http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Čvrsta? Vjerojatno misliš da je tvrda?
— Ne, tvnda nije, ah je silno čvrsta.
— Možda je u nju zapala kakva mala kost. Pokušaj malo dalje.
Halef zareže na nekom drugom mjestu i tu je nož posve lako
prodro u kobasicu. On omirisa odrezani komad, hce mu se razblaži pa mi
oduševljeno domahnu i zagrize. Grizao je i grizao, čvrsto držao zubima i navlačio
obim rukama, ah uzalud.
— Alah, Alah! Ta kobasica je tvrda kao goveđa koža! — viknu.
Ah taj miris! Taj okus! Moram je pregrlisti, moram!
Grizao je i navlačio iz sve snage pa mu je napOkon uspjelo. Ono žilavo mjesto je
popustilo i vrh kobasice se odvojio. Jedan je komad zadržao u ruci, a drugi je imao
u ustima. Počeo je žva!kati, žvakao je i žvakao, ali nije progutao ni zalogaj.
— Sto žvačeš, Halefe?
— Kobasicu — odgovori on.
— Pa onda je progutaj!
— Ne mogu. Jednostavno ne mogu pregristi taj komad.
— Kako ti prija?
— Izvrsno! Ah žilavo je, veoma žilavo. Upravo kao da žvačem goveđu kožu.
— Onda to nije meso. Pogledaj što je.
Halef izvadi zalogaj iz usta i stane ga prevrtati prstima, stiskati i razvlačiti, pomno
ga ogledavajudi. Naposljetku reče:
— Ne znam što je. Daj ti pogledaj tu stvar.
Uzeo sam »tu stvar« i pogledao je. Ved i na prvi pogled nije izgledala nimalo
privlačivo, a kad sam onda otkrio što je to bilo, želudac mi se okrenuo. Da reknem
Halefu? Svakako. Prekršio je prorokovu zapovijed, a ovo je bila kazna. Mališan je
imao divne zube, ah mu ipak nije uspjelo da prožvače taj kožnati predmet. Ja ga
pomodu palca ispravih u njegov prvotni oblik što ga je imao prije nego što je došao
u kobasicu i pružih ga Halefu.
Kad je ugledao, oči mu se raskolačiše na dvostruku veličinu, a razjapio je i usta.
— Alah, Alah! — viknu. — To je strašno! Čovjeku se upravo ježi koža.
Sve da netko govori i dvadeset jezika pa da se duge godine služi samo stranim
jezicima, ipak de se u trenutku velike prepasti ili velike radosti poslužiti svojim
materinjim jezikom. Tako je bilo i ovdje. Halef je sad govorio svojim maternjim
jezikom, mogrebnijskim narječjem arapskog jezika. Mora da se jako prestrašio.
— Sto vičeš? — upitah ga bezazleno.
— O sidi, što sam to žvakao! To je sramota, to je odvratno!
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Gledao me je kao da od mene očekuje pomod. Sve crte njegovoga lica grčevito su
se pomicale kao da žele svladati dojam toga strašnog otkrida.
— Ta govori! Što je?
— O Alahu, o proroče! Osjedam svaku pojedinu vlas na glavi. Čujem kako mi
želudac pjeva kao dulun1. Svi moji nožni prsti se tresu, a jeza mi prolazi kroz prste
na rukama kao da de utrnuti.
— Još uvijek pravo ne znam zašto.
— Sidi, kaniš li mi se rugati? I ti si vidio što je to. To je kožnati prst!
— Kožnati prst? Ne razumijem.
— Zar si zaboravio arapski?
— Misliš li da je zaista to?
— Da, uvjeren sam! — odvrati on i pljune. — Tko je načinio tu kobasicu?
Možda ona žena?
—- Vjerojatno.
— Kakve li nesrede! Imala je ranjeni prst pa je s debele zimske rukavice
odrezala palac i natakla ga na povezani prst. Kad je punila kobasicu, utrpala je u
nju sve, i odrezani palac rukavice i povoj. Strašno!
— To bi zaista bilo strašno, Halefe.
— Ne govori više ni riječi!
Halef je još uvijek sve držao u rukama, odgrizeni komad kobasice i nesretni palac
rukavice. Njegovo se lice ne bi dalo opisati. Svakako se toga - trenutka osjedao kao
najnesretniji čovjek na zemlji. Gledao je čas mene, čas kobasicu i kao da je bio
toliko pun odvratnosti da nije imao vremena da učini ono što bi bilo najlogičnije.
— Baci onda kobasicu!
— Da je bacim? Dakako! Ali što imam od toga? Moje tijelo je oskvrnuto, moja
duša je izgubila svoje dostojanstvo, a srce mi visi u grudima kao turobna kobasica.
Moji preci se okredu upravo kao i moj želudac, ali u grobu. Sinovi mojih unuka liti
de suze kad se sjete toga kažnjenoga sladokusca. Kažem ti, sidi, prorok ima
potpuno pravo. Svinja je najbesramnija životinja na svijetu i zavodnica muškog
spola. Svinju treba iskorijeniti iz carstva životinja, treba je kamenovati i otrovati
svim mogudim štetnim lijekovima. A čovjek koji je izvršio to sramotno otkride da
raskomadanu Iješinu, mast i krv te nemani napuni u crijeva, taj čovjek se mora
zauvijek pedi u najstrašnijem kutu pakla. Onu ženu pak koja je ovaj prst goleme
rukavice i
1 Gajđe.
povoj svoga nevjernog palca ugurala u kobasicu, tu Halefovu oskvrni-teljicu, neka
muči njezina nečista savjest danju i nodu bez prekida sve dok sama sebe ne bude
smatrala izvnnutim ježom čije bodljike gledaju unutra!
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Da, tako je! — nasmijah se. — Tvoje lice mi je potpuno strano pa te više ne
prepoznajem. Jesi li ti zaista hraibri i ponosni Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul
Abas Ibn Hadži Davud al Gosara?
— Sut'i, sidi! Nemoj me podsjedati na valjane očeve mojih djedova! Nijednoga
od njih nije zadesila takva nesreda da glođe palac rukavice koji se najprije nalazio
ha bolesnom prstu, a zatim u još bolesnijoj i turObnijoj kobasici. Sva moja muška
govorljivost nije dovoljna da prikaže muke mojih ustiju, strah moga grla i nemod
moje probave. Ovaj dan je najbjedniji u cijelom mojem zemaljskom hodočašdu.
Najprije sam pio riblje ulje da mi se od mučnine umalo nije ugasila luč života i tek
što je ponovo počela malo titrati, odmah sam stio žvakati palac rukavice učinjen u
rasolu. To je ipak više nego što može smrtnik podnijeti!
— Hodeš li jednom ved tu stvar baditi? — .ponovo ga oipomenuh.
— Da, baciti, baciti! Grijeh današnjeg dana ne smije više ni trenutka ostati
prilijepljen uz moje prste. Ogorčeni su mi svi užici svijeta. Prvom čovjeku koji mi
pokaže kobasicu, ispalit du sve metke u trbuh. Nedu više ni da čujem ni da vidim
svinju. To je najbezbožnija životinja na svijetu!
On baci sve daleko od sebe. Bio je naučen na to da čak i najne-ugodnije stvari
zaodjene u cvjetnu istočnjačku odjedu, pa je to uspio učiniti i u ovome posve
banalnom predmetu. Zatim nijemo nastavi jahati kraj mene, a kad sam ga upitao
zašto šuti, on mi još uvijek ljut odgovori:
— Ne postoji jezik ni jednog naroda koji bi bio dovoljno bogat da opiše moju
žalost i slomljenost moje duše i cijeloga mog tijela. Zato je bolje da uopde ništa ne
govorim. Moram strpljivo čekati dok se moja uzbuđena unutrašnjost sama po sebi
smiri.
Uto se završila i gudura i pred nama se otvori uzak i dugačak travnik kroz koji je
pretjecao potok. Na travniku je raslo nekoliko osamljenih grmova oko kojih su se
ovijale malina i kupina koje su bile pune krupnih plodova da smo im se zaista
morali čuditi. Da nije bilo ved tako kasno, mogli bismo sjahati da se malo osladimo.
— Uiz ovaj potok leži Janakova koliba — izjavi naš vodič. — Za četvrt sata stidi
demo do nje..
Ovdje smo mogli jahati upoiredO. Bilo je dovoljno prostora pa potjerasmo konje u
galopu. Naučen na to da i za vrijeme najbržeg trka pazim na sve i sad sam oštro
motrio okolinu pa sam zapazio nešto što me je natjeralo da zaustavim konja. Svi
ostali se povedoše za mnom.
— Sto si vidio? Sto je s tim grmljem? — upita Halef.
Zaustavili smo se pred nekim mjestom tako gusto obraslim
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
grmljem i trnovitim povijušama da bi se čovjek jedva mogao provudi kroz nj. Ipak
su kroz taj siplet povijuša bile Utrte staze, prolazi i putovi koji su se čelsto
ukrštavali.
— Zar ne vidiš da je ovdje netko bio? — odgovorih.
— Da, vidim. Ah što te to smeta? Sigurno je netko brao maline.
— To je mnogo lakše mogao učiniti ovdje na rubu grmlja. Nitko se pametan
nede provlačiti uzduž i poprijeko kroz takvo trnje ako bez napora može dodi do
onoga što traži.
— Ta vidiš i sam da je dotični tražio samo mahne. Duž tih putova što ih je on
sebi probio pobrane su sve maline i kupine na dohvat ruke.
— Dotični? Hm, da! Mora da je njegovo odijelo bilo napravljeno od veoma
čvrste materije, vjerojatno jake kože. Inače bi mu ovdje otišlo u krpe. Osim toga su
ti prolazi širi nego što ih može utrti čovjek.
— Misliš h možda da to nije bio čovjek?
— Gotovo da je tako. Gledaj samo kakvom su snagom zgažene vitice.
— Mora da je to bio neki veoma snažan čovjek.
— Ni najsnažniji čovjek ne bi tako krčio put. Prelazio bi preko zapreka gdje god
bi mu to bilo mogude. Ali ovdje nije bilo tako. Vitice i izdanci leže duboko i gotovo
na zemlji. Tako su nasilno zgnječeni kao da ih je netko zdrobio valjkom.
— Istina. Ne shvadam kako to može učiniti čovjek.
— Hm! Da se ne nalazimo u Turskoj, ved u američkoj divljini, znao bih što je u
stvari. Odjeda toga prijatelja kupina zaista je bila od kože. Čini se da je to bilo
najljepše i najgušde krzno koje uopde postoji, a bilo mu je i čvrsto priraslo uz tijelo.
— Efendijo, znam što misliš — javi se sad konakdžija potjerav-š; svoga konja
nekoliko koraka dalje od mjesta na kojem smo stajali. Očito se htio odmadi od
grmlja. — Govoriš o medvjedu.
— Pogodio si. Bojiš li se?
— Nikako. Medvjedi su ovdje rijetki, ali ako koji kadšto zaluta u naše planine,
onda je sigurno bijesan pa s njime nema šale.
— Sigurno je tako. Mladi medvjed, koji živi samo od voda i korijenja, nede
zalutati ovamo. Uvjeren sam da je ovdje kupine brao zaista medvjed pa du malo
pogledati puteve što ih je utro kroz grmlje.
— Alaha ti, kani se toga!
— Ah! Ta bijeli je dan!
— Ah ako se namjeriš na nj?
— Onda se i on namjerio na me. Jedno i drugo je veoma opasno.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— On de ti rasparati utrobu i ugristi te za glavu. Cuo sam da medvjed veoma
voh mozak pa zato pokušava da svojoj žrtvi odmah prvim ugrizom smrvi lubanju.
— Vidjet demo da li i ovaj medvjed ovdje ima takav običaj — nasmiješili se i
sjahah.
— Ostani ovdje, ostani ovdje! — viknu hrabri vodič. — Ne radi se samo o tebi,
ved i o nama. Ako se medvjed zaista nalazi u guštari i ti ga ometaš u njegovom
miru, razljutit de se i napast de nas.
— Ne jadikuj! — otrese se Halef na nj. — Moj efendija je ubio crnog pantera,
najopasniju od svih zvijeri, ubio je lava, kralja najmodnijih. Sta je njemu medvjed!
Rukama bi zadavio tu životinjicu.
— Oho! — nasmijah se. — Ipak malo odviše prezirno govoriš o toj dragoj
životinjici. Sjeti se samo onog lova na medvjede kod Gumrija. Ako se ta životinjica
uspravi pred tebom, bit de za punu glavu viša od tebe. Odrasli medvjed može ti
jednim udarcem šape smrviti lubanju. Dovoljno je snažan da odvuče kravu. Susret
s njime nije dakle baš neopasan.
— Pa sve da je i deset puta vedi, Hadži Halef Omar ga se ne boji. Ostani ovdje,
sidi, i dopusti mi da ga sam potražim. Htio bih mu svoj pozdrav poslati među rebra
ili u glavu.
Tvoje tane ne bi uopde prodrlo kroz kosti njegove lubanje. Zato je potrebna ovakva
puška kao što je ova moja stara diljka koja baš i jeste medvjedarka. Medvjed se
možda ne bi ni osvrnuo na tvoje
tane. Slomio Bi ti pušku, a onda ba te zagrlio i stisnuo sve dok te ne izda dah. -
— Ne misliš li ¡da bih i ja njemu mogao tako stisnuti prsni koš da mu se sve
zaiskri pred očima i da mu život izleti iz tijela?
— To ne možeš, Halefe. Ostani dakle mirno ovdje.
— Ako je zaista tako opasan, onda ni ti ne smiješ bez mene u grmlje. Ja sam
tvoj prijatelj i zaštitnik pa hodu da kam prisutan kad se nalaziš u opasnosti.
— Dobro, onda pođi sa mnom. Al'i medvjed se ne nalazi ovdje.
— Znaš li ti to tako tačno?
— Znam. Znam kako mora izgledati medvjedovo logorište. Ovo grmlje nije
prikladno za nj. Ako je ovdje zaista bio medvjed, onda je ovamo došao samo da se
osladi kupinama i malinama. Bilo mu je milije da ostane skriven u grmlju. Nagon
mu nalaže da danju izbjegava otvorena mjesta. Time se razjašnjava činjenica da
uopde nije pobrao kupine ondje gdje ih je mnogo lakše pobrati. — Hajdemo dakle!
Uzeo sam pušku i zajedno s Halef om zašao u grmlje. Staze kroz grmlje bile su u
smanjenoj mjeri slične onim '»putovima« što ih bizoni gaze kroz prerijsku travu
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
visoku poput jahača. Zgažene grančice i vitice bile su kao utoptane u zemlju. Mora
da je taj medvjed bio golem.
Nismo prešli ni deset koraka kad nađoh dokaz da se ovdje zaista radilo o mrkom
medvjedu. Čuperak njegove dlake ostao je visjeti na trnju.
— Pogledaj ovamo! — upozorih Halefa. — To je dlaka iz njegova krzna.
Promotrimo je dobro.
— Zašto?
— Da doznamo kakO' je star medvjed.
— Zar se to dade zaključiti na osnovu tih nekoliko dlaka?
— Da, prilično dobro. Sto je medvjed mlađi, krzno mu je vu-nastije. Veoma
stari medvjedi nemaju više vune, ved samo os je, pa im krzno postaje tako olinjalo i
ne rijetko pokazuje čak i gola mjesta. Sad prosudi sam. Jesu li ove dlake vunaste?
— Nisu. Gotovo su posve glatke.
— Osim toga, nisu ni podjednako debele, a ni jednake boje. Ondje gdje je dlaka
rasla iz kože, tanja je nego gore i gotovo bezbojna. To je znak da koža više ne može
hraniti dlaku. Ovaj medvjed je
veoma star. Ne bih ti poželio da te on zagrli. U toj svojoj životnoj dobi i u ovo doba
godine može biti četiri puta teži od tebe.
— O nesredo, o razliko! Onda zaista ne spadam u njegov naručaj i na njegovo
srce. Onda je svakako bolje da mu pošaljemo tane. Naprijed dakle, potražimo ga!
— Nije više ovdje. Ako tačno promotriš ugaženo granje, vidjet deš da su
prelomljena mjesta prljave boje. Slutim da je medvjed ved jučer bio ovdje. Ne
trebamo pretraživati guštaru. Bit de lakše da je obiđemo pa demo pronadi mjesto
kroz koje je medvjed ušao i kroz koje je izašao.
Izašli smo dakle iz trmjaka i obišli oko njega. Ubrzo smo pronašli ono mjesto na
kojem je medvjed ušao u trnjak. Gledalo je u šumu, a dalo se prepoznati po tome
što su ugažene grančice i povijuše gledale prema unutra. Ondje, gdje su gledale iz
trnjaka, morao je medvjed izadi. To je mjesto bilo Okrenuto prema potdku.
Potražio sam trag, ali sam našao samo nekoliko jedva Vidljivih otisaka koji su vodili
prema potoku. Pratedi te otiske stigli smo do mjesta na kojem, je medvjed pio
vodu. Pri tome je prednjim šapama zašao u vodu. Na mekom dnu plidine jasno
smo razabrali otiske šapa. Dok je pio, medvjed se nije ni maknuo, a zatim je tako
pažljivo podigao šape iz potoka kao da nam upravo namjerno želi ostaviti njihovu
tačnu sliku.
Gno što sam maločas natuknuo sad se potvrdilo: medvjed je bio veoma krupan.
Tabani su mu bili dobro obloženi po čemu se dalo zaključiti da ima mnogo sala.
Odavde je otišao na neko pjeskovito mjesto i valjao se po njemu. Dalje više nije
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
bilo jasnoga traga. Samo po neznatnim znacima dalo se naslutiti da se vratio u
šumu.
— Šteta! — požali se Halef. — Taj sin majke medvjedice nije bio ni tako uljudan
da nas počeka.
— Možda je to kder majke medvjedice pa je ved i sama baka brojnih unuka.
Ovdje gdje se valjala grefoala je po pijesku. Pandže .su joj tupe i istrošene. To je
ndka veoma stara tetka. Budi sretan što je nisi neočekivano sreo.
— Pa ipak bih volio da sad dođe ovamo i da nam se u znak pozdrava nakloni. Je li
medvjed prikladan za jelo?
Jest. Zar ne znaš više kako se naš prijatelj David Lindsay-bej onda kod Gumrija u
kurdskim planinama radovao medvjeđoj pečenici, ali nažalost uzalud. Dobro
pripremljene medvjeđe šunke i šape
prave su poslastice. I jezik je izvrstan. Ali jetra se ne smiju dirati. Ima naroda koji ih
smatraju otrovnim.
— Istina je! Sjedam se! Šunke i šape! — viknu mališan. — Sidi, ne bismo li
potražili toga medvjeda da nam dade te poslastice?
— Halefe, Halefe! Sjeti se drugih poslastica koje ti nisu baš vrlo dobro.. .
— Šuti! — upade mi on brzo u riječ. — Misliš li da je prorok zabranio da
jedemo medvjeđe šunke i šape?
-— Nije zabranio.
— Da je zabranio, ja ne bih ni za koju cijenu poželio da okušam medvjeđu
šunku, ali pošto to nije zabranio, ne uviđam zašto da sebi .uskratim taj užitak. Otidi
demo u šumu i ustrijeliti ga.
— Misliš li da on samo tako čeka na nas?
— Ali sigurno ima svoj stalni brlog.
— Ne mora ga imati. A sve da ga i ima, mi ga ne bismo pronašli. Nema traga, a
ved se i mrači. Moramo se dakle odredi lova.
— Sidi, daj to nekako udesi! — zamoli me on. — Imaj na umu da bi tvoj vjerni
Halef htio svojoj Hani, biseru svih žena, pripovijedati da je ubio medvjeda. Ona bi
bila sva sretna i ponosila bi'se sa mnom.
— Kad bih ti htio ispuniti želju, morali bismo ovdje ostati dan ih dva a za to
nemamo vremena. Za četvrt sata de nod. Moramo se požuriti da stignemo u
Jamakovu kudu.
— Do đavola s tom kudom! Radije bih danas spavao u medvjeđoj jami i pri tom
se zavio u krzno što sam ga skinuo s njega. Ali moram slušati. Alah daje i Alah
uskraduje. Nedu mrmljati protiv njega.
Vinusmo' se dakle na konje i nastavismo put.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Nakon nekog vremena, strmi se obronci, obrasli tamnom crno-goricom, još više
razmalknuše tako da su sad okružavah gotovo okruglu čistinu na kojoj smo
ugledah kudu i uz nju prislonjene dvije staje ili dva hambara. Samo desno je brdo
isturilo ulski izdanak u obliku jezika, kamenit i obrasta grmljem, te bjelogoričnim i
crnogoričnim drvedem.
Gore na vrhu tog jezika ugledasmo neku osobu po čijoj se odjedi nije dalo razabrati
je h muškarac ili žena.
— To je Muška — razjasni Džemal. — Hodeš li da je dozovem?
— Tko je Muška?
— Zena Janaika, trgovca čađom i ugljenom.
— Ne trebaš je dozivati jer vidim da nas je ved opazila.
Bio sam radoznao kako de nas ta žena primiti.
Pretvarala se da nas nije opazila pa polako i oborene glave krenu prema kudi. Izraz
»kuda« je ovdje zapravo bila veličanstvena laska. Zidovi su bili od kamenja,
složenog jedan na drugi bez žbuke, a prostor između pojedinih kamenova
zabrtvljen zemljom i mahovinom. Koliba je bila pokrivena grubim krovom od
pruda, a ovaj opet mahovinom i suhom paprati.
Vrata su bila tako uska i niska kao da su građena samo za djecu, a prozorski okviri
upravo toliki da je čovjek mogao kroz njih proviriti nosom. Još žalosnije su bile one
druge dvije zgrade. Da se nisu tako naslonile na kudu, vjerojatno bi se bile srušile.
Zena iščeznu u kudu, a da nas nije ni pogledala. Sjahasmo pred vratima. Bila su
iznutra zakračunata. Džemal udari o njih kundakom. Tek nakon duljeg vremena
odškrinuše se vrata i pojavi se žena.
Postoji bajka o nekoj staroj čarobnici koja živi daleko u šumi pa svakoga tko zaluta
k njoj stavlja u ped da ga ispeče i pojede. Ugledavši tu ženu i nehotice sam morao
pomisliti na vješticu iz bajke.
Bila je vrlo visoka i neobično mršava. Da bi nas mogla pogledati kroz vrata, morala
je gornji dio tijela sagnuti gotovo u pravom kutu. I lice joj je bilo razvučeno. Uopde,
na njoj je bilo sve dugačko. Oštar nos zavijen poput srpa, šiljata brada koja je
odozdo gledala prema gore, široka usta bez usana i zUbi, velike lopataste uši, sitne
usko usađene oči bez trepavica crvenih rubova, duboke bore na licu iz kojih bi
upravo mogao iskopati prljavštinu, sve je to djelovalo silno odbojno.
Kad je sad napokon progovorila, umalo što se nisam trgnuo. Zvučilo je upravo kao
promukli glas vrane koja se zbog nečeg razljutila.
— Sto hodete? Tko ste vi? Zašto ste stali ovdje? — zakrešti ona.
Odjašite dalje.
Zena se pomaknu kao da želi zakračunati vrata, ah naš vodič stupi u vratnice i reče:
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Da odjašimo dalje? Ne, to nedemo učiniti. Ostat demo ovdje.
— To ne može biti! To ne može biti! Ovdje nemate što tražiti. Ne primam
nikakve strance.
— Ja nisam za tebe stranac. Sigurno- me poznaješ.
— Ali ostale ne poznajem.
— To su moji prijatelji.
— Moji nisu.
Ona ga je gurala iz kude, a on nju u kudu, dakako samo prividno.
— Ta budi pametna, Muško! — zamoli je Džemal. —- Ne tražimo od tebe ništa
badava. Sve demo platiti dobro i pošteno.
Činilo se da je to djelovalo; bar srno trebali tako misliti. Njezino odbojno držanje je
malo popustilo i ona upita:
— Kanite platiti? To je nešto drugo. Onda mogu bar razmisliti hodu li vam
dopustiti da ostane kod mene.
— Tu nema šta razmišljati. Od tebe tražimo samo krov i da nešto pojedemo.
— Zar to nije dosta?
— I više nego dosta, to je previše — umiješah se. — Jelo i pide ne tražimo od
tebe, a mjesto za spavanje sami demo potražiti. Ako nemaš mjesta u kudi, spavat
demo vani.
Nikako ne bih mogao jesti bilo što iz tih prljavih prstiju sličnih pandžama. A da
spavamo u kudi? Ni za koju cijenu. Soba je izgledala upravo kao da vrvi od buha,
stjenica i uši.
Opis putovanja kroz sunčani Istok, ovijen mirisom i bajkama, možda se lijepo dade
čitati, ali stvarno putovati onuda ved je nešto posve drugo. Osjedaj za pristojnost
često zabranjuje piscu da govori o kojekakvim neobičnim, ah značajnim sitnim
doživljajima. Istok je sličan Carigradu kojeg nazivaju »sjajnim obrazom na licu
svijeta«. Izvana pruža divan pogled, ali uđeš li u uske ulice, iščeznut de lijepa iluzija.
Nema sumnje da je Istok pun ljepota, samo što posjetilac tih ljepota ne smije biti
prenježne čudi!
Putnik nalazi u njem preobilje pustolovina, svakoga dana, pa i svakoga sata. Ah
kakve su to pustolovine! Ne odnose se na velika zbivanja, ved na sitne svakidašnje
događaje. Pripovjedač ne smije govoriti o njima. Najbrojnije pustolovine doživijuje
on u borbi s često gotovo neopisivom nečistodom stanovništva. Jednom sam jeo s
nekim glasovitim šeikom koji je za vrijeme jela izvadio nekoliko odviše živahnih
životinjica sa zatiljka pa ih pred nama svima hladnokrvno odbacio ustanu i onda
rukama, koje nije obrisao, zahvatio u pilav i napravio od njega kuglicu da mi je kao
časni zalogaj gurne u usta.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Vrlo malo ljudi de mi povjerovati da je to doduše bila mala, ali ipak po život opasna
pustolovina. Da sam odbio taj počasni zalogaj, uvrijedio bih šeika pa bi se ta
uvreda u pustinji mogla okajati samo smrdu. Preostajao mi je dakle samo izbor
između kugle, uboda nožem, ili toga da pojedem tu strašnu kuglu od riže. Meni
slijeva sjedio je šeik koji mi je pružio taj zalogaj i čekao da otvorim usta. Zdesna mi
je sjedio Kriiger-fbej, poznati pukovnik lične garde tuniskog vladara, On je —
podrijetlom Nijemac — jednako kao i ja opazio kako je šeik odstranio one sitne
životinjice. Tačno je znao u kakvoj se velikoj neprilici upravo nalazim pa se na
njegovu licu dala pročitati napetost kojom je očekivao hodu li odabrati kuglu od
riže ili od olova. U takvom položaju treba imati prisutnosti duha. Zato sam veoma
uljudno rekao šeiku:
— Cio svoj život sjedat du se tvoje dobrote.
Uzevši zalogaj iz njegove ruke, nastavah:
— Oprosti, gospodine!
Zatim se brzookrenuh Kruger-beju i rekoh:
— Molim te, ti si ovdje najugledniji!
Čestiti komandant lične garde se prestraši. Naslutio je moju namjeru pa otvori usta
kako bi odbio moju ponudu. Ali taj trenutak bio mi je dovoljan. Prije nego što je
uspio izustiti i riječ imao je rižinu kuglu u ustima i nije je više smio izvaditi. On je
bio najstariji. To što sam mu dao počasni zalogaj, ne samo da nije bila uvreda, ved
od svih prisutnih s odobravanjem prihvaden dokaz da poštujem starost. Siromašni
»¡najugledniji«''udesio je doduše kraj toga lice kao da mu se u ustima nalazi sav
jad i sva bijeda sVijeta. Stiskao je čeljusti i stiskao, gutao i gutao sve dok nije od
napora upravo poplavio u licu i progutao zalogaj. Taj nezahvainik se još mnogo
godina kasnije prijetio da mi nede zaboraviti tu podvalu.
Takvi doživljaji su na Istoku češdi nego što to putniku može biti milo. On ih u svojim
zapisima može natuknuti, al ih ne smije opširno opisati. Borba protiv prljavštine i
gamadi na Istoku je zaista strašna pa može putniku pokvariti i najvedi užitak.
Muška nije ni slutila što me je navelo na te riječi, ah očito se ulozi, koja joj je bila
dodijeljena, protivilo da se mi odvojimo. Zato brzo reče:
— Za vas bi bilo mjesta, efendijo. Ako dobro platite imala bih i ležaj za tebe, a
tvoji pratioci mogu kraj tebe spavati na svojim pokrivačima.
— Gdje je taj ležaj?
— Uđi, pokazat du ti ga.
Pošao sam za njom, ne doduše zbog toga da pogledam ležaj, ved da vidim kako
izgleda Muskino kudanlstvo. U kakvu li sam to jamu ušao! Prostorija se sastojala
gotovo od samo četiri gola zida. Desno u kutu nalazilo se kameno ognjište, ah
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
lijevo u drugom kutu ugledao sam neurednu hrpu suhe paprati, hšda i krpa. Zena
pokaza onamo rekavši:
— Eno, tamo je ležaj. A ovdje je ognjište na kojem du vam ispedi meso.
Cijela prostorija van jala je po dimu. Koliba nije imala dimnjaka., ved je dim sukljao
kroz krov. Moji drugovi su ušli zajedno sa mnom. Na njima sam jasno vidio da
misle jednako kao i ja.
— Kakvo to meso misliš — upitah je.
— Konjsko.
— Odakle vam?
— On našega konja — uzdahnu starica pokrivši obim rukama
oči.
— Zar ste ga zaklali?
— Ne, nismo. Konj je razderan.
— Ah! Tko ga je razderao?
— Moj muž veli da je morao biti medvjed.
— A kad je napao konja?
— Prošle nodi.
— Alah, Alah! — viknu Halef. — Dakle taj medvjed ne jede samo maline! Jeste
li ga ubili?
— Kako to možeš pitati? Da se ubije medvjed, potrebno je mnogo ljudi.
— Hodeš li mi redi kako je to bilo? — upitah staricu.
— To ni sami pravo ne znamo. Konja trebamo za naš posao. On vuče kola s
ugljenom ...
— Nisam nigdje Vidio kola.
— Ne možemo ih dovesti ovamo jer do naše kude nema puta. Kola stoje kod
ugljenara, ali konj je ovdje ako smo kod kude. Nodu ostaje vani da bi mogao pasti.
Kad smo jutros ustali, nije ga bilo, a
kad smo ga potražili, našli smo njegovu lešinu tamo prijeko kod one stijene. Neka
ga je zvijer rastrgla. a kad je moj muž pogledao tragove, rekao mi je da je to bio
medvjed.
— Gdje se sad nalazi preostalo meso?
— Vani u sjeniku.
— Pokaži mi ga.
— Ne smijem, efendijo — prestrašeno de ona. — Moj muž mi je zabranio da
onamo puštam straine ljude. '
— Zašto?
— Ne znam.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Gdje ti je muž?
— Pošao je da potraži medvjedov ležaj.
—- To je opasno. Zar je tvoj muž tako hrabar lovac?
— Jest, hrabar je.
— Kad de se vratiti?
— Nadam se ubrzo.
— Tako. Zar su možda danas ved kakvi stranci bili kod vas?
— Nisu. Zašto pitaš?
—- Jer ti je tvoj muž zabranio da strance puštaš u sjenik.
— Nitko nije bio ovdje, ni živa duša, ni danas ni jučer. Živimo veoma osamljeno
tako da k nama vrlo rijetko netko dolazi.
U istom trenutku odjeknu izvana kreštavi otegnuti krik. Žena nastavi brzo govoriti
kako .bi svratila našu pažnju, ah je prekinuh:
— Cuj! Tko je to vikao?
— Ništa nisam čula.
— Ali ja sam čuo.
— Onda mora da je bila kakva ptica.
— Ne, to je bio čovjek. Zar zaista kod tebe nema nikoga?
— Potpuno sam sama.
Rekavši to, ona dade Džemalu mig prema vratima. Opazio sam to, okrenuo se i
izašao.
— Efendijo! — viknu ona za mnom. — Kamo deš?
— U sjenik.-
— Ne smiješ onamo!
— Koješta! Hodu da vidim tko je vikao. Uto mi konakdžija zakrči put i reče:
— Ostani ovdje, efendijo. Cuo si da nikakav stranac ...
Nije dospio dalje. Opet odjeknu krik, još glasniji i jezovitiji nego
prije.
— Čuješ li? — odgovorih. — To zvuči kao da se netko nalazi u smrtnoj
opasnosti. Moramo pogledati što je na stvari.
— Ali ti ne smiješ ...
— .Šuti! Nitko me nede spriječiti da učinim ono što hodu. Džemal je još jednom
pokušao da me zadrži, a isto tako i žena,
no ,jia sam ipak pošao. Moja tri pratioca pođoše za mnom, a iza njih konakdžija i
žena. Njih dvoje je nešto povjerljivo šaputalo medu sobom. Koliko sam mogao
razabrati, komakdžijiino je lice bilo veoma zabrinuto.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Otvorio sam prvi sjenik: u njemu su bile kojekakve ropotarije. Kad smo onda
krenuh prema drugome, krik se začuo ponovo, upravo iz toga drugog sjenika.
Zvučao je upravo strašno. Otvoriismo vrata i uđosmo. U sjeniku je bilo gotovo
tamno. — Je li netko ovdje? — upitah.
— O Alahu, Alahu! — zajauče neki glas koji sam odmah prepoznao.
— Ta to je Mubarek! — šapnu Halef.
— Tako je. Ili su i oni drugi u blizini da nam pripreme stupicu, ili su nastavili put
k ugljenaru, a staroga su morah ostaviti ovdje. Sigurno ima vrudicu.
— Ne ulazi, efendijo! — reče žena. -— Tamo je bolesnik. —; Zašto si mi to
zatajila?
— Ne smijemo ga smetati.
— Što mu je?
— Ima koleru. Ne ulazi onamo. Inače de te zaraziti pa si gotov.
— Tko je taj bolesnik?
— Moj brat.
— Lažeš, ženo! Poznajem čovjeka koji leži ovdje. To je stari Mubarek pa du ga
tačriije pogledati. Imaš h svjetiljku?
— Nemam.
— Ah imaš luči!
— Nemam ni njih.
— Cuj me, sad deš donijeti luči da osvijetlimo sjenik i ako se za jednu minutu ne
vratiš, dobit deš batina da de ti se raspucati ta prljava koža!
Latio sam se biča. To je djelovalo.
— Efendijo — usprotivi se Džemal — nemaš prava da ovdje nastupaš kao
gospodar. Mi smo ovdje gosti i. . .
— ... i platit demo po zasluzi, naime ili pijasterima ili batinama — upadoh mu u
riječ. — Ovdje u sjeniku leži Mubarek. Gdje god je on, mi se nalazimo u opasnosti,
pa du postupiti tako kako to traži naša sigurnost. Budeš li me u tome smetao,
moram pretpostaviti da potajice surađuješ s našim neprijateljima. I sam znaš da
imam razloga da u to povjerujem. Čuvaj se dakle!
Džemal ušuti. Nije se usudio ni pisnuti. Žena je dotle donijela luči od kojih je jedna
ved gorjela. Zapalili srno ih još nekoliko, uzeli u ljevicu, a napete revolvere i pištolje
u desnicu i stali pretraživati sjenik. U njemu je bilo samo dvoje, naime Mubarek
koji je bez svijesti ležao u jednom kutu i konjska lešina u drugom. Kad smo prišli
bliže, uzdignu se s uginula konja cio roj odvratnih muha.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Jesi li luda? — upitah ženu. — Tamo leži čovjek u vrudici od rane, a kraj
njega konjska strvina kojom se hrane tisude muha. I to meso da mi jedemo? Zar ne
znaš kako je to opasno?
— Sto bi nam moglo naškoditi?
— Moglo bi nas stajati života. Osim toga si lagala. Onaj čovjek tamo je naš
smrtni neprijatelj koji nam radi o životu. Time što si pokušala da nam ga zatajiš
dokazala si da si njegov saveznik. To deš mi skupo platiti!
— Efendijo — stane me ona uvjeravati — ne znam ni riječi o svemu ovome što
govoriš.
— Ne vjerujem ti.
— Mogu se zakleti.
— Ne vjerujem ni tvojoj zakletvi. Kako je taj starac došao k tebi?
Muiska pogleda konakdžiju kao da ga nešto pita. Džemal joj kimnu u znak
sporazuma. Razumio sam što joj je time rekao, ah sam se pretvarao da nisam ništa
vidio.
— Ovuda je prošlo šest konjanika — stane mi ona razjašnjavati. — Jedan je od
njih bio bolestan pa nije mogao dalje. Zato su me zamolili da ga zadržim ovdje dok
se ne ojača ih dok oni ne dođu po njega. Uvjeravali su me da de mi dobro platiti.
— Jesi li poznavala te ljude?
— Nisam.
— Zašto sd rekla da je taj stari grešnik tvoj brat?
— Ne znam je li on grešmik. Zamolili su me da tako kažem i da nikoga ne
pustim k njemu jer ga progone neprijatelji.
— Jesu li ti opisali te neprijatelje?
— Jesu.
— I taj je opis odgovarao nama?
— Posve taono. Zato te prije i nisam htjela pustiti u kudu.
Uto s ulaza odjeknu neki ljutiti glas.
— Sto se ovdje zbiva? Tko se usuđuje da bez mog dopuštenja uđe ovamo?
Držedi luč u ruci prišao sam bliže čovjeku koji je to upitao, a i žena požuri k njemu
pa mu stade nešto šaptati. Nije bilo razloga da je u tome smetam. Kad su završili,
on se obrati k meni:
— Efendijo, moja mi je žena rekla da ste joj se zaprijetili. To ja ne dopuštam.
Primivši ovog bolesnika mi srno učinili djelo milosrđa pa nemate pravo da nam to
predbacujete.
— Tko je kome išta predbacivao?
— Ti.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Nije istina. Ona ga je zatajila pred nama.
— Sto vas se to tiče? Ne možemo li raditi što hodemo?
— Možete, ali kad čujem gdje neki čovjek viče, a onda mi na moje pitanje
odgovaraju da nema nikoga, moram postati nepovjerljiv. Morao sam pomisliti da
se neki čovjek nalazi u opasnosti pa sam ušao ovamo da ga spasim, premda mi to
tvoja žena nije htjela dopustiti.
— Jer si mu ti smrtni neprijatelj.
— I to je laž. Štedjeli smo ga, premda nam je on radio o glavi. Ne kanim mu
nanijeti nikakvo zlo. Spreman sam štoviše da mu pomognem ako je to još mogude.
Odnesite ga u sobu. Ondje dete ga lakše njegovati. Pregledat du njegovu ranu. Bit
de mi drago ako mu još uzmognem pomodi. Ja nikome ne otimam život ako to ne
moram učiniti da bih obranio svoj.
— Ti deš ga pošteno pregledati i nedeš mu dati lijek koji bi ga do kraja ubio?
— Nedu mu uopde dati nikakav lijek, samo du ga previti kako treba. Odnesite
ga odmah onamo. Ja du ovdje čekati na tebe jer bih htio govoriti s tobom zbog
konja.
Tek sada, kad je luč bolje osvijetlila Janaka, ugledah da u ruci nosi nekakav mali
omot. Odmah sam ga prepoznao pa potajice dao Ifalefu znak da ga upozorim na
nj.
Džemal, Janak i njegova žena podigoše Mubareka i pronesoše ga kraj nas. Ranjenik
je bio bez svijesti, ali mora da je osjedao bolove zbog dodira jer je bolno ječao.
— A što onda, sidi, ako Mubarek nije bio sam sakriven?
— Uvjeren sam da su omi ostali otišli, .ali du ipak poduzeti sve potrebne mjere
opreza kao da se nalaze ovdje negdje sakriveni.
— Sto želiš s tim trgovcem ugljena govoriti o konju?
— Htio- bih ga kupiti. Bar jedan dio strvine.
— Jesi h lud? Misliš li da bismo trebali jesti to meso?
— Mi ne, ah netko drugi.
— Tko?
— Jedan naš gost. Nadam se da deš ga još danas upoznati.
Izbjegavao sam daljnja pitanja prišavši Omaru i Osku koji
su začuđeno promatrali uginula konja, medvjedovu žrtvu. Silna zvijer je zdrobila
konju lubanju. Mozgovna šupljina u kojoj se nalazi' najveda poslastica za
medvjede, mozak, bila je tako fino očišdena kao da ju je netko otro spužvom.
Zatim je medvjed proparao utrobu. U njoj nije bilo crijeva; on ih je požderao.
Požderao je i meso iznad čeljusti, a na kraju vjerojatno načeo prsa. Time se zasitio.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Konj je bio krupan i dobro uhranjen, sigurno dosta snažan da vuče težak teret.
Zato Halef upita:
— Kako može medvjed svladati takvoga konja? Ta konj može pobjedi ili se
braniti kopitima.
— Medvjed to isto tako dobro zna kao i ti pa prema tome i usmjeruje svoj
napad. Uostalom, to je stari momak koji sigurno raspolaže velikim iskustvom.
— Ali zamisli samo, konj je tako brz, ddk za medvjeda vele da je nespretan.
— Tko to vjeruje, taj ne poznaje medvjeda. Da, obično se čiini kao da više voli
polako hodati nego žuriti se, ali ja ti kažem da sam bio prisutan kad je jedan sivi
medvjed stigao konjanika koji se iz sve snage trudio da umakne. Nastrijeljeni
medvjed pokazuje toliki bijes i razvija takvu brzinu da ga to čini krajnje opasntim.
— No kako je medvjedu moglo uspjeti da obori konja?
— Najprije je bio tako pametan da mu se prisnija uz vjetar kako ga konj ne bi
mogao nanjušiti. Stigavši u blizinu svoga plijena zaskočio ga je u nekoliko dugačkih
brzih skokova, a zatim ga napao sprijeda. Po ranama možeš vidjeti da ga je
sprijeda oborio. Pogledaj samo proparane prednje noge i obje zaderotine desno i
lijevo u vratu! Prednjim je šapama zgrabio konja za vrat, a stražnjima se opro o
njegove prednje noge. Kod njegove medvjeđe snage, koja je uostalom poslovična,
bio je dovoljan jedan trzaj da obori konja na zemlju. Zatim mu je zubima zdrobio
jedan kralježnjak na zatiljku. To jasno vidiš po ranama. Želiš li još uvijek da te on
zagrli?
— O moj zaštitnice! O moj čuvaru! To mi ne pada ni na um. Ne bih mu mogao
zdrobiti prsni koš kao što sam maločas rekao. No ipak ga se ne bih bojao da dođe
do borbe između mene i njega. Morao bih samo imati uza se svoju pušku. Nije li to
najsigurnije?
— Jeste, ah ima lovaca koji napadaju medvjeda samo nožem.
— Je li to mogude?
— Jest. Samo što je za to potrebna hladnokrvnost, vehka tjelesna snaga i
siguran udarac. Ako nož ne pogodi u srce, čovjek je obično izgubljen. Puškom se
medvjed dade ubiti na različite načine. Ah nikad ne pucaj na njega s velike
udaljenosti! Najbolje je da mu po-đeš ususret prislonivši pušku na rame. Medvjed
de se uspraviti da dočeka strijelca pa mu možeš na deset korak ispaliti smrtonosni
hitac u srce. Bududi da medvjed obično širom razjapi ralje, može se i ondje
pogoditi kakvo osjetljivo mjesto i protjerati mu metak kroz gornji dio ždrijela u
mozak. Međutim, čak i onda, ako medvjed padne i ostane nepomično ležati, treba
biti na oprezu. Prije nego što nemarno priđeš pogođenom medvjedu, moraš se
najprije tačno uvjeriti je li zaista mrtav.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Ovu sam pouku dao u određenoj namjeri nadajudi se da du još iste večeri upoznati
tog medvjeda.
Uto su se Džemal i Janak vratili. Zena je ostala kod bolesnika. Trgovac ugljenom
me upita:
— O čemu si to htio zbog konja razgovarati sa mnom?
-— Htio sam znati hodeš li cijelo meso upotrijebiti za sebe?
— Hodu. Spremit du ga.
— Onda uzmi najbolje komade! One slabije du kupiti od tebe.
— Ti? Cemu?
— Za medvjeda.
— Taj je ved doista dobio. Kaniš li mu još davati poklone zato što mi je ubio
konja?
— Ne kanim. Poklon mu ne spremam. Znaš li možda da li se ta zvijer ved dulje
vremena zadržava u ovom kraju?
— Prije nikad nisam naišao na njegov trag. Susjedi stanuju ovdje daleko jedan
od drugoga, ali bududi da ja kao trgovac marljivo posjedujem okolišna mjesta,
sigurno bih bio čuo da je ved izvršio kakav sličan grabež.
— Onda je medvjed ovdje stran pa još ne poznaje prilike i ne zna gdje bi na lak
način utažio glad. Vjerujem da de se nodas vratiti da poždere ostatak konja. Nalazi
li se mjesto, na kojem je ubio konja, daleko odavde?
— Nije daleko. Cuo sam od svoje žene da je stajala upravo ondje kad ste vi
stigli. Konj je ležao među kamenjem na vrhu one izbočine šume.
— Zato bih jedan dio mesa htio odnijeti natrag onamo pa ondje čekati na
medvjeda.
— Efendijo, što ti pada na um!
— Ništa neobično.
— Ne govori tako! Valjda ne kaniš tako golemu zvijer čekati po mrkloj nodi?
Tako nešto nisam još nikada čuo. Ako koji medvjed zaluta u ovaj kraj, a to se vrlo
rijetko dešava, onda se skupe svi hrabri ljudi i dovedu sa sobom svoje pse ih pak
pošalju vojsku. Onda uvijek dolazi do prave bitke u kojoj pogibaju brojni psi,
kadšto i ljudi, a medvjed kao pobjednik odlazi s bojišta sve dok naposljetku ne
bude savladan u drugoj, tredoj ili četvrtoj bici.
— Ukazujete mu veliku čast. Za medvjeda je dovoljan jedan jedini čovjek s
dobrom puškom.
— Efendijo, da ne kaniš možda posve sam izadi pred njega?
— Svakako. Ili zar me možda želiš pratiti?
— Ni za sva blaga svijeta! — viknu on ispruživši od sebe svih deset prstiju.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— No, nedu podi sam, ved du sa sObom povesti jednog od svojih pratilaca.
— Dakako mene, mene! — viknu Halef, a oči mu zasjaše.
— Da, tebe, Halefe. Ti deš biti prisutan da bi o tome mogao pripovijedati Hani,
najdivnijoj od svih žena koje usreduju svoje muževe.
— Hamdulilah! — Odnijet du Hani medvjeđe stegno i naučiti je da ga usoli i
osuši kao... kao. .. hm .. . O sredo ! 0 blaženstvo!
Umalo da u svom oduševljenju nije odao tajnu kako je ono prekršio zapovijedi
horama. Lice mu je sjalo od užitka, ali Osko i Omar gledali su nezadovoljno.
— Efendijo — dobaci Osko — misliš možda da bismo se mi bojali medvjeda?
— Ne mislim jer znam da ste hrabri.
— Onda te molimo da i nais povedeš sa sobom.
— Ne mogu. Odviše mnogo nas ne smije biti. Inače bismo po-plašili zvijer jer
medvjed je lukav, premda se često za nj tvrdi upravo protivno. Uostalom,
povjeravam vam važnu zadadu pa bi se lako moglo dogoditi da i vi morate dokazati
svoju hrabrost, jer bi medvjed mogao dodi na pomisao da i k vam dođe u pohode.
— Nama? Kako?
— Treba da čuvate naše konje koje demo ovdje staviti u obor. Nodas ih ne
smijemo ostaviti na otvorenom jer bi medvjed mogao ponovo zaželjeli svježe
konjetine. Sad naime vjetrid puše odavde prema onom mjestu na kojem demo
čekati na nj. Njuh mu je dovoljno osjetljiv da primijeti kako se ovdje nalaze konji.
Mogao bi mrtvo meso ostaviti da leži netaknuto, pa podi ovamo po živo. Halef i ja
moramo računati s tim da se medvjed nede pojaviti pred nama, ved da de krenuti
ravno prema sjeniku. U tom slučaju de nam vaši hici objaviti što se dogodilo.
— Hvala, efendijo. Vidim da ipak imaš povjerenja u nas. Mi demo vjerno čuvati
stražu. Neka medvjed samo dođe. Naši meci de ga pozdraviti.
— Ali ne onako kako vi to možda mislite. Morate ga čekati ovdje u sjeniku kraj
konja, a nikaiko vani. Zia taikav pothvat nemate dovoljno iskustvo pa biste time
samo ludo smiono stavili život na kocku.
— Zar da se od te zvijeri zaklonimo iza dasalka?
— Jest, jer i mi demo se zakloniti iza kamenja. Vaše puške nisu dovoljno
pouzdane, a sve da i pogodite medvjeda, bio bi samo sretni slučaj da ga tane
smrtno rani. Kad bi na vas naišao vani, uvjeren sam da bi bar jedan od vas zaglavio.
— Ah što možemo poduzeti protiv njega ako on stoji vani, a mi smo ovdje i ne
možemo ga vidjeti?
— Zato dete ga to jasnije čuti. Ovaj sjenik je lako građen, a vi nemate ni pojma
kako medvjed u slučaju potrebe može biti oštrouman. On tačno zna što su vrata
pa pokušava da ih probije ili da ih svojim snažnim pandžama rastrga. Ako mu to ne
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
uspije, obidi de cijelu zgradu i pretražiti svaku pojedinu dasku ne bi li je uspio
istrgnuti. Cim probije mah otvor, onda mu kraj njegove neizmjerne tjelesne snage
nede biti teško da silom uđe u sjenik. Sad vam je jasna vaša zadada. Bude li
medvjed došao do sjenilka, čut dete ga gdje grebe po njemu i po tome znati gdje
se nalazi pa ispalite u nj metak kroz tanke daske. Mi demo vani čuti hice, a sve
ostalo je naša stvar.
— Onda uopde ne može dodi do prave borbe između njega i nas!
— Naprotiv, vrlo lako može dodi do nje. Na lake rane medvjed se gotovo i ne
obazire, ved samo napada udvostručenim bijesom. On bi usprkos vaših hitaca
mogao probiti tanke daske ih se provudi kroz njih. Onda de vas napasti i vi se
morate braniti. Nedete imati vremena za pucanje jer ne možete napuniti puške.
Morate ga udariti kundakom po njuški, ali nipošto po tvrdoj lubanji jer bi se
kundak razbio. To i ubodi nožem u srce jedino su čime se možete braniti dok Halef
i ja ne stignemo ovamo. Uostalom, mi i nismo tako daleko. Kasnije du vam dati
potanje upute.
— Ali ved je tamno — ubaci Halef — a naši konji su još vani. Kad bi došao sada i
ubio tvoga Rija?
— Sad još ne dolazi, a osim toga Ri nije ugljenariski konj. Vjerujem štoviše da bi
mu mirno mogao prepustiti da se sam obrani od medvjeda. Ovakva čistokrvna
životinja vlada se u opasnosti drukčije od običnog kljuseta. Još neko vrijeme
možemo mirno ostaviti konje na paši. Bude li medvjed zaista došao, nede dodi
prije deset sati nodu. Da ništa ne propustimo, zapalit demo vani vatru i sjesti uz
nju. Tako demo imati pred sobom konje pa im možemo odmah svojim puškama
pritedi u pomod. Uostalom, vatra de svijetliti nadaleko pa de odvratiti medvjeda i
od toga da prerano posjeti mrcinište. Sad se radi samo još o konjetini.
Ugljenar je rado primio moju ponudu. Za njega je bila glavna stvar da zvijer bude
ubijena. One dijelove konja koje je želio zadržati, skinuo je s kostiju. I kraj toga je
preostalo dovoljno za medvjeda; Z9 taj ostatak zatražio je trideset pijastera što
sam mu rado platio.
Vani uz uži dio kude bila je naslagana velika hrpa goriva drva. Kupio sam je od
Janaka za deset pijastera i dao nedaleko kudnih vrata koja su gledala prema jeziku
šume, zapaliti veliku vatru koju je trebalo podržavati sve dok nas dvojica ne
krenemo u lov. Vatra je svijetlila dovoljno daleko da smo mogh vidjeti i čuvati
svoje konje koji su pasli u blizini kude. Osko je ostao uz vatru, a mi ostali uđo-srr o
u sobu. Htio sam pregledati Mubareka.
Još vani smo čuh neprekidno jaukanje. Taj čovjek je pružao strašnu sliku. Iscereno
hce, krvlju podlivene oči, pjena koja mu je navrla na usta, neprekidne kletve i
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
proklinjanja, ružan zadah koji se širio oko njega, sve je to djelovalo tako odbojno
da sam se morao zaista s mukom svladati da čučnem kraj njega i da mu pregledam
ranu.
Starca su nemarno povezale nesavjesne ruke. Kad sam htio skinuti povoj i zbog
toga mu dodirnuo ruku, zaurlao je od bola kao divlja životinja i sav se propeo.
Pokušao je da se od mene obrani zdravom rukom.
Groznica mu je kadšto davala toliku snagu da sam ga morao upravo silom svladati.
Bila su potrebna tri čovjeka da ga pridrže da bi s njegovih rana mogao skinuti krpe.
Odmah sam opazio da tu više nema spasa. Bilo je prekasno i za amputaciju.
Razotkrio sam mu i rame, razrezavši kaftan. Ved je počela upala, ruka je trunula, a
odvratni sokovi trunjenja širih su upravo užasan vonj.
Nismo mogh učintii ništa, osim da mu dademo vode koju je
vičudi tražio. To smo prepustih ženi. Bilo je pravo čudo da je taj čovjek izdržao put
dovde. Stajali smo kraj njega tresudi se od jeze. Nismo više mislili na njegova
neprijateljstva, ved samo na strašan svršetak što ga je sam sebi priredio. Džemal
reče:
— Efendijo, ne bi li bilo bolje da ga ubijemo? To bi bilo najbolje dobročinstvo^
što bismo mu ga mogh iskazati.
— Nemamo pravo na to — odgovorili. — Uostalom, on je svoje patnje zaslužio
što također morate imati na umu, pa leži sad pred vama kao primjer i opomena za
sve vas, upravo za vas, za tebe, Džemale, za Janaka i za njegovu ženu.
— Za nas? -— upita Džemal smeteno. — Zašto?
— Redi du vam: tko hoda putovima toga čovjeka izvrgava se opasnosti da de
svršiti na isti takav strašan način. Još nikad nisam vidio zločinca da umire sretno.
— Ti misliš dakle da je taj pobožan čovjek bio zločinac?
— Mislim, a i ti vrlo dobro znaš da imam pravo.
— Efendijo, tvoje riječi ne vrijede za me — naismije se Džemal. — Ja sam tvoj
prijatelj i nemam nikakve veze s tim starcem. Alah zna da sam pravedan i da ne
zaslužujem kaznu. I ovaj čovjek, trgovac ugljena i. njegova žena su čestiti ljudi.
Tvoje riječi se ne odnose ina nas. Neka se svatko- sam brine za svoje greške.
Bududi da je bio svjestan da se prema nama odnosi opako i neiskreno, njegove su
riječi bile drske, pa Halef zato smjesta .posegnu prema onom mjestu svoga pojasa
gdje se nalazio bič. Ja mu međutim odmahnuh rukom i odgovorih konalkdžiji:
— Imaš pravo, svi smo mi griješnici i svako ima svoje greške. Ipak je čovjeku
dužnost da opomene one koji su mu u blizini ako se oni izvrgavaju opasnosti i
mogli bi u njoj poginuti. Time sam izvršio. svoju dužnost, a sad je vaša stvar hodete
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
li poslušati moju opomenu ih ne. Ovdje smo gotovi pa možemo odnijeti meso
onamo gdje je medvjed napao konja.
Uđosmo u sjenik. Konjski kostur nije bio još razrezan pa smo ga mogli cijeloga
odnijeti. Halef i trgovac ugljenom uhvatiše konja sprijeda, a ja odostraga i tako
krenusmo. U blizini mjesta, gdje je medvjed razderao konja, položismo teret na
zemlju. Na teškom kosturu visjela je još najmanje jedna centa mesa. Kožu je Janak
ved zgulio. Da medvjed ne bi nanjuišio naše svježe tragove, čvrsto smo otrli cipele
o krvavo maso. Miris mesa morao ga je zavarati. Zatim krenusmo dalje.
Kad smo stigli na cilj, opazih da je za našu svrhu veoma prikladan. Premda je ved
bilo veče i tamno, ipak sam razabrao pojedinosti toga predjela pa sam u polukrugu
obišao oko njega tako da se našao između mene i jarke vatre od koje su se svi
obrisi ocrtavali prema plamenu.
Jezičac šume završavao je u oštrom stjenovitom šiljku s kojega su se srušile krupne
gromade kamena porazbacane uOkoio. Između njih je Janak pronašao uginula
konja. Položili smo ga opet na isto mjesto pa ako se sad sakrijemo uz povoljan
vjetar iza jedne od tih kamenih gromada, nije nam zvijer mogla umadi ako zaista
dođe.
Janak se nije ovdje nipošto ugodno osjedao pa ubrzo ode. Polako smo pošli za
njim.
— Taj čovjek ne bi htio da ga medvjed poždere — nasmije se Halef. — Sad u
tami bi mu se to možda moglo dogoditi, ali kladim se da bi medvjed, kad bi ga
ugledao danju, pomislio: odviše si prljav! Uostalom, sidi, ti si mi dao znak da
pogledam onaj omot što ga je držao u ruci.
— Jesam. Znaš h što je u njemu?
— Dakako; odmah sam prepoznao krpu koju je vlasnica ribljeg ulja ovila oko
sušenog mesa. Bacio sam je zajedno s kobasicom. Da nije možda Janak pronašao
kobasicu?
— Vrlo vjerojatno jer je ono što se nalazilo u krpi imalo oblik kobasice.
— Neka je dakle pojede i neka osjeti nastavak mojih muka! Volio bih da ga
mogu pri tom promatrati. Upravo bih uživao u tome.
— Možda de ti si se pružiti ta prilika. Bududi da je Janak pronašao kobasicu,
zaključujem da je prošao kraj onog mjesta gdje si je bacio. Što je tražio ondje?
Njegova je žena rekla da je otišao da traži medvjedov trag, ah to nije istina.
Doznao je da demo dodi pa ga je nestrpljivost natjerala da nam pojaše u susret.
Mora dakle da mu je mnogo stalo do toga da dođemo jer je otišao, premda je
morao misliti na to da demo za njegove odsutnosti mnogo lakše otkriti sakrivenog
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Mubareka nego što bismo, to učinili da je on bio prisutan. Iz toga se dade naslutiti
da mu je obedan dio plijena što ga se ništa-rije nadaju nadi kod nas.
— Kažem ti, sidi, da smo mi odviše dobri s tim ljudima. Trebali bismo ih sve
postrijeljati. Čovječanstvo bi nam bilo zahvalno.
— Ti znaš što mislim o tome. Uostalom, ja sam ved pucao. Mubarek de umrijeti
od mojih metaka. Iiz zasjede ne ubijam. To bi bilo umorstvo. Ah ako nas tako
napadnu da nam je život ugrožen, branit demo se svim sredstvima.
Vratili smo se k vatri uz koju su se u međuvremenu smjestili svi ostali. Džemal je
zabo u zemlju dvije rašlje i upravo zabadao vedi komad mesa na prut koji mu je
služio kao ražanj. Ako je mislio da demo mu biti gosti, onda se prevario. Sredom
smo imah još malu zalihu hrane i ta je za večeras bila dovoljna.
Kad nas je trgovac ugljenom vidio gdje jedemo, dobio je takav tek da nije mogao
čekati da se konjetina speče. Otišao je u kudu, do-
veo svoju ženu i donio onaj paketid. Oboje sjedoše uz vatru, jedno kraj drugoga.
On razvije krpu i 'zaista: u injoj je bila kobasica. Razdijelio ju je, ali veoma
nejednako: žena je dobila manji, a on vedi dio. Kad ga je Džemal upitao odakle mu
kobasica, Janak izjavi da ju je donio s jednog od svojih poslovnih putovanja. On da
je smije jesti jer ini je musliman. Zaista su i on i žena s velikim užitkom jeli
kobasicu. Halef ih je pažljivo promatrao. ¡Sigurno bi volio staviti kakvu primjedbu,
ali se nije usuđivao.
Iz kude je međutim i dalje ¡dopirale neprekidno Mubarekovo stenjanje i jaukanje,
pomiješano s pojedinim oštrim krikovima prepasti. Zvučalo je upravo kao da neki
čovjek leži na mučihma. Njegovi saveznici nisu marili za to. Rekao sam ženi da mu
odnese vode, ali upravo u taj čas bilo je gotovo pečenje pa ona odbi da me
posluša. Zato ustadoh sam.
Tek što sam ustao kad taj čovjek, posveden smrti, tako užasno zaurla da me upravo
prošla jeza. Htio sam požuriti k njemu, ah on se ved pojavi na vratima i viknu:
— Pomod, pomod! Gorim!
Pojurio je prema nama. Vrudica mu je dala snage. Ah ved nakon nekoliko koraka se
zaustavi, ukočeno se zagleda u vatru i sav užasnut zaurla:
— I ovdje plamen? Posvuda plamen? U meni također gori! U pomod, u pomod!
Starac podigne neozlijeđenu ruku uvis, a zatim teško tresnu o zemlju gdje je i dalje
jaukao. Podigli smo ga da ga odnesemo natrag u sobu, ali nam je to zadalo dosta
muke jer se upravo očajno branio držedi nas zhm dusima. Kad smo ga onda položili
u sobi na ležaj bio je sam iscrpen i sklopio oči. Zato opet izađosmo iz kude. Ubrzo
je međutim opet počeo urlati tako da se to jedva dalo izdržati. Tek nakon đuljeg
vremena utihnulo je sve u kudi i ja uđoh da pogledam što je.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Ležao je mraku. Zato zapalih luč i posvijetlih mu lice. Oči su mu b: le uperene u
mene. Došao je k svijesti i prepoznao me.
— Kaurine! — siknu na mene. — Dakle si ipak došao? Proklet bio! Ti si moj
ubojica! Ah ja nedu umrijeti, ne žehm umrijeti. Hodu tebe, tebe hodu da vidim gdje
umireš!
Klečao sam tik kraj njega, držedi u ruci lonac s vodom kojom sam ga htio osvježiti.
On se naglo pomaknu, istrgne nož iz mog po~
jasa, pa strelovito zamahne. Pogodio bi me u prsa da se nisam obranio loncem.
Narednog trenutka istrgnuo sam mu nož.
— Zaista si strašan čovjek. Još u posljednjem času pokušavaš prolijevati krv.
Kako možeš .. .
— Suti! — prekinu me on zaurlavši. — Zašto imam groznicu? Zašto sam tako
slab da sam morao dopustiti da mi istrgneš nož? Cuj što du ti sad redi!
On se polako uspravi. Oči su mu svjetlucale kao u pantere. I nehotice sam
ustuknuo.
— Bojiš li me se? —- podrugljivo de on. — Oh, zaista je strašno imati me kao
neprijatelja? — Alah, Alah, opet me peče!
Taj nesretni čovjek klonu natrag na ležaj i opet stade vikati. Svijest ga je napustila,
a vrudica ponovo svladala. Zadah u kolibi bio je nepodnošljiv. Kad sam se opet
našao vani na svježem zraku duboko odahnuh, ali ne samo zbog zadaha. Tko je ved
vidio čovjeka da tako umire, taj to nikad nede zaboraviti. Još i danas me spopada
jeza kad se sjetim one večeri.
NA MOM satu stajala je kazaljka na deset. Bududi da Turci broje sate od zalaza
sunca, a sunce je toga dana zapalo oko sedam, bila su prema tamošnjem
računanju vremena tri sata. Napojili smo konje u potoku i odveli ih u sjenik.
— Efendijo, gdje demo ostati mi, moja žena, konakdžija i ja? —
— Uđite u sjenik konjima! — savjetovao sam im.
— Ne, ne! Sam si rekao da bi se medvjed mogao probiti u sjenik. Udi demo u
sobu. Ako medvjed dođe, pobjedi demo pod krov i povudi ljestve za sobom.
Mubareka može mirno požderati.
Ono što je taj čovjek nazivao ljestvama, bila je zapravo greda u koju su bili urezani
utori. Bila je naslonjena na zid sobe. Kao strop služio je sloj usporedno složenih
kolaca.
Ugasili smo vatru, ¡a ono troje se požuriše da pobjegnu u sobu. Osko i Omar
krenuše u sjenik pošto sam im prije toga još jednom razjasnio kako se moraju
vladati.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Zatim krenuh s Halefom. Mališan se najprije ponovo uvjerio o tome da mu puške
nede zatajiti. Sa sobom sam ponio samo medvje-darku; karabinka mi kod takve
zvijeri ne bi mogla biti od koristi.
— Zapravo bi medvjed morao biti ved ondje — dobaci Halef. — Tako je tamno
da bismo ga ugledali tek kad se nađemo pred njim.
— Upravo zato ne smijemo ravno podi onamo. Vjetrid puše od nas pa bi nas
medvjed svakako nanjulšio. Podi demo u luku da pri-demo s protivne strane.
Kad smo se približili dotičnom mjestu, stadosmo se kretati s najvedim oprezom jer
ne samo što- je medvjed mogao biti ondje, ved je mogao i dodi upravo s te strane s
koje smo se mi šuljah. Držali smo puške na gotovs i pokadšto zastajkivah da
osluhnemo. Ako se medvjed ved nalažio uz kostur konja, onda bismo morah čuti
njegovo
mljaskanje i pucketanje kostiju. Nismo međutim čuli ništa, osim tihog šuštanja
vjetra u krošnjama drveda.
Naposljetku smo se toliko približili da smo, zavirivši iza kamena mogli ugledati
strvinu. Medvjeda nije bilo kraj nje. Uspeli smo se na neku veliku stijenu u blizini.
Bila je visoka kao dva čovjeka pa nas je dobro zaštidivala pred napadajem zvijeri.
Kamen je bio dčbeo, obrastao mahovinom, i pružao je posve ugodno počivalište.
Legosmo jedan kraj drugoga i stadosmo čekati.
— Sidi —šapnu mi Halef. — Ne bi li bilo bolje da smo se razdijelili?
— Bilo bi. Mogli bismo medvjeda dočekati s dvije strane.
— Onda učinimo tako.
— Ne. Ti potcjenjuješ opasnost, a to je uvijek pogrešno. Tvoja samosvijest te
lako može 'zavesti da budeš neoprezan. U prvom redu tražim da pucaš samo onda
kad ti ja to dopustim.
— Kaniš dakle pucati prije mene?
— Da, jer moj metak jače djeluje.
— To mi je žao, sidi, jer sam ja htio Ubiti medvjeda. Kakve li slave za mene kad
budem svojoj Hani, najdivnijoj među ženama, pripovijedao da si ga ti ubio? Htio
bih da joj uzmognem redi da je medvjed poginuo pogođen mojim tanetom.
— Možda deš joj to modi pripovijedati jer medvjed vjerojatno nede poginuti od
jedne jedine kugle. Ne pogodi ga metak odmah u srce, sigurno de dodi ovamo da
nas napadne. Pustit deimo ga da nam se približi, a kad se uspravi uz kamen da se
uspne na nj, možeš mu mirno ispaliti metak u ralje ih oko. A sad šutimo! Budemo li
govorili, nedemo primijetiti da li nam se zvijer približila.
Nijemo smo osluškivali u ndd. Vjetrid je šuštao iznad šume, žu-boredi kao kakav
daleki vodopad. Bududi da je to šuštanje trajalo neprekidno jednakom jačinom,
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
lako se dao razlikovati svaki drugi zvuk. Naša je strpljivost stavljena u tešku kušnju.
Moj sat, čije sam kazaljke dodirnuo vršcima prstiju, reče mi da je ved ponod.
— Medvjed uopde nede dodi — šapnu Halef. — Uzalud smo se radovah.
Vjerojatno nikad nedu . . .
Prekinuo se jer je, tačno kao i ja, čuo kako se zakotrljao neki kamen. Stali smo.
napeto osluškivati.
— Sidi, pao je kamen — šapnu mi Halef. — Ah to nije medvjed jer bismo inače
morah čuti da se kotrlja i drugo kamenje.
— Nikako. To što je izvrnuo taj jedan kamen, učinilo ga je opreznim. Premda bi to
mogla biti i neka druga životinja, ipak držim da je medvjed. Svakako du ga osjetiti
njuhom prije nego što ga ugledam.
— Njuhom? Kako je to mogude?
— Uvježbani čovjek može to osjetiti. Divlje zvijeri šire oko sebe poseban oštar
vonj. Vonj medvjeda nije doduše ni izdaleka tako snažan kao što je vonj lava, tigra i
pantere, ali ja du ga ipak osjetiti. Čuj!
Desno od nas kao da je zapucketala grana. Zvijer nam se približavala niza strmu
padinu onog jezičca šume. Sad sam je zaista osjetio njuhom. Tko je čak u kavezu
vidio divlju zvijer, sigurno je zamijetio i onaj jetki vonj što ga šire zvijeri, a osobito
one iz roda mačaka. Ako se pak zvijer nalazi na slobodi, onda je taj zadah još
mnogo jači. Oštar je i grize pa ga svaki osjetljivi nos mora zamijetiti, a uvježbani
organi njuha zamijetit de ga ved izdaleka. I ja sam sad osjetio taj »divlji« miris.
— Osjedaš li ga njuhom? — šapnuh Halefu posve tiho.
— Ne osjedam — odvrati on pošto je pomno om:risao nadesno i nalijevo1.
— Dolazi — ved ga njušim!
— Onda u tvom nosu ima više nego u mojem. Ah, sad de dobiti pozdrav koji de
ga začuditi.
Halef nape kokot svoje puške.
— Bez žurbe! — opomenuh ga. — Ti svakako smiješ pucati tek nakon mene,
jesi li razumio? Ne poslušaš li, ozbiljno du se naljutiti. Mogao bi svojom
neopreznošdu protjerati medvjeda.
Nije mi odgovorio, ah sam čuo njegov dah. Moj Halef je izgubio svoj mir; zahvatila
ga je lovačka groznica.
Začusmo tiho brundanje upravo kao da prede mačak, a odmah zatim opazismo
kako se neki krupni tamni predmet približuje konjskoj strvini.
— Je li to on? Je li to on? — šapnu mi Halef na uho. Uzbuđeno je đisao.
— Da, on je.
— Onda pucaj! Ta pucaj napokon!
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Samo strpljivo! Čini se da dršdeš.
— Da, sidi, čudno me je uhvatilo. Priznajem da dršdem, ali ne zbog straha.
— Poznajem to drhtanje.
— Ta pucaj ved jednom, pucaj, da i ja dođem na red!
— Savladaj se, Halefe! Nedu pucati prije nego što. mi se pruži dobar cilj. Imamo
vremena. Medvjed ine ždere kao lav. On je sladokusac pa ždere s užitkom. Najprije
uzima one komade koji mu se čine najzamamljiviji, a sve ono što mu slabije prija,
gura ustranu da bi se tome kasnije posvetio. Ovaj medvjed de vjerojatno nekoliko
sati ostati uz strvinu, da ne bi možda naglo progutanim zalogajima pokvario
želudac. Zatim de krenuti nalijevo prema vodi da se čestito napi je, a tek onda de
se povudi u svoj ležaj.
— Ali mi .ne možemo čekati tolike sate.
— Ja to ni ne kanim. Želim samo pričekati dok se medvjed uspravi. On to često
čini za vrijeme jela. Svaki se medvjed voli između pojedinih obroka uspraviti na
stražnje šape, a prednjima otire gubicu. Pri tome demo ga razabrati jasnije nego
sada. Bilo bi ludo da prije toga pucamo. To bi bila najveda glupost jer ti ne možeš
razlikovati njegovo tijelo od strvine k-onja i tamnoga tla.
— Ipak, ipak! Vidim ga. Tako ga jasno vidim da du pucati.
Halef se stane nemirno meškoljiti pa štoviše podigne pušku na
obraz,
-— Dolje s puškom! — ljutito mu šapnUh.
Mališan skine pušku, ali je bio tako uzbuđen da nije mogao ni trenutka mirno ležati
te bi nas sigurno odao svojim nemirom da kamen nije bio tako gusto obrastao
mahovinom.
Činilo se da medvjedu dobro prija večera. Srkao je i mljaskao kao kakvo loše
odgojeno dijete kad jede juhu. Medvjed je zaista bio sladokusac. Tu i tamo bi
zubima smrskao kakvu šuplju kost pa smo jasno čuli kako iz nje siše moždinu.
Zatim nasta stanka. Medvjed zadovoljno zabrunda i stane šapama pljeskati po
mesu sigurno da opipam provjeri kakvodu pojedinih komada. Zatim se uspravi.
Prije nego što je čvrsta sjeo nekoliko se puta ponovo spusti na prednje noge. Kad
se medvjed za vrijeme takvih stanki u žderanju uspravlja, Indijanac kaže:
»Prisluškuje u svoj želudac«. Trenutak toga »prisluškivanja« je najprikladniji za
hitac. Prislonio sam pušku na rame.
Sad se jasno dao razabrati cio lik medvjeda. Bio je, kako smo pravilno naslutili,
upravo golem. To sam jasno vidio, ali sam ipak spustio pušku.
— Alah, Alah! Ta pucaj, pucaj! — napade me Halef gotovo odviše glasno.
— Tiho, tiho! Inače de te čuti.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Ah zašto ne pucaš?
— Zar ne vidiš da nam je okrenuo leđa?
— Što to smeta?
— Hitac nije dovoljno siguran. Medvjed gleda prema kudi. Da nije nanjušio
naše konje? To bi moglo biti. Okrenuo se od strvine. To je opasno. Moramo čekati
dok se ponovo okrene, a zatim — budalo! Što ti pada napamet!
Posljednje sam riječi glasno viknuo. Halef nije više mogao obuzdavati nestrpljivost.
'Tako je brzo nanišanio i opalio da to nisam mogao spriječiti.
Ne obazirudi se na moju srdžbu, mališan skoči na noge, zamahne ispucanom
puškom po zraku i vikne:
— Pobjeda! Trijumf! Mrtav je! Gotov je!
Posegnuo sam iznad sebe, uhvatio Halefa za pojas i trgnuo ga
dolje.
— Hodeš li šutjeti, nesretnice! Poplašio si medvjeda.
— Poplašio? — viknu on nastojedi da se oslobodi mog zahvata. — Ubio sam ga!
Svladao sam ga. Ta vidi gdje leži!
Gn mi se silom istrgne, skoči opet na noge i vikne što je glasnije mogao:
— Omare, Osko, čujte užitak, čujte blaženstvo! Čujte slavu svog prijatelja i
pripazite na zvuk trublje moje divote! Ustrijelio sam medvjeda, poslao sam ga
njegovim očevima o stričevima, ja, Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas, Ibn .. .
Nije mogao dalje jer sam sad i ja skočio, zgrabio ga za šiju i pritisnuo ga o kamen.
Zaista sam bio veoma ljut pa sam ga zato tako čvrsto zgrabio da je pod mojom
šakom klonuo kao lutka.
— Ako samo još pisineš, osjetit deš moju šaku, ti vlasnice nesretnog ovčjeg
mozga! — zaprijetih mu se. — Ostani ovdje gore i brzo napuni pušku. Vidjet du
mogu li spasiti plijen.
Rekavši to, skočih s kamena ne maredi za svoju tek nedavno oz-dravljenu nogu.
Dolje brzo čučnuh, olabavih nož i podigoh pušku na rame. Ako je medvjed bio
ovdje, on de me svakako odmah napasti. Odozgo sam čuo zveckanje Halef ove
naboj njače, ali dolje je sve ostalo
mirne. Nisam mogao ništa čuti ni vidjeti. Opazio sam jedino to da se medvjed ne
nalazi više kod strvine.
Ipak je 'bio potreban krajnji oprez. Takav je stari medvjed mogao biti dovoljno
lukav da se na mene ne baci smjesta, ved da se potajice odšulja oko kamena. To bi
bilo opasno jer dođe li iza ugla, sukobit -demo se na takvoj blizini da bi me mogao
dosedi pandžama. Zato se udaljih nekoliko koraka ustranu tako da sam istodobno
mogao paziti i na stijenu i na strvinu.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Čeikao sam i netko vrijeme napeto osluškivao. Onda odjednom odjeknu u blizini
kude krik — pa još jedan, i još jedan, a zatim začuli povike pune očaja:
— Ostavite me, pustite me! U pomod! U pomod!
— To je Mubarek ! — doviknu Halef s kamena.
Htio sam mu odgovoriti', ali nisam dospio jer sam sad iz onog smjera čuo hitac.
Poznavao sam taj posebni oštri prasak. To je bila Oskova crnogorska puška.
— Medvjed je tamo prijeko kod staje — doviknuh Halefu prigušenim glasom.
— Siđi brzo dolje.
— Hamduhlah! Onda demo ga ipak još dobiti! — pobjedonosno de mališan.
On skoči dolje, padne, opet se podigne i potrči kraj mene. Požurio sam za njim, ah
tek što sam pretrčao nekoliko koraka, osjetih kako me nešto probada u gležnju
noge. Mora da sam, skočivši sa stijene, ponovo povrijedio nogu. Bio sam dakle
prisiljen da svoj galop usporim na obični kas. Pri tome sam zdravom nogom grabio
daleko, a bolesnu sam oprezno vukao, oslanjajudi se samo na vrške prstiju.
Sad kroz nodnu tišinu odjeknu upravo neopisivi krik. Je li to bio Mubarek ili Halef
koji je u međuvremenu ved morao stidi do kude? Da nije taj neoprezni čovjek
uletio medvjedu ravno u pandže? Toliko sam se uplašio za mališana da me oblio
znoj po čitavom tijelu. Nisam se više mogao obazirati na nogu i pojurih što sam
brže mogao.
Sad sam začuo i Oskove i Omarove glasove. Opet hitac! Na nesredu je na mom
putu ležao kamen. Nisam ga mogao, vidjeti pa posrnuli preko njega i padoh kohko
sam god bio dug i širok. Medvje-darka mi izleti iz ruke —nisam vidio kamo.
Brzo se podigoh i ogledah se. Pušku nisam vidio, a nisam imao ni vremena da je
tražim. Bio sam uvjeren da se Halef nalazi u opas-
nosti pa nisam smio gubiti ni trenutka. Zato jurnuh dalje i izvukoh nož iz pojasa.
Tnčao sam prema sjeniku.
— Osko, gdje je medvjed, gdje? — viknuh ved izdaleka.
— Vani, vani! — odgovori mi Osko iz sjenika.
— Je li Halef bio ovdje?
— Jeste, ali je opet pošao za medvjedom.
Sad sam stajao kraj drvenog zida. Iz njega su bile istrgnute dvije daske.
— Ovuda je medvjed pokušao udi — viknu Osko. — ispalio sam u njega metak.
— Jesi li ga pogodio ?
— Ne znam. Daske su pukle tek nakon mog hica.
— Kamo je otišao Halef?
— Nadesno; tako smo čuli.
— Ostanite unutra i pripazite. Medvjed bi se mogao vratiti.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Potrčao sam dalje u naznačenom smjeru. Kudna vrata bila su
otvorena i netko je stajao u njima. To sam vidio po sjeni jer su u kudi gorjele luči.
Na zemlji je ležalo tijelo nekog čovjeka. Posrnuo sam preko njega, ali nisam pao.
— Pucaj, pucaj — začuh dva glasa kako viču iz sobe.
Bio sam svega desetak koraka od vrata i sad sam prepoznao čovjeka koji je ondje
stajao. Bio je to Halef. Puška mu je bila prislonjena o rame i uperena u sobu.
Njegov hitac prasnu, a zatim on izleti iz vrata i tresne o zemlju kao da ga je izbacila
neka snažna ruka. U narednom trenutku pojavi se medvjed, progura se na sve
četiri noge kroz uska i niska vrat pa se brzo opet uspravi.
I Halef je smjesta skočio na noge. Obojica, on i medvjed, stajali su prijetedi jedan
sučelice drugome, svega tri koraka jedan od drugoga. Halef okrene pušku i
zamahnu njome da kundakom udari medvjeda. Uto prepozna mene jer sam se ved
nalazio na domaku svijetla.
— O sidi, puška mi je prazna! —doviknu mi.
Sve se to mnogo brže odvilo nego što se može pripovijedati ili
čitati.
— Bježi! Da ga nisi udario!
Još dok sam mu dovikivao te riječi, ja ga istodobno odgurnuh da ,;e oteturao
ustranu. Zvijer se napola okrenu prema meni, razjapi ralje i otegnuto zaurla od
bijesa. Skočio sam pred nju i osjetio vrudi
i smrdljivi dah iz gubice. Strelovit pokret — posegnuo je za mnom, ali je zahvatio
samo zrak jer se nisam više nalazio pred njim ved njemu zdesna. Ljevicom sam ga
zgrabio za grivu na zatiljku, a desnicom daleko zamahnuo i jednom, dva puta mu
žalbo nož do drška među ona dva poznata rebra. Sve se to svršilo tako brzo da je
medvjed dobio oba smrtonosna uboda prije nego što mu je utihnuo urlik.
Medvjed se na stražnjim šapama baci nadesno, ali me njegova prednja šapa samo
okrznu po ramenu. Dakako da nisam ostavio nož u njegovim prsima. Dva skoka
natrag odnijela su me izvan dohvata njegovih pandža. Onda sam zastao oštro
promatrajudi zvijer i podigavši nož na novi ubod bude li potrebno.
Ali medvjed nije pošao za mnom. Stajao je nepomično, širom razjapljenih čeljusti iz
kojih se cijedila slina. Mrko me je gledao svojim sitnim svjetlucavim očima. Onda
se te oči polako zatvoriše. Uzalud su se trudile da se ponovo otvore. Golemim
tijelom prođe drhtaj. Zatim se najprije spusti na prednje noge i pokuša se, stružudi
po zemlji, čvrsto oprijeti, a naposljetku se izvali ustranu, polagano, trza-judi se. Iz
gubice mu prodre još tiho brundanje, a zatim mu se noge ispružiše. Bio je mrtav.
— Alah akbar! — viknu Halef koji kao da se sav ukočio na svome mjestu. —
Alah je velik, ali taj je medvjed gotovo isto toliko velik. Je li mrtav, sidi?
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Mislim da jeste. Budi sretan da je to tako dobro prošlo.
— Da, sidi. Bilo je strašno!
— Počekaj! — zapovjeđih mu.— Još uvijek nismo sigurni da je zaista mrtav.
Provjerit du.
Prišao sam k zvijeri, položio joj revolver na sklopljeno oko i dva puta odapeo. Nije
se ni makla.
— Sad možeš dodi ovamo pogledati ga. Nije li mnogo vedi od tebe? — upitah
Halefa.
— Jeste. Mislim štoviše da je viši od tebe, sidi. Kažem ti: nisam drhtao kad sam
se našao pred njim s praznom puškom, ali srce umalo što mi nije prestalo kucati.
— Jesi li ved i tamo vani pucao u njega?
— Jesam. Od sjenifca je pošao prema kudnim vratima i ušao u kudu. Vani ga
vjerojatno nisam pogodio, ah onaj drugi metak sigurno mu je prodro u prsa jer je
stajao samo dva koraka daleko uspravljen ispred mene. Mogao sam tačno nišaniti.
— Ispripovjedi mi ukratko kako se sve to dogodilo!
— Potrčao sam prema sjeniku jer sam Oskovu ¡pušku prepoznao po prasku pa sam
odmah zaključio da medvjed pokušava ¡prodrijeti konjima. Nisam još stigao do
sjenika kad sa strane začuh krik na koga se nisam baš mnogo obazirao. Na sjeniku
sam vidio> da su dvije daske istrgane, a Osko i Ornar mi rekoše da je to učinio
medvjed. Potrčao sam dakle dalje. Tamo je na zemlji ležalo neko tamno tijelo, a
drugo vede tijelo stajalo je kraj njega. To mora da je bio medvjed. Zastao sam,
nanišanio i opalio. Medvjed krenu dalje prema vratima, a ja za njim. Ušao je u
kudu, a i ja krenuh onamo poišto sam opet brzo nabio pušku. Kad sam stigao na
otvorena vrata, ugledah ga gdje stoji u sobi. Njuškao je Mubarekpv ležaj.
— I nije napao staroga?
— Staroga uopde nisam ni vidio. Nije ga bilo. Vidio sam samo medvjeda, a on je
ugledao mene. Smjesta se okrenuo, pošao prema meni i uspravio se. Od prepasti
sam zaboravio da odmah opalim jer me je ona njegova strašna veličina toliko
iznenadila da sam jedva mogao ¡disati. Netko mi je doviknuo da pucam. Samo po
sluhu bih mogao zaključiti gdje se taij netko nalazi, ali njegove riječi vratile su mi
svijest. Upravo kad je medvjed pružio šape prema meni, opalih u njega, ali sam od
¡njega dobio takav udarac da sam izletio kroz vrata i pao na zemlju. Kad sam opet
skočio na noge, medvjed je stajao preda mnom. Puška mli je bila prazna, a na nož
se nisam sjetio. Htio sam se obraniti kundakom. Uto si došao ti, sidi.
— Baš u pravo vrijeme.
— Da, jer sam uvjeren da bi se moja puška slomila na medvje-dovoj lubanji, a
oin bi me onda zdrobio. Sidi, tebi zahvaljujem život.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
On me uhvati za ruku i privuče je na svoja pulsa.
— Ostavi to! I ti bi jednako polstupio ¡da su nam uloge bile zamijenjene!
— Učinio bih to, ali veoma sumnjam da bi mi uspjelo da tako golemu zvijer
ubijem nožem. Ti si ved i prije ubio sive medvjede, mnogo vede i opasnije nego što
je ovaj medvjed ovdje, ah ja nisam. Ta zvijer je zaista veda od lava.
— Masivnija je, tačno.. Ono tijelo, koje leži tamo podalje, mora da je stari
Mubarek. Vjerojatno je mrtav. Posljednji napadaj groznice ga je istjerao iz kude.
Ipak me čudi da je tako brzo klonuo.
Medvjed je stajao kraj njega. Možda ga je on ubio.
— Možda. A sad demo najprije pogledati što je s ostalima.
Uđosmo u sobu. Svjetlo, koje je obasjavalo sobu, dopiralo je
odozgo. Kad sam pogledao onamo, ugledah konakdžiju i oba naša domadina gdje
sjede gore na kolju koje je sačinjavalo strop. U rukama su držali zapaljene luči.
— I ti dolaziš, efendijo? •— upita Džemal. •— Gdje je medvjed?
— Leži pred vratima.
— Alah, Alah!
Oni se spustiše s kolja, dolje duboko odahnuše, a Janak reče:
— Vidiš li da nismo bili sigurni pred njim. Ušao je u sobu. Kakve li nemani! Bio
je velik gotovo kao vol.
— Ta imali ste sa solbom oružje. Zašto niste pucah?
— Nismo glupi! Time bismo ga upozorili na nas pa bi se možda uspeo k nama.
Medvjed se umije penjati bolje od čovjeka. Zar to ne znaš?
— Znam. Vi dakle niste pucali, ali moga Halefa ste pozvali da
puca.
— Dakako! Ta on je želio da ubije medvjeda, a mi nismo namjeravali izvesti
tako smiono djelo. Osim toga — doda lukavo Džemal — ako on napadne
medvjeda, onda medvjed nede misliti na nas.
— To je bilo vrlo mudro, ali istodobno i veoma kukavno! Gdje je Mubarek?
— Vani. Zgrabila ga je vrudica pa je istričao iz kude. Da nije pri tom otvorio
vrata, ne bi ni medvjed mogao udi. Gdje li je sad taj neoprezni čovjek?
— Vani je, mrtav. Sad demo opet zapaliti vatru.
Izašli su za nama iz kude, ali se nisu usudili pridi k medvjedu. Htjeli su da najprije
zapale vatru kako bi se uvjerili je li medvjed zaista mrtav. Halef ode po Oska i
Omara.
I ta dvojica nisu mogla da smognu dovoljno riječi kojima bi mogli izraziti svoje
čuđenje zbog veličine te zvijeri. Medvjed je od njuške pa do korijena repa bio
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
dugačak dva metra, a težio je najmanje dvije stotine kilograma. Tri čovjeka morala
su se napregnuti da ga odvuku u blizinu vatre.
Ja sam za to vrijeme uzeo zapaljenu granu i prišao Mubareku, a Halef za mnom.
Starac nije umro od rane, premda bi mu i ona dala svega još malo života. Glava mu
je ležala duboko na zatiljku, a prsa
su mu takoredi sačinjavala kašu od mesa, krvi i smrvljenih rebara. Medvjed mu je
slomio zatiljak a onda mu rasparao prsa, ali ga je I Halefov hitac potjerao.
Ne rekosmo ni riječi, ved se vratismo k vatri. Ondje je Halef javio što smo našli i
ispripovjedio kako je medvjed ubijen.
S obzirom da se radilo o tako golemoj zvijeri, Omar ni Osko nisu pravo mogli
povjerovati da sam se usudio medvjeda napasti nožem. Kod onih ostalih bio je
egoizam jači od čuđenja. Janak opipa medvjeda i reče:
— Veoma je tust pa de dati mnogo mesa. I za krzno se dade ubrati lijepa
svotica. Efendijo, kome pripada medvjed?
— Onome koji ga je ubio.
— Tako? Ja ne mislim to.
— A što misliš ti?
— Da medvjed pripada meni jer je ubijen na mom zemljištu.
— Držim da cio ovaj kraj pripada padišahu. Ako mi možeš dokazati da si od
njega kupio ovu zemlju, povjerovat du ti da si njezin vlasnik. Ali onda mi moraš
dokazati da imaš pravo na svu divljač i na sve zvijeri koje se na tvojoj zemlji ubiju.
Kad je medvjed došao, ti si se zavukao u kudu; to je siguran dokaz da ga nisi htio.
Mi smo pošli u lov na nj pa prema tome pripada nama.
— Efendijo, ti pogrešno misliš. Medvjed nije tvoj, ved on pripada . ..
— Hadži Halefu — prekinuh ga. — Ako si to htio redi, onda imaš pravo. Ti nemaš
nikakva prava na nj. Morao sam ti platiti čak i strvinu koju smo ostavili kao mamac.
Ako ti iz osobite dobrote ostavimo dio mesa, moraš nam se zahvaliti.
— Kako? — upita Halef. — Zar da je to moj medvjed? Ne, sidi, on je tvoj. Ti si
ga ubio.
— Ja sam mu samo zadao smrtni udarac, ali medvjed bi uginuo i bez noža,
samo ne tako brzo. Pogledaj ovamo! Posve u blizini ovih rana od noža možeš
vidjeti rupu što ju je izbušio tvoj metak. Prošao mu je tik kraj srca pa je svakako
smrtonosan. Zato je medvjed tvoj.
— O sidi, vlasnik medvjeda ne bi uopde više bio na životu da ti nisi došao da ga
spasiš. Kaniš mi dati poklon koji ne mogu primiti.
No, onda demo postupiti po starom lovačkom pravu. Ti si prvi ranio medvjeda pa
tebi dakle pripada krzno. Ja sam ga onda
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
ubio nožem pa meni pripada meso. Sape i jedno stegno uzet demo za sebe a ostalo
neka uzme Janak da ne može redi kako nismo poštovali njegovo pravo vlasništva.
— Je li to istina, sidi? Ja du dobiti krzno? Ta to je najbolje na medvjedu! Kako de
se samo začuditi Hana, najljupkija od svih žena, kad dođem k njoj i pokažem joj taj
svoj pobjednički plijen. A moj sinčid koji je prozvan prema tebi i meni, naime Kara
Ben Hadži Halef, spavat de na medvjeđem krznu i postat de veliki i glasovit ratnik
jer de medvjedova snaga prijedi u nj. Da, uzet du krzno. Tko de ga oguliti?
— Ja. Moramo uzeti mozak, salo i drveni ugljen i time natrti kožu da ostane
gipka i da ne trune. Tvoj konj de morati ponijeti dvostruki teret.
Moja odluka naišla je na opde odobravanje. Janak je donio stari drveni kabao u
kojem se imalo usoliti medvjeđe meso da se onda kasnije objesi u dim. Dok sam se
latio posla, upitah Janaka što de učiniti s Mubarekom.
— Moramo ga zakopati — odvrati on. — Sigurno dete mi pomodi pri tome. To
moramo obaviti još nodas.
— Nije naša stvar da kopamo raku. Bududi da smo mu dosad bili neprijatelji, ne
možete tražiti od nas da to radimo. Imaš li alat?
— Imam motiku i lopatu.-
— Onda ionako mogu raditi samo dvije osobe. Ti i konakdžija iskopajte grob, a
tvoja žena neka vam pomogne. Potraži prikladno mjesto. Na sprovodu demo i mi
prisustvovati. Neprijateljstvo ne treba da potraje nakon smrti.
— Onda demo ga pokopati ondje gdje je medvjed napao konja. Ne želim da mi
se blizu kude nalazi grob.
Donio je alat, a zatim njegova žena i Džemal ponesoše drva i luči da bi imali svjetla
za vrijeme rada i pođoše da za mrtvaca iskopaju grpb koji je on nama želio.
Pošto smo medvjedu skinuli krzno nataknusmo jednu od njegovih prednjih šapa na
ražanj. Bila je tako vehka i masna da smo se sva četvorica mogli obilno najesti.
Moji mi pratioci pomogoše da s unutarnje strane krzna sastru-žem ostatke mesa, a
zatim kožu temeljito premazasmo medvjeđim mozgom i lojem te drvenim
pepelom a zatim je tako svinusmo da smo je mogli privezati konju iza sedla.
Upravo kad smo s time svršili, vratiše se grobari i javiše da je grob iskopan. Zatim
prilhvatiše mrtvo tijelo, a mi pođosmo za njima. TJ blizini groba rasla je bujna
paprat. Posjekosmo je i obložismo njome grob. Zatim spustismo u nj mrtvaca pa i
njega pokrismo paprati.
Halef izmoli kratku molitvu, a onda prepustismo Džemalu i Janaku da zatrpaju grob
i vratismo se kudi pa sjedasmo uz vatru.
Sad smo mogli pustiti konje iz sjenika da pasu. Medvjeda se više nismo morali
bojati. I sami bili smo. željni počinka. Bududi da više nismo imali nikakva posla,
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
stavili smo sedla ispod glave da malo odspavamo. Opreza radi morao je jedan od
nas ostati budan. Dogovorili smo se da demo se mijenjati svakog sata. Nismo imali
povjerenja u ono troje tamo uz grob.
Najprije sam pregledao svoju nogu. Premda sam je pomno i čvrsto opipao nisam
osjetio boli. U međuvremenu sam potražio pušku. Položili smo oružje uz nas tako
da smo ga smjesta mogli dohvatiti, a zatim sklopitemo oči.
Ipak nas je još jednom netko smetao. Došla su ona dva čovjeka sa ženom da
prenesu medvjeda u kudu. Tom prilikom došao sam na jednu misao. Ustao sam i
odrezao dobar komad debelog sloja medvjeđe masti. Ono troje je stajalo kraj
mene, ali me nitko nije pitao čemu to uzimam. Opazio sam da Janak na lijevoj nozi
nema mali prst.
— Na lijevoj nozi imaš samo četiri prsta — rekoh mu. — Gdje si izgubio peti?
— Preko njega je prešao točak teško natovarenih kola i zdrobio mi ga. Tako mi
je mlohavo visio da sam ga morao odrezati. Zašto me pitaš?
— Bez neke posebne namjere. Upravo sad sam to primijetio.
— Hodeš li uzeti još mesa ili ga možemo odnijeti?
— Samo ga odnesite, vaše je.
Oni odvukoše težak teret. Moji pratioci su to promatrali, a Halef me upita:
— Zašto si uzeo mast, sidi? Ne trebamo je.
— Možda demo je ipak ustrebati. Ako uđemo u spilju dragulja, bit de u njoj
tamno.
Kaniš li zaista udi u nju?
— Još ine znam. Mogao bih dodi u priliku da uđem, a onda bih pomodu
medvjeđe masti mogao napraviti svjetiljku.
— Za to trebaš i stijenj.- Evo ovdje još leži krpa u koju je bila zamotana
kobasica. Janak ju je ostavio ovdje. Možemo u nju zamotati mast a kasnije je onda
upotrijebiti kao stijenj.
— Umotaj je ti. Ne bih htio da još jednom dirnem tu krpa.
— Ali ja da je diram?
— Da, jer tebe to nede smetati bududi da si sve što je bilo umotano u njoj s
velikim. . .
-— Suti, sidi — naglo de on. — Ne želim više ništa čuti pa du učiniti kako hodeš.
Ustao je, zavio mast i stavio je u svoje bisage.
Sad nas nitko više nije smetao, ah ja sam morao za jedan sat opet ustati jer me
ždrijeb odredio za drugu stražu.
U kudi je još gorjelo svjetlo. Bio sam umoran pa sam, da se održim budnim, stao
hodati1 gore dolje. Pri tome sam došao i do vrata i ustanovio da su zakračunana.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Kroz prozore se izvijao oštar dim i miris pečenog mesa. Pogledao sam u sobu.
Zaista,'oino troje je zapalilo vatru na ognjištu i peklo medvjeđe meso, premda su
za večeru pojeli veliku količinu konjetine. Jasno sam ih razabirao. Vrlo su živo
razgovarali i pri tome rezah meso komad po komad. Nisam ih doduše mogao
razumjeti jer sam stajao kraj prozora s prednje strane, a oni su sjedili uz užu stranu
kude.
Međutim, ravno iznad njih također se nalazio prozor bez stakla. Tiho sam se
odšuljao onamo i stao prisluškivati. Kroz prozor se izvijao dim. Uzeo sam rupčid,
stavio ga pred usta i nos, zatvorio oči i glavu primakao što bhže prozoru. Nitko me
nije mogao opaziti jer je zid bio debeo, a prozor se nalazio visoko iznad njihovih
glava.
— Da, prema tim lupežima treba čovjek biti mudar i oprezan — tipravo je
rekao Džemal. — I sami ste čuli da taj stranac sumnja i u mene i u vas da
pristajemo uz svoje prijatelje. Ti pasji1 sinovi imaju samoga đavla u tijelu. Oni vide
sve. Ah ovo im je posljednja nod.
— Jesi li siguran u to? — upita Janak.
— Da, posve siguran,
— Htio bih da je tako! Ja poznajem svog šurjaka ugljenara: on se ne boji ni
samoga pakla. Ah otkako sam vidio ove ljude, moje se povjerenje pokolebalo. Oni
su istodobno i oprezni i smioni.
— Ah, to im nede ništa koristiti.
— No, tko napada medvjeda nožem i uibija ga, a pri tome sam ostane
neozlijeđen, taj se nede bojati ni moga šurjaka.
— Do toga uopde ne smije dodi. Njih de lukavštinom namamiti u stupicu i ubiti.
— Ali govori se da im ne može nauditi tane.
— Ne vjeruj u to. I sam efendija se maločas tomu nasmijao. Sve kad bi i bilo
tako, nema li i drugog oružja osim pušaka? Uostalom, nede ni dodi do toga da
netko puca u njilh ili se lada noža. Na-mamit de ih u spilju i zapaliti nagomilano
drvo pa de se morati ugušiti.
— Da, moj šurjak to možda predlaže, ali Oba Aladžije čvrsto ustraju na tome da
efendija ima poginuti od njihove iruke, a Barud el Amazat želi ubiti onoga koji se
zove Osko. Oni imaju uzajamnu osvetu. Savjetovao sam im da to ne pokušaju, ali
oni čvrsto ostaju na tome da de ih u zasjedi počekat! na Đavoljoj pedini i da de ih
poubijati čakamma i pradkama. U tu svrhu ponijeli su sa sobom obje moje pradke.
— Te budale! Onda de svakako dodi do borbe.
— Nede. Stranci uopde nede imati vremena da se brane jer de ih napasti iz
zasjede.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Nemoj da se previše nadaš. Koliko ja poznajem klanac uz Đavolju stijenu,
ondje se uopde ne da postaviti nikakva zasjeda. Naši bi se prijatelji morali sakriti
lijevo ili desno u grmlju, ali to nije mogude jer su stijene s obje strane tako strme
da se po njima ne može uspeti.
— Vrlo se varaš, Džemale. Postoji jedno mjesto, doduše samo jedno jedino,
gdje se dade uspeti. Tamo slijeva pritiče potočid. Po njegovom koritu može se
uspeti ako se čovjek ne boji ono malo vode.
— Znadu li to naši prijatelji?
— Oba Aladžije poznaju taj kraj isto tako dobro kao ti i ja.
— I oni se zaista kane uspeti onamo gore?
— Dakako.
— Ali imaju uza se konje!
— Konje de najprije odvesti mom šurjaku. Od mjesta zasjede nije daleko do
njega. Zatim de se vratiti i uspeti se na stijenu. Bačen odozgo dolje, čakan mora
smrskati svaku glavu u koju je nanišanjen. Tačno poznajem to mjesito. Treba se
otprilike pedeset do šezdeset ko-
raka uspinjali uz vodu, a onda si svladao stijenu. Gore treba zatim podi otprilike
stotinu pedeset koraka među grmljem dok se ne stigne na mjesto gdje klanac
zakrede. Kad si jednom gore, ne može ti dolje nitko umadi. Eto, to je mjesto na
kojem de ti stranci nadi svoj'grob.
— Sejtan! To je opasno za me!
— Zašto? — upita Janak.
— Jer bi i mene mogli pogoditi.
— Glupost. Aladžije umiju nišaniti.
— U to se ne pouzdaj em.
— Onda malo zaostani.
— Učinim li to, moram računati s time da de i stranci zastati.
— Onda pojaši naprijed. Izvor deš sigurno vidjeti. Kad zatim stigneš do zavoja,
dovoljno je da se pretvaraš da ti se konj preplašio. Udari ga nekoliko puta da
pojuri. Onda te ne može pogoditi ni čakan ni kamen iz pradke.
— Da, to je jedino što mogu učiniti.
— Uostalom, ja du naše prijatelje još posebno upozoriti neka pripaze da ne bi
tebe pogodili.
— Kaniš li s njima razgovarati? —upita Džemal.
— Svakako. Tko nije prisutan pri dijeljenju izvrgava se opasnosti da ne dobije
ništa. Sad se dvostruko ljutim što mi je konj mrtav jer moram cio taj put prijedi
pješice.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
—, Sigurno deš zakasniti.
— Ne vjerujem. Umijem dobro hodati. Cim pojedem, smjesta du krenuti pa du
prije vas stidi onamo. Pretpostavlj am, dakako, da taj stranac nede možda sa
svojim drugovima krenuti ved ranom zorom.
— Ja du se ved pobrinuti da to ne učine — umiri konakdžija svog vrijednog
saveznika. — Stavit du im na put tolike zapreke da nede modi brzo napredovati.
Bude li potrebno, zalutat du. Jedino čega se moramo bojati jeste da bi mogli nešto
posumnjati ako ujutro budu opazih da si ved otišao.
— Ta valjda demo nadi izgovor koji de ih zadovoljiti...
Sad mi je dim tako zašao u nos da sam morao povudi glavu i
odmaknuti se ustranu. Kad sam onda opet pogledao u sobu, opazih da je Janak
ustao. Sad je bilo gotovo s prisluškivanjem jer bi me on na prvi pogled morao
opaziti na prozoru. Zato sam se vratio k svojim drugovima i tiho sjeo kraj njih.
Dok sam tako razmišljao o onome što sam upravo čuo, došao sam na misao da
odmah krenemo, ali sam se predomislio. Nismo poznavali taj kraj, a Džemal de
sigurno učiniti onako kako je nagovijestio pa sve dotle lutati s nama naokolo dok
ne bude mogao pretpostaviti da je Janak stigao na cilj. Zato je svakako bilo bolje
da još ostanemo. Janak je tako tačno opisao ono opasno mjesto da sam ga
svakako mogao zapaziti. Nadao sam se da du pronadi bilo kakvo sredstvo da
izbjegnemo opasnosti.
Kad me je zatim Halef zamijenio, ispripovjedio sam mu sve što sam doznao
prisluškujudi i što sam odlučio, a on se složi sa mnom.
— I ja du prisluškivati, sidi — reče. — Možda du i ja čuti nešto važno.
— Kani se radije toga! Ja sam čuo dovoljno, a ako tebe uhvate, samo demo
imati štete. Oni uopde ne moraju znati da je jedan od nas budan.
Na spavanje smo pošli otprilike dva sata nakon ponodi po evropskom računanju
vremena. Prema tome bilo je šest sati kad nas je probud.o Omar koji je imao
posljednju stražu.
Otišli smo na potok da se operemo, a zatim pokušasmo udi u kudu. Bila je
zatvorena. Zakucasmo, a žena nam otvori.
— Gdje je naš vodič? — upitah.
— Ovdje u sobi. Još spava.
— Onda du ga probuditi.
Džemal je ležao na krpama koje su i Mubareku služile kao ležaj i pretvarao se da
spava. Kad sam ga nekoliko puta žestoko gurnuo, on se trgnu, zijevnu i zagleda se
u mene kao da je još omamljen od sna.
— Ti efendijo? Zašto me ved budiš?
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Jer moramo krenuti.
— Koliko je sati?
— Dvanaest.
— Tek dvanaest? Onda možemo još čitav sat spavati.
— Mi bismo, štoviše, mogli spavati još čitav jedan dan, ah to nedemo učiniti.
— Pa ne žuri nam se toliko!
— Ne žuri, ah ja volim jahati po jutarnjoj svježini. Gdje je Janak?
— Zar nije ovdje?
Džemal se osvrnu po sobi kao da ga traži, a starica odmah reče:
— Moj gospodar je otišao u Glogovik.
— Onamo, odakle dolazimo? Zašto se nije oprostio s nama?
— Jer vas nije htio smetati.
— Tako? Sto de tamo?
— Otišao je da kupi sol. Trebamo da uselimo medvjeđe meso.
Ona pokaže na meso koje je ležalo u kutu.
— Zar nemate soli u kudi?
— Nemamo dovoljno.
— Kad se vrati, pozdravite svog muža umjesto nas.
— A kako je s pladanjem, efendijo?
— S pladanjem? Zašto?
— Ta vi ste prenodili kod nas.
— Spavali smo pod vedrim nebom. Za to ne pladam ništa. Dakle, Džemale,
kredemo.
— Najprije moram jesti — izjavi on.
— Onda jedi, ali brzo!
On zapali vatru i ispeče komad medvjeđeg mesa pa ga proguta napola sirova. Mi
smo za to vrijeme osedlali konje. Medvjeđi but zamotali smo zajedno s one tri
preostale šape u pokrivač pa je Osko taj zavežljaj pri vezao odostraga na svoga
konja. Dotle se pripremio i naš vodič i mi krenusmo.
Zena nije htjela da nas pusti da odemo, a da ne platimo. Psovala je da je želimo
prevariti, ali Halef izvuče bič i pukne njime tako blizu ispred njezina lica da je
glasno zajaukala, pobjegla u kudu i zakračunala za sobom vrata. Ipak je i dalje
vikala za nama kroz prozor tako da smo njezin kreštavi glas još dugo čuli za sobom.
Zaista nam nije bilo stalo do nekoliko pijastera, ah ti ljudi su htjeli da nas poubijaju.
Bilo bi dakle ludo da za ono što smo ovdje primili, dakle baš ni za šta, još i platimo.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
DOK SMO odlazili s poprišta naše nodašnje pustolovine, u kojoj je stari Mubarek
tako strašno zaglavio, bilo je divno jesenje jutro, svježe i mirisno. Jahali smo
između strmih visova, a iza tih brda uzdizali su se okomiti kameni masivi, mračni
kao gnjevni divovi. Nakon jednog sata bilo je upravo kao da prolazimo kroz
pirinejske klance.
Ni na jednu stranu nije se pružao otvoreni pogled. Odasvud nas je okruživala
tamna prašuma. Postoji više vrsta prašume, nedirnuta šuma tropskih krajeva,
gusta litvanska šuma koja vonja po truleži, opora i svijetla prašuma američkog
zapada, prirodni ravni perivoji u Teksasu koje kao da je zasadio vrtlar. Svaka od tih
vrsta je različita od onih ostalih. Ova prašuma kroz koju smo sad prolazili nije se
dala usporediti ni s jednom od spomenutih. Čovjek je ovdje i nehotice morao
pomishti na propale kulture iznad kojih je sada smrt bacala sjenu svojih šuma.
Otprilike nakon tri sata tlo se strmo spustilo pa smo morali presjedi široku
poprečnu dolinu čiji se protivni rub gotovo okomito uzdizao. Bio je to pravi zid od
stijene, prividno neprekinut koji se duge sate protezao od sjevera prema jugu. U
pukotinama i izbočinama te stijene goleme su smreke i jele našle mjesta za svoje
korijenje, a visoko gore na kruništu zida pružala se tamna šuma kao crna pruga.
Dno te doline bilo je obraslo divnom travom tako da sam predložio da se ovdje bar
četvrt sata odmorimo kako bi naši konji mogli malo uživati u tom zelenilu.
Naš je vodič odmah pristao na to i brzo skočio s konja. Zadržimo li se ovdje, Janak
de modi da poveda prednost što ju je htio imati. Džemal nije ni slutio s kojeg
razloga sam ovdje sjahao s konja.
Dolinom je pretjecao prilično širok potok, a uz njegovu obalu raslo je rijetko
grmlje. Cim smo ispod drveda izašli s ove strane ruba doline, pa se ona otvoreno
prostrla ispred nas, ugledao sam crtu koja je ravno od tačke, na kojoj smo se
nalazili, vodila poprijeko kroz travu do obale potoka. To je svakako bio Janakov
trag. Smatrao nas je tako glupim da njegov trag nede pobuditi našu sumnju.
Potok je još od prekjučer bio nabujao. Trava je bila meka pa spm nasludivao da du
bar ondje uz vodu pronadi jasan otisak noge. Konakdžija se nije ni obazreo na taj
trag. Sjeo je na zemlju, izvukao svoj stari čibuk, napunio ga i pripalio.
—- Halefe — upitah tako glasno da me je Džemal morao čuti — kakva je to crta
koja ovdje vodi kroz travu?
— To je trag, sidi — odgovori Halef, ponosedi se time što može pokazati ono
što je od mene naučio.
— Je li to trag životinje ili čovjeka?
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Da bih to mogao odrediti, moram ga najprije pomnije pogledati.
On pođe nekoliko koraka dalje oštro promatrajudi trag, a zatim mi reče:
—- Sidi, to je mogao biti čovjek, ali i životinja.
— Tako! Da bismo to znali ne trebamo ga tako pomno gledati. Razumljivo je da
je to mogao biti samo čovjek ili životinja. Ili zar bi na primjer ovuda mogla
prošetati sultanova palača?
— Rugaš li mi se? Kladim se da ni ti ne možeš odrediti tko je ostavio taj trag.
Dođi ovamo!
— Da bih to odredio, ne moram odlaziti onamo. Ovdje je jedan čovjek hodao
bos.
— Kako to kaniš dokazati?
— Vrlo lako. Je li taj trag možda ugazilo neko četvoronožno
bide?
— Nije.
— Onda ga je mogao ostaviti samo čovjek ili kakva dvonožna životinja, kakva
velika ptica. Koja je najveda ptica koja bi ovuda mogla prodi?
— Roda.
— Tačno! Roda hoda međutim polako i oprezno. Ona uzdiže jednu nogu za
drugom i korača dostojanstveno. Morali bi se dakle razabrati pojedini koraci.
Razabira li se?
— Ne. Onaj koji je hodao ovuda nije ostavljao pojedine otiske u tlu, ved je
svakom nogom vukao ravnu crtu kroz travu.
— Posve tačno. Trag se ne sastoji od pojedinih otisaka nogu, ved od
neprekidne dvostruke crte. Rodine noge su u najboljem slučaju debele poput
prsta, ali ove crte su šire od ljudskog pedlja. Zar je dakle ovuda mogla prodi roda?
— Nije, sidi. To je sigurno bio čovjek.
— A sad dalje! Tvrdiš da nisi vidio otiske stopala. Sto je trag stariji, to se
prekinuta i zgažena trava mora više osušiti. Ali ovdje nije ni jedna jedina travka čak
ni povenula. Sto se može na osnovu toga zaključiti?
— Da je trag još posve svjež.
— Tačno. Morali bismo svakako razabrati otiske stopala. Možeš li mi redi zbog
kojeg razloga ih ne vidimo?
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Nažalost ne mogu.
— No, razlog je u prvom redu to što je taj čovjek hodao veoma brzo, a zatim
što su mu noge mekane. Zurio se pa je više stupao prstima nego petom. Cipele i
opanci imaju tvrde potplate koji ostavljaju oštar trag. Bududi da ovdje nema tako
oštrog traga, jasno je da taj čovjek nije nosio obudu: bio je bos. Uviđaš li to?
— Kad si mi to tako razjasnio, moram priznati da imaš pravo.
— Tko bi mogao biti taj bosi čovjek kome se toliko žurilo? Džemale, stanuje li
netko u toj šumi?
— Ne, ovdje ne stanuje nitko — odgovori Džemal.
— Onda nasludujem da je Jainak pogrešno krenuo krivim pravcem. Tim putem
nede stidi u Glogovik, ved do Đavolje stijene.
— Sto misliš, efendijo! On se uopde ne može tako zabuniti. Da niste spavali,
vidjeli biste ga kamo je otišao.
— Hadži Halef Omar m: je rekao da je nodu neki čovjek izašao iz kude i iščeznuo
iza nje, ali nije mogao odrediti u kojem je pravcu otišao.
— To je sigurno bio Janak jer je on otišao još za mraka da se ne bi morao
vradati nodu kasno.
— Onda se u tami ipak prevario pa je umjesto nalijevo krenuo nadesno. Možda
je to učinio i namjerice, a bududi da iz njegovoga traga razabirem da se veoma
žurio, možda je htio da što prije obavijesti ugljenara da dolazimo.
— Ti nadolaziš na čudne misli, efendijo — smeteno de Džemal. — Sto se Janaka
tiče, hodemo li se mi otpočinuti kod onog Sarka?
— To ni ja ne shvadam.
— Onda deš priznati da to nikako nije mogao biti Janak.
— Naprotiv, tvrdim da je to bio upravo on. To du ti, štoviše, i dokazati.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Nemogude. Zar možda iz traga?
— Da.
— Kako sam sad vidio, tragovi ti mogu doduše redi da je ovuda prošao čovjek,
ali ti ne mogu kazati tko je bio taj čovjek.
— Oni mi to čak i vrlo jasno govore. Ustani i pođi sa mnom!
Prišao sam obali potoka, a svi ostali pođoše za mnom. Ondje
gdje je taj čovjek zašao u vodu, polako je i oprezno ugazio u nju. Dno je uz obalu
bilo meko, u njemu nije bilo pijeska ni kamena pa su se zato u bistroj plitkoj vodi
vrlo jasno dali razabrati tragovi.
— Pogledaj ovamo, Džemale! — pozvah ga. — Vidiš li otiske stopa pod vodom?
— Vidim, efendijo. Vidim i to da si pravo pogodio: taj je čovjek bio bos.
— A sad usporedi oba otiska nogu. Vidiš li kakvu razliku?
On se sagnu vjerojatno da mu ne bih mogao zaviriti u lice.
Shvatio je što de sad dodi.
— Sto to vidim! — viknu Halef umiješavši se. — Taj čovjek je na lijevoj nozi
imao samo četiri prsta! Sidi, to je bio Janak i nitko drugi.
Naš vodič je dotle svladao svoju zbunjenost, uspravio se i rekao:
— Zar nije i neki drugi čovjek bez jednog prsta na nozi mogao prodi ovuda?
— Svakako — odgovorih — ali to bi bio zaista čudan slučaj. Sad se ipak pitam:
što to zapravo namjerava Janak? Pokuša li kakvu podlost, loše de prodi. Dobit de
salitre umjesto soli, a k tome možda i sumpora i drvenog ugljena. Znaš li što to
znači?
— Znam, ali te ipak ne razumijem. Od te tri stvari pravi se barut. Jesi li to
mislio?
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Dakako, a ako se uz njega nalazi još okrugli komadid olova, lako se moglo
dogoditi da on, kad sad svakako ide do Đavolje stijene, odmah odleti u pakao. Je li
ova voda duboka?
— Nije. Konji ne moraju plivati. Možemo je predi zasukanih hlača. Hodemo li
dalje?
— Hodemo. Prošlo je ved više od četvrt sata. Kud nas vodi put s one strane
vode?
— Vidiš li onu tamnu okomitu crtu prijeko na stijeni? To je otvor jedne uske
gudure. Zovu je Đavolji klanac jer vodi do Đavolje stijene. Onamo demo odjahati.
— Koliko demo vremena trebati da stignemo do stijene?
— Više od pola sata. Začudit deš se kad vidiš okomite stijene te gudure. Među
njima se čovjek osjeda kao crvid među zidovima koji se uzdižu do neba.
— Zar ni jedan drugi put ne vodi na zapad?
— Ne, postoji samo taj jedan.
— Onda moramo njime prodi. Prije toga du ipak pokušati da pronađem tragove
ljudi za kojima jašemo. U travi ih više nema jer se ona od jučer opet uspravila, ali u
plitkoj vodi možda bismo ih ipak mogli pronadi.
Tako je i bilo. Svega nešto malo uzvodno uz nas pet je konja zašlo u potok. Nije
imalo svrhu da istražujemo dalje pa smo i mi prešli preko potoka i krenuli prema
ulazu u klanac. Taj je bio svega toliko širok da su dva konjanika mogla usporedo
jahati. Kasnije su se stijene klanca malo razmakle.
To je bio zatvoreni kameni masiv, golema kocka vulkanskog kamena, visoka preko
stotinu metara kroz koju je nekad podzemna sila probila tu pukotinu. Kad si
pogledao uvis, činilo ti se da se stijene svojim gornjim rubovima dodiruju. Ni
nalijevo ni nadesno nije se dalo uz njih uspeti. Bile su gole pa se tek tu i tamo
nalazilo poneko mjesto na kojem je grm ili osamljeno drvo našlo prilike za oskudan
život.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Vjeruješ li sad da je šejtan svojom šakom probio ovu pukotinu? — upita naš
vodič.
— Da, to je neugodan put. Čovjek bi se upravo htio skutriti kao kakav mali
kukac iznad kojega leti gladna ptica. Brzo naprijed!
Džemal se dosad držao usred naše družbe, a sad pokuša da odmakne naprijed pa
se progura kraj Halefa i Oska koji su jahali ispred nas. To me je navelo na misao da
se približujemo mjestu koje je za nas imalo postati kobnim. Džemal je htio izbiti na
čelo da bi uspio izvesti svoju namjeravanu lukavštinu s konjem.
Odjednom ugledasmo svijetli potočid, veoma plitak i uzak, koji je tekao s jedne
strane puta i gubio se u nekoj jami u stijeni, li'-todobno opazismo da su se stijene
razmakle. Nama slijeva povukla se stijena natrag za prilično široku stepenicu,
obraslu grmijem i dr-vedem, ali na nju se nikako nije dalo uspeti. Ta je stepenica
bila otprilike šesnaest metara visoka, a Janak je rekao da se ondje, gdje je trebalo
dodi do napada, mora uspeti pedeset do šezdeset koraka uz vodu. Sigurno je dakle
mislio upravo ovu stepenicu.
Ja sam ved prije polaska, dok smo sedlali konje, rekao svojim drugovima kako se
imaju vladati. I oni su po krajini opazili da se približujemo spomenutom mjestu.
Potajice mi dobaciše upitne poglede, a ja im kimnuh u znak potvrde.
Mali planinski potočid tiho nam je tekao ususret, ali uskoro za-čusmo glasnije
žuborenje. Stigli smo do onog mjesta gdje se potok spuštao s brda. Duboko je
izlokao jednu žilu mekšeg kamena i tako stvorio pukotinu u stijeni u kojoj je padao
sa stepenice na stepenicu žubo-redi. Urušeno sitno kamenje kupilo se s obje strane
potočida i u toku vremena stvorilo sloj zemlje dovoljan da prehrani bilje. Tu je bilo
različitog zelenoga bilja kakvo raste u hladu i kraj vode, a i paprati kojom je ovaj
kraj uopde obilovao. Otprilike na dvostrukoj visini jahača bila je jedna od tih biljki
paprati napola istrgnuta. Zaustavio sam konja i pogledao gore.
— Dođite! — pozove nas konakdžija pošto su se i moji pratioci zaustavili.
— Počekaj samo čas! — rekoh mu. — Vrati se sa mnom malo natrag. Htio bih ti
pokazati nešto što de te iznenaditi.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
On priđe bliže.
— Moraš sjahati — pozvah ga pa i ja siđoh s konja.
— Zašto?
— Bolje deš vidjeti.
— Ali mi gubimo vrijeme!
— Dosad ti se nije baš žurilo. Cini se da je ovo veoma tajanstvena voda.
— Kako to? — upita on radoznalo i ne slutedi ništa.
Stajao sam na podnožju maloga slapa i promatrao njegove donje stepenice.
Konakdžija skoči s konja i priđe k meni. Ostali također sjahaše.
— Pogledaj samo onu paprat tamo gore! Ne udara li ti u oči
što je istrgnuta?
— Ne! Zašto bi?
— Mislim da se netko ovuda uspinjao gore, da se pri tom htio prihvattii za
biljku i da ju je iščupao iz zemlje.
— Mora da je to učinila oluja.
— Oluja? Ovdje u utrobi zemlje, u kojoj se nalazimo, nije nikad bilo oluje; ne, to
je bio čovjek.
— Sta se to nas tiče?
— Vrlo mnogo, jer je to bio naš znanac.
— Nemogude! Tko?
— Janak.
Džemal problijedi kad sam spomenuo to ime.
— Efendijo, zašto neprekidno spominješ Janaka? Ta on je otišao u Glogovik.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Nije, on je ovdje gore. Tu dolje, gdje potočid izbija do puta, skupio se mali
nanos pijeska. Taj čovjek je veoma neoprezan. Ako mi ved poruči da je otišao u
Glogovik, ne smije bit tako glup da golim nogama dodirne pijesak. Zna da sam
nodas opazio da nema jednoga prsta na nozi, a ovdje vidiš tu istu stopu s četiri
prsta kao i tamo dolje na potoku. On se uspeo ovamo. Sto traži gore?
— Efendijo, to nije on! — stane me bojažljivo uvjeravati Džemal. — Jašimo
dalje!
— Najprije se moram uvjeriti tko ima pravo, ti ili ja. Ja du se uspeti gore da
pogledam toga čovjeka. Umijem se vrlo dobro penjati, a Hadži Halef de me pratiti.
Nadam se da de me poslužiti sreda. Mnogo opasnijim mi se čini da nastavimo put.
— Zašto?
— Nekako nasludujem da se ovdje gore nalaze ljudi, ljudi s pradkama i
čakanima. Eto, to je!
— Alah! — prestrašeno de on.
— A ispred nas put zavija i...
— Kako to možeš znati? To se odavde ne vidi.
— Nasludujem. Takvo mjesto je opasno za svakoga koji jaše ovuda dolje dok
gore netko vreba na nj. Zato du sad malo odozgo razgledati okolinu.
Džemalovo lice posta upravo pepeljasto; on promuca:
— Zaista ne mogu shvatiti tvoje misli!
— A ipak su one vrlo lako razumljive. A da mi ne bi prekrižio račune, pozivam
te da, počevši od ovog časa, govoriš tiho.
— O efendijo — trgne se on pokušavajudi da svom strahu poda oblik srdžbe.
— Ne trudi se! Mi te se ne bojimo jer više nemaš oružja.
Naglim zahvatom istrgoh mu pištolj i nož iz pojasa. Puška mu
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
je visila o sedlu. Oskar i Omar ga istodobno tako čvrsto zgrabiše odostraga da se
nije mogao ni maknuli. Htio je da vikne, ali ipak nije viknuo jer sam mu njegov
vlastiti noi pritisnuo o prsa i zaprijetio mu:
— Reci samo jednu jedinu glasnu riječ pa du te probosti! Nede ti se baš ništa
dogoditi, budeš li miran. Ti znaš da ti ja ne vjerujem. Ako nas sad poslušaš, možda
de se naše nepovjerenje izgubiti. Svezat demo te pa de Osko i Omar ostati na straži
uza te dok se ja s Halefom ne vratim. Onda demo vidjeti što demo s tobom. Vikneš
li glasno, oni de te probosti, ali budeš li slušao, vratit demo ti tvoje oružje pa deš
jednako kao i prije biti naš vodič.
Džemal se htio usprotiviti, ali mu Osko smjesta položi šiljak svoga noža na prsa. To
ga je ušutkalo. Svezali su ga i prisilili ga da sjedne.
— Znate što imate raditi — rekoh Omaru i Osku. — Pripazite d-i i konji ostanu
mirni. Put je tako uzak da ga dobro možete braniti. Bez vašeg dopuštenja ne smije
nitko prodi ovuda. Dogodi li se nešto nepredviđeno, mi demo na prve vaše hice
požuriti ovamo. Naprotiv, ako vi nas čujete da pucamo, mirno ostanite ovdje jer se
za nas ne morate bojati.
Ne obazirudi se na mrki pogled, što mi ga je dobacio konakdžija, počeh se uspinjati
zajedno s Halefom. Uspon je bio malo naporan, ali nije bio opasan. Potočid je bio
plitak, a isprane stepenice bile su tako niske i redale su se tako nagusto jedna do
druge da sam se po njima sasvim dobro uspinjao.
Janak je pravo rekao: prešli smo pedeset do šezdeset koraka, a zatim stigosmo
gore. Velika kamena stepenica na kojoj smo se sad našli, bila je na tom mjestu šira
oko stotinu koraka. Njezina se površina sastojala od rahlog kamena i bila je
pokrivena dosta dubokim humusom koji se ovdje malo pomalo skupio. Na njemu
su rasla bjelogorična i crnogorična stabla, a između njih tako gusto grmlje, da
gušdeg ne bismo mogli ni poželjeti. To nam je grmlje omogudavalo da se
neprirrijetno prišuljamo.
— Sto sad? — šapnu Halef.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
— Odšuljat demo se naprijed. Janak je rekao da se po toj kamenoj stepenici
mora prodi otprilike stotinu pedeset koraka da se stigne do zavoja. Ondje su se
sakrili razbojnici. Ipak demo ved sada poduzeti mjere opreza. Drži se stalno iza
mene!
— Možda jedan od njih stoji sprijeda da bi pazio na naš dolazak.
— U tom bi slučaju čuvar sigurno sjedio naprijed na rubu stijene. Budemo li se
držali više lijevo, dakle iza njegovih leđa, on nas nede modi ni vidjeti ni čuti. Ako se
ipak jedan od njih namjeri na nas, onda demo ga oboriti golim rukama i izbjedi pri
tome svaku buku. Ja s?m u tu svrhu ponio nekoliko remenova.
— Ti znaš da i ja uvijek sa sobom nosim remenje. Ono često ustreba.
— Samo onda ako se namjerimo na više ljudi, latit demo se pušaka. Pucat du
samo u slučaju opasnosti, a ni onda nedu nikoga ubiti. Hitac u nogu obara i
najogorčenijeg neprijatelja. Naprijed dakle!
Krenusmo trudedi se da dodirnemo što manje grančica. Nakanili smo se držati više
lijevo, ali nismo još stigli daleko kad s desne strane začusmo neki zvuk koji nas je
zaustavio.
— Sto bi to moglo biti? — šapne Halef.
— To netko brusi nož na kamenu. Koje li neopreznosti!
— On i ne sluti da bismo mogli dodi na pomisao da se uspne-mo ovamo gore.
Hodemo li prodi kraj njega?
— Nedemo. Moramo znati tko je to. Lezi! Sad smijemo samo puzati.
Otpuzali smo prema onom mjestu odakle smo čuli brušenje i ubrzo stigli u blizinu
ruba stijene. Ondje je sjedio špijun Suef i tako marljivo brusio nož na oštrom
kamenu kao da ga netko za taj posao plada srebrnim pijasterima. Bio nam je
okrenut leđima.
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Svakako je čekao upravo na nas. Odabrao je baš takvo mjesto s kojega nas je
mogao opaziti tek onda kad bismo se našli tik ispod njega. I zaista, da smo pojahali
još svega nekoliko koraka dalje, on bi nas opazio.
— Sto da radimo? — tiho mi šapnu moj mali drug. — Hodemo li ga mirno
ostaviti da sjedi ovdje?
— Nikako! Ovdje raste mahovina. Iščupaj punu šaku. Ja du ga odostrag tako
zgrabiti za šiju da de morati otvoriti usta. Onda mu ti brzo uguraj mahovinu u usta
prije nego što dospije viknuti. Ja du otpuzati naprijed. Cim mu se približim na
dužinu čovjeka, možeš skočiti i baciti se na nj.
Oprezno otpuzasmo između grmlja prema Suefu. Nedaleko iza njega raslo je neko
drvo kojim sam se poslužio kao zaklonom tako da se stablo neprekidno nalazilo
između mene i Suefa. Sad sam stigao do njega. Još dvije sekunde i prišao sam mu
na pravu udaljenost. Iza mene se uspravi Halef spreman na skok. Ali mališan je bio
sin pustinje, a ne Indijanac. Stupio je na suhu grančicu. Ova pucne i Suef se okrenu
licem prema nama.
Nijedan slikar ne bi mogao ponoviti onaj izraz ukočene prepasti koji se pokazao na
licu toga špijuna kad nas je ugledao. Htio je da vikne, ali vjerojatno ne bi uspio
ništa izustiti ni onda da sam mu dao vremena za to. Zagrebao je nogama,
zamahnuo rukama i širom otvorio usta da dođe do zraka. Halef je bio za tren oka
kraj njega i utrpao mu mahovinu u zube. Još sam ga neko vrijeme čvrsto držao, a
onda se njegovi pokreti umiriše, a kad sam ga ispustio iz ruke, bio je onesviješten.
Podigao sam ga i odnio u grmlje. Nož mu je ispao, a puška je ležala kraj njega.
Nisam znao odakle mu. Halef donese i jedno i drugo. U sjededem stavu
prislonismo ga o neko drvo i svezasmo ga tako da su mu ruke bile ovijene oko
drveta. Zatim mu još rubom njegove odjede svezasmo usta tako da nije mogao
jezikom izgurati mahovinu.
— Tako! — tiho zahihode Halef. — Za nj smo se dobro pobrinuli. Sto sad, sidi?
— Idemo dalje. Cuj!
http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html
Zvučalo je kao da nam se približuju koraci. I zaista, čuli smo da se netko pri bližu je.
Kao da je pošao upravo prema onom mjestu na kojem je Suef maločas sjedio.
— Tko bi to mogao biti? — šapne mi Halef. Oči su mu svjetlucale od želje za
borbom.
— Da se nisi prenaglio! — rekoh.
Opet sam se provukao između grmlja i opazio Bibara. Taj div je sad stajao kraj
drveta koje mi je maločas poslužilo kao zaklon. Jasno sam mogao razabrati
njegovo lice. Činilo se da se čudi što nije našao Suefa pa polako krenu dalje.
— Pozor! — šapnuh. — Još deset ili dvanaest koraka pa de ugledati naše
drugove. Pođi posve tiho za njim!
Sad sam se morao brzo i neopazice primaknuti Aladžiji; to mi je pravodobno
uspjelo. Pogled mu pade dolje na put. Opazio je ona tri čovjeka koji su čekali na
nas i brzo uzmaknuo nekoliko koraka da ga oni ne primijete.
Pri tome se nije okrenuo, ved je naprotiv, uzmičudi, skratio udaljenost između sebe
i mene, tako da sam ga mogao zgrabiti. Uhvatio sam ga ljevicom za zatiljak i
istodobno ga desnom šakom tresnuo po sljepocčici, sve u jednom hipu. On pade
bez rjieči. Uto se i Halef nađe kraj mene.
— Da i njega svežemo? — upita.
— Da, ali sad još ne. Težak je.
Odnesosmo gorostasa u krojačevu blizinu i svezasmo ga također za drvo. Usta mu
nisu bila potpuno sklopljena. Otvorio sam ih najprije oštricom, a zatim drškom
svoga noža. Omamljenom čovjeku skinuli smo pojas i upotrijebili ga kao čep za
usta. Bududi da je Bibar bio veoma snažan, morali smo ga svezati dvostruko jačim
remenjem pa smo tako potrošili sve naše remenje. Lasom se nisam smio poslužiti
jer ako demo još nekoga morati svezati, trebat du taj dragocjeni remen. Pištolje i
nož koji su btli zataknuti za Bibairov pojas, položismo uz Suefovo oružje.
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Karl Maj - Žuti Harambaša
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search