Karl Maj - Žuti Harambaša

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Sad su preostala samo trojica — reče Halef. — Sandar, Ma-nah el Barša i
Barud el Amazat.

— Ne zaboravi Janaka koji se također nalazi ovdje gore.

— Toga lupeža uopde ne računam. Što su ta četvorica prema nama dvojici! Ne
bismo li otvoreno otišli k njima i oduzeli im puške sidi?

— To bi bilo odviše smiono.

— Pa zašto smo se onda uspeli ovamo?

— Neki određeni plan nisam imao. Htio sam se prišuljati k njima, a onda bi se
ved pokazalo što treba uraditi.

— No, to se ved pokazalo. Dvojicu smo ved učinili neškodljivim. Za one ostale
nimalo ne marimo.

— Ali ja vrlo mnogo marim za njih. Da, kad bismo imali još Sandara, onda
bismo s ostalom trojicom brzo svršili.

— Hm! Kad bi i on došao!

— To bi bila veda sreda nego što je možemo očekivati.

— Ili... sidi, došao sam na jednu misao! Ne bismo li ga mogli primamiti ovamo?

— Kako?

— Ne bi li ga Bibar mogao pozvati?

— To nije loša misao. Ja sam više sati razgovarao s Aladžija-ma pa tačno
poznam njihove glasove. Bibarov glas je malo promu-kao da bih se usudio da ga
oponašam.

— Pokušaj, sidi!

— Najprije moramo pronadi takvo mjesto kraj kojega mora Sandar prodi a da
nas ne ugleda.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Lako demo nadi takvo mjesto, bilo koji grm ili drvo.

— Naravno. Pokušajmo.

— Pokušajmo! Sidi, volim čuti kad tako govoriš.

Bio je sav oduševljen. Taj mališan bio bi izvrstan vojnik. U njemu se skrivao pravi
junak.

Oprezno smo pošli dalje sve dok nismo stigli do mjesta na kojem su tri visoka grma
stajala tako blizu jedan drugome da smo se mogli sakriti a da nas nitko izvana nije
mogao opaziti. Zavukosmo se u grmlje, a zatim viknuh, ne odviše glasno,
oponašajudi Bibarov glas:

— Sandare! Sandare! Dođi ovamo k meni!

— Evo me odmah — začuh odgovor odande gdje su se razbojnici po mom
mišljenju morali nalaziti.

Činilo se da mi je lukavština uspjela. Stajao sam spreman, držedi pušku u ruci.
Ubrzo začuh kako je Aladžija, pnbližujudi nam se, upitao:

— Gdje si?

— Evo me ovdje.

Prema mom glasu je razabrao gdje se nalazimo. Cuo sam ga gdje dolazi ravno
prema grmlju. Onda sam ga, provirivši kroz lišde, i ugledao. Išao je ravno naprijed
sav pun iščekivanja i upravo je imao prodi kraj nas, ali nažalost ne tako blizu kao
što bih volio. Tu nije bilo vremena za oklijevanje ili razmišljanje. Skočio sam iz
grmlja.

Sandar me ugleda. Prepast ga je samo na jedan trenutak pri-kovala na mjestu, no
onda pokuša odskočiti natrag, ali je bilo prekasno. Moj ga kundak pogodi tako da
je pao na zemlju. Ni on nije imao uza se ni pušku ni čakan, ved samo pištolje i nož.

— Hamdulilah! — viknu Halef gotovo preglasno. — Uspjelo je! Koliko de
potrajati dok se opet osvijesti?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Najprije moramo pogledati kako mu je. Nekog drugog bi možda taj udarac
ubio.

Sanđarovo bilo se jedva osjedalo. Prije četvrt sata se sigurno nede probuditi.

— Ne trebamo mu začepiti usta — reče Halef. — Ali svezat demo ga ipak. — U
tu svrhu poslužili smo se šalom što ga je Sandar nosio umjesto pojasa. Sad nismo
više trebali biti odviše oprezni. Nismo više puzali, ved smo uspravni pošli naprijed,
iako vrlo tiho.

Tako smo stigli do onog mjesta gdje je put dolje zaokretao. 1 rub kamene
stepenice također je zaokretao pa je tako ovdje nastao neki doksat na kojem su se
smjestili lupeži. Na doksatu je raslo svega nekoliko grmova. Sakrivene iza jednog
od tih grmova ugledasmo Mainaha el Baršu, Baruda el Amazata i Janaka. Sjedili su
i razgovarali, ali ne tako glasno da bismo ih mogli razumjeti, premda smo ved bili
blizu.

To je mjesto bilo vrlo dobro odabrano za njihove svrhe. Morali su nas vidjeti gdje
dolazimo, a sjekira, dobro bačena iz te zasjede, svakako bi ubila čovjeka. Malo iza
njih, prema nama, stajalo je šest pušaka složenih u piramidu. Dakle je i Janak
ponio sa sobom svoju pušku. U blizini su ležala dva čakana Aladžija i kožnate
pradke što su ih posudili od Janaka. Kraj pradaka je ležala mala hrpa glatkog teškog
potočnog šljunka. Takav kamen, bačen uvježbanom rukom, lako je mogao ubiti
čovjeka.

Ta trojica bila su nam sigurna. Sjedili su na rubu doksata. Ma-nah el Barša bio je
jedva tri koraka udaljen od ruba. Pokušaju li pobjedi, morat de protrčati kraj nas.
Ideja da skoče dolje bila bi pravo ludilo. Na njima se vidjelo da su napeti i puni
iščekivanja. Pogledi su im neprekidno lutali u onom smjeru iz kojeg smo morali s1
idi. Janak je najviše govorio. Iz njegovih pokreta dalo se zaključiti da im pripovijeda
našu pustolovinu s medvjedom. Neko smo vrijeme stajali prije nego što smo
uspjeli razumjeti prve njegove riječi.

— Volio bih da sve bude tako kako se vi nadate. Ta četiri nitkova su zaista
sposobna da učine sve. Cim su stigli, nastupili su u mojoj kudi kao gospodari.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Džemal de vam također pripovijedati kako su postupali s njim. Preko nodi su ga sa
svim njegovim ljudima zatvorili u podrum.

I on je to dopustio? — viknu Manah el Barša. — Zar se nisu mogli braniti?

— A jeste li se vi branili? Niste, odjahali ste što god ste brže mogli!

— Odjahali smo zbog vojnika koji su se na žalost nalazili uz te strance.

— Ni jedan jedini vojnik se nije nalazio uz njih. Džemal je to kasnije posve jasno
opazio.

— Do đavola! Zar je to istina?

— Istina je! Zavarali su vas lukavštinom. Ti ljudi ne samo što su smioni kao
divlje mačke, ved su i lukavi kao lisice. Samo pripazite da ne nanjuše i današnju
stupicu! Onaj odurni efendija rekao je da sumnja u konakdžiju i mene. Nekako
dugo ne dolaze; ved bi morali biti ovdje. Nadam se da nede pogoditi što ih ovdje
čeka.

— To nikako ne mogu pogoditi. Sigurno de dodi, a onda su izgubljeni. Aladžije
su se zaklele da de onog stranca polako živoga razrezati na komade. Barud de
preuzeti na sebe Crnogorca Oska, a meni mora pasti u šake ona mala otrovna
žaba, onaj Hadži Halef. On tako vješto maše bičem pa de sam iskusiti što znači
batina. Ne smije ga dodirnuti ni nož ni tane; umrijet de od biča! Uostalom, nijedan
od njih ne treba da odmah bude ubijen. Aladžije nede nišaniti u glavu, a i ja du
Halefa samo omamiti. Ne želim da izgubim blaženstvo da ga batinam do smrti.
Gdje li su tako dugo? Jedva čekam da dcđu.

Volio bih još štogod čuti i nadao sam se da de govoriti o Kara-nirvan-hanu, ali Halef
nije više mogao izdržati. Razbjesnio se što je Manah el Barša toliko čeznuo za tim
da ga izbatina do smrti. On najednom istupi tik pred neprijatelja i viknu:

— No, eto me, kad više ne možeš čekati!

Njegov je dolazak izazvao neizmjernu prepast. Janak viknu i ispruži obje ruke kao
da je ugledao sablast. Barud el Amazat skoči na noge i zagleda se u Halefa kao da

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

je odsutan duhom. I Manah el Barša je skočio kao da ga je odbacilo čelično pero,
no on se sabrao brže od ostalih. Lice mu se iscerilo od bijesa.

— Pasji sine! — zaurla. — Jesi li ovdje? Ali ovaj put vam nede uspjeti! Sad si
moj! Sad te imam!

Manah se lati pištolja da ga istrgne iz pojasa, ali mora da mu se otponac zakačio za
pojas. Nije tako brzo mogao izvudi oružje kako je to želio. Halef je međutim ved
nišanio u njega i zapovjedio mu:

— Miči ruku s pojasa jer du te inače ustrijeliti!

— Ustrijeli jednoga od nas! — odvrati Barud el Amazat. — Ali samo jednog!
Drugi de onda pogoditi tebe.

On izvuče nož. Uto ja polako izađoh iz grma ne govoredi ni riječi. Moja opetuša bila
je upravljena u Baruda.

— Efendija! I on je ovdje! — viknu Barud.

Spustio je ruku u kojoj je držao nož i od straha odskočio natrag. Pri tome se
sudario s Manahom i to tako žestoko da je ovoga odgurnuo do samoga ruba
stijene. Manah zavesla rukama po zraku i podigne nogu da bi našao čvršde
uporište, ali je time potpuno izgubio ravnotežu.

— Alah, Alah, Al...! — zaurla, a zatim iščezne preko ruba doksata. Duli smo
kako je njegovo tijelo tresnulo dolje na kamen.

U prvi čas nije nitko uspio izustiti ni riječi pa ni ja. Bio je trenutak prepasti. Tako
duboko dolje! Tijelo mora da je bilo smrvljeno.

— Alah mu je sudio! — naposljetku viknu Halef problijedivši. — A ti Barude, ti
si krvnik koji ga je gurnuo u dubinu. Baci nož jer deš inače poletjeti za njim!

— Ne, nedu! Pucaj, ali deš ipak okušati moju oštricu. — škrinu Barud.

On se skupi na skok i zamahne nožem za udarac. To bi za Ha-lefa bilo dovoljno
razloga da puca, no ipak nije opalio, ved brzo uz-makne, okrene svoju pušku i

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

dočeka protivnika udarcem kundaka kojim ga je oborio na zemlju. Sad smo i njega
razoružali i svezali ga njegovim pojasom.

Tako nam je preostajao samo još Janak. Taj hrabri čovjek sjedio je tačno kao i prije.
Ved ga je Halefov dolazak silno prestrašio, a ono što se zatim zbilo
udesetorostručilo mu je strah. On pruži ruke prema meni i stane me zaklinjati:

— Poštedi me, efend-jo! Nisam vam učinio ništa nažao! Ti znaš da sam vam
prijatelj!

— Ti da si nam prijatelj? Odakle bih to mogao znati?

— Pa ti me poznaješ.

— Odakle?

— Vi ste nodas otpočinuli kod mene. Ja sam trgovac ugljenom Janak.

— To ne vjerujem. Ti si mu doduše veoma sličan bar što se tiče čistode, ali ipak
nisi Janak.

— Ja sam to, efendijo! Ta to moraš vidjeti! A ako mi ne vjeruješ, upitaj Hadži
Halefa!

— Ne moram ga pitati. On nema bolje oči od mene. Janak ne može biti ovdje
jer je otišao u Glogovik da kupi soli.

— To nije istina, efendijo.

— Njegova mi je žena rekla, a ja joj vjerujem više nego tebi. Da si ti zaista Janak
onda bih ti bio dužan zahvalnost pa bih s tobom postupao bolje nego bilo s kim
drugim. Ali bududi da je dokazano da ti ne možeš biti Janak, moraš očekivati
jednaku strogost kao i tvoji divni drugovi koji su nas htjeli ubiti pa su zato proigrali
život. Ti deš se dakle zajedno s njima zaljujati na ovom lijepom drvedu.

To ga je upravo podiglo sa zemlje. Skočio je na noge i preplašeno viknuo:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Efendijo, nije dokazano ništa, baš ništa. Ja sam zaista Janak. Ispripovjedit du
ti sve što se dogodilo u mojoj kudi i kraj nje i sve što smo govorili. Ta valjda nedeš
objesiti čovjeka koji te je tako prijazno primio kao gosta?

— No, o nekom prijaznom gostoprimstvu ne može biti ni govora. Ali ako si ti
zaista Janak, kako to da se ne nalaziš u Glogoviku?

— Htio sam — htio sam ... htio sam odavde donijeti sol!

— Ah! A zašto si onda rekao ženi da nam slaže da si pošao drugim smjerom?

— Jer ... jer... — promuca on — ... jer mi je tek putem palo na um da pođem
ovamo.

— Nemoj mi ponovo lagati! Došao si ovamo da osiguraš svoj dio plijena. Zbog
toga ti je bilo žao što ti je medvjed ubio konja tako da si morao pješke.

' — Efendijo, to ti je mogao redi samo konakdžija! Dakle nas je Džemal prevario pa
ti sve rekao?

— Vidiš kako si ti svojim pitanjem sve priznao! Ja znam sve. Ovi razbojnici su
me po tvom savjetu trebali ovdje napasti. U tu svrhu si im pozajmio pradke. U
slučaju da taj napadaj ne bi uspio trebali su nas namamiti u spilju dragulja i tamo
nas Ubiti.

Janak obori glavu. Vjerojatno je mislio da mi je konakdžija sve odao. Nije mi padalo
na um da ga pokolebam u tom uvjerenju.

— A sad govori! — nastavih. — O tebi ovisi hodemo li te smatrati isto tako zlim
kao i ostale. U tvojim rukama leži tvoja sudbina.

Nakon kradeg razmišljanja Janak prizna:

— Ne smiješ misliti da sam ja stvorio plan da vas ubijemo. Ti ljudi su ved davno
tako odlučili.

— Znam! Ti si samo zbog podle pohlepe sudjelovao u njemu. To ne možeš
poredi.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Možda me je Džemal ocrnio više nego što treba.

— Ja ne donosim sud prema mišljenju drugih ljudi. Imam svoje vlastite oči i uši,
a one mi kazuju da ti doduše nisi tvorac plana za umorstvo, ali si ipak član ovog
prljavog društva. Uostalom, nemam vremena da se dalje bavim s tobom. Baci nož.
Halef de te svezati.

— Ne, ne! — preplašeno viknu Janak. — Tebi za ljubav učinit du sve, samo me
ne smiješ objesiti!

— Zaista ne znam što bi ti mogao učiniti meni za ljubav. Ostaneš li živ, nedeš mi
modi biti ni od kakve koristi.

Hladan ton kojim sam to izrekao samo je još pojačao njegov strah, a kad mu je
onda Halef izvukao nož iz otrcana pojasa, Janak vikne:

— Ja vam mogu biti od koristi, efendijo, mogu!

— Kako?

Janak se opet zamišljeno zagleda u zemlju. Na licu mu se vidjelo da se bori između
straha i podlosti. Ako mi je zaista htio biti od koristi, onda je morao izdati
ugljenara, svog šurjaka. Možda je razmišljao o 1 aži koja bi ga spasila iz teškog
položaja u kojem se nalazio. Nakon nekog vremena me otvoreno pogleda i reče:

— Nalaziš se u najvedoj smrtnoj opasnosti, efendijo, a nemaš ni pojma o tome.
Ono što ti je ovdje zaprijetilo, sitnica je prema onome što te još čeka.

— Kako to misliš?

— Hodeš li mi zaista pokloniti život ako ti reknem?

— Hodu, samo ne vjerujem da mi možeš redi išta novo.

— Mogu, mogu! Uvjeren sam da nemaš ni pojma o opasnosti koja ti prijeti. Zar
ne, ti želiš nadi Žutoga?

Šutke kimnuh glavom.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ti si njegov najvedi neprijatelj. Mubarek mu je poslao glasnika da ga
opomene pred tobom. Javio je Žutome i to da ga vi progonite i da de vas on
namamiti za sobom dok ne padnete Žutome u ruke. Međutim, ovi ljudi ovdje koje
ste svladali, htjeli su da se domognu vaše imovine. Zato su vam postavili ovu
zasjedu kojoj ste sretno uma-

kli. Žuti vam je međutim krenuo u susret. Mora da se nalazi ved u blizini pa ste
izgubljeni ako vas ne spasimo ja i moj šurjak.

— Ali Sarka bi me također htio ubiti!

— Dakako, jer je i on pristalica Žutoga. Ali ako mu reknem da ste poštedjeli moj
život, premda sam se nalazio u vašim rukama, njegovo de se neprijateljstvo
pretvoriti u prijateljstvo pa de poduzeti sve da vas spasi. Ja du vas sam provesti
skrovitim putom iz planine tako da sigurno umaknete opasnosti.

Pretvarao sam se da mu vjerujem pa ga upitah:

— Poznaješ li Žutoga?

— Svakako. Cesto je bio kod mene.

— Gdje stanuje on?

— Prijeko u Orošiju. On je vođa Miridita i ima veliku mod.

— U Orošiju? Meni su rekli da stanuje u Karanirvan-hanu.

Janak se očito prestrašio kad sam spomenuo to ime, ali onda se

osmjehne i reče:

— To su ti kazali da te zavedu u bludnju.

— Ali sigurno postoji mjesto s tim imenom?

— Nisam čuo za nj, a kraj toga poznajem sva sela i zaseoke blizu i daleko. Vjeruj
mi, iskren sam prema tebi i želim ti dobro.

— Zaista? No, vidjet demo. Kako je daleko odavle do tvog šurjaka?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Svega četvrt sata jahanja. Dodi deš u veliku okruglu dolinu. Kad iz klanca
izađeš u nju, ugledat deš zdesna dim koji se uzdiže iz Sarkinih ugljara.

— I ti deš nas odvesti k njemu?

— Hodu. Od njega deš doznati mnogo više nego što ti ja mogu redi. Vaš život
ovisi o tome da mi povjerujete. A sad radi što hodeš.

Halef je griskao donju usnicu. Jedva je mogao sakriti bijes što nas taj čovjek smatra
tako lakovjernim. Ja sam pak udesio prijazno lice, domahnuo nitkovu i odgovorio
mu:

— Vjerojatno nam govoriš istinu. Da ipak još jednom pokušam jesi li iskren
prema nama?

— Pokušaj, efendijo! — radosno viknu Janak. — Vidjet deš da te nisam
prevario.

— No dobro, onda demo ti pokloniti život. Ali ipak te moramo na neko vrijeme
svezati.

— Zašto?

— Da oni ostali ne naslute kako si se sporazumio s nama. Mora izgledati da
dijeliš njihovu sudbinu.

— Ali ti mi daješ riječ da dete me opet razvezati?

— Obedajem ti da deš uskoro opet biti slobodan i da se od nas nemaš baš
ničega bojati.

— Onda me svežite.

On pruži ruke. Halef mu skine pojas i njime sveže ruke na leđima.

— Sad počekaj kod ove dvojice — rekoh Halefu. — Ja idem po naše drugove.

Barud el Amazat je još bio bez svijesti. Halef ga je zaista žestoko udario.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Vratio sam se istim putem kojim smo došli. Nije bilo razloga da pretražujem ovaj
kraj.

Moj razgovor s Janakom nije donio željeni uspjeh. Namjeravao sam doznati nešto
sigurno o Žutome i o Karanirvan-hanu. Mogao bih doduše bičem iznuditi to
priznanje, ali nisam bio baš raspoložen da primjenjujem to sredstvo. Nadao sam se
da du i bez njega postidi cilj.

Potražio sam Sandara. Ležao je još nepomično, ali bilo mu je ved čvršde udaralo.
Ubrzo de se oporaviti. Zatim sam otišao onamo gdje su bili svezani Bibar i Suef.
Obojica su bila pri svijesti. Kad me je Aladžija ugledao, on bijesno puhnu kroz nos,
zagleda se u mene krvlju podli venim očima i nape svu snagu da se oslobodi spona.

— Ne trudi se! — rekoh mu. — Ne možete izbjedi sudbinu. Upravo je smiješno
da takvi ljudi bez mozga u glavi, kao što ste vi, umišljaju sebi da mogu mene
nadmudriti. Dokazao sam vam da su svi vaši pothvati uvijek bili glupe djetinjarije.
Vjerovao sam da dete napokon uvidjeti koliko ste glupi, ali sav moj obzir bio je
uzalud. Sad je mojem strpljenju kraj pa dete dobiti ono što ste odredili za nas,
naime smrt. Upravo to ste htjeli.

Znao sam da Aladžiju ne mogu povrijediti nego da mu reknem da je glup.
Uostalom, mali smrtni strah mu nede mnogo štetiti.

Zatim sam prišao rubu stijene odakle sam mogao vidjeti svoje drugove. Osko me
opazi i doviknu mi:

— Jesi li to ti, efendijo? Hvala Alahu! Onda je sve u redu.

— Jest. Od veži konakdžiju da se uspne gore. I ti se uspni za

njim. Sa sobom donesite sve remenje i konopce što ih imate. Omar neka ostane uz
konje.

Njih se dvojica ubrzo uspeše gore, konakdžija prvi. Dočekao sam ga pokazavši mu
revolver.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Opominjem te da se ne makneš bez mog dopuštenja. Smjesta deš poslušati
svaku moju riječ jer du te inače ustrijeliti.

— Zašto, efendijo? — prestrašeno de on. — Ja zaista nisam tvoj neprijatelj. Ne
znam ništa, a i dolje sam ostao posve nvran.

— Ne mlati praznu slamu. Ja sam ved u Treska-konaku znao na čemu sam s
tobom. Nije ti uspjelo da me ma na trenutak zavaraš. Sad je igri kraj. Naprijed!

Otišli smo do doksata gdje je Halef stajao s oba zarobljenika. Earud el Amazat je
bio pri svijesti. Kad je Džemal ugledao njih dvojicu, prestrašeno viknu.

— No, je li to Janak ili nije?

— On je! — odvrati Džemal. —- Kako je došao ovamo'

— Tačno onako kao i ti, uspeo se uz potočid. Podigni Baruda el Amazata i
ponesi ga! Janaku nisu svezane noge pa može sam za nama. Naprijed!

Oba nitkova morala su podi za nama do Bibara i Suefa.

Pogledi što su ih izmjenjivali, bili su i više nego rječiti, ali nilko nije n: pisnuo.

Osko je donio nekoliko remenova. Osim toga skinusmo Barudu kaftan i razrezasmo
ga noževima u dugačke trake da njime svežemo r>aruda i Janaka. Zatim ođosrno
Sandaru koji je, čini se, upravo otvorio oči. Soptao je kao divlja zvijer i propinjao se
da prekine spone.

— Budi miran, Ijubimče moj! — nasmije se Halef. — Koga jednom imamo, toga
i zadržimo.

I tog Aladžiju smo dali prenijeti onamo gdje su se nalazili ostali. Stabla su stajala
blizu pa smo zarobljenike tako svezali za njih da se nikako nisu mogli osloboditi.
Konakdžija koji dotad nije bio vezan da bi mogao one druge nositi, došao je
posljednji na red.

Zatim izvadismo svladanim ljudima čepove iz usta da uzmognu govoriti, ali oni su
radije ostali nijemi. Vidio sam kako je Halef ude-sio svečano lice da im održi

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

kaznenu propovijed, ali sam ga pretekao rekavši mu da donese oružje
zarobljenika. Sve zajedno sačinjavalo je lijepu zbirku.

— Tim su se oružjem oni htjeli poslužiti da nas ubiju — rekoh. — Ono je sad
naš zakoniti plijen s kojim možemo postupiti kako hodemo. Uništit demo ga.
Odbijte kundake s pušaka i pištolja i zdrobite sjekirama cijevi.

Nitko nije bio brže spreman za to od Halef a. Noževi su slomljeni, a na kraju sam ja
hajdučkom sjekiricom onesposobio čakane obih Aladžija. Bivši vlasnici oružja
promatrali su to razaranje s upravo neopisivim izrazima lica. Ipak su i dalje šutjeli i
samo je Janak počeo psovati kad smo na kraju razbili i njegovu pušku.

— Stoj! To je moja puška!

— Više nije — odvrati Halef.

— Ali ja sam vaš prijatelj!

— I to najbolji kojeg imamo. Budi bez brige. Efendija de održati obedanje koje ti
je dao.

Sad se Hadži okrenu zarobljenicima držedi se tako da sam morao naslutiti kako
upravo kani održati jedan od svojih glasovitih govora. Domahnuo sam mu da pođe
sa mnom i udalji se od zarobljenika tako da nas nisu više vidjeli.

—Sidi, zašto da im ništa ne reknem? — upita on.

— Jer to nema smisla. Odemo li ne rekavši im ni riječi, ostavit demo ih u vedem
strahu nego da im održimo velik govor.

— Ah, tako! Dakle demo otidi?

— I nedemo se više vratiti.

— Zar tako! I ja da nemam užitak da im reknem kakvim ih ljudima smatram?

— Oni to ved znaju.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Treba li da ovdje gore umru od gladi i žeđe? Sami se ne mogu osloboditi.
Uostalom, obedao si Janaku da deš ga osloboditi! Zar nedeš održati riječ?

— Hodu! Ne brini ništa! Ugljenar sigurno znade gdje se oni nalaze pa de se
ubrzo potruditi da ih oslobodi.

— Hodemo li odjahati k njemu?

— Hodemo. Hajdemo sada!

— Samo još trenutak, sidi. Moram im redi bar još jednu riječ jer du inače
puknuti.

Požurio se k zarobljenicima, a ja za njim da ga spriječim ako bi pokušao da učini
kakvu glupost. Stao je pred njih, isprsivši se, i rekao:

— U ime mog efendije i u svoje ime moram vam objaviti da smo mi prije nego
što smo vas uhvatili i svezali ovdje, ispod ta tri drveta zakopali tri oke baruta.
Dugački fitilj je ved spreman pa de, čim mi to zaželimo, biti zapaljen izdaleka tako
da vi to ne opazite: Onda de se vaša tijela razletjeti u prašinu i nitko se nede više
tome razveseliti od mene, glasovitog Hadži Halefa Omara Ben Hadži Abul Abas Ibn
Hadži Davud al Gosara. — Pošto je tako dao oduška svom srcu, on se vrati i upita
me:

— Nije li to bilo dobro, sidi? Sto misliš kako de se sad bojati ti bijednici kad
budu vjerovali da sjede na mini koja može svakog časa prasnuti?

— To tvoje sredstvo da mučiš ove ljude nije baš odviše duhovito smišljeno. Bez
obzira na to hode li ti oni povjerovati ili ne, ved sama ona neizvjesnost u kojoj se
nalaze, dovoljna je kazna za njih.

— Vjerovat de oni, uvjeren sam u to.

— Kad bismo htjeli ubiti Zutove ljude, onda bismo to mogli učiniti mnogo
jeftinije, a ne da tratimo tako golemu količinu baruta kcji je u ovim krajevima
rijedak. Žalim ih budu li povjerovali da sa sobom nosimo tri oke baruta.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Siđosmo k Omaru koji je čuvao konje. Ondje sam Džemalovom kcnju skinuo sedlo i
uzde, bacio jedno i drugo na zemlju, a konja otjerao u onom smjeru iz kojega smo
stigli. Nisam ga htio voditi sa sobom i pustio sam ga na slobodu. Bilo je bolje da na
njemu ne ostane ništa jer se tako nije mogao uzdama ili stremenovima zakvačiti
negdje u šumi i zbog toga bijedno uginuti.

Zatim odjahasmo i ubrzo stigosmo onamo gdje je ležao Malah el Barša. Njegovo
smrvljeno tijelo pružalo je strašnu sliku. Nismo sja-fcali jer nije imalo smisla
promatrati lešinu. Jedva smo uspjeli natjerati konje da prođu preko nje.

— To je teška kazna — reče Halef okrenuvši lice ustranu. — Pođimo što prije
odavde!

Brže je potjerao konja, a mi šutke krenusmo za njim.

Zidovi klanca postajali su sve viši i opet se stisnuli kao i prije. Put kroz taj klanac
zaista je morao tišti ti čovjeka.

Pošto smo tako jahali četvrt sata, klanac se otvori u prostranu okruglu dolinu.
Ugledavši je, ja sam i nehotice zaustavio vranca. Dolina je imala oblik duboke
zdjele i promjer od otprilike jednog sata juhanja. Ali kako je samo izgledala!

Rubovi su joj okolo naokolo bili od kamena i prilično su se

strmo uspinjali. Ondje, gdje god je bilje moglo pustiti korijenje, stajala su
crnogorična stabla, stara po više stotina godina, a njihovo tamno zelenilo živo se
isticalo u svjetlijem zelenilu golemoga bjelogoričnog drveda. Činilo se da dolina
ima prilično široke izlaze prema jugu i prema zapadu. Dno joj je bilo gotovo
potpuno pokriveno izlomljenim stijenjem, često visokim kao višekatna kuda, pa sve
do kamenja malenog poput šake. Iznad svih tih stijena pružao se svjetlucavi
pokrov različitih povijuša, a između njih je raslo bujno grmlje tako da se činilo da
ne bismo mogli prodi kroz taj guštik.

Je li kakav potres posuo dno doline tim razbijenim kamenjem ili se ovdje možda
nalazilo kakvo podzemno jezero pa se strop iznad njega odjednom urušio? Dolina

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

je zaista izgledala tako kao da je jednom bila nadsvođena takvim stropom koji se
onda srušio.

S mjesta na kojem smo stajali, vodili su tragovi desno, duž stijene doline. Pošli smo
za njima. To je bio onaj pravac o kojemu je govorio Janak. Dugo sarn uzalud gledao
naokolo tražedi ugljenarove ugljare koje su se navodno ovdje nalazile. Naposljetku
opazih da iznad drveda titra zrak u sunčanom sjaju. To je bio znak da ondje gore
vatre, ali da ne šire dim.

— Ondje mora da se nalazi stan ugljenara Šarke — rekoh. — Cini se da je donde
pet minuta. Najradije bih se najprije malo ogledao. Odjašite ovamo u grmlje i
počekajte me.

Predao sam Halefu svog konja i svoje puške pa pješice pošao dalje. Ubrzo stigoh
do ruba jedne čistine čije je tlo bilo posve crno od ugljene prašine. Usred čistine
ugledao sam kolibu, sagrađenu od kamenja, a svuda naokolo upaljene hrpe drvena
ugljena ili pak njihove tragove.

Jedna od čunjolikih ugljara, najveda od sviju, stajala je desno od mene na rubu
čistine, tik uz stijenu koja se ovdje okomito uzdizala. To me je začudilo. Ali ta hrpa
mi se učinila još neobičnijom kad sam podigao pogled i poviše na brijegu, iznad
gustih vrhova crno-gorice ugledao golemu krošnju nekog velikog hrasta. Ogledao
sam se naokolo, ali nigdje nisam otkrio još jedno takvo drvo. Je li to možda bio
onaj šupalj hrast kroz čije je srce vodio tajni put u spilju? Onda je lako bilo mogude
da je ona hrpa drvenoga ugljena koja je stajala ispod stijene, b.la u nekoj vezi s
tom spiljom.

U blizini ugljare bila je postavljena klupa pokrivena mahovinom. Na njoj su sjedila
dva čovjeka, pušila, i nešto živo razgovarala. Jedan od njih bio je obučen u
građansko odijelo koje nije odgovaralo toj okol.ni. Onaj drugi bio je pledat, ali
prljav i odjeven siromašno pa se vidjelo da je to ili sam ugljenar, ili jedan od
njegovih pomodnika. Sto je taj gotovo otmjeno obučeni čovjek htio od čađava
ugljenara? Razgovarali su kao ljudi koji se dobro poznaju. S druge strane ugljare
stajao je osedlan konj i griskao listove nekog grma. Rub šikare, u kojoj sam se
nalazio, pružao se do hrasta i još dalje, pa pa je dodirivao i klupu zasjenjujudi je ved

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

davno ocvalim grančicama zanovijeta. Kako bi bilo da se pokušam kradomice
privudi do klupe? To nije moglo biti odviše teško. Možda du čuti nešto važno.

Zato sam se vratio nekoliko koraka natrag i tiho se provukao između granja prema
klupi. Uostalom, to i nije bilo tako lako kako sam u prvi čas pomislio. Grmlje je
raslo gusto jedno tik drugoga. Da se ne odam pomičudi granje, morao sam puzati
po tlu.

Kad sam onda naposljetku stigao do stijene, iznenadih se našavši prilično ugaženu
stazu koja kao da se spuštala odnekle s brda. Da nije možda vodila do hrasta?
Pošao sam njome u protivnom smjeru i ubrzo se našao pred ugljarom koja je
svojim donjim dijelom tako dodirivala stijenu da se činilo kao da je upravo izrasla iz
kamena. Staza je začudo završavala na podnožju ugljare kao odrezana. To mi je
dalo povoda za razmišljanje.

Dok je ta ugljara stajala ravno preda mnom, a stijena na desno, čuo sam slijeva
glasove onih ljudi. Klupa je bila samo uskom prugom grmlja odvojena od stijene i
od mjesta na kojem sam se nalazio. Legao sam na tlo i stao puzati između grmlja
sve dok nisam stigao do zanovijeta.

Sad sam se nalazio tako blizu klupe da bih je mogao gotovo dodirnuti, ali me ipak
nitko nije mogao vidjeti jer je grmlje bilo poput gustog zastora. Upravo je govorio
onaj građanin. Izražavao se nekako kratko i zapovjedno. Kad sam se smjestio što
sam mogao ugodnije začuh ga gdje govori:

— To je neobična stvar. Neki stranac progoni Mubareka, Aladžije i njihove
pratioce. Prati ih u stopu i ne da im mira ni danju ni nodu. Zašto? '

— Ne znam — odvrati ugljenar.

— A oni sad u klancu vrebaju na nj? Hode li on zaista dodi? Hode li im uspjeti
napadaj?

— Svakako. Neprijatelji ne mogu živi prodi onuda. Uostalom, pridružio im se i
Janak koji je donio vijest da stranci dolaze. To je sa Džemalom sedam ljudi protiv
četvorice, a k tome ta četvorica ništa i ne slute.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Prema svemu onome što si mi sad ispripovjedio o toj četvorici, ne smijemo
ih potcjenjivati. A što onda ako kod prvog napada okrenu konje i pobjegnu?

— Prvi znak napada bit de i njihova smrt. Aladžije svojim ča-kanima nikad ne
promašuju cilj. A tim strancima ne pada na um da bježe: odviše su smioni za to.

— No, neka onda uspije! Želio bih to. A ako je konj toga stranca zaista tako
divna životinja kako ti to kažeš, onda de Žuti za njega platiti lijep bakšiš. Dobro je
da sam upravo sada naišao ovamo. Mogu odmah primiti konja i odvesti ga u
Rugovu.

Čuvši to ime umalo da se nisam odao od radosti. I nehotice sam se okrenuo tako
da je zašuštalo lišde. Sredom se oni nisu ni obazreli na to. Žuti je dakle stanovao u
Rugovi! Je li onda on bio konjotržac Kara Nirvan? Na to pitanje dobio sam odmah
odgovor jer je onaj čovjek nastavio:

— Takve konje trebamo jer je Kara Nirvan odlučio da de provaliti preko srpske
granice pa u tu svrhu sabire vedi broj hrabrih ljudi koji treba da imaju dobre konje.
On de ih sam voditi pa de mu takav divni ždrijebac dobro dodi.

— Znači veliki grabež? Nije li to opasno?

— Nije tako kako se čini. Ljudi se posvuda bore protiv turskog jarma pa de nas
smatrati hajducima, a ne razbojnicima. Modi demo dakle napljačkati koliko
budemo htjeli i sve de se to upisati u račun hajducima. Uostalom, nisam došao
ovamo da s tobom razgovaram o tome, ved ti moram predati Zutovu poruku. Je li
spilja prazna?

— Jest.

— I ti ne očekuješ da de uskoro u tu tajnu tamnicu dodi kakav novi stanovnik?

— Ne očekujem. Zapravo smo namjeravali da toga stranca s njegova tri
pratioca domamimo onamo, ali to više nije potrebno jer de ga ubiti u Đavoljem
klancu. Da smo mi to učinili, cijela bi stvar

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

bila za dva sata gotova. Zapalio bih ugljen tu iza nas, dim bi ušao u spilju i oni bi se
ugušili.

— Ali onda dim ostaje u spilji tako da mnogo dana ne može nitko u nju udi!

— Ne, nikako. On izlazi gore kroz šuplji hrast. Ako ovdje dolje otvorim vrata,
nastaje takav propuh da ved za nekoliko sati nema više ni traga dimu.

— To je divno udešeno! Ti dakle uopde ne trebaš spilju?

— Ne trebam.

— To de Žutom biti drago. Upecali smo naime nekog stranca kojeg demo
smjestiti ovamo dok ne stigne otkup za nj.

— Zar opet? Nemate li mjesta u vašoj karauli?

— Nemamo. Osim onoga, za koja ved znadeš, nalazi se u njoj neki trgovac iz Skadra
koji nam je u ruke pao uz pomod Hamd el Amazata. Za njim de dodi i njegova
obitelj tako da de nam ostaviti cio svoj imutak. Hamd el Amazat je ved i prije
poznavao te ljude pa je od njega pravo majstorsko djelo da je uhvatio toga
trgovca.

To što sam čuo ovdje, bilo je upravo nenaplativo. Ovdje sam doznao sve ono što
sam dosad uzalud tražio! Dakle Žuti je zaista bio onaj perzijski trgovac konjima
Kara Nirvan i stanovao je u Rugovi. Ondje je stajala stara karaula, a u njoj je bio
zarobljen neki trgovac iz Skadra, vjerojatno Galingre, da bi mu razbojnici oduzeli
cio imutak. Njegovi rođaci trebali su dodi za njim. Sigurno su ih domamili
nekakvom paklenom lukavštinom. Osim toga bio je predviđen pljačkaški upad u
Srbiju pri čemu je Žuti imao jahati na mom Riju.

Sredom se pastuh nalazio još u mojim rukama, a ja nisam imao ni najmanje volje
da dopustim da mi ga oduzmu ili da se dam ubiti.

Dalje nisam dospio razmišljati jer sam upravo čuo nešto što je zaokupilo moju
punu pažnju. Ugljenar je naime upitao:

— Isplati li se uopde da primim čovjeka kojega mi želite poslati?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Svakako. Cini se da je neizmjerno bogat.

— Rekao si da je stranac. Onda sigurno ne stanuje ovdje u zemlji Arbanasa?

— Ne, on je Inglis.

— Ah, oni su vedinom bogati. Jeste li ga ved uhvatili?

— Još nismo, ali smo sigurni da demo ga uhvatiti. Stanuje u hanu u Rugovi i čini
se da ondje čeka nekoga tko ne dolazi. Stigao je s unajmljenim konjima i slugama
pa vodi sa sobom čak i jednog

dragomana kome plada svakog dana po trideset pijastera. Taj je čovjek zaista
smiješan. Veoma je visok i mršav, na očima nosi dva plava prozora, ima usta kao
morski pas, a nos koji se uopde ne da opisati. Nos mu je silno dugačak, ima oblik
krastavca, a čini se da je povrh toga nedavno na njemu bio alepski čir. Živi kao
kakav sultan i nitko mu ne može dovoljno dobro prirediti jelo. Kad otvori vredicu, u
njoj svjetlucaju sami zlatnici, a ipak je odjeven kao šaljivčina u igri sjena. Odijelo
mu je potpuno sivo, a na glavi nosi sivi šešir, visok kao minaret omajadske džamije
u Damasku.

Kad sam to čuo, bilo mi je kao da me je netko udario po licu. Taj je opis potpuno
odgovarao mom engleskom prijatelju Davidu Lindsayu od kojeg sam se nedavno
oprostio u Stambulu i koji mi je tom prilikom rekao da de se uskoro vratiti u
Englesku.

Sve se slagalo: odijelo, bogatstvo, plave naočale, široka usta, golemi nos. To je
morao biti on! U mislima sam izračunao je li bilo mogude da se sad nalazi u Rugovi.
Da, bilo je mogude ako je nedugo iza mene otputovao brodom iz Stambula pa se
iskrcao u Baru.

— Premda je smiješan, ipak je mastan plijen — nastavio je međutim onaj
čovjek — možda najbogatiji kojeg smo ikad ulovili. Večeras de ga uhvatiti i zatvoriti
u karaulu. C.m se vratim, mi demo zaobilaznim putevima, na kojima nas nitko ne
može sresti, dovesti tog čovjeka k tebi. Pripremi se da ga dočekaš.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Tako! — promrmlja ugljenar. — Večeras dete ga uhvatiti. Ako danas odeš
odavde, stidi deš rano ujutro u Rugovu jer poznaješ puteve. Karaula leži na tako
osamljenom mjestu da s Inglisom možete krenuti odmah, premda je dan, jer vas
nitko nede vidjeti pa on može stidi k meni ved uvečer. Ali reci mi može li.se taj
čovjek sporazumijevati s vama?

— Nažalost ne može; zato je i poveo tumača.

— To je neugodno. Ja se nerado bavim time, ali moram slušati Žutoga. Ako
Inglis ne razumije ni turski ni albanski, sigurno de mi zadati mnogo neprilika.
Nadam se da de Žuti s obzirom na to odmjerit: i nagradu. Sto du ja za to dobiti?

— Bit deš zadovoljan, znaš da naš vođa nikada ne škrtari ako ise radi o tome da
plati iskazane usluge. Dogovorili smo se dakle o svemu. Ja du sutra svakako prije
večeri stidi ovamo pa ne samo što du sa sobom dovesti Engleza, ved i tumača. Nede
biti teško da

uhvatimo i ovoga. Bude li i on prisutan lakše de ti biti sa zarobljenikom.

— Kako se zove taj stranac? Sto je on?

— Ne znam što je. Ima neki naslov koji se izgovara kao ser, a i njegovo ime je
neka strana riječ koju još nikad nisam čuo pa je i ne razumijem. Zvuči otprilike kao
Lin-seh. Upamti to.

Sad više nije moglo b.ti nikakve sumnje. Zaista se radilo o mom starom i dobrom,
premda malo osebujnom Davidu Lindsayu.

Zašto se taj Englez zadržava u Rugovi? Sto ga je navelo da krene iz Stambula i da
tako brzo doputuje u Albaniju? To nisam mogao shvatiti. Onaj čovjek u
građanskom odijelu nastavi nakon kratke stanke:

— Prema onome što sam od tebe čuo morao je napadaj na ona četiri čovjeka
biti ved davno izvršen. Uznemiruje me da se Aladžije sa svojim prijateljima nisu još
vratili.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Možda su oni krenuli kasnije nego što je to Janak očekivao. Kad se išuljao iz
svoje kolibe, oni su još spavali. S obzirom na naporni put što su ga prevalili
posljednjih dana, nije čudo da su bili umorni. Povrh toga je Džemal dobio nalog da
ne jaše odviše brzo pa se da lako razjasniti našto još nisu stigli.

— Ali mene zabrinjuje to zakašnjenje, Sarka. Najradije bih sam odjahao do
Đavolje stijene da vidim kako stoji stvar.

— To ne smiješ učiniti. Time bi mogao sve pokvariti jer bi vrlo lako stigao
onamo upravo u istom trenutku kad i stranci. Tvoj bi dolazak možda u njima
izazvao sumnju. Ne, ostani ovdje! Imamo još vremena. Ne može biti nikakve
sumnje da de napadaj uspjeti.

— Dobro, onda du se strpiti. Za to mi vrijeme možeš pokazati spilju.

Obojica ustadoše s klupe. Bududi da sam nasludivao da potajni ulaz u spilju stoji u
nekoj vezi s onom ugljarom, kraj koje sam ležao, učinilo mi se da bi bilo pametno
da se smjesta uklonim odande. Zato sam tiho otpuzao natrag na stazu, a onda
požurio do onoga mjesta gdje su se moji drugovi sakrili u grmlju.

Ondje sam odmah opazio da nema Oska. Prije nego što sam mogao išta upitati,
Halef mi javi:

— Sidi, Crnogorac je otišao, ali rekao je da de se ubrzo vratiti.

— Kamo je otišao?

— Ne znam. Tek što si ti malo prije iščezao, on kratko i naglo reče: »Moram
otidi, ali du se za pola sata vratiti.« Prije nego što smo ga mogli zadržati, on je od
jahao.

— Kamo? Zar u onom smjeru od kuda smo došli?

— Da, sidi.

— Onda znam zašto se vratio. On želi izvršiti osvetu protiv Bar uda el Amazata,
otimača njegove kderi. Premda nam je naš neprijatelj često bio tako blizu da bi
Osko mogao pucati u njega, on to ipak nije učinio. I maločas kad smo gore na

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

stijeni vezali zarobljenike, imao je prilike da izvrši osvetu. Ni tad to nije učinio,
vjerojatno jer se bojao da du ga spriječiti da počini umorstvo. Prividno dobrovoljno
od jahao je s nama dalje, ali se vratio da izvede svoju potajnu namjeru. Ja sam bio
više od četvrt sata odsutan. Za to vrijeme stigao je on do Đavolje stijene pa
vjerojatno ne mogu više spasiti Baruda. No ipak du pokušati. Moj konj je brz. Za
pet minuta bit du ondje. Ostanite ovdje sakriveni dok se vratim.

Uzjahao sam i krenuo natrag. Za Rija je bila dovoljna riječ »kavam« — brzo! Tek
što sam je izgovorio, on poleti poput strijele. Za nepunu minutu stigao sam u
klanac. Vranac je letio između stijena kao munja. Još jedna minuta i još jedna —
nakon tri minute ugledah mrtvo tijelo Manaha el Barše. Zdrijebac je upravo
preskočio preko njega i jurnuo dalje krivudavim klancem kad odozgo zaori tako
strašan krik da sam se ne samo ja prestrašio ved i konj se prepao, propevši se, pa
bih sigurno pao poleđice da nisam brzo svu svoju težinu bacio naprijed. Trgnuo
sam vranca da se okrene na stražnjim kopitima i pogledao gore.

Od onoga što sam opazio umalo da mi se nije sledila krv u žilama. Toliko sam bio
ved zakrenuo iza zavoja da sam ugledao dok-sat. Na rubu doksata, upravo na
onom mjestu s kojega je pao Manah el Barša, ugledah dva čovjeka gdje se rvaju:
Osko i Barud el Ama-zat. Zarobljenik nije više bio vezan, ved se slobodno mogao
služiti rukama i nogama. Jedan je čvrsto stegao drugoga i svaki je od njih nastojao
da se odmakne od ruba stijene i da svog protivnika baci dolje.

Nisam se ni pomakao s mjesta. Da sam se ma kako žurio ipak bih prekasno stigao
gore. Prije nego što bih se mogao uspeti uz liticu

i prodi onih stotinu pedeset koraka, morala je pasti odluka u borbi. Dotle de
sigurno jedan od njih ležati dolje smrvljen — a možda i obojica!

Osko je postupio samovlasno i protiv moje volje. Nipošto nisam kanio dopustiti da
ubije Baruda el Amazata, ali ipak mi je bilo više do Oskova života nego do
Barudova. Obojica su lebdjela u istoj opasnosti jer se činilo da su podjednako
snažni i spretni. Zar da obojica poginu? Ne! Jedan je od njih svakako bio izgubljen
pa nisam htio da to bude Osko. Skočio sam dakle iz sedla i uperio u njih
medvjedarku. Metak je bio namijenjen Barudu el Amazatu. Uostalom, to je bio

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

težak hitac. Njih dvojica su tako čvrsto obujmili jedan drugoga da sam se na taj
hitac mogao odvažiti samo zato jer sam tačno poznavao svoju pušku i mogao se
pouzdati u svoju hladnokrvnost.

Dugo sam nišanio. Metak je morao pogoditi Baruda u glavu. Oba su rvača vidjela
šta namjeravam pa se Barud trudio iz sve snage da mi ne pruži cilj. Osko se očito
bojao da bih ga mogao pogoditi jer mi doviknu odozgo:

— Ne pucaj, efendijo! On mora dolje. Pripazi!

Vidio sam kako je ispustio protivnika. Barud koraknu ustranu da malo dođe do
daha. Uto i Osko krenu u stranu kako bi dobio Baruda između sebe i ponora. Zatim
podignu šaku kao da ga želi udariti po glavi. Ali to je bila samo varka jer kad je
Barud podigao obje ruke da obrani udarac, Osko se strelovito sagnu i udari ga
šakom u želudac. U istom trenutku baci se Crnogorac na zemlju da ga njegov
protivnik ne bi mogao zgrabiti i povudi za sobom. Barud zatetura natrag, pokuša se
prihvatiti za svog neprijatelja, ali zahvati samo u prazninu i sruši se sa stijene.
Tresnuo je kraj Manahovog mrtvog tijela. Jeza me prođe i ja se okrenuh.

Gore je Osko opet skočio na noge, sagnuo se naprijed da pogleda Barudovo tijelo i
pobjedonosno viknuo:

— Zenica je osvedena! Taj čovjek nede nikad više ugrabiti prijateljevu kder.
Ostani dolje, efendijo! I ja du sidi.

— Gdje su ostali? — doviknuh mu.

— Još uvijek su ondje gdje smo ih ostavili. Nijedan se od njih ne može
osloboditi. Ja sam se pobrinuo za to.

Zatim se Osko povuče s ruba stijene, a ja pojahah dalje do vodopada gdje je stajao
njegov konj. Nakon nekog vremena Osko siđe. Pretekao me je i rekao prije nego
što sam ga dospio ukoriti:

— Ne govori o tome, efendijo. To se dogodilo i ne može se više izmijeniti. Ja
sam nijemo nosio svoju srdžbu. U planinama moje domovine vlada zakon osvete.
Taj"je zakon jednako star kao i naš rod pa ga moramo slušati.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nisi uč.nio pravo. Barud ti je ugrabio kder, ali je nije ubio. Sve ako si i bio
uvjeren da imaš pravo uzvratiti zlo u jednakoj mjeri, ipak ga nisi smio ubiti.

— Da, taj čovjek nije ub'o Zenicu, ali ju je prodao kao robinju, a što je ona
propatila u Egiptu, znaš ti bolje od mene jer si je upravo ti oslobodio. To je bilo
mnogo gore nego da ju je ubio. K tome pridolazi sva ona žalost što ju je zadao
meni i Isli Ben Maflaju. Ja sam je uzalud tražio u svim zemljama islama. Zeničin
otimač zaslužio je smrt pa ju je i našao. Onih nekoliko trenutaka smrtnoga straha
što ga je osjetio nisu upravo ništa u usporedbi sa žalošdu što ju je on nama zadao.

— Ali ti si ipak počinio umorstvo!

— Ne, efendijo, to nije.b.lo umorstvo, ved poštena borba, čovjek protiv
čovjeka! Mogao sam ga ubiti kad je bio vezan o drvo, ali ja sam ga odriješio i odveo
na doksat. Ondje sam mu odvezao ruke i noge, odbacio svoje oružje i rekao mu da
želim pošteno postupati prema njemu i dati mu pr.like da se brani. Da, neko
vrijeme sam čak i oklijevao da ga ubijem. Vidio sam da sam jači od njega. Tek kad
sam primijetio da kaniš pucati i da bi me mogao pogoditi, iskoristio sam svoju
nadmod. Kaniš li me i dalje koriti?

— Da, jer si sve to učin o iza mojih leđa.

— To sam morao učiniti jer sam znao da bi me ti spriječio da ga kaznim.

— Ali kad si odriješo njega, sigurno si olabavio spone i ostalim zarobljenicima.

— Nisam. Ja sam ih naprotiv još čvršde stegnuo. Nikako se ne mogu sami
osloboditi. Znam da se ljutiš. Unapr.jed sam znao da de dodi do toga pa sam
spreman da podnesem tvoju srdžbu. Ali danas sam ispunio zakletvu kojom sam se
ved davno zakleo. Učini sa mnom što god hodeš.

— Uzjaši i dođi sa mnom! — kratko odgovorih.

Uostalom, što sam i mogao učiniti? Mrtvaca više nisam mogao probuditi, a
Crnogorac je toliko hleptio za osvetom da ga nisam mo-

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

gao obuzdati. Bio sam nezadovoljan, ali nisam imao pravo da se namedem kao
sudac za njegovo djelo.

Tako sam zlovoljno pojahao dalje, a on šutke za mnom. Kad smo stigli do mrtvih
tijela, zatvorih oči. Dok je moj vranac dugačkim skokom preskočio preko njih, učini
mi se kao da sam ispod sebe čuo tihi jauk. Onda iza mene prasnu hitac.

— Sto je? — upitah ne okredudi se.

— Još je živio — odvrati Osko. — Moj metak ga je dokrajčio. Nisam htio da
dulje trpi.

NAKON te Crnogorčeve osvete, koju na žalost nisam mogao spriječiti, vratismo se
k našim drugovima sakrivenim u blizini ugljare. Oni su htjeli znati što se dogodilo
pa su nas dočekali radoznalim pogledima, ah ni Osko ni ja ne rekosmo ništa. Osko
je bio odviše uzbuđen da bi se upustio u razgovor, a meni se činilo da imam
važnijeg posla.

Maločas, kad sam se bio odšuljao do ugljare, opazio sam konjski trag koji je vodio
desno u grmlje. Nisam ga ispitivao pa odlučih da du to sad učiniti. Za vrijeme moje
odsutnosti nije se dogodilo ništa što bi nas moglo zabrinuti pa mi se dakle učinilo
da svoje pratioce mogu ostaviti da me čekaju još nekoliko minuta.

Nisam morao idi dugo tragom jer ubrzo ugledah konje. Bilo ih je svega pet, među
njima oba šarca Aladžija. Premda su bili uvjereni da mi ne možemo stidi u dol.nu,
ipak su sakrili konje.

Sad je bilo vrijeme da se pokažemo ugljenaru. Uzjahasmo i krenusmo prema
njegovoj kudi. Kad smo stigli do ruba grmlja i ugledali pred sobom čistinu, stajao je
on s onim strancem pred vratima svoje kolibe. Ved izdaleka smo jasno vidjeli da su
se prestrašili kad su nas ugledali. Izmijenili su nekoliko naglih riječi, a zatim nam
polako krenuše ususret.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Dobar dan — pozdravih. — Kakva je to kuda?

— To je moja kuda — odgovori ugljenar. — Ja sam ugljenar i zovem se Sarka.
— Onda smo na pravom putu. Dopuštaš li da sjašemo i da se ovdje malo
odmorimo?

— Dobro ste mi došli. Kamo vas vodi put?

— Htjeli bismo odjahati u Ibalu. Kako daleko je donde?

— U Ibalu možete stidi za tri sata.

— Hodemo li teško pronadi put?

— Naprotiv, vrlo lako. Zar zaista kanite u Ibalu?

— Zašto da ti reknem neistinu kad se kod tebe želim raspitati za pravi put.
Na Sarkinom licu zapažala se zapanjenost. Prema svemu onome što je čuo o nama,
nije mogao vjerovati da je Ibala cilj našeg puta. To mu se moralo učiniti sumnjivim.

— Sto dete u Ibali? — upita.

— Ondje demo samo prenoditi i sutra nastaviti put.

— Kamo?

— Preko brda Fandi u Leš u blizini morske obale.

Za vrijeme toga razgovora sjahali smo i sad smo.stajali sučelice toj dvojici. Dakle to
je bio onaj opasni ugljenar za kojega ljudski život nije značio ništa. Malo prije ga
nisam mogao posve tačno promotriti. Imao je surovo buldoško lice čije su crte
opominjale na oprez, Nimalo nije bio sličan svojoj sestri, Janakovoj ženi.
Onaj drugi bio mu je sušta protivnost. Ako i ne uzmemo u obzir njegovu čistu
odjedu, bilo je na njemu nešto otmjeno. Lice mu je bilo gotovo djevojački meko pa
bi lako moglo svakoga zavarati.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Sto zapovijedaš, efendijo? — upita Sarka dalje. — Hodete li da vam
donesem nešto za jelo? Ili možda vode za konje?

— Nedemo jesti, ali konje bismo morali napojiti. Postoji li ovdje kakav izvor?

— Postoji, odmah iza kude. Dopusti da vas povedem onamo.

Voda je izvirala u blizini kolibe pa je malo niže izdubla malu

udubinu veoma prikladnu kao pojilište. Stranac je polako pošao za nama. Sigurno
nije želio da mu promakne ma i jedna riječ našeg razgovora.

Izvadili smo konjima žvale iz gubica i pustili ih da se napiju. Pri tome me upita
ugljenar koji više nije mogao sakrivati napetost:

— Ovamo u ovaj osamljeni kraj vrlo rijetko zalazi netko pa dete mi oprostiti ako
želim znati s kim imam posla.

— Tvoja je želja opravdana. Mi smo stranci u toj zemlji i dolazimo iz Jedrena na
putu u Leš kako sam ti ved rekao. Bududi da sad znaš tko smo mi, sigurno deš
smatrati razumljivim da bismo i mi sa svoje strane željeli doznati tko je onaj
efendija koji nas tako začuđeno promatra.

Nisam previše rekao jer je na strančevom licu ležalo i mnogo više, a ne samo
obično čuđenje. Pogled mu je prelazio s mene na mojega vranca i opet natrag na
mene s takvim izrazom kao da nas obojicu smatra pravim čudom. Činilo se da je za
nj predstavljalo nerješivu zagonetku što smo se nas četvorica, ljudi posvedeni
smrti, odjednom tako zdravi i vedri pojavili pred njim, premda je i sam maločas još
sumnjao da de napadaj na nas uspjeti.

— To možeš doznati — odgovori Sarka. — Ovaj efendija je alim1 iz Đakove koji
se kao i vi nalazi na putu.

— Alim! Onda je pohađao sveučilište, a bududi da sam i ja alim, doduše samo
alim svoje domovine, veoma se radujem što sam ga upoznao. Nadam se da de me
on poučiti.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Da, ja sam živio u Stambulu i studirao ondje — izjavi tako zvani »alim« — ali
nerado vodim učene razgovore.

— Zašto? Drvo, koje nosi vode, ne bi ga smjelo zadržati za sebe. Vode postaje
korisno tek onda kad ga ljudi jedu. Jednako kao što drvo ne može samo pojesti
svoje plodove, tako ni plodovi tvog studija nisu određeni za tebe nego za druge i
služe im kao blagoslov. Ti dakle dolaziš iz Đakove? Kamo de te put odavde odvesti?

— U Keprili.

— Onda si trebao jahati preko Prizrena i Skopja. To je najbolji i najkradi put.

— Znam, ali ja sam geolog pa sam odjahao u planine da potražim rijetko
kamenje.

— Tako! Ja sam sebi rad geologa uvijek zamišljao kao nešto mučno i prljavo, ali
pogled na tebe izmijenio je to moje mišljenje. Tvoja grana znanost: je veoma
važna. Ona nam dopušta da zavirimo u povijest stvaranja svijeta. Pogledaj tu
dolinu s njezinim kamenjem i te goleme granitne zidove oko nje! Iz kojeg perioda u
povijesti razvoja zemlje potječe ovo kamenje?

Kad sam ga to upitao, on pocrveni kao rak. Nije bio geolog, a nije ni dolazio iz
Đakove. Razmišljao je i razmišljao, a onda na kraju odvrati:

— Sva znanost ne predstavlja pred Alahovim očima ništa. On je stvorio to
kamenje, a ne mi. Zato ne treba da razmišljamo kako je ono nastalo.

1 Učenjak.

Neobično mišljenje! U tom slučaju nije trebalo uopde geologa. Činilo se da ugljenar
to shvada jer se široko, kao u neprilici, osmjehnuo i požurio da moju pozornost
odvrati od »alimovog« znanja rekavši : I

— Vi ste strani u ovoj zemlji, a ipak sami tražite put! To je smjelo od vas. Drugi
bi na vašem mjestu uzeo vodiča. Zašto i vi to niste učinili?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Tako je Sarka razgovor doveo onamo kamo ga je htio dovesti. Ta on je morao
doznati kako je došlo do toga da smo k njemu stigii, a zatim i to kako to da smo k
njemu stigli bez konakdžije.

— Vaši vodiči nisu pouzdani — izjavih.

— Nisu? Kako to?
— Imali smo jednoga koji nas je trebao dovesti ovamo jer te je dobro poznavao
...

•— Neki moj znanac? — prek'nu me on. — Tko bi to imao biti?

— Džemal, gostioničar iz Treska-konaka.

— Njega poznajem. To je čestit i pouzdan čovjek. Kako to da nije s vama?

— On je sramotno zaostao prije nego što smo stigli na cilj.

— To me čudi. Kakav je razlog imao za to?
— Pitaj ga sam ako 'ga kad sretneš. Nas dvoj'ca nismo o tom tratili riječi. Ipak
nasludujem da je postojalo jedno društvo koje mu je bilo draže od našega.
Vjerojatno je pošao k njima.

— Kakvi su to bili ljudi?

— Ti ih sigurno ne poznaješ.

— No, ja poznajem mnoge ljude.
— Mislim da ne poznaieš te o kojima govorim, jer se čini da si ti dobar i čestit
čovjek. Oni ljudi su pak kradljivci-i razbojnici. To su dva brata koje zovu Aladžijama,
a i još nekoliko drugih.

— Aladžijama? — pretvarao se Sarka kao da se čudi. — To ime zaista ne znam.

— Tako sam i mislio.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— To više me čudi da se moj znanac konakdžija pridružio tim ljudima. On se
kloni svega što se protivi sultanovim zapovijedima.
— Sve da je prije i bilo tako, sad se to izmijenilo.
.— Gdje se nalaze ti razbojnici?
— Džemal mi to n je rekao. Možda de redi tebi ako ga upitaš.
— Onda mi bar reci gdje vas je napustio.
— Tko bi to mogao kazati! Bilo je u nekom klancu, ali mi smo prošli kroz tolike
doline i klance da ih nismo broj ili.
Sarka me zamišljeno pogleda u lice. Moje glupo odgovaranje očito se nije slagalo s
predodžbom što ju je stvorio o nama.
— Gdje ste prenodili sinod? — nastavi on s ispitivanjem.
— Kod tvog šurjaka Janaka.
— Kod njega? — viknu on glasom punim srdačne radosti. — Onda ste mi
dvostruko dobro došli. Kako vam se svidio Janak?
— Jednako kao i njegova žena, tvoja sestra.
— To me veoma veseli. I on i ona su dragi, iako siromašni ljudi. Sigurno su vas
vrlo lijepo primili i ugostili.
-— Jesu, nitko nam nije ništa naudio.
Činilo se da očekuje opširan izvještaj, ali moj posljednji odgovor bio je kratak, a
zatim se okrenuh od njega. Usprkos tome upita me:
— Kako to da vas je konakdžija trebao odvesti upravo k meni?
— Nije nas trebao, ved je sam htio da nas odvede. Govorio je kako je ovaj kraj
lijep, pun golemih stijenja i o koječem drugom.
Uto »alim« potajice namignu ugljenaru i upita:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

-— Nije li vam pripovijedao i o onoj glasovitoj spilji koja se ovdje nalazi?

— Jest. Cak nas je pozvao da zamolimo Sarku neka nam je pokaže.

— Znate li što se pripovijeda o toj spilji? Jeste li čuli za dragulje?

— Jesmo.

— Onda du vam priznati da sam i ja došao samo zbog toga. Sarka je nerado
pokazuje, ali ja sam ga sve dotle molio dok mi nije obedao da de me onamo
odvesti. Nadam se da de povesti i vas.

— No — dobacih ravnodušno — sve što se pripovijeda o toj spilji smatram
bajkom. Posve mi je svejedno hodu li je vidjeti ili ne.

— Ne govori tako! — brzo upade »alim«, pa odmah poče nabrajati dugi niz
divota koje su se navodno nalazile u spilji. Sarka mu se odmah tako živo pridružio
da bi i svaka budala morala opaziti kako oni jedva čekaju da nam pokažu to
glasovito mjesto. Bili smo izbjegli posljednjoj zasjedi, ali spilji nismo smjeli izbjedi.
Ugljenar je uostalom ved rekao »alimu« kako demo u njoj biti ubijeni.

Pretvarao sam se da su me njih dvojica uvjerila pa na kraju izjavih:

— No, ako je zaista tako, onda du pogledati spilju. Kad deš mi je pokazati?

— Odmah ako ti je pravo.

— Dobro, onda dođi.

Krenuo sam, ali Sarka me zadrži.

— Kaniš li sam pogledati spilju?

— Kanim. Mojim drugovima nije do toga.

— Oh, i oni de se oduševiti njome.

Sad mi je ugljenar počeo predočavati kako bi teško sagriješio ako svojim
drugovima ne dopustim da pregledaju čudesnu spilju. Bilo mu je mnogo stalo do

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

toga da vani nitko ne ostane. Ne pođemo li svi u spilju, on nede modi izvesti svoj
plan.

I sada sam se pretvarao kao da me je uvjerio pa sam dao svojim pratiocima
dopuštenje da pođu sa mnom.

— Ali puške ne možete ponijeti sa sobom — dobaci Sarka.

— Zašto?

— Jer bi vam smetale. Ulaz u spilju nije udoban. Treba puzati po tlu prije nego
što se uđe.

— Dobro. Onda ostavimo puške ovdje. Objesit demo ih o ruže

sedla.

— Ostavite također noževe i pištolje.

— To nije potrebno.

— Vrlo je potrebno. Pištolj bi mogao lako opaliti, a kad čovjek puže po tlu s
oružjem za pojasom, lako bi se mogao ozlijediti nožem.

— Imaš pravo. Odložit demo dakle sve svoje oružje kod konja. Moji me pratioci
začuđeno pogledaše, ali ipak me poslušaše. Oba

moja revolvera neopazice su iščezla u džepovima hlača. Ugljenar dobaci učenjaku
pobjedonosni pogled.

— A sad dođite! — pozove nas. — Pokazat du vam ulaz. Sarka krenu prema
ugljari, a mi za njim. Imao sam maločas

pravo pomisli vši da ugljara stoji u vezi s ulazom u spilju. Sad se Sarka okrene k
nama:

— Nitko ne može ni pomisliti da se ovdje nalaze vrata u glasovitu spilju, ali su
ona ipak ovdje. Pripazite!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ugljara je izgledala kao i svaka druga ugljara. Cunjasta hrpa drveta, sa svih strana
pokrivena slojem zemlje. Sarka se sagne i na
jednom mjestu ukloni taj sloj zemlje s tla. Vidjele su se neke daske koje je
odstranio pa ugledasmo otvor, dovoljno velik da se kroz njega mogao provudi
snažan čovjek.

— To je ulaz — reče on. — Provucimo se kroz njega.

On stupi natrag i pozove me kretnjom ruke da se prvi uvučem.

— Ti si vodič — rekoh. — Ti se uvuci prvi!

— Neka najotmjeniji među nama, a to si ti, uđe prvi!
— Najotmjeniji među nama je ovaj otmjeni »alim« koji je studirao geologiju.
Njemu dakle pripada ta čast.
— Ne, ne! — prestrašeno viknu ta poštenjačina. — Ved sam opazio da si ti
mnogo učeniji od mene! Osim toga vi ste ovdje stranci pa nam uljudnost nalaže da
dademo prednost strancima.

— Dobro, onda demo pokušati.
Sagnuo sam se i zavirio u jamu. Daleko nisam mogao gledati u nju, ali i to mi je bilo
dovoljno da se snađem. Zatim se opet us-pravih i rekoh razočarano:

— U jami je posve tamno!

— Ah, čim uđemo u nju, ja du zapaliti svjetlo — odvrati ugljenar.

— Ah, tako! Sto deš zapaliti?

— Luči.

— Zar se luči nalaze u spilji?

— Nalaze.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Bio sam uvjeren da laže. U spilji, u kojoj se čuvaju zarobljenici, nede nitko spremiti
takve stvari koje bi zatvorenim ljudima omogudile da zapale svjetlo.

— Uostalom, to nije ni potrebno — rekoh. — Ovdje u ugljari ima dovoljno luči
da zapalimo vatru. Imaš li sa sobom kresivo?

— Imam, čelik, kremen i gubu, sve što trebam da zapalim luči.

— Nemaš li žigica? One su mnogo udobnije.

— Njih ne možemo ovdje kupiti.

— Tako! A ipak ih imaš!

— Ne, efendijo, nemam ih.

— Čudno! Tko ih je onda stavio ovamo?

Sagnuo sam se i izvukao nekoliko žigica što sam ih maločas opazio između drva u
ulazu u gpilju.

— Ta to... to... su zaišta žigice! — viknu Sarka prividno neizmjerno začuđen. —
Zar ih je koji od mojih slugu stavio ovamo?

— Ti imaš sluge?

— Da, četvoricu. Bududi da ugljen ne palimo u šumi ved ovdje na ovom mjestu,
trebam ljude koji prevoze drvo.

— No, onda je dotični sluga veliki lukavac koji vrlo dobro umije izvesti svoju
zadadu.

— Kako to misliš?

— Pa tako, ako se zavučemo ovamo, onda bi pripaljivanje vatre pomodu
kresiva i gube trajalo tako dugo da bismo u međuvremenu mogli razabrati što je
na stvari i opet se izvudi odavde. Sa žigicama se međutim stvar dade smjesta
izvesti.

Ugljenar se prestraši i ja usprkos njegovom čađavom licu opazih da je problijedio.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Efendijo! — viknu on — ja te ne razumijem. Ne znam što kaniš redi!

— Treba li da ti to zaista rečem? — nasmijah se. — Pogledaj samo kako je ulaz
u spilju lijepo napravljen od samog smolovitog granja koje smjesta gori i razv.ja
takav dim da bi se svatko, tko bi pokušao da se vrati, morao ugušiti. A to je drvo
naslagano na podlozi od slame koju treba samo pripaliti žigicom. Ako su to one
divote kojima bismo se trebali diviti, onda ti hvala lijepa na njima. Nipošto ns
namjeravamo dopustiti da nas u spilji dragulja zaguše dimom i ispeku.

Sarka je jedan čas piljio u mene posve tupo, a zatim ljutito vikne:

— Sto ti pada na um! Kaniš li ustvrditi da sam ubojica? To ne dopuštam! Zato
se moram osvetiti! Dođi, Muhareme! Oni ne smiju do svog oružja! Pohvatat demo
te nitkove!

Htio je potrčati prema našim konjima, a učenjak koga je sad nazvao Muharem,
potrči za njim. Sad izvukoh oba revolvera što sam ih potajice stavio u džepove i
zapovjed.h:

— Stoj! Ni koraka dalje jer du pucati. Nede me prevariti takvi lupeži kao što ste
vi!

Ugledavši uperene revolverske cijevi, zastali su.

— Ja ... ja ... ja sam se htio samo našaliti, efendijo — napokon promuca
ugljenar.

— I ja. Možeš čovjeku i od same šale zatjerati metak u tijelo. U tom doduše
svatko ne uživa, ali ako vam se prohtije, možete okušati.

— Ja sam se samo razljutio zbog tvoje uvrede! Ta maločas si rekao da me
smatraš dobrim čovjekom.

— Tako je, ali mogao sam se prevariti.

— Nisam li vas prijazno dočekao?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jesi, i ja sam ti zahvalan na tome. Baš zbog tog ljubaznog dočeka zaboravit
du ovo što se maločas dogodilo. Ipak je moja dužnost da se pobrinem zato da nam
nitko, dok se ovdje odmaramo, ne postane opasan. Sjednite onamo na klupu. Moji
pratioci de sjesti na ovaj panj pa de onoga koji pokuša ustati, ustrijel.ti bez
opomene.

Domahnuo sam Osku i Omaru. Oni pođoše po svoje oružje i sjedoše na panj. Taj je
bio otprilike dvadeset koraka udaljen od klupe. Njih dvojica su dakle lako mogla s
puškama u rukama pripaziti na ugljenara i Muharema. Ovi su se pak mogli bez
smetnje razgovarati, a da ih njihovi čuvari nisu mogli razumjeti. Upravo to sam i
želio.

— Efendijo, to nismo zaslužili — promrmlja Sarka. — Ti nastupaš kao razbojnik!

— Imam i razloga za to. Ti to najbolje znaš.

— Ne znam kakav bi to razlog mogao biti. Ne smiješ se čuditi da sam se
razljutio. A sad treba da sjedim ovdje pred puščanim cijevima i to na svojoj
vlastitoj zemlji? To mi se još nije dogodilo!

— Nadam se da nede dugo potrajati. Mi demo uskoro krenuti dalje. Očekujem
da deš svoju pogrešku ispraviti tako da nam opišeš najbolji put u Ibalu.

Njegovi se očni kapci lako trgnuše. Nije se mogao posve svladati ni sakriti radost
što ju je osjetio pri ovom mom pitanju.

— Sigurno si opazio da ova dolina ima dva izlaza, jedan na jug, a drugi na
zapad. Morate krenuti onim zapadnim pa dete dodi u još jednu dolinu mnogo dulju
i širu od ove. Kroz nju vode kolotečine Janakovih kola. Pođite po njima dok ne
stignete do brijega koji de vam se poprijeko ispriječiti. Ondje se kolotečine
razdvajaju. Ne smijete jahati desno, ved lijevo jer je to smjer u Ibalu.

— A kamo vodi desni put?

— Preko Crnog Drima u Kolašin. Dalje vam ne trebam opisivati taj predio jer
pođete li lijevom kolotečinom, uspet dete se na brdo pa dete ispod njega ugledati
Ibalu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Lijepo! Osim toga možeš mi učiniti još jednu uslugu. Htio bih na krade
vrijeme od tebe nešto pozajmiti.

— Sto to, efendijo?

— Kakvu malu posudu u koju bih mogao staviti nekoliko crnih puževa.

— Crnih puževa? — začuđeno de on.

— Da, vidio sam da ovdje u dolini ima takvih životinja.

— Ima ih čak i veoma mnogo, ali demu ih trebaš?

— Moj konj je bolestan pa de mi puževi služiti kao lijek.

— Da, to je istina. Bolesnom konju treba nozdrve namazati slinom od tih
puževa. Ali taj lijek ne pomaže sam, ved treba konju dati da istodobno pojede i
metvičine biljke.

— Znam. Pokušat du da ih pronađem. Dakle, imaš li takvu posudu?

— Imam; u kudi se nalazi mali željezni lonac pa ga možeš uzeti. Nadi deš ga u
blizini ognjišta.

Sarka se sad pretvarao da je veoma susretljiv. Ušao sam u sobu i našao mali lonac.
Kad sam opet izašao, tiho zamol.h Halefa da ponese medvjeđe salo. On je naime
trebao podi sa mnom.

— Dakle, sad du na kratko vrijeme otidi sa svojim pratiocem — opomenuh
ugljenara. — Nemoj ni pokušati da ustaneš s te klupe. Sve da i dođu tvoji sluge,
ipak ti ne b: mogli pomodi jer bi se i sami izvrgli opasnosti da ih moji drugovi
ustrijele. Vidio sam da u tvojoj sobi vise nabijene puške. Oba moja čuvara ustrijelit
de svakoga tko pokuša udi u nju.

Puške smo ostavili kod Oska i Omara, a sa sobom ponijeli samo revolvere, pištolje i
noževe. Zatim krenusmo prema sredini doline, upravo protivno od smjera u kojem
smo zapravo kanili podi.

— Kaniš li zaista sabirati puževe i metvicu, sidi? — upita me Halef.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne pada mi na pamet.

— Zašto onda vučeš sa sobom taj lonac?

— On de nam dolje poslužiti kao svjetiljka. Pretražit demo spilju.

— Ah! No onda bismo se morali provudi kroz ugljaru.

— Ne. Uspet demo se kroz onaj golemi hrast tamo gore. Ugljenar ne smije
imati ni pojma da želimo pogledati spilju.

— Poznaješ li put?

— Mislim da ga poznajem. Požuri da ne gubimo vrijeme! Najprije du osluhnuti što
ona dva nitkova razgovaraju. Sad kad su ostali

sami, oni de razgovarati. Onaj 'put u Ibalu ugljenar nam je namjerno preporučio.
Ibala leži odavde zapadno. Onamo vodi izlaz iz doline. Kolotečina, kojom treba da
krenemo, vjerojatno zakrede desno u Kolašin pa demo podi tim smjerom jer se
onuda ide u Rugovu, a i ja bih htio onamo. Lijeva kolotečina bi nas vjerojatno
dovela u neku stupicu koju nam oni žele postaviti. To sam razabrao po titraju
njegovih očiju. Taj čovjek nas nede prevariti.

Sad smo izmakli ugljenaru i Muharemu s očiju pa smo mogli krenuti nalijevo. Tu su
stajala neka stara vrlo primitivno građena kola na koj.ma gotovo i nije bilo
željeznih dijelova. Ta su kola vjerojatno služila za prijevoz ugljena, a njih je
spomenuo i Jana'k.

Zatim se probismo kroz grmlje i vratismo se u blizinu našeg ishodišta, klupe uz
ugljaru. Ondje sam Halefa odveo na ved spomenutu usku stazu koja se probijala
kroz grmlje i kraj stijene i rekao mu da čeka dok se vratim.

Ja sam se pak odšuljao do ugljare gdje sam ved i prije bio pa onda stao osluškivati.
Da, ona dvojica na klupi su razgovarala, ali tako tiho da nisam mogao ništa čuti.
Ponovio sam svoj prijašnji pokušaj, provukavši se nečujno ispod zanovijetova
grma. Sad sam ih mogao bolje razumjeti. Nažalost, vjerojatno sam propustio ono

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

najvažnije, ali i ono ostalo što sam čuo, bilo je važno. Upravo u času kad sam se
smjestio u svom skrovištu, začuh Muharema kako govori :

— Kako si došao na misao da ih pošalješ na zapad? Ta i ja moram onamo.

— Svakako moraš, a ja du te pratiti. Moji sluge de također s tobom jer ti ne
poznaješ taj kraj. Ona kolotečina, za koju sam im rekao da je prava, odvest de ih u
neki dugački klanac bez izlaza.

— Onda de se jednostavno okrenuti i vratiti natrag.

— Svakako, ali dotle smo i mi ondje. To je put što smo ga mi ugazili da odande
izvezemo drvo za paljenje ugljena. Kad naši neprijatelj: budu tim putem pošli pola
sata od onog mjesta gdje on zao-krede u klanac, nadi de se pred okomitom
stijenom na podnožju koje leži duboko jezero. Morat de se vratiti pa de opet
trebati pola sata da izađu iz klanca. To de nam dati više nego dovoljno vremena da
pođemo za njima i da se sakrijemo na prikladnom mjestu. Odande ih možemo
postrijeljati.

— To bismo možda mogli učiniti ved ovdje prije nego što krenu.

— Ne. Umakne li ma i jedan od njih, bit de sve izdano. Cim odu, ja du svojim
slugama dati znak. Oni mogu za pet minuta st.di ovamo. Uzjahat demo konje obih
Aladžija i onih ostalih pa demo u stopu podi za ovim traljavcima. Pušaka imamo
dovoljno. Šteta što ih je taj stranac vidio. No to zaista nisam ni pomislio kad sam ga
poslao u kudu.

— Uopde ne znam što da mislim o njemu — promrmlja Mu-harem.

— Ni ja ne znam.

— Kadšto ima posve glupo lice i govori blesavo, a onda čas zatim izgleda kao
čovjek od koga se ne možeš dovoljno očuvati. Ali v.diš li da sam imao pravo?
Napadaj nije uspio.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— To ne mogu shvatiti. Sve ako je konakdžija i bio tako glup d?. napusti
strance, oni su ipak prošli kroz Đavolji klanac gdje su ih naši prijatelji moral,
opaziti, osim ako su spavali.

— Ili su ih ti stranci napali.

— To se ne da zamisliti. U prvom redu oni nisu imali ni pojma da de ih netko
napasti. Nadalje nisu znali gdje se treba uspeti na stijenu. I trede: sve da su i jedno
i drugo znali, ;pak im napadaj na naše prijatelje ne bi uspio. Morali bi upravo
jurišati na njih, a pri tom bi svi izgubili glave. Naši ljudi bi ih odozgo postrijeljali.
Cijela ta stvar je za mene nerješiva zagonetka.

— Koja de se ubrzo razjasniti.

— Svakako. Ja du sam podi do doksata ili du onamo poslati kojeg od mojih
slugu, ali sad ne možemo odavde. Ona dva lupeža ne miču pogled s nas, a prsti su
im neprekidno na obaračima.

— Ne bismo li pokušali da se sporazumimo s njima?

— Ja nedu pokušati. Pokušaj ti.

Muharem se polako pokrenu kao da želi ustati, ali odmah se začu zapovjedni
Oskovglas:

— Sjedi!

Istodobno sam opazio, viredi između nogu one dvojice na klupi, da su Osko i Omar
podigli puške na ramena. »-Učenjak« klonu natrag na klupu i viknu:

— Zar se čovjek ne smije ni maknuti?

— Ne smije, a ne smije više ni govoriti. Još samo riječ i mi demo pucati.

Ona dvojica su dala oduška tihim kletvama i proklinjanjem.

Znao sam da se mogu pouzdati u budnost svojih drugova pa sam se polako izvukao
iz grmlja i vratio Halefu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jesi li što čuo? — upita ovaj.

— Jesam, ali o tome kasnije. Dođi sad brzo.

Pošli smo stazom i ubrzo opazili da sam posve pravilno naslutio. Ta uska stazica
vodila je uz brdo. Dovela nas je u neki rascjep u stijfeni uz koji se uspela u strmoj
izlomljenoj crti.

Gore smo stigli za otprilike šest do osam minuta. Ondje među krupnim drvedem
ugledasmo brojne hrpe drva pripremljenog za paljenje ugljena. Duli smo i udarce
sjekirom na osnovu čega se moglo zaključiti da se u blizini nalaze ljudi.

— To su ugljenarovi sluge — reče Halef. — Nadam se da nas nede iznenaditi.

— Ne bojim se. Oni su tamo desno prijeko, a mi moramo nalijevo gdje vidiš da
viri vrh hrasta.

U tom smjeru sjekira nije dirnula šumu. Sarka se pomno čuvao toga da prorijedi
mjesto na kojem je bila skrivena njegova tajna. Naprotiv, drvede i grmlje stajalo je
ovdje tako nagusto da smo se kadšto morali silom probijati kroza nj.

Naposljetku stigosmo do hrasta. Imao je veoma veliki opseg. Činilo se da je stablo
zdravo. Korijenje, debelo poput čovjeka, koje je virilo iz zemlje, nije dopuštalo da
vidimo da je drvo šuplje. Ali kad sam obišao oko stabla, ugledah rupu otprilike u
trostrukoj visini čovjeka, dovoljno veliku da se kroz nju provuče čovjek. Najniža
hrastova grana bila je tako duboka da sam je mogao gotovo dohvatiti rukom, a s
nje sam onda lako mogao dosedi drugu granu. Treda je grana bila odlomljena ili je
usahla i upravo ondje gdje je imala viriti iz stabla, nalazila se ona šupljina.

— Ako se ne varam, ulaz se nalazi ondje gore — rekoh pokazujudi uvis.

— Ali kako se može uspeti onamo? — upita Halef. — U tu svrhu potrebne su
ljestve jer je stablo predebelo da bismo ga pri penjanju mogli obujmiti rukama.

— Ljestve su ovdje.

— Ne vidim ih — odvrati Halef, uzalud se ogledavajudi.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ni ja ih ne vidim, ali vidim 'nešto drugo. Samo pogledaj na zemlju pa deš u
mahovini jasno razabrati ugaženi trag koji vodi ona-

mo u onaj bukov guštik. Ljudi su hodali amo i tamo, vjerojatno da donesu ljestve i
da ih opet odnesu. Ondje deš ih odmah nadi.

Pošli smo tragom, zašli među mlada bukova drvca, gusto obrasla lišdem i ondje
ugledali smrekovo stabalce, debelo poput ruke, u kojem su bile grane tako da je
stabalce moglo poslužiti kao ljestve.

— Evo ih, ovdje su — izjavi Halef. — Sad se možemo uspeti.

— Uspet demo se gore, ali nedemo se poslužiti ljestvama. Oprez nam savjetuje
da ih se odreknemo. Mogao bi netko dodi ovamo, premda se toga ne moramo baš
bojati. Ugledaju li naši neprijatelji prislonjene ljestve, odmah de znati da se netko
nalazi u hrastu. Ja, sam te samo zato doveo ovamo da ti dokažem kako je moja
slutnja bila ispravna.

— Ali ja se ne mogu uspeti bez ljestava.

— Popet deš se meni na ramena, a onda možeš dohvatiti najnižu granu.

— A ti?

— Ja du je dosedi skokom.

Halef mi se popne na ramena pa mu je sad bilo lako da se uspne. Meni je pak
uspjelo da u skoku dosegnem najnižu granu, a onda se nađosmo na drugoj grani
tako da nam je rupa u drvetu bila ravno pred licem. Stablo je bilo šuplje, a šupljina
dovoljno velika da u nju stanu dva čovjeka. Ali nigdje se nije zapažao nikakav
uređaj za spuštanje u unutrašnjost drveta.

— Ovdje nema ljestava od užeta — promrmlja moj mali pratilac. — Prevario si
se.

— Ne, nisam se prevario. Daj malo tačnije pogledaj taj otvor i tu šupljinu. U
njoj kao da je sve uglađeno. Nema ni traga trulom drvetu ni prašini od truleža.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ljudi ulaze i izlaze kroz nju. To je sigurno, samo što uređaj za spuštanje nije
smješten tako da se može izvana ugledati. Nadam se da du ga odmah nadi.

Zavukao sam glavu i ruke u jamu, opro se laktovima o unutrašnjost drveta i
povukao gornji dio tijela za sobom. Zatim sam zamahnuo rukama po šupljini.

Tačno! Iznad rupe bio je u unutrašnjosti stabla zataknut čvrsti drveni kolac o kojeg
se čovjek mogao pridržati rukama da bi se provukao. To sam i učinio. Visedi na
gredi, pipao sam nogama naokolo i osjetio drugu isto tako čvrstu gredu na kojoj
sam mogao stajati.

Sad sam čučnuo jer sam na toj gredi osjetio dvije izbočine pa sam htio da
ustanovim o čemu se radi. To su b-li čvrsti uzlovi. Onako klečedi, spustih jednu
nogu dublje i uvjerih se da ovdje postoje ljestve od užeta.

— Samo uđi! — doviknuh Halefu. — Našao sam ih!

— Da, to bih mogao učiniti da sam malo viši — potuži se Halef.

Usprav.o sam se i pomogao mališanu da uđe i da stane na poprečnu gredu.

— O Alahu, ako se to drvo sad slomi ili oklizne dolje! Onda demo pasti! — viknu
Halef stresavši se od jeze.

— Ne boj se! Uvjerio sam se da je dovoljno jako za nas obojicu. Ne može se ni
okliznuti jer se opire o podlogu prikovanu čavlima o drvo. Ne znam međutim, jesu
li ljestve dovoljno jake za dv.je osobe i je li uopde pametno da obojica istodobno
silazimo. Ostani gore! Ja du istražiti stvar.

Sišao sam dolje ili bolje redi spustio sam se na rukama. Bio sam odviše nestrpljiv, a
imao sam i premalo vremena da po mraku nogama pipajudi tražim jednu po jednu
stepenicu na ljestvama od užeta. Pustio sam noge dakle da slobodno vise i spustio
se rukama kao da se spuštam po užetu.

Na nekoliko mjesta greda je bila opet zabijena u drvo. Uostalom, više nisam lebdio
u unutrašnjosti drva, ved u uskom oknu koje je vodilo u stijenu. Onako u mraku

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

nisam mogao ustanoviti kako je to okno nastalo: na prirodan način ili uz pomod
ljudskih ruku. Naposljetku naiđoh na čvrsto tlo.

Stadoh oko sebe pipati i ustanovih da se nalazim u uskoj jami bez izlaza u kojoj je
bilo mjesta možda za četiri do pet osoba. Tu mi je dobro došao moj fenjerid, mala
bočica napunjena uljem i fosforom što sam je uvijek nosio sa sobom. Otvorio sam
čep da omogudim da u bočicu uđe kisik iz zraka. Kad sam je onda opet začepio,
počeo je iz bočice izbijati jasan fosforescentni sjaj tako da sam prilično dobro
mogao razabrati stijene oko sebe.

Nalazio sam se u trokutastoj prostoriji. Na dvije strana uzdizale su se prirodne
stijene. Treda je bila od umjetnog zida, visokog oko dva metra.

Kad sam osvijetlio i pod opazih da je i on također od prirodnog kamena. Primijet.o
sam i uzicu, privezanu na donji dio ljestava od užeta; uzica je vodila u vis.
Osvijetlivši je svojim fenjeridem otkrio

sam da vodi preko zida na drugu stranu. To mi je bilo dovoljno c shvatim sve. Htio
sam se opet uspeti kad začuh Halefov poluglas; doziv.

— Sidi, pridrži ljestve. Okredu se.

— Ah! Zar se spuštaš?

— Da, to je predugo trajalo. Ved sam mislio da te je snaš! kakva nesreda.

Uskoro je stajao kraj mene, pipajudi oko sebe i ogledavajudi • uz blijedo svjetlo
mog fenjerida.

— Cini se da se nalazimo u nekom zdencu od kamena -reče on.

— Ne, nalazimo se u spilji.

— Ali onda je ona prokleto malena i uska.

— To je samo jedan njezin kut. Moramo se uspeti za nekolik stepenica, a zatim
prijedi preko ovog zida.

— Ali kako?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ljestvama što demo ih spustiti s druge strane. Gle, opip: ovu uzicu! Ona vodi
prijeko. Nijedan stranac koji stoji prijeko u tan nede naslutiti da ovdje postoji još
jedna mala prostorija u kojoj z£ vršavaju ljestve od užeta. Vjerojatno je uzica
prijeko tako spretr sakrivena da je mogu pronadi samo upudeni. Ako netko poželi
da i uspne ovamo, dovoljno je da uzicom povuče ljestve na svoju strani Vrlo
spretno udešeno!

— Ali nas dvojica smo još mnogo spretniji, sidi — zacereka £ mališan. — Mi
lako otkrivamo i najvede tajne. Hodemo li prijedi spilju?

— Dakako. Uspet demo se uz ovih nekoliko stepenica, sjes gore na zid, spustiti
kraj ljestava od užeta na drugu stranu i lijep sidi dolje.

Tako je i bilo. Stigli smo u neku prostoriju koju moj fenjeri nije dovoljno osvijetlio.
Izvadio sam komad staroga papira, zapali ga žigicom i osvijetlio oko sebe.
Prostorija, u kojoj smo se nalazili, bil je velika poput prostrane sobe, otprilike
dvanaest koraka dugačka isto toliko široka.

Kad je papir izgorio i mi ponovo ostali u tami, opazih dolje n podu neko
četvorokutno mjesto koje je svjetlucalo kao da je zatvc reno prozorom od
mliječnog stakla. Pošao sam onamo, legao na ze miju i otkrio dugačku jamu koja je
vodila iz spilje.

— Halefe, ovdje se nalazimo iznad one rupe kraj ugljare kroz koju smo imali
zad* u stupicu — radosno rekoh. — Zavudi du se u nju. Ako se ne varam, ugledat
du Oska i Omara.

Tako je i bilo. Kad sam se toliko izvukao iz jame koliko sam smio učiniti, a da me
ona dvojica vani ne opaze, ugledao sam Oska i Omara gdje sjede na panju, oštro
gledajudi prema klupi i držedi u rukama puške na gotovs. To je bilo dovoljno. Vratio
sam se natrag u spilju.

— Sad demo upaliti svjetlo, zar ne? — upita Halef.

— Hodemo. Daj mi medvjede salo. Ona krpa de nam poslužiti kao stijenj.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Mali sam lončid svezao drškom o pojas. Sad ga odvezah. Medvjeđe salo smo
narezali u nj, a krpu svinuli u stijenj. Uz pomod žigice ubrzo smo imali zublju od
sala koja se doduše strašno dimila, ali ]e potpuno osvjetljavala prostoriju.

Pregledali smo stijene. Bile su od živoga kamena, osim onog uskog zida u kutu
preko kojeg smo se popeli. BJo je jasno: spilja se sastojala samo od te jedne
prostorije. Prekucali smo stijene, ali nigdje nam šuplji zvuk nije odao da se iza njih
nalazi još nešto drugo osim kamena. Samo jedan predmet privukao je našu pažnju:
četvorokutni isklesan: kamen koji je ležao kraj jame i tačno pristajao u nju. U
kamen je bio zataljen kolut, a o ovoga pričvršden lanac.

— To je zatvarač — reče Halef.

— Tako je, ali on je potreban samo onda ako se ovdje nalazi kakav zatvorenik.
Onda se otvor zatvara tim kamenom, a sam kamen izvana tako pričvrsti lancem da
se iznutra ne da otvoriti.

— Misliš li da se ovdje kadšto nalaze zatvorenici?

— Mislim. Tako de na primjer ved sutra uvečer stidi ovamo jedan, a ti deš se
začuditi kad doznaš tko je to.

— Da čujem.

— O tome du ti kasnije putem pripovijedati. Osim toga ovdje ubijaju ljude. I nas
je ugljenar ovdje htio ubiti. Trebali smo otpuzati naprijed. On bi onda iza nas
zapalio ugljaru, a kako ona rupa, u kojoj vise ljestve od užeta, djeluje kao tvornički
dimnjak, dim bi prodro ovamo pa bi nas za svega nekoliko minuta ugušio.

— Alah! Teško tom ugljenaru kad izađemo odavde!

— Nedeš mu baš ništa redi i ništa nedeš učiniti. Imamo važan razlog da zasad
prešutim što znam.

— Ali mi demo odjahati i nikad ga -više nedemo vidjeti.

— Odjahat demo, ali demo ga ipak još sutra vidjeti. Sad znamo dosta pa demo
se opet popeti gore.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ugasili smo našu svjetiljku i morali počekati dok se lonac i mast nisu ohladili. Zatim
krenusmo natrag pobrinuvši se za to da se ljestve od užeta opet uzmognu pronadi
iza zida.

Kad smo naposljetku opet stajali vani pred hrastom, duboko odahnusmo. Nije
nipošto ugodno odlaziti na takvo putovanje u nesigurnu dubinu. Sto li nas je sve
moglo zadesiti! Sad izvadismo medvjeđu mast iz lonca i sakrismo je. Na povratku
nismo doduše našli metvicu, ali ja sam zato nabrao neke druge biljke što sam ih
mogao dati vrancu. Halef se našalio pokUpivši nekol.ko crnih puževa na koje smo
naišli. Dolje među grmljem bilo ih je toliko da ih je skupio pun lonac.

Pretvarali smo se da stižemo iz suprotnog smjera. Dao sam vrancu ono bilje da ga
pojede, Halef mu otare jednog puža o noz-drve, a zatim odnese lonac s ostalim
puževima u sobu. Kad se vratio, lice mu je tako sjalo od zadovoljstva da sam ga
upitao:

— Kamo si stavio puževe?

— Istresao sam ih u džep kaftana koji visi u sobi.

— To je zaista veliko herojsko djelo s kojim se možeš ponositi. Glasoviti Hadži
Halef Omar počinje se baviti djetinjarijama.

Halef se samo smješkao. Moja ga primjedba nije ni smetala ni vrijeđala.

Kad smo onda prišli Osku i Omaru, njih dvojica nam javiše da nije bilo nikakvih
smetnji. Ugljenar nije međutim mogao dulje obuzdavati nestrpljivost pa reče:

— Vratio si se. Sad deš nam valjda dopustiti da ustanemo s klupe.

— Još nedu. Ustat dete tek onda kad mi uzjašemo konje.

— Kad dete odjahati?

— Odmah. Za tvoj prijazni doček ostavljam ti isto tako prijaznu opomenu:
zatrpaj svoju spilju dragulja i nemoj više nikad pokušati da nekog namamiš u nju.
Inače bi se lako moglo dogoditi da upravo tebe zadesi ona sudbina koju si spremao
drugima.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne znam, efendijo, što kaniš redi.
— Razmisli malo o tome! Uvjeren sam da deš me ubrzo shvatiti. Kad se vratim,
pokazat de se jesi li poslušao moju opomenu.
— Ti se kaniš vratiti? Kada?
— Kad bude potrebno, ni prije ni kasnije.
— Tako si se namrštio, efendijo, kao da sam ja najgori čovjek na svijetu.
— To i jesi, premda ima i drugih koji su te u zlu gotovo potpuno dostigli.
— A što sam ja to učinio? Sto mi možeš dokazati?
— U prvom redu si lažac. Ustvrdio si da ne poznaš ime Aladži, a oni su se tako
često zadržavali kod tebe pa su ih ovdje štoviše tražili i vojnici.
— To nije istina. Nikad nisam čuo njihovo ime, a još manje sam ih vidio.
— Kako se onda moglo dogoditi da si ovdje sakrio njihove konje?
— Njihove konje? — jedva izgovori Sarka.
— Da. Vidio sam ih dolje.
— Sto? Kako? Zar su ti ljudi ovdje, a da ja to ne znam?
— Suti! Ne vjeruj da se pred tobom nalaze dječaci. Upravo okolnost da ste
sebe smatrali pametnijim od nas, pokvarila vam je igru pa de je i dalje kvariti. Zar
možda kaniš poredi da je tvoj šurjak danas bio kod tebe?
— Zar je htio dodi ovamo? Ja ga nisam vidio.
— Janak tvrdi, međutim, da je bio kod tebe i da je onda otišao u Đavolji klanac
gdje su nas imali napasti.
— Efendijo, ti govoriš strašne stvari. Zar si se nalazio u takvoj opasnosti? •

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nismo se mi nalazili u opasnosti, ved tvoji prijatelji. Za nas nije bilo nikakve
opasnosti. Vi niste ljudi kojih bi se trebalo bojati. Ali za tvoje ortake bila je
opasnost veoma velika i oni su joj podlegli.

Sarka prestrašeno skoči s klupe.

—' Podlegli? — upita, gotovo mucajudi. — Sto se dogodilo?

— Upravo ono što su oni namjeravali, naime napadaj, samo s tom razlikom da
su oni bili napadnuti.

— Oni? A tko ih je napao?

— Dakako mi. Moj Hadži Halef Omar i ja, nas dvojica sami, iznenada smo napali
onih šest dobro naoružanih ljudi. Dvojica od nj.h su mrtva — survala su se s
doksata na stijeni. Ostale smo sVe-

zali, a među njima Džemala, našeg izdajničkog vodiča. To vam kazujem zato da
vam dokažem da se mi ne bojimo tih budala. Možete otidi onamo i odvezati ih da
bi nas oni mogli i dalje progoniti. Ali recite im da kod naredne prilike nedemo više
štedjeti njihove živote. Jednako kao što smrt lebdi nad njima, ona lebdi i nad vama
ako ne poslušate moju opomenu. Samo to sam vam htio redi. Sad ste slobodni.

Uzeli smo svoje oružje i vinuli se na sedla. Ona dvojica nisu u prvi mah iskoristila
svoju slobodu. Stajali su ukočeni od užasa. Kad smo se malo udaljili i kad sam se
ogledao, opazih da još uvijek stoje nepomično.

Sa čistine, na kojoj je stajala kuda, vodile su kolotečine na jug i na zapad. Krenuli
smo prema zapadu. Planinske stijene se ondje razmakoše i mi stigosmo u drugu,
još vedu dolinu o kojoj je govorio ugljenar. Kolotečine su bile dovoljno jasne da
smo ih mogli lako pratiti. Tlo je bilo obraslo sočnom travom pa je činilo malu
preriju na kojoj nije raslo ni drvede ni grmlje. Ispred nas se u daljini uzdizao
planinski lanac ispod kojega se kolotečina trebala razdvojiti.

Sve dosad smo jahali šutke, ali sad ispripovjedih svojim drugovima sve što sam
doznao prisluškujudi i izviđajudi. Nisam im rekao jedino Englezovo ime. Svi su se
silno čudili onom što su čuli, a Halef se uspravi u sedlu i viknu: