Karl Maj - Žuti Harambaša

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Upravo te riječi, da iz Kolašina ne smijem podi kraj Drima, ved cestom, izgovorio je
nekako naglo i naglašeno da sam u njima osjetio jasnu namjeru. Bilo mu je očito
stalo do toga da krenem tim putem. Ako sam to zaista morao učiniti i ako nije bilo
drugoga puta, onda smo na toj cesti morali biti oprezni.

— Kani se tih primjedbi! — dobacih. —• Nisam te pitao za put, ved za karaulu.

— Karaula se nalazi u visokoj šumi na obali rijeke. Svatko te može uputiti
onamo. Nadi deš prastaru napola srušenu kulu stražaru koja leži usred velikih
ruševina. Uski ¡ulaz ne nalazi se prizemno, ved visoko gore. Nekad su ulaze gradili
tako da otežaju juriš na karaulu. Tko je htio da uđe kroz vrata morao se do njih
uspeti visokim ljesitvama.

— Postaje li takve ljestve?

— Ne. Danas više i nisu potrebne. U zidu kule izbijeno je na određenim
razmacima kamenje pa su tako nastale udubine koje omoguduju uspon d® ulaza.
Ali gore nedeš nadi ništa osim ruševina i urušenih zidova.

— A ispod toga?

— Nema ničega.

— Ne vjernijem. Koliko je visoko iznad zemlje ulaz u kulu?

— Otprilike za dvije visine čovjeka.

— Iznad toga su nekada bile odaje, a ispod ulaza mora da su postojale druge
prostorije; vjerojatno i danas postoje. Nitko ne bi sagradio kulu visoku preko šest
aršina1, a da ispod ulaza ne bi bilo nikakvih prostorija.

Donji dio sigurno nije šupalj jer ljudi nisu usprkos veoma pomnom traženju nigdje
otkrili prilaz u dlonje prostorije. Kula je slična okruglom stupu koji je od zemlje do
navedene visine pun i bez unutarnjih prostorija, a tek odande naviše šupalj. Pa
ipak se ispod kule nalazi spilja koja nije ni u kakvoj vezi s njome, a nije bila nikada
ni ranije. To su rovovi starog rudnika srebra koji je ovdje postojao u pradavna
vremena. Okno koje je vodilo u unutrašnjost zasuto je pa je na tom mjestu izraslo

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

drvede tako da se ulaz ne može više pronadi. Nekada je postojao i rov koji je s
obala Drima vodio u okno da bi iz rudnika otjecala voda. Ulaz u taj rov bio je
zazidan pa nitko nije znao za nj sve dok ga nije otkrio jedan od naših prijatelja.
Kroz taj rov moraš udi u rudnik. On te vodi duboko u unutrašnjost zemlje sve dok
ne dođeš u neku veliku okruglu porstoriju iz koje vode ulazi u više komorica.

— A u jednoj od tih komorica nalazi se čovjek po imenu Stojko?

— Tako je.

— U kojoj?

— Kad uđeš kroz rov, nadi deš se upravo nasuprot njegovoj komori ci.

— Ali ona je zatvorena.

— Samo drvenim kračunom koji se dade lako otvoriti.

— Može li se prodi kroz rov bez teškoda?

1 Stara tunska mjera za dužinu = 0,68 m.

— Tako lako da uopde ne trebaš svjetla. On vodi posve ravno pa se polako i
jednolično uspinje. Dno mu je pokriveno daskama koje su malo skliske. Na jednom
mjestu prolaze preko jedne podzemne pukotine, ali su ondje tako dobro
pričvršdene da ne postoji ni najmanja opasnost.

Rekavši to, Muharem prezirno slegne ramenima da bi potcrtao to pomanjkanje
opasnosti, no istodobno me iz njegovih očiju pogodi podmukli i trijumfalni pogled,
a tamne mu se obrve trznuše gore i, opet se spustiše kao da ih je okrenula neka
živa misao. Taj pogled, taj trzaj obrva, potrajao je svega pola sekunde, ali je za
mene bio veoma značajan jer sam sad znao na čemu sam. Upravo na toj pukotini
vrebala je opasnost.

Uostalom, Muharem mi je sigurno ved i prije lagao. Donji dio tornja nikako nije bio
građen bez unutarnjih prostorija. Zidovi debeli dva aršina pružali su dovoljno
sigurnosti od neprijatelja, pogotovu što se prvi ulaz nalazio visoko iznad zemlje.
Bivši stanovnici karaule, stražari, nisu trebali samo stambene prostorije, ved i

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

podrume i skladišta. Zašto da ta skladišta ne budu smještena u donjem dijelu
tornja i zašto bi se građenjem bez unutarnjih prostorija ututanj tratio novac i
vrijeme?

Zar se ovdje zaista nalazio rudnik srebra? Sigurno je to bilo prije turske vladavine,
možda u staroj Srbiji. Ovdje negdje tekla je granica na kojoj su se nalazile kule
stražare pa je možda jedna od tih karaula trebala poslužiti kao zaštita rudnika.

Ako sam pravilno nasludivao, onda ono rudarsko okno s obzirom na veliku blizinu
granice i neprijateljskih plemena nije izlazilo iz -zemlje na otvorenom prostoru, ved
upravo u samoj tvrđavi. Muharem mi je spominjao ostatke nekih zgrada u blizini
kule. Možda se ulaz u okno nalazio ispod njih, dakle pod neposrednom zaštitom
posade u karauli.

K tome nisam vjerovao u to da je rudarsko okno namjerice za-tnpaino. Samo u
¡srednjoj Evropi zatrpavaju istrošena okna. Turcima ne bi palo na um da se ladaju
takvog mukotrpnog posla koji zahtijeva «amo troškove, a ne ispladuje se
neposredno. Turcima je posve svejedno hode li koji Makedonac1 ili Arbanas pasti u
otvoreno rudarsko okno i slomiti vrat. Alah je tako htio — veli Turčin i to mu je
dosta.

1 Autor spominje sna ovom mjestu Bugare. Nije mu jasino koji narodi nastavaju taj dio Balkanskog paluotolka. (Op. prev.).

Ako je otvor u rudarsko okno još postojao, morao se nalaziti posve blizu sakriven
ispod ruševina. Nadalje je bilo mogude da postoji tajni spoj izmieđu prizemnih
prostorija kule i okna. Sigurno bi mi Muharem mogao nešto redi o tome, ali ga
nisam mogao na to prisiliti. Zato mu na njegovo posljednje uvjeravanje
ravnodušno odgovorili :

— Ali gdje se onda skriva za nas opasnost o kojoj si govorio?

— Ona de vam /zaprijetiti tek kad uđete u onu veliku okruglu prostoriju da
oslobodite zatvorenike.

— U čemu se sastoji ta opasnost?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ne znam. A sve kad bih i znao, ne bih ti to odao. Cim čovjek poznaje
opasnost, ona više i nije opasnost.

— Mogu te bičem prisiliti da govoriš.

— Pa sve da me i ubiješ, ipalk ti ne biih mogao redi nešto što i sam ne znam.
Morao bih, da izbjegnem batine, izmisliti kaikvu laž koja bi zvučala vjerodostojno.

— Ali odakle onda uopde znaš da postoji nekakva opasnost?

— Žuti je govorio o tome. Rekao je da je svatko izgubljen tko bez njegova
znanja uđe u onu okruglu prostoriju. Mora da postolja neki uređaj koji ubija
svakog nezvanog posjetioca.

— Hm! A kalko demo pronadi ulaz u taj rov što si ,nam ga opisao.

— U njega možeš udi samo iz rijeke. Treba se čamcem odvesti malo uz vodu.
Prijeko na drugoj strani vodi cesta, a s ove strane uzdiže se iz rijeke strma stijena.
Budeš li tačno pripazio, pronadi deš mjesto na kojem ta stijena — a njome i rijeka
— zavija. Drim je ondje veoma dubok i upravo tamo nalazi se ulaz u rov koji je kod
običnog vodostaja tako visok da se u nj može udi sjededi u čamcu, a da se glavom
ne dotakne strop.

— I ta ruipa je tek nedavno otkrivena?

— Jest. Jer odozgo vise povijuše i potpuno je sakrivaju. U nju se treba uvesti
čamcem do kraja kanala i vezati ga o kolac koji je čvrsto zabijen u kamenu.

— To i nije baš posve neopasno. Zar je tim putem odveden Stoj'ko?

— Jeste, a isto tako i onaj Englez koji stoji uza te. Možeš ga mirno ipitati; on de
ti to potvrditi.

— Ima li tamo na kraju toga rova još i drugih prostorija, osim onog velikog
okruglog prostora i izbica koje ulaze u nj?

— Ne, nema, sve to leži duboko ispod karaule, ah mi smo uzalud tražili okno
koje Ibi Vodilo gore. Ono je zasuto.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Tko donosi zarobljenicima hranu i pide?

— Ne znam.

— Imaš li još nešto dodati svom opisu?

— Nemam. Rekao sam ti sve što znam. Žuti mi je kazao da svatko mora
umrijeti tko nepozvan uđe u okruglu prostoriju. Zato sam maločas rekao da vas
čeka, sigurna smrt ako zaiista poduzmete nešto protiv Kara Nirvana.

— No, mi ne moramo sami udi u taj rov. Poslat demo nekog drugoga.

— Onda de taj drugi umrijeti, a vi nedete ni doznati kako je prošao.

— Ih du dati uhapsiti Žutoga pa de nas on morati odvesti onamo.

— Uhapsiti? — nasmije se Muharem. — Ako u Rugovu želiš nekoga uhapsiti,
moraš otidi najboljem Zutovom prijatelju. Protiv njega ne možeš poduzeti ništa. On
je veoma ugledan čovjek. Potražiš li pomod protiv njega, namjerit deš se na ljude
koji su ili njegovi saveznici ili ga smatraju tako čestitim i velikodušnim čovjekom da
ti nede povjerovati nijedne riječi. Mi smo pali tebi u šake, ali om de ti se nasmijati.
Budete li otvoreno nastupili protiv Kara Nirvana, svi de misliti da ste ludi. Budete li
pak potajice radili protiv njega, srnut dete u sigurnu propast. Radite što hodete.
Džehe-nem vam je svakako siguran.

— Pakao? Smrt? Nikako! I opet si se prevario u nama. Dopuštaš da te nazivaju
alimom, učenjakom, a kraj toga si tako naivan da bih gotovo mogao prema tebi
osjetiti samilost. Ta ti si mi tačno rekao kakve nas očekuju opasnosti!

— Ja? Ja ih ni sam ne poznajem!

— Nemoj pokušavati da me zavaraš. Ved sam ti dokazao da to ne možeš. Prva
opasnost nas čeka na cesti između Kolašina i Rugove. Ondje vrebaju Oba Alađžije
koji su te pratili. Žuti se sigurno pobrinuo za to da su opet naoružani pa im je
vjerojatno dao i nekoliko pratilaca. Mi demo, mislim, ipak pojjahati tom cestom jer
se ne bojimo neprijatelja. Ah oni neka se čuvaju nas! Ako nas opet napadnu,
nedemo im više pošteđiti život.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Kara Nirvanov povjerenik se nasmije skrivajudi svoju nelagodnost.

— To je smiješna misao! — reče. — Aladžije vam sigurno nede više niišta
nauditi; sretni su da su izmakli odavde.

— Vidjet demo! A ona druga, svakako mnogo veda opasnost čeka nas u rovu na
onom mjestu gdje bismo na daskama imali prijedi preko pukotine u hodniku.
Kažem ti da na te daske nedemo stupiti dok ih tačno ne pregledamo. Možda su
položene tako da svaki neupudeni mora pasti'u ponor. Nama se to sigurno nede
dogodliti. Kasnije demo u onoj okrugloj prostoriji, ,za koju si rekao da nam u njoj
prijeti opasnost, biti potpuno sigurni.

Muharem prolkume i udari nogom o zemlju, ali ne reče ni riječi.

— Vidiš da sam te progledao — nastavah. — Znam da si mi lagao. Pokušavao si
da moj pogled odvratiš od prave opasnosti. Sad znam ono što sam htio znati pa du
te dati odvesti natrag u spilju. Želim ti ugodan boravak u njoj. Napregni malo svoju
učenost i razmisli kalko biste mogli umadi iz spilje.

Sad su mu opet svezali noge i odnijeli ga. Zatim je Halef ponovo htio zapaliti svoju
»vatricu« ali ja ga odvratili od toga.

Pogledali smo koliko novaca ima u vredicama. Halef ih je donio iz sobe, otvorio i
istresao novac na mog raizmoitani poijas. Nabrojili smo šest stotina pijastera i
trideset srebrnih medžidija, te osam tisuda pijastera u zlatnicima od funte i pola
funte. To je bio veliki iznos.novca. Cemu ga je Stojko uopde nosio sa sobom?

Novac smo stavili natrag u vredice, a zatim doveli ona četiri konja da ih
pregledamo. Rekli su nam da je ijedan od njih izvrstan. Bio je to zladani alat s
bijelom lisom, tako divan konj da sam ga smjesta uzjahao da ga iskušam bez sedla.
Vrlo je osjetljivo slušao na pritisak stegna, ali je, kako sam odmah opazio, prošiao
neku meni nepoznatu školu.

— Divna životinja! — dobaci Englez. — Hodemo li je povesti sa sobom?

— Svakako — odgovorih. — Povest demo uostalom sve konje koji su ovdje.
Samo tumač Hoti zadržat de svoga konja. Ipak bi se moglo dogoditi da ovim

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

lupežima na neki neočekivan način uspije da umaknu iz spilje. Za taj slučaj demo
ukloniti konje pa se bar time pobrinuti da nitko ne može tako brzo za nama.

— Well! Moliim dajte meni alata! Jašudi ovamo, sjedio sam na jarcu pa me još
uvijek boli cijelo sjedalo. Yes! Upravo mi je tako kao da sam se sikotrljao niz čitav
Cimborazo i još se prekotrljao preko prašume. Nadam se da nemate nlišta protiv
toga.

— Protiv onog zavidnog osjedanja u vašem sjedalu? Ne, ser David, protiv toga
nemam ništa.

— Glupost! Mislim protiv toga da jašem na alatu?

— Samo ga uzmite.

— Na ¡kafco dugoi?

— To ne bih mogao redi j^er konj nije naš.

— Treba li da i ovdje pronađemo pravog vlasnika?

— Možda. Ne vjerujem da bi ugljenar mogao imati takvog konja. Konj je
ukraden. Možda mu je Vlasnik bio Stojko.

— Čujte, mister Kara, vi imate dva ili tri sVojlstva koja mi se prilično sviđaju, ali
zato vam nedostaju druge prednosti. Tako na primjer niste sposolbni da budete
kradljivac.

— Zar vi možda jeste?

— Suvišno pitanje! Jedan Lindsay nikada ne krade, ali toga alata bih poveo sa
soibom. Dobar plijen.

— Hm. Za lupeža je sve dobar plijen čega se uspije domodi — nasmijah se.
Zatim rekoih svojim drugovima turtskim jezikom: — Odvedite konje. Sjest demo uz
vatru i pogledati ima li još dovoljno medvjeđeg buta za sve nas. Zatim opet
nastavtih engleski: — Za ser Davida je ostao medvjeđi but i pola medvjeđe šape.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Me-anedvjeđi but? — Me-medvjeđa šapa? — upita Lindsay širom razjapivšli
velika usta.

— Tako je, ser David. Osko i Omar óe dovesti naše konje jer se na rijlima nalaze
poslastice što sam vam ih spomenuo.

— Od pravog medvjeda?

— Da, čak od sjevernog medvjeda koga smo prekjučer uhvatili u stupicu. Vrlo
je lako upao u nju jer smo mu kao meku stavili orve prašnjake.

— Glupost! Govorite razborito, ser! Imate li zaista međvj'eđeg mesa?

— Imamo. Uspjelo nam je da ubijemo jednu takvu životinjicu.

— Halo! Pripovijedajte!

Neka vam to pripovijeda Halef. On je ubio medvjeda i dobio krzno. Po krznu
možete razabrati kako je medvjed bio golem.

— Mali Halef? Ubio medvjeda? Well! To rado vjerujem. Halefe. budite tato
dobri i isprSpovjedite mi tu pustolovinu.

Halef je odmah udovoljio tom zahtjevu. Silno je uživao u pripovijedanju, osobito
kad je govorio o onome u čemu je i sam sudjelovao. Smjesta je započeo na svoj
poznati način:

— Da, o Lindsay-beje, sreli smo medvjeda i ubili planinskog gorostasa. Tragovi
su mu bili kao slonove stope, pred njegovom veličinom mogli bi zadrhtati svi
narodi svijeta. Usprkos tome, naša mu je kugla prodrla u prtsa, a naš nož ga je
dokrajčio. Ne može više jesti konjetine i zasladiti nepee zakuskom od malina.
Ispekli smo njegove noge i gotovo pojeli desnu stranu njegovog mirovanja. Kako je
došlo do toga da smo ga izbrisali iz popisa zemaljskog života, to deš doznati kako bi
ti bolje prijala ona polovica šape što je još imamo.

Kako je poznato, Lindsay i Halef su se usprkos uzajamnog slabog poznavanja
njihovih maiternjih jezika, ipalk mogli prilično dobro sporazumijevati. Englez je
sabrao malu zalihu arapskih i turskih riječi, a Halef se za vrijeme našeg druženja s

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Lindsayem trudio da upamti neke engleske izraze. K tome je pridolazilo da sam i ja,
ako nismo imali o čemu razgovarati, pripovijedao mališanu o svojoj domovini.
Morao sam mu posebno tumačiti oino što nije mogao razumjeti i neke pojmove
nazivati njihovim njemačkim imenima, a on bi nastojao da iih upamti. Talko je
zapamtio priličan broj njemačkih izraza pa je koristio priliku da pokaže svoje znanje
koje je, po njegovom mišljenju, bilo znatno. Sad mu se za to pružila prilika koju je
rado prihvatio.

Pripovijedao je upola turskim, upola arapskim jezikom i obilno se služio engleskim
i njemačkim riječima. Njemačke je upotrebljavao što je više mogao ne maredi jesu
li pravilno primijenjene ili n:\ To je stvaralo divnu kašu u kojoj sam potajice uživao.
Ser David ga je međutim ozbiljno slušao pa samo kadšto doibacio poneko pitanje
kad b'i Halef po koju rečenicu izrekao odviše nerazumljivo. Ako bi pak stvar posve
zapela, tumač Hoti bi pomogao svojim poznavanjem jezika. Osim toga i živahni
mališanovi pokreti rukama mnogo su pomogli razumijevanju njegove pripovijesti.

Za to vrijeme doveli su Osko i Omar naše konje i mi pripra vismo ražanj da
ispečemo ostatke medvjedovine. Uostalom, Halef je govorio istinu. On je doduše
svoj udio u lovu na medvjeda istaknuo

u najsjajnijem svjetlu, ali je ipak naglasio da više ne bi bio živ da mu ja nisam
pravovremeno priskočio u pomod.

Bio je pravi užitak promatrati izraze Englézova lica dok mu je Halef pripovijedao.
On je običavao, pogotovu ako hi ga nečije pripovijedanje živo zanimalo,
netremnioe promatrati pripovjedača i oponašati njegove pokrete lica. To je i sad
činio. Na njegovu licu se vrlo tačno ponavljala veoma živa Halefova mimika.
Njegove oči, obrve, veliki nos, široka usta, ¡sve se to neprekidno pokretalo, a
bududi da je Englezovo lice bilo posve drukčije od Halefova, upravo suprotno, to su
i pokreti bili vrio smiješni, samo što ja nisam smio dopustiti da to Englez opazi.

— Well — reče on kad je Halef dovršio. — To ste dobro obavili, dragi Halefe!
Nisam bio prisutan — šteta! Prati me strašna smola. Uvijek se nešto umiješa kad
treba da izvršim kakvo junačko djelo. Yes!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Tako je — nasmiješili mu se — događa se štoviše i to da vas uhvate i zatvore
u karaulu. Uostalom, ikakvo je to junačko djelo zapravo bilo koje vas je navelo da
se tako neočekivano iskrcate u Albaniji?

— Hm! To pitanje sam ved očekivao. Moiram se ispovjediti. Well! Ovamo sam
došao samo zbog ljubavi i prijateljstva prema vama. Yes!

— To me duboko dira. Prijateljstvo koje stavlja na kocku da ga u nekoj spilji
uguše dimom, može me natjerati na najgorče suze ushidenja.

— Ne rugajte se! To je bilo do-bro mišljeno. Htio sam vam priskočiti u pomod.

— Ah taiko! Jeste li znali gdje možete naidi na nas i jeste li poznavali opasnost u
kojoj srno se nalazili?

— Yes! Prije nego što sam otputovao iz Stambula posjetio sam Maflaja, kod
kojega ste stanovali, da se s njim oprostim. Njegov sin Isla se upravo vratio iz
Jedrena. Pripovijedao je što se ondje dogodilo. Cuo sam da kanite odjahati u
Skadar trgovcu Galingréu. A najprije za bjeguncima; opasni lupeži, strašni
razbojnički harambaše. Odlučio sam da du vam pritedi u pomod.

— Nikad vam se ne mogu odužiti za tu ljubav, ser David! Vi ste nam tako
vrijedno i izdašno pritekli u pomod da nam na kraju nije preostalo ništa drugo nego
da vas izvučemo iz one jame.

— Smijte se samo, smijte! Uopde nisam znao da postoji ta

jama!

— Ni mi nismo znali za nju, a ipalk nas nitko nije bacio u nju. Kako vam je
uopde uspjelo da taiko brzo provedete svoj slavni plan?

— Vrlo jednostavno. Potražio sam na Zlatnom rogu kakvu zgodnu priliku za
prijevoz, ali je nisam našao. Unajmio sam dakle mali parobrod nekog Francuza koji
nije pravo znao što da ukrca. Well!

— To. je pravi David Limdsay! Bududi da nije odmah našao prikladnu vezu,
unajmio je čitavi parobrod. Gdje je taj brod? Je li otplovio kad ste se iskrcali?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nije, motra čekati dok se ne vratim. Leži dolje u Baru. Loša luka, odviše
plitka. Ali drukčije nije išlo. Yes!

— Samo nastavite! Sto ste radili kad ste se iskrcali?

— I sami znate. Uzeo sam konja, tumača Fana Hotija, nekoliko slugu i odja'hao
ovamo gore. Sad sam ovdje. To je sve!

— Ako vi to nazivate sve, onda bih htio da najprije znam što znači ništa. Putem
ste na moru imali dosta vremena da složite nekakav plan.

— Plan? Ne trebam ga. Stvar se uvijek drukčije odvija. Yes.

— No onda se zaista ne čudim što ste tako divno stradali. Ako čovjek poduzima
stvar kakvu ste vi poduzeli, onda ipak mora malo promisliti kako de je izvesti.

— To sam i učinio. Najprije sam kupio tursko-engleski liječnik ser Johama
Redhousea. Stajao me je četiri stotine pijastera . . .

— I ipalk ste usprkos tom liječniku poveli sa sobom tumača.

— Morao sam. U knjizi se nalazilo odviše mnogo turskih slova; nisam ih umio
čitati.

— Dakle je ved i sam uvod u vaše spasavalačko putovanje bio popraden,
neizmjernim uspjehom. Kupili ste knjigu koju ne umijete čitati. To je vrlo dobro.
Sad ste samo još trebali, da vaš pothvat usavršite, uzeti tumača koji ne razumije
engleski pa bi junačka djela odmah mogla započeti.

— Čujte, ser, budete li mi se smijali, uzjahat du alata i ostaviti vas na cjedilu.

— Jeste, i odjahat dete Aladžijama i Žutome ponovo u ruke da vas opet
zatvore. Uostalom, vaša zamisao da krenete u Rugovu i nije bila tako lioša. Kako
ste se tome dosjetili?

- Raspitao sam se kod tumača i proučio geografsku kartu. Doznao sam da ste
krenuli u Melnik, a znao sam da želite u Skadar. Mogli ste dakle podi samo jednim
putem pa sam vam morao pojahati u susret.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— U tom vašem računu izgulbUi site međutim iz vida da ja obično ne jašem
glavnom cestom. Zaista je čudan sticaj okolnosti da smo se ovdje našli. Da
govorimo ozbiljno: moram vam zaista biti od srca zahvalan što ste se zibog nas
izvrgli tolikim opasnostima. Ali ipak me podilazi neka tiha slutnja da vas je pri tome
vodila i neka mala sporedna namjera.

— Koja?

— To i sami znate. Imam li pravo?

Pokazao sam preko ramena prema našim konjima. Linidsay na-tegnu nos desno i
lijevo kao da ga smeta u neprilici, nekoliko puta se nakašlje, a zatim odgovori:

— Well! Pravo ste pogodili. Mogli ste se s obzirom na vranca i predomisliti. Vilo
bih ga volio kupiti. Platio bih za nj golemi novac.

— Svog Rija ne prodajem. Jednom zauvijek. Nemojte dakle skretati s našeg
pripovijedanja. Niste li se u Skadru sjetili onog najpotrebnijega što ste trebali
učiniti: trgovca Galingrea?

— Dakako da sam pomislio na nj. Bio sam, štoviše, kod njega. Morao sam upitati
niste li možda ved i vi stigli.

— Nisam nikako mogao stidi. Ali vi ste ga morali opomenuti, ser David.

— To sam i učinio.

— A što je rekao?

— On? Hm, uopde ga nlije bilo ondje.

— Gdje je bio?

— Negdje na Kosovom polju da kupi žito. On je trgovinom žita stekao znatan
imutak. Sad je prodao svoju trgovinu i želi se preseliti u Skopje da ondje osnuje
novu. Makedonija je veoma bogata zemlja, vanredno plodna.

- Od koga ste to doznali?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Od svoga tumača koji je to čuo u gradu.
— A ne kod samoga Galingrea?
— Ne.
Dobro sam poznavao čestitog Engleza i naslutio da je htio tu stvar izvesti lukavo,
ali upravo zbog toga počinio je najvedu glupost. On je uživao tražedi pustolovine,
ali bi pri tome vedinom stradao.
— Jeste li tumača i sluge unajmili ved u Baru? — upitah ga.
— Jest. Zatim smo odjahaili u Skadar. Vrlo loš put, neko vrijeme čvrsto
popločen, a zatim raskopan. Zatim duge staze kroz močvaru. Sav prljav stigao sam
u Skadar. Ondje odmah Galiingréu.
— Tko vas je primio?
— Odveli su me u poslovnicu. Potpuno je prazna jer je posao prodan. Ondje
samo zastuipnik, fini, spretni, iskusni i vrlo ljubazni čovjek.
— Jeste li čuli kako se zove?
— Dakako. Zvao se Harnd en Nasr.
— Ah! Izvrsno!
— Poznajete li ga možda, mister Kara?
— Poznajem ga čak vrlo dobro.
— Krasan čovjek, zar ne?
— Veoma krasan! Mora da se silno radovao što vas je upoznao, pogotovu ako
ste mu pripovijedali o meni.
— Čudno! Uopde nije pokazao da vas poznaje.
— Sigurno je imao razloga. Jeste li mu rekli zbog čega ste došli u Skadar?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Yes, sve sam mu ispripoVjedio, vaše doživljaje u Stamlbulu i Jedrenima, bijeg
Baruida el Amazata, Manaba el Barše i tamničkog ključara, a na kraju sam ga
ozbiljno opomenuo pred Barudovim bratom Harnd el Amazatom. Nitkov, varalica,
sve sam mu rekao. Yes!

— Izvrsno. Sta je odgovorio?

— Mnogo puta mi se zahvaljivao i ponudio me vinom. Harnd el Amazata su ved
progledali i otjerali. To je bilo pametno. Zatim me je upitao kojim vam putem
kanim krenuti ususret. Rekao sam mu da du podi u Kalkandelen i u Skopje pa du
vas u tom smjeru sigurno sresti. Mister Hamd mi je rekao da je to vrlo dobro i dao
mi izvrsne savjete.

— Taj čestiti čovjek!

— Yes. On je doduše Turčin, ali je ipak džentlmen od glave do pete. Dao mi je
štoviše i preporučeno pismo.

— Tako! A kome je bilo upravljeno, poštovani prijatelju?

— Najuglednijem trgovcu konjima cijele zemlje. Kara Nirvanu u Rugovi. Sigurno
nije dobro poznavao tog lupeža jer me je upravo taj Kara Nirvam uvalio u
nepriliku.

— Je li to preporučno pismo bilo otvoreno?

— Nije.

— I vi ga niste otvorili i pokušali da ga pročitate?

— Jeste li ludi, ser? Ja sam džentlmen pa ne kršim tajinu pisama. Zar me zaista
smatrate tako nepristojnim?

— Hm! Otvoreno vam priznajem da bih ja u tom slučaju sigurno bio veoma
nepristojan.

— Tako? Tuđa pisma otvarate, ali tuđi konj vam je svet? Neobičan čovjek.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Neobičnost često pruža prednost. Vi ste dakle razgovarali samo s tim
zastupnikom? Zar Galingre nema obitelji?
— Zenu i udanu kder. Zet stanuje u istoj kudi.
— Onda bih na vašem mjestu posjetio te ljude.
— Htio sam to učiniti, ali zet nije bio kod kude, a dame su bile još u jutarnjoj
odjedi i veoma zaposlene spremajudi stvari. Nisu mogle nikoga primiti.
— Jesu li vam to one poručile?
— Ne. Rekao mi je zastupnik.
— Zašto su spremale stvari?
— Sele u Skopje. Galingre im je poslao glasnika da se nede vratiti u Skadar, ved
ih čeka u Skopju. One su za dva do tri dana kanile podi za njim.
— Znate li tko je bio taj glasnik što ga ,je Galingre navodno poslao?
— Ne znam, ser.
— Hm! Nije li vam taj vrijedni Hamd en Naisr povjerio da je to bio oin sam?
— No, to nikako nije mogude. Ta on je kao poslovođa morao ostati kod kude.
— Ali nije ostao! Odjahao je s Galingreom, a zatim se vratio da dovede njegovu
obitelj i njegov imutak.
— On bi mi to bio rekao.
— Prešutio vam je on i posve druge stvari. Taj ljubazni gospodin, kojega vi
smatrte pravim džentlmenom, nitkov je od glave do pete.
— Dokažite to, mister Kara!
— Odmah. Taj vam se čovjek, kad ste otišli, sigurno grohotom smijao.
— Smijao? Impossibble! Sto vam pada na um, ser?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Redi du vam čak i to da vas je smatrao strašnim glupanom pa da vas još i
danas smatra takvim.

Za vrijeme našeg razgovra spekao se medvjedi but i šapa. Lindisay je dobio šapu i
upravo je stavio prvi zalogaj u usta. Kod mojih posljednjih riječi zaboravio je
zatvoriti usta. Neko je vrijeme piljio u me, držedi šapu u ljevici, nož u desnici, a
komadid mesa u otvorenim ustima. Zatim ispljune meso i ljuti to upita:

— Mislite li Vi to ozbiljno, ser?

— Da, potpuno ozbiljno — kimnuh.

On skoči na noge, baci nož i medvjeđu šapu, zasuče rukave i viknu:

— Well! Boksat demo! Ustanite, ser! Raspali t du vam vašeg glupana po želucu
da dete izleti ti iz ove doline sve do pustinje Gobi! David Lindsay da je glupan!

— Ostanite sjediti, ser David! — odgovorih mirno. — Ne nazivam vas ja tako,
ved sam samo rekao da vas onaj čovjek smatra glupanom.

— Odakle to znate?

— Mislim da je tako.

— Onda du ja tu misao istjerati iz vas, ser. Ustajte! Pripremite se! Tresnut du
vas po želucu da vam izleti iz tih poganih ustiju!

— Dobro, spreman sem, ser David! Ali ne sada, ved kasnije kad završimo
razgovor,.

— Ne želim toliko čekati.

— Ali ja nisam prije spreman za borbu, onda dete i vi morati čekati. Izveli ste pravo
majstorsko djelo pa biste za nj morali dobiti odlikovanje. Odjahali ste u Skadar da
toga Galingrea opomenete pred Hamd el Amazatom, pa ste umjesto toga upravo
Hamd el Amazata opomenuli pred nama. Parobrodom ste se oidvezli u Bar da nam
pomognete u opasnostima koje bi nam mogle zaprijetiti, a pri tome ste učinili sve
što ste mogli da nas izručite neprijatelj ima. Da, vi sami ste im u svojoj

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

prostodušnosti uletjeli ravno u stupicu. Razumljivo je da vam se oni smiju. Ako
¡pod takvim okolnostima mislite da vas oni smatraju pravim čudom od pameti,
onda vas ja ne shvadam.

Te su ga riječi još više razjarile. Stegao je šake, postavio se preda me i, raskrečivši
noge, viknuo:

Sto, i vi mi se to usuđujete redi, vi mister, vi master, vi ser, V. .. . vi. .. vi mesije!
Ustajte i naprijed! Boksanje počinje! Opalit du vam jednu da dete se razletjeti u
crijepove kao lonac za mlijeko.

— Strpite se samo još časak, ser David. Zar zaista niste slutili da je čovjek koga
ste qpiúrnenuli, upravo onaj lupež pred kojim ste ga željeli opomenuti?

— Sto? Kako? Ta nisam lud!

— Tako? Nije li vam udarilo u oči ime toga Galingréovog zastupnika?

— Hamd en Nasr? — Nije.

— A onaj čovjek pred kim ste ga opomenuli, zove se Hamd el Amazat!

— Milijuni ljudi imaju ista imena.

— DObro. Mi smo vam ved ispripovjediii našu pustolovinu u Sahari, umorstvo
mladoga Galingréa te umorstvo vodiča Sadeka na Sot Džeridu. Možete li se sjetiti
kako se zvao ulbojiea, onaj Armenac?

— Yes! Zvao se Harnd el Amazat.

— Ali u ono vrijeme se nazivao drukčije. Prisjetite se malo!

— Ved znam. Nazivao se otac pobjede što se arapski kaže Abu en Nasr.

— No, onda usporedite ta dva imena, Hamd el Amazat i Abu en Nasr s imenom
poslovođe koji se zvao Hamd el Nasr.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Lindsay je još u boksačkom stavu držao ruke ispružene prema meni. Sad ih polako
spusti. I donja usnica mu se sve više spusti, ali lice mu poprimi izraz tako dirljive
zapanjenosti da sam se morao glasno nasmijati.

— Hamd ... en Nasr! — promuca on. — Nebesa! Da nije. . . da nije . . .

On zapne.

— Da, upravo je tako kao što se bojite, ser David! — kimnuh — Vi ste ubojicu
opomenuli upravo pred njim samim. On vals je smatrao tako . . . tako... da kažem
tako neškodljivim da vam je čak dao u ruke preporučeno pismo u kojem je
poručivao Kara Nirvanu da vas zarobi. Vi ste to pismo upravo dirljivim poštenjem
predali na pravu adresu pa su vas dakako zarobili i dovukli ovamo da vas osuše u
dimu kao šunku. Usput ste odali da mi stižemo pa ste čovjeku, kojega tražimo, dali
u ruke oružje protiv nas. To je zaista neobična usluga što

ste je iskazali sami sebi i svojim prijateljima. Eto, to sam vam htic redi. A sad, ser
David, možemo početi s boksanjem. Spreman san Come on!

Ustao sam pa sam se postavio u boksački stav. Ali kad san pružio ruke prema
njemu napola ih podigavši, on se polako okrene još polaganije sjedne, obori
pogled, počeše se obim rukama iza ušiju i tako duboko odahnu kao da ozbiljno
namjerava ugasiti vatru

— No, ser David, mislio sam da me želite odbaciti sve do pustinje Gobi.

— Šutite, ser! — turobno me zamoli. — Pustinja Gobi je u mojoj glavi.

— Da dete me kao lonac za mlijeko razbiti u crijepovlje.

— Ja sam najvedi lonac za ljepilo na svijetu.

— Ili dete mi istjerati iz usta želudac.

— Šutite! Moram misliti na svoj vlastiti želudac. U njemu se nalazi David
Lindsay i još kako! Well! Yes!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Cimi mi se da više ništa ne umišljate zbog vašeg divnog džentlmena iz
Skadra?

— Jao! Ostavite me na miru s tim nitkovom! Mora da je pomislio da u glavi
imam ovčjeg sira umjesto mozga.

— To sam maločas i ja pomislio, ah vi ste htjeli da se zbog' toga boksate sa
mnom. Zar se sad možda kanite odredi te zadovoljštine?

— Rado, vrlo rado! Imali ste i više nego pravo. Htio bih sam sebe izboiksati. A
sad budite tako dobri i opalite mi zaiušnicu, ali takvu koja de se čuti čak do stare
Engleske.

— Ne, ser David, nedu to učiniti. Tko uvida svoju pogrešku, tome se mora
oprostiti. Da vas umirim, redi du vam da nam niste ništa naštetili. Samo ste vi
osjetili posljedice vaše pogreške.

— Vi me želite samo umiriti.

— Ne želim; to je istina.

— Ne vjerujem. Hamd el Amazat je sad spreman da vas dočeka.

— Nije, jer nas smatra mrtvima. Sigurno je uvjeren da smo pali Žutome u ruke
kome je svakako u svom preporučenom pismu mnogo pisao o nama. Nema dakle
ni pojma o opasnosti koja mu prijeti od nas.

— Prema tome taj nitkov laže da je Galingre otišao u Skopje.

— Svakako. Galingré je možda bio čak i vaš susjed u tamnici jer se nalazi u
karauli kod Rugove.

— Ser!

-— Da, da! Hamd el Amazat je samo zato stupio iu njegov posao da ga uništi.
Otpratio je Francuza kad je ovaj otputovao na Kosovo polje i putem ga izručio
Žutom. Ondje su mu oduzeli novac. Bududi da je Galingré htio nakupovati žito,
pretpostavljam da je sobom nosio znatan iznos novca. Nasludujem da mu je Hamd

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

el Amazat savjetovao da proda svoju trgovinu i da osnuje novu. Tako je Ga-
lingréov imutak pretvoren u gotov novac. Bududi da se on sam ne nalazi u Skadru,
novac de stidi u ruke njegove žene ili njegovog zeta. Da bi se domogao tog novca,
mora Hamd el Amazat pohvatati te ljude i to tako da nitko ne dozna. Zato im je
donio lažnu vijest da je Galingré otputovao ravno u Skopje i poručio im neka brzo
dođu za njim. Oni sad spremaju stvari i otputovat de, ali ne u Skopje ved u Rugovu
gdje de iščeznuti sa svim onim što nose sa sobom. Taj plan je zamišljen ved prije
dulje vremena i proveden je vanredno lukavo. Hamd el Amazat je pozvao svog
brata Baruda da

dođe k njemu i da se s njime sastane u Karanirvan-hami nedaleko Rugove. Taj je
papirid pao meni u irUke pa mi je poslužio1 kao dalji putokaz. Sigurno su oba brata
namjeravala da s napljačkanim novcem otvore negdje kakvu trgovinu. Dio pljačke
treba da pripadne Žutome. Galingré ,nije dosad još ubijen, ved ga ostavljaju na
životu da bi uz pomod njegovoga potpisa utjerali njegova potraživanja. Tako sam
rekonstruirao cijelu tu stvar pa ne vjerujem da sam se mnogo prevalio.

Lindsay je šutio. Njegova ga je pogreška toliko tištala da u prvi čas nije mogao
misliti ni na što drugo. Primakao sam medvjeđu šapu vatri da se ugrije, a zatim je
pružio Englezu i rekao:

— Ostavite sad ono što je bilo i bavite se radije tim slasnim zalogajem. To de
vam sigurno biti od vede koristi.

— Vjerujem, ser. Vrlo ste obzirni prema meni. Ali ja du ispraviti tu pogrešku,
neumoljivo du progoniti Hamd el Amazata — uhvatit du ga — ustrijeliti! Yes! Well!

— Ne vjerujem da dete za to imati prilike. Vodič Sadek, koga je on ustrijelio, bio
je otac našega Omara. Harnd el Amazat potpada dakle pod Omarovu krvnu
osvetu. Ne možemo učiniti ništa, osim da pripazimo da se sve to obavi bar donekle
čovječno. Jedite dakle, ser David. Kasnije dete nam ispripovjediti kako ste prošli u
Rugovi.

— To možete i odmah doznati.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

On stavi u usta golemi komad mesa i počne žvalkati da mu se nos uzdizao i
spuštao, a zatim nastavi:

— Svratili smo se u Karanirvan-han. Domadin kod kude -— predao preporučeno
pismo. Pozdravio me je po tumaču vrlo srdačno. Velika radost — gost — ništa ne
platiti.

— Koliko vas poznajem, Vi ste upravo zato pokazali koliko imate novaca.

—- Of course — dakako! David Lindsay ne dopušta da mu itko išta poklanja.

— Cuo sam o tome prisluškujudi ugljenarov razgovor s Mu-haremom. Žutov
povjerenik je pripovijedao da morate biti vrlo bogati. Uvijek je veoma neoprezno
pokazivati bogato snabdjevenu novčarku.

— Nisam ja ¡nikakva vucibatina. Ne želim da besplatno jedem i pijem.

—- To je vaše mišljenje, ser David, ali ja vam kažem da mi za sve vrijeme našega
dugačkog puta gotovo nikada nismo morali platiti, a ipak nas nitko nije smatrao
vucibatinama.

— Ne znam kako to postižete. Od mene svi traže novaca. Yes. Ukratko, ja sam
u Karanirvan-hanu svakom članu posluge dao obilnu napojnicu. Well.

— A oni su vam na to uzvratili zahvalnošdu koja je svoj vrhunac postigla u tome
što su vam naposljetku oduzeli sve, pa i slobodu. Kako su vas namamili u,,stupicu?

— Pomodu tumača Hota. Pripovijedao sam mu o svojim putovanjima,
iskapanjima, krilatim bikovima i slično. Ovaj je to rekao Perzijaneu. Dao me je
dozvati, nešto tajanstveno mahao po zraku i pokazivao u tumača kao da pred njim
ne želi ništa redi. Dao sam mu dakle svoj rječnik. On ga uze i ode.

— To ste vrlo pametno učinili. Bez pomodi tumača nije Per-zijanac mogao
razgovarati s vama. Tumač bi vas svakako opomenuo. Time što ste Žutome predali
knjigu, vi ste mu istodobno dali u ruke najbolje sredstvo da vas domami u mrežu,
da pri tom ne pobudi tu-mačev© nepovjerenje. Nemojte dakle nipošto redi da je
dragoman kriv. Sve morate pripisati samom sebi. Je li se Žuti snašao u knjizi?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Vrlo lako. Narednoga dana pozvao me je u neku odvojenu sobu. Samo on i
ja, a knjiga na stoliu. Podvukao je određene riječi, pročitao ih turslki i pokazao na
engleski prijevod. Najčešde su se ponavljale riječi: kanadli ansian i maden.

— Dakle krilati lav u rudniku.

— Jest. Karanirvan me je pomodu riječi, što ih je povadio iz rječnika obavijestio
da de me modu u čamcu odvesti u neki rudnik gdje bih mogao nadi krilate lavove.

— I vi ste to povjerovali?

— Zašto ne? Ako je na Tigrisu bilo kriiatih bikova, onda na Drimu može biti
kriiatih lavova. Ta to je mletački grb! No, ukratko, on me je upitao pogledom, a ja
klimnuh. Stvar je bila dogovorena. Perzijanac je nodu došao po mene i odveo me
do rijeke. Ušli smo u čamac i zaveslali uz struju. Visoka stijena s rupom pokrivenom
biljem; ušli smo u nju, svezali čamac, zapalili zublju. Hodnik s daskama na tlu. Žuti
sa zubljom na čelu, velika okrugla prostorija s nekoliko vrata i jednim kolutom na
stijeni. Onamo zatakli zublju. Perzijanac pljesne rukama, dolazi sluga s čekidem u
ruci. Žuti otvara vrata i pokazuje u njih, ja se saginjem — dobivam udarac po
tjemenu i padam. Gotovo je! Well!

— Ali ser David, kako to da niste osjetili nikakvo nepovjerenje?

— Nisam. Pogledajte samo toga Kara Nirvana! Ima tako čestito lice da čovjek
mora odmah osjetiti prema njemu povjerenje. Tek ovdje sam doznao da je on Žuti.

— No, nadam se da du ga i ja ugledati, a onda du pomno pi*o-motriti njegovo
lice. Dalje!

— Probudio sam se. Ruke slobodne, noge u željeznim okovima, a posvuda
naokolo goli kamen. Zarobljen. Yes!

— To je doduše gruba, ali prilično zaslužena kazna za ovakvu neopreznost.
Kako ste se osjedali? Sto ste mislili?

— Ništa. Proklinjao sam, vikao i urlao — ali nitko nije dolazio. Posve su me orobiti,
Odnijeli su čalk i šešir i sat pa said nosim samo ovi; bijednu krpu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nadam se da dete preboljeti vaš visoki sivi cilinder, premda ste ovamo
dojahali bez pravog pokrivala za glavu. A što se tiče sata, sigurno nedete očekivati
da de vam razbojnici ostaviti tako dragocjeni, -b.'.l jam tima optočeni sat samo da
biste u mračnoj deliji mogli gledati na nj.

Moj sat odbija vrijeme. Nisam znao kalko dugo sam bio bez svijesti. Naposljetku je
došao razbojnički poglavica - sa svijedom,

crnilom, papirom, perom i rječnikom. Uperio je u mene kuburu pa uz pomod knjige
i papira zatražio dozinalku na 250.000 pijastera.

— To je gotovo šesnaest tisuda talira. Taj bi čovjek imao veoma unosan posao
kad bi češde uhvatio takve ptičice i zaista dobio od njih njihov novac. Vi ste
međutim odbili da platite?

— Sure. Derao se na mene turski i armenski, što se mene tiče i perzijski, a ja
sam odgovarao engleski, još kako! Naposljetku je doveo slugu. Svezali mi rUke,
oslobodili noge iz čikova, svezali ih, rubac oko očiju i napolje!

— Kamo? Zar opet kroz rov?

— Ne. Kroz više soba i hodnika. Nosili su me. Naposljetku položili na zemlju,
svezali za dugačko uže i dugo vremena dizali uvis.

— Ah! Dakle u rudniku ipak postoji okno. Da ste bar vidjeli

izlaz!

— Čekajte! Gore svježi zrak. Položili me na zemlju. Ljudi govore, konji topdu.
Ođvazali mi spone na nogama, podigli u sedlo, noge opet svezali ispad konjskog
trbuha. Well! Rubac na očima se malo pomakao. Vidio sam ruševine kuda, okruglu
kulu, i šumu. Yes!

— Dakle rudarsko okno izlazi iz zemlje kod ruševina u blizini kule kao što sam i
mislio!

— Tako je. Otpremili su me. Znate kamo i u čijem društvu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jeste li još dugo imali rubac na očima?

— Skinuli su mi ga tek neposredno prije nego što smo stigli ovamo. U
međuvremenu se smračilo.

— A kako je bilo s vama? — upitah dragomama. — Mora da vam je bilo
sumnjivo kad je nestao ser David?

— Nije — odgovori Hoti. — Nisam ga doduše vidio kad sam se probudio, ah
kad sam upitao za nj, rekoše mi da je pošao pirema selu, polako i mirno kao da
šede. To nije bilo ništa neobično. Nisam svom gospodaru mogao zabraniti da malo
pogleda selo i rijeku. Onda je dojahao onaj navodni alim. Bilo je još rano ujutro.
Rekao mi je da je vidio ser Davida i da de me odvesti onamo gdje se ovaj nalazi.. .

— Je li to Muharem rekao čim je stigao?

— Nije. Najprije je neko vrijeme razgovarao s Kara Nirvanom.

— To sam i mislio. Žuti ga je poučio kako da vas uhvati. Muharem se dan ranije
dogovorio ovdje da de i vas povesti jer ugljenar nije umio razgovarati s Englezom.

— - Jeste li pošli s njim?

— Jesam. Pokazao mi je mjesto na kojem je navodno vidio moga gospodara, ali
ovoga sad nije bilo. Stali smo ga dakle tražiti.

— Vrlo lukavo! Za to vrijeme određeni su ljudi koji su vas imali uhvatiti.

— Tako je. Žutov pouzdanik me je naposljetku odveo do karaule gdje sam našao
handžijine konj uš are. Onda mi rekoše da Englez mora podi na kratak put, a ja
neka ga pratim. Budem li se protivio, poginut du. Uhvatili su me, svezali na konja i
isto mi tako oko glave ovih rubac kao i ser Davidu. Nitko me ne može obijediti da
sam skrivio tu otmicu.

— To nikome nede pasti na um, gospodine Hoti. Bilo bi ludo da ste se oprl'i.
Samo biste uzalud izgubili život. Sad možete međutim mnogo pridonijeti tome da
te ljude stigne zaslužena kazna. Nadam se da deti? ih pomno čuvati.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Razumije se. Bilo bi mi drago da me ne ostavite da predugo čekam. Nikad se
ne zna što se može dogoditi.

— Zurit du se, gospodine Hoti. Da u Kolašinu, kroz kojega demo projahati,
imam znanca, ja bih vam odande poslao nekoliko pouzdanih ljudi da vam prave
društvo. Ali ondje ne poznajem nikoga pa bi se moglo dogoditi da vam pošaljem
upravo one ljude koji su ugljenarovi prijatelji.

— što se toga tiče, mogao bih vam navesti jednoga ili pak dvojicu na koje se
možete osloniti. Neki moj susjed u Baru ima ženu koja potječe iz Kolašina. Ona ima
dva brata u domovina od kojih je jedan često posjeduje. Dobro ga poznajem pa se
mogu zakleti da je vjeran i siguran čovjek. Sigurno de mi učiniti uslugu da dođe
ovamo. Može sa sobom povesti svoga brata, a možda još kojega znanca.

- - Tko je taj čovjek?

— On radi u kamenolomu pa je snažan momak koji se ne boji ni trojice
protivnika. Zove se Dulak. Hodete li upitati za nj?

— Da, poslat du ga ovamo, samo ako pristane na to. Nađe li još nekoga tko ga
želi pratiti, mogli bismo im, ako nemaju konja, dati one koje vodimo odavde. Brže
de stidi ovamo. A sad smo, čini se dovoljno razgovarali. Spavajmo! Ne znamo što de
nam donijeti naredna nod. Odavde demo krenuti ranom zorom da bismo po
mogudnosti ved u podne stigli u Rugovu.

— Ser — reče tumač — ne treba nitko čuvati stražu osim mene. Vi i vaši pratioci
morate se sutra napregnuti dok se ja mogu odmoriti. Osim toga je svega još
nekoliko sati do zore. Morate mi ispuniti tu molbu.

Nisam htio da ga poslušam, ali kad je on uporno ustrajao u tome, ispunio sam mu
želju. Bio sam uvjeren da je potpuno pouzdan.

Usprkos tome nisam mogao mirno spavati. Uznemiravala me misao na zatvorene
nitkove koji su možda ipak mogli nadi puta i načina da se oslobode.

U raniu zoru bio sam prvi na nogama. Otišao sam u staju i do ona četiri konja. Tu
su visjela sedla i pokrivači. U uglove pokrivača bila su uvezena dirilska slova St. i V.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

To je sigurno imalo značiti Stojko Vitez. Njegova su bila dva konja, među njima
onaj zlaoani alat i dva sedla. Odlučio sam da mu ih vratim.

Sad sam probudio drugove, a zatim se zavukao u spilju da se uvjerim jesu li
zarobljenici još uvijek čvrsto svezani. Dao sam im odnijeti vode, ali za jelo nisu
dobili ništa, premda se u ugljenarovoj kolibi nalazilo brašno i druga hrana.

U početku smo htjeli spaliti oružje, pronađeno u kudi, koje još nije bilo
razdijeljeno, ali ga onda ipak ostavismo neoštedena. Rekli smo Hotiju neka ga
uzme i neka s njime učini što god hode. Odgovorio nam je da de oružje, što ga ne
bude trebao, dati ljudima koje mu pošaljemo iz Kolašina.

Još jednom smo mu preporučili da dobro čuva ulaz u spilju i oprostili se od njega u
nadi da demo ga uskoro vidjeti. Ne dogodi li se to, Englez mu je obedao da de mu
pladu ostaviti u njegovoj kudi u Baru.

Sunce se uopde još nije pojavilo ispod istočnog obzorja kad smo odjahali iz te
kobne doline.

HADŽI Halef Omar nije još nikada tako divno sjedio u sedlu kao toga jutra. Da ne bi
lijepi lančani oklop morao nositi sa sobom, što bi ga smetalo, navukao ga je,
pripasao demeškinjiu, a bodež zaci jeo o pojas. Opremljen Stoj kovom bojnom
opremom mališan je očito mislio da izgleda mnogo bolje nego inače. Da bi svatko
mogao opaziti oklop, on je svoj kaftan uz pomod uzice samo lalko prebacio preko
ramena tako da se ovijao oko njega kao ogrtač i da je pri brzom jahanju vijorio za
njim kao zastava. Uz turban je pričvrstio crveno i žuto isprugani svileni rubac,
uspomenu na Carigrad, pa je i taj rubac koketno vijorio za njim. Uglačani oklop
sjao je i svjetlucao obasjan zrakama jutarnjeg sunca kad smo, ostavivši za sobom
mjesto, na kojem su se kolotečine razdvajale, pojabaii preko Visova koji u
sačinjavali razvode između Drima i Vardara pa se u silnim kamenim stepenicama
spuštali u dolinu Drima.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Nikoga ne smije začuditi što tako često spominjem strme kamene stijene, klance i
gudure. Ovaj dio planina Balkanskog poluotoka sav je iskidan'i ispresijecan
dubokim usjeklinama. Okomite stijene visoke nekoliko stotina metara nisu ovdje
nipošto neka rijetkost. Između tih zidova, koji se uzdižu veoma blizu jedan od
drugoga. podilazi čovjeka osjedaj nemodi. Upravo je tako kao da se te teške
kamene mase žele srušiti na uljeza. Putnika podilazi želja da se vrati kako bi
izbjegao opasnost pa de i nehotice brže potjerati konja da umakne onoj
potištenosti i osjedaju ljudske nemodi i da opasnost što prije ostavi.

Upravo s obzirom na sastav toga planinskog kraja razumljivo je d,i .su njegovi
stanovnici uvijek manje ili više sačuvali neovisnost prema svim stranim osvajačima.

Ti mračni, hladni klanci, puni prijetnje, vrše dakako velik utjecaj na dud i građu
stanovnika. Arbanas je prema strancima isto tako ozbiljan, zatvoren i neprijateljski
raspoložen kao i njegova zemlja. Njegov žilavi, snažni, gipki lik, njegovo ozbiljno
lice s granitnim neumoljivim crtama, njegove oči koje gledaju hladno odb'ijajude,
puine su prijetnje, posve u skladu s izgledom planina. U bidu tih ljudi nalazi se malo
vedrine i prijaznosti. Ono kao da je rascijep-kano dubokim gudurama i pukotinama
na čijem se dnu pjene vode mržnje, osvete i neutaživog gnjeva. Ti ljudi su čak i
međusobno sumnjičavi i nepovjerljivi. Plemena se odvajaju, a isto tako i pojedine
obitelji i osobe. Ali prema uljezu se složno skupljaju kao i njihove stijene koje
putniku samo na rijetkim mjestima pružaju uske i tegobne prolaze.

O svemu tome sam razmišljao dok smo pratili kolotečine kroz uske gudure i
obronke pokrivene izmrvljenim kamenjem, preko oštrih hridina i strmih uspona
što ih je izlokala voda. Uopde nisam mogao shvatiti kako je ugljenarov šurjak
mogao tim putem prevoziti svoja bijedna kolica. Mora da mu je konj izvodio prava
junačka djela. Uostalom, trgovina ugljenom nikako nije mogla biti pravi povod za
takvu mučnu i opasnu vožnju. Bio sam naprotiv uvjeren da je taj prijevoz ugljena
služio samo potajnim zločinačkim namjerama Žutoga i ugljenara.

Kad smo napokon svladali glavni masiv planine, put je postao bolji. Jahali smo niz
obronke i odozgo nekoliko puta opazili gdje se svjetluca voda Crnoga Drima.
Umjesto po tvrdom pedinskom tlu, jahali smo po mekoj zemlji. Mračna prašuma

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

ostala je za nama pa smo prolazili kroz rijetku šumu koja je malo pomalo prešla u
prijazno grmlje između kojeg su se pružale zelene livade. Naposljetku stigosmo do
rijeke. Ovdje je bio onaj gaz o kojem je govorio Muharem. Tragovi točkova vodili
su u vodu, a na drugoj strani opet iz nje.

Naše dosadanje jahanje bilo je dvostruko otežano time što smo sa sobom vodili
ugljenarove konje. Na prelazu preko rijeke imali smo mnogo muka s njima. Sredom
nam put odavde dalje nije pružao više nikakvih teškoda. Prolazio je travom
obraslom ravnicom, a zatim blagom uzbrdicom, sve dok nismo stigli do obrađenih
polja i naposljetku ugledali Kolašin na podnožju planinskog lanca. S lijeve strane
spajala se s našim putem još jedna cesta.

Prvog čovjeka kojeg smo sreli, upitasmo za Dulaka. Slučajno je to bio baš Dulakov
brat. Pripravno nas je poveo Dulakovoj kudi gdje nađosmo i njega. Oba brata bili su
snažni ljudi poludivlja izgleda, ali tako otvorenih lica da sam stekao povjerenje u
njih. Njihova kuda nalazila se s ove strane sela pa nais tako osim Dulaka i njegova
brata nije još uopde nitko opazio.

Rekao sam drugovima da se s konjima zaklone iza kude, a sam sam s oba brata
ušao u kudu da im reknem što me je dovelo ovamo. Bilo mi je stalo do toga da me
što manje ljudi vidi kako nitko ne bi opazio da nekog šaljemo u spilju. Kad sam im
rekao o čemu se radi i kad sam spomenuo ime tumača Hotija, obojica rekoše da su
pripravni da udovolje mojoj želji, ali me odmah opomeniuše da se ni s kim drugim
ne upuštam u razgovor o tome.

— Moraš naime znati, efendijo — reče Dulak — da se ovdje ne možeš inače ni
u koga pouzdati. Bogati Kara Nirvan uspiio je da posvuda stekne prijatelje. Nitko ti
ni nede vjerovati da je on Žuti i čim bi ma tko opazio da Kara Nirvanu prijeti kakvo
neprijateljstvo, odmah bi ga opomenuo pred vama. I mi jedva da možemo
vjerovati u tvoje riječi. Ipak, ti izgledaš kao pošten čovjek, a bududi te je Fan Hoti
uputio na nas, učinit demo ono što od nas tražiš. Alii to ne smije nitko znati. Zato
demo odmah krenuti a ni ti nemoj ovdje ostati dulje nego što je potrebno.

— Imate li konje?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nemamo. Ustrebam li konja da posjetim sestru u Baru, lako ga mogu
uzajmiti. Zašto pitaš? Treba li možda da odjašemo?

— Treba da što prije stignete Hotiju. Poznajete li put u onu doliniu u kojoj
stanuje ugljenar?

— Dakako.

Onda du vam dati konje koje možda možete zauvijek zadržati.

Ispripovjedio sam im kako smo došli do tih koinja, a zatim ih upitah poznaju li oni
oba Aladžije i jesu li ih možda u posljednje vrijeme vidjeli.

— Poznajem ih — izjavi Dulak — jer su se oni ved više puta skitali po ovom
kraju. Ljudi ih se boje, ali ni oni se više pravo ne usuđuju da svrate u mjesto. Ako
sam pravo vidio, onda su opet ovdje i to u društvu još nekolicine ljudi. Bar tako mi
se čini prema onome Sto ;.am jučer zamijetio.

— Sto si vtidlio? Smijem li ja to možda doznati?

— Nemam razloga da ti to prosutim. Kamenolom u kojem radim leži malo
postrance od ceste koja vodi u Rugovu, nalijevo od šume. Da stignem do njega,
moram prodi kroz selo, a zatim još otprilike pola sata hoda dalje. Ondje moj put
skrede s ceste i ula2ii u u šumu. Na tom mjestu brdo čini malu polukružnu
kotlinicu, obraslu gustim grmljem. Kraj nje vodi cesta kojom moram prodi da
stignem na svoje mjesto rada i da se uvečer vratim. Sinod sam, stigavši u kotlinu,
čuo onkraj svoga puta glasove u grmlju. Prišao sam bliže i ugledao osam ili devet
konja kraj kojih je sjedilo isto toliko ljudi. Lica im nisam mogao razabrati, ali je još
uvijek bilo dovoljno vidno da sam opazio kako se među konjima nalaze dva šarca.
Bududi da je poznato da Aladžije jašu na šarcima pomislio sam da su oni ondje.

— Jesu U te ti ljudi opazili?

— Nisu. Odmah sam uzmaknuo. Zatim sam izašao iz kotline i krenuo cestom
desno prema sdlu. Ondje gdje završava šuma pa se ved vide prve kude, opet je
jedan čovjek sjedio u travi. Konj mu je pasao u blizini. Sjedio je okrenut k selu pa se
činilo da ondje nekoga očekuje.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jesi li razgovarao s njime?

— Nisam. Bilo bi opasno da se miješam u poslove tih ljudi.

Bio sam uvjeren da nas Aladžije kane napasti u toj kotlini.

Morali su pretpostaviti da demo onuda prodi. Onaj osamljeni konjanik sigurno je
bio stražar koji je imao najaviti naš dolazak. Sad se dakle radilo o tome da
upoznam čitav taj kraj. Zato upitah:

— Ne bismo M odavde nekim drugim putem mogli stidi u Rugovu?

— Ne bi, efendijo, jer drugog puta nema. Onoj kotlini ne možeš izbjedi.

— Ne može li se obidi nadesno uz Crni Drim?

— Na žalost ne može. Desno odavde imaš najprije nekoliko oranica, a zatim
livade i onda se između ceste i rlijelke pruža samo duboka močvara. Ondje gdje
prestaje močvara počinju visoke strme stijene. Cesta vodi gotovo pun sat između
stijena na koje se ne da uspeti. Nadesno ili nalijevo postoji doduše poneki usjek, ali
pođeš li n jima, morat deš se ubrzo vratiti jer nedeš modi dalje.

— Dakle na lijevoj strani leži kotlina. Kakav je kraj desno od ceste?

— Močvara. Nemoj ni pokušati da ujašeš u nju. Bio bi izgubljen. Iza nje odmah
počinju stijene.

— Onda je zaista položaj za nas veoma opasan. Ali ipak moramo

prodi.

— Možda de vam to uspjeti budete li projurili vanredno brzo. ali kamenje i
meci zapljuštat de oko vas.

Sad dadoh Dulalku i njegovtom bratu konje. Zadržao sam samo alata i najboljega
od ona tri preostala konja za Stojka. Zatim se oprostismo.

Kroz mjesto projahasmo u galopu, ali se iza sela zaustavismo. Rekao sam
drugovima što mi je kazao Dulak. Zatim sam svoga Rija zamijenio za Halefova

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

komja i zamolio ih da čekaju još nekoliko minuta i da zatim polako pođu za minom.
Onda tako brzo pojurih da sam morao stidi dio stražara prije nego sto ovaj opazi
moje drugove koji su jahali za mnom. Ugledao sam ga ved izdaleka, ali samo što su
na sitraži bila dva čovjeka. Ležala su u travi tiJk uz rub šume, a njihovi su konji
stajali iza njih.

Opazili su me gdje dolazim i vjerojatno stavili svoje primjedbe na moj račun.
Odjeda im je bila otrcana, ali iz očiju obojice sjala je smionost i podmuklosit.

Pozdravio sam ih, sjahao i polako krenuo prema njima. Oni ustadoše i počeše me
mjeriti mrkim pogledima. Bilo im je krivo što nisam ostao u sedlu. To sam jasno
vidio na njima.

— Sto hodeš ovdje? Zašto nisi odjahao dalje? — dreknu jedan od njih na mene.

— Jer bih htio da se kod vas raspitam za put — glasio je moj odgovor.

— Zato si mogao mirno ostati u sedlu. Nemamo vremena da se s tobom
bavimo.

— Hm. Ipak ne vidim da se bavite bilo kakvim poslom.

To te se ništa ne tiče! Pitaj i mi demo ti odgovoriti, a onda ne gubi odavde!

Puške obih razbojnika ležale su na zemlji, ali kubure i noževe nosili su za pojasom
tako da su ih smjesta mogli povudi. Tu dvojicu morao sam svladati; to je bilo jasno,
ali morao sam biti veoma brz da ne smognu vremena da se late oružja. Bududi da
sam želio da ne pobudim njihovo nepovjerenje, ostavio sam puške obješene o
sedlo,

pa sam sada morao podidi jedinu od njihovih i oboriti ih kundakom. Držao sam se
potpuno bezazleno, odgovorivši:

— Cimi se da ste tako slabe volje da bih zaista najradije odmah odjahao, ali
bududi da ne poznajem put, to vas ipak moram zamoliti za obavijest.

— Zar nisi pitao u selu?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jesam, ali me ono što sam u njemu doznao nije zadovoljilo.

— Onda sigurno nisi našao nikoga tko govori turski. Na tebi se vidi da si
stranac. Odakle dolaziš?

— Iz Iibalija.

— A kamo si nakanio?

— U Rugovu. Nadam se da ova cesta vodi onamo.

— Vodi. Samo pođi njome pa ne možeš zalultati jer se od nje ne odvaja nikakav
put. Kome si pošao u Rugovi?

— Trgovou konja Kara Nirvanu da s njime sklopim vedi posao.

— Tako! Tko si ti?

— Ja sam . . .

Ovdje su me prekinuli. Onaj drugi čovjek što je dosad šutio glasno viknu i pođe
nekoliko koraka naprijed tako da se odmakao od pušaka. Pogledao je prema selu.

— Sto je?. — upita njegov ortak koji je pošao za njim dok sam ja ostao na
mjestu.

— Odande dolaze neki konjanici!

— Četvorica su. To je tačno. Moramo odmah . . .

Nije mogao dalje. Ja sam se iza njih sagnuo i zgrabio jednu pušku. Čovjek koji je
upravo govorio pade pod udarcem kundaka, a drugi udarac pogodi njegova ortaka
prije nego što se dospio Okrenuti. Zatim konjima odrezah uzde i remenje sa
stremena pa svezan oba razbojnika. Upravo sam završio taj posao kad stigoše moji
drugovi.

— Dvojica na jedinoga? — reče Englez. - - To je valjani posao!

Yes!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Bududi da oružje tih razbojnika nije imalo nikakve vrijednosti za nas, mi ga
razbismo o kamenje i pobacasmo u obližnju lokvu.

Sad smo trebali biti oprezinii. Ponovo sam uzjahao svog vranca, a zatim krenusmo
polagano naprijed držedi pušike na gotovs. Da so lijevo od ceste nalazilo ravno
šumsko tlo, bilo bi nam lako da se noo-

pazice ušuljamo u zaklon drveda. Ali uz rub šume dizala se vrlo strma stijena
obrasla jelama.

Desno smo ugledali spomenutu močvaru. Varave površine obrasle mahovinom ili
močvarnim biljem širolkog lišda izmjenjivale su se sa sluzavim lokvama koje su
izgledale vrlo podmuklo.

Da prikri jemo naš broj, jahali smo jedan iza drugoga. Na žalost put je bio tako
kamenit, a oko nas tišina da se topot kopita naših konja čuo prilično daleko.
Otprilike nakon četvrt sata ugledasmo s desne strane svršetak močvare i ono
mjesto na kojem se iza nje dizala okomita stijena. Na lijevo se brijeg spuštao činedi
kotlinu o kojoj je govorio Dulak. Nismo bili više daleko.

Sad smo se stali kretati još polaganije i opreznije. Ja sam jahao na čelu i upravo
sam se htio okrenuti da pozovem drugove da pojure u galopu kad odjeknu glasni
krik. Istodobno prasnu hitac — metak prozviždi kraj mene, i u isti čas tresnu me
kamen po glavi da umalo nisam izgubio svijest dok su mi pred očima zasvijetlle sve
dugine boje. Kamen me je sredom samo okrznuo. Koga je jednom takav kamen iz
pradke pogodio u glavu, taj de povjerovati da se njime može ubiti čovjeka.

Nije međutim bilo vremena za takva razmišljanja. Drugi kamen je pogodio alata i
ovaj poče tako skakati da je Lindsay morao upotrijebiti sve svoje jahade umijede da
ne padne sa sedla.

— Dalje! — viknu Halef. — Dalje, kroz njih!

On osinu konja bičem, i jurnu naprijed, a Osko i Omar za njim. Englez nije uspio
potjerati konja. Ovaj se ritao sa sve četiri noge i propimjao neprekidno na istom
mjestu. Ja sam pak stajao usred puta. Bilo mi je kao da mi u glavi zvoni tisudu

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

zvona. Bio sam kljenut. Zatim opet prasnu hitac. Došao je s neke izbočine u stijeni
na kojoj je stajao strijelac. Metak se zarinu tik ispred mog vranca u zemlju i rasprši
krhotine kamena na sve strane.

Opazio sam strijelca otprilike devet ili deset čovječjih visina iznad puta. Podrugljivo
mi se cerio i pištoljem nanišanio u me. To mi je vratilo svijest. Brzo podigoh
opetušu i opalih. Njegov pištolj bijesnu u isti tren. Opet je promašio, ali moje tane
ga je tako sigurno pogodilo da se srušio odozgo. U istom trenutku ispadne mi
opetuša. Lindsayev alat je očito došao da zaključka da ovdje nije sve u redu. .loš
jodnom pognu glavu među prednje noge, odbije se stražnjim dijelom tijela od
zemlje i juiru, nesredom tako tik kraj mene da je

Lindsay glavom udario o moju pušku i da ju je izbio iz moje ruke. Istodobno sam
dobio udarac o lijevi bok tako da sam rukama poletio na konjski vrat. Zatim nešto
još tako žestoko tržnu za moj pojas da mi je vranac posrnuo ustranu. Sredom sam
ga čvrsto stisnuo stegnima jer bi me udarac inače izbacio iz sedla. Dobio sam još
jedan žestok udarac po glavi, a onda Lindsay odjuri.

Nesretni Englez me je gotovo potpuno razoružao i to upravo u času kad sam tako
nužno trelbao oružje. Nisam uopde Vidio kako se sve to odvijalo jer sam upravo
promatrao čovjeka koji je padao sa stijene. Tek kasnije sam sve doznao od Lindsay
a. On je držao pušku desnicom, bojažljivo je stežudi da mu ne ispadne dok mu se
konj onoliko opirao. Kad je onda alat s njime projurio tik kraj mene, on mi je
najprije glavom izbacio opetušu iz ruke, a izatim se cijev njegove puške zakvačila za
moj pojas tako da se ovaj poderao. Onda mu se cijev zaplela o remen o kojem je
medvjedarka visjela na jabuci moga sedla, pa se i ta puška skinula sa sedla. Ja sam,
doduše, brzlo posegnuo za oružjem, ali nisam uhvatio ni pušku ni pojas, ved samo
ča-kan koji je bio zadjmut o pojas. Medjedarka, opetuša i pojas s nožem i
revolverima ležali su na zemlji.

- Volio bih bio skočiti s konja da ih podignem, ali sudar s alatom je moga, inače
tako razboritog vranca, upravo natjerao u bijes. Ljutito je zarzao i pojurio za
krivcem tako da sam se jedva uspio smjestiti u sedlo, 'zadržavši samo čalkan.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Bilo je to prvi put što je moj Ri pokušao pobjedi sa mnom. Izveo je to tako odlučno
da sam projurio kroz kotlinu kao da letim kroz nju. Hici su praskali — ljudi urlali —
jedan mi čafcan proleti tik ispod nosa. Zategao sam uzde, zabacivšii se u sedlu
natrag, da obuzdam vranca. Zbog toga nisam mogao paziti ni na što drugo —
tresak, krik — Lindsay naglavce izleti iz sedla(i tresne o zemlju — moj vranac se
sudario s njime i s alatom. Htio je da mu se osveti.

Polučivši tako svoj cilj, Ri ponovo zarza. Sad me je slušao. Ja se, međutim, nisam
tako dobro osjedao kao on: vrtjelo mi se u glavi i mračilo pred očima. Za sobom
sam čuo topot kopita i divlje glasove, a Halef viknu ispred mene.

—- Lnglis, Inglis! Brzo natrag!

Skupio sam svu snagu i skočio ... ne, zateturao da pomognem Iindsayu koji je
nepomično ležao na zemlji. Međutim, neko zavijanje iza nas skrenu moju pažnju s
Lindsaya. Aladžije su silnim skokovima jurili prema nama, a iza njih osmorica
otrcanih razbojnika divlje urlajudi i u triku pucajudi u nas. To je od njih bilo glupo
jer nas tako nisu pogodili. Do su štedjeli metke dok nam se ne približe, svi bismo
poginuli.

U takvim trenucima nema čovjek vremena da pazi na to bruji li mu glava. Vidio
sam neprijatelje kako jure na nas i prijatelje kako se vradaju. Halef je bio prvi.

— Gdje su puške? — viknu on, skočivši iz sedla gotovo još u galopu. — Sidi,
gdje su puike?

Nisam imao vremena ni za kakvo razjašnjavanje jer su Aladžije trebale svega još
nekoliko sekundi da stignu do nas.

— Slojte! Pucajte! — viknuh, a onda mi je preostalo samo još toliko vremena
da ljevicom istrgnem Halefu demeškinju iz korica. Držedi u desnoj čakan, u ljevici
sabljiu, skočih do stijene uz rub ceste da zaklonim leđa.

Kad sam se okrenuo, oba su Aladžije jurnula na me kao divlje zvijeri. Čvrsto držedi
bojne sjekire u rukama, uperili su u mene ljevicama pištolje i odapeli na jedva
dvanaest koraka udaljenosti. Bacio sam se na zemlju. Oba taneta odbiše se iznad

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

mene od pedine. Možda su im pištolji bili dvocjevni. Zato nisam ostao na istom
mjestu, ved sam se smjesta odbacio što sam dalje mogao uz stijenu, zadržavši
čvrsto u rukama sablju i čakan. O zaista! Opet dva hica koji me, međutim, ni ovaj
put nisu pogodila. Sad skočih na noge.

Između dva prva i dva posljednja hica prošla je jedva jedna sekunda. Aladžije su
bili previše nagli. Sad odbaciše beskorisne pištolje i skočiše prema meni, visoko
podigavši sjekire. Mogao sam paziti samo na sebe, ali sam ipak primijetio da
Englez još uvijek nepomično leži. Moji drugovi su ispalili puške u napadače i
pogodili nekolicinu od njih, ali ostali ih opkoliše.

Halef mi je kasnije posramljeno priznao da je nišanio u Aladžije, ali da ih nije
pogodio jer su mu od uzbuđenja drhtale ruke. Sad je šest neprijatelja stajalo protiv
njega i njegova dva druga. Nisam im mogao pomodi. Pred svakim od nas stajala su
dva neprijatelja.

Da sam ikada poželio da sudjelujem u borbi na život i smrt hajdučkim sjekirama,
onda bih sada mogao biti potpuno zadovoljan. Dva čakana protiv jednoga! Dva
gorostasa, uvježbana u borbi tim oružjem, protiv mene koji sam se dosad u borbi
iz bliza služio samo mnogo lakšim i krhkijim tomahavkom. Mogla me je spasiti
samo najveda hladnokrvnost. Nisam smio suvišno tratiti snagu. Morao sam se
ograničiti na to da oprezno obranim neprijateljske udarce i da onda strelovito
iskoristim svaku prednost.

Za mene je bila sreda što su Aladžije bili napola slijepi od bijesa. Udarali su me
nepravilno, sa sviih strana. Jedan je gurao drugoga ustranu da bi mi zadao
smirtonoismi udarac pa je jedna sjekira smetala drugoj. Kraj toga su urlali kao
nastrtijeljeni lavovi. S leđima u blizini stijene, ali nipošto ne naslonjen na nju, jer bi
mi to sputavalo pokrete ruke, oštro motredi svoje protivnike, odbijao sam svojom
sjekirom njihove udarce, ved prema potrebi čas u čvrstom" stavu, čas
protuudarcem, odozgo gore, čas kružnim zamahom, kad bi obojica udarila.
Nijedan me od njihovih udaraca nije pogodio. Moj mir je udvostručio njihovu
srdžbu pa ih pogotovu zaveo na pogrešnu borbu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Tamo prijeko usred puta odjekivala je vika, kletve i vrisak kao da se bori stotinu
ljudi. Protivnici su ispalili puške, a palo je i nekoliko hitaca iz kubura i sad su se
bortili tijelo uz tijelo. Poibojao sam se za svoje drugove. Morao sam pokušati da se
što brže riješim protivnika. Lica obih divova postala su gotovo plavičastocrvena od
bijesa i naprezanja. Soptali su, a s usana im se cijedila slina. Bududi da sam obranio
svaki njihov udarac, počeše me ritati nogama. To sam morao iskoristiti!

Upravo sam kružnim udarcem obranio dva istodobna udarca kad Sandar podignu
nogu da me udari u trbuh dok je njegov brat zamahnuo sjekirom. Moj čakan
smjesta tresne o Sandarevo koljeno. Zatim se bacih ustranu da bih izbjegao
Bibarovoj sjekiri. Sandar pade na zemlju i zaurla od boli, a čaikan mu kliznu iz ruke.

— Pasji sine! — zaurla Bibar. — To je tvoja smrt!

Tako je daleko izmahnuo da mu sjekira umalo nije ispala za leđa. Nisam se više
trebao bojati njegova brata ni štititi leđa. Zato izmijenlih svoje mjesto, skočivši
naprijed, da se odvojim od stijene. Bibar me nije mogao udariti jer nisam mirovao.
Kružio sam oko njega, oštro ga promatrajudi. Istodobno sam zamijenio oružje u
rukama tako da sam sad čaikan držao u ljevici, a sablju u desnici. Arbanas se vrtio
u krugu, neprekidno mi okredudi lice. Vidjevši da sam izmijenio oružje, podrugljivo
se nasmije vufcnuvši:

— Kaniš li me napasti sabljom? Nasamari* deš se, jadniče!

— Udari! — viknu Sanidar koji je sjedio na tlu i dbjerna rukama držao koljeno.
— Smrvio mi je nogu. Udari!

— Odmah, odmah. Sad de dobiti!

Zastao sam da Ribaru pružim priliku da me udari. Njegov ča-kan zviznu a moj,
zamahnut ljevicom, poleti gore. Suđariše se. Njegov je udarac bio snažniji od
mojega. To sam i očdkivao. To sam i želio. Ispustih sjekiru kao da mi ju je on izbio
iz ruike.

— Tako je pravo! — zaurla Bibar. — Sad deš dobiti!

On po drugi put zamahnu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Da, sada! — odgovorih.

Demeškinja bijesnu — ja brzo skočih naprijed, strelovito za-mahnuh prema
njegovoj podignutoj ruci — i sjekira pade zajedno sa šakom koja je još stezala
držak; vanredna oštrica prerezala ju je tik iza zgloba.

Bibar spusti ruku, zagleda se batrljiou iz k6je je šiktala krv, a onda uperi pogled u
me. Lice mu je bilo gotovo posve plavo, a oči umalo što mu nisu iskočile iz oonica.
Iz usta mu se izvi upola prigušeni urlik kao da utopljenik posljednji put viče u
pomod prije nego što de ga poklopiti valovi. On podigne zdravu šaku da me udari,
ali mu ruka nemodno klonu. Polako se Okrenu u polukrugu i teško tre-snu o
zemlju.

Činilo se da se Sandar sav ukočio od užasa. Kad je vidio gdje je pala šaka njegovoga
brata, sikočiio je na noge. I sad je još stajao uspravno premda mu je noga bila
ozlijeđena. Oči su mu bile posve bezizražajne, a pogled prazan kao u lešliine. Onda
odjednom sikne, zastenje, pa glasno i ružno prokune, pokrenuvši se da se baci na
me. Ali čim je pomaknuo neozlijeđenu nogu, ona mu druga noga klone i on pade.

Sad sam bio slobodan i okrenuo se da vidim što je s ostalima. Ravno nasuprot
mene bio je Halef naslonjen o stijenu i kundakom se branio od dvojice protivnika.
Tredi je ležao pred njima na zemlji. Podalje od njega valjao se jedan od naših
neprijatelja. Desno su Osko i njegov protivnik ležali na zemljli, bijesno stegavši
jedan drugoga. Svaki od njih držao je protivnikovu desnicu, oboružanu nožem,
svojom ljevicom, tako da nijedan od njih nije mogao ubositi protivnika. U blizini je
Omar klečao na nekom čovjeiku, držedi ga ljevicom za vrat dok je desnicom upravo
zamahnuo nožem da ga probode.

— Ne ubij ga, Omare! — opomenuh ga.

Arapiin odbaci nož pa svoga protivnika i desnicom uhvati za vrat. Priskočio sam k
Hale!'u kome je pomod bila najpotrebnija pa jednoga od njegovih protivnika
udarih sabljom po ramenu, a drugog po natkoljenici. Oni drekmuše i proklnuše
borbu, a ja zatim oslobodih Oska od njegova neprijatelja, odbacivši sablju,

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

zgrabivši jednu od pušaka koje su ležale na zemlji, pa ga čvrsto tresnuvši
kundakom po glavi.

— O Alahu! — viknu Halef duboko uzdahnuvši. — To je bila pomod u najvedoj
nevolji! Umalo da me nisu svladali. Na kraju su me napala trojica.

— Jesi li ranjen?

— Ne znam. Ali moj kaftan je teško ranjen. Eno ga, leži tamo! Istrgali su mu
ruke i slomili rebra. Ne vjernijem da demo; mu spasiti život.

Dugački kaput mu je zaista bio rastrgan u krpe. Mali junak se svakako nalazio u
teškom položaju. Ranjen nije bio, ah udarac kundakom što ga je dobio po lijevom
ramenu veoma ga je bolio. Osko također nije bio ranjen pa je samo Omar krvario
iz duboke posjekotine na lijevoj podlaktici.

Halef ga brzo poveže, a ja priđoh Englezu. Bio je potpuno nepomičan i to me je
zabrinjavalo. Pregledao sam ga. Nije slomio vrat. Disao je, a kad sam ga čvrsto
stresao, došao je k svijesti, otvorio oči, zagledao se u me i rekao:

— Good morning, ser! Zar ste ved tako rano ustali?

— Da, vrijeme je da se i vi probudite — podrugljivo mu rekoh. — Inače za vas
nede biti dobro jutro, ved laku nod. Mora da ste čvrsto tresnuli glavom.

— Tresnuo? Kamo, kako? Gdje se zapravo nalazim?

On se uspravi i začuđeno ogleda. Domahnuh Halefu da dođe bliže i da mu
rastumači što se dogodilo- a zatim priđoh k Bibaru koji je ležao u lokvi krvi. Morao
sam ga smjesta poviti da ne iskrvari. Odrezao sam usku prugu od njegovog remena
s puške pa mu kožu lalko čvrsto svezao oko batrljice ruke da je krv iz rane još
kapala. Malo iznad tog prvog remena ovio sam mu još jedan remen oko ruke, a
zatim mu zavismo ranu krpama Halefova kaftana.

Sad je Halef morao odjahati u Kolašin da odande dovede ljude kojima smo mogli
predati pobijeđene razbojnike. Osko odjaha natrag do onog mjesta na kojem su

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

ležale moje puške i moj pojas te mi ih donese. Omar je bio povezan i mogao je sa
mnom pregledati bojište. Lindsay je ustao i napokon se sjetio svega što dogodilo.

— Prokleta stvar! — promrmlja. — Upravo u najvedoj gužvi izgubio sam svijest.
Strašno! Yes! Ali vi ste i bez moje pomodi sve počistili.

-— Tako je, ser David. S vašom pomodi možda i ne bismo tako počistili.

— Kako to, he?

— MMim da je možda za nas bilo korisno što ste u pravi čas malo legli da
odspavate. Vaša pomod bi nam možda mogla samo štetiti.

— The devil! Grubi ste.

— Ne, samo sam iskren. Vi imate to svojstvo da vam se pod rukama sve
preokrede u suprotnost.

— Oho! Vi ste sami svemu krivi. Vi ste me srušili s konja!

— Ali najprije ste se vi u mene zaletjeli svom snagom.

— „Nisam bio kriv, mister Kara. Alat se poplašio.

— A zatim se poplašio moj vranac. Da nije bilo toga, mi bismo umakli, a da nam
nitko ne bi taknuo ni vlas s glave, ne prolijevajudi krv drugih ljudi.

— Ništa ne smeta. Ti lupeži su zaslužili da im se pusti krv. Pobijedili smo, a
samo jedan od nas ima razrezanu ruku. Glorious! Yes! Kako su bile raspoređene
uloge?

— Omar jednoga, Osko dvojicu, ja dvojicu, a Halef trojicu. Kako vidite, nismo
smjeli spavati. Dođite da pogledamo te ljude.

Sad nam je samo još preoistalo da previjamo i svežemo ranjene neprijatelje. Mrtav
je bio samo jedan: onaj koga sam vidio da leži kraj Halefa. Halef mu je metkom iz
pištolja probio glavu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Uto se vratio i Osko, vodedi svog 'konja za uzde. U sedlu je sjedio neki čovjek
ranjen u rame.

:— Evo ti dovodim čovjeka koga si metkom srušio odozgo sa stijene, efendijo —
javi Osko. — Nije mrtav.

— To sam znao— odgovorih. — Ako nije u padu slomio vrat, nije mogao biti mrtav
jer sam mu nišanio u ključnu koist. Povežite i njega. Ja du se vratiti onamo gdje se
nalaze konji ovih ljudi.

Najprije sam na brzu ruiku pomodu remenčida popravio svoj razdorom pojas.
Zatim odjahah u kotlinu gdje sam našao osedlane konje.

Bilo mi je stalo samo do šaraca. Ostalu kljusad nisam dirao, ali šarce uzeh za uzde i
vratih se s /njima natrag.

— Kaniš li ih zadržati? — upita Osko.

— Kanim. Ovaj put ne pitam imamo li na to pravo ili ne. U ovim krajevima
pripada plijen pobjedniku. Diolsad smo štedjeli jahače i konje, ali sad je tomu kraj.
Aladžije su nas neprekidno napadah da nas ubiju. Ako im sad oduzmemo konje,
nitko nede modi da rekne kako smo ih ukrali.

— A tko de ih dobiti, efendijo?

— Sto misliš, Osko? To su konji da im nadaleko nema ravnih. K tome još dolazi i
slava jer smo ih oduzeli tim razbojnicima. Mislio sam da bi ti mogao uzeti jednoga,
a Omar drugoga.

— Da ih zauvijek zadržimo? — naglo upita on.

— Svakako! Nadam se da nedete dopustiti da vam ih njihovi dosadašnji
gospodari opet oduzmu.

— Efendijo, ne znaš kako si me obradovao. Odjahat du do Skadra s vama, a
zatim du, pirije nego što se vratim u Stambul svoj oj kderi, posjetiti svoju
domovinu. Kako de mi oindje zavidjeti na tom konju!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

I Omar je pokazao veliko veselje. Obojiiou sam usredio tim poklonom koji me nije
stajao ni pare. Omar i Osko su upravo bacali kocku kome de koji koinj pripasti. Uto
se Halef vratio. Cuo je da su Omar i Osko dobili šarce. Nije rekao ništa, ali misli su
mu se jasno odražavale na licu. Osjetio se zapostavljenim i povrijeđenim.

— No, hode li dodi ljudi? — upitah ga.

— Hode. Odjahao sam u han i ondje predao vijest. Odmah de ovamo dojuriti svi
stanovnici sela. Kako de nam se samo diviti zbog divne pobjede što smo je
izvojevali!

— Uopde nam se nede diviti.

— Zašto?

— Jer mi nedemo biti ovdje kad oni stignu. Nemam ni najmanje volje da gubim
dragoojeino vrijeme samo da bi ti ljudi piljili u me.

— Ali i mi ipak moramo ostati ovdje da im reknemo zbog čega je došlo do
borbe i kako je oma tekla. Ovi de razbojnici, ako krenemo prije nego što stignu
ljudi, debelo lagati i prikazati nas kao krivce.

— To mi je svejedno.

— A što de biti sa zaplijenjenim oružjem?

-— Uiništit demo ga.

— Well! — umiješa se Englez — ali ja du ipak sa sobom ponijeti jednu
uspomenu. Možda bih mogao dodi do kakvog boljeg šešira. Da vidimo!

Počeo je redom stavljati na glavu fesove svih pobijeđenih da pronađe onaj koji mu
najbolje pristaje. Morao sam se potajice nasmiješiti toj bezazilenasti, ali sam ga
pustio da radi što hode i nisam ga opomenuo. Uostalom, morao je imati fes jer je
na Istoku gotovo sramota da se muškarac pokazuje gole glave. Ali da uzme ved
rabljeni fes, to je bilo nešto prilično opasino — uostalom, druge mogudnosti
Lindsay i nije imao. No morat demo sačekati da vidimo posljedice.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Opet sam uzeo svoj čakan. Oružje naših protivnika smo uništili. Zatim brzo odosmo
s toga mjesta na kojem smo trebali poginuti. Omar i Osfco su jahali na svojim
šarcima. Svoje dosadašnje konje kanili su prodati. Osim njih, vodili su za uzde i ona
dva konja što sam ih zadržao za Stojka.

Sretni, što smo tako jeftino prošli, kasali smo dalje.

— Put nas je neprekidno vodio među šumovitim brdima. Pri tome smo izdašno
razgovarali o našem najnovijem doživljaju. Samo Halef je ostao šutljiv. Kako nije
umio zatajiti svoje osjedaje i misli znao sam da de ubrzo dodi i početi da mi
predbacuje. Nismo još ni puni sat jahali kad on prijaše do mene i upita veoma
prijaznim glasom:

— .Sidi, hodeš li mi iskreno odgovoriti na jedno pitanje?

— Vrlo rado, dragi moj Halefe.

— Misliš li da sam se danas dobro držao u borbi?

— Izvrsno.

— Znači da sam bio hrabar i da si zadovoljan sa mnom?

— Savršeno zadovoljan.

— Ali Omar i Osko su vjerojatno bili još hrabriji?

— Nipošto, premda su i oni bili na svom mjestu.

- Ali ti si ih odlikovao daleko bolje od mene.

-— U kom pogledu?

Poklonio si im šarce. Omar je pobijedio samo jednog neprijatelja, Osko dvojicu, a
ja čak trojicu.

Tako je, Halefe, iako uz moju pomod.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nisi li ti pomogao i Oislku? Zašto je on dobio šarca, a ja nisam? O sidi, ja sam
tvoj prijatelj i zaštitnik pa sam mislio da me voliš, no sada opažam da ti je više stalo
do drugih.

— Varaš se, Halefe. Ti si mi najmiliji.

— To si mi danas dokazao. Tko de se ponositi Gskom kad ovaj bude na svom
šarcu jahao kroz Crnu Goru? Tko de se radovati Oma-rovom konju? On nema
rođaka i sam je na svijetu. Priuštit du mu veselje jer je dobar drug i ja ga volim. Ali
sjeti se Hane, moje žene, ruže među ženama, najblaže i najnježnije među svim
kderima majki i ¡baki! Kako bi ona bila oduševljena kad bi njezin Hadži Halef,
najhrabriji od svih hrabrih, dojahao na šarcu što ga je zaplijenio od Aladžija!
Istrčala bi pred šator da objavi: »Vratio se moj muž i gospodar, najvedi junak među
junacima, najmuževniji među muževima, brat i šurjak trijumfa. Objahao je cijelu
zemljinu kuglu i izvojevao pobjedu za pobjedom. Borio se s divljim životinjama i sa
snažnim ljudima i nitko ga nije uspio svladati. Ubo je štoviše i medvjeda i pojeo
njegove šape. Sad se vratio kudi na najšarenij-em šarcu što ga je osvojio od
najsilnijeg među vođama razbojnika. Njegov sidi, koga svi poznajete, da

o mu je ovog divnog konja kao nagradu za njegovu hrabrost, kao pladu za njegovu
snagu i kao znak njegove neprolazne slave. Hvala tom sidiju, pravednome, koji
nagrađuje po zaslugama, a čast mom gospodaru Hadži Halefu Omaru Ben Hadži
Abul Abas ilbn Hadži Davud al Gosara!« Tako bi ona rekla, a svi sinovi Arapa
pridružili bd se slavljenju tvoje pravednosti. Spjevali bi pjesme slavo-pojke u čast
tvdje nepristrasnosti i divne kitice u čast tvoje čestitosti. Sad to međutim ne može
biti jer si me prezreo i nisi mi dao zasluženu nagradu.

Tako je Halef pretjeranim izrazima dao oduška svojoj boli. Sve je to govorio veoma
ozbiljno, a ja sam potajice uživao u njegovim riječima. Sredom sam raspolagao
najboljim sredstvom da ga odmah utješim i oduševim u najvedoj mjeri.

— Varaš se — rekoh mu. — Ja te nisam zapostavio. Naprotiv, namjeravao sam
da tvoje usluge potsve drukčije nagradim. Osko i Omar bi ti trebali zavidjeti.

— Kako mi oni mogu zavidjeti ako imajiu šarce?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ti deš dobiti konja koji vrijedi pedeset puta više od oba
šarca.
— Ja? Koji konj bi to imao biti?
— Zar ne pogađaš?
— Ne, sidi.
— Onda ti ja to moram redi. Kad se budemo rastajali, ja du ti pokloniti svoga
Rija. Odjaši na njemu Hani, najljupkijoj od svih ljupkih žena.
Čuvši to, mališan se tako lecnuo da je zaustavio konja i zagledao se u mene širom
otvorenih usta.
— Sidi — jedva izusti — smiluj mi se! Time što mi kažeš da bi Ri imao postati
moj, samo me činiš nesretnim.
— Nesretnim? Zašto?
— Jer to ne mpže biti istina. Nitko ne prodaje takva konja.
— Ni ja ga ne kanim prodati, ved ti ga poklanjam.
— Nitko ga živ nede pokloniti!
— Nisam li ga i ja dobio na poikloin?
— Jesi, kao nagradu za tvoje velike zasluge za pleme koje bi bez tebe bilo
uništeno te u znak velikog prijateljstva sa šeikom Muhamedom Eminom.
— Onda ti ga poklanjam iz istih razloga. Zar te možda ja ne volim više ¡nego što
bi šeik mogao voljeti mene? Nisi li ti moj pravi prijatelj? Nisi li za mene stekao
velike zasluge? Zar bih uopde još bio živ da ti nisi uvijek bio moj zaštitnik?
Halefa je to duboko dirnulo. Suze mu navriješe na oči i on turobno odvrati:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Da, ja sam tvoj prijatelj i toliko te volim da bih svoj život tisudu puta
žrtvovao za tebe kad bi to bilo mogude. Da o tom ovisi tvoja sreda, možda bih
napustio i Hanu. A ti mi se ipdk rugaš!

— Ni govora! Nisi li ti zbog mene ved zanemario Hanu? Nisi li napustio nju i
svoga malog sinčida da pođeš sa minom kroz sve nevolji i opasnosti? I t'i veliš da ti
se ja rugam?

— Velim jer me nazivaš svojim zaštitnikom.

— Pa li ti saim sebe tako često nazivaš!

— Znaš ti dobro, sidi, kako to treba shvatiti. Nisam ja tvoj zaštitnik, ved ti moj.
Cesto si mi spati'o život, stavivš:i svoj na kocku. To je istina. I sam znaš da moja
usta. češde govore više nego što i sam vjerujem. Ti to mirno primaš pa se potajice
smiješiš malom Halefu koji se raduje što se ne rastaješ od njega. A sada da ja za
svoje zasluge, kojih uopde nemam, dobijem ždrijepca? To nije mogude! Zamisli
samo kako bi se mogao ponositi da ujašeš na njemu u zemlju

svojih otaca. Sinovi tvoga naroda čudit de ti se i zaviđati. U svim gradovima ljudi de
pripovijedati o tvom konju i o njegovom jahaču, a u svim novinama izadi de tvoja
slika kako jašiš na vrancu s puškom na sedlu i s čakainom o boku!

— Nede! — nasmijah se. — O tome ¡nede nitko govoriti ni pisati. Vrlo malo
ljudi de se uopde obazreti na to imam li ja konja ili nemam. Prilike u mojoj
domovini nisu takve kao u tvojoj. Kad bih ja Rija doveo kudi, on bi me stajao više
novaca nego što ga imam. O tome ti nemaš pojma. Morao bih ga prodati jer bi me
on inače upropastio.

— Ne, ne, sidi, ne smiješ prodati tog divnog ždrijepca! Tko bi onda umio
postupati s njim, kraljem svih vranaca!

— Znači da si istog mišljenja kao i ja. Sve kad bih i prodao Rija, on bi i tkod
najbogatijeg vlasnika polako uginuo od čežnje za otvorenom krajinom na koju je
navikao. Ti ga nisi proučavao onako kao ja. Taj vramac je navikao na pustinju i na
sunčanu žegu. On treba hranu što je samo tamo može dobiti. Kod najsiromašnijeg

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ara-pina osjedao bi se ugodnije nego u najdivnijoj staji u mojoj domovini. Tko de
ondje s njim postupati kao sa svojim djetetom? Tko de mu uvede prije spavanja
redi u uho onu suru iz korana kako je navikao od rođenja? Još smo u padišahovoj
zemlji, a Ri je ved bolestan. Dlaka mu nije više ¡kao paukove niti, oči su mu svijetle,
ali nisu više pune vatre. Potraži ona tri uvojka: između ušiju, na prvom vratnom
kralješku i na korijenu repa, najsigurnije znakove triju najsjajnijih svojstava
čistokrvnih koinja. Dlaka ne čini više kovrčice, glatka je i ravna. Ri bi možda
izgledao jadno, ali on me voli i tako održava svježinu i elastičnost. Sigurno de
voljeti i tebe, ali nikog drugog. On zna da si mu ti prijatelj pa de te slušati kao što je
slušao i mene ne budeš li uveče zaboravio da mu šapneš njegovu suru na uho. Ne
smijem zadržati vrainca ved zibog njega samog. Od zahvalnosti za sve ono što je
učinio za me, moram ga vratiti njegovoj domovini. Ako pak time usredim i tebe,
onda je to jedan razlog više da ti ga poklonim. Cim stignemo na more, ja du ti ga
dati. Modi deš mirno gledati kako Osko i Omar jašu na šarcima jer se šarci ine
mogu usporediti s Rijem.

— Ali ja to ipak ne mogu vjerovati, sidi. Istina, vrlo de me boljeti budem li se
uskoro morao odvojiti od tebe pa bi me možda utješio konj na kojem si ti jahao. Ali
imaj na umu koliki je to dar! Kao vlasnik tog ždrijepca bio bih veoma bogat čovjek i
jedan od naj-

uglednijih članova plemena. Znam da ti ne raspolažeš bogatstvima pa kako da
onda primi takav poklon?

— Smiješ ga primiti i treba da ga primiš. Ne govorimo više o

tome!

Halef me ispitljivo pogleda. Kad je opazio da govorim ozbiljno, oči mu sijevnuše od
oduševljenja. Ipak reče, oklijevajudi:

— Da, sidi, ne govorimo više o tome. To je tako silno važna stvar da moraš
temeljito promisliti.

— Ja sam ved davno promislio i donio odluiku.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Onda promisli još jednom! Još nije došao čas rastanka. No ipak imam još
jednu veliku molbu, sidi.

— K'oju?

— Dopusti mi da uvečer umjesto tebe šapnem Riju suru u uho. On de onda
znati da de pripasti meni i priviknut de se na to. Time demo mu olakšati bol
rastanka.

— Da, učini to! Ubudude ga ja više nedu hraniti ni pojiti. Konj je tvoj pa sam ga
ja od ovoga časa od tebe samo pozajmio. Ipak za taj paklom stavljam samo jedan
uvjet, Halefe.

— Reci d ja du ga ispuniti, budem li mogao.

— Modi deš. Ne želim se zauvijek rastati od tebe. Ti znaš da ja, kad se i vratim u
domovinu, opet ubrzo odlazim iž nje. Moglo bi se dakle dogoditi da opet jednom
dođem u onu zemlju u kojoj ti stanuješ sa svojom neusporedivom Hanom. U tom
slučaju de Ri biti opet moj dokle god ga budem ondje trebao.

— Sidi, je li to istina? Ti nas dakle kaniš pohoditi? Oh, kakva bi to radost bila!
Cijelo pleme bi ti pojahalo u susret da ti otpjeva pjesmu dobrodošlice, a ti bi na
Riju ujahao u duar1 i Ri bi bio tvoj dokle god ushtjedneš. Pomisao da du te opet
jednom vidjeti ¡utješit de me na rastanku i olakšati mi da primim skupocjeni dar.
Nedu dakle vrarnca smatrati svojim vlasništvom, ved kao da si mi ga ti povjerio na
čuvanje.

Halef je bio taiko sretan da nikako nije mogao prijedi na dnugi razgovor. Govorio je
o tome sa svih mogudih gledišta pa se zaista silno oduševio. Zatim je osjetio
nedoljivu potrebu da našim drugovima saopdi punu veličinu svoje srede. Oni su mu
je od srca priuštili.

Beduinsko selio od šatora.

Samo Englez, kome je Halef saopdio novost više gestama nego riječima dojaše do
mene i upita gotovo ljutite:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Čujte, ser, upravo sam doznao da iste poklonili Rija. Jesam li ipravo shvatio
Halefove geste i njegove usklike?

— Jeste, ser David.

— Onda ste Vi deset puta poludjeli!

— Zašto? Zar ¡u Engleskoj smatraju čovjeka ludim alko želi da usredi jednog
dobrog prijatelja?

— Ne smatraju, ali smatriaju ludilom takvog divnog konja pokloniti
namješteniku.

— Halef mi se zaista nekad pridružio kao namještenik, ali je ved odavno moj
prijatelj koji me prati na dalekim putevima pa je zbog toga napustio i domovinu.

— To nije isprika. Jesam li ja vaš prijatelj il'i neprijatelj?

— Mislim da ste mi prijatelj.

— Jesam li vas pratio na dalekim putevima ili nisam?

— Jeste, dugo smo vremena jahali zajedno.

:— Jesam li napustio svoju domovinu ili nisam?

— Zar ste možda zlbog mene otputovali iz Engleske?

— Nisam. Ali bez našeg prijateljstva ved bih davno bio ondje. To je jedno te
isto. Ja sam, štoviše, jer sam vas htio spasiti, došao u te proklete planine gdje su
me opljačkali i zarobili. Da'kako da mi ne pada na um da zbog toga tražim od vas
pladu. Kupio bih Rija od vas i dao bih vam ček koga biste vi mogli ispuniti po miloj
volji. Ne bih ga ni pogledao. Banka bi vam isplatila svalki željeni iznos. Ri bi dobio
kneževsku staju, mramorne jasle, najslasnije sijeno iz Walesa, najbolju zob iz
Škotske i najbolju djetelinu iz Irske . . .

— ... I pri tome bi uginuo! Ri želi biiti u pustinji i jesti datuilje. Nekoliko
najobičnijih datulja su za nj najslasnija hrana. Ne, ser David, vi ste bogat čovjek,
milijunaš, i imate sredstava da ispunite svaku svoju želju. Halef je naprotiv siromah

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

koji ne smije ništa poželjeti jer zna da ništa ne može dobiti. Ovaj dar premašuje
svalku njegovu želju i usreduje ga preko mjere. Dobit de ga. Ved sam mu rekao i ne
mogu to povudi.

— Tako! Vi ga dakle želite usrediti, a moja sreda i radost vas se ne tiču! Odnio
vas đavo, ser! Volio bih da dođe kakav lupež i da

vas ukrade. Ne bih inu se usprotivio, ved bih ga čak zamolk. aa vas ponese sa
sobom i da vas kakvom staretinaru proda za šest ili osam para!

— Hvala vam na toj procjeni! Zaista nisam znao da tako malo vrijedim. Ali što
vam je? Boli li vas glava, ser David?

On je naime ved nekoliko puta čas lijevom, čas desnom rukom odmakao fes na
čelo ili zatiljak i počešao se po glavi.

— Da me boli glava? Kako to? — upita on.

— Jer se tako često prihvadate za nju.

— O tome ne znam ništa; to činim vjerojatno posve nesvjesno jer mi fes ne
stoji čvrsto na njoj.

Ali još dclk je govorio, on se ponovo počeše.

— Eto, upravo ste opet dotakli glavu, a fes vam čvrsto sjedi.

— Da, hm! Cini se da imam pokvarenu krv. Navrla mi je u kožu na glavi tako da
me je počelo svrlbjetii. Kad se vratim u Englesku, provest du kuru za čišdenje krvi s
lipovim i bazgovim čajem, strogom dijetom i velikim pudingom svakog dana.

— Ne mučite se s takvom kurom. Šljive i grožđice iz pudinga pokvarile bi vam
želudac. Malo živine masti također de vam pomodi, a osim toga to liječenje traži
samo pet minuta vremena.

— Mislite li?

— Mislim. Kad biste htjeli piočekati na bazgin čaj u Engleskoj, onda biste
onamo stigli samo kao kostur. Svi mefeši dijelovi tijela bili bi dotle požđerani.