Karl Maj - Žuti Harambaša

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

kakve divljači? Nema. Našeg živeža je međutim tako malo da kasnije ipak moram
otidi odavde da ustrijelim kakvu divljač.

— Ti to samo zato tako crno slikaš jer po svom običaju razmišljaš o svim
mogudim nevoljama koje bi mogle nadodi. Odviše si bojažljiv.

— Ovdje je bolje biti bojažljiv nego imati odviše samouzdanja. Zaista te od srca
molim da danas ne ostaneš ovdje! Moramo potražiti kakvo skriveno logorište
odakle demo modi nadzirati prilaz na ovaj vrh.

— Ne salijedi me! Ne mogu ti ispuniti molbu. Ja spadam ovamo k svom ocu.
Ako ne želite ostati ovdje, onda idite kamo god hodete.

— Mi ostajemo! — jednoglasno viknuše Hadedini.

— Čuješ li? — upita Amad el Gandur. — Oni de ostati uza me, ali ti možeš
učiniti što god hodeš pa možeš potražiti drugo logorište. Halef i njegov sin de se
vjerojatno pridružiti k tebi.

— Uvjeren sam u to, jer Halef zna da je moje mišljenje zaista ispravno. Ali što
bi nam moglo koristiti da se odvojimo od vas? Mi bismo ostali na sigurnom, ali vi
biste se našli u opasnosti. Mogli biste pomisliti da smo kukavice pa demo zato
ostati. Ali ako onda dođe do onoga što sam ti nagovijestio, nemoj baciti krivnju na
nas.

Uzeo sam svoju henrijevku da pođem u lov, a kad je Englez to opazio, upita me:

— Kamo, ser?

— Idem tražiti divljač.

— Well, idem s vama.

— Milije bi mi bilo da ostanete ovdje.

— Zašto?

— Jer ne smijemo ostavljati tragova.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Jedan trag manje ili više ne igra nikakvu ulogu. Sto ste se toliko namrštili?
Ljutite li se na Hadedine? Prepirali ste se sa šeikom, ali nisam mogao ništa
razumjeti.

— Nije mi pravo što oni žele ostati gore dok ja smatram da bismo bili sigurniji u
gustoj šumi.

— Sigurno zbog Bebeja.

— Tako je.

— Ne smeta ništa. Posve je svejedno hodemo li se s njima sukobiti ovdje gore
ili tamo dolje.

— Nije baš svejedno, ser David. Uostalom, dogovorili smo da demo izbjegavati
svako neprijateljstvo.

— Well, protiv toga nemam ništa. Ali ako Kurdi dođu, meni je pravo. Moram s
njima izravnati još jedan stari račun. Well! Oko za oko, zub za zub, prst za prst.
Dobit de batina da de im letjeti perje! Dakle, da pođem s vama?

— Možete. Bududi da ne umijete razgovarati s Hadedinima, bilo bi vam
dosadno.

— Tko de još s vama?

— Halef.

— I njegov boy?

— Vjerojatno, jer ga otac sigurno nede ostaviti ovdje.

— Well, ima pravo. Taj dječak je vrlo vrijedan momčid; htio bi da nešto nauči
od vas. Povedite ga sa sobom.

Mali se Kara obradovao, čuvši da nas smije pratiti sa svojim ocem. Nas četvorica
siđosmo niz brdo pošto sam prije zamolio Amada el Gandura da svojim ljudima ne
dopusti da podu u lov, jer de inače ostaviti tragove koji bi nas mogli odati. Nisam

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

mu međutim vjerovao jer otkako se nalazio na očevom grobu, činilo se da ne samo
što opet misli na osvetu, ved se i buni protiv mene.

Stigavši u dolinu, ušli smo u šumu kojom su bili obrasli i obronci brda. Ja sam i
onom prvom prilikom ovdje lovio. Odlučio sam da krenem tim smjerom jer su
Kurdi, ako dođu ovamo, morali stidi s protivne strane.

Imali smo sredu. Halef je postao dobar lovac, Englez se također razumio u to
plemenito umijede, a Kara Ben Hadži Halef je taico dobro obavio svoju zadadu da
sam ga više puta morao pohvaliti. Nakon četiri sata uspesmo se opet na brijeg,
nosedi bogati plijen. Stigavši onamo, opazih da gord vatra i da se na njoj peče
svježa pečenka.

— Dakle je ipak netko od vas otišao odavde? — upitah Amada el Gandura. —
Ta zamolio sam vas da ne odlazite!

— Zar da ovdje sjedimo i ljenčarimo dok se vi mučite? — promrmlja on
zlovoljno. — Ti si tom dječaku dopustio da pođe u lov,'a zar da ja to ne dopustim
odraslim ratnicima?

— Dječak se nalazi uza me pa sam bio siguran da nede počiniti nikakvu
pogrešku.

— Ni ona četiri čovjeka, što sam ih poslao, nisu ništa pogriješili.

— To nije sigurno. Bilo bi svakako bolje da nisu pošli na taj

put.

— Ne, efendijo! Naprotiv, za nas je veoma povoljno što su oni pošli na put jer
su nam donijeli važnu vijest. Bebeji nede danas dodi ovamo. Vidiš, dakle, da nisi
imao razloga da se bojiš!

Amad mi se malo nasmjehne, ali meni se cijela stvar nije svidjela pa mu ođgovorih:

-— Ne može biti govora o nekoj bojažljivosti. Ja sam oprezan, ali se ne bojim.
Vratimo se, međutim, tvojoj neočekivanoj novosti. Spomenuo si riječ »vijest«. Od
koga su tvoji ljudi dobili tu vijest?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Od dva Kurda iz plemena Soran.

— Gdje su se namjerili na njih?

— Dolje uz vodu, na samom bojištu.

— Do đavola! — planuh protiv svog običaja. — Tko im je dopustio da pođu
upravo na to mjesto?

— Ja! — odvrati on čvrsto me i gotovo izazovno pogledavši u

lice.

— Tako, ti! Ja sam se ved jedinom usprotivio tome da posjetimo to mjesto. Vi
ste ipak otišli onamo, premda ste bar iz poštovanja prema meni trebali odustati od
tog posjeta.

— Ne kanim se prepirati s tobom. Ako želiš nešto doznati, upitaj Batara! On de
ti dati sve potrebne obavijesti.

Amad se okrene, ali ga ja zadržah.

¦— Ja se nipošto ne kanim prepirati s tobom. Ali pogledaj malo ovaj grob u kojem
leži tvoj otac! On bi trebao da i tebi i svima vama služi kao opomena. Muhamed
Emin je samo zato pokopan jer se vi niste htjeli ravnati prema mojim uputama. Vi
ste me dobrovoljno odabrali svojim vođom i dokle god ste se ravnali po meni,
sretno smo izbjegli svim opasnostima. Ja uvijek izbjegavam nepotrebno
krvoprolide, ali vi ste onom prilikom žeđali za krvlju pa ste se pobunili protiv mojih
dobrih savjeta. To vam se osvetilo. Morah ste to platiti krvlju Muhameda Emina.

Zastao sam. Nitko nije rekao ni riječi pa zato nastavih:

— Vi ste me opet odabrali svojim vođom protiv moje volje jer ja sam predložio
Arnada el Gandura. Pošli ste za mnom onamo kamo sam vas vodio i sve je dobro
prošlo. Sad vam je odjednom krv mrtvog šeika opojila glave. Zamutila vam je
pamet i vi se bunite protiv mene. Promislite dobro što radite! Pošao sam s vama
da s vama podijelim nevolju i opasnosti, ali ako vidim da više ne poštujete moju
volju i pravite gluposti koje bi nas mogle stajati života, ne mogu dulje biti vaš vođa.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Amad el Gandur okrenuo mi je leđa i nije rekao ništa, ali Ha-dedin Batar na koga
me je uputio, ljutito planu:

Gluposti, efendijo? Da to nisi ti koji je rekao tu riječ, ja bih na nju odgovorio
bodežom! Hadedinski ratnici ne čine nikakve gluposti!

— Varaš se — usprotivih mu se. — Kao primjer, mogao bih vam navesti cio niz
velikih vojskovođa koji su činili gluposti, a činili su ih i glasoviti Hadedini. Smatram
svojom dužnošdu da vam kažem istinu. Ako je ne želite čuti, ja vam ne mogu
pomodi. Sad bih htio doznati kako ste se to sreli s tim takozvanim Kurdima Soran i
što ste s njima razgovarali?

Amad el Gandur se još uvijek nije ni pomaknuo, a njegovi ljudi su mrko gledah u
zemlju. Batar, na koga sam se obratio s posljednjim riječ.ma, nije mi više
odgovarao. Srce me je zaboljelo. Prožimao me je siguran osjedaj da de tvrdoglavost
tih ljudi imati teške posljedice. Sigurno su se za vrijeme moje odsutnosti
dogovorila da ne slušaju moje čovjekoljubive savjete. Prije nego što se udostojio
da mi odgovori, morao sam još jednom pozvati Batara da mi rekne što se
dogodilo.

— Sišli smo u dolinu da uz rijeku potražimo kakvu pticu močvaricu. Onda su
došla oba Sorana.

— Jeste li ih ugledali prije nego što su oni vas?

— Da.

— Kako su se vladali kad su vas ugledali?

— Trgli su se i zaustavili konje. Pošli smo prema njima i do-mahnuli im u znak
da želimo miroljubivi susret. Dopustili su da im se približimo.

— Kako su bili naoružani?

— Vrlo dobro, puškama, noževima i kuburama.

— Kakve su konje jahali?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Veoma dobre. Prijazno su nas pozdravili i upitali nas tko

crno.

— Jeste li im odgovorili?

— Nismo odmah. Najprije smo zatražili od njih da nam reknu kojem plemenu
pripadaju. Rekoše nam da su Kurdi plemena Soran.

— Jeste li ih upitali gdje logoruje njihovo pleme?

— Jesmo. Oni pasu svoja stada uz kanal Beledrus.

— Tako daleko južno odavde? To je nevjerojatno jer bi to bilo u blizini
Bagdada. A oni su došli sa sjevera. Gdje su bili?

— To ih nismo upitali.

— A kamo su pošli?

— Svom plemenu. Tek kad smo to doznali, rekosmo im da smo Hadedini.

— Jeste li im još štogod rekli?

— Jesmo, jer su Sorani neprijatelji Bebeja. Nismo se dakle trebali ustručavati.
Bilo im je vrlo milo kad su čuli zbog čega se nalazimo ovdje jer su ved čuli za slavu
Muhameda Emina. Još više su se obradovali kad smo im kazali da je jedan ratnik
njihovog plemena onom prilikom bio vodič Amadu el Ganduru i da ga je pratio na
njegovom osvetničkom pohodu.

— Znači da ste im ispripovjedili sve što se onda dogodilo?

— Svakako! Kurdi su se tako zanimali za to kao da su i sami članovi našeg
plemena.

— Jeste li im rekli tko je sad ovdje?

— Jesmo. Oni su nas to pitali. Govorili smo o tebi, a Hadži Halef u Omaru, o
njegovom sinu Kari, o Amadu el Ganduru te o Inglisu koji je onda bio čak i ranjen.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Bili su tako prijazni prema nama da su upitali i za tvog glasovitog Rija i da li opet
jašeš na njemu.

— I vi ste im sve to odali?

— Jesmo. Sorani su se radovali našim plemenitim konjima, mladom ždrijepcu i
kobili Amada el Gandura.

— A zatim? Nastavi!

— A zatim? No, onda su odjahali.

— Kamo?

— Natrag.

— Natrag? Dakle prema sjeveru odakle su došli? Nisu li se uputili svom
plemenu?

— Tako je, efendijo. Ali jedan od njih je za vrijeme razgovora opazio da je
izgubio bodež iz pojasa. Bilo je to staro dragocjeno obiteljsko oružje kojeg se
nipošto nije smio odredi. Morali su se dakle još jednom vratiti da potraže bodež.

— O Bebejima ste sigurno također govorili. Sto ste doznali?

— Rekli smo da računamo s time da de ovamo dodi i Bebeji jer smo doznali da
su i dosad svake godine dolazili. Na to nam Sorani rekoše da Bebeji ove godine
nede dodi.

— Kakav su razlog naveli?

— Bebeji su upravo u sukobu sa Kurdima plemena Pir Mam i Bulba. Svakog
dana može dodi do bitke pa deš shvatiti, efendijo, da nemaju vremena da dolaze
ovamo.

— Lijepo! Sta ste još s njima razgovarali?

— Ništa više. To što sam ti rekao, bdio je sve. Sigurno deš uvidjeti da je tvoja
bojazan bila suvišna i da je naš šeik Amad el Gandur imao pravo.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

To je upitao veoma zadovoljnim glasom, a sad se i šeik naposljetku pomače.
Polako se okrenuo prema meni i dobacio mi ponosni pogled. Pravio sam se kao da
to ne vidim.

— Uviđam da je Amad el Gandur veoma nepravilno postupio — rekoh.

Amad plane:

— Nepravilno? Ako izričeš tu riječ nakon svega što si sad čuo onda mora da sii
izgubio razum pa je bolje da ti oduzmemo zapovjedništvo. Budemo li se naime i
dalje ravnali prema tebi, mogli bismo odjahati ravno u propast.

— Molim te, ne uzbuđuj se, ved ostani miran! Sve da sam i izgubio pamet, ipak
bi taj mali ostatak, koji mi je preostao, bio dovoljan da uvidim kako vi svim silama
nastojite na sebe navudi propast. Budete li i dalje tako ...

— Šuti!' — dreknu o:n na me, skočivši na noge. — Ti, samo ti bi bio ta propast
kad bismo te i dalje slušali. Radi što hodeš i idi kamo god hodeš, ali mi te nedemo
slušati! Ne trebamo drugo logorište. Bebeji nede dodi. Ja spadam na grob svoga
oca pa du ovdje i ostati.

I meni je došlo da planem, ali se svladah i odgovorih:

— Onda mi bar dopusti da ti izložim razloge, zbog kojih...

— Ne, ne želim više ništa čuti! — odbije on, ponovo me prekinuvši. —
Predbacio si nam da je naše tadašnje vladanje bilo krivo za smrt moga oca. Ali
stvar stoji posve drukčije: da si nam dopustio da pucamo u Bebeje i da ustrijelimo
njihovoga šeika Gazala Gaboju, oni više ne bi živjeli i ne bi nas mogli progoniti. Kriv
si dakle ti, jedino ti! Optužujem te zbog smrti svoga oca i ne želim više čuti za tebe.
Zapovijedam ti da se odvojiš od nas!

Oči su mi sijevale. Bio je živa slika bezobzirnog i besmislenog gnjeva. Ne bih mogao
samo redi da mi je to bilo žao jer ono što sam sad osjedao bilo je mnogo više od
žaljenja. I njegovi ljudi poustajaše sa svojih mjesta. Prišli su k njemu da time
dokažu da su istog mišljenja. Uza me su ostali samo Halef, njegov sin, Omar Ben
Sadek i Englez. Treba li da odgovorim na tu tešku Amadovu optužbu ili ne?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Još nisam bio sam sa sobom na čistu kad Halef stupi nekoliko koraka naprijed i,
nakašljavši se po svom običaju, poče:

— Alah, Alah! Kakva li se čudesa događaju današnjeg dana! Nezahvalnost se
zaodijeva u odjedu ponosa, a zasluge se nabacuju blatom deva i ovaca. Moj sidi je
najmudriji i najhrabriji među hrabrima. Za svoje drugove uvijek se brinuo kao otac,
čuvao stražu i preuzimao na sebe sve opasnosti. Nije on izgubio pamet, ved ste je
vi izgubili. Moj sidi uvijek zna što govori. I sad on predviđa opasnost, veliku
opasnost u kojoj dete propasti ne budete li ga slušali. U vašim glavama nije do
danas bilo pogrešnih misli, ali otkako ste ugledali ovaj grob, zajahali su vas đavoli
krvne osvete, omamili vaše srce i oslijepili vaše oči. Upravo je tako kao da vas je
napala opaka vrudica pa da u njoj buncate i postupate kao nerazborita bida. Molim
vas da poslušate sidija! Na kraju dete sigurno morati priznati da je imao pravo!

— Ne, ne želimo više za nj čuti! — viknu Amad el Gandur, ispruživši obje ruke
kao da se želi obraniti. — On je omamio tvoje srce pa ga zato i zagovaraš. Mi ne
trebamo ni njega ni tebe. Krvna osveta je svetinja, ali ti je se odričeš. Ostani samo
kod svog sidija! S vama nemamo više nikakva posla!

Halef odstupi još jedan korak dalje i odvrati:

-— Tako je; ja ne vjerujem da je krvna osveta svetinja i ne želim se osvedivati ni za
što. Nedu vam se dakle osvetiti ni za ovo što sad govorite, ved du vas i dalje čuvati
da ne propadnete u svojoj zabludi. Evo me, stojim ovdje, ja, Hadži Halef Omar,
stojim uz svog sidija kome du ostati vjeran dokle god živim.

Uto i Omar priđe k njemu i reče:

— A ja sam Omar Ben Sadek čije ime nije ničim uprljano. Vi ste uvrijedili
efendiju Kara Ben Nemzija. Ja sam uz njega. Sami dete snositi posljedice.

Sad se dogodi nešto što nisam očekivao. Hailefov mali s.;m stupio je naime na
drugu stranu svog oca i viknuo jasnim dječačkim glasom:

— A ja sam Kara Ben Hadži Halef i stojim uz efendiju čije ime nosim. On je vedi
od svih vas!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Bježi, patuljčidu — mrko se nasmije Amad. — Zato si ti to manji! Tko stoji
pod zaštitom dječaka, zaista se može silno ponositi svojom hrabrošdu i mudrošdu.

— Da, zaista se ponosim time — odvratih — da taj dječak, kojim se bavim tek
nekoliko dana, ved sad ima oštriji pogled od vas koji se nazivate iskusnim
ratnicima. Otjerao si me od sebe. Dobro, ja se odvajam od vas-, ali nedu potpuno
otidi jer znam da dete ustreba ti moju pomod. Maločas si u svojoj tvrdoglavosti
rekao: »Ja spadam uz grob svoga oca, ostat du ovdje!« Pripazi da se to ne ostvari
tako da zauvijek ostaneš ovdje!

Okrenuh se i odvedoh Rija od ostalih konja. To je bio znak da se odvajam. Halef,
njegov sin i Omar također odvedoše svoje konje. Onda Englez, koji je dosad nijemo
slušao, također dovede svoga konja i upita me:

— Čujte, veoma poštovani gospodine Kara, što se to ovdje zbiva? Jeste li se
odvojili od Hadedina?

-— Jesam.

— Zašto?

— Jer su me svrgnuli kao vođu. Ona četvorica, koja su otišla u lov, srela su dva
Bebeja i smatraju da su to bili Sorani. Savjetovao sam im da se negdje drugdje
utabore, ali omi žele ostati ovdje.

— The devil! Tu bi se moglo nešto krasnoga skuhati, zar ne? Hodete li mi kazati
što ...

— Sad ne mogu — upadah mu u riječ. — Kasnije! Moram odmah otidi za onom
dvojicom Bebeja. Povest du Halefa i njegova sina...

— Zašto ne mene? — prekinu me on.

— Jer moram jednog pouzdanog čovjeka imati ovdje kod ovih dragocjenih
konja, a vi ste mi najpouzdaniji.

— Well, lijepo, ostat du — izjavi on zadovoljno, premda ga samo zato nisam
poveo sa sobom jer sam se bojao da bi mogao počiniti kakvu glupost.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Nekoliko minuta kasnije siđoh s Halefom i njegovim sinom u dolinu. Putem nismo
zapazili ništa posebnoga jer smo prolazili vedinom kamenom krajinom, ali dolje
odmah zapazih tragove što su ih ona četiri Hadedina ostavila u lovu. Osim toga, tu
su bile i stope od dva čovjeka koji nisu zakrenuli za pedinastu stazu, ved su se
uspeli na brdo postrance od nje.

— Možeš li zamisliti tko je ovuda prošao? — upitah Halefa.

— Ne mogu, sidi — odvrati on. — Bududi da mi još nisi rekao što misliš ne
znam ni ja odakle bih počeo.

— Počini od toga da su ona dva Kurda, koji su tvrdili da su Sorani, zapravo
Bebeji.

— Mašalah! Zar to misliš? Sta ti daje povoda za to?

— Imam više povoda. U prvom redu, pleme Sorana više i ne postoji.

— To je tačno, sidi, Bebeji su uništili to pleme tako da je preostalo svega
nekoliko raspršenih ratnika koji se još i danas moraju skrivati. Na to nisam ni
mislio.

— Kako dakle može pleme Sorana pasti svoja stada dolje na starom kanalu
Beledrus?

— Ondje nikada nije bilo Kurda, ved samo arapskih plemena. Ova dva Bebeja
su sramotno nalagala Hadedine.

— A ovi su bili tako glupi da povjeruju te laži. Ta dva Kurda bili su samo
izvidnica Bebeja koji dolaze danas kao svake godine. Ti su izvidnici odmah
prepoznali naša četiri lovca po njihovim plemenskim oznakama; vidjeli su da su to
Hadedini pa su prema tome za sebe rekli da su Sorani. Iz naivnih Hadedina ispipah
su sve, a zatim izmislili laž o izgubljenom bodežu da bi se neupadljivo mogli vratiti
natrag. Onda su na prikladnom mjestu sakrili kcnje i vratili se ovamo da se
odšuljaju gore i da nas promatraju. Njihov trag vodi ovuda gore. ali se više ne
vrada. Mislim da su još gore. Ostanite ovdje, a ja du se uvjeriti.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Šuljao sam se uz grmlje i stijene uzbrdo. Bilo je teško na tvrdom tlu pratiti trag, ali
mi je to ipak uspjelo. Opazio sam da su nas neprijateljski izviđači promatrali, a
možda siu i čuli naše razgovore i razumijeli ih jer smo govorili glasno i uzbuđeno.
Onda nas je trag opet odveo u dolinu. Tamo je bilo trave na kojoj se trag jasno
razabirao. Ocijenio sam da je star otprilike četvrt sata i do'zvao Halefa i njegova
sina da im ga rastumačim. Kako li je samo bio ponosan moj hrabri Halef što je
njegovom Kari iskazana čast da nas prati na tom opasnom pothvatu!

Sad smo zajedno pošli tragom. Prešao je preko tragova Hadedina do grobnica
Bebeja uz vodu, a odavde na sjever, držedi se neprekidno uz obalu rijeke. Spojio se
s onim tragom što su ga ostavila oba Bebeja prije nego što su naišla na Hadedine.
Pred nama su se dakle nalazili stari tragovi koji su dolazili sa sjevera i novi koji su sc
vradali onamo.

Uskoro smo stigli do nekog grmlja u kojem su Bebeji sakrili konje, fzveli su ih
odande i ponovo uzjahali. Zatim su, kako smo vidjeli, pojahali u galopu da što prije
donesu svojim suplemenicima tu važnu vijest. Pratedi trag, razjasnio sam svom
malom učeniku sve što mu još nije bilo jasno i pri tome zaista uživao u njegovom
brzom i oštrom shvadanju.

Od skrovišta konja hodali smo otprilike pola sata duž rijeke pomno iskorišdujudi
svaki zaklon. Onda se šuma spustila sa brijega i uz rijeku okružila travom obraslo
mjesto koje je s tri strane bilo zatvoreno drvedem.

— Ovdje se moramo sakriti — rekoh im.

— Zašto upravo ovdje? — upita Halef.

— Jer de glavna četa Bebeja ovdje prenoditi.

— Jesi li sveznajudi, sidi?

— Nisam. Ja samo iz danih okolnosti povlačim zaključke. Od zapada sunca dijeli
nas svega još jedan sat, a onda se Kurdi moraju ulogoriti.

— Nede li oni možda odjahati u blizinu groba na brdu?

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nede, jer bi onamo stigli u mraku. Mjesec izlazi tek kasnije. Možda de naši
neprijatelji iskoristiti mjesečinu da nam se približe, ali svakako de najprije ostati
ovdje.

— Zašto da se ne zaustave više gcre? Onda bismo, ako ih želimo promatrati, i
mi morali podi uz rijeku.

— Nisi li opazio da su oba izvidnika ovdje sjahaia? Ovi brojni tragovi mi odaju
da su oni pretražili čitavo ovo mjesto i rub šume oko njega. To su sigurno učinili
zato jer svoje suplemenike kane dovesti ovamo.

— Imaš pravo, sidi, kao uvijek. Sto demo sada? Hodemo li prisluškivati što
govore?

— To bih volio. Vidjet demo hodemo li to modi provesti. Sakrit demo se u šumi
dok oni dođu.

Zašli smo nalijevo u šumiu sve dok se nismo namjerili na grmlje koje nas je sakrilo.
Bio sam zaista radoznao hode li se Kurdi zaustaviti ovdje kako sam to očekivao.

Bududi da nismo mogli raditi ništa, ved samo čekati, tiho smo razgovarali i to,
naravno, o držanju Hadediina i njihovog šeika. Halef se silno ljutio na te neoprezne
ljude. No još više ga je tištila pomisao da su mene tako teško povrijedili. Ma koliko
sam ga uvjeravao da se ne ljutim i da nisam uvrijeđen, ved da se samo smatram
dužnim da čuvam te ljude koji kao da su postali slijepi i gluhi, on mi ipak nije
vjerovao pa se trudio da me smiri, utješi i uvjeri koliko mi je on odan. Bilo je
upravo dirljivo kad je tako ležao kraj mene, držao moju ruku u svojoj i trudio se da
svom tihom glasu poda najnježniji ton.

Pri tome ja nisam trebao ni utjehe ni smirivanja jer se nisam žalostio, a nisam bio
više ni uvrijeđen. Halefova ljubav i vjernost mi je međutim olakšavala bojazan "što
sam je osjedao pred bližim događajima.

Pcdišla me je, naime, ona neodređena slutnja da mi se nezadrživo približuje netki
kobni događaj, slutnja koja me još nikada nije prevarila. Ona me je navela i na one
posljednje riječi što sam ih dobacio Amadu el Ganduru. Za sebe se nisam bojao, ali

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

u meni je nešto govorilo da šeik mora biti na oprezu. Odlučio sam da du učiniti sve
što budem mogao i da du, štoviše, staviti na kocku svoj život, samo da cd njega
odvratim ono što mu prijeti.

Večer se opet spustila i oko nas se smrači. Onda začuismo konjski topot. Kurdi su
stigli. Topot se nije nastavio; nisam se dakle prevalio. Bebeji su se zaista zaustavili
na onom mjestu koje sam predvidio.

— Pravilno si naslutio, sidi, oni sjahuju — šapnu Halef. — Hodemo li onamo?

— Ti nedeš, a ni Kara nede. Ne razumijete kurdski jezik pa biste se samo
nepotrebno izvrgli opasnosti. POdi du sam.

— Ali ako se uskoro ne vratiš, ja du za tobom.

— Ne budi neoprezan, Halefe! Ja želim prisluškivati što govore pa moram
čekati sve dok ne budu govorili o onome što želim čuti. Dotle može prodi i nekoliko
sati.

— Poslušat du te, ali jao njima ako te uhvate!

Ja sam ved smislio kako da to izvedem. Proljetne bujice su s brda i kroz šumu
isprale korito, prilično dubok jarak. Taj jarak bio je suh, a prelazio je poprijeko kroz
cijelo logorište Bebeja. Izvukao sam se iz grmlja i sišao niz taj jarak, polako se
pomičudi. Kurdi nisu govorili glasno jer su se bojali da se u blizini ne nalaze i
Hadedini, ali kad sam im se dovoljno približio, začuih:

— Hodemo li zapaliti vatru?

.— Nedemo — odgovori drugi glas. — Najprije mora jedan iz-viđnik podi niz rijeku
da ustanovi jesmo li ovdje sigurni.

— Jesmo, jer su se Hadedini ulogorili gore uz grob i nede se po toj tami udaljiti
tako daleko od njega.

— Da, Hadedini su glupi daždevnjaci koji se ne usuđuju iz svojih jama. Ali onaj
strani đavao je uvijek ondje gdje ga ne treba, a s njime i onaj mali pas rijetkih

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

brkova koji je ustrijelio moga oca Gazala Gaboju. Taj patuljak de za svoje djelo
dobiti takvu pladu da de urlati od boli da odjekne preko brda i dolina.

Čovjek, koji je to rekao, pozove zatim jednog od svojih ljudi po imenu i pošalje ga
da istraži predio uz rijeku. Meni je moglo biti samo od koristi ako se još ne zapali
vatra. Puzao sam dalje sve dok nisam potpuno izašao iz šume i našao se u jarku na
rubu travnika. Konji su bili kraj rijeke. Lijevo od jarka posjedali su Kurdi, očekujudi
svog izvidnika. Sad su mogli govoriti glasno jer da su se Hadedini nalazili u blizini,
on bi ih vjerojatno otkrio i to javio.

Prema onome što sam dosad čuo dalo se zaključiti da te Kurde vodi sin Gazala
Gaboje. Teško nama, padnemo li u ruke tog krvnog osvetnika! U toku daljega
razgovora čuo sam da se taj čovjek zove Ahmed Asad. Moje su oči bile naučene na
tamu pa sam nabrojio jedanaest ljudi. Ako ih nije bilo više, onda ih se zaista nismo
trebali bojati.

— Prava sreda — reče Ahmed Asad — da sam došao na pomisao da pošaljem
dva izvidnika ispred čete. Da to nisam učinio, vjerojatno bismo Hadedinima uletjeli
u ruke.

— Kad demo ih napasti? — upita jedan.

— To ovisi o tome je li naš glasnik bio dovoljno brz. Najradije bih ih napao još
nodu jer nas nede modi vidjeti, pa demo ih tako iznenaditi da de nam živi pasti u
šake. Veliš dakle da imaju dragocjene konje?

— Tako je. Tu je ponajprije vranac onog stranca koji se naziva Kara Ben Nemzi i
ima dvije čarobne puške kojima može nebrojeno puta pucati bez punjenja. Zatim
je ovdje još jedan mladi crni ždrijebac koga jaše sin onog malog lupeža s rijetkim
brkovima. Napokon je ovdje i vrlo vrijedna bijela kobila na kojoj jaše šeik Amad el
Gandur. Vele da Hadedini imaju sa sobom i jednog izvrsnog šarca.

— Misliš li da su ti konji bolji od moje crne perzijske kobile?

— Nisu. Tvojoj kobili nema ravne. Njezin rodovnik doseže sve do Nadir-šahove
staje.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Moramo se domodi ovih konja! Nitko ne smije pucati u njih, osim ako se
nađe u smrtnoj opasnosti. Do toga, međutim, nede dodi jer demo tako brzo
napasti te šugave pse da nede uopde nadi vremena da nas ugrizu.

Nažalost se izvidnik vratio, izjavivši da nije opažio ništa sumnjivo. Na to Asad
Ahmed odredi:

— Cnda zapalite vatru da uzmognemo jesti. Kad izađe mjesec, poj aha t demo
dalje do brda na kojem logoru ju Hadedini.

Izvidnik upita:

— Onda moram prije napadaja gore da vidim spavaju li ili gori li vatra?

— To svakako moramo ved unaprijed znati. Podi deš ispred nas da sve javiš.

Kurdi su počeli obilaziti drvede i grmlje u okolini logora tražedi suhe grane. Vatra
me je morala odati pa je, dakle, bilo najbolje da se brzo povučem. Stigao sam do
svojih drugova, a da me Bebeji nisu primijetili i odšuljao se zajedno s njima.
Najprije smo išli oprezno da ne izazovemo nikakav šum, a kad smo se toliko udaljili
od neprijatelja da nas oni više nisu mogli čuti, nismo trebali biti više toliko oprezni.

Halef je bio veoma radoznao što sam čuo. Rekoh mu, a on me upita:

— Misliš li da de napasti ved nodu?

— Mislim. Smeta me samo ono što je vođa rekao da je važno hode li glasnik biti
dovoljno brz. Kakvog li je to glasnika mislio?

— Tko to zna?

— Ipak bi bilo dobro da to znamo. U položaju kakav je naš ne može čovjek
nikada biti dovoljno oprezan. Nabrojio sam jedanaest ratnika, zajedno s izviđačem
dvanaest. Nije li vođa odaslao glasnika da dovede ljude?

— To znači da bi se onda u blizini moralo nalaziti još više Bebeja?

— Zašto ne? U tom slučaju bismo zapali u tešku nepriliku.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Ja se ne bojim, sidi.

— To znam, dragi Halefe, ali nekako me podilazi osjedaj da ovo nede dobro
svršiti.

— Ne brini se! Koliko li smo puta bili u još vedoj opasnosti pa smo se uvijek
sretno izvukli. Tako de biti i danas i sultra. Sto kaniš poduzeti? Hodemo li čekati na
napadaj ili demo prvi napasti?

— O teme ne mogu ja odlučiti. Ti znaš da je Amad el Gandur zapovjednik.

— Da, na žalost. Nadam se da se u međuvremenu opametio.

— Ne vjerujem. Dobro poznajem groznicu krvne osvete. Koga jednom zahvati,
tome nema spasa. Vidjet deš da i sada misli jednako kao i malo prije.

Uspesmo se do grobnice. Ved izdaleka, tek što smo prešli kroz ved spomenuti
tjesnac, obasja nas svjetlo goleme vatre.

— Kakve li pogreške zapaliti toliku vatru! — viknuh premda sam odlučio da
nedu ništa poduzeti.

-— Odmah du im redi što mislim o tome — dobaci Halef.

Hitri mališan potrči uzbrdo i vikne Hadedinima koju su jeli sjededi oko kvatre:

— Alah akbar — bog je velik, ali vaša neopreznost je još veda! Sto vam pada na
um da palite toliku vatru!

— Što te se to tiče! — ljutito de Amad el Gandur.

— Vrlo mnogo. O tome može ovisiti moj život.

— Tvoj život ionako ne vrijedi ništa.

— Tako! Da nisi sav lud od osvetoljubivosti, odgovorio bih ti oružjem. Bebeji su
stiglii da nas napadnu, a vi ste za njih zapalili vatru da bi nas njihovi meci mogli
posve sigurno pogoditi.

— Bebeji? Lažeš!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Pazi što govoriš! Ja sam Hadži Halef Omar i još nikad nisam lagao. Izvidnici
Bebeja su vas uvjerili da su Sorani pa su od vas doznali sve što su htjeli znati. Onda
su se vratili da ovamo dovedu krvnog osvetnika Ahmeda Asada, sina Gazala
Gaboje. On se nalazi nedaleko odavde i kani vas napasti.

To je Hadedine ipak malo izbacilo iz ravnoteže pa zaitražiše od Halefa da im sve
ispripovjodi.

— Zapravo niste vrijedni ni jedne moje riječi — odvrati ovaj.

— Vi ste se odvojili od mog siđija i zato bismo trebali odjahati odavde

i ne brinuti se više za vas, ali ja znam šito mi je dužnost pa du ispuniti vašu molbu.
Efendija, ja i moj sin Kara Ben Halef, prišuljali smo se logoru Bebeja i prisluškivali
što. govore. Da to nismo učinili, omi bi vas nodas poklali kao ovce koje nemaju ni
pastira ni zaštitnika.

Sad je ispripovijedao ono što smo učinili, vidjeli i čuli, sve to na svoj slikoviti način i
završio ozbiljnim opomenama. Ved sam povjerovao da njegov izvještaj nede ostati
bezuspješan, kad se Amad akosi na nj.

— Suti! Ne trebamo tvojih opomena. I sami znamo što treba da radimo.
Nabrojili ste dakle dvanaest Bebeja?

— Jesmo. Ako hodeš provjeriti, pođi onamo pa broji sam.

— Pa zašto onda podižeš toliku buku? Dvanaest protiv dvadeset!

— Ali moglo bi ih dodi i više jer je Ahmed Asad spominjao nekog glasnika.

— Neka dođu! Ne bojimo ih se. Što se toliko dereš zbog naše velike vatre?
Upravo ta vatra je dobra za napadaj. Sjest demo u sjenu pa nas Bebeji nede modi
ugledati, ali mi demo ih opaziti odmah čim dođu i poslati im naše metke.

— Ali mi smo odlučili da ovaj naš put bude miroljubiv!

— Suti! Kurdi dolaze da nam se osvete; moramo se braniti. Ti pasji sinovi nisu
vrijedni da žive pod nebom; treba ih zbrisati s lica zemlje!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Dobro, šutjet du, ali vi dete plakati i zavijati zbog onoga što de se dogoditi!

Halef se okrene i ode onamo gdje su sjedili Omar i Englez.

Odlučio sam da du šutjeti, ali nisam mogao odoljeti. Možda mi ipak uspije da
spriječim krvoprolide. Hadedini su mogli ostati ovdje gore, a Bebeji dolje na svojim
grobovima pa uzajamnu osvetu odgoditi za kasnije. Zato sam još jednom pokušao
da ih nagovorim na mir.

— Amade el Gandure — počeh — ja sam bio tvoj prijatelj i drug pa bih i sad to
htio biiti. Nisi li danas ubacio kamen u otvorenu grobnicu i time potvrdio da ti je
otac osveden? Zašto hleptiš za novom krvi?

— Osveta nije bila mrtva — promrmlja on — ona je samo spavala pa se i
probudila.

•— Ne, nije tako. Osveta još i sad spava i ne želi se probuditi, ali upravo ti je
pokušavaš probuditi. Tko raspaljuje vatru, neka bude oprezan i neka najprije
promisli jer bi i sam mogao zaglaviti.

— Misliš li da trebam tvoje savjete?

— Da, upravo to mislim. Baš sada bi ih trebalo otvoreno prihvatiti. Ne želim se
hvalisati, a ne tražim ni da mi itko plati ono što sam činio. Ali danas, gdje se radi o
tako krupnim stvarima, pa i o tvom životu, moram te podsjetiti na tamnicu u
Amadiji u kojoj bi zaglavio da te nisam spasio iz nje. Kad bi tvoj otac, koji je onda
bio s nama, bio još živ, on bi te savjetovao da slušaš moje riječi.

— Ne bi — planu on. — To on ne bi učinio jer su ga tvoji savjeti i tvoje riječi
upropastile. Ti i ne spadaš k nama. Da te slušamo, propali bismo i mi kao što je
propao i moj otac. Ja želim osvetu, želim krv i provest du ono što hodu!

Uvidio sam da je sav moj trud uzaludan pa odoh k svojim drugovima i sjedoh kraj
njih. Nalazili smo se u dubokoj sjeni, a i Hadedini su se sad zaklonili na tamnim
mjestima da bi svojim mecima dočekali Kurde ako ih ovi napadnu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Englez je vrlo malo razumio od onoga što smo govorili pa sam mu morao sve
rastumačiti. Kad je to čuo, reče:

— Tvrde glave! Mislite li da i Bebeja imaju isto taiko tvrde glave?

— Sigurno, ser David.

— Onda de ipak dodi do sukoba.

— Vjerojatno. No ipak du pokušati da spriječim ono najgore.

— Kako dete to učiniti?
— Zasad ne mogu činiti ništa drugo, ser David, nego da obavijestim Ahmeda
Asada da znamo za njegove namjere. Onda vjerojatno nede učiniti ništa, bar zasad
ne.

— Napast de nas danju.

— To demo još vidjeti. Možda dotle dođem na kakvu spasonosnu misao.

— Ah kako de taj Kurd doznati da znamo kako nas kane napasti?
— To de mu redi njegov izvidnik kojeg kani poslati ovamo da dozna spavamo li i
gori li vatra.

— Kako dete to izvesti, mister, sidi 1 efendijo?

— Uhvatit du izvidnika.

— Oh, oh, uhvatiti!
Premda je bilo tamno, ipak sam opazio kako su se Lindsayeva usta razvukla u
otvoreni četvorokut, a nos mu se blaženo zaljuljao. On me zgrabi za ruku i nastavi:
— Znate što, ser? Na čitavom ovom putu ovamo nisam mogao učiniti ništa, baš
ništa. Htio bih da ovih svojih osam prstiju stegnem Kurdu oko vrata. Što mislite?
Rado du platiti stotinu funti sterlinga i još jednu funtu povrh toga!

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— To možete dobiti i besplatno, ser David. Ne protivim se, ali uz uvjet da ja budem
prisutan i da se tačno ravnate po onome što vam reknem.

— Well, pristajem! Yes! Bebej, prsti, vrat, propisi, izvrsno, neu-poredivo!
Naposljetku opet pravi život!

To je viknuo tako glasno da sam ga morao zamoliti da ostane miran.

Malo kasnije izađe mjesec. Pretpostavio sam da de Kurdi krenuti iz svog logora na
livadi. Sišao sam s Englezom, ne obavijestivši Hadedine o onome što sam kanio
učiniti, dolje do klanca da se ondje sakrijemo. Bududi da je gornja polovina klanca
bila osvijetljena vatrom Hadedina, prošli smo taj dio i legli na neosvijetljenom
kraju iza nekog grma, jedan kraj drugoga. Mogli smo pretpostaviti da nas uhoda
nede opaziti.

— Hode li dodi? — upita Englez koji je jedva čekao da zgrabi Bebeja.

— Svakako — odvratih. — Tako je rekao njihov šeik Ahmed Asad. Ali sad šutite
da ga prije čujemo, nego što ga ugledamo.

Ležali smo otprilike četvrt sata. Odozdo je dopirao onaj jednolični, a ipak tako
mnogoznačni šum šume, no ja začuh iz dubine i jedan drugi mukliji zvuk.

— Oujte! — šapnuh Lindsayu.

— Ne čujem ništa — odvrati on.

— Ali ja čujem. To je topot konja na mekom tlu livade. Dolaze!

— Welll Mora da imate dugačke uši, ser! Mislim da vam vise sve onamo dolje
gdje se nalaze oni lupeži. Vi ste pravo čudo od djeteta pa bi vas trebalo prikazivati
na sajmovima.

— Hvala, ser David! Ali sad pripazite jer de se izvidnik ubrzo uspeti ovamo.

Prošlo je otprilike pet minuta kad začuh kako se otkotrljao kamen.

— Dolazi — šapnuh Englezu. — Zgrabite ga za vrat, ali odmah tako čvrsto da ne
uspije ni pisnuti.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— A onda?

— To je .moja stvar.

Sad začusmo tihe korake, a nekoliko trenutaka kasnije ved ugledasmo čovjeka.
Mjesec ga je jasno osvjetljavao dok smo mi ležali u sjeni klanca. Sigurno je to bio
najbolji uhoda Kurda, a ipak je bio slab izvidnik. Ja bih se na njegovom mjestu
kretao u tamnoj sjeni iza grmlja i puzao bih dck se on približavao uspravno.
Koračao je polako i oprezno. Došavši u blizinu, zastane da osluhne. Bududi da nije
ništa sumnjivo vidio ni čuo, krene dalje da zađe u klanac. Morao je prodi pokraj
nas. Sad gurnuh Limdsaya laktom. On se uspravi onako dugačak, a Kurd ga
odjednom ugleda i prestrašeno uz-maknu za korak. Prije nego što se uspio snadi i
viknuti, Englez mu je rukama stegnuo vrat.

— Imam ga! — reče L:ndsay. — Što nad?

— Položite ga ovamo.

Podigao sam Bebejeve noge i Englez ga položi na zemlju. Iznenađeni čovjek nije ni
pokušao da se brani. Izvuikoh nož i pritis-nuh vrh oštrice o izvidnikova prsa, a
zatim zamolih Lindsaya da mu skine ruke s vrata i zaprijetih mu se:

— Izgovoriš li i jednu glasnu riječ, probost du te. Naprotiv, budeš li me
poslušao, nede td se ništa dogoditi.

Neko je vrijeme hroptao, a onda duboko udahnu. Ipak se nije usudio pisnuti.

— Kako vidiš ne prati te uvijek sreda u špijuniranju — nastavili. — Jednom ti je
uspjelo kad si danas sa svojim drugom prvi put bio ovdje. Ali sad si izgubljen ne
budeš li se vladao onako kako ti ja to zapovijedam. Odgovaraj na moja pitanja, ali
tako tiho da ih samo mi možemo čuti. Ahmed Asad se sigurno s vama ulogorio
dolje u dolini?

Špijun ne odgovori. Očito je razmišljao kako bi se trebalo u takvom položaju držati.
Ja ponovih pitanje, čvrsto pritisnuvši nož.

— Hodi1, nemoj me probosti! — brzo me zamoli. — Da, mi smo

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

dolje.
— Koliko vas je?
— Dvanaest.
— Ali de ih dodi još više?
— Nede.

1 Gospodin.

— Ta vi ste poslali glasnika! Čemu?
— Zar i to znaš — uzdahnu on.
— Znam.
— Tko si ti, hodi?
— Mislim da me poznaješ. Pogledaj me! — odgovorih pa izađoh iz sjene u
jasnu mjesečinu.
— Stranac sa čarobnim puškama! — promuca.
—Da, to sam ja. Odgovori na moje.pitanje!
Poslušao me je tek pošto je neko vrijeme razmišljao.
— Ne mogu sam sebi razjasniti kako to možeš znati, ali istina je da smo poslali
glasnika. On je odjahao do Gibraila Mamraša.
— Aha, dakle u kudu šaka Kurda iz plemena Džijaf. Ona se nalazi dan i pola
puta odavde. Sto de tamo?
— Donde je daleko, ali to je najbliže mjesto gdje možemo dobiti mesa i brašna.
Došli smo da se pomolimo na grobu naših suplemenika pa ne možemo odlaziti u
lov. Zato smo od Mamraša htjeli kupiti hrane.
— Od njega? Hm! Ta on je Džijaf, a vi ste njegovi neprijatelji.
— Više nismo, hodi.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Neka ti bude! Ja ti ne vjerujem. Čuvaj se. Vi ste nas htjeli napasti, to tačno
znamo. Ah vidiš da smo zaposjeli pristup na ovo brdo. Tko mu se približi, ustrijelit
demo ga.

— Hodi, ne želimo vam učiniti ništa nažao.

— Šuti! Ja to bolje znam. Ali mi smo došli ovamo samo zato da bismo mrtvome
iskazali čast, a ne zbog borbe. Zato du prema vama postupiti drukčije nego što bih
zapravo morao postupiti. Zašto da se borimo kad osveta spava? Zašto da iz
posmrtne svečanosti nastane uzajamno ubijanje i klanje? Ustani! Puštam te na
slobodu. Sidi dolje Ahmedu Asadu, vašem vođi, i odnesi mu moju poruku. Nudim
mu mir. Neka obje strane izvrše svoje pobožnosti na grobovima, a zatim neka odu
kamo god hode.

— Ne, to ne smije biti! — viknu netko kraj mene. Amad el Gandur izađe iz
klanca u kojem se potajice sakrio i nastavi prijetedi:

— Kako možeš odlučivati o nama, a da me nisi ništa pitao? Vidio sam da
odlazite; niste se vratili. Odmah sam znao da namjeravate izvršiti nešto protiv
moje volje pa sam pošao za vama. Stigao sam do klanca, i čuo vas kako govorite.
Čuo sam sve pa ti kažem

da nemaš prava moliti za mir. Ja bih se uopde stidio da te kurdske pse molim za
mir! Znaš li to?

— Ja sam im ponudio mir, ja njima, a nisam moljakao za nj. Znaš li to? Ti si se
odvojio od mene pa možeš, raditi što god hodeš. I ja du raditi ono što hodu.

— Dobro, radi! Ah ovaj Kurd je naš zarobljenik. Predat deš mi ga!

— Ne, to nedu. Još nikad nisam prekršio riječ pa du i sad ostati na onome što
sam rekao. On je slobodan.

— Nije slobodan! — viknu Amad el Gandur, zgrabivši Bebeja za ruku. -— On je
moj i ja se zaklinjem Alahu da du...

— Stoj ne zaklinji se! — prekinuh ga. — Ne bi mogao održati zakletvu.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Održat du je i kažem ti da du svoju volju provesti pa bilo to i oružjem.

— I protiv mene?

— Protiv svakoga tko mi se opre!

— Dobro! Kako god hodeš! Ako za tebe nemaju više nikakve vrijednosti
prijateljstvo, zahvalnost i promišljenost, onda među nama neka odluči nož. Danas
de biti upravo kao i onda s Gazalom Gabojem i ti deš morati platiti svoju
tvrdoglavost. Rekao sam da taj Kurd ima biti slobodan i ne dopuštam da se krši
moja riječ. Skidaj ruku s njega!

— Nedu! — škrinu šeik.

— Skidaj je, jer du te inače oboriti na zemlju! Ti znaš kako udaram!

— Samo udari! Usudi se! — zaprijeti se on i zamahnu nožem 'na mene ne
ispuštajudi Kurda.

Zamahnuo sam šakom, ali smjesta spustih ruku jer je u taj čas, u našoj blizini, iza
grma, planuo hitac, a zatim još jedan: Amad el Gandur ispusti Kurda i napola se
okrenuvši zatetura prema stijeni. Kurd pobježe, a iza grma skočiše dva čovjeka i
napadoše Engleza i mene u namjeri da nas obore kundacima.

Kako to ved biva u takvim trenucima, sve se odvija mnogo brže nego što se može
ispripovjediti. Skočio sam ususret prvom napadaču, bacio se ustranu i svom
snagom ga udario šakom ispod pazuha uzdignute lijeve ruke. On ispusti pušku,
kriknu i odleti pet, šest koraka daleko pa tresnu o zemlju poput vrede.

Međutim je drugi Kurd skočio do Lindsaya, zamahnuvši 'kundakom ali ga nije
pogodio jer je i Englez izbjegao udarcu. Ja brzo priskoeih, oborih Kurda na zemlju i
zadržah ga dok mu Lindsay nije izvukao nož i kuburu iz pojasa. Mjesec mu je
obasjao lice i ja prepoznah Musafira, brata šeika Gazala Gaboje kojeg sam dobro
poznavao i koji mi je bio onom prilikom skloin. Kako de se čitalac sjetiti, taj mi je
čovjek bio dužan zahvalnost jer sam ga zaštidivao pred Hadedinima i pustio ga iz
zarobljeništva. Da nije bilo mene, oni bi ga ustrijelili.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Onaj drugi napadač, koga sam odbacio, podigne se i pobjegne. Nisam ga pokušao
uhvatiti premda mi je Englez doviknuo:

— Eno onog lupeža, bježi! Zadržite ga, ser!

— Pustite ga da bježi, ser David — odgovorih. — Ovdje imamo mnogo
vrijednijeg čovjeka.

— Koga to? Ah, to je brat onog šeika kojeg smo onda svakako trebali ubiti!

— Jeste. Brzo s njime u klanac! Moglo bi stidi još više Kurda. Ja du uzeti njega, a
vi ponesite Amada el Gandura.

— Ja ne trebam nikoga, mogu i sam hodati — izjavi šeik, videdi da mu Lindsay
želi pomodi. — Tome si ti kriv, efendijo. To ti nikad nedu zaboraviti. Htio si me
udariti, a sad sam ranjen. Između nas je sve svršilo, jednom za uvijek.

Amad zatetura u klanac, a nas dvojica pođosmo za njim. Kad smo prošli kroz
klanac, naiđosmo na Halef a i njegova sina.

— Sidi, čuli smo pucnjavu. Što se dogodilo? — viknu Halef.

— Napala su nas dva Kurda. Možda de ih dodi i više. Zasjedni ovdje s Karom u
klancu i pripazi! Pucajte na svakog neprijatelja koji se približi.

Njih dvojica iščezoše među pedinama. Hadedini su čuli pucnjavu pa se okupiše uz
vatru oko svog šeika i stadoše se glasno prijetiti. Nisam se osvrtao na njih jer sam
htio razgovarati s Bebejom. Nismo ga više držali. Naslonio se na stijenu i mračno se
zagledao preda se.

— Sad sam po drugi put pao u tvoje ruke, hodi.

— Jesi, i to mi nije drago. Ti si mi sam onda rekao da sam ti spasio život i čast.
Postao sam tvojim prijateljem pa ipak si malo prije pucao u mene!

— U tebe? Varaš se. Poslali smo izvidnika ina brijeg, ali nam je odviše dugo
ostao ondje. Zato sam se ja s još jednim ratnikom odšuljao gore. Opazio sam vas i

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

čuo tvoje miroljubive riječi, a vidio sam i to da je tvoj prijatelj potegao nož. Zato
smo opalili u njega.

— Dakle znaš da se ne želim boriti s vama?

— Znam.

— Dobro! Ti si još i danas moj prijatelj kao što si bio i onda. Slobodan si. Možeš
idi.

— Zar zaista, hodi? — upita Musafir kao da ne vjeruje.

—Ti znaš da ja ne želim prolijevati krv. Vani leži vaše oružje. Poberi ga i ponesi sa
sobom. Reci Ahmedu Asadu da želim mir! Ja du sutra prije podne dodi u vaš logor
da pregovaram s njime.

— Sto? Usudit deš se da dođeš? — začudi se Kurd.

— Nemam što da se usuđujem. Tačno znam što radim. Ne bojim vas se,
premda ste nam brojem premodniji.

— Zar i to znaš?

— Znam. Vaš izvidnik mi je lagao. Rekao mi je da je glasnik otišao Gibraelu
Mamrašu da kupi hrane. To je mogao nabajati bilo kome, ali ne meni. Glasnik je
doveo još vaših ratnika.

— Da, tako je, hodi. Nalazimo se na ratnom pohodu protiv Kurda iz Rum oka i
Pir Mama. Ahmed Asad je skrenuo s puta da pohodi ove grobove, a onda nam je
poslao glasnika da brzo dođemo za njim jer da se i Hadedini nalaze ovdje. Naši se
ratnici žele osvetiti.

— Koliko ih je?

— Stotinu i dvadeset. Izgubljeni ste jer je ovdje loše mjesto.

— Da, mjesto je loše, ali naše je oružje zato dobro kao što i sam znaš.
Uostalom, ne radi se samo o oružju, ved i o čovjeku koji ga nosi. Ponavljam ti da
vas se ne bojim. Siđi dolje i reci to svojima! I za njih je bolje da se vladaju kao da

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

nas uopde nema ovdje. Inače bi se i njihov ratni pohod mogao lako pretvoriti u
poraz.

— Hodi, ne poznajem nikoga koji bi tako mislio, govorio i postupao kao ti. Jesu
li u tvojoj domovini svi ljudi takvi?

— Nisu. Posvuda ima dobrih i zlih ljudi. Ali ti znaš da ja ne žeđam za ljudskom
krvlju pa ni za krvlju svojih najgorih neprijatelja. Idi dakle! Ja du sutra prije podne
sidi dolje. Ali reci Bebejima da demo se nodu ovdje braniti i da demo ustrijeliti
svakoga koji bi se usudio da nam se približi prije zore.

-— Ja du to isporučiti, hodi, pa neka bude onako kako hodeš: vidjet deš da sam tvoj
prijatelj.

— Jesi li i prijatelj mojih drugova?

— Nisam, jer su oni neprijatelji mojeg plemena. Prema njima nemam nikakve
obaveze. Ostaj mi zdravo! A ako se sutra ponovo sretnemo, onda bih želio da ti
mogu biti od koristi kao što si ti bio meni.

Musafir ode, a ja odredih Halef u i njegovom sinu da ga puste da prođe. Englez nije
razumio ni jedne riječi našeg razgovora na kurdskom jeziku. Zato me upita:

— Pustili ste ga, ser? On bi vam mogao poslužiti kao talac.

— To ne bih smio učiniti jer sam nekad s njime sklopio prijateljstvo i
pobratimstvo. Budite sigurni da de sad za nas učiniti mnogo više nego što bi nam
mogao koristiti kao talac.

— Well, kako god hodete. Ali onaj drugi klipan je također pobjegao! A ja sam
ga tako lijepo zgrabio za vrat! Čudan ste vi čovjek.

Sigurno bi i dalje govorio, ali ga prekinu Amad el Gandur koji je sad naglo prišao k
meni, držedi se mrko. Burmus mu je bio sav krvav. Bio je ranjen u rame.

— Ne vidim onog Kurda! — ljutito viknu dok su mu oči bijesno svjetlucale.

— Ni ja ga ne vidim — mirno ađgovorih.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Kamo je otišao?

— Dolje u svoj logor.

— Tko ga je pustio?

— Ja.

— Efendijo, hodeš li da te udarim? Taj šugavi pas je pucao u me, a ti si ga
pustio da ode! Ponovo te pitam, hodeš li da te udarim?

— Zar ne znaš više da sam onom prilikom postao njegovim prijateljem?
Musafir mi nije učinio ništa nažao pa sam ga pustio na slobodu.

— Ali mene je htio ubiti! Vidiš li krv na mojoj odjedi? Ona traži osvetu.

— Tome si sam kriv, Amade. Musafir nije htio ništa poduzeti protiv nas. Ali kad
je vidio da si podigao nož na mene, njegovog prijatelja, pucao je.

— Onda si ga morao predati meni!

— On se nalazio u mojim rukama, a ne u tvojim. Mogao sam raditi što sam
htio. Ako ga želiš, samo pođi po njega.

— Zar se zaista usuđuješ da tako govoriš sa mnom? Po tredi put te pitam:
hodeš li da te udarim?

— A ja ti po tredi put odgovaram na to pitanje. Sam si rekao da više nemamo
nikakve veze. Ostavi me na miru.

Moja mirnoda ga se dojmila, no ipak se morao silno napregnuti da se obuzda.
Hadedini su također prišli bliže i stajali iza njega. Da ih je pozvao da me zgrabe,
zaista ne znam bi li ga poslušali ili ne. Svi su žeđali za borbom i osvetom. Prošao
sam kraj Amada el Gandura i uputio se između Hadedina. Nisu se usudili da mi
zakrče put. Onda se još jednom okrenuh šeiku i rekoh:

— Uostalom, taj Kurd je govorio o tome da smo izgubljeni jer se ovdje
nalazimo na lošem mjestu. Njegova se četa ne sastoji više od dvanaest ljudi ved od
stotinu i dvadeset ratnika. A sad gledaj kako deš s njima izadi na kraj.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Stotinu i dvadeset? To je laž!

Pravio sam se da ne čujem tu uvredu i prišao k svom konju, legavši kraj njega.
Kasnije sam zamijenio Halefa i njegovog sina pa sam sve do jutra ostao budan u
klancu.

To nije bila sretna nod. U Hadedine kao da je ušao sam đavo. Kako su se samo
razveselili mom dolasku! Koliko poštovanja i sklonosti su mi pokazali! A sad su
odjednom bili gotovo neprijateljski raspoloženi prema meni. To je bilo pijanstvo
osvete. Tko ga nije iskusio, jedva može vjerovati kakav utjecaj vrši ono na
poludivlje ljude. Ta i u našim civiliziranim zemljama se nerijetko događa da čovjek
odbacuje čast i cijelu svoju životnu sredu zbog osvete koja je kadšto upravo
smiješna. Ako to čine Evropljani, kako da onda osuđujemo Beduine, Indijance,
Hotentote ili australske domoroce?

Tim mislima sam se bavio nodu, a kad je svanulo, odoh k svom Riju da ga
nahranim. Liznuo mi je obraze i ruke i bio veoma nježan jer nodu nisam bio kraj
njega. Čeznuo je za mnom. Sa sobom sam bio ponio vredicu datulja i dao sam mu
ih dosad svega nekoliko jer smo uvijek nalazili dosta trave. Ovdje gore je,
međutim, paša bila vrlo oskudna, a kako sam slutio da bi danas moglo dodi do
borbe i da bi moj život mogao ovisiti o brzini i istrajnosti moga konja, dao sam mu
da pojede sve datulje.

Pametna je životinja znala da se ne smije glasno javljati. Voljela bi zarzati, to sam
vidio po njoj, ali kako se nije -usudila, više put se javila glasom koji je ležao negdje
između rzanja i soptanja. Gotovo bih mogao redi da je Ri slutio što ga očekuje i da
mi je posljednji puta htio pokazati svoju ljubav i oprostiti se od mene. Ne stidim se
da priznam, kako mi danas, dok ovo pišem, iz očiju kaplju veoma nemuževne suze.

I Amad el Gandur nije spavao. Naslonio se leđima na grobnicu svoga oca i mračnim
pogledima pratio svaki moj pokret. Rana mu sigurno nije bila laka jer su mu oči
titrale kao da ga ved hvata vrudica. Usprkos svemu što se nodas između nas desilo,
prišao sam k njemu da ga upitam kako mu je i da mu ponudim svoju pomod, ali on
naglo okrenu glavu od mene i reče:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nosi se! Ne želim da me više ni takneš!

Sad sam Halefa opet poslao na stražu u klanac, prebacio opetusu preko ramena i
sišao s brda da pođem Bebejima. Halef je svakako htio sa mnom, ali ja to nisam
dopustio. Opasnost je bila prevelika, a da bih smio još nekoga povesti u nju.

Šuljao sam se od grma do grma da me ne opaze jer sam se htio iznenada pojaviti
među Bebejima. Onda ugledah jednog od njih naslonjenog na drvo. Gledao je
uzbrdo kao da odande nekog očekuje. To je bio Musafir. Znao je da du dodi. Je li mi
htio nešto saopditi? Izašao sam iz grmlja a kad me on ugleda, brzo mi priđe i reče:

— Hodi, ti si moj prijatelj. Zato te moram spasiti. Odvoji so brzo od Hadedina
jer deš biti izgubljen zajedno s njima. Napast demo vas najkasnije za četvrt sata.

— Ne možete se probiti kroz klanac ako ga budemo branili.

— Nedemo dodi s te strane.

— Ah, dakle se kanite uspeti uza stijenu?

— Tako je. Odmah, čim je svanulo, potražili smo put i otkrili mjesto na kojemu
se možemo uspeti. Ni jedan Beduin, stanovnik ravnice. ne bi se mogao uspeti
onuda, ali Kurdi stanuju u planinama i umiju se dobro penjati.

— Mi demo vas i ondje dočekati!

— Da, sad kad sam ti to kazao. To znam. Vidiš koliko sam ti zahvalan jer
izdajem svoje suplemenike. Ali to ti ipak nede ništa koristiti jer demo vas napasti s
dvije strane, također s klanca.

— Hm! Gdje ste se ulogorili? Još uvijek ravno ispod nas?

25 Zutl liarambaSa

— Nismo. Povukli smo se oko pola brda. Više ti ne smijem redi. Ispunio sam
svoju dužnost prema tebi, a sad ti radi što god hodeš!

Musafir se okrenu i odjuri, a ja se brzo uspeh uz brdo. Zabora-vivši na jučerašnju
prepirku i na današnje Amadovo vladanje, do-viknuh Hadedinima:

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Na oružje, ljudi! Bebeji de nas napasti. Ovdje na klancu, a isto tako tamo
prijeko gdje se dade uspeti uza stijenu.

Amad skoči na noge i upita:

— Gdje su sad?

— Povukli su se oko brda na sjevernu stranu. Musafir mi je to rekao. Zato
zahtijevam da mu ne naudite! Ne pucajte u njega! Štedite neprijatelja koliko god
možete! Pucajte u noge! Ja du sa svojom opetušom...

— Suti! — dreknu Amad el Gandur na me. — Sto nam ti imaš zapovijedati! Sad
sam ja zapovjednik pa de biti onako kako ja kažem. Nedemo čekati dok nas ne
napadnu s dvije strane. Iznenadit demo ih! Napast demo ih! Uzmite oružje i konje,
hrabri ratnici Hadedina! Odvest demo konje dolje na mjesto gdje možemo
uzjahati, a onda demo se zaletjeti usred tih šugavih pasa i...

— Zaboga, samo to ne! — upadoh mu u riječ. — Morate uzeti u obzir. ..

— Suti! — prodere se šeik ponovo. — Misliš li da se ja ne razumijem u rat? Ne
trebamo ni tvoju pomod ni tvoje savjete. Ostani ovdje i zadavi se svojom mudrošdu
i svojom glasovitom ljubavi prema neprijatelju! A ako je Halef zaboravio da je
postao Hadedin i da ne spada k tebi ved k nama, onda neka i on sa svojim
dječakom ostane ovdje i neka nam se više nikada ne pokaže pred očima. Ne
trebamo nikakvih kukavica!

— Kukavica? Ja? — viknu Halef. — To mi još nitko nije rekao. Pokazat du ti
jesam li kukavica. Jahat du s vama!

On prebaci pušku preko ramena i priđe k svom konju, a njegov sin učini to isto. Bio
je to trenutak krajnjeg uzbuđenja. Vidio sam da bi sve opiranje bilo uzalud pa sam
šutio. Englez me upita za razlog tog komešanja a ja mu razložih položaj.

— Hodemo li s njima? — upita me on.

— Ovdje ne možemo ostati.

— Well. Onda de ti Bebeji upoznati Davida Lindsaya! Yes.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Nemojte tako, ser David! Ne pada mi ni na um da s tim poludjelim ljudima
jurim ravno u propast. Volio bih ih zadržati, ali vi i sami vidite da me ne slušaju.
Pojahat du za njima pa demo vidjeti što treba da radimo. Volio bih da se ta stvar
svrši bolje nego što mi to moje slutnje govore.

Hadedini se proguraše kroz klanac. Halef i njegov sin bili su posljednji.

— Sidi — doviknu mi on. — Ljutiš li se na me? Zar da Hana, najbolja među
ženama, čuje da sam kukavica?

— Ne. Na žalost moraš s njima. Tvoja čast to zahtijeva. Ali ostavi Karu kod
mene.

— Ne. sidi. Ni njemu nitko ne smije redi da je kukavica kao ni meni. Hadži Halef
Omar ne dopušta da mu itko prlja ime. Poginemo li, pozdravi moju Hanu, tu ružu
među cvijedem i reci joj da nismo drhtali pred smrdu. Utješi moju dobru ženu, a ti
mi ostaj zdravo, moj dragi, dragi sidi!

On požuri za ostalima. Omar Ben Sadek ostao je uz nas.

— No, a ti? — upitah ga.

— Ja ostajem uza te jer nisam lud -— odvrati on. — Neka me samo smatraju
kukavicom. Moj ponos ne sluša takve budale.

— Imaš pravo. Uostalom, i ti deš imati priliku da pokažeš svoju hrabrost. Hajde,
krenimo.

Uzeli smo konje za uzde i pošli. Kad smo izašli iz klanca, Hadedinima više nije bilo
ni traga. Nisu mogli da dovoljno brzo utrče u nesredu. Dolje u dolini uzjahasmo i
krenusmo njihovim tragom. Našli smo mjesto na kojem su logorovali Bebeji.
Tragovi kopita njihovih konja vodili su odavde prema sjeveru oko brda. Zapadni
izdanak brda prelazio je u ravnicu, široku sigurno dva kilometra.

Upravo smo, jašedi tom dolinom, skrenuli prema zapadu kad za-čusmo pucnjavu i
divlju viku. Borba je počela. Pojahasmo brže. Pucnjava je i dalje odzvanjala.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— The devill — viknu Englez kojeg kao da je počela obuzimati borbena
groznica. — Kurdi de naše Hadedine poklati do posljednjeg čovjeka ako se ne
požurimo- Naprijed, naprijed!

Lindsay podbođe konja i pojudi u galopu, a Omar i ja jednakom brzinom za njim.
Sad je pucnjava prestala, ali bitka se još pojačala.

Uto se pred nama otvori dolina i mi ugledasmo pred sobom bojište. Ovdje su
logorovali Bebeji. Kao što sam predvidio, napadaj nije

uspio. Ugledali smo mrtve i ranjene na zemlji. Oni ratnici Hadedina, koji su
preživjeli, bježali su ravnicom, a Bebeji su ih progonili. Nalijevo ugledah Amada el
Gandura kako juri na svom bijelcu, a petorica Kurda za njim. Onaj na čelu jahao je
na divnoj perzijskoj kobili. To je bio šeik Ahmed Asad. Upravo ispred nas bježao je
mali Kara Ben Hadži Halef, a iza njega jedan Kurd jašudi na perzijskom riđanu. I
ovaj konj je bio veoma plemenit kako sam to opazio na prvi pogled. Odmah iza
Kurda jahao je Halef da zaštiti sina, ali njegov konj nije bio dovoljno brz da
dostigne riđana. Na ostale jahače nisam se obazreo jer sam vidio da se Kara nalazi
u najvedoj opasnosti. Morao sam mu priskočiti u pomod.

— Brzo za dječakom! — doviknuh svojim drugovima. — Ri, Ri, kavam, kavam —
brzo, brzo.

Projurili smo kraj bojišta. Ono nekoliko Kurda, koji su se ondje bavili ranjenicima,
pokušalo je da opali u nas, ali puške su im bile prazne. Jurio sam kraj Kurda, ne
obazirudi se na Omara i na Lindsaya, ved sam gledao samo dječaka komu se
perzijski riđan sve više primicao.

Upravo ispred nas obrubljivao je dolinu šumovit brijeg na čijem podnožju se slijeva
otvarala široka dolina. U njoj je sad nestao Amad el Gandur, a Ahmed Asad tik iza
njega. Onuda je krenuo i Kara Ben Hadži Halef, a za ovim Kurd, a onda Halef. Brzo
sam mu se približio. Cuo me je gdje dolazim, okrenuo se u sedlu i doviknuo,
prepoznavši me:

— Sidi, spasi mog sina! Moj konj nije dovoljno brz.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Je li on ved primijenio tajnu?

— Nije.

— Onda je sve u redu. Pojaši za mnom i ne brini se više ni za što.

Rekavši to projurih kraj njega. Bilo je kao da je brzi vlak projurio kraj polaganog
teretnjaka. Sad smo stigli u dolinu i ubrzo sam bio svega nekoliko konjskih duljina
iza riđana. Jahač na njemu se okrenu, ugleda me i podrugljivo doviknu:

— Jesi li to ti, kaurine? Stigni me ako možeš! Ja sam Nisar Hared, drugi sin
Gazala Gaboje!

On trgnu kuburu iza pojasa i opali u me, ali me ne pogodi. Onda posegnu iza sebe,
uhvati rep svoga konja i viknu:

— Galibe, Galibe, naprijed!

To je bilo perzijsko ime, a značilo je pobjednik. Primjenjivao je dakle tajnu svoga
konja. Kad je to čuo progonjeni dječak, pobjedonosno se nasmije. Vidio sam kako
je Asilu Ben Riju položio ruku medu uši. Nisam čuo što je kazao, ali sam opazio
posljedice. Vranac je bio ravnopravan sin moga Rija: tajna je djelovala i on pojuri
dvostrukom brzinom, a riđan gotovo isto tako brzo za njim.

Kad je Kurd opazio da de vjerojatno zaostati, skine pušku s leđa da je jašudi nabije.
Htio je pucati u Karu. Zato viknuh »Ri, Ri« pa svom konju također položih ruku
među uši. Vranac duboko udahnu zraka i jurnu tako strahovito brzo da sam se za
jednu minutu našao Kurdu uz bok. Udarih ga kundakom svoje medjedarke i zbacih
s konja. Ostao je ležati kao da je mrtav. Doviknuo sam dječaku i on se zaustavi. Za
sobom ugledah Omara Ben Sadeka na njegovom šarcu, a zatim stigoše Halef i
Englez.

— Dođite brzo za mnom — zapovjedih Kari — i dovedite ovog Kurda i njegovog
konja. Ja moram pomodi Amadu el Ganduru.

Rekavši to, jurnuh dalje, primijenivši opet tajnu. Otvoreno govoredi, nije mi bilo
jasno zašto je inače tako hrabri Amad el Gandur bježao pred Ahmedom Asadom i

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

nije mu se suprotstavio, ali sam kasnije vidio da mu je puška bila izbijena iz ruke. K
tomu mu se i pojas razderao pa mu je zajedno s pištoljima i nožem pao na zemlju.
Šeik nije dakle imao više nikakva oružja da se brani pa ga je mogla spasiti samo
brzina njegova konja.

Nažalost mu to nije uspjelo. Oslabio je od jučerašnjeg gubitka krvi a vjerojatno i od
vrudice. Juredi pred svojim progoniteljem, morao je skrenuti na oštrom zavoju
doline. Odjednom ugleda pred sobom dugačak i visok kamen. Nije imao vremena
da mu izbjegne; morao ga je preskočiti, ali nije imao snage da pri tom pomogne
svom konju. Konj zapne stražnjim nogama za kamen i padne s druge strane stijene
zajedno s jahačem, ali sredom tako da Amad nije ostao visjeti u stremenima, ved
da ga je konj zbacio.

Ahmed Asad dojuri dvije sekunde za njim iza ugla. Tako je izvrsno vladao konjem
da je uspio da izbjegne hridinu i da se zaustavi iza nje. Ved je skočio iz sedla da se
baci na napola omamljenoga Hadedina koji je ležao na tlu. U istom trenutku
zakrenuh i ja iza zavoja i ugledah ih obojicu. Bebej je upravo podigao nož da ga
zabode Ha-dedinu u prsa.

— Stoj! Da ga nisi taknuo! Poginut deš! — poviknuh mu i čvrsto stegoh Rija da
preskočim preko hridine i da konjem oborim Bebeja. On odbaci nož, trgnu s
ramenu pušku koja je bila još nabijena i viknu:

— Samo dođi, pasji sine ! Sad si moj!

Nisam mogao zastati jer je Ri upravo skočio. Opazih da ušde cijevi gleda ravno u
mene. Hitac prasnu upravo kad je moj vranac skočio i preletio preko stijene.
Bududi da je Bebej nišanio niže nego što sam se ja u ovom trenutku nalazio usred
skoka, nije metak pogodio mene ved konja. Prožeo me osjedaj kao da sjedim na
stolcu o koji je netko udario. Brzo sam obje noge izvukao iz stremna i poletio u
luku iz sedla, dok se Ri izvrnuo naglavce i ostao ležati s druge strane stijene.

Bio sam sav van sebe pa skočih na noge i potrčah svom vrancu, ne obazirudi se na
Kurda. Metak mu je prodro u prsa. Bio je izgubljen. Sad me obuze takav bijes
kakvog sam rijetko kada osjetio. Silom se otrgnuh od konja i skočih k Bebeju, ali

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

prekasno, jer se on upravo vinuo u sedlo. Vidio je da sam ostao neozlijeđen pa ga
je potjerao strah prema mnom i mojim nadmodnim oružjem.

— Đavo te je opet zaštitio; ostani kod njega u paklu! — doviknu i odjuri.

Bijes koji je kuhao u meni, umalo me nije zaveo da ga ustrijelim, ali sam čak i u
tom trenutku čuo u sebi glas razbora. Ubijem li šeika Bebeja, još više du izazvati
krvnu osvetu, ali dobijem li ga živoga u ruke mogao bi mi kao talac vrlo dobro
poslužiti. Morao sam ga dakle uhvatiti. Ali kako? Moj Ri bio je mrtav. Međutim,
ovdje je stajala Amadova bijela kobila. On je još ležao na tlu i pokušavao se
uspraviti, ali je bolno zastenjao.

— Efendijo, mora da sam nešto slomio, a tvoj divni Ri je mrtav. Osveti nas na
tom Ahmedu Asadu!

— Pozajmi mi u tu svrhu tvoju kobilu — viknuh, uzjahavši na nju. — I odaj mi
njezinu tajnu. Nikom je nedu redi. Brzo, brzo!

Amad el Gandur učini ono što mu inače nikad ne bi palo na um.

— Prevuci joj prstom tri puta poprijeko preko vrata i svaki put reci »adžal

Govorio je i dalje, ali ja ga nisam čuo jer sam ved jurio za Ahmedom Asadom koji se
iz progonitelja pretvorio u progonjenog. Ubrzo ga ugledah pred sobom. Pošto je i
Amad el Gandur pao, a moj konj bio ustrijeljen, Kurd je mislio da ga nitko ne može
progoniti pa je jahao polaganim kasom dok sam ja galopirao. Nije se ogledavao, a
nije me ni čuo jer je tlo bilo mekano. Da ga iznenadim, odmah sam primijetio
tajnu. Kobila posluša i zagrabi upravo divnom brzinom tako da sam se, kad je
Bebej naposljetku čuo topot kopita za sobom, nalazio jedva dvadeset konjskih
dužina iza njega. On se okrenu i sav užasnut kriknu. Toliko se prestrašio da
nekoliko sekundi nije mogao pcdbosti svog perzijanca. To mi je bilo dosta. Zgrabih
medvjedarku pa ga udarcem kundaka oborih sa sedla.

Kad mi je uspjelo da zaustavim svoju kobilu, vratih se k Ahme-du Asadu. Njegov
konj je ostao kod njega, Asad je ležao na zemlji i upravo pokušavao da ustane.
Odmah me stade zasipavati cijelom bujicom grdnji i proklinjanja.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Suti ako ti je život mio! — zapovijedih. — Ti si ustrijelio moga konja. Znaš li
što to za me znači? Takav konj vrijedi kao život stotine Kurda. Moj si zarobljenik!
Ne poslušaš li me, smjesta de te pogoditi moj nož. Ovamo s rukama da ti ih vežem
na leđima.

Premda sam mu se zaprijetio, on mi se opre pa sam se zaista ozbiljno morao
napregnuti da ga svladam jer ga nisam namjeravao ubiti ni raniti. Kad je
naposljetku svezanih ruku i nogu ležao na zemlji, ugledah Halefa, njegova sina i
Omara Ben Sadeka gdje nam se približuju u galopu. Dječak je jahao na perzijskom
riđanu Nisara Hareda. Zaustaviše se kraj nas. Halef me primi za ruku i reče:

— O sidi, Alah je naša srca pogodio velikom žalošdu, Ri je mrtav, pogođen u
prsa. Moja duša se utapa u pravom moru tuge. ali moje oči ne mogu spustiti ni
jednu kaplju boli jer je gubitak koji nas je zadesio i odviše velik. Tko je taj pasji sin
čiji je metak skrivio tu nesredu? Zar možda Ahmed Asad koji leži ovdje na zemlji
oboren tvojom rukom? Reci mi da ga mogu smrviti i razderati golim rukama.

— Ostavi me sad, Halefe — zamolih ga. — Metak je bio namijenjen meni. Ri je
umro za mene. Kad je pao, morao sam brzo dalje i tek sad imam vremena da
mislim na to da smo ga izgubili.

Bilo je upravo tako kako sam rekao. Puno značenje toga gubitka tek sad sam
shvatio. Pošao sam ustranu, sjeo i položio lice među dlanove. Halefov sin je glasno
plakao, a Halef sjede kraj mene i zagrli me. Omar se udalji nekoliko koraka da bi
bolje mogao pregledati onaj dio doline kojim smo stigli te ljutito reče:

— Ostani mirno sjediti, efendijo! Ja du. paziti na to da ostanete sigurni. Teško
Kurdu koji bi se možda usudio da vam se približi.

Moj de ga metak poslati u najdublji džehenem.

Nakon nekog vremena stigoše Amad el Gandur i Lindsay, vodedi zarobljenog
Nisara Hareda. Amad se nije usudio progovoriti jer je osjedao da je svemu kriv.
Lindsay je svojoj tuzi zbog vrančeve smrti davao oduška neobičnim izrazima.
Plakao je, ali nije htio da to itko vidi pa mu se lice pomicalo upravo u neopisivoj
mimici.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Htio sam ustati i redi da se moramo vratiti Riju jer nipošto nisam htio da njegovo
mrtvo tijelo prepustim Kurdima kad Omar glasno viknu:

— Vidi, vidi, efendijo, on dolazi, on dolazi!

— Tko? — upitah.

— Tvoj Ri!

Ri? Dakle nije bio mrtav? Zar rana nije bila smrtonosna? Jesam li se prevario? U tri
skoka stajao sam kod Omara odakle se pružao slobodan pogled.

Da, dolazio je, moj vranac, dolazio je polaganim kasom, teturajudi i posrdudi.
Ljubav prema meni natjerala ga je da još jednom ustane i da potrči za mnom.
Umalo što mi nije puklo srce. Skočismo mu ususret. Iz prsa mu je brizgao mlaz krvi
debeo poput prsta.

Prvi sam stigao do njega i ogrlio ga oko vrata. On radosno njisnu i liznu mi obraz i
vrat, a onda polagano klone, najprije stražnjim, a zatim prednjim nogama. Još
jednom je uzalud pokušao da se digne, a onda okrenu lijepu malu glavicu prema
meni i zarza tiho i potresno kako još nikad nisam čuo. Bacio sam se kraj njega na
zemlju i položio mu glavu na moja prsa dck je Halef pokušavao da zaustavi krv.

Svi smo plakali, plakali tako kao da kakav dragi čovjek leži na umoru. Vrančeva
gubica ležala je u mojoj ruci. Lizao ju je sve tiše i polaganije dok na kraju nije više
mogao pomicati jezikom. Još jednom je posve tiho njisnuo, grčevito se trgnuo--Ri
je bio mrtav.

Skinuo sam rubac što sam ga nosio ispod turbana, primakao ga rani i uhvatio
posljednju krv što je istekla iz nje. Taj rubac još i danas čuvam kao uspomenu koju
ne bih ni uz koju cijenu dao iz ruke. Zatim pružih Halefu opetušu i rekoh:

— Hadži Halefe Omaru, evo ti moje puške. Jedino ti znaš kako :.<• s njome
barata. Htio bih da još neko vrijeme ostanem kod konja.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ako Kurdi dođu, ne puštaj ni jednog u blizinu. Pucaj u svakoga! Ti znaš da ja ne
žeđam za krvlju. Ali prolivena je krv našeg Rija i sad mi je svejedno tko de još da
dade svoju.

— Ostani mirno sjediti, sidi! — odvrati on. — Nede ti se približiti ni jedan od tih
pasjih sinova. Na oči mi naviru suze, ali one de biti ipak dovoljno oštre da pogodim
svakim metkom!

Molim čitaoce da odviše strogo ne osuđuju moje tadanje raspoloženje. Sigurno
nije kakva slabost voljeti životinju, pogotovu tako plemenitu kakav je bio moj Ri.
Zajedno sa mnom trpio je glad i žeđ, pronio me kroz tolike opasnosti i tako mi
često spasio život pa eto i sada, poginuvši od metka ispaljenog u mene. S ljudima,
s prijateljima može se čovjek posvađati, naljutiti se na njih ili ražalostiti, ali Ri mi ni
jedan jedim puta nije dao povoda za bilo kakvo nezadovoljstvo, za kaznu, za
udarac. Razumio je svaku moju riječ, svaki mig i sve je izveo tako redi s radosnom
poslušnošdu. Plemeniti ždrijebac bio je postao u neku ruku dio mene samoga, a
sad sam ga zauvijek izgubio. Zar je onda čudo da me se njegova smrt toliko
kosnula da sam zaplakao poput djeteta i da sam dugo vremena sjedio kraj njega
ne maredi za ono što se zbivalo oko mene?

U međuvremenu su nam se pridružili Hadedini koji su pobjegli Behejima: svega
osmorica dok ih dvanaest nije stiglo. Kako smo doznali, šestorica su poginula, a
ostali bili zarobljeni. Bebeji su imali mnogo vede gubitke.

Uto stigoše i progonitelji. Kad im je Halef poslao ususret nekoliko metaka, oni se
zaustaviše. Hici su me probudili iz očaja. Ustao sam, uzeo Halefu opetušu iz ruku i
pošao ususret Kurdima. Prišao sam im na stotinu koraka, ali se nisu usudili da
pucaju.

— Sjašite i ostanite ondje gdje ste — doviknuh im. — Mi smo uhvatili Ahmeda
Asada i Nisada Hareda pa demo ih smjesta ubiti ne budete li se vladali mirno.
Pregovarat demo s njima i pustiti ih na slobodu ako su spremni da s nama sklope
mir.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Ne obazirudi se više na protivnike, vratio sam se k zarobljenicima i rekao Halefu
tako da su me oni mogli čuti:

— Nemam nimalo volje da mnogo govorim jer je Ri mrtav. Pregovaraj ti s ta
dva Kurda! Zahtijevam da nam vrate zarobljene Hadedine i da nam izruče mrtve
da ih pokopamo. Zatim zahtijevam da Bebeji smjesta odu odavde i da se zaustave
tek pola dana jahanja daleko. Naposljetku mi moraju za mog ubijenog vranca
predati oba

perzijska konja. Sinovima Gazala Gaboje dajem četvrt sata vremena. Ako dotle ne
prihvate moje uvjete, objesit demo ih ovdje na ovom hrastu. Ovaj put govorim
sasvim ozbiljno, Halefe!

— Da, sidi, za Rija nam moraju dati naknadu, ili ga moramo osvetiti — stade me
uvjeravati Halef. — Kunem ti se da nedu čekati ni jednu minutu dulje od onih
četvrt sata.

Sjedoh opet uz vranca, ne obazirudi se na ono što su naši zarobljenici govorili.
Onda opazih da se, unatoč mojoj zabrani, jedan od Kurda odvojio od ostalih,
prilazedi k nama. Bio je to moj prijatelj Musafir. Pustio sam ga da dođe. I on je
sudjelovao u pregovorima pa upravo njegovom zagovoru možemo zahvaliti što su
moji uvjeti prihvadeni, premda je sinovima Gazala Gaboje bilo veoma teško da se
odreknu osvete i svojih plemenitih konja. Musafir je obedao da de Kurde odvesti
kao njihov privremeni vođa. Ahmed Asad i Nisar Ha-ref imah su do našeg odlaska
ostati naši taoci.

Ubrzo odoše Bebeji, a malo zatim stigoše Hadedini koji su bili pušteni na slobodu.
Mrtvaci su zasad morali ostati na bojištu.

Prilikom našeg bijega i proganjanja mi smo opisali krug tako da smo se sad ponovo
nalazili na južnoj strani brijega. Zatražio sam da se Ri prenese gore i zakopa kraj
Muhameda Emina. Nitko nije protuslovio, ved su se naprotiv svi latili posla da
izvedu tešku zadadu. Zatim je doneseno i onih šest poginulih Hadedina da ih
također zakopamo ondje gore.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Rija smo uz pomod drvenih potpornja uzdigli u uspravni stav pa ga osedlana i s
punom opremom obzidali kamenjem kao što smo nekod učinili s Muhamedom
Eminom. Strašno me je bolio pogled na njegove ukočene oči koje su nekod bile
tako vatrene, pametne i vjerne. Stisnuo sam mu očne kapke. Kad se nad njim
klopio kameni grob, nisam htio više ostati ovdje. Uzjahao sam crnu perzijsku kobilu
Ahmeda Asada i pojahao za Kurdima da ustanovim hode li održati riječ.

Treba li da posebno spomenem da se smrt moga Rija teško ko-snula i Halefa? Bio
je silno uzbuđen. Cas je potresno jecao, a čas je napadao Hadedina i Amada el
Gandura predbaci van j ima od kojih se nisu mogli braniti. I on je, kao i ja, još dugo
vremena bio bolestan.

Bebeji su se ovaj puta vladali pošteno. Zaista su otišli, no ja sam se ipak tek
predvečer vratio na brdo. Htio sam da budem sam i nisam želio sudjelovati u
pogrebnim svečanostima.

Kad sam se vratio, rekoše mi da je Amad el Gandur nekoliko puta pitao za mene.
Ležao je u vrudici. Pregledao sam ga. Rana je bila teška, ali nije bila opasna po
život. Metak je probio tijelo s leđa i izašao na prsima. Pažljivije sam ga previo i
brinuo se da rana ostane hladna.

Nod je bila tužna. Halef, Omar i ja nismo mogli spavati. Englez je na račun
Hadedina neprekidno dobacivao najpogrdnije riječi. Dobro da ga nisu razumjeli.
Amad el Gandur je vikao u vrudici dozivajudi me u pomod. Bio sam sretan kad je
svanulo.

Ovdje nismo mogli ostati, ali zbog šeikove rane nismo se mogli ni vratiti na
pašnjake Hadedina. Predložio sam da odjašemo do Gi-braila Mamraša u čijoj de
kudi Amad el Gandur nadi potreban mir i njegu. Svi su se s tim sporazumjeli jer su
me, kao da se nijemo kaju, opet priznali svojim vođom. Od granja, grančica i lišda
napravih smo nosiljku za ranjenika kojeg su nosila dva konja. Kad smo svi krenuli,
ja sam s Halefom i njegovim sinom još nekoliko minuta ostao uz Rijev grob.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

— Sidi, meni je tako teško, silno sam žalostan — reče Halef plačudi. — Sigurno
se nikad više nedu modi nasmijati. Srce mi je puno suza, upravo kao da je umrla
moja Hana, najljepša među ženama!

Ja sam ga samo nijemo pogledao, a zatim pojahasmo za osta~ lima. U podne
oslobodismo oba zarobljena Kurda, a narednoga dana stigosmo Gibrailu Mamrašu
koji nam je stavio svoju kudu na raspolaganje.

Dvodnevno jahanje pogoršalo je ranjenikovo zdravlje. Upravo je bjesnio i vikao
neprekidno tražedi mene. Sredom se nije ostvarila njegova bojazan da je pri padu
nešto slomio. Nisam smio gotovo ni na trenutak otidi od njegova ležaja. Kad mu se
nakon nekoliko dana prvi put vratila svijest i kad me je prepoznao, pruži mi ruku i
tiho reče:

— Sretan sam što si uza me, efendijo! Borio sam se s brojnim neprijateljima, a
ti si me spasio.

Ne rekoh ništa. On se zamisli a zatim nastavi:

— Rekao sam ti da više ne želim imati s tobom posla. Oprosti mi! Tvoja mi ruka
godi kao da je prorokova. Moja tvrdoglavost sta-

jala me je moje vlastite krvi, a tebe tvoga Rija. Vidim da sam imao krivo, ali sad deš
dobiti i moju ljubav i ljubav cijelog mog plemena.

Zatim opet zaspa.

Tek nakon četiri tjedna se toliko oporavio da smo mogli krenuti i vratiti se kudi u
kratkim i polaganim dnevnim jahanjima.

Hadedini nas nisu radosno dočekali. Amada el Gandura zasuše predbacivanjima, a
to ga se duboko kosnulo. Kad se dvije godine nakon ovih događaja dobrovoljno
odrekao časti šeika, ona je jednoglasno dodijeljena Maleku, nekadašnjem šeiku
Ateiba, Haninom djedu. Nakon njegove smrti vjerojatno de moj Hadži Halef Omar
postati šeikom Hadedina.

Poklonio sam mu oba perzijska konja što ga je veoma razveselilo.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

Nakon tri dana Englez krenu na put. Omar Ben Sadek ga je s četom Hadedina
namjeravao otpratiti u Bagdad. Od mene se oprostio riječima:

— Volio bih da mogu još ostati uz vas, ali to nije mogude. Vi se želite vratiti u
Damask, a ja moram proputovati put što sam ga sebi odredio. Vi ste moj najbolji
prijatelj, ali ste upravo strašno glupi. Da ste nui onda predali svog Rija, danas ne bi
bio mrtav. Well. Nadam se da demo se uskoro opet vidjeti. Ostajte mi zdravi i
gledajte da putem u Damask poberete isto tako lijepi alepski čir kao što sam ga ja
nekod pobrao. Yes.

Narednoga dana odjahao sam i ja. Ratnici Hadedina pratili su me kao počasna
pratnja pola dana puta, a Halef i njegov sin pojahaše sa mnom još i .dalje i
oprostiše se od mene tek s druge strane Eufrata.

— Sidi, dragi moj sidi, s tobom odlazi pola moga života. Druga polovina pripada
mojoj ženi Hani i mom sinu Kari — reče Halef otirudi suze. — Ostaj mi zdravo —
uvijek - i - ja - ne mogu - dalje - ne mogu - dalje govoriti!

On glasno zajeca, okrenu konja i odjuri u galopu, a ja pružih njegovom sinu ruku i
rekoh dok su mi suze navirale na oči:

— Ostaj pošten i dobar i postani muškarac kao što je tvoj otac! Možda demo se
još jednom vidjeti. Ako te put donese u Kurdistan, popni se na onaj brijeg i
pozdravi mog Rija umjesto mene.

Usnice su mu drhtale od tuge i tronutosti. Htio je da odgovori, ali nije mogao, ved
u znak obedanja nijemo položi ruke na srce i odjaha za ocem.

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html

U tuniskoj pustinji i slanoj močvari Šot el Džerid počinju uzbudljive pustolovine putnika Kara Ben Nemzija
i njegovih pratioca. Sukobi s razbojnicima, opasnosti od okrutne prirode i čudn;h ljudskih zakona, običaja
i nazora prate naše putnike kroz Egipat i Arabiju sve do Mezopotamije.

Nosedi neprestano glavu u torbi, Kara Ben Nemzi prodire u nove slabo poznata Krajeve Istoka, uplede se
u unutrašnje sukobe, pomaže ugroženima i napadnutima, suzbija nasilnike i spasava nevine.

Ovo je jedno od najopasnijih putovanja. Na svakom koraku vreba smrt, koja dolazi sa svih strana, da u
Stambulu proslavi svoje đavolsko slavlje. Stambul postaje pozornica krvavog obračuna s velikom
razbojničkom družbom.

Balkanske gudure, te prirodne tvrđave razbojnika, čuvaju u svom kamenom srcu strašnog i nevidljivog
Žutog harambašu. Kara Ben Nemzi odlučno se upušta u nemilosrdnu i nepoštednu borbu s ovim
legendarnim razbojnikom.

Žuti harambaša strašan je i modan protivnik. Razapeo je gustu mrežu razbojnika i njihovih jataka po
čitavoj zemlji. Kara Ben Nemzi počesto pada u tu mrežu, ali uvijek je probija ili rasijeca još prije nego
poklopi njega i njegove pratioce.

Stupice, zasjede, podvale, krvne osvete. . . Pobjeda dobra nad zlim neminovno prilazi svom završetku.
Nitko ne sumnja da de Žutoga harambašu stidi pravedna i zaslužena kazna, ali nitko ne zna ni kada ni
kako.