošto smo prije
toga odredili redoslijed straža. Nismo se doduše morali bojati nikakvog
iznenađenja, ali oprez nije nikad suvišan, a povrh toga morao je stražar podržavati
vatru jer nas je ovdje među planinama čekala hladna nod.

SUTRADAN ujutru i u podne jeli smo medvjeđe pečenje, a razgovor se i opet vrtio
jedino odao naših posljednjih doživljaja. Osjedali smo se osvježeni i okrijepljeni, a i
na našim konjima se vidjelo da im je godilo dugo izdašno mirovanje. Sad su i ljudi i
konji bili opet sposobni da podnesu daljnje napore.

Popodne sam odjahao da potražim kakvo prikladno mjesto, na kojem bismo
uvečer mogli sigurno smjestiti konje, prijeko među stijenama koje su okruživale
ugljenarovu dolinu. Ugljenar je spomenuo da bi Englez mogao stidi ved uvečer. U
to vrijeme morali smo se ved nalaziti u blizini da mu pomognemo. Morao sam podi
zaobilaznim putem da me nitko ne opazi. Moj me brzi konj međutim uskoro odnio
onamo pa mi je uspjelo da otkrijem skrovište koje mi je potpuno odgovaralo.
Nalazilo se u blizini ulaza u dolinu.

Kad sam opet stigao k svojim drugovima, bilo je vrijeme da krenemo jer se sunce
spustilo na zapad i dok mi stignemo u naše skrovište, posve de se smračiti. Nismo
se trudili da sakrijemo tragove jer ih nodu ionako nitko nede opaziti. Stigavši u
skrovište, zavukosmo konje među grmlje, a ja krenuh s Halefom da se prišuljamo
onoj finoj družbi. Osko i Omar morali su ostati uz konje. Rekoh im da budu mirni i
da se odande nipošto ne udaljuju prije nego što se vratim.

Bilo je ved potpuno tamno, ali pošto smo ved prilično dobro poznavali taj kraj,
stigosmo bez smetnji u blizinu ugljenarove kude. Između kude i ugljare gorjela je
velika vatra uz koju su sjedili svi oni što smo ih ovdje očekivali. Oprezno se šuljajudi
uz rub male čistine, stigosmo do grmlja na protivnoj strani i zavukosmo se u nj,

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

kredudi se prema onoj uskoj stazi koja se spuštala od hrasta i završavala kod
ugljare. Ondje sjedosmo.

Naši protivnici sjedili su tako daleko od nas da smo doduše čuli njihove glasove, ali
ih nismo mogli razumjeti. Po svemu se činilo da nisu baš najbolje raspoloženi.
Pogledi što su ih često bacali prema ulazu u dolinu, odavali su nam da uskoro
očekuju dolazak »alima« i njegova zarobljenika.

Tek što je prošlo četvrt sata, začusmo konjski topot. Oni ljudi uz vatru skočiše na
noge. Stiglo je šest konjanika. Dvojica od njih b.li su privezani za konje: Lindsay,
bez šešira, i još neki drugi čovjek, svakako njegov tumač. Od preostale četvorice
jedan je bio onaj navodni učenjak. Sad je skočio s konja i prišao k onima koji su ga
čekali. Primiše ga s očitim zadovoljstvom. Zatim odvezaše zarobljenike, podigoše ih
sa sedla pa im ponovo svezaše noge i položiše ih na zemlju. Ruke su im i prije bile
vezane. Ljudi iz njihove pratnje prisloniše puške o zid kude pa također posjedaše
uz vatru.

Bila je šteta što nismo mogli razumjeti ništa od onoga o čemu su govorili naši
protivnici. Razgovarali su naime veoma živo. Međutim to nije dugo trajalo. Zutovi
ljudi ubrzo ustadoše da prenesu zarobljenike do ugljare čiji je ulaz ugljenar otvorio
na ved opisani način. Sad su nam bili tako blizu da smo čuli svaku riječ. »Alim« se
obratio svezanom tumaču:

— Ved sam ti rekao da se ničega ne moraš bojati. Samo zato smo te poveli sa
sobom jer ne razumijemo Inglisa. Ti deš štoviše dobiti bakšiš za pretrpljeni strah.
Inglis de morati i to plat.ti. On se doduše dosada opirao da pristane na naš zahtjev,
ali mi demo ga ved prisiliti, a pri tome računamo i na tvoju pomod. Tebi je od
koristi ako mu savjetuješ da se kani svoje tvrdoglavosti jer što prije plati, prije deš
biti slobodan.

— A hode li i on biti slobodan čim plati? — upita tumač.

— To nije tvoja stvar. No ipak du ti nešto natuknuti o tome. Zar se smije pustiti
na slobodu čovjek koji se kasnije može osvetiti? To mu međutim ne smiješ redi.
Sad demo vas smjestiti u jednu spilju. Razgovaraj s njim! Za četvrt sata dodi du za

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

vama. Bude li se onda još uvijek opirao da mi dade doznaku za svoga bankara,
dobit de čestitih batina koje de ga sigurno poučiti kako se ima vladati. Nede dobiti
ni jela ni pida dok ne bude poslušao. Zato demo ga to obilnije počastiti batinama.

— Sto veli taj nitkov? — upita Lindsay engleskim jezikom.

— Da de nas sad staviti u jednu spilju — odgovori dragoman.

— Vi ne dete dobiti ni jela ni pida dok ne ispostavite zatraženu doznaku. Ali to
ne smijete učiniti jer sam upravo čuo da de vas oni ipak ubiti. Dakako da vam to ne
bih smio odati. Ali vi ste me uzeli u službu pa stojim na vašoj strani, a ne uz te
ništarije. Možda de nam ipak uspjeti da pobjegnemo.

— Hvala vam lijepa! — odvrati Englez na svoj kratak način.

— Ti nitkovi nede dobiti ni pare pa makar me i umlatili. Well.

— No, šta je rekao? — upita Muharem.

— Da nede ništa platiti.

— Ubrzo de drukčije govoriti. A sad s vama u jamu! Za četvrt sata dodi du za
vama.

Obim zarobljenicima provukli su razbojnici uže ispod ruku. Zatim se dva ugljenar
ova sluge zavukoše u jamu, pa za sobom povukoše na užetu Lindsaya i tumača.
Kad su sluge opet izašli, začuh kako u ugljari zvekede lanac. Po tome sam zaključio
da je kamen pričvršden na ulazu.

— Zar nismo mogli našeg prijatelja odmah osloboditi? — šapne mi Halef.

—-Nismo. Svoje smo puške ostavili kod konja.

— Sto to smeta? Imamo noževe i pištolje, a ti imaš revolver. To je dovoljno.

— Sve da nam i uspije da u pravi čas protjeramo razbojnike oni bi nas sigurno
napali u času kad bismo zarobljenicima rezali spone. Ne, moramo biti oprezniji.
Pođi sad sa mnom do hrasta.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Pošli smo onamo pri čemu smo se više morali pouzdati u sjedanje i u opip nego u
vid jer je ovdje, ispod drveda, bilo tako tamno da nismo mogli vidjeti ni prst pred
nosom. Usprkos tome stigli smo do drveta ved za deset minuta. I ovdje gore
vladala je prava egipatska pomrčina. Ipak smo se dobro snašli pa smo se isto tako
uspeli na drvo i zašli u nj kao što smo to učinili i dan prije.

Sad se radilo o tome da izbjegnemo svaki šum jer se Muharem mogao ved nalaziti
u blizini. Savjetovao sam Halefu da se ne spušta niz ljestve od užeta stavljajudi
noge u petlje ljestava, ved da se spusti pridržavajudi se samo rukama, kao po
užetu. Kliznuo sam naprijed, a on za mnom.

Kad smo stigli dolje u onaj kut iza zida, bilo je sve mračno. Ali tek što smo osjetili
tlo ispod nogu, spilja se osvijetli. Uspeo sam se

malo uz ljestve tako da sam mogao proviriti iznad ruba zida. Odmah ugledah
Muharema koji se očito bio upravo uvukao u spilju pa je sad stajao pred
Lindsayem i tumačem koji su ležali svezani na tlu. U jednoj ruci držao je lojenu
svijedu, a u drugoj bič. Nož i pištolj je <"«tavio vani, vjerojatno jer je mislio da de
mu oružje sjnetati pri puzanju.

Sad sam čuo razgovor. Muharem je stavljao Eglezu pitanja turskim jezikom,
dragoman ih prevodio na engleski, a zatim Lindsayeve engleske odgovore na
turski.

Muharem je najprije odvezao uže s dragomanovih nogu i rekao:

— Ja du ti upola odriješiti spone da se možeš uspraviti. Ruke de ti dakako ostati
svezane. A sad ga pitaj 'hode li platiti.

Tumač prenese pitanje.

— Nikada! — zareži Englez.

— Ipak deš to učiniti jer demo te prisiliti na to!

— Jednog Lindsay a ne može nitko živ prisiliti.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ako ga ne prisili čovjek, prisilit de ga bič kojim se mi umijemo vrlo dobro
služiti.

— Samo se usudi!

— Ah, što imam da se usuđujem!

I Muharem oplete Engleza bičem. Halef me gurnu — htio je da se odmah
umiješamo, ali ja nisam dao da me navede na takvu nesmotrenost.

— Nitkove! — viknu lord. — Osvetit du ti se za to.

— Sto veli? — upita Muharem.

— Da ga batinama nedete prisiliti — prevede tumač.
— Drukčije de on pjevati kad bude dobio pedeset ili stotinu udaraca. Mi znamo
da ima milijune. Sam je to rekao. Mora platiti i platit de. Reci mu to!
Bilo bi suvišno da ponavljam prijetnje kojima je Muharem pokušavao pokoriti
Engleza. Ovaj je ustrajao u svom otporu, premda je dobio još nekoliko udaraca.

— No, dobro! — naposljetku vikne Muharem. — Dat du ti još jedan sat
vremena. Onda du se vratiti pa deš dobiti stotinu udaraca bičem po leđima ako se
ne pokoriš.
— Samo se usudi! — zaprijeti Lindsay služedi se tumačem. — Vratit du ti tri
puta toliko udaraca!

— Kako? — nasmije se Muharem.

— Dobit deš ih od onog efendije o kojem smo putem govorili!

— Taj stranac nede nikad saznati za tebe, premda si mu jahao ususret.

— Nadi de me.

— Onda bi morao biti sveznajudi. On ne zna da ga tražiš.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Doznat de u Rugovi. Bio sam ondje pa sam odjednom iščezao. Pratit de moj
trag ovamo. Yes!

— Tvoj trag? A kako de ga nadi? Nitko živ ne zna gdje si. Uve-če si iščezao a
odonda su te vidjeli samo naši prijatelji.

— Prisilit de on te lopove da kažu.

— Onda bi morao znati da smo te odveli u karaulu, a to znadu samo dvojica,
Žuti i ja.

— Ne smeta ništa. On de me ipak pronadi. Što ste vas dvojica prema njemu i
njegovom Hadži Halef u?

— Ne govori tako, pasji sine! Posve je nemogude da bi te taj čovjek mogao
otkriti. A sve da mu to i uspije, bio bi izgubljen. Morao bi nam pasti u šake i mi
bismo ga batinali do smrti. Nemoj dati da te zavara ta besmislena nada! Ovdje te
nitko nede otkriti pa se možeš spasiti samo tako da nam doznačiš zatraženi novac.
Da mi to povjeruješ, redi du ti odmah da se tvoj efendija sa svoja tri pratioca ved
sigurno nalazi u karauli iz koje sam te izveo. Njima pak nedemo staviti prijedlog da
se otkupe. Oni nikad više nede vidjeti slobode, ved de poginuti bez milosti.

— Glupost! — vikne Englez kad mu je tumač preveo te riječi. — Vi da dete
uhvatiti moje prijatelje! Isključeno! Jedino ako to oni sami ushtjednu. Yes!

— Smiješan si. Dokazat du ti da de se ti ljudi baciti pred nama u prašinu i cviliti
moledi za milost. Bacit demo ih k tebi u istu jamu pa deš umrijeti s njima ako
ostaneš kod svoje odluke da se ne otkupiš. Sad idem. Imaš jedan sat vremena.
Promisli dobro i odaberi jedini put da spasiš život. Nemoj ni pomisliti na to da bi
mogao odavde umaknuti. Sa sve četiri strane okruženi ste živom stijenom. Iz te
rupe vodi samo jedan put, a taj je zatvoren. K tomu ste vezani tako da ne možete
ništa poduzeti. Tvom tumaču ostavit du slobodne noge da mu bude lakše. On riije
kriv što se tako uporno opireš da ispuniš moju zapovijed.

Rekavši to Muharem leže na zemlju i ispuže iz jame. Culi smo kako je kamen
smješten u ležište i pričvršden lancem.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Nekoliko trenutaka ostalo je sve mirno, a onda začusmo Engleza kako govori:
— Ugodan položaj, mister Fan Ho ti? Zar ne? Kako?
— Da — odvrati tumač. — Ne vjerujem da se ikako možemo spasiti.
— Pshawl David Lindsay ne umire u toj jami.
— Hodete li se otkupiti?
— Ne pada ml na um. Cim bi ti nitkovi dobili novac, smjesta bi me ub'ili.
— Posve sigurno. Ali kako demo izadi. Uvjeren sam da postoji samo taj jedan
ulaz; uostalom kad bi tu i bio još kakav put, ipak bi nas naše spone spriječile da
poduzmemo bilo što da se oslobodimo. Moramo se dakle odredi da demo se
spasiti.
— Nonsense\ Izadi demo na slobodu.
— Ali kako?
— Odšetat demo odavde. Well!
— Ali tko de nam otvoriti?
— Moj prijatelj koga ti nitkovi nazivaju stranim efendijom.
— Ta ved ste čuli da je on također zarobljen.
— Ne pada mu na um!
— Ne budite tako sigurni! Znate kako smo mi prošli. Uopde nam nisu pružili
prilike da se branimo.
— On se nede ni trebati braniti. Nije tako glup kao mi da upadne u takvu
stupicu.
— Sve ako mu ti razbojnici i ne uzmognu ništa nauditi, ipak ne smijemo
računati na nj. On nikako ne može doznati što se s nama dogodilo i gdje se
nalazimo.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Vi ga ne poznajete. Sigurno de dodi. Yes!
— Veoma sumnjam u to, ser David. Kako bi to vašem prijatelju moglo uspjeti?
— To je njegova stvar. Kladim se o glavu da de dodi.
— Ved je ovdje! — Viknuh glasno. — Imali ste pravo, ser David.
Neko je vrijeme sve bilo tiho, a zatim odjeknu radosni Englezov glas:
— The devil! To je njegov glas! Tačno ga poznajem. Jeste li ovdje, mister Kara?
— Jesam, a i Halef je sa mnom.
— Heigh-day! To su oni, oni su! Nisam li rekao? Divno, krasno, prekrasno! Sad
demo mi dijel.ti batine. Ali gdje ste vi, gdje?
— Ovdje u kutu. Odmah du biti kod vas.
Halef je mogao ostati ondje gdje smo bili, ali ja prebacih donji dio ljestvica preko
zida i spustili se na protivnoj strani.
— Evo, tu sam! Sad mi pružite ruke i noge, ser David, da vam razrežem
konopce, a onda demo se odmah izgubiti odavde.
— O ne! Ostat demo ovdje! Well!
— Cemu?
— Neka onaj nitkov osjeti svoj vlastiti bič kad se vrati.
— To demo i učiniti, ali ne ovdje. Bič je sporedna stvar, a sloboda glavna. Mi se
ne želimo domodi samo tog Muharema, ved i svih ostalih. Tako, sad ustanite i
dođite ovamo k stijeni.
Razrezao sam njihove spone pa ih obojicu gurnuo prema zidu.
— Sto je ondje? Vrata? — upita ser David.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nisu vrata, ved rupa u stijeni koja kao dimnjak vodi uvis i završava u šupij em
drvetu. U drvetu vise ljestve od užeta pa demo se uspeti po njima. Bojim se samo
da se ne možete osloniti na svoje ruke.

— Ako se radi o slobodi, one de ved izvršiti svoju dužnost. Well! Ved osjedam da
mi krv pravilno kola. Yes!

Obojica stadoše pljeskati rukama da ih ožive. Ja izvukoh svoju bočicu-fenjerid,
pustih u nju zraka a zatim osvijetlih ljestve i zid da su se mogli snadi. Pri tome sam
im razjasnio cio taj uređaj.

— Jasno mi je! — reče Englez. — Divno de idi. Ljutim se samo što mi niste dali
vremena da tog nitkova dočekam ovdje.

— Nadi demo mi njega vani.

— Zaista? Jeste li sigurni?

— Jesam. Spustit demo se do ugljare kroz koju su vas vukli u spilju. Ondje svi ti
ljudi sjede uz vatru pa demo im se veoma ljubazno pridružiti.

— Very well! Samo požurimo da što prije dođemo k njima. Kasnije demo
razgovarati i zahvaliti se. Zar ne?

— Dakako. Pođite prvi! Ja du za vama. Onda neka dođe gospodin Hoti, a Halef
de se uspeti posljednji.

— Halef? Gdje je?

— Ceka nas s one strane zida. Dakle naprijed, ser David! Ja du vas pridržati ako
bi vam zatajile ruke.

Počeli smo se uspinjati. To nije išlo baš odviše brzo jer se ispostavilo da su im ruke
ipak stradale uslijed spona. Na kraju sretno iza-đoismo. Kad sam im onda još
pomogao da se spuste s drveta, a to je bilo potrebno zbog tame, siđoh opet u
šupljinu i povukoih ljestve gore. Zatim ih progurah kroz otvor iz stabla, odrezah ih
gore i bacih na zemlju. Onda se ja spustih. Ljestve smo složili i ponijeli sa sobom.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Bududi da Englez i tumač nisu poznavali taj kraj, morali smo ih voditi. Cim smo se
spustili tako duboko da je hrbat humka zakrio vatru, položismo ljestve od užeta na
zemlju i zapalismo ih. Na njih smo nabacali suhog granja i uništili ih potpuno.

Taj je plamen osvijetlio put pa smo se lakše kretali. Svi zavoji puta bili su prilično
dobro osvijetljeni, a ipak nije nitko mogao ugledati vatru s druge strane brijega.

Stigavši dolje, probili smo se kroz grmlja što smo brže mogli jer nam je bilo stalo do
toga da se pojavimo kod naših protivnika prije nego što se Muharem uvuče u
spilju. Na prikladnom mjestu zastao sam s Englezom i tumačem. Halef je morao
otrčati k Osku i Omaru da ih dovede k nama i da donese moje puške.

U prvi čas nije nitko rekao ni riječi. Tek kad su nam se Osko i Omar morali ved
primadi, upita Lindsay:

— Sto demo sad :s tim nitkovima, ser? Kanite li ih pustiti na slobodu bez kazne?
Ta ja vas poznajem!

— O ne. Dosad sam bio dovoljno obziran. Ovu podlost prema vama treba
kazniti. Ne samo da su vam htjeli oduzeti novac, ved i život.

— Well! Dakle što da radimo?

— Najprije ih moramo pohvatati, a ostalo demo vidjeti. Mi smo šestorica, a
imamo posla s dvanaestoricom. Dolaze dakle po dvojica na jednoga od nas, a taj
omjer u sadanjim prilikama ne smatram nepovoljnim.

— Ni ja kad bih imao oružja.

— Dobit dete pušku, a možda i više pušaka. Kako vidim, ugljenar i njegovi ljudi
nemaju uza se puške. Mora da se oružje nalazi u sobi, odakle demo ga lako uzeti.

Stajali smo naime tako da smo mogli promatrati cijelu bandu. Ni one četiri nove
pridošlice nisu imale puške uza se, ved su ih, kako sam spomenuo, naslonili o zid
kude. Tih pušaka se nismo trebali bojati, ved u najgorem slučaju samo starih
nepouzdanih kubura što su

ih trojica od njih imala još za pojasom. Muharem nije još bio uzeo svoje oružje.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Uto je stigao i Halef s oba naša druga. Rekao sam mu da kroz prozor zađe u kudu i
da nam doda puške. U tu svrhu smo se odšuljali na užu stranu kude koje je bila
okrenuta od vatre. Prozor je bio dovoljno velik da se Halef uspne kroza nj. Dodao
nam je sedam nabijenih pušaka.

— Sidi — reče on izašavši — taj ugljenar mora imati zaista pravo skladište
pušaka. Ved jučer je morao Aladžijama dati dvije puške, a ovdje ih je sedam za
njega i njegove sluge, Suefa i Džemala čije smo oružje uništili. Jučer nije ovdje
visjelo sedam pušaka. Cini se da taj Sarka naoružava cijelu Zutovu bandu.

Pregledasmo puške. Imale su isti kalibar kao i Oskova i Oma-rova. To je bilo veoma
dobro za Lindsaya i tumača jer su mogli koristiti zalihu metaka naših drugova.
Lindsay objesi na ramena četiri puške, a tumač tri. To je 'izgledalo vanredno
opasno, ali nije bilo baš tako jer su sve puške bile jednod je vne.

— Sto sada? — upita Lindsay. — Oružje imamo. Sad treba da i pucamo. Yes!

— Samo onda ako bude zaista potrebno — opomenuh ga. — Ne kanimo ih
poubijati.

— Ali oni su htjeli mene umoriti. Postrijeljat du ih. Nede me gristi savjest. Well.

— Kanite li postati ubojica? Izbatinat demo ih. Sinod sam vidio užeta na kolima.
Možda su još ondje. Halefe, pođi onamo. Vi, ser David, možete se s gospodinom
Fanom odšuljati nadesno. Mi ostali krenut demo lijevo tako da opkolimo čitavu
družbu. Nedete prije izadi iz grma dok ne čujete da ja to želim. A sad pripazite da
vas odmah ne opaze.

Oni odoše. Halef je dovukao cijelu hrpu užadi i bacio je na zemlju. U ovaj čas bi
nam samo smetala.

Sad sam se sa ostalima oprezno odšuljao do stražnje strane kolibe, a zatim duž
njezina žida do ugla. Ondje legosmo na zemlju i stadosmo se polako pomicati
prema vatri. Sjene ljudi koji su sjedili uz vatru padale su na nas tako da nas nitko
nije mogao razlikovati od tla. Kad smo se napokon našli između naših protivnika i
njihovih pušaka naslonjenih o zid kolibe, došlo je naše vrijeme.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ostanite zasad ovdje — šapnuh onoj trojici — pripazite da nitko ne može do
pušaka. Svakome tko me ne posluša, dajte odmah metak, ali samo u nogu. Nede
nam nimalo opteretiti savjest ako jedan od tih nitkova ostane bogalj. Ne
nastupimo li odmah najodlučnije, mogli bismo stradati.

Ustadosmo i ja krenuh prema vatri. Oni koji su bili okrenuti prema meni, prvi su
me ugledali. To je bio Muharem sa svoja tri pratioca. On skoči na noge i zapanjeno
viknu:

— Alah, eno onog stranca!

Od iznenađenja je ispustio bič što ga je držao u ruci. I ugljenar skoči na noge pa se
tako prestrašeno zagleda u me kao da vidi sablast. Ostali su i dalje sjedili. Činilo se
da se Suef i Džemal ne mogu od prepasti maknuti. Svi su gledali ravno u me pa
zato nisu primijetili moja tri prijatelja koji su stajali u sjeni.

— Da, to sam ja — rekoh. — Nisam li ti jučer rekao, Sarka, da du se sigurno
vratiti čim t<? bude potrebno?

— Da, rekao si — odgovori ugljenar. — Ali kakva te je to potreba ved danas
dovela ovamo?

— Mali posao što bih ga htio sklopiti s tvojim prijateljem alimom.

— Sa mnom? — upita Muharem.

— Da, s tobom. Ne znaš li što mislim?

— Nemam ni pojma.

— Onda sjedi da bih ti cijelu stvar mogao bolje objasniti.

Dojam što ga je izazvao moj iznenadni dolazak, bio je tako snažan da je Muharem
odmah sjeo. Oštro i zapovjedno domahnuo sam ugljenaru pa i ovaj sjede. Svi ti
nitkovi su se silno zapanjili ugledavši me tako odjednom usred svoga kola.

— Najprije ti moram javiti da se još ne nalazim u karauli — obraitih se
Muharemu. — Tu si se dakle silno prevario u računu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— U karauli? — zapanjeno de on. — Ne znam što misliš.

— Onda si veoma zaboravan. Sam si rekao da se ved nalazim u karauli kod
Rugove.

— Efendijo, ne znam ni za kakvu karaulu niti sam ikad nešto takvo rekao.

— Onda vjerojatno ne znaš ni to da bih tamo imao biti bi-čevan do smrti.

— Ja te uopde ne shvadam.

— No, ako me uopde ne shvadaš, onda rado vjerujem da smatraš da ja ne
mogu pronadi Englezov trag.

Muharem mi nije odgovorio. Izdao ga je glas i on sopdudi zahvati zrak. Zato
nastavih:

— Istina je da osim tebe i Žutoga nitko ne zna kako vam je Inglis pao u ruke. Ali
on te je uvjeravao da du ga ipak pronadi. Bilo je vrlo glupo od tebe što mu to nisi
povjerovao. Čovjek koji je studirao na sveučilištu morao bi biti pametniji.

— Kakvog ti to Engleza misliš?

— Onoga kojemu si kasnije htio dati stotinu batina.

Sad mu je ipak bilo odviše. Nije više uspio izustiti ni riječi.

— Efendijo! — viknu sad ugljenar. — S kakvim pravom dolaziš ovamo i govoriš
nam stvari koje nitko ne može razumjeti?

Sarka je pokušao ustai, ali ja ga pritisnuh natrag na zemlju i od-govorih:

— Smiri se! S tobom nemam zasad nikakva posla. Ovaj «-alim« de mi ved modi i
sam odgovoriti. Ja naime tražim onog Inglisa kojeg je on doveo ovamo.

— Ali ja u cijelom svom životu nisam vidio još ni jednog Engleza ! — ustvrdi
Muharem.

— Cuj, to je golema laž! Ta sinod si samo zato došao ovamo da tog Inglisa
smjestiš kod Sarke.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne, ne, to nije istina.

— No, vidjet demo. Došao sam da za nj platim otkupninu.

— Ah! — začuđeno de Muharem. — Tko te je ovlastio na to?

— Ja sam. Sam sam odlučio da ti je donesem.

Gledao me je upravo stupidnim pogledom. Ugljenar je bio pametniji od toga
građanina. Pogodio je da sam došao u neprijateljskoj namjeri jer je skočio na noge
i viknuo:

— Laži i same laži! Ovdje nitko ne zna za nekog Engleza. Ako misliš da nas
možeš vrijeđati, prevario si se u računu. Ti si ved jučer...

— Suti! — zagrmih na nj. — Zaista nije tvoja zasluga što sada živ i zdrav stojim
pred tobom. Htio si nas poubijati kod onog jezera ispod okomitih stijena. Sredom
ja nisam tako naivan kao što si mi-sl-o. Sjedi!

— Efendijo! — dreknu on na me. — Da se 'nisi usudio da me još jednom tako
osumnjičiš! Mogao bi loše prodi.

— Sjedi! — ponovih. — Ne dopuštam da mi ovdje itko protuslovi. Tko od vas
bez mog dopuštenja ustane, toga du odmah dati svaliti na zemlju. Sjedi, dakle,
Sarka, sjedi smjesta jer inače ...

— Daj me onda svali na zemlju! Ovdje sam ja, a ovdje je moj nož! Ako još ...

Nije mogao dalje. Izvukao je nož iz pojasa i zamahnuo na mene. Uto iza nas prasne
hitac, a Sarka jauknu i pade. Ostali od prepasti skočiše na noge, ali ja im doviknuh:

— Ostanite sjediti jer de inače i vas pogoditi tane. Opkoljeni

ste.

— Ne vjerujte mu! — zaurla Sarka. Sjedio je na zemlji i obim se rukama držao
za nogu. Potrčite po svoje puške! Eno ih. tamo su naslonjene, a u kudi ih ima još
više.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Da, tamo su naslonjene, samo trčite po njih!

Rekavši to, pokazah na zid kude; svi odmah ugledaše moja tri druga koji su svojim
puškama nišanili u njih. Onaj prvi hitac pao je iz Halef ove puške.

— Naprijed, naprijed! — zapovjedi ugljenar.

Ali nitko ga nije slušao. Svi su vidjeli da de metak pogoditi svakoga tko pokuša da
posluša ugljenara. Sarka je strašno proklinjao. Ja podigoh kundak i zaprijetih mu:

— Suti! Još jednu riječ pa du te oboriti kundakom! Mi smo ved jučer dokazali da
vas se ne bojimo, a danas smo ovdje još u vedem broju.

— Pa sve da vas je i stotina ja vas se ne bojim. Ali ti nisi nekažnjeno pucao u
me. Evo ti...!

Sarka zgrabi nož što mu je ispao iz ruke i baci ga u me. Sko-čđh ustranu pa nož
proleti kraj mene, a u narednom trenutku pogodi Sarku udarac moga kundaka i
obori ga onesviješdenog.

To ih se dojmilo. Nitko se nije usudio maknuti. Onu trojicu koja su imala kubure,
promatrao sam osobito oštro, ali njima nije padalo na pamet da se posluže
oružjem.

— Kako vidite, mi se ne šalimo — rekoh. — Neka mi Muharem odgovara, a svi
ostali neka šute. Gdje se nalazi Inglis?

— Ovdje nema ni jednoga — odvrati Muharem.

— Nema ga ni u spilji?

— Nema.

— U tom pogledu imaš potpuno pravo jer je on ved izašao iz spilje.

— Ved je i-zašao? — promuca Muharem.

— Ako ga želiš vidjeti, samo se malo ogledaj!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Domahnuo sam onamo gdje se nalazio Lindsay s tumačem. Obojica priđoše bliže.
Muharem se sav ukočio od prepasti.

— Vjeruješ li sada da sam našao njegov trag? — nasmijah se. — Tek što si ga
doveo, a on je ved slobodan. Uostalom, možete vidjeti da ta dvojica limaju čak i
puške koje su se nalazile u sobi. Vi ste u našim rukama, pa vas sad samo još molim
da mi predate kubure ove trojice čestitih ljudi. Neka ih tumač izvuče iz njihovih
pojasa. Oni sami ih ne smiju ni dotadi. Onda de svaki predati još i svoj nož. Ustrijelit
demo svakoga tko se opre.

Uperio sam u njih opetušu, a i Englez podignu jednu od svojih pušaka na rame,
premda nije razumio što sam rekao. To je te ljude potpuno uplašilo. Dopustili su
da im oduzmem oružje, ne usprotiviv-ši se nijednom riječju.

— Halef, konopce!

Mališan je za same tri sekunde izvršio nalog.

— Sveži alima!

— Sto ti pada na um, efendijo! — viknu Muharem. — Da me vežeš? To ne
dopuštam.

— Ti deš to ved mirno dopustiti jer deš inače dobiti metak u glavu. Misliš li da
deš ovdje modi po miloj volji bičevati ljude, a mi demo s tobom za uzvrat postupati
kao s pad'išahom? Ne znaš li da je udarac bičem velika uvreda? Sve demo vas
redom svezati. Onim ostalima dajem riječ da im se nede ništa dogoditi budu li
slušali, ali tebi demo vratiti sve one udarce s dobrim kamatama.

Muharem se ipak opirao Halef u. Lindsay se umiješa:

— Počekajte, ja du vam pomodi.

Podigao je bič što ga je Muharem maločas ispustio i njime ga nekoliko puta tako
žestoko udario da je Muharem odustao od svakog daljnjeg opiranja. Halef ga je
svezao, a zatim dođoše i svi drugi na red. Nisu se opirali. Odviše su se bojali pušaka

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

uperenih u njih. Svezali smo im ruke na leđima tako da si nisu mogli uzajamno
razriješiti spone. Jasno je da smo im svezali i noge.

Zatim sam pogledao ugljenar ovu nogu. Rana nije bila opasna. Metak je iznad
koljenskog zgloba probio meso i vjerojatno se zabio u drvo u vatri. Povezao sam
mu ranu, a zatim Halef sveže i Sarku koji je pri tome došao k svijesti. Dobacivao je
mrke poglede, ali nije rekao ništa.

Sad domahnuh drugovima da pođu sa mnom malo podalje od zarobljenika. Ovi
nisu trebali čuti ono o čemu demo razgovarati.

— Čujte ser, načinili ste veliku glupost — reče mi Lindsay.

— Mislite to što sam tim ljudima obedao da im se nede ništa dogoditi?

— Dakako — yes!

— Ja to ne smatram glupošdu, ved mi tako nalaže čovječnost.

— Manite se vi vaše čovječnosti. Ti su nitkovi pokušavali da ubiju i vas i mene.
Je li to istina ili nije?

— Istina je.

— Yes! No, ja ne uviđam zašto ne bismo malo pokušali da pobijemo i njih? Ili
zar možda ne poznajete zakon po kojemu se ljudi ovdje ravnaju?

— Poznajem ga isto tako tačno kao i vi. Ali ako se ovi poludivlji ljudi ravnaju po
njemu, nipošto nije potrebno da se i mi ravnamo. Vaši protivnici bili su razbojnici,
ali oni imaju posla s džentlmenom. Zar bi to bilo dostojno džentlmena kad bi se
ravnao po razbojničkim principima?

— Hm! — promrmlja on.

— Uostalom, oni nisu stvarno naudili ni vam ni nama. Svi smo mi zdravi i čitavi.
Zakon osvete ne traži nikako da ih sada poubijamo.

— Dobro, onda ih nedemo poubijati, ved čestito izmlatiiti.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Zar se takvo mladenje slaže s dostojanstvom Davida Lind-

saya?

Znao sam gdje ga trebam zgrabiti. Uspjeh nije izostao. On zamišljeno protare svoj
plavi nos i upita:

— Vi mislite da takvo svečano batinanje i David Lindsay ne pristaju jedno k
drugome?

— Da, upravo tako mislim. Odviše vas poštujem, a da bih mogao pretpostaviti
da' bi vam takva surova osveta mogla pružiti baš naročiti užitak. Lav se ne obazire
na miša koji ga čupka za grivu.

— Lav — miš — vrlo dobro! Izvrsna usporedba. Well! Ostavimo dokle na miru
te miševe. Kao lav, bit du velikodušan. Ali ovog lopova, koga Vi nazivate alimom,
ne smatram mišem. On me je tukao.

— U tome se slažemo. Muharem i Šarka su vođe svih ostalih. Njih dvojica imaju
sigurno na duši mnogo ljudskih života. Oni ne smiju samo tako olako prodi.
Ugljenara je kaznilo Halefovo tane, a cinaj drugi neka okuša bič, pedeset dobro
odbrojenih udaraca ipo leđima, ni jedan manje.

— Ali ser, ja sam trebao dobiti stotinu udaraca!

— Pedeset je dovoljno. Sjedat de ih se do kraja života.

— Sporazuman ¡sam! Well! Ali što demo zatim?

— Zatvorit demo ih sve u spilju.

— Vrlo dobro. Past de u svoju vlastitu jamu. Ali u njoj de umrijeti od gladi, a vi
ih ne želite poubijati.

— Ved du se pobrinuti za to da budu u pravo vrijeme oslobođeni. Budu li dva ili
tri dana gledali u lice smrti od glada i žeđe, bit de to osjetljiva kazna. Sigurno demo
nadi kakvog njihovog saveznika koji poznaje spilju. Poslat demo ga ovamo da ih
oslobodi. Oni nam onda nede modi više štetiti jer demo otidi iz ovoga kraja.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Kamo ste nakanili?

— Najprije u Rugovu.

— Divno! Yes! Drugamo ne bih ni ja pošao. Moram se još riječ-dvije po
razgovori ti s onim prokletim Kara Nirvanom.

— I ja. Ali o tome kasnije! Poznajete li ga osobno?

— Yes! Bolje nego što mi je to drago.

— Mi smo se dakle složili u kažnjavanju naših zarobljenika?

— Yes! U:z pretpostavku da taj alim dobije svojih pedeset batina.

— Dobit de ih.

Tumač Fan Hoti koji je slušao razgovor vođen engleskim jezikom, doda
odobravajudi:

— Ni ja ne bih bio za to da se ti ljudi poubijaju. Onaj smrtni strah što de ga
podnijeti u spilji, bit de dovoljna kazna. Osim toga je pitanje hode li i ta kazna
uopde biti izvršena. Lako bi se moglo dogoditi da vrlo brzo stigne netko od
pristalica Žutoga i da poznaje spilju. Ako u dolini ne nađe nikog, zavirit de u spilju i
osloboditi te ljude.

— Možemo li to spriječiti?

— Ne možemo, ali oni de onda odmah pojuriti u potjeru za nama kao čopor
lovačkih pasa.

— To im možemo otežati tako da povedemo sa sobom njihove konje. Na to
sam ved mislio. Put pješice u Rugovu potrajao bi tako dugo da bismo mi, kad oni
stignu onamo, svakako ved napustili to mjesto. Nadam se da demo nadi najkradi
put do tamo.

— Još nikad nisam bio u ovoj dolini — odvrati tumač — pa ne vjerujem da
bismo uspjeli pronadi onaj put kroz šumu i divljinu kojim smo ovamo dovedeni.
Znam međutim da demo ako najprije odjašemo u Kolašin, odande imati otvorenu

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

cestu. Krenemo l;i u tom smjeru, isto demo tako brzo stidi u Rugovu kao što bismo
stigli po besputnim brdima, 'dolinama i klancima.

— I ja mislim tako pa bih također u svakom slučaju najprije od jahao u Kolašin. Put
demo vjerojatno nadi. Kako nam je ugljenar rekao, onamo vode kolotečine. Sad
demo međutim najprije učiniti što je najpotrebnije, naime odvudi demo te ljude u
spilju,pošto Muharem pred svima njima dobije svoje batine.

Saopdio sam našu odluku drugovima koji nisu razumjeli engleski i oni se s time
složiše. Halef koji se inače vrlo rado ladao biča, izjavi na moje pitanje na on nije
krvnik ved da udara samo tu i tamo kad se radi o tome da nekom ulije poštovanje.
Zato se dogovorismo da de jedan od ugljenarovih slugu morati izvršiti batinanje.

Odabrali smo najsnažnijega. Rekli smo mu što tražimo od njega i upozorili ga da
stavlja na kocku život ne bude li snažno udarao. Zatim ga odvezasmo pa je uz
Omarovu pomod morao dovaljati tešku kladu koja je ležala uz stražnji zid kude. Na
tu kladu svezali smo Mu-harema. Pokušao nas je molbama skloniti da mu
oprostimo kaznu, ali uzalud.

— Efendijo — doviknu mi on ma kraju sav zaplašen. — Zašto želiš biti tako
okrutan? Ta ja ti nisam baš ništa naudio!

— A nisi li ti nagovorio svoje prijatelje u Rugovi da me biču ju do smrti čim im
padnem u šake? Kako možeš očekivati milosti od mene?

Ugljenarov sluga dobio je bič. Halef stane kraj njega s pištoljem u ruci i zaprijeti mu
da de ga smjesta ustrijeliti bude li preslabo udarao. Kazna je izvršena.

Nakon toga svezah slugu, povukoh ga ustranu i upitah:

— Zar ne, tvoj gospodar ima'konje?

— Nema — odvrati on.

— Cuj, jučer sam vidio kad ste na njima jahali kroz onu dolinu u kojoj ste nas
htjeli napasti. Ne kažeš li istinu, dat du i tebi opaliti pedeset batina kao Muharemu.

To je djelovalo.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Efendijo — odvrati on — zar ne da me nedeš odati ako ti kažem istinu?
— Nedu.
— Ne bih htio da me tucete. Ugljenar ima četiri konja od kojih je jedan izvrstan
trkač.
— Prema tome nije siromašan.
— Nije, nikako. I njegov šurjak Janak je imudan, ali oni ne žele da se to zna.
Sakrili su mnogo novaca.
— Gdje?
— Ne znam. Kad bih to znao, ved davno bih umakao s novcem.
— Ovdje ima mnogo oružja pa prema tome mora Sarka imati i municije.
— U solbi deš ispod postelje nadi sve: oružje, barut, olovo, ka-pisle i kremenje
za kremenjače.
— Poznaješ li dobro alima?
— Ne poznajem.
— On nije učenjak, premda je tvrdio da jest. Sto je zapravo po zanimanju?
— Ne znam.
— Ali zato poznaješ Kara Nirvana?
Ovaj put mi je odgovorio tek pošto sam mu ponovo zaprijetio.
— Da, njega poznajem jer često dolazi ovamo.
— Gdje se nalazi njegov han? U samoj Rugovi?
— Ne, ved ispred grada.
— A gdje je karaula koju koristi kao skrovište?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— U šumi kroz koju je prije prolazio put koji je sačinjavao granicu područja
Miridita. Duž te granice bile su podignute brojne karaule. Čini se da je od njih
preostala samo ta jedna.
— Jesi li ti ved vidio tu staru stražarnicu?
— Nisam.
— Nisi ni čuo ništa o tome kako je građena i uređena?
— Ne. Žuti to čuva kao velilku tajnu.

— Ali Muharem de to sigurno znati?
— Držim da de znati jer je on povjerenik Žutoga.
— Dobro. Sad deš mi pokazati ugljenarove konje. Ali da nisi pokušao pobjedi!
Vidi, ovaj revolver ima šest metaka! Uzet du ga u ruku, a ti deš idi korak ispred
mene. Na prvi sumnjiv pokret ja du te ustrijeliti. Naprijed!
Pošao je ispred mene iza kude, a odande zakrenuo oštro nadesno. Prilično ugaženi
put, što ga do toga časa uopde nisam opazio, vodio je dalje u grmlje. Pošli smo
kroza nj najviše dvadesetak koraka kad se zauštavismo pred nekim širokom
tamnim predmetom, nešto višim od čovjeka.
— Evo, ovdje su — reče ugljenarov pomodnik.
— Sto je to? Zgrada?
— Staja, podignuta od kamena i pruda.
— U njoj ima mjesta samo za četiri konja. Gdje su ostali?
— Na drugoj strani, iza vatre.
— Zar ondje gdje su jučer stajali konji Aladžija?
— Tako je.
— Onda znam dosta. Vrati se sa mnom natrag.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Sluga je oklijevao.
— Efendijo — napokon reče — kako vidiš ja sam bio poslušan. Sad i ti meni reci
bar to hodemo li biti ubijeni.
— Ostat dete na životu. Rekao sam da vam se nede ništa dogoditi pa držim
riječ. Samo demo vas malo pritvoriti u spilju.
— I zaista nam nedete inače nanijeti nikavo zlo?
— Nedemo.
— Hvala ti. Mogli smo očekivati i gore.
Činilo se da ga nimalo ne plaši što de biti zatvoren u spilju. Pogodio sam što misli
pa zato rekoh:
— Nismo mi prema vama tako milosrdni kao što ti misliš. Nede vam uspjeti da
se oslobodite bez tuđe pomodi.
Sluga ,je šutio.
— Ljestve od konopca nisu više ondje — nastavih.
— Nisu? — zapanjeno de on. — Zar znaš za njih?
— Znam. Ved sam jučer bio u spilji. Spustili smo se kroz hrast da upoznamo ono
mjesto iz kojega smo danas kanili osloboditi Engleza.
— Alah! — začuđeno de on.
— I danas smo ved bili u spilji kad je došao Muharem da razgovara s Englezom.
To možeš ispripovjediti svojim drugovima da uvide kako imaju malo mozga u glavi.
— Ali efendijo, onda nedemo modi izadi iz spilje! — bojažljivo de on.
— I ne treba da izađete.
— Pa zar demo u u njoj bijedno poginuti?
— Nije šteta za vas.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ta ti si nam obedao da nam nedete nanijeti nikakvo zlo.

— Jesam, i održat du riječ. Nedemo vas ni taknuti. Vi ste sami tu spilju udesili za
njezinu jezovitu svrhu pa dete sami biti i krivi ako vas ona upropasti.

— Efendijo, to ne smiješ učiniti. Ta mi bismo u njoj bijedno uginuli od žeđi!

— Mnogi su u njoj isto tako bijedno ugušeni. Mi vas nedemo ni prstom taknuti,
ali demo vas odvudi na ono mjesto gdje su se nalazite vaše žrtve. Ništa nas se ne
tiče što de se s vama dalje dogoditi.

— Zar dete zaglaviti kamen?

— Svakako.

— O Alahu! Onda nam nema spasa. Taj se kamen ne da iznutra odstraniti, ni
sjekirom ni nožem. Mi k tome uopde nemamo alata, ved de nam štoviše hiti vezane
ruke i noge. Nedeš li se bar meni smi-lovati?

— Zaslužuješ li to?

— Pa vidio si da sam učinio sve što si zahtijevao od mene!

— Jer si se bojao. Ti se nipošto nisi pokazao dostojnim neke posebne milosti.
Nešto drugo bi bilo kad bi se pokajao zbog onoga što ste učinili.

On me pogleda kao da me ne razumije.

— Pokajao? Zar sam ja stara baba da cmizdrim kad počinim neku glupost? A to
što smo dopustili da nas nadmudrite, bila je zaista samo glupost.

— Tako, tako. Ako je to sve što mi .imaš redi, onda sam gotov s tobom. Zatvorit
demo te kao i ostale.

On se bijesno trgne.

— Odnio te šejtan! Ti si najzagrižljiviji i najšugavij'i pas na ovom svijetu! Neka
tvoja smrt bude još tisudu puta strašn.ja i mučni ja od naše!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

To sam i očekivao. Njegova prividna poslušnost nije me mogla zavarati. On je bio
najsnažniji među ugljenarovim slugama, a istodobno najsuroviji i najbezosjedajniji.
To sam odmah vidio. Namjerno sam mu sve to rekao kako bi svojim drugovima
prenio ono što je doznao od mene. Imali su kratko vrijeme ostati u spilji, ali za to
vrijeme trebali su da osjete što znači smrtni strah.

Kad smo se vratili k vatri, gdje su mu ponovo svezali noge, on se požuri da svojim
drugovima ljutitim riječima saopdi kakva ih čeka sudbina. Oim su oni to čuli,
počeše glasno vikati i propi n jati se u sponama. Samo ugljenar je ležao mirno i
dreknuo tako glasno da ih je nad vikao:

— Šutite! Tim urlanjem ne mijenjate stvar. Ne smijemo ovim nitkovima koji nas
žele poubijati, činiti uslugu pokazujudi da se bojimo. Zar se uopde trebamo bojati?
Ne, kažem vam, stotinu puta ne! Ovaj nas strani lopov kani upropastiti, ali nešto de
se ipak dogoditi što de nas spasiti. Taj nitkov nede trijumfirati nad nama!

— Znam što misliš — odgovori sluga. — Ali nikakav spasilac ne može sidi ik
nama u špilju jer su ljestve uklonjene. Taj stranac se zavukao kroz hrast i odnio
ljestve.

Punu minutu vladala je šutnja ispunjena prepašdu. Onda ugljenar upita tako
zastrašeno da je jedva smogao daha:

— Je li istina?

— Jest! Sam mi je to rekao.

—- Kako je doznao za tajnu?

— Ne znam.

— Onda smo izgubljeni, moramo umrijeti od gladi i žeđi!

Sad je potpuno izgubio hladnokrvnost. Stao je natezati spone i promuklo vikati:

— Neka paklenska vatra proždre te strance! Neka voda navre iz zemlje i podavi
ih! Neka otrov padne poput kiše iz oblaka da propadnu kao gamad koju treba
uništiti!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

I drugi mu se pridruž'še u tom proklinjanju. To nam je dokazalo da smo pronašli
pravi način da okušaju muke smrtnoga straha. Podizali su toliku buku da smo se
požurili da ih odvučemo u spilju. U

njoj ih položismo jednog kraj drugoga, a zatim otpuzasmo iz spilje i učvrstismo
kamen pomodu lanca. Zutovi saveznici su i dalje urlali od straha, ali mi to vani više
nismo čuli.

Zat-m se latismo posla da drvo, od kojeg je bila sastavljena ugljara, prenesesmo k
vatri tako da je ulaz u spilju ostao otvoren. Cak i Lindsay nam je pri tom pomogao.
To drvo nam je dobro došlo da cijele nodi održavamo vatru.

Dok smo to radili, Halef me primi za ruku pa reče dok mu je lice pokazivalo lukav
izraz:

— Sidi, upravo sam došao na dobru pomisao.

— Tako? Obično tvoje najbolje ideje ne vrijede mnogo.

— Ali ova vrijedi tisudu pijastera.

— Sigurno ti nedu za nju platiti toliko.

— Ipak deš se radovati kad je čuješ.

— Onda govori!

— Najprije mi reci imaš li možda samilosti prema ovim ljudima koji leže tamo
unutra?

On pokaza prema spilji.

— Nemam, nimalo.

— Kazna koju smo im odredili nije, u usporedbi s njihovim zločinima, opde
nikakva kazna. Sutra ili prekosutra bit de opet slobodni pa de ubrzo sve zaboraviti.
Ne bi li bilo dobro da im malo pojačamo taj strah kako bi ga se morali dulje sjedati?

— Ne bih imao ništa protiv toga. Ali kako to kaniš izvesti?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Moramo kod tih zločinaca pobuditi uvjerenje da de umrijeti onom istom
smrdu kojom su umrle njihove žrtve.

— Znači da se uguše?

— Tako je. Zapalit demo vatru pred spiljom i otvoriti rupu da dim uđe u nju.

— Onda de se oni zaista ugušiti.

— O ne! To smije biti samo mala vatrica, a bududi da gori na otvorenom, vedi
dio dima otidi de u zrak. Ugljara je bila udešena tako da je struja dima vodila u
spilju a kod naše vatrice to nede biti tako. Oni lupeži treba samo da opaze kako
smo otvorili spilju. Cim onda namirišu dim, spopast de ih neopisivi strah i prije
nego što veda količina dima prodre u spilju. Nije li tako, sidi?

— I ja mislim da je tako?

— Onda reci, smijem li?

— Dakako, smiješ. To bi ih moglo tako uzbuditi da de današnji dan možda
postati obratnicom u njihovu životu.

Halef odveže lanac i gurne kamen natrag u spilju, ali tako da se lanac dao dohvatiti
izvana. Zatim nagomila malu hrpu drva pred jamom, pripali ga zapaljenom
granom, klekne i stane tako marljivo puhati dim u jamu da su mu suze navrle na
oči.

— Ostavi to, Halefe — nasmijah se. — Ti deš se sam ugušiti, i

— Nedu, nedu! Ostavi mi to veselje. Zutovi ljudi de se sad tako prestrašiti kao
da leže na užarenoj tavi u kojoj šejtan peče svoje osobite ljubimce.

Dok se tako sav zanesen bavio svojom vatricom, mi ostali izva-dismo svaki po
jednu zapaljenu granu iz velike vatre i uđosmo u kudu. Ondje nađosmo cijelu hrpu
luči i nekoliko lojenih svijeda kojima smo mogli osvijetliti sobu.

Zatim pretražismo ležaj. Odbacili smo ga ustranu i naišli na stara zakucana drvena
vrata u podu. Kad smo ih otvorili pokaza se iispod nas prilično duboka

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

četverokutna jama. Povadismo sve što je bilo u njoj. Otkrio sam cijelu zbirku
pušaka, pištolja, čakana i noževa. To je dakle bilo ono skladište oružja za koje sam
slutio da postoji. U jami se, osim toga, nalazilo više velikih komada olova, nekoliko
limenih kutija s kapislama, hrpica kremenja za puške i mala bačvica baruta. Bačvica
je bila nabušena, ali rupa u njoj začepljena uvrnutom krpom.

Klekao sam da izvadim krpu i da pogledam kakav je barut. Pri tome sam slučajno
odgurnuo jedan od onih komada olova tako da je pao natrag u jamu. Začuo sam
zvuk koji je izazvao moju pažnju. Zvučalo je šuplje.

— Da se ispod te jame ne nalazi još jedna? — upitah. — Čujte!

Bacio sam dolje još jedan komad olova. I opet je odjeknulo

šuplje.

— Yes! — reče Lindsay. — Vjerojatno dvostruko dno. Pokušajmo možemo li ga
skinuti. Yes!

Opet smo začepili bačvicu i otkotrljali je da ne bi možda došla u dodir s iskrom iz
luči. Zatim legosmo potrbuške oko jame dugačke otprilike jedan metar i stadosmo
noževima čeprkati po dnu koje kao da se sastojalo od čvrste zemlje. Iščeprkanu
zemlju izbacili smo rukama.

Uskoro više nismo mogli rukama tako duboko dosegnuti. Doveli smo Halefa.
Bududi da je on bio među nama najmanji i najmršaviji, morao je čučnuti u jamu i
nastaviti kopanje. Sišao je u nju i stao marljivo strugatl.

— Radoznao sam kakvog de fowlingbulla iskopati — nasmije se Lindsay kojega
je to iskapanje podsjetilo na onu strast za istraživanjem što ju je pokazao u
ruševinama na Eufratu i Tigrisu.

Najednom Halef presta kopati. Zvuk što ga je izazivao nož odjednom :;e izmijenio.

— Zemlja prestaje — javi mališan. — Namjerio sam se na drvo.

— Samo nastavi! — zamolih ga. — Pokušaj da drvo oslobodiš od zemlje.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— To su oblice debele kao ruka, sidi. Ispod njih je šuplji prostor.

Još je kratko vrijeme izbacivao zemlju, a zatim izvuče dvije bukove oblice.

— Ima ih više od dvadeset, sve jedna kraj druga — javi on. — Uskoro du vidjeti
što je ispod njih.

Halef izvuče još nekoliko oblica sve dok ih dolje nije ostalo samo toliko koliko mu
je trebalo da uzmogne klečati na nj..ma. Zatim posegnu kroz tako nastali otvor u
dubinu. Predmet koji je pri tome dohvatio, bio je tako krupan da ga nije mogao
provudi kroz otvor.

— To je koža — razjasni on — ali je uvijena konopcima i pri-Lčno teška.

— Dodat du ti svoj laso — odgovorih. — Provuci ga ispod ko-nopaca a zatim
odstrani ostale oblige. Onda demo taj predmet izvudi.

Halef me posluša, pa izađe iz jame, a mi ostali izvukosmo onaj predmet na lasu.
Bila je to kožnata vreda gore čvrsto svezana i pomno omotana konopcima. U njoj
je nešto zveckalo ! štropotalo. Kad smr> odvili konopce i otvorili vredu, izvukosmo
ono što je bilo u njoj. Svi prisutni, pa i ja, zapanjeno viknuše jer smo ugledali
skupocjenu ctarošiptarsku ratnu opremu.

Sastojala se od srebrnog ili vjerojatnije samo od posrebrenog lančanog oklopa čije
su karike bile vrlo vješto međusobno povezane. Majstor koji je izradio taj oklop,
bio je pravi umjetnik, a sigurno mu je trebalo više mjeseci da izradi taj divan
komad. Čovjek za koga je b.o izrađen oklop, bio je niskog stasa i mršav, otprilike
kao moj Halef.

Zatim nađosmo dvije pištolje kremenjače, bogato urešene zlatom te dugačak širok
dvosjekli bodež s drškom od ružina drveta, također sav uložen zlatom. Na dršku je
bodež bio ukrašen krupnim biserom plavičasta odsjeva.

Posljednji komad bila je turska sablja krivošija u jednostavnim kožnatim koricama č
ja je prevlaka od laka bila ved prilično istrošena. Sablja prijeđe od ruke do ruke, a
da nitko nije ništa primijetio. Naposljetku je Halef pruži meni i reče:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Pogledaj je i ti, sdii! Nekako ne odgovara onim ostalim predmetima,

Držak sablje bio je tako prljav da se nije dalo razabrati od čega je napravljen.
Gotovo mi se činilo da je namjerno tako uprljan. Ali čelični branik balčaka, svinut u
oblku usana, zasjao je u svjetlu zapaljenih luči. Dovoljno sam dobro poznavao
oružje da odmah opazim kako je u braniku ugraviran arapski napis. Lako se dao
pročitati i glasio je: »Zovem se munja«.'

To mi je bilo dovoljno da naslut'm da u ruci držim osobito dragocjeno oružje.
Pomodu onog starog kaftana koji je visio na zidu i u čiji je džep Halef istresao
puževe, otro sam balčak mača i opazio da je izrađen od slonove kosti u koju je
crnim slovima bila ujetkana prva sura korana. Balčak je b o ukrašen dvjema
ukrštenim zlatnim polumjesecima. Tako su nastala četiri polusrpa između kojih su
stajala četiri arapska slova, naime u prvom međuprostoru jedan »džim«, a u
drugom »sad«, u tredem opet »džim, a u četvrtom »ha«, »min« i »dal«. Ta su slova
predstavljala ime oružara te mjesto i godinu kad je oružje izrađeno. Slova u prva tri
međuprostora imala su se nadopuniti i pročitati:

Ibn Džordžani (ime) es saj kal (oružar) fi šam (u Damasku) Četvrti međuprostor
sadržavao je godinu. Ha znači 600, min 40, a dal 4, dakle je sablja kovana godine
644 hidžre koja obuhvada vremenski razmak od 18. svibnja 1243. do 6. svibnja
1247. godine u našem računanju vremena.

Sad sam izvukao oštricu iz korica. Bila je premazna prljavom mješavinom ulja i
smrvljenog drvenog ugljena. Kad sam je obrisao, poslužila je na čast svom imenu.
Zasjala je kao munja.

Kod pobližeg promatranja jasno se razabiralo da je to prava oštrica, kovana od
indijskog golkonda čelika, užarena u žaru vatre od sušene devine balege, a zatim
očvrsnuta u maslinovom ulju. Na jednoj je strani pokazivala jasan napis »dir balak
— čuvaj se!« a na drugoj »islkinii dem — daj mi da se napijem krvi!« Bila je tako
gipka da sam je mogao svinuti gotovo oko svoje natkoljenice.

— No, Halefe? — upitah ga. — Zar ta oštrica zaista ne odgovara ostalim
predmetima?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Tko bi to i pomislio? — odvrati on. — Sigurno je prava.

— Svakako. Mnogo je vrednija od sveg ostaloga što se osim nje nalazi u toj
jami. Ona nam jasno pokazuje da je pogrešno mišljenje da se takve prave oštrice
nisu kovale u Damasku, ved samo u Meš-hedu, Heratu, Kirmanu, Sirasu, Ispahanu i
Korasanu. Pokazat du vam kako se okušava takva oštrica.

U sobi je ležala drvena klada kojom su se očito služili kao stolčidem. Na nju sam
položio tvrdi kamen, krupan kao dvije šake. Presjekao sam ga prvim udarcem, a da
na oštrici nije ostao ni najmanji trag.

— The devil! Prava je! — viknu Englez. — To je zaista dragocjen nalaz. Otkupit
du sablju od vas. Koliko tražite?

— Ništa.

— Kako? Ništa? Besplatno je nedu uzeti.

— Ja ne mogu tu sablju ni prodati ni pokloniti jer ona nije

naša.

— Poznate li vlasnika?

— Moramo nastojati da ga pronađemo.

— A ako ga ne nađemo?

— Onda demo te stvari predati vlastima. Bojna oprema je vjerojatno ukradena
pa je njezin pravi vlasnik mora dobiti natrag, ser David. Nadam se da niste drugog
mišljenja.

— Jesam drugog mišljenja! Zar možda kanite duge mjesece pretraživati ove
krajeve da nađete vlasnika? Ili želite li te stvari predati kakvom turskom činovniku?
On bi vam se nasmijao i sve to zadržao za sebe. Yes!

— Toga se ne bojim. Kad sam govorio o vlastima, onda time nipošto nisam
mislio turskog valiju i njegove podređene. Ti ljudi nemaju ovdje u planinama

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

nikakve vlasti. Njima na čelu stoje knezovi, plemenski glavari i barjaktari. Zločine,
počinjene na kojim članu

plemena ne kažnjava država, ved članovi obitelji ubijenih ili oštedenih zbog čega
ovdje još cvjeta krvna osvjeta. Predam li ovu opremu jednom takvom plemenskom
glavaru, bit du siguran da je on nede pronevjeriti pa čak nd onda alko pripada članu
nekog drugog plemena.

— A gdje da nađemo takvog glavara?

— To du doznati ved u narednom selu. Uostalom,, ne trebam se ni toliko
truditi. Ja du ved ovdje doznati kako se zove vlasnik toga oklopa.

— Od koga dete doznati?

— Od ugljenara. On je sakrio te stvari pa mora znati kome su oduzete. Halefe,
Osko i Omare, donesite ga odmah ovamo.

— Ne možemo, sidi — dobaci Halef.

— Zašto?

— Jer sam pred spiljom zapalio svoju vatricu. Ne možemo udi.

— Onda deš vatricu opet ugasiti, dragi moj.

— Dobro! Ali kasnije du je ponovo zapaliti.

Njih trojica odoše i uskoro donesoše ugljenara. Nisu ga baš osobito blago bacili na
zemlju. On glasno kriknu, vjerojatno manje zbog boli, ved više zbog onoga što je
ugledao. Prodrli smo u njegovu riznicu! Stegnuo je zube da su mu zaškrinuli pa
bijesno omjerio i nas i predmete koji su ležali na zemlji. Kad mu je onda pogled
zapeo na otvorenoj jami, lice mu se čudno tržnu. To sam protumačio tako da se u
jami moralo nalaziti još nešto što nismo pronašli.

— Dao sam da te donesu ovamo — rekoh Žarki — da bi mi rekao sve što znaš o
tim stvarima. Čije su to bile stvari?

Ugljenar je šutio. Nije odgovorio ni onda kad sam mu ponovio pitanje.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Okrenite ga na trbuh i bičujte sve dok ne progovori! — zapovjedili.
Moji ga drugovi smjesta okrenuše, a Halef izvuče bič. Čim je Sarka opazio da
mislim ozbiljno, vikne:
— Stoj! To je moj oklop i oružje.
— Možeš li to dokazati?
— Mogu. Uvijek sam ga imao.
— I ti ga zakapaš? Svoje zakonito vlasništvo ne mora nitko sakrivati.
— Kad čovjek sam živi u šumi, mora to učiniti ako se ne želi izvrgnuti opasnosti
da ga lopovi okradu.
— Ti lopovi su tvoji prijatelji. Ne moraš ih se bojati. Kako si došao do tog oklopa
i oružja,
— Naslijedio sam ih.
— Od svojih djedova? Zar da su preci ovakvog ugljenara bili članovi tako
bogate i istaknute obitelji?
— Da, moji preci su bili glasoviti junaci, ali od sveg nj-ihovog bogatstva
naslijedio sam nažalost samo ovaj oklop i oružje.
— Drugih blaga nemaš?
— Nemam.
— Vidjet demo.
Zapalio sam svježu luč i posvijetlio u jamu. Dolje u kutu ležala su dva omota
uvijena u krpe i sakrivena pod nekom vredom. Halef je morao sidi u jamu da ih
izvadi. On ih strese; zazveealo je.
— Teški su — reče Halef. — Mislim da u njima ima nekoliko pijastera.
Ugljenar bijesno prokune i vikne:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Da niste dirnuti taj novac! Moj je!

— Suti! — zapovjedih mu. — Taj ti novac nikako ne može pripasti jer si maločas
ustvrdio da osim oklopa nemaš nikakvog drugog blaga.

— Zar vam moram sve redi?

— Ne moraš, ali bi za tebe bilo bolje da si iskren. Tvoje laži dokazuju da te
stvari nisu tvoje vlasništvo.

— Treba li da vam pokažem sve što imam pa da mi vi to otmete?

— Mi smo pošteni ljudi i ne bismo ti oduzeli ni jednu paru kad bismo zaista bili
uvjereni da je to tvoj novac. Uostalom, tebi može biti posve svejedno uzmemo li
mi te stvari ili ne. Ionako nedeš od toga imati više ništa jer te čeka sigurna smrt.

Za to vrijeme smo razvili krpe i otvorili vredice. Bile su saši-vene od jelenje kože i
ukrašene lijepim vezom od biserja. U sredini veza nalazilo se ime Stojko Vitez
ispisano dirilicom.

— Umiješ li čitati? — upitah ugljenara.

— Ne, ne umijem.

— Ti se zoveš Sarka. To je tvoje ime. A kako glasi ime tvoje obitelji.

— Visoš.

— A kako se zvao onaj tvoj predak koji je dao izraditi onaj oklop?

— Također Visoš.

— Lažeš. Sad si se uhvatio. Ovaj oklop i ovaj novac pripadaju čovjeku koji se
zove Stojko Vitez. Kaniš li to poredi?

Zapiljio se u me zaeudivši se beskrajno. Nije znao da onaj vez na vredici predstavlja
slova pa nije mogao sad razjasniti odakle znamo to ime.

— Ti si sam đavao! — siknu on.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— A ti deš odmah odletjeti k đavolu ako mi smjesta ne odaš gdje bih mogao
nadi toga Stojka.

— Ne poznajem nikoga tko bi se tako zvao, a stvari su moje. Na to se mogu
zakleti svim što mi je sveto.

— No, onda ti zaista moram povjerovati pa dakle nemamo pravo da te
odijelimo od tvog vlasništva. Neka propadne zajedno s tobom. Ponesi ga svojim
glasovitim precima.

Rekavši to, dokotrljao sam bačvicu s barutom do njega i izvukao čep. Zatim sam
nožem odvojio donji rub kaftana i zavio ga u uzicu pa jedan njezin kraj zatakao u
bačvicu, a drugi pripalio zapaljenom luči.

— Efendijo, što kaniš učiniti? — prestrašeno viknu on.

— Bacit du u zrak tebe s kudom i sa svime što je u njoj. Maknite se svi brzo
odavde da vas ne pogodi kamenje.

Krenuo sam kao da zaista kanim izadi a svi ostali pođoše za mnom. Lunta je i dalje
polako tinjala.

— Stoj, stoj! — zaurla Sarka za nama. — Smilujte se!

— Ni ti n'si imao smilovanja prema svojim žrtvama! — dovik-nu Halef preko
ramena.

— Vratite se, vratite! Redi du sve, sve! Maknite fitilj! To nisu moje stvari.

Ved sam bio izašao iz kude, ali se brzo vratih te ga upitah:

— Cije su onda?

— Upravo onoga Stojka Viteza čije si ime maločas spomenuo. Makni taj fitilj!

— Samo uz uvjet da nam kažeš istinu.

— Hodu, hodu! Samo istrgnite tu luntu, istrgnite je!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Lijepo. Mogu je kasnije opet zapaliti. Halefe, zgazi iskre. A tebi, Sarka, velim
ovo: ako te samo još jednom uhvatimo u laži, mi
dc?mo ponovo zapaliti fitilj, a onda deš nas uzalud zaklinjati. Nemamo ni najmanje
volje da dopustimo da se poigravaš s nama. Gdje si dakle tom Stojku oduzeo novac
i oklop?
— Ovdje.
— Ah! On nije bio sam jer u ovim krajevima nitko ne nosi ovoliko blago bez
pratnje.
— Uz njega je bio njegov sin i jedan sluga.
— Jesi li ih ubio?
— Staroga nisam. Oni drugi su se branili i prisilili nas da ih ustrijelimo.
— Dakle Stojko još živi?
— Živi.
— Gdje?
— U karauli kod Rugove.
— Razumijem. Želite ga prisiliti da plati otkup?
— Da. Žuti želi da dobije otkup. Ako ga dobije, ja du modi da zadržim te stvari.
— A ako ga ne dobije?
— Onda moram podijeliti sa Žutim.
— Tko još zna za te stvari?
— Nitko osim Žutoga i mojih slugu.
— Jesu li oni bili prisutni kad si napao Stojka?
— Jesu. Sam ne bih mogao svladati tri čovjeka.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Vi ste zaista paklenska banda! Ali reci mi zar alim o tome ništa ne sluti?

— On nije ništa doznao jer bi inače i on htio sudjelovati u dijeljenju.

— Sto ste učinili s lešinama one dvojice ubijenih?

— Zakopali smo ih.

— Gdje?

Oklijevao je s odgovorom, ali kad je opazio da je Halef primakao zapaljenu luč k
fitilj u, brzo reče:

— Nemojte ga zapaliti! To mjesto nije daleko odavde. Ali valjda ne kanite otidi
onamo?

— Svakako demo otidi.

— I iskopat dete?

— Vjerojatno.

— Samo dete se onečistiti lešinama.

— I ti si to učinio, ništa se ne žacajudi. Ti deš nas štoviše povesti onamo.
Odnijeto demo te.

— Nije potrebno. I sami dete lako nadi to mjesto ako odete do kdla i ondje
zađete u grmlje. Nadi dete hrpu zemlje i pepela ispod koje su zakopana ta dvojica.
Lopata i motika leže u blizini.

— Otidi demo onamo. Ako nije tako kako si rekao, ipak deš odletjeti u zrak.
Uostalom, uvjeren sam da nisu ubijeni zato što su se branili. U svakom bi slučaju
morali umrijeti da vas ne odaju. I stari Stojko de izgubiti glavu pa i onda ako plati
otkupninu. Ali kako si došao na pomisao da ga dadeš prevesti u karaulu? Da si ga
potajice zadržao ovdje u svojoj spilji, mogao bi ga prisiliti da preda otkupninu tebi i
ne bi je morao prepustiti Žutome.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Žuti je stigao upravo u času kad je borba bila svršena. Vidio je sve pa mu
nisam mogao ništa zatajiti. Stojka je odmah poveo sa sobom.

— Sto je Stojko htio ovdje kod tebe?

— Namjeravao je prenoditi. Došao je iz okoline Slokučja gdje je barjaktar svoga
plemena.

— A kamo je pošao?

— U Bateru. Njegov je sin pošao onamo po zaručnicu.

— čovječe, ti si prava neman. Tako je taj mladid umjesto na svadbu otišao u
smrt. Ovu skupocjenu ratnu opremu ponio je sa sobom da se njome ukrasi na
vjenčanju. Za tebe ne može ni jedna kazna biti dovoljno oštra! Sin je mrtav, pa
treba spasiti bar starog oca. Najprije deš mi redi kad se sve to dogodilo.

— Računajudi od danas, tačno prije dva tjedna.

— Dalje! Kako mogu stidi u karaulu?

— Ne znam. Žuti to čuva kao najvedu tajnu. Možda je to povjerio jedino
Muharemu. Vidiš, efendijo, da sam ti sve priznao pa me sigurno nedeš ubiti.

— Ne, ubiti vas nedemo. Zaslužili ste i više nego desetorostruku smrt, ali se
nedemo uprljati vašom krvlju. Vi ste nemani gore od ijedne divlje zvijeri. Sad demo
podi da pretražimo ono mjesto na kojem su ti ljudi zakopani. Ti deš ostati ovdje
dok se vratimo, a Omar de te čuvati.

Uzeli smo luči i potražili naznačeno mjesto. Uostalom, nitko ne smije misliti da
nam je taj nitkov odgovarao brzo i Iako. Cesto je oklijevao, ali bi ga Halef uvijek
prisilio da govori primičudi luč k fitilj u.

Našli smo onu hrpu u kojoj je bilo više pepela nego zemlje pa je prekopasmo
alatpm koji se nalazio u blizini. Mrtvaci nisu bili zakopani ved spaljeni. Četiri
djelomice izgorjele lubanje dokazale su da su druga mrtva tijela uklanjana na sLčan
način. Bio je to upravo jezovit pogled. Otišli smo odande puni groze. Halef i Englez
davali su uzbuđenim riječima oduška svojem krajnjem ogorčenju. Zahtijevali su da

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

odmah smaknemo ugljenara i njegove sluge. U prvi čas im nisam ništa odgovarao.
Osjedao sam upravo neizreciv jad.

— Zašto ne govorite, ser? — ljutito de Lindsay. — Ti zločinci moraju biti kažnjeni!

— Oni de i biti kažnjeni.

— Pshaw! Sami ste rekli da vlasti ovdje nemaju nikakve modi. Moramo sami
uzeti odmazdu u ruke jer de inače ti lešinari odletjeti. Vi ste im čak htjeli nekoga
poslati ovamo koji de im otvoriti spilju.

— To du i učiniti, ali im nedu poslati jednog od njihovih prijatelja, ved čovjeka
od kojeg ne mogu očekivati ni milost; ni obzira. Zaista sam dosad kanio da im
samo utjeram smrtni strah u kosti, ali da im poštedim život. Ono što su nanijeli
nama, možemo zaboraviti, a sve drugo nas se nije ništa ticalo. Naprotiv, sada, kad
smo otkrili taj užasni zločin, ja i dalje doduše ostajem na teme da ih mi sami svojim
rukama ne smijemo kazniti, ali da oni ipak ne smiju umadi kazni. Oslobodit demo
Stojka Viteza i poslati ga ovamo. Ne vjerujem da de oni u njemu nadi milosrdnog i
popustljivog suca.

— Weill S time sam sporazuman. Barjaktar de se sigurno temeljito osvetiti. Ali
ako prije toga dođe koji ugljenarov prijatelj i oslobodi ove lupeže? Sta onda?

— S time moramo doduše računati, ali ipak ne može nitko od nas ostati ovdje
da to spriječi.

— Zašto ne? — upita tumač. — Ja sam odmah spreman. Ser David ionako više
ne treba moju pomod jer ste vi kraj njega. U tom slučaju moram se doduše odredi
svoje plade jer ako napustim službu dragomana...

— Besmislica, gospodine Hoti! — upadne Lindsay. — Ja du vas ipak platiti.
Well!

— No, onda ne trpim nikakve štete. Ostat du ovdje i čuvati ove nemani dok Stojko
ne dođe. Ili zar mislite da ovu dužnost nedu dovoljno vjerno izvršiti? Zar možda
smatrate da bih mogao čak pomodi tim ljudima?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne mislim — odgovorih. — Imao sam prilike da vas iskušam. Cuo sam kakvi
su vam prijedlozi stavljeni, ali ih vi niste primili. Niste zatajili ser Dav.du da de
morati umrijeti pa i onda ako plati ono što oni traže. Znam da dete pristati uz nas,
a ne uz ugljenara i njegove ljude, ali ne znam jeste li dovoljno mudri i odlučni da iz-
vedete ono što ste naumili?

— Molim, ser, ne brinite za to! — odvrati tumač. — I ja sam rodom Arbanas.
Kao tumač, često imam posla s jednako podmuklim kao i nasilnim ljudima. Ukoliko
ovamo i stigne netko, ja du odvratiti njegovu pozornost od spilje. Ne bude li za to
dovoljna lukavština, poslužit ču se silom.

— Zar dete to zaista učiniti?

— Svakako! Mislite li da ne znam što bi čekalo i mene da vi niste došli? Ti ljudi
su mi obedali slobodu, istina je, ali ja je nikad više ne bih ugledao. Nisu smjeli ni
mene ostav.ti u životu jer bih mogao sve odati. Ja sam otac obitelji pa :imam ženu,
roditelje i djecu kojima bi bio ubijen hranitelj. Kad se sjetim toga, ne može mi pasti
ni na um da budem obziran prema ubojicama.

— Well! Vrlo dobro! — dobaci Lindsay. — Ne trebam doduše više tumača, ali
du ipak sve platiti. Počevši od danas pladat du vam četrdeset p.jastera. Bude li sve
u redu, dobit dete i bogatu napojnicu. Well!

— Budite sigurni da de sve biti u redu. Ali kako mi kanite platiti, ser David —
nasmiješi se tumač — ako su vam razbojnici sve oduzeli?

— Ja du od Žutoga opet sve natrag uzeti. Ako pak u tome ne uspijem — potpis
Davida Lindsaya vrijedi posvuda onoliko koliko on usht jedne.

— U slučaju potrebe sam i ja ovdje. Ser David se može poslužiti mojom
novčarkom, iako ona nije tako neiscrpiva kao njegova.

— Aha! — nasmije se Lindsay. — Sad patite od nestašice novca! Sto? Zašto mi
niste u Stambulu prodali ždrijepea? Pladam dobro. Yes! Ali vi imate tako tvrdu
glavu da de iz nje uskoro izrasti rogovi. Well!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

ZA VRIJEME toga razgovora stajali smo pred kolibom. Sad uđo-smo u nju. Ugljenar
¡nas upita s, nekom zabrinutom napetošeu:
— No, efendijo, jesi li se uvjerio da ti nisam lagao?
— Rekao si istinu. Da, ja sam štoviše ustanovio da je stvarnost nadmašila tvoje
riječi. Na onom mjestu je spaljeno više ljudi, a ne samo ona dvojica o kojima se
prvotno radilo. Tko su bili oni ostali?
— To su bili, bili — moraš li znati, efendijo?
— Ne moram. Radije zadrži za sebe! Ipak se može pretpostaviti da si
inapljačkao mnogo novaca. Gdje si ga sakrio?
— Ja imam samo ono što ste .našli kod mene.
— Ne laži! Te su stvari pripadale Stojku. To je bila Stoj kova imovina. Gdje se
pak nalazi onaj udio u plijenu što ti ga je isplatio Žuti i gdje je plijen od onih
razbojničkih napadaja što si ih povrh toga izvršio na vlastiti račun?
— Kažem ti da nema više ničega.
Sidi, treba li da pripalim fitilj? — upita Halef približavajudi luič fitilj u.
— Pripali!
— Ne, ne! — viknu Sarka. — Nemojte me baciti u zrak. Kažem ti istinu. Ovdje
kod mene se ne može više ništa nadi.
— Ovdje ne može, ali zato vjerojatno negdje drugdje.
Razbojnik je šutio.
— Govori jer de Halef inače zapaliti fitilj.
— Ovdje nemam ništa, moj šurjak je sve spremio za me.
— Janak? A gdje?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Zakopao je ispod svog ognjišta.

— Ah! Ovdje se dakle nisi osjedao sigurnim? No meka novac zasada ostane kod
Janaka. Nemamo vremena da se vradamo da bi podigli taj krvavi novac. Sad sam
svršio s tobom. Više me nedeš vidjeti. Odnesite tog nitkova!

— Efendijo, ti si mi obedao da nas ¡nedeš ubiti! — viknu Sarka.

— Obedao sam, a ja držim riječ. Mi vas nedemo ni dotadi. Smrt de vas zaskočiti
s druge strane. Ved vam je tako blizu da je ved uzdigla ruku da vas zgrabi.

— Kakva smrt? — upita on sav pun straha i to upravo ¡u času kad su ga moji
drugovi digli da ga odnesu.

— Ubrzo deš je upoznati pa ti to ne moram unaprijed redi. Odnesite ga!

Moji drugovi ga odnesoše. Rekao sam Halefu da umjesto ¡njega donesu alima.
Njega nisu doveli u kudu, ved k vatri. Halef mu je skinuo uže s nogu tako da je
mogao hodati. Muharem je čvrsto stisnuo usta pa se nije ni udostojao da nas
pogleda, premda mu se smrtni strah ocrtavao na licu.

—- Htio bih od tebe nešto doznati. Morat deš to redi ako ne želiš da ponovo
dobiješ pedeset batina. Moram znati kako se potajice dade stidi u Zutovu karaulu.

Englez mi još nije bio ispripovjedio kako su njega otpremili onamo, ali imao sam
dovoljno razloga da vjerujem kako se to moglo izvesti samo nekim skrivenim
putem. Morao sam doznati kuda vodi taj put.

Muharem je buljio preda se u zemlju ne odgovarajudi.

— No, nisi li me čuo? — upitah ga. Kako je i dalje šutio, dadoh znak Halefu koji je
držao spreman bič. On zamahnu, ali Muharem uzmaknu za korak, dobaci mi bijesni
pogled i reče:

— Da me nisi opet dao tudi! Odgovorit*du ti, ali to de biti tvoja propast. Tko se
ugura u Zutove tajne, taj je izgubljen. Nedu ti lagati, ved du ti priznati istinu, ali
upravo ta istina odvest de vas u ruke strašne smrti. To de biti moja osveta. Dakle,
što želiš znati?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jesi li ti Zutov povjerenik.

— Jesam.

— Poznaješ li.sve njegove tajne?

— Ne poznajem sve ved samo neke.

— Znaš li za ulaz u karaulu?

— Znam.

— Onda ga oplši.

Mržnja je Muharema zavela na veliku neopreznost, a da on to nije ni opazio.
Rekao nam je da nam prijeti smrt. Sigurno je potajni ulaz u karaulu skrivao neku
stupicu za neupudene pa se sad radilo samo o tome da ustanovim u čemu se
sastojala ili gdje sam je morao očekivati. Samo se po sebi razumijevalo da de on
dobro paziti da to ne oda. A na to ga nisam mogao prisiliti ni silom ni lukavštinom.

Ipak je postojalo sredstvo da doznam istinu. Morao sam pomno promatrati
njegovo lice. Čovjek kao što je cn, a pogotovu u srdžbi, nede modi potpuno vladati
svojim licem. Vjerojatno uopde i nije mislio na to da bi ga mogao odati izraz lica.
Zato sam se postavio tako da sam ga za vrijeme razgovora mogao gledati; lice mu
je bilo okrenuto prema vatri. Pri tome sam batinom pročeprkao po zapaljenoj hrpi
drva da je plamen liznuo visoko i sve osvijetlio. Oprezno sam ude-sio što
ravnodušnije lice i spustio očne kapke tako da su napola pokrili oči te je moj
pogled izgledao manje oštar.

— Put kroz planinu ne poznaješ — započe on. — Zato deš morati jahati kroz
Kolašin. Tragovi kola de te odvesti do jednog gaza u kome je voda plitka. Ispod
Kolašina spaja se Crni Drim s Bijelim, a zatim zavija prema zapadu i teče kraj
Rugove. Nedeš međutim poja-hati niz Drim, ved iz Kolašina vodi cesta u Rugovu. To
je ona ista cesta koja vodi iz Ohrida u Skadar. Cesta se pruža uz lijevu obalu Drima
dok Rugova leži na desnoj. Ondje deš vjerojatno odsjesti u hanu. Handžija je Grk i
zove se Kolami. Ved iz toga što ti sve tako tačno opisujem moraš razabrati kako
sam uvjeren da deš propasti.