http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Tko bi ih požđerao?
— Oni što ih vi nazivate pokvarenom krvlju. Te kapljice krvi imaju naime
začudo šest nogu i rilce koje može djelovati veoma neugodno.
— Što ... — promuca on prestrašeno.
— Da, dragi moj ser David. Možda ste upamtiti malo od one latinštine iz svoje
mladosti. Znate li još što znači pediculus capitis?
— Svakako sam znao, ali sam zaboravio.
— Onda budite talko dobri pa razotkrijte glavu i pretražite unutrašnjost vašeg
fesa. Možda dete u njemu nadi nešto što de vas proslaviti kao velikog istraživača
kukaca.
Lindsay skine fes, ali ne pogleda u nj, ved me zapanjeno upita: Kanite li me
vrijeđati? Zar ovdje u fesu . . . ? Da, mislim da ovdje u fesu . . . !
— Puže .. . nešto živo? — upita on.
— Tačno! Upravo to sam mislio.
— The devil! Ah!
On se zagleda u fes. Nos mu se pomicao amo tamo, gore dolje, kao da želi
samostalno izvršiti najpomniju pretragu. Zatim spusti rulku s fesom i prestrašeno
viknu:
— Woe to me! Lice! Lice!1
Htio je da baci fes, ali se predomisli pa ga nataknu na jabuku sedla, obim rukama
zgrabi u kosu i stane je strašno mrsiti i natezati. Izraze kojima se pri tom služio ne
mogu ponoviti. Bio je sav van sebe od bijesa što te životinjice nisu poštivale ni
časnu glavu jednog džentlmena.
Morao sam se nasmijati toj srdžbi. Lindsay spusti ruke s glave, okrene se opet k
meni i dreknu na me:
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Ne smijte se, ser, jer demo se inače boksati. Kako stoji stvar s vašim fesom?
Imate li i vi stanovnike?
— Nemam tu čast, ser David. Ovakvi mučitelji se kod mene ne smještaju jer
nikad nisam tako susretljiv prema njima kao što ste to bili vi.
— Zaista sam bio neoprezan uzevši taj fes. Izazvao sam strašnu nevolju. Za
toikra'tiko vrlijeme. Zaista nevjerojatno!
— Qh, u tom pogledu Turčin ima poslovicu koja glasi: »Brz kao strijela i uš«. A u
Tuflsfcoj se ljudi u to razumiju.
— Ali što da radim? Savjetujte mi! Bila bi prava sramota bez fesa ujahati u
Rugovu. Ondje sigurno ne postoji trgovina šešira. Sto?
— Ne vjerujem da postoji. Moramo pokušati da očistimo vaš fes. Pred nama se
ne morate nimalo stidjeti niti pred našim drugovima skrivati svoju nesredu.
Sjašimo za dvije minute!
Kad su naši drugovi saznali o čemu se radi, Oslko se ponudi da očisti fes. Položio ga
je na kamen i pokrio tankim slojem zemlje. Na nju je stavio hrpu suhih grančica i
zapalio je. Uslijed toga su se zemlja, kamen i fes tako zagrijali da je svrha bila
ostvarena. U blizini je kapala voda, pravedi malu baricu u kojoj je opran fes.
Lindsay je, za to vrijeme temeljito očistio kosu. Onda je dobio ukras svoje glave i
mi opet uzjahasmo.
' Jao! Uši!
NASTAVILI smo put. Uskoro se s desne strane stijene povukoše pa nam se otvori
slobodan pogled prema istoku dok su nas s lijeva planine pratile i dalje. Zatim
ugledasmo gdje nam se iz neke pobočne doline priblližuje konjanik. I on je nas
istodobno opazio pa upravi konja prema nama. Kad je stigao do nas, uljudno nas
pozdravi, a mi mu se isto tako zahvalismo. Bio je punašan i imao čestito lice koje je
pobuđivalo dobar dojam.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Krenuli smo u Rugovu — rdkoh mu. — Je li još daleko donde?
— Još pola sata, efendijo — odvrati on. — Odmah dete stidi do Drima. Cesta
vodi lijevom obalom. Vi ste stranci. I ja idem u Rugovu; stanujem ondje. Dopuštate
li da vam se pridružim?
— Vrlo rado. Bududi da smo stranci, mogao bi nam pomodi.
— Samo ako mogu. Recite mi što želite.
— Najprije bih želio znati kome bih ondje mogao svratiti.
Namjeravao sam odsjesti kod handžije Kolamija o kojemu je govorio Zutov
povjerenik Muharem, ali to nisam spomenuo da bih najprije doznao nešto o hanu
Kara Nirvana.
— U Rugovi postoje dva hana — odgovori priđošlica. — Jedan od njih, onaj
vedi, vlasništvo je jednog Perzlijanca, Kara Nirvana i nalazi se izvan mjesta. Vlasnik
drugog hana, tik uz rijeku kraj mosta zove se Kolami.
— Sto bi nam ti savjetovao?
— Ne mogu vam ništa savjetovati. Izbor prepuštam vama.
— Kakav je čovjek taj Perzijanac?
— Veoma ugledan. Kod njega se stanuje dobro i jeftino, ali Kolami se također
trudi da zadovolji svoje goste, a povrh toga je jeftiniji od Kaira Nirvana.
— Jesu li ta dva hanđžije prijatelji?
— Nisu, oni su neprijatelji.
— Zašto?
— Samo iz osobine nesklonosti. Nema osvete među njima, jedan drugome nisu
još ništa učinili nažao. Kolami ne trpi Perzijanca, nema povjerenja u nj.
— Zašto?
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Dopusti da ti na to ne odgovorim. Vi ste ovdje stranci pa vam to može biti
svejedno.
— Onda demo svratiti Kolamiju.
— Bit de mu drago da primi talkve goste, ali ja vas ne odvradam ni od toga da
odete Kara Nirvanu, jer to nikada ne činim; inače bi me ljudi mogli smatraiti
.zavidnim. Ja sam naime sam Kolami.
— Ah, tako! No onda se razumije samo po sebi da demo stanovati u tvojoj kudi.
— Hvala ti. Kalko dugo dete ostati u Rugovi?
— Još ne znam. Ovamo smo došli s određenim ciljem pa još ne znamo kada
demo ga ostvariti.
— Radi se o poslu, o prodaji konja? Onda se stvarno morate obratiti Perzijiancu
jer on trguje konjima. Vidim da sa sobom vodite četiri konja.
— Tako je. Dva konja bismo prodali, ali to nije pravi razlog našeg dolaska. Mi
kanimo nešto drugo poduzeti. Čini se da si ti čovjek kojemu se može povjerovati.
Zato du ti saopditi da namjeravamo tužiti Kara Nirvana.
— Tužiti? Oh, onda ste sebi preduzeli nešto što nije baš lako. Ljudi kojima se
morate zibog toga obratiti, njegovi su prijatelji. Zar ti možda duguje novac?
— Ne duguje. Kanim ga optužiti zbog zločina.
Čuvši to, Kolami se brzo uspravi u sedlu, zaustavi konja i upita:
— Smatraš li ga zločincem?
— Smatram.
— A zbog čega ga optužuješ?
— Zbog umorlstva, čak zbog brojnih umorstava i razbojstava.
Kolami se zacrveni, a oči mu sinuse. Prihvati me za ruku i naglo upita:
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Efendijo, da nisi možda padišahov tajni policajac?
— Ne, nisam. Potječem iz strane zemlje i upravo se vradam onamo. Prije toga
bih želio da vidim da je kažnjen čovjek koji nas je posredno putem svojih pristalica
nekoliko puta pokušao ubiti. To je upravo taj Perzijanac.
-— MašalaJh! Oujem li pravo? Zar je to mogude! Zar du ipak napokon nadi čovjeka
koji misli jedinđko kao i ja?
— Znači da i t'i smatraš da je Kara Nirvan zločinac?
— Smaitram, ali to se ne smije redi. Ja sam to samo jednom spomenuo i um^lo
da zlbog toga nisam izgubio glavu.
— Kakvog povoda imaš da o njemu tako misliš?
— Taj me je Perzijanac orobio. Bio sam na putu da uberem novac od svojih
dužnika. Sastao sam se s injirne i u razgovoru mu spomenuo da sa solbom nosim
punu vredicu novaca. Onda su me napala četiri zakrinkana čovjeka pa sam im
morao predati novac. Njihovog sam vođu, premda je nosio drugu odjedu,
prepoznao po glasu, po vrhovima brkova koji su virili ispod krilnike i po kuburama
što ih je uperio u me'. Bio je to Kara Nirvan. Ali što sam mogao učiniti? Sutradan su
dva stanovnika iz Rugove dobrovoljno posvjedočila da su ga u određeno vrijeme
vidjela u Skadru, a to je bio upravo oinaj čas u kojem su me razibojinici napali.
Mogao je dakle dokazati da se nije nalazio na mjestu napadaja, a ja sam morao
šutjeti.
— Ta dva svjedoka su svakako sudjelovali u napadaju. Ne misliš li tako?
— Uvjeren sam u to. Počevši od toga ¡dana, ja sam pazio. Vidio sam i čuo-
mnogo toga, ali nisam nalazio pravu povezanost. Naposljetku sam došao na misao
da Kara Nirvan nije nitko drugi nego . . . nego . . .
Kolami se nije usudio izgovoriti tu riječ pa ga zato srčano na-dopunih:
— Nego Žuti?
— Efendijo! — trgnu se Kolami.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Stoje?
— Rekao si tačno ono što ja mislim.
— Onda smo istog mišljenja, a to je dobro.
— Imaš li dokaza?
— Imam. Siguran sam u svoju stvar. On mi ne može umadi.
— O Alahu, kad bi bar bilo tako! Cio ovaj kraj oslobodio bi se jedne grozote.
Efendijo, maločas sam rekao da ja i Perzijanac nismo jedan drugome učinili ništa
nažao. Morao sam tako redi jer te nisam
poznavao. Sad ti međutim priznajem da ga mrzim kao đavola i da bih vrlo volio da
ti mogu pomodi da raskrinkaš toga čestitog, pobožnog, poštovanog čovjeka koji je
pri tome najvedi zločinac na svijetu!
Na handžiji se vidjelo da najozbiljnije misli ono što govori. Susret s njim mogao
nam je biti od koristi. Zato se nisam ni žacao da mu kažem što želimo učiniti u
Rugovi, što smo doživjeli i što smo doznali o Žutome.
Osobito opširno opisao sam mu doživljaje u Đavoljem klancu i u ugljenarevoj
dolini. Cesto me je prekidao poklicima čuđenja, straha ili zadovoljstva. Sav zanijet
u slušanje tako je često zaustavljao svojeg konja da je to bitno usporavalo naše
jahanje. Naj pomnije me je slušao kad sam mu pripovijedao o karauli, o rudarskom
rovu i oknu. Kad sam naposljetku završio, oin viknu:
— Čovjek to ne bi smatrao mogudim, ali sve se tačno podudara pa sam ved i ja
došao na pomisao da taj Perzijanac mora neke ljude držati zarobljene. Ved su
iščezli mnogi ljudi koji su svratili k njemu. Zašto se on tako često vozi čamcem po
Drimu? On stanuje izvan mjesta, a ipak ima čamac na vodi. Tek što uđe u nj, ved je
iščezao. Sad shvadam: on se zavlači u rudarski rov.
— Zar uopde ne znaš da postoji ulaz u taj stari rov?
— Ne znam. Ali što misliš učiniti, efendijo, kad stigneš u Ru-govu? Kaniš li
možda podi muhtaru1 i staviti prijavu? Taj čovjek je Perzijančev najprisniji prijatelj.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Ne pada mi na um. Još nemam nikakvih neposrednih dokaza protiv Kara
Nirvana. Najprije ih moram nabaviti pa du u tu svrhu potražiti rov.
— Možeš uzeti jedan cd mojih čamaca. Dopuštaš li mi, povest du se s tobom.
— To mi je drago jer deš mi modi poslužiti kao svjedok.
Stigli smo na obalu rijeke i pojahali tik uz nju. Voda je hrlila nijemo i brzo među
uskim stijenama. S naše strane bila je obala ravna, ali s protivne se stijena uzdizala
visoko i vrlo strmo. Bila je obrasla gustom crnogo'ričnom šumom, a iz njezina
zelenila virili sli stari zidovi. To je bl'ia ona stražarska kula preko koje su prohujala
stoljeda. Upravo ispod kule zavijala je stijena i rijeka, a malo dalje ležalo je selo.
1 Glavar mjesta, nlačelniilk.
Obišavši taj zavoj rijeke, ugledasmo Rugovu i most preko kojega smo morali prodi.
No za me je bilo važnije da otkrijem ulaz u rov.
Ubrzo sam ga pronašao, premda samu jamu nisam uspio ugledati. Neposredno
ispod zavoja gdje se struja svom snagom bacala o stijenu nailazilo se mjesto gdje je
nekoliko metara iznad vode neka izbočina u stijeni dala priliku biljkama da puste
korijenje. S toga mjesta visjele su guste povijuše i činile prirodan zastor iza kojeg se
skrivao ulaz u rov. Zbog žestoke struje nije bilo neopasno ploviti ovuda čamcem.
Bile su potrebne snažne ruike da se svlada pritisak vode i da čamac bude pritisnut
o stijenu.
Kad nam je sve to postalo jasno, potjerasmo konje i ubrzo prijeđosmo preko
mosta. Rugova leži prilično stiješnjena između visova. Lijevo sam opazk» cestu koja
se uspinjala na brdo. Njome smo imali kasnije nastaviti put.
Most je izlazio na mali trg okružen jednostavnim kudama, među kojima se isticala
jedna poveda. To je bio Kolamijev han. Naš put je vodio ravno ispred njegovih
vrata. Na trgu se neki užar bavio svojim poslom, jedan je postolar sjedio za svojim
vratima i krpao papuču. Kraj njega su kokoši čeprkale, po pijesku i igrala se djeca, a
nekoliko koraka dalje stajalo je nekoliko ljudi koji su prekinuli razgovor da nas
radoznalo promotre.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
No što se tiče jednog od njih, ta riječ nije odgovarala stvarnosti. Na licu mu nisam
pročitao radoznalost, ved nešto što bih radije nazvao prepašdu. Taj je čovjek bio
odjeven u nošnju muslimanskih Arbanasa. Kratke sjajne čizme, bijele hlače
obrubljene crnom trakom, crveni kaputid opšiven zlatom na čijim su prsima bile
pričvršdene srebrne fišeklije, dugačak crveni pojas od sukna četiri puta ovijen oko
tijela, a iznad toga prikopčan kožnati pojas za oružje iz koga su virili kundaci
kiibura, jednog divnog bodeža i balčak hand-žara. Na glavi je nosio crveni fes s
dugačkom kidankom. Sudjedi po odjedi, bio je neki veoma imudan čovjek.
Njegovo mršavo lice sa smionim crtama bilo je izričito žuto, gusta brada visjela mu
je gotovo do prsiju, a orme su mu oči bile uperene u nas. Te su oči bile kao pomori
u kojima vrelba propast, duboke i jezovite. Bio je to pogled jednog od onih snažnih
ljudi koji posvuda, gdje god se pojave, namedu svoju volju slabijima od selbe.
Još nikada nisam vidio toga čovjeka, ali odmah sam ga prepoznao. Zato šapnuh
Kolamiju:
— To je Žuti, zar ne?
— Jest — odgovori Kolami. — Vrio je nezgodno što nas je odmah opazio!
— Meni je to naprotiv drago jer se time cijela stvar ubrzava. Kara Nirvan me je
prepoznao po mom vraincu. On pozna alata, a i konje obih Aladžija. Sad ne samo
što znade da smo umakli njegovim ljudima, ved zna i to da smo svladali ugljenara i
Aladžije. Uvjeren je da smo došli zbog njega. Bududi da bi morao biti slijep da ne
opazi Engleza koga je držao zarobljena u oknu, mora sam sebi redi da demo
najprije potražiti upravo onaj rov. Pripazi! Ples de odmah početi.
Nas dvojica jahali smo na čelu, Omar i Oško za nama, a Halef je s Lindsayem malo
zaostao. Bududi da je Englez upravo vodio s Halef om jedan od onih teških
razgovora pradenih brojnim gestama, kako su se oni obično razgovarali, nije
obratio pažnju na skupinu ljudi pred nama. No onda ugleda svoga protivnika pa
obuzda konja i mrko se zapilji u Perzijanca.
Mogli smo dobro pratiti sve što se zbiva jer smo za to vrijeme stigli pred vrata
hana i sjahali. Ona skupina ljudi bila je od nas udaljena najviše dvanaest koraka.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Vidio sam kako Žuti gricka usnice. Na licu mu se pojavio izraz srdžbe i bezobzirne
odlučnosti.
Uto Lindsay podbode konja, jurnu naprijed i obuzda ga tako tik ispred Žutoga da
ga umalo nije oborio na zemlju. Onda poče govoriti služedi se svim engleskim,
arapskim i turskim pogrdnim izrazima što ih je poznavao. Riječi su mu tako brzo
navirale na usta da se pojedini izrazi nisu dali pravo razumjeti. K tome je mahao
rukama i nogama kao da je u njega ušao zloduh.
— Što hode taj čovjek? — upita jedan od ljudi iz te skupine. Kolami mi odmah
šapnu da je to muhtar.
— Ne znam, ne razumijem ga — odgovori Žuti. — Ali ja ga poznajem i zaista se
čudim što ga opet vidim ovdje.
— Nije li to onaj Inglis koji je sa svojim dragomanom i slugama stanovao kod
tebe?
— Jeste. Nisam ti ni rekao da mi je ukrao ovog alata i da je iščezao na njemu.
Budi tako dobar pa ga uhapsi!
— Odmah. Mi demo tom strancu ved pokazati kako se kradu konji.
Muhtar pristupi k Lindsayu i izjavi da je uhapšen. Englez ga nije razumio pa nastavi
i dalje vikati i mahati oko sebe. Kad ga je muhtar uhvatio za nogu, on ga žestoko
odgurne.
— Alahu! — vilknu muhtar — To se nije još nitko usudio. Ovamo ljudi! Skinite
ga s konja i bacite u zatvor!
Ljudi ga poslušaše i priđoše Englezu, ali kad su ga htjeli dohvatiti on zgrabi pušku i
viknu englesko-turskom riječi:
— Away! I atmak! I atmak!
Zapamtio je da pucati znači atmak. Napadači brzo uzmakoše, a muhtar viknu:
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Taj Inglis je lud. On nas ne razumije. Kad bi ovdje bio bar kakav dragoman da
mu rastumači kakio mu otpor ništa ne koristi, ved samo pogoršava njegov položaj.
Sad ja priđoh bliže i rekoh:
— Oprosti, o muhtare, što te smetam u vršenju tvojih dužnosti. Ako ti treba
tumač, ja ti mogu poslužiti.
— To je dobro. Reci ovom konjokradici da mora sa mnom a zatvor.
— Konjokradici? Varaš se. Taj bej nije nikakva konjokradica.
— Jest, jer je to rekao moj prijatelj Kara Nirvan.
— A ja ti kažem da taj Inglis u svojoj zemlji zauzima položaj koji je najmanje
ravan položaju paše s tri konjska repa. Takav čovjek ne krade. U njegovoj staji stoji
više konja nego što ih ima u cijeloj Rugovi.
Ja sam govorio doduše odlučno, ali uljudno. Činilo se da je to u muhtaru pobudilo
dojam da prema njemu i njegovom zvanju gojim osobito poštovanje pa da može
dakle s visOka postupati sa mnom. Zato sad dreknu na me:
— Šuti! Ovdje vrijedi samo ono što ja kažem. Taj Inglis je ukrao konja pa je
dakle tat i ja du ga kazniti. Prevedi mu to!
— To mu ne mogu redi.
— Zašto ne?
— Jer bi to bila uvreda koju mi taj bej ne bi nikad mogao oprostiti. Ne želim
izgubiti njegovo prijateljstvo.
— Ti si dalkle prijatelj jednog konjokradice? Stidi se!
On pijunu preda me.
— Okani se toga, muhtare! — opomenuh ga. — Ja govorim s tobom uljudno, a
ti mi za uzrat pokazuješ pljuvačku svojih ustiju.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Ako se to još jednom dogodi, onda du te i ja poslužiti onako kako to bude
primjereno tvom vladanju.
To je bilo ved mnogo oštrije rečeno. Perzijanac me je odmjerio od glave do pete.
Sad se nakašlje i mahnu rukom podjarujudi time muhtarovu srdžbu. To mu je i
uspjelo jer je seoski glavar odmah prihvatio borbu sa mnom.
— Sto razumiješ pod time da deš se vladati primjereno? Prema meni se ljudi
mogu vladati samo uljudno jer bih svako drugo vladanje odmah kaznio. Pljunuo
sam pred tobom jer si jednog kradljivca nazvao svojim prijateljem. Na to imam
pravo pa zato to ponovo činim. Evo, ovo je opet za tebe!
On zašilji usta, ali ja brzo koraknuh naprijed, zamahnuti i ras-palih mu takvu
zaušnicu da je pao na zemlju. Zatim izvulkoh revolver a i moji pratioci se smjesta
latiše oružja. I Žuti izvuče svoju kuburu.
Muhtar je ustao. Za pojasom je imao nož. Mislio sam da de ga povudi da se osveti,
ali razmetljivci su obično kukavice. Taj čovjek nije imao ni truna hrabrosti. On se
Obrati Ziutome:
— Zar deš dopustiti da me zlostavljaju jer sam se zauzeo za tebe? Nadam se da
deš smjesta osvetiti uvredu koja je zapravo bila namijenjena tebi!
Perzijančev pogled je nekoliko puta zakolebao između muhtara i mene. Taj nasilni
nesavjesni čovjek sigurno je osobno bio veoma hrabar, ali pojava ljudi za koje je on
smatrao da su ved mrtvi, a sad su se odjednom neozlijeđeni pojavili pred njim
zakočila je njegovu poduzetnost. Očito je ne samo bio hrabar, ved i oprezan.
Prema svemu što je znao o nama, on nas je kao protivnike pravilno ocijenio. Zato
se obuzdao. Vidjelo se da je morao napeti svu snagu da odgovori muhtaru:
— Ovu si zaušnicu dobio ti, a ne ja. Prema tome deš znati što da radiš, ali ja
sam spreman da poduprem zapovijedi što deš ih izdati.
Kara Nirvan se značajno poigra svojom kuburom.
— Ukloni to oružje! — doviknuh mu. — Ti nisi policajac. Od tebe ne trpim
nikakve prijetnje. Ako sam ovom muhtaru pokazao kako odgovaram na
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
neuljudnost, onda du umjeti da odbijem i prijetnje čovjeka koji nema što da mi
zapovijeda. Kubura je po život opasno oružje. Ako me netko ugrozi njome, imam
pravo da se branim. Oim je izvučeš, dobit deš metak u glavu! Pripazi na to! Ja se ne
šalim!
Njegove oči bljesnuše i on mi ljutito dovikne:
— Čini mi se da ne znaš s kim govoriš! Udario si zapovjednika ovog mjesta.
Zaprijetili ste nam puškama pa dete to dakako Okajati. Svi de se stanovnici Rugove
skupiti da vas uhvate. U padišahovoj državi nije običaj da konjokradice prijete
oružjem poštenim ljudima.
— Smiješno je to što brbljaš. Odmah du vam dokazati da znam ;s kim govorim.
Ne moram se bojati stanovnika Rugove jer sam došao da ih oslobodim đavola koji
se nalazi među njima i harači nadaleko po cijeloj zemlji. Ako nas ti nazivaš
konjckradicama, onda se tome smijemo, ali tebi de taj smijeh prisjesti!
— Zar vi to niste? — upita on. — Taj Englez jaše na mom alatu, a tvoji pratioci
sjede na šarcima koji nisu njihovi. Oni su ukrali te konje.
— Odakle znaš da nisu njihovi?
— Jer su ti konji vlasništvo mojih dvaju prijatelja.
— Ovo tvoje priznanje bilo je veoma neoprezno. Istina, mi te šarce nismo
kupili, ved smo ih oduzeli Alađžijama. Ako priznaj eš da su ovi zloglasni razbojnici
tvoji prijatelji, onda si sam izrekao svoju osudu. Reci mi — nastavah obrativši se
muhtaru — znaš li da li Ala-džije jašu na šarcima?
— Sto me se tiču Aladžije? — odgovori muhtar. — Ja nemam sad posla s njima,
ved s vama.
— To mi je drago jer želim da se malo pozabaviš s nama, samo što se to mora
dogoditi drukčije nego što si ti prvotno smjerao.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Oho! Zapovijedaš li ti ovdje? Imaš li ti pravo da ovdje dijeliš zaušnice? Sazvat
du sve ljude iz Rugove da vas uhvate. Odmah du dati nalog za to. — On se krenu da
ode.
— Stoj! Još samo čas! — zapovjedih. — Ti uopde još nisi upitao tko smo mi.
Reci du ti to. Mi . . .
— To nije ni potrebno! — prekinu me Žuti. — Ti si kaurin iz Almanje, koga
demo ubrzo malo skratiti.
— A ti si šiit iz Perzije koji se -klanja Hasanu i Huseinu. Nemoj dakle tvrditi da si
pravovjernik i da mi nisi Više spomenuo riječ kau-rin, inače deš dobiti isto takvu
zaušinicu kao i muhtar
— Nudiš li mi to? — planu on.
— Da, ja ti nudim, uostalom, i mnogo više. Odakle znaš da sam ja Alemán?
Tom riječju si se odao. Tvoja uloga Žutoga je doigrana.
— Žutoga? — upita on piroblijedivši.
— Žuti? — viknuše ostali.
— Da, ovaj šiit Kara Nirvan je Žuti. Dokazat du vam to. Muh-taru, ovdje su moje
isprave. Ispostavljene su u padišahovo ime pa se nadam da deš im iskazati dužnu
čast. Inače du to smjesta javiti mu-tesarifu u Prizren i veziru u Stamlbul. Otari svoje
prljave ruke i pazi da mi ne uprljaš putnice!
Razvio sam isprave i otvorene mu ih pružio. Kad je ugledao padišahove pečate, on
zaista otare ruke o hlače, položi ruku na prsa i čelo, nakloni se, prihvati isprave,
ponovo se nakloni i pritisne ih o čelo i tek onda počne čitati.
— Glupo je to! Hm! — dobaci Englez koji je sve to promatrao. — Moja je
putnica nestala. Perzijanac ju je ukrao, zajedno s ostalim stvarima. Yes!
— Ako nije uništena, ser David, dobit dete je natrag. Uostalom, dovoljno je da
pročita moje papire. Vi ste moj prijatelj i ja jamčim za vas.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Iz okolnih kuda izašli su ljudi i radoznalo se zagledali u nas. Neki od njih otrčaše u
usku uličicu koja je vodila do mosta da dovedu druge. Ubrzo se oko nas okupilo
cijelo mnoštvo gledalaca stojedi u polukrugu.
Činilo se da je to Žutome dobro došlo. Osjetio se sigurnim jer je vjerovao da se
može pouzdati u pomod naroda. Njegov i onako vi-solki lik još se više uspravio.
Vidjelo se da je jednako spretan kao i snažan. Svakako ga se u rvanju treba Više
čuvati nego ijedinoga od Aladžija koji su raspolagali samo sirovom i neizvježbanom
tjelesnom snagom. Odlučio sam da se ne upuštam u takvu borbu, ved da ga radije,
u slučaju potrebe, onesposobim metkom. Muhtar je naposljetku pročitao putnice.
Ponovo ih pritisnu o čelo i o prsa, složi ih i okrenu se kao da ih kani staviti u džep.
— Stoj! — rekoh. — Ove isprave su-moje Vlasništvo, a ne tvoje.
—- Ali ti deš ostati ovdje? — upita me on.
— Hodu,
— Onda du ih ja zadržati dok vaša parnica ne bude završena.
— Ne, to nedeš učiniti. Kako da se ti, jednostavni kjaja, usudiš uzeti papire
čovjeka koji stoji visoko iznad tebe! Ved i sama ta namjera je uvreda za mene. I što
ti pada napamet da govoriš o nekom procesu! Sad znaš s kim razgovaraš, a ja du ti
redi što zahtijevam od tebe. Podi du ti toliko ususret da ne uzmem natrag ove
putnice. Bududi da du stanovati kod handžije Kolamija, neka ih on uzme u
pohranu. Daj ih njemu. On ih bez mog izričitog odobrenja nede dati iz ruku.
Muhtar me posluša, iako nevoljko, a ja nastavih povišenim glasom da su me svi
mogli čuti:
— A sad se najoštrije ograđujem od toga da bilo kojega od nas netko nazove
kanjdkradioom. Mi smo pošteni ljudi pa smo ovamo došli zato da vas oslobodimo
najvedeg razbojnika ovoga kraja. Vlasnik ovog alata nije bio Perzijanac, ved
barjaktar Stojko Vitez iz Slokudija koji je sa svojim sinom krenuo u Bateru da ga
ondje oženi. Obojica su došli ugljenaru Sarki koji je Zutov potčinjeni. On je napao
barjaktara i orobio ga. Stojko Vitez ostao je na životu, a njegov sin je umoren i
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
spaljen. Mogu vam pokazati ostatke kostiju. Ovaj oklop što ga je moj pratilac
privremeno stavio na sebe, ova sablja i ovaj bodež su dijelovi toga grabeža.
Barjaktara su odvukli Kara Nirvanu da ga Ubiju tek kasnije kad izvuku krupnu
otkupninu.
— To je laž, laž, tisudu puta laž! — viknu Perzijanac. — Ovaj konj je moj, a za
barjaktara Stojka Viteza nisam nikada čuo.
— Lažeš. Barjaktar se nalazi u tvom podzemnom rovu gdje si i ovoga Inglisa
držao zarobljena. Inglisa si dao prevesti ugljenaru da iz njega iznudiš otkup pa da
ga onda ubiješ. Uspjelo nam je da ga oslobodimo i sad se on vrada da te optuži.
— On je očito isto tako drska luda kao što si i ti. Ja da sam razbojnik i ubojica?
Upitaj ove ljude koji čuju tvoje laži! Oni de ti redi tko sam ja. Nastaviš li da me tako
drsko okrivljuješ oni de me zaštititi. Zar ne, da dete to učiniti, vi muževi iz Rugove?
Ili zar dete mirno gledati kako se jedan stranac usuđuje da mene, vašeg
dobročinitelja, tako okrivljuje i vrijeđa?
— Ne, ne! — viknu nekoliko glasova. — Napolje s tim strancem! Ne smije više
redi ni riječi!"
Slutio sam što de sada dodi i pomislio da demo se kasnije sigurno morati požuriti,
pa sam zaito tiho rekao Halefu da konje smjesti na sigurno mjesto. Zatim se
obratih ljudima:
— Sve ono što sam predbacio Kara Nirvanu, sve je to istina. Ja du to dokazati.
Ovaj Perzijanac je Žuti — jeste li razumjeli? Žuti! I to mogu dokazati, samo ako me
mimo saslušate.
Kara Nirvan zagrmi:
— Suti! Inače du te ustrijeliti kao psa koga samo metkom možeš osloboditi
šuge!
Najradije bih ga tresnuo i oborio na zemlju, ali svi ljudi oko mene držali su se
neprijateljski. To se jasno vidjelo. Zato mu mirno odgovorih:
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Nemoj se braniti riječima, ved djelima. Odvedi nas u rudarsko okno i dokaži
nam da Stojko nije u njemu sakriven!
— Ne znam ni za kakvo okno!
— Onda ja znam za nj, pa du ove ljude odvesti onamo.
Njegovo lice se podrugljivo trgnu. Znao sam zašto. Dobro sam se
čuvao da ne spomenem rov kroz koji sam kanio zadi pod zemlju. Neka on pomisli
da je Englez zaboravio na ulaz u rov. Htio sam u njemu pobuditi uvjerenje da se
kanimo uspeti do karaule da bi se odande spustili kroz rudarsko okno. Zato
nastavih:
— Stojko Vitez nije jedini zarobljenik što ga taj čovjek skriva u oknu ispod
karaule. U njemu se nalazi još jedan sužanj, neki trgovac iz Skadra, kome je oduzeo
sav gotov novac, a sad kuša da mu otme i ostali imutak. Vi dete i toga čovjeka nadi
dolje. On i Stojko Vitez de vam redi što su doživjeli, a onda dete vjerovati da je Kara
Nirvan zaista Žuti. Pozivam vas, a isto tako i muhtara, da uhapsi Kara Nirvana i da
ga odvede u kulu. Ondje vam mora pokazati ulaz u Okno.
— Mene da uhapse? — viknu Kara Nirvan. — Volio bih da vidim čovjeka koji bi
to pokušao. Ja ne znam ni za kakvo rudarsko okno. Spreman sam da dobrovoljno
pođem s vama. Potražite okno. Ja vam ga ne mogu -pokazati jer ne znam za nj.
Pronađete li ga, siđite u nj! Pokaže li se da je ovaj stranac govorio istinu, ja du bez
obrane dopustiti da me vežu i da me odvedu u Skadar. Ako se naprotiv ispostavi
da je lagao, onda du zatražiti najstrožu kaznu.
— Dobro, pristajem na to — odgovorih.
— Naprijed, u karaulu! — odjeknu odmah sa svih strana. — Ovaj stranac tvrdi
da je Perzijanac Žuti. Teško njemu ako laže.
— Ne lažem. Mi se potpuno predajemo vama u ruke. Odložit i'emo štoviše sve
naše oružje tako da se uvjerite da smo miroljubivi i
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
čestiti ljudi. Predajte svoje puške, noževe i pištolje i pođite s tim čestitim ljudima
do kule. Ja du spremiti oružje ovdje u hanu, a onda s Kolamijem dodi za vama.
Ovo .posljednje rekao sam svojim drugovima. Halef je pomogao da se konji uvedu
u dvorište. U taj čas se vratio i rekao mi, kad sam od njega zatražio oružje:
— Ali, sidi, onda se ne možemo braniti!
Nisam mu smio redi s kojeg razloga sam zatražio da odlože oružje; htio sam 'da
moji drugovi budu nenaoružani kako ne bi učinili nikakvu nepromišljenost. Nagli
Halef bi mogao svojom žestinom i sebe i ostale dovesti u opasnost.
— Ne trebate se braniti — razjasnili mu. — Nitko vam nede ništa učiniti. Samo
budite oprezni!
— A ti deš dodi za nama, sidi?
— Nedu. Ja sam to rekao samo onako da" zavaram Žutoga. On de komad puta
podi s vama, a onda de sigurno iščeznuti. Zatim de se spustiti u okno da sakrije
zarobljenike. Možda de ih i ubiti. Ja du za to vrijeme prodrijeti s Kolamijem u
vodoravni rov i ondje se sresti sa Žutim.
— Ti sam? To je odviše opasno. Podi du s tobom.
— Ne, to bi bilo upadljivo. Uostalom, ako pronađete okomiti rov, da se niste
spustili u nj! Ne zna se kako se Žuti pobrinuo za to da nitko ne uspije prodrijeti
onamo. Budite prijazni prema ljudima da ih ne izazovete i nemojte se ladati ničega
prije nego što ja stignem k vama.
Oko nas se skupilo znatno mnoštvo ljudi pa smo očekivali da de ih biti i više. Kad
smo gostioničar i ja pokupili oružje naših drugova, mještani opkoliše i njih i Žutoga
pa povorka krenu.
Sad sam s handžijom izvršio sve potrebne pripreme, otišao prvi do mosta i ušao u
čamac. Kolami stiže brzo za mnom sa dvojicom slugu. Oni su veslali, a on sjede na
pramac dok sam ja upravljao kormilom.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Premda smo htjeli ostati s ove strane, ipak sam čamac upravio na protivnu obalu
jer ondje nismo imali tako jaku struju. Kad smo stigli sučelice traženom mjestu, ja
zaokrenuh kormilo.
Sluge su sad morale napeti svu snagu da nas ne bi zanijela jaka struja. Upravio sam
čamac daleko iznad našega cilja. Vesla su se svijala kao da de svakog časa pudi, no
najviše sam se brinuo hodemo li
zaista ispod zelenoga zastora nadi ulaz u rov. Još smo bili komad puta iznad njega.
Pustih da čamac ponese struja i upravih ravno prema povijušama. Ako sam se
prevario i ako su ondje bile same stijene, čamac se morao razbiti jer nas je struja
upravo mahnitom brziiiom nosila prema tom mjestu.
— Uvucite vesla! Sagnite se! — doviknuh svojim pratiocima.
Smjesta su me poslušali. Ja sam ostao uspravno sjediti jer bih
inače morao ispustiti kormilo. Od stijene smo bili udaljeni još za dvije duljine
čamca, sad za jednu — sklopio sam oči da mi ih ne ozlijede grane — onda me
nešto lupi po licu kao da me je netko udario mekom ¡metlom — otvorih oči — oko
mene duboka tama — udarac sprijeda, dno čamca zaškripi — .nalazili smo se u
rovu.
— Hvala Alahu! — duboko odahne gostioničar. -— Malo sam se poplašio.
— I ja — odgovorih. — Da smo se ovdje namjerili na stijenu, opasno bismo se
okupali. Tko izvrsno ne pliva, bio bi izgubljen. Opipajte stijenu nema li negdje
kakav klin. Trebao bi da bude da o njega vežemo čamac.
Klin smo zaista našli, svezali čamac o nj i zapalili fenjere što smo ih ponijeli sa
sobom. Svjetlo je bilo dovoljno jako da osvijetli hodnik jer je ovaj bio uzak. Sluge
ponesoše sa sobom zalihu lojanica.
Uzeo sam u ljevicu fenjer, a u desnicu revolver i krenuo naprijed. Bududi da smo
nosili svjetiljke, mogao nas je svatko izdaleka ugledati, a lako je bilo mogude da je
Žuti ovdje ostavio kakvog stražara da čuva sužnje.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Rov je bio tako visok da sam mogao hodati uspravno. Na dnu su mu se nalazile
daske vjerojatno da bi se po njima mogle lakše voziti tačke. Hodali smo veoma
polako jer sam ja sigurnosti radi morao korak po korak ispitivati put. Prošlo je
možda četvrt sata otkako smo ušli u rov kad osjetismo da nas okružuje mnogo
hladniji sloj zraka.
— Vjerojatno se približujemo onoj pukotini o kojoj je govorio Muharem —
primijetih. — Sad moram udvostručiti opreznost.
Nakon svega nekoliko koraka zinula je ispred nas široka pukotina prolazedi cijelom
širinom tunela. Nismo mogli razabrati ni koliko je duboka ni vsiofca. Preko nje su
vodile daske, jedna ispred druge, svega pola metra široke.
— To je ono mjesto u kojemu nas čeka propast — dobaci handžija. — Efendijo,
daj tačno pretražiti to brvno.
— Dodajte mi užeta!
Jednog na drugi privezali smo četiri užeta što su ih sluge ponijele sa sobom, a onda
to produženo uže složili dvostruko pa su mi jedan kraj privezali ispod ruku i oko
prsiju dok su drugi kraj njih dvojica čvrsto držala. Sagnuo sam se tako da je
svjetiljka gledala prema dolje i krenuo naprijed pregledavajudi tačno put.
Preko pukotine bile su položene tri jake grede. Jedna zdesna, druga slijeva, a treda
u sredini. Na srednjoj gredi ležala je daska. Između nje i obih usporednih greda
ostao je prostor širi od jedne stope ispod kojega je zijevala hladna jezovita dubina.
Cemu to? Zašto grede nisu ležale jedna tik druge? — upitao sam se. Upravo u tom
uređaju opasnoga mosta morala se skrivati ona zamka.
Otprilike nakon osam koraka stigao sam do mjesta koje je pobudilo moju pažnju.
Tri uzdužne grede bile su ovdje spojene jednom poprečnom. Kad sam je tačno
pretražio, opazih da čini osovinu koja se okretala u dvjema rupama, izbušenim u
pobočnim gredama. Sad mi je cio uređaj ibio jasan. Tko je ma jednom bio na
dječjem igralištu i promatrao djecu kako se ljuljaju na gredi postavljenoj -poprijeko
na drugu gredu, može sebi lako predočiti taj opasan uređaj. Sad sam znao i to
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
izašto su ¡postojale one dvije .pobočne grede čiju svrhu prije nisam shvatio. One
su međusobno vezale oba ruba pukotine. U sredini su bile spojene gredom koja je
predstavljala poprečnu osovinu, a na njoj je ležala srednja greda s daskom. Ta je
srednja greda na onom kraju, koji je gledao prema ulazu u rov, imala čvrsto
uporište na rubu pukotine, ali na protivnom kraju ga nikako nije imala. Zbog toga
je .čovjek mogao sigurno sidi do sredine brvna, do osovine. Čim je međutim
krenuo da
lje, onda bi onaj dio grede, koji je ležao prema unutrašnjosti rova, prevagnuo i
sagnuo se u ponor dok se stražnji dio uzdigao. U tom slučaju morali su svi koji su
se nalazili na dasci pasti u jezovitu dubinu i ondje se smrskati. S time je računao
»alim«. Okrenuo sam se i svojim pratiocima saopdio što sam ustanovio.
— Znači li to da uopde ne možemo prijedi? — upita handžija.
— Sigurno možemo, jer Žuti također prolazi kroz taj rov. Mora dakle da postoji
uređaj pomodu kojega se opasna pomična greda dade pričvrstiti na oba kraja ili
bar na onom koji leži nasuiprbt. Pogledaj-, mo dakle!
Vratio sam se natrag i mi počesmo pregledavati grede. Ta srednja greda je s ove
strane ležala na rubu kamena nepričvršdena. Po-
digli smo njezin kraj, a protivni se odmah spusti. Uzalud smo tražili kakvu rupu,
(klin ih kračun s kojim bi se mogla greda na našoj strani pričvrstiti.
— Moram dakle prijedi preko nje — rekoh.
— Nikako! Past deš — zabrinuto me opomenu Kolami.
— Nedu. Vi dete dotle ovdje tako čvrsto pridržavati gredu da se ona ne
podigne. Onda se ne može ni na protivnoj strani spustiti. Vas trojica ste dovoljno
snažni da me možete držati. Teži ste od mene. Osim toga ja visim na užetu. Kad
kleknite i rukama se čvrsto oprite o gredu. Kredem.
Nije mi bilo baš lako pri duši kad sam po uskoj dasci ponovo prešao preko ponora,
ah sretno sam stigao na drugu stranu. Ondje sam u svjetlu fenjera odmah opazio
ikako se greda dala pričvrstiti. Protivni kraj te grede bio je u zraku i nije dosezao
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
rub pukotine. Na njemu su ibila pričvršdena dva željezna koluta, a sa stijene rova
visjela su dva lanca s kukama. Cim su kuke bile zakvačene u kolutove na gredi, nije
se greda više mogla spustiti, ved se čvrsto držala o stijenu.
— No, jesi ii pronašao u čemu je stvar? — upita handžija.
— Jesam. Sad du prikvačiti gredu, a zatim možete prijedi bez opasnosti.
Žestoko sam povukao lance i uvjerio se da su -pouzdani, a zatim zakvačih kuke.
Ona tri čovjeka prijeđoše, pogledaše jednostavni uređaj i mi krenusmo dalje.
Razumljivo je da se sve to odvilo veoma polako jer nam je život ovisio o pomnji
kojom smo to izvodili. Sad smo brže krenuli naprijed. Na svom satu sam vidio da je
prošlo ved više od pola sata otkako smo izašli iz čamca.
U rovu, koji se neprekidno polako uspinjao, nismo više naišli ni na kakve teškode.
Otprilike nakon tri minute stigosmo u spomenutu veliku okruglu prostoriju. Tu nije
više bilo golih stijena. Posvuda oko nas uzdizali su se zidovi. U njima smo opazili
pet vrata, četiri niska i jedna visoka i uska. Ova posljednja nisu imala kračun pa
smo ih mogli otvoriti samo tako da ih probijemo. Ostala vrata bila su izvana
zatvorena kračunima.
— Iza tih niskih vrata nalaze se zarobljenici — razjasnih, po-vukoh kračun i
otvorih najbliža vrata. Ugledali smo mračnu rupu, duboku otprilike dva metra,
široku metar i pol i isto tako visoku u
kojoj je na goloj zemlji ležao neki čovjek. Noge su mu, kako nam je to opisao ved
Englez, bile okovane u željezne kolute.
— Tko si ti? — upitah.
Odgovorila mi je kletva.
— Reci tko si! Došli smo da te spasimo.
— Ne laži! — grubo odvrati zatvorenik.
— Istina je. Mi smo neprijatelji Žutoga pa te hodemo .. .
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Uto me prOkinuše. Odjeknula su dva poklika. Jednim je viknuo jedan od slugu, a
drugim se javio — Žuti.
Ja sam klečao pred jamom gurnuvši u nju fenjer. Kolami je čučao kraj mene, a
sluge su se nagnule iza nas da zavire u jamu. Za to vrijeme su se škripajudi otvorila
visoka vrata; ušao je Perzijanac.
Okrenuh se sluzi i zapitah:
— Stoje?
Vrata jame bila su naime tako otvorena da nisam mogao vidjeti Žutoga.
— Eno, tamo — tamo je! — odvrati sluga pokazujudi prema visokim vratima.
Skočih na noge i provirih preko vrata.
— Držite ga! — vifcnuh prepcenavši Žutoga.
Očito se silno prestrašio što nas vidi ovdje i sav se ukočio od čuda. U ruci je nosio
dlijeto ili nešto slično. Moj ga poklik privede k e vi jesti.
— O Hasane, o Huseine! — viknu-i baci dlijeto prema mojoj glavi. -- Nedete me
uhvatiti, pseta!
Morao sam strelovito čučnuti iza vrata da me ne pogodi. Kad sam se opet
uspravio, ugledah Kara Nirvana kako nestaje u rovu. Kanio je pobjedi istim putem
koji je nas doveo ovamo. Bududi da smo bih ovdje, morao je postojati Čamac kojim
je mogao pobjedi. Sišao je odozgo kroz okomito okno, ali se nije smio vratiti istim
putem jer su u međuvremenu onamo stigli ljudi od kojih se pod bilo kakvom
izlikom udaljio. Opazili bi ga pa bi tako bio otkriven ulaz u okno.
— Pobjedi de! Za njim! — vifcnuh, položih fenjer na pod i jurti uh u rov.
— Ponesi svjetiljku! — viknu handžija za mnom.
To nikako nisam mogao učiniti. Namjerno sam ostavio fenjer. Vidio sam da Žuti i
sad ima kubure za pojasom. Svjetiljka u mojoj ruci omogudila bi mu da puca u me.
Zato sam trčao u mraku za njim.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
To dakako nije bila laka stvar. Raširio sam ruke, dotičudi stijene sa strane i tako
trčao što god sam brže mogao. Dva puta sam načas zastao da osluhnem nedu li
čuti bjegunčeve korake, ali to je bilo uzalud jer je iza mene trčao Kolami sa svojim
slugama, a buka što su je oni podizali zagluši vala je šum Žutovih koraka.
Uostalom, taj progon je bio opasan, premda nisam nosio fenjer. Žuti me uopde
nije ni trebao vidjeti. Bilo bi dovoljno da je zastao i povukao kubure. Topot mojih
koraka bio je dovoljan da ga upozori na me. Ja bih na njegovom mjestu svakako
tako postupio. Dvije nabijene dvocjevne kubure, dakle četiri metka, a k tome još i
nož bili su dovoljni da nas pobije. Ipak sam računao na njegovu naglost koja de mu
vjerojatno onemoguditi da mirno razmisli.
Tako smo jurili što god smo brže mogli. Preračunao sam se vjerujudi da de ga
prepast nezadrživo tjerati dalje. Ipak je bio zastao jer je odjednom ispred mene
prasnuo hitac koji je u toim uskom niskom hodniku desetorostruko odjeknuo. U
svjetlu hica opazih da se strijelac nalazi jedva dvadesetak koraka ispred mene.
Metak me nije pogodio. Cuo sam kako je udario u stijenu. Brzo izvukoh revolver i
opalih dva, tri puta.
Žuti se podrugljivo nasmija. Potrčao je dalje i opalio još jednom. Kako sam u
bljesku hica opazio, stajao je nasred daske koja je vodila preko ponora. Polaganije
sam pošao za njim i stigao do ruba pukotine. Ovdje sam se pipajudi uvjerio da su
lanci još prikopčani pa sam tek onda stupio na usku dasku koja je vodila preko
ponora.
Sad je došao opasni trenutak. Ako je stajao prijeko na kraju daske i ako me
napadne prije nego što stupim na čvrsto tlo, bit du izgubljen. Da ga spriječim u
tome, ispalih još preostala tri metka iz svoga revolvera. Ponovni smijeh me je
uvjerio da ga nisam pogodio. Po zvuku smijeha razabrao sam i to da Žuti nije stajao
uz rub ponora, ved da je pohrlio dalje.
Sad više nisam oklijevao da potrčim za njim. Prešavši preko pukotine, bacih pogled
unatrag. Opazio sam svjetlo fenjera. Hand-žija nije daleko zaostao za mnom. Jurili
smo' sve dalje i đadje. Stenjao sam od napora, često sam se poskliznuo po vlažnim
i klizavim daskama. Onda ponovo prasnu .ispred mene hitac, a ja odgovorih iz
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
drugog revolvera. Bojedi se da bi zločinac ipak mogao mimo stati i zaista me
pogoditi, ispalio sam postepeno, neprekidno trčedi, svih
šest metaka drugog revolvera. Zatim posegnuh da iz pojasa izvučem nož — ali ga
više nije bilo. Jesam li ga istrgao zajedno s revolverom ili mi je ispao dok sam
klečao pred onom tamničkom rupom, to nisam znao.
Bilo mi je kao da lov traje ved čitav sat. Onda se ispred mene razabere neko mutno
svjetlo. Stigao sam do ulaza u rov. Kad bi čovjek ušao u nj izvana, iz bijeloga dana,
učinilo bi mu se da je u rovu potpuno tamno. Kad se naprotiv neko vrijeme
zadržavao u tami, onda su oči hvatale ono nekoliko zraka svjetla što su prodirale
kroz zastor povijuša pa je predmete u unutrašnjosti rova mogao razabirati bar po
obrisima. Zastao sam.
Preda mnom je ležao čamac. Žuti ga je upravo odriješio s klina i skočio u nj. Cuo je
da sam mu blizu pa mi do viknu:
-— Ostaj mi zdravo, pasji sine! Samo ti si znao za tu jamu i nitko drugi. Nitko je
nede otkriti niti de vas potražiti ovdje. Požderite jedan drugoga od gladi!
U onom prvom trenutku zapanjenosti nisam ni pomislio da bismo se u najgorem
slučaju mogli spasiti plivanjem. Povjerovao sam njegovim riječima. Čamac nije
dakle smio otidi. Zato se zaletih i skočih u čamac. Žuti je u njem stajao uspravno
opirudi se obim rukama o zid kanala da bi se tako otisnuo protiv pritiska struje koja
je nadirala u kanal. Ovaj je bio odviše uzak da bi se mogao poslužiti veslima. Čamac
zatetura od moga skoka. Izgubio sam ravnotežu i pao, a Žuti na me.
— Jesi li ovdje? — siknu mi on u lice. — Dobro mi došao! Sad si moj!
Zgrabio me je jednom rukom za vrat, a ja ga uhvatih za obje ruke. Osjetio sam
kako desnicom poseže za pojas. Znao sam što taj trenutak znači za me. Ako se
prema takvom protivniku ma i najmanje otkrijem, bio sam izgubljen. Brzo kliznuh
rukom niz njegovu nadlakticu pa dolje sve do ručnog zgloba i ovaj tako čvrsto
stisnuti da je zavikao od boli i ispustio oružje. Nisam znao je li to bio nož ili kubura.
Zatim skupih koljena i odgurnuh Perzijanca. U narednom sam se trenutku
uspravio, ali i on također, Stajali smo svega jedan korak udaljeni jedan od drugoga.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Kao kroz maglu opazih da mu ruke izlaze iz pojasa i pružaju se prema meni. Udario
sam ih šakama tako da su se sudarile. Hitac prasnu. Ili su to bila dva? Ne znam. On
zaurla.
— Onda drukčije! Mene nedete dobiti!
Tren kasnije skočio je u vodu. Ugledao je handžijin fenjer koji mu se približavao.
Taj Perzijanac je zaista bio ludo smion. Trebalo je mnogo više od obične srčanosti
da bi se skočilo u taj vir. Pokušao sam da izguram čamac, ali struja je takvom silom
nadirala u kanal da sam opazio da de -potrajati dulje vremena da izguram čamac u
rijeku. Dotle de Žuti nestati. Ili de se utopiti, ili spasiti.
Okolnost da se usudio skočiti u vodu odavala je da je dobar plivač. Žestoka struja
morala ga je brzo odnijeti. Pobjegne li mogao bi po jahati u susret Galingreovoj
obitelji koju smo htjeli opomenuti, mogao se sjediniti s Hamd el Amazatom i. . .
Dalje nisam mislio. Otkako je Kara Nirvan iščezao u vodi prošle su jedva dvije
sekunde. Odbacio sam prsluk i kaput, sjeo na klupu čamca, strgao visoke čizme s
nogu i -doviknuo u rov:
— Plivat du. Brzo u čamac i za mnom!
— Zaboga, nemoj! Poginut deš! — viknu Kolami sav užasnut.
Ali ja sam ved bio u vodi. Nisam skočio u nju jer kod onakvih virova bilo je bolje da
čovjek ostane na površini. Glavna stvar je -bila da čestito zaplivam, ne prsima, ved
¡postrance.
Tek što sam se glavom probio kroz zastor od povijuša kad me zgrabi vir. Pritisnuo
me je o stijenu pa sam se neko vrijeme morao boriti samo da ostanem gore, na
istom mjestu. Onda mi se primakne ovedi val i razibije se na hridini. T-o je bio pravi
trenutak; prepustio sam mu se, pa još i sam čvrsto zamahnuo rukama i taiko brzo
jurnuo niz vodu da sam i nehotice sklopio oči.
Kad sam ih opet otvorio, nalazio sam se između dvije struje koje su se nešto ispred
mene sudarale i stvarale opasan vrtlog. Bilo je to usred rijeke. Toga sam se vrtloga
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
morao čuvati. O-dmah skre-nuh u stranu, ah morao sam se dugo naprezati dok mi
nije uspjelo da prijeđem struju i da stignem u mirnu, sigurnu vodu.
Tek sad sam se mogao osvrnuti i potražiti Žutoga. Gazedi vodu, uspravio sam se
kad li se on -pojavi upravo iz onog vrtloga kome sam se ja tako bojažljivo uklonio.
Iskočio je iz vode gotovo punom polovinom tijela, bacio se u pravom dupinskom
skoku i svladao vrtlog. Zatim zapliva prema onoj obali kraj koje sam i ja plivao.
Nisam mogao drukčije, morao sam se diviti Perzijancu. Bio je mnogo bolji plivač od
mene. Nije mu padalo ni na um da izbjegne
vrtlog. Znao je doduše da de"ga taj ugrabiti, ali i opet izbaciti. No usprkos tome
trebalo je divne smionosti da se baci u vrtlog. Sad se nalazio postrance od mene i
plivao prema obali ne okredudi se; zato me nije ni opazio.
Nisam smio oklijevati, morao sam odmah za njim. Držedi ruke i noge ispod vode
tako da nisam izazivao nikakve šumove, plivao sam za njim. Vjerojatno sam plivao
brže od'¡njega jer sam mu se uskoro toliko približio da umalo što nisam dodirnuo
njegovu nogu. Ali obala je bila ved blizu. Sad mi je preostalo jedino da se poslužim
prepadom. Kara Nirvan nije imao oružja kao ni ja. Očekivalo me je dakle ono što
sam želio izbjedi: borba golim rukama.
Obala je ovdje bila plitka i pokrivena naplavljenim šljunkom pa se postepeno
uzdizala. Kad je Žuti osjetio ispod seibe dno, uspravi se i krene prema obali gazedi
vodu koja se s njega slijevala. Zato i nije čuo da iza njega dolazi još netko. Bududi
da sam svoje korake prilagodio njegovim, on ih nije čuo. Pri tome sam podigao
okrugli šljunak krupan poput šake da se njime poslužim kao oružjem.
Sad je on stajao ved na suhom, ispružio ruke, kliknuo pobjedničkim krikom, napola
se okrenuo i pogledao prema ulazu u rov. Iz njega je upravo izašao čamac. Sve
dotle su ona tri čovjeka trebala da svladaju silni pritisak vode.
— Pasji sinovi! Vas du još dobiti u ruke! — vilknu Žuti i okrene se opet prema
obali. Ja sam stupio dva koraka ustranu i sad sam se. našao ravno sučelice s njim.
— A ja du dobiti tebe! — odgovorih mu.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Zaprepastio se više nego što sam to očekivao. Ukočio se od prepasti, i prije nego
što se uspio snadi, tresnuh ga kamenom po glavi da je klonuo na obalu.
Ah taj čovjek bio je premodan protivnik. Ako sam ga samo kratkotrajno omamio,
onda bi ishod naše borbe još uvijek mogao biti opasan za me. Zato sam Perzijancu,
čim je pao, strgao dugačak pojas s tijela pa mu svezao ruke iznad laktova na
leđima. Morao sam se dobro osigurati.
Tek što sam to učinio, on se osvijesti. Oči su mu bile još zatvorene kad se trgne i
pokuša skočiti na noge, ali mu to nije uspjelo. Onda razrogači oči, zapilji se u me,
trgne gornji dio tijela pa se zaista uspravi. Onda se dlanovima podupre o bokove
da prekine spone. Sredom su odoljele.
Sve se to vrlo brzo odvilo. Ali ja sam isto tako brao skinuo svoj pojas, a onda
udarcem noge odgurnuo Zutove noge prema natrag tako da je pao potrbuške. Cas
zatim sjedio sam mu na koljenima i svezao mu i noge. Nije se mogao braniti jer su
mu ruke bile na leđima.
— Tako! — zasoptah ustajudi. —Sad znamo tko koga ima. Tamo prijeko u rovu
nede ljudi jedni druge požderati, a ti deš čestitim stanovnicima Rugove razjasniti
kako si mogao tako brzo stidi u rov kojega uopde ne poznaješ.
— Đavole! — siknu on. — Stostruki đavole! — Zatim sklopi oči i osta mirno
ležati.
Struja je zahvatila čamac i strelovito ga nosila niz rijeku. Ljudi u njemu za veslaše
prema meni.
— Efendijo, mislili smo da si izgubljen! — doviknu mi Kolami ved izdaleka. —
Tko to leži kraj tebe? Žuti?
-— Nebesa! Imaš li ga dakle?
— Imam.
— Onda brzo! Momci, pritisnite veslima!
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Sluge zaveslaše tako snažno da je čamac inaipola izletio na suho. Sva trojica
iskočiše iz njega i požuriše k meni.
— To je on, da, to je! — pobjedonosno de handžija. — Kakav si ti plivač,
efendijo! Kako ti je uspjelo da ga svladaš?
— To ti mogu i kasnije ispripovjediti. Sad ga odnesi te u čamac. Njime demo
mnogo brže stidi nego da ga nosimo. Moramo smjesta poslati glasnika gore u
karaulu da ljudi doznaju da im nisam lagao. Bududi da dosad nisam došao, oni bi
mogli napasti moje pratioce.
Učinili smo tako kako sam rekao i ved nakon nekoliko minuta pristadosmo uz
most. Jedan od momaka potrči gore do karaule dok je Kolami odnio Žutoga u svoj
han.
Uzeo sam kaput, prsluk i čizme u ruke pa u turskim čarapama potrčao za njima.
Skočivši u vodu, nisam pomislio na to da skinem fes, ali on mi je čvrsto ostao na
glavi. U hanu sam morao skinuti sa sebe mokru odjedu. Uzajmiti hlače, značilo je
opasnost s obzirom na ona zoološka otkrida što ih je Lindsay doživio sa svojim
fesom. Sredom je gostioničar imao jedne nove hlače što ih još nije nosio pa sam ih
navukao.
Tek što sam se odjenuo, pojavi se mali Halef s Englezom. Englez je hodao golemim
koracima, a Halef škakutao kraj njega kao mah poni kraj dugonoge deve.
— Je li istina? Imate li ga,, ser? — viknu Lindsay širom ras-tvorivši vrata.
— Eno ga tamo leži. Pogledajte ga samo, ser David!
Vjeran svojoj ulozi Žuti je i dalje držao zatvorene oči.
— Mokar je! Sigurno borba u vodi? — upita Lindsay.
— Gotovo tako.
— Je li bio u rovu?
— Jest.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Well! Onda više ne može poricati.
— 0, sidi — reče Halef — mora da je to bilo užasno tamo na onom
najopasnijem mjestu. Jedva čekam da sve doznam.
Ali za pripovijedanje nismo imali vremena jer su sad stigli i ostali. Dotrčalo je cijelo
selo. Svi su htjeli da vide i da čuju. Mi međutim stadosmo na vrata i propustismo
samo muhtara i seoske vijednike. S njima je došao i zaptija, debeo kao Falstaff1 i
naoružan nekom limenom cijevi koja je vjerojatno trebala predstavljati trublju.
Kad su ti ljudi ugledali ljubimca njihovog kraja kako je svezan i mokar silno se uzb
udiše. Muhtar Ijutito poviče:
— Kako se možete usuditi da s Kara Nirvanom bez mog dopuštenja postupate
kao s uhapšenikom!
— Smiri se malo! — hladno mu odgovorih. — I najprije mi reci kako je Perzijanac
mogao otidi od vas.
— Ja sam mu to dopustio.
— A zašto i čemu si mu to dopustio?
— Htio je da dovede svoje sluge pa da i oni pomognu u traženju okna.
— Oni su naprotiv imali pomodi u tome da vam onemogude traženje.
•— Uzalud smo čekali na tebe. Upravo to što nisi došao dokazuje da imaš nečistu
savjest pa zato zapovijedam da se smjesta odveže Perzijanac.
Ta je zapovijed bila upravljena debelom zaptiji, a taj se zaista odmah okrenu da je
izvrši. Halef ga međutim uhvati za ruku i reče: Prijatelju, ne diraj tog čovjeka! Tko
ga dirne bez dopuštenja mog efendije, ja du ga oplesti bičem.
' Iice iz jedne Shekespourove komedije, debeljko. (Op. prev.).
— Sto kažeš? — viknu muhtar. — Ovdje nema zapovijedati nitko osim mene, a ja
kažem da de se Kara Nirvan odriješiti.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Varaš se! — odvratih. — Sad ja ovdje zapovijedam. Ako mi se opreš, dat du
te također svezati i otpremiti u Prizren. Ti si najniži padišahov službenik pa imaš
slušati ako se ovdje nalaze viši službenici. Kažem ti da mutesarifu1 ¡nede biti
nimalo krivo budem li ti dao opaliti bastonadu. Ipak du se udostojiti da ti
ispripovjedim zašto smo stigli u Rugovu, a ti deš me saslušati i govoriti samo onda
ako ti dopustim. Vidim da vijednici tvoga sela jedva čekaju da čuju moj izvještaj.
Uto se umiješa Halef:
— Ne, sidi! Kako. bi takav otmjeni čovjek kao što si ti mogao napregnuti usta
da razjasni običnom kjaji zašto se nešto dogodilo ili zašto treba da se dogodi! Ja
sam tvoja desna ruka i tvoj jezik pa du otvoriti oči tim očevima Rugove tako da vide
kakva su čovjeka imali kraj sebe i ne slutedi da je rođen u džehenemu i da de
odletjeti u džehenem.
Sad je počeo pripovijedati na svoj način i što je dulje pripovijedao njegovi su se
slušaoci sve više čudili.. Kad je onda spomenuo kako smo sreli Kolamija, upade
ovaj:
-— A sad molim da meni dopustiš da nastavim pošto ti ne znaš što se dogodilo u
rovu.
Handžija poče govoriti o tome kako je dugo sumnjao u Žutoga i doveo je to u vezu
brojnim događajima koji su se odigrali u okolini. Tako je dobro sve iznio da su se
slušaoci i sami morali čuditi zašto i oni nisu prije tako pomislili kao on. Kad je
naposljetku ispripovjedio kako smo prodrli u rov i kako smo uhvatili Perzijanca,
čuđenju nije bilo kraja.
Samo muhtar je nijemo saslušao do kraja, a onda reče:
— To još ništa ne dokazuje! Mora da je Kara Nirvan tražio rudarsko okno pa
mu je sudbina dopustila da brzo pronađe jamu. Sišao je dolje i namjerio se na vas.
Bududi da ste prema njemu postupili neprijateljski, morao je pobjedi. Prema tome
je ono što ste vi iznijeli kao njegovu krivicu zapravo vaša krivica pa moram svoju
zapovijed...
1 Upravitelj poikrujtoe.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Šuti! — zagrmi Halef. — Je li ti efendija dopustio da govoriš? Cini mi se
upravo tako kao da si ti Perzijančev ortak.
Uto jedan od prisutnih staraca priđe k meni. Uljudno se nakloni i reče:
— Efendijo, ne ljuti se,zbog muhtara! On je jedan od najneznat-nijih ljudi u selu
pa je tu dužnost dobio samo zato jer je nitko drugi nije htio preuzeti, pošto je
spojena s gubljenjem vremena i neprilikama. Ja sam najstariji stanovnik Rugove, a
svi ovi ljudi ovdje de potvrditi da sam i najimudniji. Nisam htio da postanem
muhtarom, ali sad kad se radi o tako važnoj stvari, govorit du u ime sela pa ti
kažem da ti poklanjam povjerenje. Sad du izadi da ljudima vani reknem ono što
smo čuli. Zatim demo odabrati nekoliko njih koje deš ti odvesti u rov da oslobode
zatvorenike. Oni de potvrditi tvoje izjave, a mi demo onda Žutoga predati
mutesarifu. On je ved više godina pokušavao da ga uhvati. Sad kad je otkriven, ne
smijemo mu priskočiti u pomod zato što je stanovnik našega sela, ved moramo
sramotu, koju nam je nanio, oprati time da ga se odreknemo s odvratnošdu.
Bila je to prava riječ u pravo vrijeme. Starac iziđe. Dugo smo čuli njegov glas, a
onda se začu takva buka da sam se pobojao da je uperena protiv nas. Ali prevario
sam se. Kad se starac vratio, bili su odabrani ljudi koji su trebali podi sa mnom. U
pet čamaca smo ih prevezli.
Bojao sam se da de za vrijeme naše odsutnosti netko pokušati da oslobodi Žutog.
Zato upitah svoje drugove ne bi li ga oni htjeli čuvati. Halef, Osko i Omar su
međutim svakako htjeli da pođu sa mnom, samo je Englez rado pristao da čuva
stražu. Naposljetku mi handžija reče da de zapovjediti svojoj posluzi da nikoga ne
pušta u kudu. To je bilo dovoljno. Žutoga odvukosmo u neki kut, a Lindsay sjede
naoružan kraj njega.
Vani se mnoštvo s poštovanjem razmaklo pred nama. Bududi da je samo jedan
jedini čamac imao mjesta u kanalu, vrlo smo se polako iskrcavah. Svaki prazni
čamac morao se vratiti prije nego što je naredni mogao zaci u kanal. Handžija, koji
je znao za ulaz, prelazio je iz čamca u čamac da služi kao kormilar. Oni koji su prvi
stigli u rov, morah su čekati na posljednje. Tako smo se naposljetku svi skupili,
svega šesnaest osoba.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Moram spomenuti da smo sa sobom ponijeli mnogo fenjera. Svjetla je bilo
dovoljno tako da je svatko, tko nije imao fenjer, zapalio svijedu i nosio je u ruci.
Ja sam išao na čelu. Prije nego što smo stigli do pukotine, ugledah svoj nož. Bio
sam ga izvukao zajedno s revolverom pa sam ga sad zatakao natrag o pojas. Dasku,
koja je vodila preko pukotine, pomno sam ispitao prije nego što su ostali stupili na
nju. Naposljetku stigosmo u okruglu prostoriju. Vrata, pred kojima sam klečao kad
se pojavio Žuti, još uvijek su bila otvorena. Ovaj put nas je dočekao zatvorenikov
glas:
— Dolazite li napokon? Gotovo sam očajavao!
— Dakle, sad nam vjeruješ da smo došli da te spasimo? — upitah sagnuvši se
prema njemu s fenjerom u ruci.
— Vjerujem. Razabrao sam to po riječima što ste ih dovikivali juredi za Žutim.
Od onda je prošlo vrlo mnogo vremena pa sam ved pomislio da ste stradali.
— Uhvatili smo ga, a ti deš nastupiti kao svjedok protiv njega.
— Moje de ga svjedočenje upropastiti, a isto tako de upropastiti ugljenara koji
mi je ubio sina.
— Onda si ti sigurno Stojko, vlasnik onog svjetlog alata?
— Da, zovem se Stojko. Odakle me poznaješ?
— To deš kasnije doznati, a sad ti moramo najprije skinuti okove.
Okovi su bili od dvije polovine koje su se dolje pomicale u zglobu, a gore zatvarale
pomodu vijka. Ono što je Žuti imao sa sobom i bacio s namjerom da me pogodi u
glavu bio je ključ za otvaranje vijka. Potražili smo ga. Kad smo oslobodili
zatvorenika i kad se ovaj htio uspraviti, nije mogao. Četrnaest dana proveo je u
istom položaju pa je prvo morao razgibati udove. Bio je visok i dostojanstven, ali
sada nije izgledao kao ponosni gorštak. Halef priđe k njemu tako da su ga
osvijetlile svjetiljke i upita:
— Stojko! Poznaješ li ovaj oklop?
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Poznajem! Moj je.
— Oduzeli smo ga ugljenaru, a isto tako i sablju, handžar i novac. Nalazio se u
dvije vredice.
— I novac je bio moj, naime ako ga je bilo osam tisuda šest stotina pijastera.
Imao sam trideset srebrnih medžija, a ostatak se sastojao od zlatnih funti i
polufunti.
— Tvoju imovinu smo spasili pa deš sve dobiti natrag.
— Što mi koristi novac kad ne mogu oživjeti sina! Otišao je da dovede cvijet
svoga srca, a ubili su ga prije nego što joj je ugledao lice. Novac smo ponijeli sa
sobom da nakupujemo ovaca jer je u našim stadima izbila teška pošast. Ali kako
ste uspjeh otkriti uglje-narov zločin, a istodobno doznati da sam ovdje?
— To demo ti kasnije ispripovjediti — odgovorih. — Sad mi najprije reci jesi li
sam ovdje.
— Ovdje kraj mene leži još jedan čovjek koji govori turski, a ipak mora da je
stranac jer . . .
Prekinulo ga je žestoko lupanje o vrata i istodobno začusmo:
— Otvorite, otvorite!
Povukosmo kračun i nađosmo još jednog zatvorenika koji je isto tako bio okovan.
— Spašen sam, spašen! — viknu on.
— Zašto si dosad šutio?
— Sve sam čuo, ah sam mislio da je to kakva nova Zutova podlost. Kako sam
samo željno čekao da me netko oslobodi, ah uvijek uzalud!
Bio je to Galingre, trgovac iz Skadra. On nije tako dugo ležao u okovima kao Stojko
pa se mogao, čim smo ga oslobodili, uspraviti, a uskoro i polako hodati. Ostale
tamničke rupe bile su prazne.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Stojko i Galingre ispripovjediše povijest svojih patnji. Tko je dosad sumnjao u to da
je Kara Nirvan Žuti, morao je sad izmijeniti mišljenje. Pogled na ta dva izmrcvarena
čovjeka pobudio je kod svih prisutnih ogorčenje prema zločincu. Ljudi mu stadoše
prijetiti, ali ja nisam vjerovao da bi to moralno ogorčenje moglo dulje potrajati.
Arbanas se osveduje samo onda ako je njemu samome ili članovima njegove
obitelji naneseno kakvo zlo. Ovdje se pak radilo o strancima za koje mještani nisu
mogh imati nikakvo toplije saučešdd. U njihovu pomod nisam se mogao odviše
čvrsto pouzdati.
Najprije je trebalo pregledati to mjesto. Ona uska vrata kroz koja je izašao
Perzijanac, bila su još otvorena. Trebalo je istražiti kamo vode. Dogorjele svijede
zamijenili smo novima, a zatim počesmo s istraživanjem. Nekoliko mještana ostalo
je kod Galingrea i Stojka.
Kroz vrata smo uskoro stigli u neku četverokutnu prostoriju u koju su ulazila još
dva hodnika. Stropa nije bilo, ali uz stijenu su se uzdizale ljestve slične onima u
našim rudarskim oknima. Kraj ljestava je visila prilično nova uzica.
Kakvu je svrhu imala? Pomno sam je promotrio. Bila je vrlo tanka i tamne boje.
Kad sam je protro među prstima, osu se s nje neki fini prah.
— Dalje sa svijedom! — doviknuh starcu kraj sebe. — To je fitilj koji vodi gore u
Dalje nisam stigao. Čovjek se sagnuo da posve nepotrebno pogleda vodi li taj fitilj
do poda i pri tome mu se odviše približio sa svijedom. Smjesta je plavičasti
plamičak preletio preko mojih prstiju u kojima sam još držao uzicu.
— Natrag! Brzo natrag! — viknuh problijedivši od prepasti. — Dodi de do
eksplozije!
Seljani su se ukočili. Moja tri druga imala su više prisutnosti pa smjesta iščezoše u
hodnik kroz koji smo stigli. Potrčah za njima, a ostali za mnom. Ubrzo zatim prasnu
eksplozija.
Najprije smo čuli neku muklu tutnjavu. Zidovi hodnika kroz koji smo hrlili naprijed
zaljuljaše se, a sa stropa stade padati kamenje. Zatim je slijedila grmljavina koju je
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
prekinulo nekoliko udaraca, a na .kraju prasak visoko iznad nas pri čemu je tlo
ispod naših nogu zadrhtalo. Iznad nas je još neko vrijeme tutnjalo kao bubnjanje
koje utihnjuje, a zatim se sve stiša. Našli smo se opet u okrugloj prostoriji.
— Sto je to bilo? — zasopljeno de onaj starac koji od prepasti i napora nije
mogao smodi dah.
— Eksplozija — odgovorih. — Ti si zapalio fitilj pa se zbog toga vjerojatno
urušilo okno. Ona uzica je bila prevučena barutom.
—- Barut ne bi gorio jer je u oknu vlažno pa se Žuti možda poslužio grčkom
vatrom.
— Nje ved davno nema.
— Ima, ima! Još postoje ljudi koji poznaju tajnu pripaljivanja vatre koja gori čak
ispod vode. Budimo sretni da smo tako prošli.
— Počekajmo malo, a onda pokušajmo možemo li bez opasnosti zaci u okno.
Kad je prošlo nekoliko minuta a da nismo više ništa čuli, ja sr s Halefom vratih u
hodnik. Na podu je ležalo mnogo kamenja, a
što smo dublje prodirali, bivalo ga je sve više. Stijene su bile pune pukotina, no
ipak smo oprezno prodirali dalje sve dok ne nađosmo zakrčen put. Stigli smo do
mjesta na kojem je hodnik bio potpuno urušen pa se vratismo. Zašto da se uzalud
izvrgavamo opasnosti? Zatvorenici su bili oslobođeni, a sve ostalo nas se nije
ticalo. Mogli smo se vratiti.
Stojka su morali nositi, a i Galingrea podupirati. Bududi da su njih dvojica trebali
najviše svježeg zraka, odlučili smo da ih prve iznesemo iz brda. Stigavši do vode,
spustili smo ih u čamac. I ja sam ušao s njima da uzmem kormilo, a za mnom
Kolami s još jednim snažnim čovjekom. Oni ostali morali su čekati jer je drugi
čamac imao tek onda mjesta kad mi isplovimo.
Kad su nas opazih ljudi koji su stajali vani na obalama, počeše glasno vikati. Mnogi
su pri tome pokazivah na brdo. Drugi su pitali je li nam uspjelo da pronađemo
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
tražene ljude, a kad je handžija to potvrdio, potrčaše usporedo s čamcem prema
selu.
Ostah čamci čekali su u mirnoj vodi na nas. Gostioničar prijeđe s drugim veslačem
u susjedni čamac da ga odvesla u rov. Ja ih više nisam trebao jer je struja nosila
čamac pa je bilo dovoljno kormilo da s njime pristanem kod mosta.
Ondje su nas dočekah radoznali ljudi koji su se toliko žurili da su nas pretekli. Oni
podigoše oba oslobođena čovjeka iz čamca pa ih trijumfalno unesoše u sobu u
kojoj je Englez još uvijek sjedio kraj Žutog.
— Došli ste, ser — reče. — Vrlo je dugo trajalo. Jesu li to ta dvojica?
— Da, to su vaši drugovi po sudbini koji su zajedno s vama bili zatvoreni.
— Well! Neka samo pogledaju ovu hulju kojoj sve to imaju zahvaliti. Vjerojatno
de mu za to dati još i nagradu.
Usprkos opdoj radosti, nisam vjerovao mještanima. Da se ne bi koji od njih potajice
sporazumio s Perzijancem, dopustio sam samo jedinom, onom, koji je morao
voditi Stojka, da uđe za nama u sobu. Galingre je sad ved mogao prijedi onih
nekoliko koraka.
Lako se dade zamisliti s kakvim su pogledima i riječima spaseni ljudi pozdravili svog
mučitelja. Poglede nije vidio jer je sklopio oči, a na riječi se nije obazirao. Stojko se
tako razgnjevio da mu je mržnja
vratila vlast nad nogama. Istrgao se svom pratiocu, pohrlio k Žutome i udario ga
nogom viknuvši:
— Sugavo pseto! Uspio sam umadi iz tvoje razbojničke jame, ali zato je sad
kucnuo tvoj čas. Zavijat deš pod mukama što du ti ih zadati!
— Tako je — upadne Galingre — neka taj nitkov stostruko plati za ono što je
nanio nama i tolikim drugima.
Obojica su nepomičnog čovjeka stala tako žestoko udarati nogama da sam ih
morao spriječiti.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Ostavite ga! Nije on vrijedan da ga taknete, ma i nogom. Ima drugih ljudi
koji de preuzeti dužnost krvnika.
— Drugih? — viknu Stojko, a oči mu mrko bljesnuše. — Što trebam druge! On
pripada meni, meni! Sam du izvršiti osvetu!
— O tome demo kasnije govoriti. On ne pripada samo tebi, ved isto tako
svakome od nas. Zadovolji se sad time da si spašen. Nastoj da se oporaviš. Neka ti
dadu rakije pa njome natari noge jer mislim da deš ih ubrzo ustrebati.
Zatim se obratih čovjeku koji ga je doveo:
— Zašto ste nam pokazivah na vrh hridine kad ste nas vidjeli da izlazimo iz
rova.
— Jer se gore nešto dogodilo — odvrati on. — Mora da se karaula srušila. Više
se ne vidi. Mi smo prilično dugo čekali na vas kad je gore odjednom nešto strašno
zatutnjalo. Opazili smo kako se diže prašina, kako leti kamenje i vatra. Neki su ljudi
potrčali po obali do onog mjesta s kojeg se vidjela kula. Kad su se vratili, rekoše da
je iščezla.
— Vjerojatno je srušena, a zajedno s njome i okno. Žuti je stavio minu ih
nekoliko mina da u slučaju potrebe zakrči ulaz odozgo. Jedan od nas se svojom
svijedom neoprezno približio fitilju pa je došlo do eksplozije.
— To znači da je sve srušeno i da se više ništa ne može vidjeti u brijegu?
— To Žuti nije postigao. Urušeno je samo okomito okno, ali kroz vodoravni rov
može se udi. Još uvijek može svatko stidi do onih izbica u kojima je Žuti mučio svoje
žrtve.
Postepeno su se opet skupili svi seoski vijednici. Kako li je Žutome moralo biti pri
duši! Lice mu se nije ni trznulo. Vladao se upravo kao kukac koji se u u blizini
neprijatelja pretvara kao da je
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
mrtav. Kukac to čini od smrtnoga straha, ali čovjek vedinom od stida, pa tako ni o
Žutome nisam više mislio loše kao prije. Seljani su ga opkolili i promatrali. Starac
me upita:
— Što je s njim? Ne miče se, a oči su mu zatvorene. Je li mu se nešto dogodilo?
— Jok, jok — nije, nije! — brzo odgovori Halef. — On se stidi.
Ni te glasno i podrugljivo izgovorene riječi nisu navele Žutoga
da se makne.
— Stidi se? To je nemogude! Stidi ti se može samo netko tko je počinio nešto
smiješno, ali djela ovog čovjeka nisu smiješna, ved jezovita. Ovakav izrod ne može
osjetiti stid. Uvukao se među nas i varao nas duge godine. Posljednji dani njegova
života neka mu budu takvi da osjeti kakav ga pakao čeka. Efendijo, ti si mu strgao
krinku pa deš zato odrediti što da učinimo s njim.
Uto se muhtar progura do nas.
— Sigurno dopuštaš da ja odgovorim na to. Istina je doduše da si ti rekao kako
sam ja samo zato dobio službu muhtara jer je nitko drugi nije htio. Nedemo se
prepirati o tome je li to istina, ali kad ved jednom "Vršim tu službu, moram
ispunjavati dužnosti seoskog načelnika. Zato nitko nede odlučiti što de se dogoditi
s Kara Nirvanom, osim mene. Tko mi porekne to pravo, ogrešuje se o zakon.
— Tvoje riječi zvuče dobro — reče starac. — Vidjet demo hode li efendija biti s
tim zadovoljan.
— Bit du zadovoljan bude li muhtar postupio po zakonu na koji se poziva —
odgovorih.
— Ja du ga se tačno pridržavati — odvrati muhtar.
— Dobro, onda reci što si odlučio.
— Najprije treba Perzijancu skinuti spone.
— Zašto?
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Jer kao najbogatiji i najotmjeniji stanovnik sela nije navikao na takav
postupak.
— Tako postupamo s njime zato jer je ubojica i razbojnik, a ne zato što je
najugledniji čovjek u selu.
— Nipošto nije dokazano da je učinio ono zbog čega ga optužuješ.
— Nije, zaista nije?
— Nije, jer to što ste ga našli u oknu, ne dokazuje upravo ništa.
— Ali ovdje su tri svjedoka, tri čovjeka koji se mogu zakleti da ih je zatvorio!
— Oruđa de njegova krivnja ibiti dokazana tek pošto oni prisegom potvrde
svoju izjavu. Ali ja sam samo jednostavni muhtar i ne smijem primiti tu prisegu.
Sve dotle moram Perzijanca smatrati nevinim pa zahtijevam da ga odvežete.
— Meni je svejedno kada de i pred kim de svjedoci potvrditi njegovu krivnju.
Uvjeren sam da je kriv. Uostalom, ti si kao muhtar odgovoran za sve što se događa
na tvom području. Posve je jasno ustanovljeno da su se ovdje događala razbojstva
i umorstva. Ne budeš li utvrdio tko je kriv, dat du te svezati i otpremiti mutesarifu
u Prizren.
— Efendijo! — prestrašeno viknu muhtar.
—- Da, upravo du to učiniti. Želim da zločini budu okajani pa ako budeš uskratio da
uhapsiš krivca, što znači da radiš u sporazumu s njim, postupat demo s tobom kao i
s njim. Sigurno si ved opazio da ne dopuštamo da se itko s nama šali. Čuvaj se,
dakle, da ne pobudiš moju sumnju.
Muhtar se smeo jer sam mu vjerojatno pogodio pravu žicu. Ako on i nije bio Zutov
saveznik, to je ipak mislio da de mu biti od vede koristi, bude li pomogao bogatog
Perzijanca. Od mene, stranca, nije mogao ništa očekivati. Činilo se međutim da
moja prijetnja nije promašila jer me upita prilično potišteno:
— No, što zahtijevaš? Sto treba da se dogodi?
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Zahtijevam da se smjesta pošalje glasnik u Prizren s viješdu da je Žuti
uhvaden. Ondje se nalazi padišahova žandarmerijska konjica. Neka mutesarif
smjesta pošalje jednog oficira sa žandarima da odvede Žutoga i njegove ovdašnje
sukrivce. Istraga se ima provesti u Prizrenu.
— Kako si došao na pomisao da Žuti ima ovdje sukrivaca?
— Uvjeren sam da je tako. Mislim štoviše da i ti spadaš među njih pa du se i
prema tebi tako vladati.
— Efendijo! Zabranjujem takvu uvredu! Kako bih uopde mogao otkriti te
sukrivce?
— To moraš znati kao predstavnik policijske vlasti. Okolnost da si stavio takvo
pitanje siguran je dokaz da nisi sposoban da svoju j lužbu vršiš tačno i pravedno. I
to du javiti mutesarifu. Ako mjesni muhtar nije dorastao svojim dužnostima pa ako
k tome, umjesto da
postupa prema zakonu, brani i zaštiduje okrivljenika, ne smije se čuditi što mu
uskraduju poslušnost. Zahtijevam pouzdanog glasnika. Ako odmah odjaše, on de za
šest ili sedam sati stidi u Prizren. Žandari mogu onda u toku nodi stidi ovamo.
— To nije mogude.
— Zašto?
— Odviše je zamršeno to odašiljanje glasnika. Ja du među ovdašnjim
građanima Odabrati nekoliko pratilaca koji de Kara Nirvana otpratiti u Prizren i
odnijeti moj izvještaj.
— Tako! Vrlo lijepo od tebe. Oni de ti veoma brzo donijeti tvoj izvještaj natrag.
— Kako? Zašto?
— Jer im je Žuti pobjegao ili bolje redi jer su ga pustili na slobodu. Ne, dragi
moj, tako ja to nisam mislio. Na licu ti čitam misli. Odavde de krenuti glasnik i dok
ne stignu žandari, bit de Žuti dobro čuvan.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Tko de ga čuvati? Svakako ja i moj zaptija.
— Ne. Mi sami demo preuzeti stražu. Možeš se mirno vratiti kudi i održati svoj
kef1. Ja du ved pronadi mjesto gdje de nam zatvorenik biti siguran.
— To ne dopuštam — prkosno de on.
—: Oho! Govori uljudnije jer du ti inače dati odrapiti bastonadu. Ne zaboravi da du
sam razgovarati s mutesarifom i da du mu redi kako si se protivio tome da služiš
pravdi. Sad demo podi u Kara Nirvanov han. Pobrini se za to da nas onaj narod vani
ne smeta. Ne budu li mi ljudi iskazali ono poštovanje na ikoje imam pravo, dat du
te zatvoriti u tvoj vlastiti zatvor i izbatinati te po tabanima da nedeš dugo modi
stajati.
Ovu sam posljednju prijetnju izrekao da iznudim njegovo poštovanje. Ali
moje'riječi nisu postigle ono što sam želio. Muhtar odgovori :
— Sad sam te dovoljno slušao. Ako još samo jednom izrekneš kakvu
neuljudnost, onda deš ti biti onaj koji de dobiti batina.
Tek što je to izgovorio kad ga bič četiri, pet put tako oplete po nogama da je glasno
kriknuo, i skočio uvis. Istodobno ga Osko i Omar zgrabiše. Halef me upita:
1 Popodnevni odmor.
— Mogu li, sidi?
— Da, još deset čestitih udaraca po hlačama. Tko te u tome pokuša spriječiti,
dobit de također deset udaraca.
Rekavši to, osvrnuh se prijetedi ¡po sobi. Nitko od prisutnih nije izustio ni riječi,
premda su se zgledali.
Osko i Omar su tako čvrsto držali muhtara na podu da se uzalud opirao.
— Efendijo, ne daj da me tuku! — zamoli me. — Znam da te moram slušati pa
du učiniti sve što tražiš od mene.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Onda du ti oprostiti, ali nipošto iz Obzira prema, tebi, ved iz poštovanja
prema ljudima koji su ovdje prisutni. To su najstariji mještani Rugove pa njihove
oči ne treba da povrijedi pogled na bič. Ustaj i moli za oprošten je.
Osko i Omar ga ispustiše, a muhtar se nakloni i reče:
— Oprosti, efendijo! To se više nede dogoditi.
Pri tome sam međutim po njegovom podmuklom pogledu razabrao da de
iskoristiti prvu priliku da se Osveti, no ipak odgovorih popustljivo:
— Nadam se. Zaboraviš li to obedanje, učinit deš to na svoju štetu. Pobrini se za
to da nas nitko ne smeta. Sad moramo krenuti, najprije k Zutovoj kudi, a zatim do
karaule da pogledamo što se ondje dogodilo.
— Efendijo, i ja moram prisustvovati, ali ne mogu tako daleko pješice — javi se
Stojko.
— Onda sjedi na svog konja. Mi smo sa sobom doveli tvog
alata.
— Vi ste . . .
Nije nastavio. Pogled mu je pao van na tig i ja opazrih da mu se na Ucu pokazalo
radosno iznenađenje. On požuri k prozoru i dovikne kroza nj:
— Ranko! Jeste li došli da me potražite! Evo me ovdje! Uđite, uđite ovamo.
Vani je stajalo šest jahača naoružanih do zubi, na divnim konjima. Čuvši zov svog
plemenskog poglavice, probiše se svojim konjima kroz mnoštvo, sjahaše i uđoše u
kudu. Ne obazirudi se u prvi mah ni na što drugo, požuriše k Stojku d.a ga srdačno
pozdrave. Najmlađi od njih upita vrlo iznenađeno:
— Ti ovdje u Rugovi? Zar niste stigli dalje? Sto se dogodilo? Gdje je Ljubimko?
— Ne pitaj! Jer ako ti odgovorim, osveta de ti utisnuti nož u
ruku.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Osveta? Sto kažeš? Zar je mrtav?
— Da, mrtav, ubijen!
Mladid ustuknu za korak, trgne nož iz pojasa i vikne:
— Ljubimko. koga sam voiio, tvoj sin, sin moga strica je ubijen? Reci mi tko je
ubojica da ga moja oštrica odmah pogodi! Ah, onaj čovjek nosi njegov dklop — to
je ubojica!
— Stoj! — viknu Stojko, uhvativši za ruku bijesnog mladida koji se htio baciti na
Halefa. — Ne napadaj njega jer me je on spasio. A ubojica nije ovdje.
— Gdje je? Brzo mi reci da odjašem i da ga ubijem.
Taj čovjek, kojemu nije bilo još ni trideset godina, bio je pravi gorštak1. .Njegova
visoka i žilava pojava bila je odjevena u crvenu tkaninu ukrašenu zlatnim
kidankama i resama. Na nogama je imao opanke od jednog jedinog komada kože s
jednim lančidem pričvršdenim o donji rub hlača. Suncem opaljeno lice bilo mu je
oštro rezano. Imao je guste brkove čije bi vrhove mogao zadjeti za uši, a pogled
tamnih očiju bio mu je kao u orla. Teško onome kome je taj čovjek prisegao
osvetu!
Stojko ispripovjedi što mu se dogodilo ovdje i kod ugljenara. Ranko ga je šutke
slušao. Prevario bi se svatko tko bi očekivao da de sad prasnuti gnjevom. Kad je
njegov stric svršio svoj izvještaj, Ranko pristupi k meni, Halefu, Osku, Omaru i
Englezu pa nam se uljudno nakloni rekavši:
— Živjeli! Najprije hvala, zatim osveta, Vi ste ubojice pohvatali, a zatim
oslobodili mog strica. Zatražite od mene sve što je mogude i ja du to učiniti, ali ne
tražite milost za one koje mora pogoditi naš čelik. Mog strica nije bilo puna dva
tjedna kod kude. Zabrinuli smo se za nj i za Ljubimka pa smo pošli u Bateru. Stigli
smo ovamo i zaustavili se da popijemo gutljaj rakije kad nas je stric pozvao s
prozora. Nedemo više jahati u Bateru, ved do ugljenarove spilje. On i njegovi sluge,
ti ubojice, podi de s nama u naše selo da bi muževi i
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
i U .izvorniku »Arbanas«. Pisac se ovdje đ opet vara u pogledu narodnosti jer ni
tilpovi opisanih ljudi ni njihova imena nisu airbaraaska, .ved crnogorska.
žene našeg plemena vidjeli ikako osvedujemo smrt onoga koga smo voljeli i koji je
jednom imao poslati našim glavarom.
— Da, odjahat demo do ugljenara — odobri njegov stric. — Moj sin je mrtav pa
si sad ti bududi glavar plemena i kao takav imaš dužnost da mi pomogneš da
kaznimo umorstvo. Ali najprije moramo ovdje izvršiti svoju dužnost. Dobro je da
ste došli. Time smo dobili šest hrabrih ljudi koji de nam pomodi.
U tome je imao pravo. Pomod šestorice takvih ljudi bila je vrlo dobro došla. Sad
nas je zajedno s Galingreom bilo trinaest, doduše mala četica, ah ipak dovoljna da
stanovnike sela natjeramo na poslušnost.
Kad su stigla ona šestorica Stojkovih suplemenika, muhtar je izašao. Duli smo da
nešto govori ljudima koji su se vani okupili. Nismo mogli razumjeti njegove riječi
jer je govorio prigušenim glasom. To mi se učinilo sumnjivim. Ako je govorio kako
trdba, mogao je govoriti glasno. Onom starcu, koji je dobrovoljno pristupio našoj
strani, rekao sam što sumnjam i on izađe da bi u slučaju potrebe spriječio muhtara
da podjari ljude protiv nas.
Zatim je Halef vratio Stojku novac koji mu je bio ugrabljen. Ovaj ga odmah
prepozna. Mališan skine oklop i demeškinju te ga zajedno s bodežom vrati Stojku.
Stojko je međutim oklijevao da ih primi. Nekoliko je minuta razmišljao, a onda se
obrati meni:
— Efendijo, imam jednu molbu pa se nadam da deš mi je ispuniti.
— To du vrlo rado učiniti, samo ako budem mogao.
— Lako deš modi. Vi ste me spasili. Znam da bih bez vas umro teškom smrdu.
Zbog toga je moje srce puno zahvalnosti prema vama pa bih to htio i dokazati.
Oružje što mi ga Hadži Halef Omar sad želi vratiti, staro je nasljedstvo moje
obitelji. Moj sin, koji ga je trebao nositi, mrtav je. Pogled na to oružje bi mene i
moju obitelj stalno podsjedao na to kako je Ljubimko umoren pa bih ti ga volio
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
pokloniti u znak zahvalnosti. Za tebe je oklop nažalost premalen. Halefu pristaje
izvrsno pa te molim za dopuštenje da mu ga mogu pokloniti.
Halef ga prekinu ushideno kliknuvši, a Stojko nastavi:
— Sablju i kamu dobit deš ti da me se sjetiš kad ih budeš pogledao.
Halef me je veoma napeto promatrao. Moj je odgovor imao odlučiti smije li primiti
taj bogati poklon ili ne. Njemu za ljubav rekoh:
— Sto se tiče oklopa, ne mogu redi ni da ni ne. Njega si nakanio pokloniti
Halefu pa neka on sam odluči želi li ga primiti.
— Odmah, odmah! — viknu mališan i poče smjesta prikapčati oklop. — Kako
de se samo Hana, najljupkiji cvijet među svim ženama, čuditi i radovati kad
stignem k njoj tako se srebrno svjetlucajudi. Kad me ugleda izdaleka, pomislit de da
joj se približuje kakav junak iz Seherezadinih pripovijesti ili glasoviti vojskovođa
Saladin. Zaviđjet de mi najhrabriji ratnici plemena. Pobudit du udivljenje žena i
djevojaka pa de pjesmom slaviti moju smionost čim me ugledaju. Moji neprijatelji
de pak pobjedi u strahu i prepasti jer de po sjajnom oklopu prepoznati mene,
nesavladivoga Hadži Halefa Omara Bern Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al
Gosara!
Halef je kraj svih svojih bogatih doživljaj i iskustava sačuvao pravu djetinju dud.
Premda je sve to izrekao pretjeranim zanosom, ipak se nitko nije usudio da se
nasmiješi, Stojko mu je naprotiv rekao vrlo uljudno i s mnogo poštovanja:
-— Drago mi je da ti se oklop sviđa. Neka on onoj najljupkijoj rekne koliko sam ti
dužan zahvalnosti. Nadam se da ni efendija nede prezreti moje darove.
— Ne može biti ni govora o kakvom preziranju — odgovorih. — Ja ih samo zato
ne mogu primiti jer su odviše skupocjeni. Ne smiješ sam sebi oteti blago što su ga
tvoji pređi smatrali svetim.
Njegovo se lice smrači. Dobro sam znao da je gotovo smrtna uvreda odbiti poklon
takvoga gorštaka, ali sam držao da de Stojko ipak biti iznimka i da se nede naljutiti.
Pa ipak je njegov glas zvučao gotovo žestoko kad me je upitao:
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Efendijo, znaš li što radi čovjek moga plemena ako mu netko odbije poklon?
— Još nikada nisam imao prilike da to doznam.
— Onda du ti ja redi. On se osveduje zbog te uvrede ili pak, ako je čovjeku koji
ga je uvrijedio dužan zahvalnost, onda uništava dar koji je ovaj prezreo. Ali ni u
kom slučaju ga ne prima natrag. Bilo bi odviše nezahvalno prema tebi kad bih se
sad na tebe razljutio jer ti si mi spasio život pa mi i sad želiš dobro. Zato mogu
svoju srdžbu upraviti samo na predmete koji ti se nisu svidjeli. Uni-štit du ih.
On izvuče sablju iz korica i svine oštricu sve više i više tako da je naposljetku
morala pudi. Uto dođoh na spasonosnu misao.
— Stoj! Primam tvoj poklon. Ali .pogledaj moj pojas sav načičkan oružjem!
Gdje da smjestim još sablju i kamu? Ili zar ti je možda draže da ta dva komada, od
kojih je svaki pojedini dostojan pravoga .kneza .ponesem kudi i da ih objesim na
zidove da ondje rđa ju.
Stojkovo se lice razvedri.
— Efendijo, tvoja je stvar što deš početi s njima. Svakako su u dobrim rukama.
Radi s njima što hodeš jer su oni odsad tvoje vlasništvo.
Rekavši to utisne mi bodež i sablju u ruke.
— Hvala. Odmah deš vidjeti što du učiniti s njima pa mislim da deš s tim biti
sporazuman. Osko, što kažeš za tu demeškinju? Uzmi je! Tvoja je!
— Efendijo — viknu Osko branedi se, ali pri tome nije mogao odoljeti da željno
ne pogleda u oružje. — Pa valjda nedeš .. .
— Hodu! Sablja je tvoja! Ne možeš zaostati za Halefom koji je dobio lančani
oklop jer si ti isto toliko pridonio oslobođenju toga čovjeka kao i Halef. A ti,
Omare, hodeš li uzeti kamu?
Sin pustinje bio je manje suzdržljiv od Crnogorca jer je -pohlepno posegnuo za
oružjem što sam mu ga pružio.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Efendijo, ti i ne znaš kako si me obradovao tim poklonom! Hvala ti.
— Onda je dobro! Spremi ga za pojas.
To mu nisam trebao dva puta redi, a ni Osko se nije dulje protivio. Stojko je pomno
pratio cio taj prizor. Na njemu se vidjelo da je zadovoljan. Bududi da sam
naposljetku ipak primio darove, dostojanstvo mu više nije bilo povrijeđeno. A to je
bilo glavna stvar.
— Pravo si učinio, efendijo — obrati se on meni — što si tvoje prijatelje usredio
oružjem. Neka im ono bude zaštita u opasnosti i pobjeda u borbi. Ali sad demo
krenuti prije nego što Zutovi sljedbenici doznaju što se dogdilo.
— Ako misliš da to ne znaju, onda se jako varaš. Rugova je tako malena da bi ti
ljudi znali sve i onda da smo uhapsili kojeg manje uglednog čovjeka od Perzijanca.
Sigurno su se ved dobro pripremili. Skinite Žutome spone s nogu da može hodati.
Neka ga Osko i Omar vode između sebe i neka smjesta ustrijele svakoga tko bi se
usudio da ga oslobodi.
10 2utl hatambaša
Osko skine spone s Kara Nirvanavih nogu, ali ovaj se i ne pomakne.
— Ustaj! — zapovjedi Halef.
Zarobljenik se pretvarao kao da ne čuje. Ali kad ga je Halef žestoko udario bičem,
on skoči na noge, dobaci mališanu bijesan pogled i viknu:
— Pasji sine, to se usuđuješ samo zato jer su mi ruke svezane. Inače bih te
smjesta smrvio. Ali stvar još nije gotova. Vi čete ubrzo doznati što znači vrijeđati Zu
. . . Kara Nirvana!
— Samo mirno izgovori riječ Žuti — rekoh da bih ga izazvao na priznanje. — Mi
ionako svi znamo da si ti vođa razbojnika. Iz daljine si svoje krvnike nagonio na
žrtve, ah ti si uvijek ostajao u sigurnoj tami. Ugljenar Sarka tjerao je žrtve u mrežu,
a ti si ih samo pođmu-klošdu i prevarom namamljivao u stupicu. Čovjek bi se još
mogao diviti razbojniku koji smiono i otvoreno napada, ali ti si kukavica koju treba
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
prezirati. Nemaš ni traga hrabrosti. Ne usuđuješ se ni primati tko si. Fuj, sram te
bilo! Ni pas ne bi smio zalajati na tebe jer bi i to bilo odviše časno.
Nakon podrugljivih riječi pljunuh pred Perzijanca. To je djelovalo upravo onako
kako sam očekivao. Kara Nirvan bijesno zaurla:
— Šuti! Ako želiš vidjeti jesam li kukavan ili nilsam, razveži me i bori se sa
mnom! Onda deš iskusiti kakav si bijednik!
— Da, na riječima si hrabar, ali u zbilji nisi. Nisi li pobjegao pred nama kad si
nas opazio u tovu?
— Bilo vas je više.
— Ja sam posve sam pobijedio tvoje saveznike, premda je i njih bilo više. A nisi
li pobjegao i onda kad sam se — potpuno sam — borio s tobom u čamcu? Je li to
bila hrabrost? A kad smo zajedno stigli do Obale, jesi li onda bio vezan? Jesam li ti
pokazao da sam bijednik onda kad sam te udarcem oborio kao dječaka? Ne govori
mi o hrabrosti! Svi tvoji ortaci, oba Aladžije, Manah el Barša, Barud el Amazat,
Mubarek, svi su oni otvoreno pokazali da su moji neprijatelji, da su razbojnici i
ubojice, jedini ti nisi imao hrabrosti da to učiniš. Ti se umiješ samo prijetiti i ništa
više. U tebe je zečje srce pa bježiš kao zec kad čuje pse. Ti si Perzijanac iz Nirvana.
Nirvani žderu žablje meso, a kad se utove onda mještani odmah viču: »Fuj, jedan iz
Nirvana! Nirvani su kukavice. Popljujte ga!« Upravo tako treba redi i za tebe jer
nemaš hrabrosti da priznaš tko si. Utroba ti
dršde od straha, koljena klecaju od slabosti tako da bi te jedna gnjevna riječ mogla
oboriti.
Sigurno mu još nitko nije u lice dobacio takve uvrede. Zaista je drhtao, ali ne od
straha ved od bijesa. Skočio je prema meni, pokušao da me udari nogom i zaurlao
perzijskim jezikom:
— Huljo, glupane! Oko sebe širiš smrad i svrab! Nitko ne bi smio s tobom
govoriti! Govor ti je ludost, a riječi laži. Veliš da sam kukavica? Dobro, ipokazat du
ti da se ne bojim.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Zatim se okrene k ostalima i nastavi turskim jezikom:
— Ne smijete me smatrati kukavicom. Priznajem da sam Žuti. Da, ja sam ta tri
čovjeka zatvorio u rov da iz njih iznudim mnogo novaca i da ih onda ubijem. Ah
jao, i tri put jao onome, tko se usudi da mi takne ma i vlas s glave. Ja imam na
stotine svojih ljudi koji de se strašno osvetiti za sve što mi se dogodi. Ovaj pasji sin
ovdje prvi de pasti kao žrtva moje osvete. Krepat de od šuge i još se zahvaliti
onome tko ga udarcem toljage oslobodi muka. A sad dođite ovamo i odvežite mi
ruke! Bogato du vas nagraditi, a onda de ...
Nije mogao dalje jeir mu pristupi Halef i opali zaušnicu da je zateturao.
— Ovo ti je za pasjeg sina i za šugu — do viknu mu — a rekneš li samo još
jednu riječ,, bijednice, išibat du te tako da de ti se kosti razletjeti na milju daleko!
Odvedite odavde tu ništariju! Ja du podi za njim i za svaku riječ, kojom se javi bez
dopuštenja mog efendije, zagrist de mu se moj bič u meso!
To je bila veoma ozbiljna prijetnja, a ni ja se nisam protivio. U položaju, u ikojem
se nalazio Perzijanac, bile su takve riječi zaista neizreciva drskost. Uostalom,
najvažnije je bilo da sam postigao cilj: priznao je da je Žuti! Sad ga nitko više nije
smio uzeti u zaštitu.
Ugrizao se za usne. ali se nije usudio govoriti. Sad smo doveli alata za Stoj ka.
Galingre je izjavio da de pokušati da pođe s nama jer je ved bilo vrijeme da
krenemo- u Karanirvan-han.
IZAŠAVŠI iz Kolamijeva hana, opazismo da se mnoštvo pred njim smanjilo. Onaj
dostojanstveni starac, je sve dosad govorio ljudima ali mu očito nije uspjelo da
izbriše dojam što ga je na njih izvršio muhtarov govor koji ih je podjarivao. Ljudi su
se podijelili u dvije skupine: jedna je stajala uz nas, a druga uz Perzijanca.
— Evo, vode ga! — vikinu jedan glas iz jedne od tih dvaju skupina. — Kara
Nirvan je nevin, oslobodite ga!
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Ne, ne, on je ubojica! — odjeknu s druge strane. —- Neka umre! Odmah,
smjesta!
Obje se skupine naguraše prema nama. Stao sam jednoj govoriti moledi, drugoj
prijetedi, i obedavao da de biti provedena vrlo stroga istraga. Upozorio sam ljude
da nam se ne prilbližuju, rekavši da demo ustrijeliti svakoga tko se usudi da nam
zakrči put. To je djelovalo. Držali smo oružje u rukama. Ljudi su doduše mrljali, ali
nas ipak pustiše da odemo. Dakako da su svi pošla za nama. Nitko nije pomiislio na
posao. Takvoga dana još nije bilo u Rugovi.
Opdinski vijednici su nam se pridružili. Onaj starac je išao na čelu da nam pokaže
put, a ostalima sam rekao da pođu iza nas. Time sam ih stavio između nas i
uzbuđena stanovništva u koje nisam imao povjerenja. Tako smo prošli kroz neku
udku uličicu, a zatim izašli iz sela i počeli se uspinjati uz brdo. Činilo se da su sve
kude u Rugovi napuštene. U njima nije bilo čak ni djece. Čitavo stanovništvo se
nalazilo iza nas ili ved ispred nas na brdu.
Perzijanac se nije opirao. Nije bio ništa zbunjen a nije više di'žao ni oči zatvorene.
Pogled mu je neprekidno vrludao okolo. Vjerojatno je očekivao da de mu koji od
njegovih pristalica dati kakav potajini znak. Zato sam i ja dobro pazio.
Ranko i njegovi ljudi sjedili su na konjima. Želio sam da jašu da bi u slučaju kakvog
neprijateljskog napadaja mogli odmah zgaziti napadače. Na svojim lijepim
konjima, s dobrim oružjem i ponosnim držanjem pružali su upravo krasnu sliku. Na
njima se vidjelo da se u slučaju potrebe nede ustručavati da se upuste u borbu s
čitavom Rugovom.
Iza sela, ih bolje redi iznad njega, pružalo se nekoliko oranica, a zatim šuma; u nju
se duboko urezala gudura kroz koju je vodio naš put. Tu i tamo se drvede
razmaklo, Okružujudi malu planinsku livadu na kojoj je paslo nekoliko konja,
goveda i ovaca. Tiho selo iza nas i te livade sa stokom izgledale su tako miroljubivo
da se to nikako nije slagalo sa svrhom naišeg ovdašnjeg boravka ni s okolnošdu da
su se u tom kraju Zbili toliki zločini.
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Karl Maj - Žuti Harambaša
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search