Conn Iggulden - Imperator 04 - Bogovi rata

»Veliki su ljudi nužni našem životu da bi se gibanje
svjetske povijesti, u grčevima i trzajima, moglo povremeno
oslobađati zastarjelih načina življenja i beznačajna govora.«

JACOB BURCKHARDT

PRVI DIO

1. POGLAVLJE

Pompej je izgovarao svaku riječ kao da udara maljem:

»Prema tome, Cezar je danas proglašen neprijateljem Rima.
Njegovi su naslovi i časti opozvani. Njegovo je pravo
zapovijedanja legijama izbrisano s popisa. Njegov je život
osuđen na propast. Bit će rata.«

Senatska je dvorana napokon bila mirna nakon burne
rasprave, a napetost se pokazivala na svakom licu. Glasnici koji
su nasmrt izmorili konje da bi stigli do njih nisu ni na koji način
mogli znati brzinu onih koji su dolazili za njima. Prijeđena je
bila crta Rubikona i galske su legije hitale na jug.

Pompej je bio vidljivo ostario tijekom dvodnevnih
napora, ali stajao je pred njima uspravnih leđa dok mu je
iskustvo davalo snage da vlada dvoranom. Gledao je kako
senatori polagano gube ledene izraze lica i vidio je desetke njih
kako pogledima razmjenjuju privatna priopćenja. Još ih je
mnogo bilo među njima koji su optuživali Pompeja za nerede u
gradu prije tri godine. Njegova je legija tada propustila održati
red i njegova je diktatura proistekla iz toga sukoba. Znao je da
ima dosta glasova koji mrmljaju iza njegovih leđa da odustane
od položaja i ponovno izabere konzule. Sama zgrada u kojoj su
sjedili bila je trajan podsjetnik, mirišući na svježu žbuku i drvo.
Pepeo stare građevine bio je uklonjen, ali temelji su ostali kao
nijemo svjedočanstvo razaranja i nemira u gradu.

Pompej se u tišini pitao komu može vjerovati u borbi.

Tko među njima ima snage koja mu je potrebna Nije se
zavaravao. Julije je dolazio na jug s četiri veteranske legije i u
Rimu nije bilo ničega što bi mu moglo stati na put. Za samo
nekoliko dana zapovjednik Galije pokucat će na gradska vrata i
neki ljudi što stoje pred njim povikat će na sav glas da ga puste
unutra.

»Treba donijeti neke teške odluke, gospodo«, rekao je.
Oni su ga pozorno gledali prosuđujući njegovu snagu i
slabosti. Jedan posrtaj, znao je, i rastrgat će ga na komade. Neće
im dati tu priliku.
»Imam legije u Grčkoj koje se nisu zarazile
oduševljenjem rulje u Rimu. Iako možda ima izdajica u ovom
gradu, vladavina zakona nije izgubila dobar glas u našim
posjedima.«
Pomno ih je promatrao da vidi tko će skrenuti pogled, ali
svako je oko bilo uprto u njega.
»Gospodo, nema drugog izbora nego napustiti Rim i poći
u Grčku te ondje okupiti vojsku. Zasada glavnina Cezarovih
snaga ostaje u Galiji. Kad mu se one pridruže, cijela će zemlja
pasti prije nego što budemo dovoljno jaki da iziđemo na bojno
polje. Ne želim izgubiti utrku da bismo se ovdje osnažili. Bolje
je biti siguran i poći k našoj vojsci. Deset legija u Grčkoj čeka
poziv da nas obrani od toga izdajice. Ne smijemo ih razočarati.
Ako on ostane u našem gradu, vratit ćemo se da ga
istjeramo, točno onako kako je Sula učinio njegovu ujaku. S
njim treba početi bitku. On je to objavio kad je prezreo zakonita
naređenja ovoga Senata. Ne može biti nikakva sporazuma,
nikakva mira dok je on živ. Rim ne može imati dva gospodara,
a ja ne ću dopustiti da neki huljski general uništi ono što smo
svi mi ovdje izgradili.«
Pompejev se glas malko smekšao i on se nagnuo naprijed
na govornici, dok mu je snažan miris voska i ulja ispunjavao
nosnice.
»Ako se njemu zbog naše slabosti dopusti da živi, da

likuje, tada će se svaki general kojega pošaljemo izvan Rima
upitati može li i on učiniti to isto. Ako se Cezar ne zgazi, ovaj
grad nikada više neće upoznati mir. Ono što smo izgradili
porušit će trajan rat tijekom naraštaja sve dok ništa ne ostane da
pokazuje kako smo nekoć bili ovdje pod očima bogova, i kako
smo se borili za mir. Osporavam pravo čovjeku koji bi nam to
htio ukrasti. Izazivam ga i hoću ga vidjeti mrtva.«

Mnogi su stajali na nogama dok su im se oči krijesile.
Pompej je jedva i pogledao one koje je prezirao, ljude u kojima
je bilo više zraka nego hrabrosti. U Senatu nikada nije
nedostajalo govornika, ali govornica je bila njegova.

»Moja legija nije im dorasla po snazi, i njegovim bi
ljudima samo budala zanijekala vrijednost bitaka u Galiji.
Uključujući i postaje u utvrdama duž cesta, mi nemamo
dostatnu snagu da bismo zajamčili pobjedu. Nemojte misliti da
u ovo ulazim laka srca. Pozdravljam novost s boli i srdžbom, ali
ne želim ga otjerati s naših vrata a zatim izgubiti grad kojim
vladam.«

Predahnuo je i lagano domahnuo rukom onima koji su
stajali. Oni su zbunjeno sjeli i namrštili se.

»Kad on dođe, naći će praznu ovu kuću, vrata Senata bit
će izglavljena iz ležišta.«

Pričekao je da se stiša galama kad su napokon razumjeli
da on ne kani otići sam.

»Dok njegove legije budu silovale vaše žene i kćeri,
koliko će vas ustati protiv njega ako ostanete ovdje? On će ući
tražeći krv, a ništa neće naći! Mi smo vlada, mi smo srce grada.
Gdje smo mi, ondje je Rim. On neće biti ništa drugo nego
nemilosrdan osvajač ako vi ne budete ovdje da stavite pečat na
njegove riječi i djela. Moramo mu uskratiti legitimnost.«

»Narod će misliti...« počeo je netko iz pozadine.
Pompej nadjača taj glas: »Narod će podnijeti njega kao
što je podnosio druge tijekom cijele svoje povijesti! Zar mislite
da bi bolje bilo ostaviti vas ovdje dok ja na svoju ruku skupljam

vojsku? Koliko bi ti izdržao pod mukama, Marcele? Ili itko od
vas? Ovaj bi Senat bio njegov i tako bi pala posljednja
zapreka.«

Krajičkom oka Pompej je vidio kako ustaje govornik
Ciceron i zatomio je srdžbu. Senatori su pogledali tu sitnu
figuru i zatim

Pompeja, videći da oklijeva. Ciceron je progovorio prije
nego što mu je Pompej mogao domahnuti da sjedne.

»Malo si govorio o porukama koje smo slali Cezaru.
Zašto nismo raspravljali o njegovoj ponudi da zaustavi
postrojbe?«

Pompej se namršti na potvrdno kimanje glava oko njega.
Osjetio je da ne bi pristali na žestok odgovor.

»Njegovi su uvjeti bili neprihvadjivi, Cicerone, kao što
je on to unaprijed znao. On svojim obećanjima pokušava zabiti
klin između nas. Zar doista vjeruješ da će prekinuti jurnjavu
prema jugu jednostavno zbog toga što ću ja otići iz grada? Ne
poznaješ ti njega.«

Ciceron prekriži ruke na uskim prsima podižući ruku sve
dok nije mogao pogladiti kožu na grlu.

»Možda, ali ovdje je mjesto da se to pitanje raščlani.
Bolje da se iznese javno nego da se prepušta privatnim
raspravama. Jesi li odgovorio na njegovu ponudu, Pompeju?
Sjećam se kako si rekao da ćeš mu odgovoriti.«

Dva se čovjeka susretoše pogledima i Pompej čvršće
stisnu rubove govornice dok se borio da ne izgubi strpljenje.
Ciceron je bio oštrouman čovjek, ali Pompej se nadao da bi
mogao ovisiti o njemu.

»Učinio sam sve što sam rekao da ću učiniti. Pisao sam s
pečatom Senata zahtijevajući od njega da se vrati u Galiju. Ne
želim s njim pregovarati dok su njegove legije nadomak grada, i
on to zna. Njegove riječi jednostavno služe tomu da nas zbune i
prouzroče odgađanje. One ništa ne znače.«

Ciceron podiže glavu. »Slažem se, Pompeju, iako

vjerujem da bi nama ovdje svi podatci trebali biti na
raspolaganju.« Odlučivši ne vidjeti Pompejevo iznenađenje,
Ciceron okrenu glavu da se obrati senatorima u klupama oko
njega. »Ja se pitam raspravljamo li mi o jednom rimskom
generalu ili o nekom novom Hanibalu koji se ni s čim neće
zadovoljiti dok ne istrgne vlast iz naših raku? S kojim pravom
Cezar može zahtijevati da Pompej napusti grad? Zar sada
pregovaramo s osvajačima? Mi smo vlada Rima i nama prijeti
bijesan pas, vodeći vojsku koju smo sami stvorili i uvježbali.
Nemojte podcijeniti opasnost koja u ovome leži. Slažem se s
Pompejem. Iako će to boljeti više nego išta što smo prije
pretrpjeli, moramo uzmaknuti da bismo okupili vjerne snage u
Grčkoj. Vladavina zakona ne smije se svijati pred hirovima
naših generala, ili inače nećemo biti ništa drugo doli još jedno
divlje pleme.«

Ciceron sjede nakon što se susreo s Pompejevim
pogledom uz kratak proplamsaj zadovoljstva. Njegova potpora
pridobit će velik broj slabijih u dvorani, i Pompej je prignuo
glavu u znak nijeme zahvale.

»Nema vremena za dugačke rasprave, gospodo«, rekao
je Pompej. »Još jedan dan neće ništa promijeniti, samo će Cezar
biti bliže. Predlažem da sada glasujemo i postupimo u skladu s
odlukom.«

Pod Pompejevim strogim pogledom malo je bilo izgleda
za pobunu. Jedan po jedan, senatori su ustajali da iskažu svoj
pristanak i nitko se nije usudio suzdržati. Naposljetku je Pompej
kimnuo, posvema zadovoljan.

»Izvijestite svoje ukućane i pripremite se za putovanje.
Pozvao sam sve vojnike na Cezarovu putu da se vrate u grad.
Oni će biti ovdje da pomognu skupiti posadu za brodovlje i
obaviti pripreme za naš odlazak.«

Sunce je sjalo Juliju u zatiljak dok je sjedio na oborenu

deblu usred žitnoga polja. Kamo god je pogledao mogao je
vidjeti tamne skupine svojih ljudi što su se odmarali u zlatnim
usjevima i jeli hladno meso i povrće. Vatre su bile zabranjene
otkad su prešli u etrurske nizine. Žito je bilo suho i tvrdo na
dodir, jedna jedina iskra mogla se razbuktati u plamenove
diljem polja. Julije se gotovo nasmiješio na taj spokojan prizor.
Petnaest tisuća najiskusnijih vojnika na svijetu, a mogao ih je
čuti kako se smiju i pjevaju kao djeca. Bilo je čudno biti ondje,
na otvorenom. Mogao je čuti cvrkutanje ptica koje je upoznao u
djetinjstvu, a kad je spustio ruku i pokupio malo otpalih vlati,
bio je kod kuće.

»Lijepo je biti ovdje«, reče Oktavijan. »Možeš li to
osjetiti? Gotovo sam zaboravio kako izgleda biti na vlastitoj
zemlji, okružen svojim narodom. Čuješ li ih kako pjevaju?
Morao bi i ti naučiti riječi, mladiću. Bila bi im čast da te
pouče.«

Julije polagano protrlja vlažne vlati između dlanova i
pusti ih da padnu. Vojnici Desete legije pjevali su u zboru,
njihovi su se glasovi razlijegali ravnicom.

»Čuo sam tu pjesmu od ljudi koji su pratili Marija, prije
mnogo godina«, reče on. »Te stvari nekako uspijevaju
preživjeti.«

Oktavijan pogleda svoga generala i nakrivi glavu
procjenjujući njegovo raspoloženje. »Ja to osjećam. Ovo je kao
doma«, reče on.

Julije se nasmiješi. »Deset godina nisam bio ovako blizu
grada. Ali mogu ga osjetiti na obzorju. Kunem ti se da mogu.«
Podignuo je ruku i pokazao preko niskih brežuljaka pokrivenih
usjevima. »Eno ondje, čeka nas. Možda nas se boji, dok Pompej
prijeti i grmi.«

Njegove oči postadoše hladne dok je izgovarao
posljednje riječi. Bio bi nastavio, ali tada je kroz žito dojahao
Brut, ostavljajući vijugavu stazu iza sebe. Julije ustade i oni
stisnuše jedan drugom ruku.

»Izvidnica javlja o jedanaest kohorta, možda dvanaest«,
reče

Brut.
Julijeva se usta zgrčiše od negodovanja. Svaka legijska
postaja i utvrda kraj ceste ispražnjena je ispred njih dok su
napredovali prema jugu. Njegovo nastupanje streslo ih je tako
da su popadali kao zrelo voće, i sada su im na dohvat ruke.
Kakve god kakvoće bili, šest tisuća ljudi je previše da ih ostavi
sebi iza leđa.
»Okupili su se u Korfiniju«, nastavi Brut. »Grad izgleda
kao kad netko udari nogom u osinje gnijezdo. Ili znaju da smo
blizu, ili se spremaju za povratak u Rim.«
Julije pogleda oko sebe primjećujući koliko ljudi sjedi i
sluša, predviđajući njegovu zapovijed. Pomisao da ih pusti da
nasrnu na rimske vojnike bila je ravna svetogrđu.
Dobro je Pompej učinio što je opozvao straže. Više bi
pomogli na rimskim zidinama nego da izginu u sukobu s
galskim veteranima. Julije je znao da bi trebao brzo udariti da
okrvavi pohod i zapečati odluku donesenu na obalama
Rubikona. Vojnici u Korfiniju bili su neiskusni. Bio bi to
pokolj.
»Jesu li podaci točni?« reče Julije mimo.
Brut slegnu ramenima. »Onoliko koliko mogu biti.
Nisam dopustio izvidnicima da budu primijećeni, ali zemljište
je čisto. Nema zasjeda. Rekao bih da su to jedini vojnici između
nas i Rima. A ove možemo lako ukloniti. Bogovima je poznato
koliko imamo iskustva u provaljivanju u gradove.«
Julije podiže pogled kad su Domicije i Ciro izišli iz žita s
Regulom. Videći i Marka Antonija malo dalje iza njih, osjetio je
pritisak da mora izdati naredbu za prolijevanje rimske krvi na
rimskom du. Čim se oduzmu prvi životi, svaka odana ruka
dignut će se protiv njega. Svaka će legija prisegnuti na osvetu
do smrti protiv njegova imena. Građanski će rat biti ispit snage i
broja ljudi koje lako može izgubiti. Njegov je um ubrzano radio

i on obrisa znoj s čela.
»Ako ih pobijemo, uništit ćemo svaku nadu u budući

mir«, reče polagano. Domicije i Brut razmijeniše kratak pogled
dok je Julije nastavio, provjeravajući naglas misli. »Nama je
potrebno... lukavstvo, kao i snažna ruka, protiv našeg naroda.
Moramo pridobiti njihovu odanost, a to se ne može postići
ubijanjem ljudi koji vole Rim jednako kao ja.«

»Neće nam dopustiti da prođemo, Julije«, reče Brut
planuvši od gnjeva. »Bi li ti dopustio, ako bi neka vojska tražila
prolaz do tvoga grada? Borit će se samo da nas uspore, ti znaš
da hoće.«

Julije se namršti od srdžbe koja je uvijek bila blizu
površine. »To su naši ljudi, Brute. Nije mala stvar razgovarati o
njihovu ubijanju.«

»Ta je odluka donesena kad smo prešli rijeku i krenuli na
jug«, odgovori Brut, ne pristajući na povlačenje. »Poznata ti je
dakle cijena. Ili ćeš možda poći sam i predati se Pompeju?«

Neki od slušatelja trgnuše se zbog prizvuka u njegovu
glasu. Ciro je podignuo široka ramena pokazujući ljutnju. Brat
se nije na njih obzirao, njegov je pogled bio uperen u
vojskovođu.

»Ako se sada zaustaviš, Julije, svi smo mi mrtvi ljudi.
Pompej neće zaboraviti da smo zaprijetili gradu. Ti to znaš.
Gonit će nas natrag do Britanije ako bude morao.« Pogledao je
na trenutak Julija u oči i glas mu je zadrhtao. »Nemoj me sada
iznevjeriti. Dovde sam stigao s tobom. Moramo ići do kraja.«

Julije mu je šutke uzvratio pogled pun molbe prije nego
što će položiti ruku na njegovo rame. »Ja sam doma, Brute. Ako
mi zapinje u grlu ubijanje ljudi iz vlastita grada, zar ćeš mi
predbacivati moje sumnje?«

»Koji ti izbor preostaje?« odgovori Brut.
Julije poče koračati gore-dolje po izgaženu žitu. »Ako
preuzmem vlast...« Ukipio se načas dok se oblikovala ta ideja,
zatim počeo brže govoriti. »Što će biti ako proglasim da je

Pompejeva diktatuta nezakonita? Tada bih mogao ući u Rim da
obnovim Republiku. Tako me moraju vidjeti građani. Adane!
Gdje si?« zovnuo je preko polja. Njegov španjolski pisar došao
je trkom. »Evo ti odgovora, Brute«, reče Julije i oči mu zasjaše.
»Adane? Želim da se svakom rimskom zapovjedniku pošalje
pismo. Deset je godina prošlo od moga konzulovanja, nema
zapreke da se ponovno ne kandidiram. Reci im... Odbacujem
diktaturu koju Pompej ne želi prekinuti.«

Julije je nestrpljivo gledao dok je Adan petljao s
pločicama za pisanje.

»Izvijesti ih da ću poštovati sudove i Senat, da je Pompej
jedini moj neprijatelj. Kaži im da će mi biti dobrodošao svaki
čovjek koji mi se želi pridružiti da ponovno uspostavimo
Marijevu Republiku i sigurnost iz prošlosti. Nosim sa sobom
galsko zlato i Rim će se preporoditi s onim što sam za nj
osvojio.

Kaži im sve to, Adane. Izvijesti ih da ne ću oduzimati
Rimljanima živote osim ako ne budem prisiljen, da ću poštovati
tradicije do kojih Pompej nije držao. To je čovjek koji je
dopustio da se spali Senat. Bogovi su već pokazali da im on nije
po volji.«

Ljudi oko njega zamišljeno su se pogledali kad se Julije
glasno nasmijao. Potresao je glavom videći izraze njihovih lica.

»Oni će htjeti vjerovati u mene, gospodo. Oklijevat će i
pitati se jesam li zagovornik starih sloboda.«

»I hoće li to biti istina?« upita Adan tiho.
Julije ga oštro pogleda. »Ako tako postupim. Moj prvi
čin bit će u Korfiniju. Ako mi se predaju, poštedjet ću ih sve,
makar samo zato da pronesu glasine.«
Njegov je humor bio zarazan i Adan se smiješio dok je
škrabao po meku vosku, zanemarujući unutarnji glas koji mu se
rugao što tako lako pada pod čari toga čovjeka.
»Oni se neće predati«, reče Domicije. »Pompej bi ih
pobio kao izdajice. Vidio si što je učinio Desetoj.«

Julije se namršti. »Možda, iako bi time pomogao meni.
Koga bi ti slijedio, Domicije? Čovjeka koji zastupa zakon kao
konzul, koji oslobađa dobre Rimljane, ili čovjeka koji naređuje
da ih ubijaju? Tko je bolji čovjek da bude vođa Rima?«

Domicije polagano kimnu i Julije se nasmiješi.
»Vidiš li? Teško će im biti da me osude ako budem
milosrdan. To će ih zbuniti, Domicije. Pompej neće znati kako
bi postupio.«
Julije se okrenu prema Brutu i lice mu zasja starom
energijom.
»Ali prvo moramo preuzeti cestovne straže i to bez
prolijevanja krvi. Moramo ih dovesti na rub takve potpune
panike da im se ne pruži nikakva mogućnost za borbu. Tko im
je vođa?«
Brut se namršti, i dalje uzmičući pred iznenadnom
promjenom u Julijevu raspoloženju. Bila se nadvila sumnja i
potištenost nad pohod prema jugu, ali Julije je brzo postao
kakav je bio u Galiji. To je širilo strah.
»Izvidnici nisu vidjeli nikakve legijske zastave«, reče
ukočeno. »Tko god bio, sigurno je visoki časnik.«
»Nadajmo se da je još slavohlepan«, odgovori Julije.
»Bit će lakše ako njegovu stražu izmamimo izvan grada. Vidjet
ćemo hoće li izići. Ako ih mognemo uloviti u poljima, naši su.«
Svi oko njih koji su ih mogli čuti ustajali su s da, kupeći
opremu i spremajući se za polazak. Odavno poznata napetost
počela se prostirati iznad svih njih dok su očekivali da se vrate
u opasnost i teškoće.
»Ja ću dovesti Desetu bliže gradu, Brute. Ti imaš glavno
zapovjedništvo nad ostalima. Nagnat ćemo te momke da im se
zavrti u glavi od okretanja na sve strane. Pošalji svoje izvidnike
i neka ih ovaj put vide iz grada.«
»Radije bih sam bio mamac«, reče Brut.
Julije načas trepnu, zatim odmahnu glavom. »Ovaj put
ne. Konjanici će biti spona između nas. Trebat ću te brzo natrag

ovdje ako budemo napadnuti.«
»A što će biti ako se ne maknu s mjesta?« upita

Domicije, ugledavši čudan izraz na Brutovu licu.
Julije slegnu ramenima. »Onda ćemo ih opkoliti i

ponuditi uvjete. Bilo ovako ili onako, ja se počinjem natjecati
za konzula i Rim. Proširite tu vijest među ljudima. Ovo je naš
narod, gospodo. Njima ćemo pristupiti s poštovanjem.«

2. POGLAVLJE

Ahenobarb ponovno pročita naredbe. Bez obzira na to

koliko je puta prešao pogledom preko nekoliko riječi što ih je
dobio od Pompeja, ništa nije vidio što bi mu dopustilo da
napadne skitalačke legije iz Galije. Ali izvješća njegovih
izvidnika pružala su mu prigodu da napokon stekne ime i on se
našao okrutno ukliješten između poslušnosti i uzbuđenja koje
godinama nije osjetio. Pompej će mu sigurno sve oprostiti ako
uspije dovesti okovana izdajicu u grad.

Ljudi opozvani iz svake cestovne postaje, mitnice i
utvrde skupili su se u sjeni zidina Korfinija, čekajući naredbu
da krenu doma. Nije bilo napetosti u njihovim redovima.
Izvidnici još nisu bili uspjeli proširiti najnovije vijesti, iako nije
moglo proći dugo vremena prije nego što svi doznaju da je
neprijatelj bliže nego što je itko slutio.

Ahenobarb protrlja prstima koščatu čeljust i zatim
palcima pritisnu naborane kutove očiju da smanji pritisak u
glavi. Njegove su straže bile brojnije od snaga koje su izvidnici
vidjeli, ali glasine su govorile o četiri legije koje marširaju na
jug pa su i ostali sigurno morali biti u blizini. U najgorem
slučaju to je mogla biti zasjeda za njegove ljude.

Dok je promatrao kako se svrstavaju, njegovo
samopouzdanje nije poraslo. Mnogi nikada nisu vidjeli većeg
izazova osim skupine pijanih seljaka. Godine mira dok je Cezar
osvajao Galiju nisu stvorile snagu kakvu bi Ahenobarb izabrao
za prigodu da se proslavi, ali ponekad moraš raditi s onim što ti
bogovi dadu.

U jednom času našao se u iskušenju da zaboravi što mu
je rečeno i da korača sigurnom stazom kao što je činio najvećim

dijelom svojih dvadeset vojničkih godina. Mogao bi izići iz
grada i biti u Rimu za tri dana, ostavljajući svoju prigodu iza
sebe. Bilo je teško zamisliti podsmijeh mlađih časnika kad bi
čuli da je pobjegao ispred dvaput manje sile. Druge bi galske
legije mogle biti miljama daleko, a on je davno prisegnuo da će
zaštititi svoj grad. Kad je stupio u vojsku, nije zamišljao da će
pojuriti natrag prema rimskim zidinama na prvi znak
neprijatelja.

»Šest tisuća ljudi«, prošaptao je sam sebi, gledajući
redove vojnika koji su čekali znak za pokret. »Moja legija,
napokon.«

Nikomu drugom nije spomenuo tu misao, ali dok su
stizali u Korfinij on ih je brojio i sada je uspravnije hodao u
svojem privatnom ponosu. U cijeloj karijeri nikada nije imao
više od jedne centurije pod svojom zapovijedi, ali tijekom
nekoliko divnih dana bit će jednak bilo kojemu rimskom
generalu.

Ahenobarb je prepoznao stvarni strah koji je potkopavao
njegov ponos. Ako upadne u zamku, sve će izgubiti. Ali ako
pruži savršenu mogućnost da se uništi čovjek kojega se Pompej
plaši, proširit će se riječ i njega će pratiti šapat do kraja života.
Nije mogao podnijeti neizvjesnost, a sad su ga mnogi ljudi
gledali, čudeći se izostanku naredbe.

»Gospodine? Hoću li otvoriti gradska vrata?« reče
njegov zamjenik što je stajao kraj njega.

Ahenobarb pogleda čovjeka u lice i osjeti novu ljutnju na
mladost i samopouzdanje koje je na njemu vidio. Govorkalo se
da Seneka ima veza u Rimu, i Ahenobarb je nehotice primijetio
njegovu skupocjenu odjeću. Osjetio se starim kad je pogledao
Seneku i činilo mu se da ga od usporedbe bole zglobovi.
Uistinu je bilo previše suočiti se s njegovom vedrom ljubaznosti
u tom trenutku. Mlađi je čovjek vjerojatno mislio da on skriva
oholost, ali Ahenobarb je tijekom godina vidio desetak sličnih
ljudi. U očima im je uvijek bio sjaj kad su se najviše ulagivali, i

znao je da im ne može vjerovati ako se njihov interes kosi s
njegovim.

Ahenobarb duboko udahnu. Znao je da se ne smije
prepustiti samozadovoljstvu, ali donošenje odluke pružilo mu je
pravi užitak.

»Jesi li se ikada borio, Seneka?« Promatrao je kako lice
mladog čovjeka gubi svaki izraz, prije nego što se vratio gladak
osmijeh.

»Još ne, gospodine, iako se nadam da će mi se pružiti
prilika, naravno.«

Tada je Ahenobarb pokazao zube. »Mislio sam da ćeš to
reći, doista sam to mislio. Danas dobivaš svoju priliku.«

Pompej je stajao sam u zgradi Senata, osluškujući samo

svoje uspomene. Na njegovu zapovijed kovači su izvalili vrata
iz ležišta da vise ukoso preko otvora. Drevno je rimsko svjedo
curilo kroz čestice tek podignute prašine i on je tiho gunđao za
sebe dok se spuštao na klupu.

»Imam pedeset šest godina«, mrmljao je u praznoj
dvorani. »Prestar sam da ponovno idem u rat.«

Bilo je trenutaka slabosti i očajanja, trenutaka kad su ga
teško pritiskivale godine, kad se njegova skrivena nutrina bolno
jadala da joj se dopusti počinuti. Možda je bilo vrijeme da
prepusti Rim mlađim vukovima poput Cezara. Uostalom, taj
gad je pokazao da posjeduje najvažniju osobinu rimskog vođe -
sposobnost ostajanja na životu. Kad njegove misli nisu bile
obojene gnjevom, Pompej se mogao diviti karijeri mlađeg
čovjeka. A bilo je vremena kad ne bi bio uložio ni bakrenjaka
da će se Julije izvući bez ogrebotina.

Svjetina je voljela slušati o njegovim pothvatima i
Pompej ga je mrzio zbog toga. Činilo se da Julije ne može
kupiti novoga konja a da o tome ne pošalje trijumfalno pismo
koje treba čitati po cijelom gradu. Obični su se građani okupljali

da čuju novosti, bez obzira na to koliko tričave bile. Bili su
nezasitni i samo su ljudi poput Pompeja kimali glavom zbog
pomanjkanja dostojanstva. Čak se i Ciceronova istančanost
gubila pred uzbuđenjem galskih bitaka. Što im je privlačno
mogao ponuditi Senat, kad je Cezar pisao o jurišanju na tvrđave
i pohodu na bijele hridine na rubu svijeta?

Pompej srdito ispusti zrak iz usta, žaleći što nema kraj
sebe Krasa da podijeli to završno gnušanje. Njih dvojica su više
nego itko učinili da se razvije Cezarovo častohleplje, i gorka je
bila ta ironija. Zar Pompej nije prihvatio trijumvirat? U ono se
vrijeme činilo da sva trojica imaju koristi, ali s galskim legijama
na putu prema Rimu, Pompej je samo mogao požaliti što nije
bio mudriji kad je to bilo važno.

Bio je poslao Julija u Španjolsku i čovjek se vratio da
postane konzul. Poslao ga je da pokori divljake u Galiji, ali zar
oni nisu mogli biti pristojni i poslati ga natrag u komadićima?
Ne, nisu mogli. Naprotiv, vratio se kući kao lav, a građani ne
poštuju ništa toliko kao uspjeh.

Crna je srdžba potamnila Pompejevo lice kad je pomislio
na članove Senata koji su ga izdali. Samo dvije trećine njih
odazvalo se njegovu pozivu da otputuju u Grčku, unatoč svim
javnim prisegama i obećanjima. Ostali su se izgubili, radije su
čekali osvajačku vojsku nego pošli za svojom vladom u
progonstvo. Bio je to okrutan udarac povrh svega drugoga.
Znali su da neće imati vremena da ih istjera iz skrovišta, i
smetalo ga je što su imali pravo. Već je izrazito dugo odgađao
polazak i samo ga je potreba za putnim stražama zadržala u
gradu. Ako ih Ahenobarb brzo ne dovede, Pompej je znao da će
morati bez njih krenuti. Svi njegovi planovi svest će se na
ništicu ako bude još u gradu kad Cezar stigne pred vrata.

Pompej hraknu i sigurno bi vratio gorku slinu u grlo da
nije već bio na odlasku. Umjesto toga pljunuo je tamnu smjesu
na mramorne ploče kraj nogu i osjetio se malko bolje nakon te
simbolične geste. Građani će na svoj bezuman način bez sumnje

klicati dok galske legije budu stizale na Forum. Uvijek ga je
iznova zapanjivalo koliko malo zahvalnosti iskazuju. Gotovo
četiri godine omogućivao im je da prehrane obitelji i zarađuju
za život ne strahujući od ubojstva, silovanja ili pljačke.
Klodijevi i Milonovi nemiri bili su samo neugodne uspomene, i
grad je nakon njih procvao, možda djelomice i zbog toga što su
vidjeli što znači pravi kaos. Ali oni će ipak klicati Cezaru zato
što je pobijedio u bitkama i donio im uzbuđenje. Lako se
zaboravljaju kruh i sigurnost kad se usporede s tim.

Pompej se uhvati za drveni oslonac za ruke i ustade.
Bolio ga je želudac i pomislio je da mu možda raste čir. Osjećao
je umor, bez razloga. Teško je bilo reći samom sebi da je donio
pravu odluku kad je nakanio napustiti grad. Svaki general je
znao da ima slučajeva kad je jedini izbor povlačenje,
prestrojavanje i napad uz vlastite uvjete. Ipak mu je bilo teško.

Nadao se da će Julije poći za njim u Grčku. Ljudi barem
nisu zaboravili tko je vladao Rimom. Ondje će imati potrebnu
vojsku te najsposobnije i najiskusnije zapovjednike na svijetu.
Julije će naučiti razliku između prljavih plemena i rimskih
vojnika, i naučit će to na jedini važan način.

Bilo je čudno pomisliti da Julije nije više onaj mladić
kojega je upamtio. Pitao se osjeća li i on oštrije zimsku
hladnoću i progone li ga sumnje koje dolaze s godinama. Još
čudnije je bilo pomisliti da on bolje poznaje svoga neprijatelja
negoli gotovo itko u Rimu. S njim je razlamao kruh, dogovarao
se i borio na istoj strani protiv neprijatelja, za iste ideale. Ružna
je izdaja bila što se protiv njega okrenuo takav čovjek, muž
njegove kćeri. Na tu se misao Pompej glasno zasmijao. Naslutio
je da ga Julija ne voli, točno, ali ona zna svoju dužnost daleko
bolje nego njezin lutajući otac. Rodila je sina koji bi jednog
dana mogao naslijediti svijet.

Pompej se pitao hoće li neki njezin dio pozdraviti očev
povratak u grad. Nije mu palo na pamet da je to upita kad ju je
poslao na brod. Iako je potekla od Cezara, više nije njegova.

Njezino mlado meso i dalje je moglo nadražiti Pompeja, te
premda je njegove dodire šutke podnosila, pomišljao je kako
nije zadovoljna sa životom. Ako joj donese očevu glavu, hoće li
se zaprepastiti? Živnuo je duhom dok je to zamišljao.

Izišao je iz prazne senatske kuće i došao do mjesta gdje
su ga čekali vojnici, zamjećujući sa zadovoljstvom savršenstvo
njihovih redova. Zbog Cezara se počinjao osjećati kao da više
ne postoji red, kao da se može dogoditi bilo što, da se svaka
tradicija može srušiti ako se to samo poželi. Bilo je utješno
vidjeti kako se svjetina na Forumu s poštovanjem razmiče pred
njegovim ljudima.

»Ima li vijesti od Ahenobarba?« upitao je Pompej svoga
pisara.

»Još ne, gospodaru«, odgovorio je čovjek.
Pompej se namrštio. Nadao se da taj glupan nije došao u
napast da se sukobi s glaskim legijama. Njegove su naredbe bile
jasne.

Cesta je bila široka i otvorena za kolonu u pokretu. Dok

je gunđao odobrenje, Ahenobarb je primijetio kako je Seneka
rasporedio ljude. Unatoč pomanjkanju stvarnog iskustva, mladi
član rimskoga plemstva bio je dobro pripremljen za život u
legijama. Pristupio je problemu sa svom lakoćom urođena
samopouzdanja. Centurije su bile podvostručene u manipule i
najiskusniji su časnici postavljeni u zapovjedni lanac.
Nabavljeni su stari signalni rogovi i ponavljana su tri
jednostavna niza zvukova dok se i od posljednjeg među njima
nije moglo očekivati da će se zaustaviti, povući ili napasti. Bilo
što složenije od toga dovelo bi ih u teškoće, priznavao je
Seneka, ali izgledao je zadovoljno dok je koračao. Bili su dobro
naoružani, dobro nahranjeni, i potjecali od najborbenijeg naroda
što ga je svijet upoznao. Svaka je legija počinjala imajući samo
kulturu i šačicu dobrih časnika. To je bila prava prigoda za

cestovne stražare koji su osjećali da ih je zaboravio grad
kojemu služe. Pomagalo je to što su ustali protiv izdajica s
gradom iza sebe. Većina ih je imala obitelji u Rimu i borit će se
mnogo bolje za njih nego za neke visoke ideale Senata.

Ahenobarb je osjećao na sebi oči svojih ljudi i duh mu se
osokolio zbog odgovornosti za koju se molio cijeli život. I samo
marširanje s njima pružalo mu je radost koju je teško bilo
prikriti. Nije mogao više tražiti od bogova i zakleo se da će im
šestinu svoga bogatstva prinijeti kao žrtvu ako mu predaju
Cezara u ruke.

Izvidnici su potvrdili da su neprijateljske snage deset
milja sjeverno od Korfinija, i taj su razmak mogli prijeći za
manje od tri sata. Ahenobarb je dolazio u iskušenje da jaše, ali
zdrav razum nadjačao je njegovu taštinu. Ljudi će vidjeti da
pješači s njima, i kada kucne čas on će potegnuti mač i zavitlati
koplje skupa s ostalima.

Seneka je napravio plan napada i Ahenobarb je nehotice
ostao pod dojmom njegova znanja. Jedna je stvar izdavati
naredbe, sasvim druga je stvarati formacije i taktiku. Pomaže to
što se sukobljuju s vojnicima koji su uvježbani na rimski način,
rekao je Seneka. Samo je raspored zemljišta ostao nepoznat.
Sve drugo bit će po vojnim priručnicima, a Seneka ih je sve
pročitao.

Čak se i Ahenobarbov prvotni dojam o novacima
promijenio kad su se uobličili redovi. Tražili su se grubi ljudi da
upravljaju osamljenim cestovnim postajama i mnogo se njih
borilo u Grčkoj i Španjolskoj prije nego što su karijeru
završavali služeći u postajama. Marširali su u savršenoj koloni i
Ahenobarbu je samo bilo žao što nemaju bubnjara da im
udaraju ritam.

Teško je bilo ne zamišljati počasti kojima će ga obasuti
Pompej zato što je zarobio čovjeka koji je zaprijetio gradu. U
najmanju ruku to će značiti položaj tribuna ili mjesto sudca.
Zbog poodmakle dobi Ahenobarb je znao da mu se neće

dopustiti novo zapovjedništvo, ali to nije bilo važno. Ostat će
mu ova pobjeda za uspomenu bez obzira na to što poslije dođe.
Istinu govoreći, nije ga ni privlačilo vođenje legije kroz puste
planine negdje daleko od zavičaja. Mnogo je bolje bilo
zamišljati lagodan život služenja na sudu i primanja mita od
senatorskih sinova.

Okolica je bila puna malih imanja, svaki komadić ravna
zemljišta pokrivalo je ustalasalo žito da bi se punila utroba
velikoga grada na jugu. Samo je cesta bila čista i Ahenobarb
nije gledao trgovce koji su sklanjali kola s puta da bi prošla
njegova legija. Njegova legija.

Čim su izvidnici dojavili da je Ahenobarb napustio
Korfinij, Julije je izdao naredbu da se krene. Ako zapovjednik
stražara otkloni priliku za napad, Julije se pouzdavao da će ih
njegovi veterani dostići na putu prije nego što mognu u
sigurnosti stići do Rima. Nije se plašio neprokušanih snaga.
Njegova se Deseta sukobljavala s daleko nadmoćnijim
neprijateljima, zasjedama, noćnim jurišima, čak i s britanskim
bojnim kolima. Pouzdao bi se u njih protiv svake sile na svijetu,
ako bi se radilo o ubijanju. Zarobljivanje živih stražara bit će
teži izazov, i konjanici su cijelog jutra jurili naprijed-natrag
između Bruta i Desete noseći zapovijedi. Ideja prisilne predaje
bila je novost u Julijevu iskustvu, osobito protiv rimskih
legionara. Ako ne stekne apsolutno golemu prednost, znao je da
će se cestovni stražari radije boriti do posljednjeg čovjeka nego
ostaviti otvoren put prema Rimu. Od prvoga dodira mora ih
ustrašiti da se pokore.

Veterani Desete probijali su se kroz žitište, gazeći ga u
velikim otkosima. I sa širokom formacijom Julije je mogao
vidjeti kako se linije iza njega miljama protežu po poljima, kao
da se grablje s metalnim zupcima vuku po zemljištu.
Extraordinarii su jahali sprijeda, zureći u daljinu da što prije
ugledaju protivnika. Legionari su olabavili mačeve u hodu,
čekajući rogove koji će ih poslati da se svrstaju u borbenu crtu.

Ahenobarb je ugledao crnu mrlju neprijatelja što se
razlila zemljištem i srce mu je počelo ubrzano kucati od ugodna
osjećaja. Seneka je zapovjedio rogovima da objave upozorenje i
vojnicima su se ukočila leđa od snažnih zvukova, zatežući im
živce. Gotovo podsvjesno ubrzao se ritam koračanja.

»Formirajte četvorinu!« zagrmio je Seneka duž redova, i
kolona se raspala na centurije koje su se razdvojile.

Nije to bio paradni manevar, ali formacija se pojavila iz
redova kao glava čekića s drškom koji se za njom vukao po
širokoj cesti. Postupno je rep gubio dužinu dok se napokon nisu
počeli kretati naprijed kao čvrsta masa. Znojni su dlanovi
stezali koplja dok su se vojnici pripremali za bitku, i Ahenobarb
je mogao čuti kako se ljudi oko njega mole dok su preporučivali
duše i stupali naprijed. Zahvaljivao je bogovima što su mu
udijelili takav trenutak kad su stupili u žito i gazili ga pred
sobom. Nije mogao skinuti pogled sa sjajnog metala galske
legije. Ti ljudi prijete njegovu gradu i on je očarano i sa sve
većim strahom promatrao kako se približavaju. Čuo je njihove
rogove kako ječe preko polja i vidio brz odgovor dok su se
linije raspadale na manje postrojbe, klizeći neumoljivo prema
njemu.

»Budite spremni«, viknuo je preko glava svojih
zemljaka, trepćući da strese znoj s trepavica. Tada se dnevna
tišina prekinula, jer je Deseta legija zaurlala i prešla u trk.

***

Julije je napredovao s ostalima, držeći uzdu nakratko da

ne bi zaostao iza jureće formacije. Promatrao je kako se
ubrzano smanjuje razmak između dviju strana i osjetio okus
poljske prašine u ustima. Deseta nije bila razvezala koplja i on
se nadao da su razumjeli njegov plan. Jurili su u formacijama
preko čistine prema cestovnim stražama i nakon prve vike

postali su mrki i zastrašujuće tihi.
Julije je brojio korake između dviju vojska, procjenjujući

domet. Sumnjao je da Ahenobarbova šarolika družina može
izbacivati koplja u punim valovima, ali morao je riskirati živote
Desete legije da bi se dovoljno približio.

U posljednji trenutak oglasio je zaustavljanje i Deseta je
bučno stala. Julije je zanemario neprijatelje dok su tutnjili
prema njemu. Trebalo im je prijeći još pedeset koraka prije
nego što dođu na domet kopljima, ali on je pretraživao njihovu
pozadinu u daljini, tražeći oblake prašine koji će mu pokazati da
ih njegove veteranske legije opkoljuju. S tutnjem cestovnih
straža u ušima, Julije se izdignuo u sedlu održavajući ravnotežu
na jednom koljenu.

»Eno ih!« uzviknuo je likujući.
Skriveni iza brežuljaka, Brut, Domicije i Marko Antonije
okružili su protivnika, i Ahenobarb se našao u škripcu između
dviju snaga. Julije je znao da bi ih mogao uništiti, ali njegova je
nakana bila lukavija i teža. Kad je Ahenobarb stigao na domet
kopljima, Julije je podignuo ruku i zavrtio je u krugu iznad
glave. Deseta je skrenula desno i nastavila marširati, držeći se
cijelo vrijeme na udaljenosti. Činilo se kao da su dugačkim
konopom privezani za neprijatelja, i njihovo je kretanje
prisiljavalo cestovne straže da se okreću s njima ili da ostave
otvorene bokove.
Julije se sam sebi smješkao kad je vidio kaos koji je
nastao. Trebalo je protivnicima više od nekoliko jednostavnih
znakova rogom da se četvorina okrene na mjestu. Vidio je kako
se njihove linije zbijaju i razrjeđuju dok su čelni vojnici
pokušavali učiniti isto što i Deseta pa su oni iza njih postajali
zbunjeni i srditi.
Deseta se gibala obodnicom kotača, i kad je zatvorila
četvrtinu kruga, Brut je naredio Trećoj da zaurla i približi se.
Julije je uzdrhtao od žestoka uzbuđenja videći kako se veterani
razdvajaju u luk kao da su na mimohodu. Presjekli su

mogućnost uzmaka i povećali zbrku i užas među opkoljenim
ljudima.

Ahenobarbovi su se vojnici našli u obruču. Neki su se
pokušali suočiti s novim prijetnjama, ali sve četiri legije kružile
su oko njih uzrokujući pomutnju u uzvrpoljenoj sredini.
Nijedno se koplje nije moglo izbaciti iz te zbrkane mase.

Vojske su u kružnom gibanju visoko podignule prašinu
na poljima, zgušnjavajući zrak i tjerajući ljude na kašalj i
kihanje. Ahenobarb nije primijetio konjanike dok nisu dojahali
da zatvore posljednje pukotine u krugu. U panici nije znao
sročiti zapovijedi da bi se odupro prijetnji. Bilo je previše
neprijatelja i znao je da će izginuti. Galske su legije čekale s
kopljima na ramenima, i misao o skorom ubijanju nagnala je
cestovne stražare da se zbiju u sredini.

Ahenobarb je vikao na svoje novake da stoje na mjestu.
Linije su se remetile do neprepoznadjivosti da bi napokon
postale gomilom srditih, izbezumljenih ljudi. Seneka je bio
prestao vikati i izgledao je izgubljeno kao bilo koji od njih.
Ničega nije bilo u priručnicima da bi se na to odgovorilo.
Zasopljeni Ahenobarb se zgrčio u licu očekujući napad. Iako je
bilo beznadno, mnogi su oko njega izazovno podignuli mačeve
i on se ponosio njihovom hrabrosti pred očitim porazom.

Ahenobarb je promatrao kako se približavaju jahači.
Dijelom je bjesnio zbog pomisli da se mora sukobiti s takvim
ljudima. Nije želio gledati im u oči i doživjeti poniženje, ali
pozdravljao je sve što može odgoditi početak ubijanja. Svaki je
trenutak postao dragocjen.

Vidio je kako dvojica drže spremne štitove da zaklone
trećega i znao je da gleda čovjeka koji je pokorio Galiju i sada
prijeti njihovu gradu. Jahač nije nosio kacigu, na njemu je bio
jednostavan oklop s tamnocrvenim plaštom koji je bio zgužvan
pod njim i visio niz konjske slabine. U gužvi ga Ahenobarb
možda ne bi primijetio, ali nakon manevra koji je slomio
njegovu vojsku bez ijednog izbačaja koplja ili trzaja mača,

čovjek mu je izgledao poput nekog stvorenja koje je izronilo iz
tamne rijeke i došlo da njega ukori. Bilo je lako zamisliti
rimsku krv koja će ostaviti mrlje na njegovu plaštu.

Ahenobarb stade uspravnije. »Kad dođe blizu, momci,
jurnut ćemo na njega na moju zapovijed. Prenesite naredbu.
Možda nismo sposobni potući ove gadove, ali ako ubijemo
vojskovođu, nismo pali uzalud.«

Seneka je zurio u njega i Ahenobarb je izdržao njegov
pogled dovoljno dugo da ga prisili na popuštanje. Mladi čovjek
je i dalje mislio da je to neka složena taktička igra, s otvorenim
Rimom iza njih. Neki su znali više od njega i Ahenobarb je
vidio kako se oko njega širi val potvrdnog kimanja glavom.
Ponekad čovjek može prihvatiti činjenicu da njegov život nije
najvažniji na svijetu, da uistinu postoje stvari za koje je
vrijedno umrijeti. U pomutnji i strahu, Ahenobarb se bio gotovo
pomirio s tim da se mora predati, prije nego što mu se opet
ukazala istina. To je neprijatelj, bio on Rimljanin ili ne.

Seneka mu priđe bliže, da ga ne bi čuli ljudi.
»Gospodine, ne možemo sada napasti. Moramo se predati«,
rekao mu je mladi čovjek na uho.

Ahenobarb ga je pogledao i primijetio strah. »Vrati se,
mladiću, i neka vide kako se suprotstavljaš. Kada dođe
dovoljno blizu, sasjeći ćemo ga.«

Seneka otvori usta ne mogavši razumjeti tamnu
okrutnost koju je vidio na licu svoga zapovjednika. Nikada je
dotada nije ondje bilo i toliko ga je zaprepastila da se šutke
udaljio.

Ahenobarb se nasmijao sam za sebe. Pogledao je u mrke
legije s kojima se hrabro suočio. I one su zastale nakon
razvijanja, pa je pun bijesa priznao njihovu nadmoćnost. Bilo je
dovoljno dojmljivo vidjeti kako su razorili njegove grube
formacije. Konjanici su izgledali kao da jedva čekaju zapovijed
da navale i pogled na te hladnokrvne ubojice poslao mu je trnce
niz leđa. Ukipljeni na hrptovima svojih konja, jahači su bili

izrazito golemi i Ahenobarbu je bio poznat njihov ugled kao
svima koji su čitali izvješća iz Galije. To je neprijatelja okitilo
slavom koju nije mogao poreći i bilo mu je teško pomisliti da će
ti veterani jurišati na njegove neiskusne vojnike.

»Tko vas je doveo ovamo? Neka taj čovjek istupi!«
prolomio se glas preko polja.

Lica su se okrenula prema Ahenobarbu i on se neveselo
smješkao dok je prolazio između redova da bi došao na čelo.
Sunce je zasjalo i njegov se vid neprirodno razbistrio, kao da su
rubovi stvari odjednom postali oštriji.

Ahenobarb istupi između svojih ljudi, sam. Osjećao je na
sebi oči tisuća ljudi dok su se trojica jahača približavala.
Polagano je izvukao mač i duboko udahnuo. Neka samo dođu i
dobiju njegov odgovor, pomislio je u sebi. Srce mu je tuklo, ali
osjećao se mirno i čudnovato daleko kad je ga Cezar oštro
pogledao odozgo.

»Što ti pada na pamet, što činiš?« zaurlao je Julije, crven
u licu od gnjeva. »Kako se zoveš?«

Ahenobarb je gotovo ustuknuo korak natrag od
iznenađenja. »Ahenobarb«, odgovorio je, prigušivši poriv da
doda 'gospodine'. Osjetio je da se ljudi iza njega komešaju i
spremio se izdati zapovijed za napad.

»Kako se usuđuješ isukati mač protiv mene,
Ahenobarbe? Kako se usuđuješ'' Zlorabio si povjerenje koje ti
je dano. Budi zahvalan što nijedan od tvojih ili mojih ljudi nije
poginuo, ili ću se pobrinuti da budeš obješen prije sunčeva
zalaska.«

Ahenobarb trepnu očima od zbunjenosti. »Ja imam
naredbe...«

»Čije naredbe? Pompejeve? Po kojem je pravu on i dalje
diktator u mojem gradu? Ja stojim pred tobom kao vjeran
Rimljanin a ti mucaš o svojim naredbama. Želiš li poginuti? Što
misliš tko si ti da možeš žrtvovati toliko života, Ahenobarbe?
Jesi li zakonodavac, senator? Ne, ti si ostavljen na cjedilu,

generale. Ne bi ni smio biti ovdje.« Julije s gnušanjem skrene
pogled s Ahenobarba i podiže glavu da se obrati vojnicima koji
su ga gledali. »Ja se vraćam u svoj grad da se ponovno
kandidiram za konzula. Ne kršim nikakve zakona dok to činim.
Nemam nikakva prijepora s vama i ne želim prolijevati krv
svoga naroda ako ne budem na to prisiljen.«

Zanemarujući Ahenobarba, Julije krenu na konju duž
linije, dok su konjanici iz pratnje pošli za njim u formaciji. U
hipu je Ahenobarb pomislio zapovjediti napad, ali tada je
uhvatio pogled

jednog jahača i vidio kako mu se smiješi i odmahuje
glavom kao da je čuo njegove misli. Ahenobarb se sjetio kako
ga je Cezar nazvao generalom i riječi su mu zamrle u grlu.

Julijev se glas prolomio iznad njih. »Imam pravo da vas
razoružam i prodam u roblje zbog onoga što ste danas učinili.
Čak i sada vidim gole mačeve i podignuta koplja u vašim
redovima! Nemojte prisiljavati moju ruku, gospodo. Ja sam
odan rimski general. Ja sam zapovjednik Galije i u svojoj osobi
predstavljam Senat i zakon. Nemojte ni pomišljati da dignete
oružje protiv mene.«

Svaki je čovjek u stražama stajao skamenjen dok su po
njima pljuštale njegove riječi. Ahenobarb je vidio kako spuštaju
mačeve i koplja dok je Julije okretao konja i vraćao se duž
linije.

»Nisam se vratio nakon deset godina ratovanja da se
ovdje borim protiv vlastita naroda. Kažem vam da ste zavedeni
na krivi put. Dajem vam svoju riječ da nitko od vas neće
poginuti ako sada spremite oružje.« Preletio je tada pogledom
preko vojnika. »Imate izbor, gospodo. Časno ću s vama
postupiti ako ispravite svoju pogrješku. Pogledajte oko sebe. Ja
ne moram biti milosrdan. Poslije ovoga smatrat ću vas
izdajicama Rima.«

Stigao je ponovno do Ahenobarba koji je morao
pogledati u sunce da se susretne s njegovim očima. Julije je bio

mračan prema svjetlosti dok je čekao odgovor.
»No? Tvoja ih je ludost dovela ovamo«, reče Julije

blago. »Želiš li vidjeti kako svi ginu ni za što?« Ahenobarb je
nijemo potresao glavom. »Onda im zapovjedi da odstupe i
dovedi časnike k meni, Ahenobarbe. Moramo raspraviti uvjete
predaje.«

»Ti si prekršio zakon kad si prešao Rubikon, gospodine«,
reče Ahenobarb tvrdoglavo.

Juliju zasjaše oči. »I diktatura je trebala biti privremena.
Ponekad čovjek mora postupiti prema svojoj savjesti,
generale«, odgovori on.

Ahenobarb baci načas pogled na svoje ljude. »Imam li
tvoju riječ da neće biti kazne?« reče on.

Julije nije oklijevao. »Ja ne ću prolijevati rimsku krv,
generale. Neću je prolijevati ako ne budem morao. Dajem ti
riječ.«

Sitnica je bila to što mu se obraćao kao sebi ravnu
zapovjedniku, ali poriv da žrtvuje vlastit život rasplinuo se kao
blijeda uspomena. »Vrlo dobro, gospodine. Odstupit ću.«

»Daj mi svoj mač«, reče Julije.
Dva su se čovjeka na trenutak pozorno gledala prije nego
što je Ahenobarb podignuo mač u toku i prepustio ga stisku
Julijeve ruke. Svi su stražari vidjeli tu simboličnu kretnju.
»Prava odluka, naposljetku«, reče Julije smireno i potom
odjaha kasom natrag do svojih linija.

3. POGLAVLJE

Pompej je stajao u pristaništu i gledao natrag prema

Rimu. Ostija je bila miran grad i on se pitao jesu li stanovnici
razumjeli ono što su vidjeli. Možda su razumjeli, ali nakon
toliko godina provedenih u Senatu on je napokon shvatio da
tisuće građana jedva primjećuju rad svojih gospodara. Njihovi
se životi jednostavno nastavljaju. Uostalom, bez obzira na to
tko je konzul, kruh se mora peći i ribe donositi.

Posljednji od trgovačkih brodova pucketao je u plamenu
iza njega, nagnavši ga da se okrene i pogleda na pučinu. To će
ugroziti neke živote, pomislio je. Brodovlasnici će vrlo brzo
pasti na prosjački štap, samo da se Cezar ne bi domogao flote i
pošao u potjeru prije nego što Pompej bude spreman. Buka
plamenova bila je čak i na tolikoj udaljenosti dojmljiva, i
Pompej je promatrao kako se vatreni jezici penju uz jedra i u
trenutku gutaju osmoljeno platno. Brod se počinjao urušavati i
on se ponadao da su njegovi ljudi imali dovoljno zdrave pameti
da se ukrcaju na čamce prije nego što potone.

Tri snažne troveslarke čekale su posljednje članove
Senata i Pompeja. Ljuljale su se na bibavici dok su se velika
vesla podmazivala u ležištima i pripremala za udare valova.
Puhao je vjetar s kopna i nadolazila je plima. Priličilo je da se
Pompej posljednji otisne, i on je znao da je došlo vrijeme, ali
nije se mogao oteti tmurnom raspoloženju koje ga je zadržavalo
na obali.

Je li ikada postojala mogućnost izbora? Smatrao je sebe
mudrim kad je Juliju poslao zapovijed da se vrati. Svaki drugi
general došao bi sa šačicom čuvara i Pompej bi cijelu stvar brzo
i glatko završio. Čak ni sada nije mogao pouzdano znati zašto je

Julije sve stavio na kocku pohitavši na jug. Regul očito nije
uspio i Pompej je pretpostavljao da je poginuo pokušavajući
ispuniti njegove posljednje zapovijedi. Možda je nespretan
pokušaj toga čovjeka napokon otkrio istinu o njegovu
gospodaru. Nije mogao zamisliti da bi se Regul slomio pod
mukama, ali to je možda bila ludost s njegove strane. Iskustvo
ga je naučilo da se svaki čovjek može slomiti nakon određena
vremena. Potrebno je samo naći poluge koje pokreću njegovu
dušu. Unatoč tomu nije mogao zamisliti da postoji poluga koja
bi otvorila Regula.

Pompej vidje kako je i posljednji čamac s njegova broda
udario u obalu i Svetonije iz njega iskočio na mol. Promatrao je
mladog čovjeka dok je koračao uz padinu, ukočen od
samopouzdanja. Pompej se opet okrenuo prema gradu što ga je
mogao osjetiti u daljini. Ahenobarb nije došao i Pompej je
posumnjao da je još živ. Pogodilo ga je što je izgubio ljude koji
su bili s njim, ali ako je time imalo usporio Julija, bilo je
vrijedno gubitka. Pompej nije mogao vjerovati koliko je teško
bilo izvući senatore iz njihovih domova. Dolazio je u napast da
bezbrojne kovčege s njihovim stvarima ostavi na obali
prepuštajući ih trgovcima i mornarima. Njihove žene i djeca
našli su se grdnoj nevolji, ali on je dopustio samo tri roba po
obitelji, pa su stotine njih vraćene u grad. Pozvani su svi
brodovi i troveslarke na stotinu milja duž obale, i samo ih je
nekoliko ostalo prazno i njih su spalili.

Pompej se škrto nasmiješio sam za se. Čak ni Julije ne
može stvoriti flotu ni iz čega. Pompejeva će vojska imati
gotovo godinu dana da se pripremi za iskrcavanje, a nakon toga
neka samo dođu.

Kad se Svetonije primaknuo, Pompej zapazi njegov
oklop uglačan do visokoga sjaja i kimnu s odobravanjem.
Tijekom proteklih tjedana mladi senator se iznimno iskazao.
Osim toga, Pompeju je bila poznata njegova silna mržnja prema
Cezaru. Dobro je bilo imati čovjeka kojemu se može vjerovati, i

Pompej je znao da Svetonije nikada neće dvojiti o njegovim
zapovijedima.

»Tvoj čamac je spreman, gospodine«, reče Svetonije.
Pompej ukočeno kimnu. »Bacao sam posljednji pogled
na svoju zemlju«, odgovori on. »Proći će neko vrijeme prije
nego što budem opet mogao ovdje stajati.«
»Ali taj trenutak će doći, gospodine. Grčka je poput
drugog doma mnogim ljudima. Ondje ćemo okončati Cezarovu
izdaju.«
»Uistinu hoćemo«, reče Pompej.
Oblak dima sa spaljena trgovačkog broda prođe iznad
njih dvojice, i on lagano zadrhta. Bilo je trenutaka kad je
pomišljao kako neće uspjeti izići iz grada prije nego što se
Cezarove legije pojave na vidiku. Nije čak ni potrebne žrtve
prinio u hramovima, uvjeren da je svaka minuta važna. Ali
sada, čak i da vidi kako neprijatelj jaše prema njemu, ima
vremena jurnuti dolje na čamac i otploviti do brodova,
ostavljajući sve iza sebe. Bio je to prvi trenutak bez žurbe
tijekom dva tjedna, i on se osjećao opušteno.
»Pitam se je li već u gradu, Svetonije«, reče Pompej tiho.
»Možda, gospodine. Ali ako i jest, neće se ondje dugo
zadržati.«
Oba su čovjeka zurila prema istoku, kao da mogu vidjeti
mjesto gdje su se rodili. Pompej se namrštio sjetivši se tihe
gomile koja je stajala uz rubove ulica dok je njegova legija
marširala prema obali. Tisuće i tisuće njegovih sugrađana došle
su gledati njihov odlazak. Nisu se usuđivali klicati, čak ni iz
najdublje pozadine. Predobro su ga poznavali da bi to učinili.
Vidio je izraze njihovih lica i bilo mu je krivo zbog njih. S
kojim su pravom onako zurili dok je Pompej prolazio? Darovao
im je svoje najbolje godine. Bio je senator, konzul i diktator.
Ugušio je Spartakov ustanak i pokorio više malih kraljeva i
pobunjenika nego što se mogao sjetiti. Cijelog svog života bio
je otac gradu, i oni su mu bili kao djeca, a stajali su u

narogušenoj tišini kao da mu ništa ne duguju.
Crni je pepeo plovio zrakom oko njih dvojice, dok su ga

visoko nosile nevidljive struje. Pompej je drhturio na
povjetarcu, osjećajući da je star. Nije bio spreman povući se iz
javnog života, ako bi mu to Cezar uopće dopustio. Na taj ga je
položaj prisilio čovjek koji nimalo nije mario za grad. I Cezar
će otkriti kolika se cijena mora platiti za vladanje gradom. Jer
grad ima pandže, i puk koji ti kliče i baca cvijeće pred tvoje
noge može sve to zaboraviti tijekom jednoga godišnjeg doba.

»Ne bih mijenjao ni jednu jedinu godinu svoga života,
Svetonije. Kad bi opet bile preda mnom, potrošio bih ih jednako
brzo, premda su me dovele ovamo, s brodom koji čeka da me
odveze.«

Vidio je Svetonijevu zbunjenost i nasmijao se.
»Ali još nije gotovo. Idemo, moramo isploviti prije nego
što počne oseka.«

Servilija pogleda svoj odraz u zrcalu od uglačane

bronce. Tri su se ropkinje vrzmale oko nje, baveći se njezinom
kosom i očima tri sata prije zore. Danas će biti nešto posebno,
znala je to. Svi su govorili da Cezar dolazi, i ona je željela da je
vidi u najboljem izdanju.

Uspravila se da stane gola ispred zrcala, podižući ruke da
joj ropkinja doda sitan prah crvenila na bradavice. Stvrdnule su
se od lagana škakljanja četkice i ona se nasmiješila prije nego
što će uzdahnuti. Zrcalo ne možeš prevariti. Lagano je dlanom
dodirnula trbuh. Izbjegla je ovješen izgled rimskih matrona
nakon brojnih porođaja, ali godine su omlohavile kožu tako da
ju je mogla pritisnuti i vidjeti kako se bora poput tanke tkanine,
kao da ni s čim nije spojena uz njezino tijelo. Mekane haljine
koje su nekoć služile da otkrivaju sada su skrivale ono što nije
željela da se vidi. Znala je da je još elegantna, i jahanjem je
održavala gipkost, ali žena može imati samo jednu mladost, a

njezina je već bila samo uspomena. Bez bojenja njezina je kosa
željeznosiva, i svake se godine mučila mišlju kako je došlo
vrijeme da pokaže svoju dob prije nego što njezine boje i ulja
ne postanu lažna maska, puko poniženje.

Viđala je žene koje ne žele dopustiti da su ostarjele i
mrzila je pomisao da bi se mogla pridružiti tim jadnim
stvorenjima pod vlasuljama. Bolje je zadržati dostojanstvo nego
izvrgavati se podsmijehu, ali danas dolazi Cezar i ona će se
poslužiti svim svojim umijećem.

Dok je još stajala, njezina je koža sjala od ulja nakon
masaže i mogla je povjerovati da je zadržala trag nekadašnje
ljepote. Zatim će se pomaknuti i u njezinu odrazu pojavit će se
fina mreža bora rugajući se njezinim naporima. Bila je tragedija
što je prošlo tako malo godina od vremena kad je njezina koža
još sjala, prije nego što su pigmenti i ulja morali preuzeti svoj
posao.

»Hoće li on ujahati u grad, gospodarice?« upita jedna
ropkinja.

Servilija je pogleda, shvativši rumenilo koje je ugledala
na njezinu licu. »Hoće, sigurna sam, Talija. Doći će na čelu
vojske i dojahati na Forum da se obrati građanima. Bit će to
poput trijumfa.«

»Nikada nisam vidjela trijumf«, odgovori Talija i
poniknu očima.

Servilija se hladno nasmiješi, mrzeći je zbogom njezine
mladosti. »Nećeš ni danas, draga moja. Ostat ćeš ovdje i
pripremiti moju kuću za njega.«

Djevojčino je razočaranje bilo opipljivo, ali Servilija se
nije na to osvrtala. Otkad je Pompejeva legija otišla, grad je
zadržavao dah čekajući da dođe Cezar. Oni koji su podupirali
diktatora jednostavno su drhtali bojeći se da će biti izdvojeni i
kažnjeni. Ulice nisu bile sigurne ni u najboljim vremenima, a
sad su bile previše nemirne da bi se lijepoj mladoj ropkinji
dopustilo da pođe i promatra ulazak galskih veterana u Rim.

Servilija nikada nije bila sigurna donosi li starenje mudrost, ali
s njim doista dolazi iskustvo i to je obično dovoljno.

Servilija je nagnula natrag glavu i držala je mirno dok je
druga ropkinja zamakala u lončić tanku bjelokosnu iglu i
prinosila je njezinim očima. Mogla je vidjeti kap tamne
tekućine koja se ondje oblikovala, prije nego što se potresla i
pala. Stisnula je oči osjetivši peckanje, a ropkinja je strpljivo
čekala dok se ne raspline bol da bi mogla ispustiti kap velebilja
na drugo oko. Otrov je mogao biti koban u ozbiljnijoj količini,
ali od razblažene tekućine njezine su zjenice bivale široke i crne
kao u bilo koje mlade žene u sumrak. Nelagoda na sjajnoj
sunčevoj svjetlosti bila je mala cijena za takvu dobit. Uzdahnula
je dok je trepavicama otresala nakupljene suze. I one su brzo
uklonjene komadima mekane tkanine prije nego što su se mogle
skotrljati niz njezine obraze i pokvariti rad cijeloga jutra.

Najmlađa je ropkinja strpljivo čekala s lončićem crnog
antimonova praha, gledajući kako Servilija provjerava rezultate
uljepšavanja u zrcalu. Cijela joj se soba učinila svjetlijom nakon
kapi velebilja, i Servilija je osjećala kako joj se popravlja
raspoloženje. Cezar se vraća kući.

Kao što je Cezar naredio, Ahenobarb je sa svojim

stražarima umarširao u stare Primigenijine vojarne, izvan
rimskih zidina. Bile su izvan uporabe cijelo desetljeće i on je
zapovijedio Seneki da razrađuje pojedinosti kako će ih obnoviti
do nekadašnje čistoće i reda dok još bude otresao putnu prašinu
sa sandala.

Ostavši sam nekoliko dragocjenih trenutaka, ušao je u
glavnu zgradu i sjeo za stol u časničkoj dvorani, spustivši
vinsku mješinicu na prašnu površinu. Mogao je čuti kako
njegovi ljudi vani brbljaju i svađaju se, sveudilj raspravljajući o
onome što im se dogodilo. Potresao je glavom, i sam jedva
vjerujući u to. S uzdahom je otvorio brončani poklopac na vinu

i nagnuo mješinicu izlivši mlaz opore tekućine u grlo.
Neće dugo proći, pomislio je, a netko će doći da

postavlja pitanja. Gradski su ih izvidnici miljama pratili i znao
je da se njegovo kretanje promatra. Pitao se komu se šalju
izvješća, sada kad je Pompej otišao. Rim je bio bez vlasti prvi
put tijekom stoljeća, a sjećanje na kaos pod Klodijem i
Milonom još je bilo svježe u mnogim umovima. Strah će ih
zadržati kod kuće, slutio je, dok budu čekali da novi gospodar
stigne u grad.

Klopot potkovanih sandala nagnao ga je da podigne
pogled i zagunđa na Seneku kad se glava toga mladića pojavila
na vratima.

»Uđi i nešto popij, mladiću. Danas je bio čudan dan.«
»Moram naći...« poče Seneka.
»Sjedni i pij, Seneka. Snaći će se oni i bez tebe, neko
vrijeme.«
»Da, gospodine, naravno.«
Ahenobarb uzdahnu. Mislio je da je između njih srušena
brana suzdržljivosti, ali kad su se ukazale rimske zidine Seneka
je opet počeo razmišljaati o budućnosti, kao svaki mladi
Rimljanin u to vrijeme.
»Jesi li poslao skoroteče? Moramo biti sigurni da nas
Pompej više ne čeka na obali.«
»Ne! Nisam na to mislio«, odgovori Seneka počinjući
ustajati.
Ahenobarb mu domahnu da opet sjedne. »I to će
pričekati. Nisam više ni siguran da bismo mu se mogli
pridružiti.«
Seneka je odjednom izgledao umorno i Ahenobarb ga je
promatrao kako se pretvara da je zbunjen.
»Položio si prisegu Cezaru, baš kao i ja, mladiću. Nećeš
mi valjda reći da nisi razumio što je ona značila.«
»Ne. Razumio sam je. Ali položio sam i drugu prisegu
Rimu. Ako je Pompej odveo Senat u Grčku, ja moram poći za

njim.«
Ahenobarb otpi još vina iz mješinice prije nego što će je

predati Seneki.
»Tvoj život pripada Cezaru, mladiću. Rekao ti je to

dovoljno puta. Ako se okreneš protiv njega nakon onoga što se
dogodilo, u njega neće više biti milosti.«

»Moja je dužnost biti s Pompejem«, odgovori Seneka.
Ahenobarb ga pogleda i otpuhnu kroz dugačak uzdisaj.
»Tvoja čast je samo tvoja, na kraju krajeva. Hoćeš li prekršiti
prisegu Cezaru?«
»Mene ne obvezuje prisega neprijatelju, gospodine.«
»No, mene obvezuje, mladiću, zato što tako kažem. Ti
želiš razmisliti na čijoj bi strani radije bio. Ako odeš Pompeju,
Cezar će ti odrezati jaja.«
Seneka ustade sav zajapuren od gnjeva. »Kao što ih je
odrezao tebi?« reče on.
Ahenobarb udari šakom po stolu podižući oblak prašine.
»Bi li ti draže bilo da nas je sve pobio? To bi Pompej sigurno
učinio! Rekao je da dolazi uspostaviti red i zakon i zatim je to
dokazao, Seneka, pustivši nas da odemo i povjerovavši u našu
prisegu. On me se dojmio, mladiću, i da nisi bio onoliko
zaposlen nadajući se novom promaknuću, vidio bi zbog čega.«
»Ja vidim koliko se tebe dojmio. Dovoljno da zaboraviš
odanost koju duguješ Senatu i diktatoru.«
»Nemoj mi držati lekciju, momče!« odbrusi Ahenobarb.
»Podigni pogled sa svojih dragocjenih knjiga i vidi što se zbiva.
Vukovi su oko nas, razumiješ li ? Od onoga trenutka kad je
Cezar stigao na jug. Zar misliš da Pompeja zanima tvoja
odanost? Tvoji plemeniti senatori zgazit će te za vrč vina, ako
budu žedni.«
Nastao je trenutak napete tišine, i njih su se dvojica
gledala teško dišući.
»Znao sam se pitati zašto čovjeku tvojih godina nije
dano da zapovijeda ničim više od cestovne utvrde«, reče Seneka

ukočeno. »Sada razumijem zašto. Držat ću lekciju svakom
rimskom vojniku koji ne preda život u ruke svojih starješina.
Ništa manje ne bih očekivao od onih koji mene slijede. Ja ne ću
preko ovoga prijeći, Ahenobarbe. To ću nazvati kukavištvom.«

Sva se uvreda mogla pročitati s njegova mladog lica, i
Ahenobarb je odjednom osjetio kako je previše umoran da bi
nastavio.

»Onda ću izliti malo vina na tvoj grob kad ga nađem. To
je najviše što ti mogu ponuditi.«

Seneka mu okrenu leđa bez pozdrava i napusti dvoranu,
ostavljajući za sobom vidljive stope u prašini. Ahenobarb je
zafrktao od srdžbe i podignuo mješinicu s vinom, pritisnuvši je
snažno prstima.

Neki stranac uđe nekoliko minuta poslije, našavši ga
kako dokono crta prstom po prašini na stolu, izgubljen u
mislima.

»Gospodine? Poslao me je gospodar da čuje imaš li
kakvih novosti«, reče čovjek bez uvoda.

Ahenobarb ga pogleda. »Tko je još ostao da bilo kamo
šalje bilo koga? Mislio sam da je cijeli Senat otišao s
Pompejem.«

Činilo se da je čovjek u neprilici i Ahenobarb tada shvati
da nije ni rekao ime svoga gospodara.

»Neki senatori nisu vidjeli potrebe da putuju, gospodine.
Moj gospodar je jedan od njih.«

Ahenobarb se naceri. »Onda ti je bolje da potrčiš natrag i
kažeš mu da dolazi Cezar. Zaostao je iza mene dva sata, možda
tri. On ponovno uspostavlja Republiku, mladiću, i ja mu ne bih
htio stajati na putu.«

4. POGLAVLJE

Extraordinarii su stajali kraj konja, zaustavivši se pred

velikim vratnicama Kvirinalskih vrata na sjeveru grada. Vrata
su bila ostavljena bez zasuna i na zidinama nije bilo vojnika
koji bi im se suprotstavili. Sada kad je kucnuo čas, gradom se
pronosio šapat i obližnje su ulice bile puste. Galski su jahači
razmjenjivali poglede osjećajući oči na sebi.

Stupanje četiriju legija bilo je poput potmule grmljavine.
Konjanici su mogli osjetiti podrhtavanje tla pod nogama i
prašina je titrala u pukotinama između kamenja. Petnaest tisuća
ljudi stupalo je prema gradu koji ih je proglasio izdajicama.
Dolazili su u šesteroredima i rep kolone protezao se dalje nego
što je moglo oko doprijeti.

Na čelu je dolazio Julije na obijesnu vrancu najbolje
čistokrvne španjolske pasmine. Marko Antonije i Brut jahali su
korak iza njega, sa spremnim štitovima u rukama. Domicije,
Ciro i Oktavijan tvorili su s njima šiljak strijele, i svi su osjećali
napetost trenutka s nekom primjesom strahopoštovanja.
Poznavali su grad kao dom i daleku majku i kao neki san. Bilo
im je čudno vidjeti otvorena vrata i zidine bez stražara, i to ih je
plašilo. Nisu razgovorali niti su se šalili dok su ujahivali, a
pješaci u koloni jednako su bili šudjivi. Grad ih je očekivao.

Julije je projahao ispod luka na ulazu i nasmiješio se kad
mu je sjena pala preko lica poput tamne pruge. Vidio je mnoge
gradove u Grčkoj i Španjolskoj i Galiji, ali svi su mogli
zauvijek biti samo sjena toga mjesta. Jednostavni nizovi kuća i
uredne crte pločnika počeli su govoriti njegovoj nutrini i tjerati
ga da uspravnije sjedi u sedlu. Poslužio se uzdom da skrene
španjolskoga konja nadesno gdje ga je čekao Forum. Unatoč

svečanosti trenutka, snažno je osjećao da mora biti
dostojanstven. A želio se naceriti, kliknuti na pozdrav svojem
narodu i domu koji su za njega bili izgubljeni toliko godina.

Ulice nisu više bile puste, primijetio je. Radoznalost je
otvarala vrata domova i radionica pokazujući tamne
unutrašnjosti. Rimski je puk virio da vidi galske legije, privučen
čarobnim pričama koje je čuo. Nije bilo muškarca ni žene u
Rimu što nisu slušali izvješća iz Galije. Neodoljiva je bila želja
vidjeti te vojnike uživo.

»Bacaj novčiće, Ciro. Izvuci ih iz kuća«, doviknu Julije
preko ramena i zatim se nasmiješio videći koliko je ljudeskara
napet.

Kao i Oktavijan pokraj njega, Ciro je nosio veliku torbu
privezanu za sedlo, pa je iz nje zagrabio šaku srebrenjaka s
likom čovjeka za kojim su jahali. Kovanice su zazvonile na
gradskom pločniku i Julije je vidio kako djeca istrčavaju iz
zaklona da ih uhvate dok se još kotrljaju. Sjetio se Julije kako je
nekoć davno stajao kraj Marija u trijumfu i promatrao gomilu
koja se talasala primajući darove. Oni su željeli nešto više od
srebra i samo su najsiromašniji poslije trošili ugrabljene
kovanice. Mnogo više ih je čuvalo te novčiće kao blagoslov, ili
su od njih izrađivali privjeske za ženu ili ljubavnicu. Sada su
srebrenjaci nosili lik čovjeka koji se proslavio bitkama u Galiji
a ipak je još bio stranac svima njima, osim nekim iznimkama.

Vrištavo uzbuđenje djece izvelo je na ulicu njihove
roditelje. Sve više i više ih je izlazilo da se dokopaju
srebrenjaka i da se nasmiju s olakšanjem. Kolona nije došla da
uništi ili opljačka grad, kad je tako počela.

Ciro i Oktavijan brzo su ispraznili torbe i još su im dvije
dodane iz pozadine. Gomila se počinjala zgušnjivati kao da je
pola Rima samo čekalo na neki nevidljiv znak. Nisu se svi
smiješili videći toliko naoružanih ljudi na ulicama. Mnoga su
lica bila srdita i natmurena, ali dok je kolona vijugala kroz grad,
takvih je bivalo sve manje te su se potpuno gubili među

ostalima.
Julije prođe pokraj nekadašnje Marijeve kuće, bacivši

pogled na ulazna vrata i dvorište koje je prvi put vidio kao
dječak. Zirnuo je iza sebe da vidi Bruta i znao je da dijele iste
uspomene. Stara kuća bila je zatvorena i pusta, ali oni će je opet
otvoriti i udahnuti joj život. Juliju se svidjela ta metafora i
pokušao ju je ubaciti u prikladan okvir govora koji će održati,
birajući i odbacujući riječi dok je jahao. Volio je da ga vide kao
spontana govornika, ali svaka je riječ već bila napisana u žitnim
poljima, s Adanom.

Bilo mu je neprirodno ponovno ići po tragu kuda je
koračao sa starom Primigenijom, prije nego što su ih raspršili
neprijatelji njegove obitelji. Njegov je ujak bio došao do samih
stuba pred zgradom Senata i zatražio trijumf koji su mu
dugovali. Julije potrese glavom od radosne uspomene kad se
sjetio bika od čovjeka kakav je bio Marije. Ništa njemu nisu
značili zakoni i grad je obožavao njegovo nepoštovanje, birajući
ga za konzula više puta nego ikoga u povijesti grada. Bili su
tada različiti, neobuzdaniji dani i svijet je bio manji.

Neko se dijete zaletjelo na ulicu za zakotrljanim
novčićem i Julije trgnu uzdu da ga ne sruši. Vidio je kako dijete
visoko drži svoje blago u času čiste radosti prije nego što ga je
majka povukla s pogibeljna puta. Julije podbode konja prije
nego što su se mogli zatvoriti redovi iza njega i upita se kako bi
to tumačili čitači znamenja. Bez sumnje su svećenici u svakom
hramu bili do lakata u životinjskim utrobama, tražeći upute
kako da se ponašaju. Julije pomisli na Kaberu i požali što nije
doživio da se s njim vrati. Pokopao je starca u Galiji, gledao je
na more.

Svjetina je bujala i nekako su posljednji među njima
pojačavali svečano raspoloženje, kao da se vijest već pronijela
ulicama. Galskih se legija nije trebalo bojati. Došle su
dostojanstveno, s oružjem za pojasom, nudeći srebro. Buka se
povećavala u razmjeru s brojnosti puka. Julije je već mogao čuti

uzvike trgovaca koji su prodavali svoju robu. Pitao se koliko će
se njegovih kovanica razmijeniti za hladan napitak na suncu ili
za krišku mesne pite.

Kad se osvrnuo iza sebe, bilo mu je drago vidjeti kako
njegovi ljudi odgovoraju ljudima uz rub ulice. Neki su u gomili
tražili rođake, na licima im je lebdio onaj posebno napet izraz
čovjeka koji čeka da se nasmiješi.

Put je vodio laganom nizbrdicom prema Forumu i Julije
je mogao vidjeti svjetlost otvorena prostora mnogo prije nego
što je na nj stupio. To središte grada predstavljalo je jedinstvenu
sliku koje se najjasnije sjećao tijekom svih godina izbivanja.
Teško je bilo zadržavati konja. Put je završio među bogataškim
kućama i hramovima, ali Julije ih nije vidio, pogled mu je bio
uperen naprijed. Činilo se da sunce povećava vrućinu dok je
jahao kroz srce Rima osjećajući takvu provalu uzbuđenja te je
jedva vjerovao da se to zbiva.

Na trgu je stajao narod, već ih je bilo na tisuće. Neki su
klicali, ali unatoč njihovu vedru raspoloženju, Julije je znao da
će zahtijevati predstavu i dragocjene uspomene kojima će se
hvaliti pred djecom.

Ostavili su mu između sebe otvorenu stazu do nove
zgrade Senata i Julije pogleda mjesto gdje je stajala stara zgrada
prije nego što zaboravi kako je izgledala. Rim je bio nešto više
od zgrada, više od svoje povijesti. Grad se čistio s pomoću
nevinosti svakog novog naraštaja, i on je bio sastavnim dijelom
toga preporoda.

Gledao je ravno naprijed i smiješio se dok su građani
uzvikivali oko njega. Znao je da legije stupaju iza njega, ali
tijekom nekoliko trenutaka činilo mu se da dolazi sam okupan
suncem.

Tada se više nije mogao opirati uzbuđenju i stisnuo je
pete i kopita njegova konja zakloparala su po kamenim
pločama. Pred njim su se naglo uzdigle stube ispred Senata i on
je nagnao konja da se uz njih popne u tri dugačka koraka,

okrećući se natrag da pogleda preko bezbrojnih lica. Bilo je
prošlo više od deset godina, i on je u međuvremenu upoznao
strah i bol i gubitak. Ali Rim je njegov, i on se vratio kući.

Legije su se nastavljale slijevati na trg, tvoreći velike
blistave četvorine poput otoka u šarenilu gomile. Robovi i
građani miješali su se i gurali prema zgradi Senata, željni čuti i
sudjelovati u događaju. Najsiromašniji Rimljani bili su tu u
velikom broju, promukli od vikanja, gurajući se i probijajući da
bi došli do stuba. Julije je vidio kako se kolona napokon
zaustavila, a časnici su odlučili se sve ih dovesti na jedno
mjesto. Sve je bilo kaotično i opasno i Julije se zadovoljno
nasmijao.

»Došao sam kući!« viknuo je iznad njihovih glava.
Oni su počeli klicati i on se spustio u sedlo, podižući
ruke da ih utiša. Pogledao je dolje na Brata i Marka Antonija
koji su dojahali do podnožja stubišta. Obojica su se smiješila i
izgledala opušteno. Brut se nagnuo da šapne nekoliko riječi
Marku Antoniju i oni su se skupa smijuckali.
Postupno se bučna gomila umirila i stajala iščekujući.
»Moj narode, na ovome mjestu«, reče Julije čudeći se.
»Čekao sam deset godina da stanem ovdje ispred vas.« Jeka
njegova glasa vratila se od hramova. »Pokazao sam našu snagu
u Galiji, je li tako? Svrgnuo sam njihove kraljeve i donio sa
sobom njihovo zlato da se ovdje potroši.«
Bučno su pokazali oduševljenje tom idejom i Julije je
znao da je dobro pogodio kojim će im tonom ugoditi. Složenija
pitanja doći će poslije, kad bude gotovo s današnjim danom.
»Izgradio sam naše ceste kroz nove zemlje i razdijelio
imanja našim građanima. Ako ste ikada sanjali da posjedujete
vlastitu zemlju, ja sam je pripremio za vas i za vašu djecu.
Preplovio sam za vas mora i načinio nove zemljovide.« Zastao
je, dopuštajući da buka naraste. »Nosio sam godinama Rim sa
sobom i nisam zaboravio svoj grad.«
Njihovi glasovi potopiše njegove riječi i on opet podiže

ruke.
»Ali čak i ovaj trenutak je okaljan. Dok stojim pred

vama i udišem zrak koji volim, znam da ima ljudi koji viču
protiv mene.« Njegovo se lice uozbiljilo i zavladala je savršena
tišina.

»Ovdje sam da odgovorim na svaku optužbu protiv
moga imena. Ali gdje su oni koji optužuju Cezara? Zar neće
istupiti kad ih prozovem? Neka dođu; ja nemam ništa skrivati.«

Netko je nešto odgovorio, ali Julije nije čuo, iako su se
ljudi oko govornika nasmijali i raspričali.

»Može li biti istina da je Pompej otišao iz moga grada?
Da je Senat kojemu ste vjerovali da će vas štititi napustio Rim?
Ja vam kažem: sudite ih prema njihovim djelima. Rim zaslužuje
bolje ljude nego što su oni. Vi zaslužujete nešto bolje nego što
su ljudi koji pobjegnu po noći kad se ospore njihove laži. Ovdje
sam da se natječem za mjesto konzula, a ne da prijetim ili
bjesnim. Tko mi može zanijekati moje pravo? Tko će od vas sa
mnom raspravljati o zakonu?«

Proletio je pogledom iznad gomile dok su se vrpoljili i
talasali kao voda na Forumu. On ih je volio u njihovoj
vulgarnoj, pokvarenoj i nasilnoj veličajnosti. Volio ih je zbog
njihova odbijanja da pognu glave i budu krotki, i volio je
njihovu veselost dok je upravljao njihovim osjećajima. Time je
ukrotio ljude ispred sebe, nikakav drugi rizik nije bio vrijedan
da se poduzme.

»Onima među vama koji se boje budućnosti reći ću ovo.
Vidio sam dovoljno rata. Pokušat ću sklopiti mir s Pompejem i
Senatom, te ako me odbiju, pokušavat ću još upornije. Neću
oduzeti nijedan rimski život ako na to ne budem prisiljen. To je
moja prisega.«

Odnekuda se iz gomile prolomio vrisak i Julije vidje
kako se desetak vojnika Desete odvaja s Regulom da vide što se
događa. Forum je bio tako nabijen da je bilo otežano svako
kretanje, i Julije se čudio onima koji bi i takav dan iskoristili za

krađu ili nasilje. Nadao se da će Regul razbiti glave krivcima.
»Ako budem morao završiti Pompejevu diktaturu na

bojnom polju, učinit ću to daleko odavde. Dok traje život u
meni, štitit ću Rim. To je moja prisega i na nju se kunem pred
svim bogovima na ovome trgu. Izići ću na zakonite izbore, pa
ako me izaberete za konzula, poći ću za Pompejem na kraj
svijeta da ga svrgnem. On se neće ovamo vratiti dok sam ja
živ.«

U jednom hipu Julije sjaha s konja i klekne na bijeli
mramor, ispustivši uzdu iz ruke. Gomila je izduživala vratove i
gurala se da ga vidi kako se priginje i ljubi kamen. Njegov je
oklop zasjao na suncu kad je opet ustao.

»Ja sam odan. Moj život je vaš.«
Možda su njegove legije počele urlati s odobravanjem,
ali nije mogao biti siguran. Unatoč svim radostima koje je
upoznao, ništa se nije moglo ni približiti nepomućenu užitku
koji mu je pružao narod izvikujući njegovo ime.
Ponovno je prihvatio uzdu i nježnim tapšanjem smirio
konja.
»Dao sam vam Galiju. Zemlja je ondje crna i plodna za
vaša imanja. Njezino će zlato izgraditi novi Rim, veći od svega
što smo prije vidjeli. Imat ćete nove trgove, palače, amfiteatre,
trkališta, kazališta i kupališta. Sve vam to dajem na dar.
Zauzvrat tražim da podignete glave i spoznate kako stupate
ulicama središta svijeta. Svi putovi vode ovamo, k nama. Sva
sudišta dobivaju vlast od nas. Prosuđujte svaki čin imajući to na
umu i budite sigurni da plemenito postupate, jer mi smo
plemstvo svih gradova. Mi držimo baklju i posvjetljujemo put
Grčkoj, Španjolskoj, Galiji i Britaniji. Govorim svima vama,
sve do najmanjega, sve do najsiromašnijega: radite i bit će
hrane na vašem stolu. Borite se za pravdu i bit će je za vas.«
Bio je svjestan da su vojnici pod Regulovim vodstvom
ulovili one koji su bili odgovorni za nepoznati zločin. Tri su
čovjeka brzo svezana i Julije se u sebi zakleo da će požaliti što

su prekinuli njegov govor. Bacio je pogled prema teškim
brončanim vratima koja su bila izglavljena i stajala ukoso.
Njegovo se raspoloženje i nehotice kvarilo pa je duboko
udahnuo prije nego što će opet progovoriti.

»Izabrat ćete novi Senat koji će biti hrabar da se suoči s
posljedicama svoga djelovanja. Nevrijedni su ljudi oni koji su
pobjegli i ja ću im to reći kad ih uhvatim.« Kimnuo je kad se
smijeh prosuo Forumom.

»Ako Pompej odbije mir koji nudim, ne ću vas napustiti
ili ostaviti bez zaštite. Ostavit ću s vama najbolje svoje vojnike
tako da iza mene vladaju red i zakon. Moj se grad ne smije
napustiti. On se ne smije izvrgnuti opasnosti.«

Upijali su riječi koje su izvirale iz njega i on je osjetio
kako mu se duh ponovno uzdiže.

»To je daleko u budućnosti. A večeras, ili sutra, moji će
ljudi poželjeti dobra vina i društva lijepih žena. Kupit ću svaku
amforu u Rimu i predati se slavlju. Galija je naša i ja sam se
vratio kući.«

Ciro i Oktavijan razasuše srebrenjake po svjetini i narod
je promuklo klicao dok se Julije okretao, dajući svojim
časnicima znak da pođu za njim u praznu dvoranu Senata.

Brut se okrenuo na vratima i pogledao svjetinu. »Što bi
bilo da je Pompej ostao?« upita on.

Julije slegnu ramenima, a smiješak iščeznu s njegova
lica. »Ja bih ga ubio. Rim je moj i uvijek je bio.« Zatim
zakorači u hladnu unutrašnjost, ostavivši Bruta sama na
stubištu.

Zgrada Senata ispunjena jekom bila je jedva zamjedjivo

različita od one koje se Julije sjećao. Opločenje od žućkasta
mramora na zidovima pokazivalo je pokušaj da se ponovno
stvori stara Kurija, ali to nije bila dvorana u kojoj je vidio kako
se Marije i Sula prepiru, niti je mogao čuti kako Katonov glas

vlada raspravom. Iako nikada nije pomišljao da bi ga gubitak
mogao ganuti, negdje duboko osjećao je bol. Svi su temelji
njegova života uklonjeni i dio njega uvijek će htjeti da se vrati u
prošlost.

Pokušao je ugušiti misli tek kad su ljudi s njim posjedali
u klupe. Marije bi ga pokudio zbog takve slabosti. Prošlost je
utješna zato što je sigurna. Ona je također mrtva i nestala, u njoj
se ne mogu naći nikakva tajanstva. Suočiti se s budućnosti i
svim njezinim neizvjesnostima zahtijeva hrabrost i snagu.
Duboko je udahnuo dvoranski zrak, mirišući nauljeno drvo i
čistu žbuku.

»Dovedi mi Adana, Ciro. Trebat će mi zapis mojih
zapovijedi«, reče on.

Ciro hitro ustade i iščeznu vani na suncu. Julije pogleda
ostale i nasmiješi se. Oktavijan, Marko Antonije, Brut i
Domicije. To su ljudi kojima može vjerovati. Ljudi s kojima
može početi carstvo. Iako budućnost nosi svoje strahove, na
tom se mjestu može sanjati. Jedva se usuđivao pomisliti kamo
će ga na kraju dovesti njegova staza.

»Dakle, gospodo, vrijedilo je prijeći Rubikon, barem
dovde. Ovo je dobro mjesto za početak.«

Adan uđe i zauzme mjesto odlažući na klupu pribor za
pisanje. Nije mogao odoljeti da ne baci pogled po dvorani. Za
njega je to bilo legendarno mjesto, jer drugoga nikada nije
upoznao. Oči su mu zasjale.

»Moramo prije večeri naći vojarne i domove unutar
gradskih zidina za naše ljude«, nastavi Julije čim se Adan
smjestio. »Ciro, to je tvoja zadaća. Domicije, hoću da se
besplatno razdijeli svaka kap vina što je grad može ponuditi.
Postigni najbolju cijenu što mogneš, ali želim da do ponoći
cijeli Rim bude pijan. Daj im da osjete prvi okus našega zlata u
vrećama i reci im da želim zabavu na ulicama i u velikim
kućama koje će svima biti otvorene. Baldje neka budu na
zidovima i raskrižjima. Osvijetlit ćemo grad s jednoga kraja na

drugi - kupi ulje i rasporedi Desetu da noćas održava red, a
Treća će sutra. Moramo imati vojnike koji će osiguravati mir.«

Zatim se obratio Oktavijanu.
»Ti ćeš poslati jednu centuriju konjanika u Ostiju, da
budemo sigurni da je Pompej otplovio. Nemamo razloga
sumnjati u naše dojavljivače, ali stari je lisac i prije znao biti
lukav.«
Zastao je razmišljajući, a Marko Antonije se nakašljao i
upitao: »A što je sa senatorima koji nisu otišli u Grčku?«
»Njih treba pridobiti«, odgovori Julije. »Oni će biti
jezgra koja daje stabilnost poslije izbora. Proširi glas da su to
hrabri ljudi kad su se oduprli Pompeju. Sve ih proglasi
herojima. Zatražit ćemo njihovu pomoć u novoj upravi i dobit
će moju riječ da im se ništa neće dogoditi. Potrebni su nam.«
»A izbori?« nastavi Marko Antonije. »Volio bih da se
održe što je moguće prije.«
»Onda imaš zadaću. Konzuli, sudci, senatori, kvestori i
pretori za nove pokrajine u Galiji - sve ih moramo imati. Kreni
s oglašavanjem već preksutra, kad se počnu rastrježnjivati.
Ostavit ću ti pojedinosti, ali želim da se stupovi brzo popune.
Imat ćemo dva konzula na čelu Senata, čim vidim tko je ostao
od plemstva. Ako su to ljudi kakvi mislim da jesu, već bi morali
razmišljati koliko će im koristi donijeti to što nisu otišli.«
Lice mu se na trenutak namrgodi. »Ali bez Bibila. Ako je
još u gradu, ne želim ga. Taj čovjek nije prikladan ni za kakvu
vrstu vlasti.«
Marko Antonije kimnu i Adan unese bilješku na svoju
tablicu.
»Izbriši taj dio, Adane«, reče Julije kad ga je vidio da
zapisuje. »Ne želim da se svaka privatna misao zabilježi.
Dovoljno je što smo to rekli između nas.«
Gledao je kako mladi Španjolac prelazi žuljavim palcem
preko voštane četvorine i zadovoljno kimnuo.
»Ovo je novi početak, gospodo. Izgradnja flote trajat će

mjesecima i to vrijeme kanim iskoristiti za provjeru rimskih
zakona od samog početka. Kad pođemo, grad će biti miran i
sigurniji nego što smo ga zatekli - i zakoni će se primjenjivati
na sve građane. Vidjet će da sam održao zadanu riječ. Počet ću s
reformom sudova. Neće više biti podmićivanja i povlastica.
Ovo je prigoda da se živi kako se mislilo da treba živjeti. Kao
za vrijeme naših otaca.«

Zastao je i osvrnuo se po dvorani punoj jeke zamišljajući
kako će se opet ispuniti zakonodavcima i upravljačima Rima.

»Moramo upravljati cijelom Galijom. Treba ondje i dalje
graditi ceste i dijeliti zemlju u privatno vlasništvo. Porezi se
moraju plaćati i prihodi skupljati za javne ustanove. Težak će to
rad biti. Mislim da će našim legijama u Galiji biti drago čuti
poziv da se vrate kad budemo spremni.« Škrto se nasmiješio
razmišljajući o golemoj zadaći koja ih čeka.

»Kada dobijem flotu, pozvat ću na jug sve legije osim
jedne. Galija se neće ponovno pobuniti tijekom ovog naraštaja.«

»Hoćemo ili imati dovoljno ljudi da potučemo
Pompeja?« reče smireno Marko Antonije.

Julije ga pogleda. »Ako sve legije u Grčkoj prijeđu k
njemu, mogli bismo biti nadjačani, ali oprostili smo ljudima u
Korfiniju, je li tako? To će se pročuti, čak i u Grčkoj. Sami
Pompejevi ljudi prenijet će glas tamošnjim legijama. Naši će se
ljudi pitati jesu li na pravoj strani. Očekujem da će mnogo njih
pristupiti k meni prije kraja.« Opet je pogledao ljude koji su
toliko daleko s njim stigli.

»Može biti samo jedan završetak među nama kad se
sukobimo na bojnom polju. Pompej nikada ne bi pristao biti
drugi iza mene. Razglasit ću da će svaki čovjek koji prijeđe na
moju stranu biti pomilovan i počašćen zbog odanosti. Ja ću biti
simbol staroga Rima protiv novoga, i dat ću da se umnože i
razdijele moja pisma u kojima ću moliti Pompeja da radije
izabere progonstvo nego smrt rimskih građana.« Odjednom se
zacerekao. »Natjerat ću ga u ludilo.«

»Tko će upravljati Rimom dok budeš odsutan?« upita
Marko Antonije.

Brut podiže pogled i njegova ruka čvršće stegnu drveni
naslon. Julije nije pogledao u njegovu smjeru.

»Ti si se dokazao, Marko Antonije. Ne mogu zamisliti da
bi itko bolje upravljao Italijom dok budem ratovao u Grčkoj.
Kandidiraj se za drugo konzulsko mjesto sa mnom. Mogu ti
vjerovati da ćeš odano dočekati moj povratak.«

Marko Antonije se uspravi na drhtavim nogama i zagrli
svoga generala.

»Pred tobom će se otvoriti gradska vrata«, reče on.
I Brut je ustao, a lice mu je bilo blijedo od snažnih
emocija. Na trenutak se činilo da će govoriti, i Julije se upitno
okrenuo prema njemu. Brut je odmahnuo glavom i stisnuo usta.
»Moram provjeriti ljude«, rekao je naposljetku
prigušenim glasom. Izišao je na sunce i nestao.
Marko Antonije se našao u nedoumici, dok ga je
pristojnost silila da dade glas svojim mislima. »Jesi li
razmišljao o Brutu, gospodine? On to jednako zaslužuje, ako ne
i više.«
Julije se lukavo nasmiješi. »Ti ćeš održavati Rim u miru,
Marko Antonije. Ti ćeš poštovati zakon i nalaziti zadovoljstvo u
tisuću problema što će ih donositi svaki dan. Međutim, nemoj
se uvrijediti ako ti kažem da nisi general koji mi je potreban da
pobijedim Pompeja na bojnom polju. Tvoja je snaga različita, a
Brut će mi trebati u budućim bitkama. On je nadaren za sijanje
smrti.«
Marko Antonije porumenje, ne znajući pouzdano je li
dobio pohvalu. »Mislim da bi mu ti to trebao reći, gospodine.«
»I hoću, naravno«, odgovori Julije. »A sad na posao,
gospodo. Hoću da grad večeras pjeva. Tako mi svih bogova,
napokon smo kod kuće.«

***

Vani se činilo da danja svjetlost počinje gušiti Bruta čim

je stupio na stube. Odjednom je stao teško disati dok je bacao
pogled po svjetini koja se razilazila. Ako su ga vidjeli, nisu
odgovorili i njega je zapanjila pomisao da je svima njima
nevidljiv, kao duh. Gotovo je došao u napast da viče, samo da bi
čuo svoj glas i razbio začaranost. Osjećao je čudnovatu
hladnoću, kao da stoji ispod sjenovita luka na kamenim
pločama koje su uvijek skrivene od sunca.

»Meni pripada malo više od toga«, reče on, a glas mu se
pretvorio u dah. Otvorio je desnu ruku i vidio da je zgrčena i
žuta od napetosti. Nije osjetio da mu se stisak ukočio kad je
Julije dao Marku Antoniju sve što je važno na svijetu. Da je
Brut znao da će mu taj čovjek postati suparnik, bio bi ga izveo
jedne mračne noći u Galiji i prerezao mu grkljan. Ta mu se slika
osladila u duhu i dovela na površinu pravednički gnjev. Na
Rubikonu je vjerovao da je potreban, da će generali skupa
staviti sve na kocku. A Julije je govorio gomili kao da je
potpuno sam došao na jug.

Brut je promatrao rimski puk i zaključio da njihova
nebriga za njegovu nazočnost predstavlja svojevrsnu slobodu.
Osjetio je da s njega padaju okovi i gotovo zateturao od boli i
olakšanja. Potražio je momka koji mu drži konja i sišao niz
bijele stube, omamljen. Gomila građana oko njega obavijala ga
je poput dima i on se za nekoliko trenutaka izgubio među njima.