Conn Iggulden - Imperator 04 - Bogovi rata

je mogao išta učiniti, pristupila mu je i lagano ga poljubila u
usta. Znao je da se opet zacrvenio od neugodnosti. Bila je više
nego dvostruko mlađa od njega i mogao je praktički osjetiti
cerekanje ljudi dok su razmjenjivali poglede.

Pročistio je grlo pokušavajući povratiti dostojanstvo.
»Imate naređenja, gospodo. Upamtite da se ne smijete sukobiti
s neprijateljem osim ako ne budete na to prisiljeni. Moramo
naći kralja i smjesta se ovamo vratiti prije nego što oni uspiju
skupiti dovoljno snaga da nas uspore. Čut ćete rog kad Ptolemej
bude zarobljen, i kad ga čujete, iziđite najbrže što možete. Ako
se razdvojite, dođite ovamo. Jeste li razumjeli?«

Odgovorio mu je zbor potvrdnih mrmljanja i on je
kimnuo otvarajući širom vrata na vrt obasjan mjesečinom.

»Onda za mnom, gospodo«, rekao je odgovarajući
napokon iskešenim smiješkom na njihove svijetle poglede i
zatomljen smijeh. »Za mnom.«

Trgnuli su mačeve i ustali, krenuvši u noć. Dugo je
trebalo dok je i posljednji od njih prošao od najdaljega kutka
palače do vrata. Samo je jedna kohorta ostala u palači kad je
Brut zatvorio vrata. Dok ih je sve obavijala dublja tama, on se
okrenuo prema njima i oklijevao u nazočnosti kraljice koja je
stajala kao namirisan kip i promatrala ga.

»Zapriječite prozore i ulaze«, naredio je, i njegov glas je
oporo odjeknuo nakon duge tišine. »Iskoristite vreće sa žitom i
sve što možete podignuti, što teže to bolje.«

Kohorta je brzo prešla na posao, šestorica centuriona
izdavala su oštre naredbe i uskoro su svi imali što raditi. Ulazni
se hodnik ispraznio i Brut je ostao nelagodno sam s egipatskom
kraljicom.

Njezin je glas dopro iz tame. »Ti si general u srebrenom
oklopu...«

Njegove su se oči prilagodile da vide kako mjesec
svojom slabašnom svjetlošću ocrtava njezina gola ramena.
Zadrhtao je. »Jesam, gospodarice. Ili bih te trebao nazivati

božicom?« Mogao je osjetiti njezin pogled na sebi kao teret.
»Jedan mi je naslov Uzvišeno veličanstvo, iako nosim

božicu u sebi. Je li tebi ta ideja uvrjedljiva, Rimljanine?«
Brut slegnu ramenima. »Vidio sam mnogo tuđih zemalja.

Vidio sam ljude koji svoju kožu premazuju modrom bojom.
Nema mnogo stvari na svijetu koje me sada mogu iznenaditi.«

»Ti si sigurno proveo mnogo godina s Cezarom«, reče
ona.

Pogledao je u stranu i naglo se uznemirio. Je li moguće
da je Julije govorio o njemu? »Više nego što bih ti želio kazati«,
reče on.

»Kako si ranjen? U njegovoj službi?«
On tada otpuhnu za sebe, ljuteći se sve više zbog struje
pitanja. »Ranjen sam u bitci, Veličanstvo. Mislim da si možda
već čula pojedinosti.«
On podiže ruku s udlagom kao da je želi pregledati. Ona
mu umjesto odgovora priđe bliže. Ispružila je ruku i on je
nehotice opet zadrhtao od njezina hladna dodira. Nosila je težak
zlatni prsten s umetnutim rubinom. U tami je bio crn kao noćno
nebo.
»Ti si onaj koji ga je izdao«, reče ona. »Reci mi, zašto te
je ostavio na životu?«
On trepnu zbog njezine izravnosti. Ta je žena bila
naviknuta da joj se odgovori na svako pitanje i da se ispuni
svaki njezin hir. Činilo se da nije svjesna boli koju mu zadaje.
»Nije mogao naći boljega generala. Ja sam savršen bič na
bojištu, iako nisam takav u ovom stanju.«
Govorio je sa sardoničkim uživanjem, ali kad ona nije
odgovorila, nije mogao zadržati isti izraz lica. Crte su mu se
polako opustile do zbunjenosti. »Skupa smo odrasli«, reče on.
»Pogriješio sam i on mi je oprostio.« Iznenadila ga je vlastita
iskrenost. Manje ga je boljelo kad bi sve ispričao.
»Ja bih te ubila«, promrmlja ona grizući donju usnu.
Brut ju je mogao samo pogledati, osjećajući da govori

istinu. Podsjetio se da kraljica poznaje samo apsolutnu moć od
najranije dobi. Bila je smrtonosna poput crnih nilskih guja.

»Nikada nisam mogla oprostiti izdaju, generale. Tvoj
Cezar je ili velik čovjek ili budala. Što je od toga prema
tvojemu mišljenju?«

»Mislim da ti i on imate mnogo zajedničkih crta. Ipak ti
ne ću odgovoriti, niti ću ti išta više reći o sebi.«

»On je noćas pošao oteti moga muža, moga brata, i moga
kralja. Vidio je samo rubove vojske koju Egipat može izvesti na
bojno polje. Cezar može poginuti u tom pokušaju, ili moj brat
može pasti proboden strijelama. Ovo je velika igra, generale, s
velikim ulozima. Slušaj riječi dok ti ovo govorim. Ostavio te je
na životu zato što je slijep prema tebi. On ne zna što se zbiva u
tvojem srcu.«

Dodirnula mu je vrat i pritisnula ga dlanom. Pomislio je
da se morala kupati u lotosovu ulju kad ostavlja takav dojam.
Osjetio je lagano grebanje, kao da ga dodiruje trnjem. Mogao se
trgnuti i odmaknuti, ali osjetila su mu se ukočila i počeo je
čeznuti za udisajem svježeg zraka. Čuo ju je kao da govori kroz
slojeve i slojeve omotanih tkanina što prigušuju zvuk.

»Ja te poznajem, generale. Meni je poznat svaki maleni
grijeh, i svaki veliki. Znam tvoje srce bolje nego što ga je ikada
mogao znati Cezar. Meni je poznata mržnja. Meni je poznata
ljubomora. Ja znam tebe.«

Spustila je ruku i on je zateturao, osjećajući i dalje kako
ga pritiskuju njezini nokti.

»Budi sada vjeran, generale, ili mjeri trajanje života
otkucajima srca. Cezarova je sudbina vezana za Egipat, i za
mene. A moja je ruka dugačka. Ja ne ću otrpjeti još jednu
izdaju, čak ni sjenu izdaje.«

Zinuo je zbog njezine snage, zaprepašten i uznemiren.
»Egipatska kujo, što si mi to učinila?« reče on osjećajući
vrtoglavicu.

»Spasila sam ti život, Rimljanine«, reče ona.

Usne su joj se tada savile u smiješak, ali oči su bile
hladne i oprezne. Ne rekavši ništa više ona ga ostavi u ulaznom
hodniku da stoji naslonjen na stup, tresući glavom kao ranjena
životinja.

Kanopska ulica presijecala je srce Aleksandrije. Dvije su

legije s Julijem lagano trčale njezinom dužinom na istok dok su
njihove potkovane sandale narušavale noćni mir. U tami je
glavna gradska prometnica bila sablasno mjesto. Hramovi
posvećeni čudnim bogovima uzdizali su se iznad njih i kipovi
kao da su bili spremni oživjeti s obiju strana. Treperenje noćnih
svjetiljaka bacalo je sjene na mrke ljude koji su s isukanim
mačevima trčali prema kraljevskoj palači.

Julije je održavao korak s njima, brojeći udisaje dok su
mu se noge i grudi počinjale opuštati. Osjećaj uzbuđenja nije se
smanjivao. Ako ništa drugo, bio je čak na višem stupnju
napetosti i osjećao se mlado dok je koracima mjerio prijeđeni
put. Na petom raskrižju on pokaza lijevo i zmija legionara
skrenu u blizinu palače, slijedeći isti put kojim je prošao s
Porfirisom prije tri dana.

Kraljevska palača nije bila samo jedna građevina nego
složen splet kuća smještenih u vrtovima s mnogo kipova. Na
prvoj su kapiji bili nervozni stražari, odavno uzbunjeni zbog
teškoga tutnja koraka. Vojnici Desete istupiše naprijed s teškim
maljevima i s nekoliko brzih uadaraca oboriše zapreku. Prva se
krv prolila te večeri kad su stražari podignuli oružje i pali na tlo
da ih pregaze legije koje su ulazile u mračne vrtove.

Glavna zgrada u kojoj se Julije susreo s kraljem
dječakom bila je osvijetljena sa svih strana i blistala je u noći.
Juliju nije trebalo usmjeravati ljude prema njoj. Ondje je bilo
više stražara i hrabro su izginuli, jer se Deseta razvila u borbenu
liniju i samo bi je cijela vojska mogla zadržati.

Panika se proširila palačom i otpor na koji su nailazili

bio je mjestimičan i slabo pripremljen. Julije je stekao dojam da
se izravan napad nikada nije ni uzimao u obzir. Vanjska su vrata
bila načinjena da pokažu umjetnost i ljepotu, više nego čvrstu
obranu, a hranitelji su u pomutnji vikali i vrištali jedni na druge.

Naoružani vojnici počinjali su ispadati iz neviđenih
vojarna, pokušavajući se očajno postrojiti prije nego što Deseta
stigne do njih. Poklani su kao telad i janjad, njihova se krv
cijedila niz stubište glavnog ulaza. Brončana vrata koja su se
otvorila prigodom Julijeva prvog posjeta sada su bila zatvorena,
i kad je stigao do njih mogao je čuti kako zasuni padaju u
ležišta. On zahvali bogovima na Kleopatrinu znanju i skoči
preko kamena zida bočno od stubišta, zovući ljude s maljevima
dok je trčao prema manjem ulazu.

Zvonki udarci odjeknuli su daleko kroz mrak. Kao da im
odgovora, zvono za uzbunu počelo je zvoniti negdje u blizini, i
Julije posla jednu centuriju da ga utiša.

Pobočna vrata bila su čvrsto izrađena i Julije je morao
svladavati svoju nestrpljivost. Provjerio je brid mača, iako ga
još nije bio okrvavio. Tada se promijenio zvuk udaraca i vrata
su pala. Deseta je s urlikom nagrnula kroz otvor i Julije je začuo
vrisak iznutra. Stajao je blizu čela uzvikujući zapovijedi i
usmjeravajući ljude najbolje što je mogao. Palača je izgledala
posve drukčije nego prigodom njegova dnevnog posjeta, i
trebalo mu je nekoliko trenutaka da se privikne.

»Deseta, za mnom!« viknuo je potrčavši niz hodnik.
Čuo je kako Oktavijan i Domicije dahću iza njegovih
leđa i malko je usporio korak. Ne bi bilo dobro da naleti ravno
na mačeve branitelja oko kralja, i njegova su dvojica generala
bila sposobnija raščistiti put.
Dok je još bio u toj misli, učinilo se da se crni hodnik
ispunio ljudima, i Julije vidje kako se Oktavijan i Domicije
zabijaju među njih s uzvitlanim mačevima. Jedino je svjetlo
stizalo od svjetiljke koja se vidjela mnogo dalje, i borba je bila
kratka i užasna dok su se tijela sudarala u mraku. Rimski je

oklop bio otporan na brončane oštrice kraljevske straže, i za
nekoliko trenutaka Deseta je gazila preko tijela i jurila dalje.

»Na koju stranu?« reče Oktavijan pljujući krv s
ozlijeđene usne.

Julije je požalio što nema više svjeda, ali mogao je
nazreti bijeli sjaj poznatih mramornih stuba kojima se jednom
uspinjao, ali to kao da je bilo u nekom prijašnjem životu.

»Onamo«, reče on i pokaza rukom.
Dah mu je bio hrapav i mač mu je bio izgubio sjaj zbog
krvi nepoznata stražara, ali potrčao je s drugima koji su
zatutnjali po stubama. Kleopatra mu je rekla gdje spava njezin
brat i Julije skrenu od dvorane za sastanke u hodnik koji je bio
bolje osvijetljen nego ostatak labirinta. Ponovno je vidio kako
Oktavijan i Domicije zauzimaju čelne položaje pa im je naglo
doviknuo da stanu.
Došli su do vrata koja su izgledala kao da su izrađena od
suhoga zlata. Julije se osvrnu za ljudima koji su nosili maljeve.
»Ovamo! On je ovdje unutra«, viknu Julije. »Maljevi
naprijed! « Bacio se svom težinom na vrata ali nije osjetio da
popuštaju.
»Odmakni se malo, gospodine«, reče kršan vojnik iza
njega.
Julije stade korak u stranu dok je čovjek podizao
željeznu glavu i počinjao udarati u ritmu, da bi mu se ubrzo
pridružila još dvojica. Rimske su se snage usredotočile na taj
hodnik, postavivši obrambene skupine oko njega dok se rušila
posljednja zapreka.
Zlato je bilo čvrsto ali ulegnjivalo se pod svakim
udarcem i uskoro se jedan duguljast dio vrata ovjesio o
slomljenoj šarci.
Kroz otvor je proletjela strijela, odbivši se od glave
malja i zabivši se u obraz jednog vojnika. On se trznuo uz
psovku i trojica su ga pridržala dok je četvrti slomio strijelu i
iščupao vršak s okrutnom djelotvornosti. Podignuti su štitovi

kad je pao drugi dio vrata, i još su dvije fijukave strijele
beskorisno u njih udarile kad je Deseta pokuljala u prostoriju.

Svjetiljke su gorjele u kraljevskim odajama i Julije se
zaprepastio kad je vidio dvije gole djevojke s lukovima. Kričale
su od užasa dok su pokušavale odapeti još jednu strijelu.
Gotovo s prijezirom legionari su stupili naprijed i istrgnuli im
oružje iz ruku. Žene su se divlje borile dok su ih vojnici gurali
dalje od vrata uz koja su stražarile.

Kraljeva je spavaća soba bila mračna i Julije je znao da
će se prvi koji uđu jasno ocrtati naspram svjeda. Njegovi
vojnici nisu nimalo oklijevali, pouzdavajući se u svoju brzinu.
Uskočili su u mrak, kotrljajući se i ustajući spremni da ubijaju.

»Ovdje je«, viknu jedan iznutra. »Kralj je sam.«
Dok je Julije koračao predsobljem, vidio je na zidovima
povješane lukove bez tetiva. Drugo je oružje ležalo na uglačanu
mramoru i Julije se pitao skuplja li dječak Ptolemej zbirku.
Zene su bile prije priležnice nego straža, naslutio je Julije kad je
na njih zirnuo. Kralj je očito mogao birati između
aleksandrijskih ljepotica.
Ptolemejeva je postelja zauzimala najvažnije mjesto u
kraljevskim odajama. Kralj dječak stajao je djelomice odjeven
pokraj nje i samo su zgužvane plahte pokazivale gdje je spavao.
Bilo je čudno vidjeti njegovo lice u tmurnom svjedu nakon
njihova prvog sastanka, i Julija se dojmila hrabrost te nježne
figure što je stajala nagih prsiju koje su se nadimale, držeći
čvrsto nož u šaci.
»Odbaci to«, reče Julije. »Nitko te neće ozlijediti.«
Dječak ga je tada prepoznao i predahnuo. Vojnici Desete
legije prišli su bliže kralju i on je s trzajem prinio nož svojem
grlu, zureći u Julija.
Jedan je legionar zgrabio kralja za zapešće, nagnavši ga
da vrisne od bola i zaprepaštenja. Nož je ispao sa zveketom.
Ptolemej je počeo zvati u pomoć, i čovjek koji ga je držao za
zapešće pomno je naciljao i udario ga u vrh brade da bi potom

onesviještena dječaka prebacio preko ramena.
»Oglasite rogom znak. Imamo kralja«, reče Julije i

odmah se okrenu.
»Sada će ih biti više da nas dočekaju«, reče Domicije

promatrajući mlohavo Ptolemejevo tijelo. Kraljeva je glava
poskakivala i ruke su mu se njihale dok ga je legionar žurno
nosio niz hodnik.

Ponovno je počela borba i to s većom žestinom kad su se
legije pokušale vratiti istim putem kroz vrtove. Pogled na
obeznanjena kralja potaknuo je bučne Egipćane na veće napore,
i trojica su iz Četvrte ranjena, usporavajući povlačenje. Usprkos
tomu ceremonijalna straža nije se mogla nositi s okorjelim
rimskim vojnicima koji su se probijali kroz vrtove ostavljajući
za sobom trag mrtvaca.

Noć ih je dočekala s hladnim povjetarcem koji im je
sušio znoj od trčanja. Julije je vani čuo više povika koje nije
razumio, a kad su došli do razbijene ulične kapije, jato kopalja
doletjelo je odnekud iz blizine i jedno je srušilo zadihana nižeg
časnika. Dva su ga njegova čovjeka podignula na noge i on je
vrištao dok su mu sijekli koplje ostavivši samo okrvavljen
batrljak drveta koji mu je virio iz leđa. Iznijeli su ga na ulicu
zajedno s kraljem.

Neredi u palači probudili su stanovnike Aleksandrije i
počela se skupljati gomila. Julije podviknu svojim ljudima da se
požure. Ako vide da njihova kralja nose kao vreću žita, mogli bi
od zaprepaštenje krenuti u napad i Julije je sa svakim minulim
trenutkom osjećao kako raste njegova zabrinutost.

Legionari su tutnjali Kanopskom ulicom najvećom
brzinom, dok im se pljuvačka pretvarala u gustu juhu u ustima
odakle je izbijao vreo dah. Činilo im se da je njezina milja
postala znatno duža nego što je bila pri dolasku, ali svjetina se
pred njima razmicala i oni nisu posustajali.

Juliju se činilo da su prošli sati prije nego što je ugledao
da se otvaraju vrata na palači gdje su bili smješteni i kroz njih

projurio sopćući od olakšanja. Palača se ponovno počela puniti
ljudima i ovaj put nije bilo ograničavanja buke. Dahtali su i
vikali zbog pobjede, čak i kad su ranjenike dodavali iznad glava
prebacujući ih do mjesta gdje su čekali vidari s koncima i čistim
krpama. Nijedan čovjek nije poginuo, iako časnik koji je
zaustavio koplje vjerojatno neće moći više hodati. Julije je
proveo s njim jedan trenutak prije nego što su ga odnijeli dalje,
kazavši mu nekoliko riječi da ga utješi koliko je mogao.

Kad je i posljednji vojnik ušao, vrata su zatvorena i
zasunjena. Upaljena je svaka svjetiljka koju je Brut mogao naći
i Julije je vidio da su prozori zakrčeni teškim vrećama i
kamenjem. Palača je postala tvrđavom i on je očekivao zoru s
golemim užitkom.

»Sad neka jadikuju i pucaju od bijesa«, reče on ljudima
oko sebe. »Imamo njihova kralja.«

Vojnici su kliknuli i Julije je izdao zapovijed da se otvore
kuhinje u podrumima i pripremi obrok. Njegovi su centurioni
rasporedili prve straže protiv mogućega napada i on je
naposljetku imao trenutak za sebe.

»Gdje je Kleopatra?« upitao je.
Brut je bio blizu njega i promatrao ga. »Uzela je odaje na
gornjem katu«, odgovorio je s nepoznatim izrazom lica. »Ondje
te čeka.«
Julije mu se nasmiješio, i dalje zarumenjen od pobjede.
»Sve ću ti ispričati kad je vidim. Nađi sigurno mjesto za našega
novog gosta i postavi stražu.« Zastao je da duboko udahne,
ovladavajući sobom. »Bilo je lako, Brute.«
»Oni će uzvratiti udarac«, reče Brut poželjevši pecnuti
ponos koji je vidio. »Rekla je da smo vidjeli samo rubove
njihove vojske.«
Glava ga je užasno boljela kao da se oporavljao od
pijanstva. Sjećao se kako je kraljica s njim govorila, iako su mu
pojedinosti bile mutne i nepostojane u pameti. Julije nije
primijetio njegovu smetenost.

»Kako će nas napasti dok je njihov kralj u mojim
rukama?« odgovori Julije. »Ponizit ću ljude koji su ga nadzirali,
Brute, kada dođu.« Nasmijao se na tu pomisao i pošao vidjeti
Kleopatru, ostavivši za sobom Bruta.

Vojnici nisu ni dodirnuli niz odaja koje je uzela

Kleopatra. Sve druge prostorije kroz koje je Julije prošao bile
su ogoljene od svega što se moglo iskoristiti za obranu, ali
njezine su odaje bile tople i udobne sa sagovima i zastorima.
Plamenovi su pucketali u visokim žeravnicima na svakom
kraju, iako ih je Julije jedva primijetio. Njegove je oči privukao
vitki kraljičin stas kad se njezina sjena pomaknula iza
koprenastih zastora na postelji koja se mogla usporediti s
Ptolemejevom. Razabrao je obrise koji su ga uzbudili prigodom
njihova prvog susreta i pitao se zašto ništa ne govori.

Srce mu je snažno zakucalo i koraci glasno odjeknuli kad
je zatvorio vrata iza sebe i pošao prema njoj. Mogao je osjetiti
njezin miris u zraku i pramičke tople pare koji su dopirali iz
susjedne prostorije. Ona se okupala, shvati on, i ta ga je misao
očarala. Bila je bez svojih robova koji bi ložili vatru i nosili
vodu, pa je mogao zamisliti kako su joj njegovi ljudi rado
pomogli.

Stigao je do postelje i žuljavim dlanovima dodirnuo
velove izazivajući šum poput šaptanja, a ona još nije
progovorila.

»Imamo ga, Kleopatra«, rekao je tiho, osjetivši da se
pomaknula na njegov glas. Dok je govorio njegove su ruke
razmaknule velove u stranu.

Ležala je na leđima, gola, kao što je naslućivao da će
biti, samo su je sjene pokrivale. Koža joj je zlatno zasjala kad
ga je pogledala a oči su joj bile crne. »Nije ozlijeđen?« rekla je.

Julije odmahnu glavom, nije mogao ni riječi izustiti.
Pogled mu je klizio niz njezino tijelo i teško mu je bilo

udahnuti.
U jednom se trenutku pridignula i čvrsto ga poljubila u

usta. Mogao je osjetiti slatkoću meda i klinčića, a njezin
miomiris zapljusnuo ga je kao opojno sredstvo. Njezini su prsti
povukli vezove na njegovu oklopu i on joj je pomogao. Prsni
dio pao je s metalnim zveketom na pod i oboje se zbog toga
trgnulo. Njezine su ruke bile hladne gdje mu je dodirivala kožu,
i zatim je i on ostao nag. Uhvatila ga je za bokove i nježno
privukla prema svojim ustima. On je uzviknuo zbog topline i
zadrhtao dok je sklapao oči.

Njegove su se ruke spustile na njezine dojke i on se
zatim odmaknuo od nje, popeo se u postelju i pustio da velovi
padnu iza njega.

»Je li ovo moja nagrada?« upitao je hrapavim glasom.
Ona se polagano smiješila dok je po njemu lutala rukama
dodirujući stare ožiljke. Zureći u njegove oči, gipko se
prevrnula na trbuh i pridignula tijelo, ispruživši ruke iza sebe da
dira njegovu vrelu put dok se uzdizao iznad nje.
»Ovo je samo početak«, rekla mu je.

26. POGLAVLJE

Zora još nije bila svanula kad je Julije oštro koračao

donjim hodnicima, kimajući stražarima koji su pred njim
zauzimali stvar pozora. Egipatski je kralj bio zaključan u sobi
koja je nekada bila spremište za vrčeve ulja. Nije imala prozora
a vrata su bila čvrsta.

»Je li bio miran?« upita Julije.
Prije nego što je legionar mogao odgovoriti, iznutra se
javio visok glas nižući psovke i kletve koje je samo neznatno
prigušivalo teško drvo.
»Već satima to radi, gospodine«, reče vojnik.
»Otvori vrata«, odgovori Julije napućivši usne. »Govorit
ću s njim.«
Kad je ušao, vidio je da je Brut ogolio tu sobu kao i sve
druge. Nije bilo kreveta, malena klupa i noćna posuda bile su
jedino pokućstvo. Jedna je svjetiljka postojano gorjela na zidu i
pri njezinu je svjetlu Julije mogao vidjeti bijele mrlje prašine na
dječakovoj koži. Kralj Egipta bez sumnje je proveo noć na
hladnom podu.
Ptolemej je stajao sučelice svojem otmičaru s ukočenom
dostojanstvenosti, prekriženih ruku na uskim grudima. Julije je
mogao vidjeti obrise njegovih rebara, a prašina mu je umrljala
obraze kao da je pokušavao izbrisati tragove plača.
»Dobro jutro«, reče Julije i sjede na klupu. »Naredit ću
da ti nađu neku odjeću kad ljudi donesu doručak. Nema potrebe
da ti bude neudobno dok si ovdje.«
Ptolemej je bez riječi zurio u njega. Bio je manji nego
što je Julije primijetio prethodne noći i lice mu je bilo blijedo i
slabunjavo, kao da nikada nije vidjelo sunca. Njegove su se crte

lako prepuštale izrazima namrgođene ljutnje. Crne oči i
dugačke trepavice sličile su jako na Kleopatrine, i Julije potisnu
drhtavicu kad je pomislio na njihovo srodstvo.

Julije dopusti da se tišina otegne malo dulje, zatim
ustade. »Ako nema ništa drugo, ja bih se vratio svojem poslu«,
reče on.

Okrenuo se da pođe i tada mu Ptolemej dobaci riječi iza
leđa. »Ti ćeš me smjesta osloboditi!« rekao je. Njegov je
latinski bio besprijekoran.

Julije se okrenu prema njemu i ovaj put nije mogao
zatomiti smiješak. »Ne, ne ću, veličanstvo. Potreban si mi,
vidiš.«

»Što želiš? Zlato?« Dječakove su se usne savile u
prijeziran osmijeh.

»Želim da se Kleopatri vrati naslov kraljice«, odgovori
Julije promatrajući dječaka. Dok je govorio, pitao se je li to
uistinu ono što želi. Prije nego što se prošle noći sastao s
Kleopatrom, njegove su namjere bile jasne. Sada mu nije bila
privlačna misao da je vrati u rodoskvrne ruke njezina brata.

»Znao sam da se ona krije iza toga!« prasnu Ptolemej.
»Znao sam to! Ti misliš da je želim natrag? Ona je sa mnom
postupala kao s djetetom.«

»Ti jesi dijete«, odbrusi Julije i smjesta to požali. Zatim
uzdahnu i ponovno sjede. »Dvorjani su ispunjavali svaku tvoju
želju, čini mi se?« reče on.

Ptolemej je oklijevao. »Kad sam postupao časno i držao
se tradicija, poštovali su moj položaj i krv, unatoč mojoj
mladosti.« Izbjegavao je Julijev pogled dok je govorio, ali onda
se opet rasrdio i ukočio. »Tvoji su me ljudi udarili, provalili su
u moje odaje. Bit ćeš spaljen i rastrgan kad...«

»Koliko sam vidio, Panek te je jedva slušao«, promrmlja
Julije.

Ptolemejeve oči bljesnuše. »Ti ništa ne znaš o mojem
životu, Rimljanine! Ja sam dijete i ja sam kralj. Ja u sebi nosim

božanski plamen. Panek je...«
Opet je zastao i Julije je brzo progovorio, želeći ispitati

njegovu slabost. »Panek je moć iza prijestolja, rekao bih.
Očekuješ li da će odstupiti kad budeš stariji? To se nikada neće
dogoditi. Dogodit će se nesretan slučaj - tragičan pad, ili neka
bolest - i Panek će imati još jedno desetljeće vladavine dok
sljedeće dijete bude raslo. Upoznao sam moć vlasti, mladiću.
Upamti barem to upozorenje, ako ništa drugo ne prihvatiš.«

Promatrao je kako dječak razmišlja o njegovim riječima i
iznenadio se zbog Ptolemejeva držanja. Donekle je očekivao da
će ga pri ulasku zateći u suzama, ali je, naprotiv, osjećao da mu
se on obraća kao sebi jednakom ili kao sluzi. Kralj je možda
dijete, ali je oštrouman, i Julije je mogao vidjeti kako razmišlja i
planira.

»Panek će biti bijesan kad čuje da sam otet«, reče
Ptolemej zamišljeno.

Julije primijeti da se dječak zanosi nekom mišlju pa je
još malo pričekao.

»Morat ćeš mu pokazati da sam neozlijeđen, ili će on
ovu zgradu sravniti sa zemljom.«

»To mogu učiniti«, reče Julije. »Ako tako želiš.«
Ptolemej ga je upitno pogledao i Julije je nastavio. »Možda
nećeš htjeti da budeš vraćen njemu. Jesi li o tome razmišljao?
Mogu zahtijevati da tvoji dvorjani budu prognani, i ti bi mogao
ponovno vladati s Kleopatrom bez njihova utjecaja.«

Dječakove su oči bile crne i neprozirne. Julije ga nije
dovoljno dobro poznavao da bi znao je li prodro do njega.

»Zašto to činiš?« reče Ptolemej naposljetku. »Jesi li
pohotan na moju sestru? Ili želiš moje mlađe tijelo?«

Julije svlada svoju naglu ćud. »Da si moj sin, ja bih te
istukao što tako sa mnom govoriš«, reče on. »I sada bih to
mogao.«

»Da se nisi usudio«, odgovori Ptolemej s tolikim
samopouzdanjem da je Julije ustuknuo. Razmišljao je o pozivu

da mu donesu šibu, ali se staložio položivši ruke na koljena.
»Bio si veoma okrutan prema Paneku«, reče Ptolemej,

očito uživajući u sjećanju. »Morao je poslije leći i piti hladna
pića dok su ga robovi masirali da mu prođe srdžba. Vi ste
okrutan narod, čini mi se.«

»On je nepodnošljiv strvinar«, odgovori Julije.
Malo je popustila Ptolemejeva napetost i Julije pomisli
da je napokon dirnuo u pravu žicu.
»Mogu li vidjeti tvoj mač?« upita odjednom Ptolemej.
Julije bez riječi izvuče kratak gladius i pruži mu ga.
Činilo se da se dječak iznenadio dok ga je uzimao iz Julijeve
ruke i smjesta ga uperio u konzula na klupi.
»Zar se ne bojiš da ću te njime ubiti?« upita on.
Julije polagano odmahnu glavom, pazeći na najmanju
kraljevu kretnju. »Ne bojim se. Oštrica nije ništa ako nema
čovjeka koji je drži. Ja bih ti je preoteo prije nego što bi uspio
udariti.«
Ptolemej se zagleda u njegove oči gdje je vidio samo
iskrenost. Okrenuo se i pokušao zavrtjeti kratki mač dok mu se
zapešće iskrivljivalo od težine.
»Bi li želio naučiti kako se time rukuje?« reče Julije.
Vidio je kako je Ptolemejevo lice načas zasjalo, zatim su
oblaci sumnje potamnili njegovo zanimanje. Nespretno je
okrenuo mač i vratio ga pružajući naprijed držak.
»Nemoj se praviti da si mi prijatelj, Rimljanine. Ja sam
tebi samo puki predmet za nagodbu, je li tako? Stvar koju treba
iskoristiti za ono što uistinu želiš. Ti si moj neprijatelj i to ne ću
zaboraviti.« Zastao je i stisnuo šaku. »Kada budem zreo, prisilit
ću te da se sjetiš kako si me držao u zatočeništvu, Rimljanine.
Doći ću po tebe s vojskom poput skakavaca. Gledat ću kako ti
maljevima drobe zglobove i ognjem spaljuju kožu. Tada ćeš me
upoznati!«
Julije je promatrao zvjerski izraz na dječakovu licu.
»Najprije moraš malo odrasti«, reče on ustajući.

Na trenutak je pomislio da će ga Ptolemej možda
napasti, prije nego što se dječak okrenuo u nemoćnom bijesu.
Julije ga zatim ostavi sama u malenoj sobi, izlazeći lakim
korakom na sunce.

S prvim tracima zore stigao je Panek s izaslanstvom
dvorjana. Približili su se stražama koje je Julije postavio u
vrtovima i podvrgnuli se grubom pretraživanju prije nego što je
trojici najstarijih bilo dopušteno da uđu u palaču.

Julije je ustao kad su dovedeni pred njega, osjetivši
ponovno odbojnost iz Panekovih hladnih očiju. To mu sada nije
bilo važno, jer je držao njihova kralja.

Julije pokaza na kameni blok a sam sjede na pojastučen
divan sučelice njima, uživajući u njihovoj neudobnosti. Pet je
vojnika iz Desete legije stajalo u blizini i Oktavijan je zauzeo
položaj tik iza dvorjana da bi se nelagodno osjećali. Julije nije
mogao razaznati od čega se sjaji Panekovo lice i vrat, od ulja ili
od znoja. Oči mu nisu bile namazane i bez toga ukrasa izgledao
je malko čovječnije na jutarnjem svjetlu. Taj propust je rječito
govorio sam za sebe.

»Ti ne možeš očekivati da ćeš nadživjeti ovo zlodjelo«,
reče Panek teško protiskujući riječi kao mu je bolan svaki
trunak pristojnosti. »Ako građani doznaju da držiš kralja, ja ih
ne ću moći zaustaviti. Razumiješ li me? Imaš samo nekoliko
sati prije nego što se rašire glasine i tada će doći da te ognjem
istjeraju iz ovoga gnijezda.«

»Ja se ne bojim neuvježbanih ljudi«, reče Julije nehajno.
Zatim dade znak stražaru da mu prinese vino i otpi gutljaj.

Panek podiže oči od očaja. »Što onda tražiš zauzvrat?
Siguran sam da imaš cijenu za oslobađanje dječaka.«

Julije pomisli kako Panek nije bio najbolji izbor za
pregovarača. Njegova je srdžba previše očita, i kad bi bila riječ
samo o zlatu, zatražio bi više nakon takva podrugljiva tona.

»Počet ćemo sa slobodnim obilaskom grada, naravno«,
reče Julije. »Ne spominji mi više tih sedam dana. Hoću vidjeti

knjižnicu i Aleksandrov grob. Možda možeš odrediti vodiče za
moje časnike.«

Panek zbunjeno trepnu očima. »Rulja će te rastrgati na
komade, konzule, čim kročiš nogom izvan ovih zidova.«

»To je nezgodno«, reče Julije mršteći se. »Moj je drugi
zahtjev da dvor napusti Egipat. Imam brodove da te prevezu na
Cipar ili Sardiniju, daleko od teškoća koje ovdje proživljavaš.
Zamišljam da će to biti spokojno umirovljenje i vjerujem da se
mogu pobrinuti za malo zlata koje će ti osigurati udobnost.«

Trojica Egipćana posve zamuknuše, a Panekove su oči
opasno bljesnule.

»Ti mi se rugaš u mojem gradu, konzule. Zar misliš da
ne ću odgovoriti? Vojska je već pozvana. Grad je pun vojnika
koji gnjevno viču zbog onoga što si učinio. Ako ne vratiš kralja,
pomest će tvoje male snage kao poplava. Moraš shvatiti da ne
lažem.«

»Dječak neće preživjeti napad na ovo mjesto«, reče im
Julije. »Ti ćeš ga ubiti ako vidim ijedan mač trgnut u srdžbi.
Predlažem ti da učiniš sve što možeš da održiš mir.«

»Ne možeš ga ovdje držati zauvijek«, odgovori Panek.
»Koliko će trajati tvoja hrana, što misliš? Tvoja voda?«

»Imamo dovoljno«, reče Julije i slegnu ramenima.
»Možda imaš pravo. Ne bismo smjeli jedan drugomu prijetiti.
Umjesto toga možeš početi govoriti koliko cijeniš njegov život.
Što mi možeš ponuditi za svoga kralja?«

Tri se čovjeka posavjetovaše na svom jeziku i nakon
nekoliko trenutaka Panek ponovno progovori, ukočeno
svladavajući svoj gnjev.

»Mogli bi se sklopiti trgovački ugovori između rimskih
luka i egipatske unutrašnjosti. Mogu se pobrinuti da tvoji
trgovci imaju prvi pristup našim proizvodima.«

»Izvrsno«, reče Julije i dade znak da se tim ljudima
donese vino. »Mislim da su počeli pregovori.«

Trebalo je trideset dana prepiranja i rasprava da bi se

postigao konačan dogovor. Ni Julije ni Panek nisu bili na
svakom sastanku, umjesto toga slali su svoje podređene da daju
ponude i protuponude.

To se nije moglo događati bez Kleopatrina utjecaja, ali
činilo se da ona točno zna dokle se izaslanstvo dvora može
pritiskivati u svakom području.

Ona osobno nije bila nazočna pregovorima, umjesto toga
provodila je dane s mlađim bratom koji je dobio slobodu
kretanja po palači. Bilo je čudno vidjeti njih dvoje kako se šeću
hodnicima, duboko u razgovoru, a Juliju je bilo još čudnije
razmišljati o njihovu odnosu. Ona mu je bila sestra i zrela žena
naviknuta na dvorske spletke. On ju je slušao kao nikoga
drugoga i njegovi se izljevi srdžbe nisu ponavljali.

Noću je govorila Juliju koliko njezin brat mrzi zagušljivi
dvorski život. Činilo se da i najmanji njegov zahtjev mora
odobriti Panek, i Ptolemej je očitovao svoju mržnju prema tom
čovjeku. U nekom smislu bio je mnogo teže zatočen prije nego
što ga je Julije oteo. Panek je govorio kraljevim glasom, i
vojska bi poslušala svaku njegovu naredbu..

»Ali tvoj brat je kralj, tako ti bogova!« uskliknuo je
Julije kad mu je to rekla. »Zašto jednostavno ne naredi da se
Panek izvede i bičuje?«

»On je dječak, nije upoznao drukčiji život. Panek ga je
ustrašio«, rekla je ona. »Mene nije ustrašio, ali čak ni ja nisam
zapazila njegovu požudu za moći.« Zastala je i rukama čvrsto
stisnula plahte. »Prije godinu dana donio je kraljevu naredbu da
budem prognana. Znala sam da to nije moglo doći od mojega
brata, ali nije mi bilo dopušteno da se požalim. Ljudi odani
meni pošli su u progonstvo i žene su kidale kose i pepelom
posipale grudi. Vjeruj mi, Panek je previše pametan da bi mu se
mogao oduprijeti osamljeni dječak.«

Tridesetog dana Julije je imao sročene ugovore i

Ptolemej je doveden da se na njih potpiše. Kleopatra je došla s
njim i Paneku su se presjekle noge kad ju je ugledao.

»Moja kraljice«, promucao je padajući na koljena i
spuštajući glavu do poda.

Drugi su dvorjani slijedili njegov primjer i ona se
nasmiješila.

»Ustani i dovrši što si ovdje počeo, Panek. Zlatom si nas
povezao s Rimom kako sam željela uz odobrenje tvoga kralja.«

Panekove oči bljesnuše prema mjestu gdje je Ptolemej
sjedio i promatrao ih. Dječak je polagano kimnuo.

»Moj brat i ja postigli smo sporazum«, reče Kleopatra.
»Tvoj utjecaj je prošao, Panek. Zauzet ćemo ponovno mjesta na
prijestoljima gornjeg i donjeg kraljevstva. Mi ćemo vladati,
Panek, iako ni ti nećeš ostati nenagrađen za svoj rad.«

Panek je gledao kako Ptolemej pruža pisaljku svojoj
sestri, i ona je napisala riječi »Neka bude tako« dok se
potpisivala na sve službene dokumente. Na listovima papirusa
nalazili su se ispisani trgovački ugovori koji će štetiti rastu
Aleksandrije, a da se i ne spominje teški danak u zlatu koji će se
plaćati Rimu tijekom deset godina. Zauzvrat je Julije dao
iznenađujuću ponudu da će Egiptu vratiti Cipar koji je bio u
njegovu posjedu prije nekoliko stoljeća. Rimljaninova prividna
velikodušnost duboko je smutila Paneka koji nije znao da je taj
prijedlog došao od Kleopatre. Cipar je bio izgubljen još od
Aleksandrove smrti i njegov povratak bi bio vrijedna naknada
za tjedne muka i uvreda što ih je pretrpio mladi kralj. Panek je
shvaćao da je kraljica bila nečujni glas iza pregovora, ona je
bila uzrok što su se njegove varke otkrivale i njegova strategija
poništavala. Stajao je kao slomljen čovjek i ukočeno se klanjao
prvoj obitelji u Egiptu.

»Iščekivat ću tvoj povratak, veličanstvo«, rekao je
Ptolemeju.

»Doći će sutra u zoru«, reče Julije prekidajući napet
pogled između njih dvojice.

Panek pokupi svoje primjerke i pisaći materijal i pođe, a
za njim pođoše njegovi robovi i kolege. Soba je izgledala
prazno bez napetosti koju je unosio dvorjanin i Kleopatra se
okrenula prema bratu da ga zagrli.

»Sad ćeš biti moj istinski kralj, Ptolemeju, kao što bi naš
otac želio. Naredit ću da se Panek ubije i moja će te vojska
štititi od njegova prkosa.«

Dječak prihvati zagrljaj, gledajući preko ramena u
Cezara. »Ti si čudan čovjek, Rimljanine«, reče on. »Moja ti
sestra vjeruje. Pitam se je li to dovoljno.«

»Nemaš se čega bojati s moje strane«, odgovori Julije.
Ptolemej kimnu. »Izići ću pred njih u zoru, da narod vidi
da sam živ i zdrav. Tada će zavladati novi red u Egiptu. Neću
dopustiti da mi se ponovno oduzme žena.«
Njegove su oči plamtjele i Julije se pitao koliko Ptolemej
naslućuje o njihovoj vezi. Smiješno mu je bilo razmišljati o
braku gdje se našao između muža i žene, a nije bio ni siguran je
li se tu našao. Unatoč njihovoj prisnosti, Kleopatra mu je i dalje
bila velika tajna. Bilo je moguće da ona jednostavno preuredi
dvor i ponovno preuzme ulogu kraljice, te da pristojno otpusti
Rimljanina koji joj je to omogućio.
»Imam za tebe dar«, reče Julije dajući znak oružaru
Desete legije koji je čekao u blizini.
Krupan čovjek stupi naprijed s platnenim omotom i
Julije ga razveza da pokaže gladim sveden na kraljevu mjeru.
Ptolemejeve se oči raširiše od veselja kad ga je uzeo u ruku. Na
Julijev zahtjev on se okušavao s Domicijem u nekoliko
jednostavnih oblika napada i obrane, ali teški mačevi bili su
previše za njegove nejake ruke. Sad je Julije vidio da mu manja
oštrica točno pristaje i kraljev se dječački osmijeh zrcalio na
njegovu licu.
»Predivan je«, reče Ptolemej povlačeći palcem preko
brončane žice i kože na dršku.
Julije kimnu. »Nadam se da ćeš imati vremena da

nastaviš učenje«, odgovori on.
»Pokušat ću. Hvala ti na daru, Rimljanine.«
Julije se ironično nasmija sjetivši se onoga bijesnog

dječaka s kojim se sreo prvog jutra prije nekoliko tjedana.
»Onda do sutra«, reče on.
Kad je ogranula zora, vojska Ptolemejeve kuće okupila

se na aleksandrijskim ulicama i čekala da pozdravi povratak
svoga kralja. Julije ih je promatrao kroz rupu na zakrčenom
prozoru i tiho zazviždao. Mnogo je tisuća stajalo na ulicama, da
se pokaže snaga.

I građani su došli da prvi put vide Ptolemeja. Nije bilo
rulje koja bi zaprijetila palači nakon Panekova razgovora s
Julijem, i on se pitao je li to samo varka ili je pak dvorjaninov
utjecao sezao dalje nego što je i Kleopatra znala.

Ptolemejevi su koraci glasno odzvanjali po mramoru kad
se primaknuo velikim vratima i pogledao Julija. Dobro se držao
i Juliju je bilo drago vidjeti maleni mač o njegovu pojasu.

Julije odškrinu vrata da bi Ptolemej mogao vidjeti vojsku
koja se okupila u njegovu čast.

»Jesi li spreman?« upitao je kralja dječaka.
Ptolemej nije odgovorio i Julije ga je pogledao
iznenadivši se kad je vidio suze u njegovim očima.
»Ne vjerujem Paneku«, prošaptao je čujno Ptolemej dok
je gledao vojnike u daljini.
»Moramo te pustiti da iziđeš«, reče Julije. »Tvoja vojska
mora vidjeti da si živ. U znak dobre vjere, moramo te
osloboditi. Panek nije budala. On zna da si se ujedinio sa
sestrom. Neće se usuditi da te zatoči. Ja bih se pobrinuo za
njegovu smrt, i on to zna.«
Nježno je spustio ruku na Ptolemejevo rame i počeo ga
voditi prema vratima. Mladi se kralj trgnuo i uhvatio Julija za
ruku.
»Njemu se ne može vjerovati! Ugovori mu ništa neće
značiti, to znam. Ako me pošalješ na ulicu, ponovno ću biti

bespomoćan. Pusti me da ostanem ovdje pa ćemo naći neki
drugi način.«

Julije blago odmaknu dječakovu ruku. »Ponestaje nam
hrane, Ptolemeju, i dao sam riječ da ćeš biti oslobođen.
Pregovori su završili.« Glas mu je postao tvrđi. »Sada ispuni
svoj dio, a ja ću te već danas posjetiti kad budeš na prijestolju.
Prvo te moramo vratiti tvojem narodu.«

Suze su potekle niz Ptolemejeve obraze i on se očajno
držao za Julijeevu ruku. »Ti ne razumiješ! Kad iziđem odavde
ponovno ću biti kralj. Ja se bojim\u171?

Julije pogleda u stranu, bilo mu je neugodno zbog
dječaka koji je jecao. Gdje li je Kleopatra? Ona je znala umiriti
svoga mlađeg brata. Julije se već spremao da je pozove kad je
Ptolemej srdito obrisao suze i ispustio njegovu ruku.

»Onda ću izići pred njih«, rekao je.
Julije je vidio užas u njegovim očima i nije ga mogao
razumjeti. Bez obzira na ono što Panek namjerava, Ptolemej će
biti siguran nekoliko sati koliko mu treba da ga vrati u njegovu
palaču i zatim izvede Kleopatru s legijama.
»Hrabro, mladiću«, reče Julije blago i veoma lagano
gurnu Ptolemeja.
Kralj duboko udahnu i ispravi ramena, spustivši ruku da
dodirne držak mača kako je vidio da čine Rimljani. Jedanput je
kimnuo i zatim izišao na sunce.
Vojska je počela klicati kad je vidjela njegov sitni lik na
vrhu stubišta. Podignuli su oružje u savršenom skladu i Julije se
pitao nisu li ti vojnici bolji od onih s kojima se sukobio u
kraljevskoj palači. Čak ni sa svoga povišena položaja nije
mogao procijeniti njihov broj.
Došli su i kraj njega stali Brut i Oktavijan, pazeći pomno
da se ne osvrću jedan na drugoga. S Julijem su promatrali kako
Ptolemej silazi niz stubište i upućuje se prema prvim redovima
vojnika. Ondje je bio Panek, čekao ga je pognute glave.
Rogovi su bučno zasvirali kad je Ptolemej stigao do

vojske, i Julije je skupa s njima dvojicom očarano gledao kako
se razmiču redovi ljudi.

»Što se događa?« upita Oktavijan.
Julije potrese glavom umjesto odgovora.
Pred njihovim su očima iznijeli zlatni plašt koji je
Ptolemej nosio prigodom prvog susreta i prebacili ga preko
njegovih ramena. Rimljani su žmirkali dok je oko njih izlazeće
sunce bivalo sve jače tako da je Ptolemej zablistao. Panek je
podignuo pokrivalo za glavu i začuo se njegov glas kako poje
bogovima.
Ptolemej je stajao gledajući u masku koja se spuštala
prema njemu. Dugo se nije pomaknuo, zatim se okrenuo da
pogleda rimske vojnike na svakom prozoru i vratima. Maska je
skrila njegovu mladost i prouzročila zlovolju zbog koje se Julije
namrštio. Činilo se da vrijeme teče usporeno dok je vrtove
zapahnjivala vrućina kao iz pećnice.
»Ta neće valjda...« reče Julije u nevjerici, ali zlatni lik je
podignuo ruku i spustio je u nagloj kretnji. Vojnici su zaurlali
bojne poklike i odmah provalili u vrtove.
Julije je ustuknuo od užasa ne mogavši povjerovati. Nije
bilo vremena da se razmišlja o posljedicama. »Zapriječite vrata
i spremite se!« viknuo je. »Hoću ljude na krovu s kopljima i
lukovima. Dolazi vojska!«

27. POGLAVLJE

Egipatska vojska pobila je rimske konje. Rimljani u

palači mogli su ih čuti njihovo bolno njištanje.
Visoko iznad egipatskih glava više od stotinu pripadnika

Četvrte legije popelo se na crjepove da šalje kišu strijela na
hordu koja je srljala prema palači. Teško su mogli promašiti
toliku masu vojnika koji su ih opsjedali.

U pomutnji prvih nekoliko minuta čakije i užad poletjeli
su uvis da se zakvače bilo gdje na zidu. Poneko je uže bilo
presječeno prije nego što su se ljudi počinjali penjati, ali i
Egipćani su imali svoje strijelce pa su legionari padali dok su
rezali užad. Napad je bio glasan i silovit, ali palaču nije bilo
lako osvojiti. Samo su najviši prozori bili ostavljeni otvoreni a
svaki niži otvor bio je tvrdo zapriječen. Čak ni ratnici koji bi se
popeli do podboja nisu nalazili prolaza unutra. Dok su se
napadači pentrali na prozore, mačevi su stizali kroz rupe i slali
ih odozgo uz vrisak na glave njihovih ljudi.

Mukla se buka razlijegala dok su Ptolemejevi vojnici
udarali drvenom gredom u glavna vrata. Na njih je padao
pljusak strijela, ali koliko god ih je ginulo toliko ih je više
pristizalo. U palači je Julije naredio da se ogole Kleopatrine
odaje da bi ih nagomilano pokućstvo dočekalo iza vrata kad ih
provale. Nije imao vremena razmotriti strategiju protiv vojske.
Znao je da neće moći tu ostati zauvijek i požalio je što je kralju
dječaku rekao koliko im je malo hrane ostalo. Čak i s napola
smanjenim obrocima počeli bi gladovati za tjedan dana.

Ptolemej je stajao izvan dometa kopalja, iako je Julije
poslao Cira na krov da se okuša s dalekim hitcem. Iznenadna
promjena držanja bila je neshvadjiva Rimljanima. Činilo se da

samo Kleopatra razumije kad je Julije opisivao kako je zlatno
pokrivalo položeno na dječakovu glavu. Sjetio se Ptolemejeva
upozorenja da će ponovno biti kralj kad iziđe iz palače.

Prvi je napad prošao uzalud kad je oluja teških crjepova
s krova napokon odbacila one koji su udarali po vratima. Iako
su se povukli, Julije je bio siguran da će se vratiti s više njih
koji će držati štitove iznad glava. To bi on bio učinio.

Nadglasavajući izvanjsku buku Julije zovnu svoje
generale. »Brate, pođi do Kleopatre i kaži joj da mi treba izlaz
odavde«, reče on. »Ne možemo stajati u palači i čekati dok je
ne sruše. Ako nas istjeraju vatrom, morat ćemo jurišati na njih.«

Kleopatra je došla do ulaza dok je još govorio. »Neće se
usuditi podmetnuti požar dok sam ja još ovdje«, reče ona.

Julije je poželio povjerovati u njezine riječi, ali nije
mogao riskirati. »Opkolili su nas. Zar tu nema podzemnih
hodnika, tajnih izlaza?« upita on i trgnu se kad je greda
ponovno tresnula u vrata. Vojnici su se ovaj put bez sumnje
bolje zaštitili.

Kleopatra odmahnu glavom. »Da ih ima, ja bih se već
njima poslužila«, odvrati ona resko.

Julije opsova ispod glasa i okrenu se da kroz svijetle
pukotine proviri na vojnike. U palači se osjećao klaustrofobično
i mrzio je igrati takvu pasivnu ulogu. Osim ljudi na krovu, nije
imao drugoga načina da napadne neprijatelje nego da pošalje
legije u izravan napad koji bi lako mogao završiti kao
samoubojstvo.

»Imaju li oni teška oružja, kao što su katapulte i slično?«
uzviknu on nadjačavajući buku. Takvim bi sredstvima mogli
pretvoriti palaču u ruševine i njega obuze iznenadan užas od te
mogućnosti.

»Nemaju ih blizu«, odvrati Kleopatra. Prešla je jezikom
preko usana, okusila prašinu u zraku i namrštila se. »Pođi za
mnom na krov da ti pokažem.«

Julije je oklijevao, ne želeći napustiti ljude. Brut istupi

časak prije nego što su se pomaknuli Domicije i Oktavijan.
»Pođi, gospodine«, reče on. »Mi ćemo ih zadržati neko

vrijeme.«
Julije kimnu s olakšanjem i pohita za kraljicom, jureći

uza stubište do najvišeg kata bez usporavanja. Bio je zadihan
kad je stigao na vrh i popeo se uz ljestve na svjetlost sunca.

U Aleksandriju je stiglo ljeto i on je osjetio vrućinu kao
udarac. Crjepovi su se prostirali u svim smjerovima, iako je
njegov pogled smjesta privukla linija djelotvornih ubojica koje
je poslao na rub krova. S njima je bio Ciro i Julije ga je
promatrao kako pomno cilja i šalje koplje pod teškim kutom.
Gorostas se smiješio na ishod hitca i drugi su ga tapšali po
ramenima. Onda ih je jato strijela nagnalo da uzmaknu u skoku.
Pozdravili su prepoznavši Julija i on im je mahnuo da nastave
svoj zadatak.

Julije duboko udahnu bacivši s te visine pogled na grad i
more. Luka je ležala dolje u smanjenom obliku a obzor je bio
razdijeljen između dubokog mora i smeđe omaglice egipatskoga
kopna.

Kleopatra je stajala kraj njega dok joj je vjetar raznosio
uvojke.

»Tamo su vojarne u Kanopu, dva dana hoda na istok, duž
obale«, reče ona pokazujući rukom u nejasnu daljinu. »Ondje
imaju katapulte i brodove za njihov prijevoz.«

Julije je proučavao ulaz u luku. Mogao je vidjeti kako se
pomiču sitne lučke galije na straži. Trgovački su brodovi jedrili
ili veslali preko pristaništa i desetak ih je još ostalo na sidrištu
koje je bilo zaštićeno od oluja. Aleksandar je dobro izabrao kad
je podizao svoj grad.

»Moram noćas izvesti ljude«, reče Julije. »Mogao bih
zakrčiti ulaz u luku tako da potopim brodove. Kamo će onda
poći vojska, da bi stigla do nas?«

Kleopatra slegnu ramenima. »Obala je stjenovita i
opasna posvuda drugdje. Trebat će im nekoliko dana da se

iskrcaju na nekom drugom mjestu.«
»Ali mogu li oni svejedno proći s teškim oružjem?«

upita Julije.
»Vjerojatno. Mi smo domišljat narod, Julije.«
Proučavao je obalu skačući pogledom s jednoga mjesta

na drugo dok je razmišljao.
»Mogao bih spustiti ljude niz užad koja bi se ovdje gore

pričvrstila«, reče on naposljetku.
Prišao je zatim dalekom rubu krova i pogledao dolje,

progutavši bolno pljuvačku kad je vidio koliko bi se njegovi
ljudi morali spuštati. Jedna strijela prozuja pokraj njega gotovo
bez imalo snage. Nije se na nju osvrnuo.

Kleopatra je došla za njim i stajala gledajući niz okomite
zidove na vojsku svoga brata.

»Dosta bi bio jedan čovjek da prenese poruku mojim
snagama«, reče ona. »Moj rob Amozis može odnijeti vijest. Oni
će narušiti ravnotežu snaga i tebi pružiti priliku da se izvučeš iz
opsade.«

»To nije dovoljno«, odgovori Julije. »Pošalji ga ako
želiš, ali ne mogu stajati ovdje ako ne znam je li stigao do njih
ili poginuo na putu. Imamo hrane samo za nekoliko dana.«

Julije je koračao rubom krova, gledajući dolje na niže
zgrade koje su okruživale palaču. Stigao je do stražnjega kraja i
koračao početkom kosog dijela, zahvalan što su stari crjepovi
suhi i čvrsti pod nogama. Iza palače bila je manja građevina za
sluge i robove. Julije se nasmiješio kad ju je ugledao.

»Vidiš li ovo?« rekao je.
Kleopatra pogleda preko ruba zajedno s njim.
Ispod njih se činilo da se strma linija crjepova približava
glavnom zidu. Julije kleknu, zatim leže potrbuške. Drugi se
krov činio dovoljno blizu da bi se na nj moglo skočiti ili spustiti
s pomoću užadi. Odatle je mogao vidjeti niz raznolikih kuća i
hramova uz put što vodi kroz grad.
»To je pravo mjesto«, reče on. »Ako prebacim ljude na

taj prvi krov, oni mogu prijeći iznad glava Ptolemejevih
vojnika. Neće ni znati da smo gore. Možeš li vidjeti neki prozor
na istoj razini?«

Kleopatra leže da bi pružila vrat preko ruba. Kimnula je i
oboje je u isti čas postalo svjesno svoje bliskosti. Julije je znao
da ih njegovi ljudi promatraju, ali ona je i dalje njime vladala.
Potresao je glavom da se pribere.

»Moram poći dolje i naći prostoriju koja gleda na ove
krovove.«

»Izida ti je sklona, Julije, kad ti je pokazala put«, reče
Kleopatra.

On se namršti. »I moje oči imaju neke veze s tim.«
Ona se na to nasmijala, ustajući brzo sa svom ljupkom
lakoćom mladosti. On se kraj nje osjetio starim, ali tada ga je
poljubila i svojim jezikom okrznula njegov s okusom mramorne
prašine.

Ciro i Domicije promoliše načas glave kroz stražnji

prozor i pogledaše dolje prije nego što će se trgnuti natrag.
Egipatski su strijelci dokazali da su dobri i oni nisu željeli
riskirati neki slučajan hitac.

»Dvadesetak stopa dolje i oko šest prijeko«, reče
Domicije. »Možemo uspjeti, ako ne primijete da dolazimo.
Poslije toga ne znam. Nisam mogao vidjeti dokle će nas odvesti
krovovi prije nego što se budemo morali spustiti. Možda neće
biti dovoljno daleko.«

»Nema drugoga puta«, odgovori Julije. Svi su mogli čuti
udaranje u prizemlju dok je vojska vrvjela naokolo. »Čim
dovedu katapulte, s nama je gotovo, osim ako nam prije toga ne
ponestane hrane i vode. Moramo u najmanju ruku dio njih
odvući odavde.«

»Prepusti ovo meni, gospodine«, reče Domicije. »Da se s
jednom kohortom najmlađih ljudi pokušam probiti do

brodova.«
Julije ga pogleda. »Vrlo dobro. Ciro, pođi s njim. Izaberi

ljude da budu spremni nakon zalaska sunca.«
Brut je došao da vidi što je zadržalo njegova vojskovođu

i činilo se da je nervozan. »I ja bih volio poći«, reče on.
Julije se namršti. »Tvoja ruka je tek prizdravila. Kako

ćeš se spustiti niz dvadeset stopa užeta?«
Brutu je bilo drago što ga nije dočekalo glatko odbijanje.

»Kad se uže dolje učvrsti, ostali će se samo sklizati. Mogu to
učiniti.« Podignuo je desnu ruku te otvorio i stisnuo šaku.

Julije odmahnu glavom. »Ne ovaj put, Brute. Sami
bogovi znaju kako će teško biti prijeći one krovove. Što je još
gore, ako ti ruka popusti i ti padneš, neprijatelji će znati da se
pokušavamo izvući.«

Brut duboko udahnu. »Na zapovijed, gospodine«, reče
on s očitim razočaranjem na licu.

»Mogli bismo mu svezati zapešća uz uže po kojemu
ćemo kliziti, gospodine«, reče odjednom Domicije. »Ako mu i
popusti ruka, tada neće pasti.«

Brut se iznenađeno okrenu prema Domiciju, i Julije vidje
koliko je starim prijateljima potrebno da opet budu zajedno u
borbi.

»Ako potopite brodove, morat ćete plivati. Veliki su
izgledi da se nećete vratiti. Je li vam to jasno?«

Brut kimnu pokazujući dijelak svoje nekadašnje
neobuzdanosti. »Pusti me da pođem. Molim te«, reče on.

»U redu, ali ako ti ruka pukne, ostani na prvom krovu
dok sve ne bude gotovo.«

»Da, gospodine«, odgovori Brut napeta lica. Potapšao je
rukom Domicijevo rame kad se Julije okrenuo, i Domicije je
kimanjem prihvatio tu kretnju.

Ispod njihovih nogu nastavljalo se udaranje.

Iako je sunce bilo zašlo, palača je sa svih strana bila

osvijetljena logorskim vatrama i strijele su se povremeno dizale
do krovova i udarale u prozore. Vojska je počivala s namjerom
da ih iznuri gladovanjem ili su pak čekali da stignu katapulte.
Julije ih je gledao s visoka prozora, dobro skriven od pogleda
njihovih strijelaca. Mrzio je što se našao u zamci i jedva se
usuđivao otkriti koliko su njegove nade bile vezane za ljude
koji su pošli da se spuste na niže krovove iza palače.

Znao je da će doći vrijeme kad će biti prisiljen poslati
legionare da se suoče s vojskom koja ih očekuje. Kad nastupi
savršen trenutak, pokušat će munjevit juriš, ali udarajući na
toliko mnoštvo bojao se da će ih izravno povesti u propast.
Kleopatra je bila neprocjenjivo korisna zbog poznavanja
njihove taktike i snage, ali svejedno su Deseta i Četvrta bile u
podređenu položaju. Bilo je trenutaka kad je u svojim
najskrivenijim mislima žalio što nije jednostavno napustio grad
kad mu je isteklo vrijeme. Tada bi se mogao naknadno rasrditi.
Ne bi bježao pred ruljom tuđih vojnika. Ako bi pak morao
bježati, našao bi namirnice i poručio da dođu pojačanja iz Grčke
i Španjolske. Egipćani bi naučili što znači ugroziti život čovjeka
koji vlada Rimom.

Iza palače Domicije je bio na prozoru s Brutom, vežući
mu čvrsto zapešća komadom navoštene tkanina da bi skliznuo u
ruke legionara koji su čekali ispod njih. Teško je bilo premjestiti
petsto vojnika u napetoj tišini, ali nije se čuo nikakav povik na
uzbunu i plan je tekao bez pogrješke.

Dok je Domicije stezao čvor, Brut ga je gledao u mraku.
»Nekada smo bili prijatelji«, reče Brut.
Domicije otpuhnu za sebe. »Mogli bismo opet biti, stari
moj. Ljudi će te s vremenom prihvatiti, premda Oktavijan... no,
možda on neće.«
»Drago mi je što si se zauzeo za mene«, uzvrati Brut.
Domicije ga zgrabi za rame. »Riskirao si sve naše živote

zbog svoga ponosa i naravi. Bilo je trenutaka kad bih te rado
bio probo nožem.«

»Da mogu promijeniti stvari, rado bih to učinio«, reče
Brat iskreno.

Domicije kimnu, gurajući mu noge prema rubu. »S
tobom sam stajao na bijelim hridima Britanije«, reče on. »Ubio
si onoga velikoga modroga gada sa sjekirom kad sam ležao na
leđima. To nešto vrijedi.« Govorio je polako, tihim i ozbiljnim
glasom. »Ali ne mogu te nazvati bratom, nakon onoga što si
učinio. Možda ipak možemo s tim živjeti a da jedan drugome ne
pljujemo u tanjur.«

Brut polagano kimnu ne gledajući oko sebe.
»Drago mi je što je tako«, reče Domicije i gurnu ga
preko prozorskoga podboja.
Brut je dahtao dok se uže svijalo i njegova početna
jurnjava naglo se pretvorila u polagano spuštanje. Na pola puta,
kad nije bilo ničega osim mračne provalije ispod njega, zavrtio
se i tkanina ga je zaustavila. Njegovi oslabjeli mišići bunili su
se dok je mahnito zamahivao nogama. S velikim se naporom
uspio okrenuti i klizenje je ponovno počelo. Ruka ga je boljela
više nego što je htio priznati, ali stisnuo je zube od bola i uto su
ga prihvatili ljudi na donjem krovu. Razvezali su mu u tišini
zapešća i pružili mu mač koji je objesio o pojas. Poput njega, ni
oni nisu imali oklope niti su nosili štitove. Lica su im bila crna
od čađe, samo je bjelina njihovih zubi i očiju na mjesečini
pokazivala gdje se nalaze, razliveni preko krovova poput
plijesni. Krupan lik Kleopatrina roba Amozisa bio je s njima,
dok je ozbiljan i šudjiv puzao po crjepovima.
Prije nego što je Brut mogao čisto zakoračiti, Domicije
je u njega grunuo otraga i svalio ga potrbuške.
»Nema više tko doći«, čuo je Brut kako Domicije šapće
dok ga je vodio između ljudi na čelo.
Crjepovi su im škripili pod nogama i mogli su se jedino
nadati da nitko odozdo nije zapazio njihovo kretanje te

pripremio strijelce da ih dočekaju kad se spuste. Prvi se krov
prelio u drugi bez razmaka, ali treći je bio predaleko da bi se
mogao prekoračiti.

»Treba mi čovjek da ovo preskoči«, reče Domicije.
Na mjesečini se prolaz između kuća činio širim nego što
bi mogao biti. Mlad vojnik iz Četvrte istupi naprijed i skinu
mač. Jedva kimnuvši svojim časnicima, uzeo je dva kratka
koraka i bacio se prijeko. Svi su se smrznuli od klopota kad je
pao, ali palača je već bila daleko i nitko nije dojurio. Prebacili
su mu uže i onda su se jedan po jedan prebacivali na drugu
stranu. Ovaj put je Brut prvi pošao, pouzdavajući se u ruku da
će podnijeti njegovu težinu. Mišići su ga užasno boljeli, ali
kosti su izdržale i on se domogao drugoga krova, sav znojan ali
ushićen.
Još su četiri krova prešli na isti način prije nego što su
došli do razmaka koji je bio prevelik da bi se premostio. Činilo
se da je ulica prazna dok su vojnici u prednjem redu ležali i
gledali ispod sebe.
Vratili su se pužući i izvijestili da je put slobodan, zatim
su spustili užad do kamenog pločnika.
Brut je ostao bez kože na dlanovima kad je odlučio da
sklizne, ne očekujući da bi njegova ruka mogla opet podnijeti
punu težinu tijela. Zloslutno je shvatio da više neće biti
povratka tim putem, barem za njega. Amozis se bučno spustio
iza njega. Sa smiješkom je podignuo ruku prema Rimljanima i
krupnim se koracima izgubio u tami. Brut mu je poželio da
sretno dovede Kleopatrinu vojsku. Ako i uspiju zapriječiti ulaz
u luku, Juliju je potrebna pomoć da stekne prednost.
Kohorta je trčala kroz ulice u gotovo potpunoj tišini. Da
bi lakše hodali po krovovima, bili su omotali sandale krpama, i
nitko im se nije suprotstavio na putu prema luci.
Aleksandrijsko je pristanište bilo dobro osvijetljeno i
puno života. Domicije je zaustavio ljude na posljednjem
mračnom dijelu puta, poslavši tihu zapovijed da budu spremni.

Svakog su ih časa mogli vidjeti, a poslije toga nastat će jurnjava
da se zatvori luka prije nego što bi vojska mogla odgovoriti na
taj izazov.

Neki glas je počeo vikati i Domicije ugleda kako dva
čovjeka pokazuju u njihovu smjeru. »Kucnuo je čas. Krećemo«,
reče on izjurivši na svjetlo.

Nikada nije bilo manje od desetak trgovačkih brodova
koji su se iskrcavali ili ukrcavali na molovima. Kohorta od
petsto rimskih legionara potrčala je prema njima, ne osvrćući se
na paničnu galamu dok se širila vijest. Kad su stigli do vezova,
razdijelili su se u četiri skupine i potrčali uz mostiće najbližih
brodova.

Posade su se ustrašile od iznenadna napada i tri su se
broda predala bez oklijevanja. Na četvrtom su se dvojica
mornara oduprla više po nagonu nego razumu, pokušavajući
zbosti prve ljude koji su se penjali na palubu. Bili su sasječeni i
njihova su tijela bačena u prljavu vodu. Ostali se nisu opirali i
silazili su niz mostiće na obalu kako im je rečeno da bi Rimljani
preuzeli brodove za sebe.

Podignuta su jedra sa samo malo zbrke, a užad za
vezanje odriješena su ili presječena. Sva su se četiri broda
počela udaljavati od molova, ostavljajući iza sebe bučnu
posadu.

Brut je vidio kako ljudi trče u mračne ulice da uzbune
Ptolemejevu vojsku. Do završetka njihova noćnog rada luku će
preplaviti vojnici. To će barem omogućiti Juliju da predahne,
nadao se. Nije mogao požaliti što je došao, i prvi put u
posljednjih nekoliko mjeseci osjećao je dovoljno života u sebi
da usklikne gledajući kako jedra lepršaju i brodovi počinju
bordižati prema vratima luke.

»Pošaljite dva čovjeka na vrh, kao promatrače«,
zapovjedio je i nasmiješio se sjetivši se kako se u mladosti i
sam penjao na jarbole. Nije ni pomišljao da bi se sada mogao
uspentrati, ali bilo mu je ugodno prizvati u pamet putovanje

preko Grčke s Renijem, kad je cijeli svijet bio pred njima.
Legionar koji se prvi spustio na krovove verao se sada uz
konope prije nego što je Brut dovršio zapovijed. Brut pomisli
da bi morao znati kako se zove taj čovjek i bilo mu je neugodno
što mu je nepoznato njegovo ime. Predugo nije sudjelovao u
legijskom životu. Ako i ne preživi tu noć, osjećao se dobro što
se vratio da im zapovijeda. To mu je više nedostajalo nego što
je bio svjestan.

Udaljivši se od lučkih svjetala, mjesec je pratio njihovo
gibanje po mirnoj crnoj vodi. Iste prirodne zapreke koje su
zadržavale oluje da ne pustoše Aleksandriju propuštale su tek
najlakše povjetarce, i napredovanje je bilo naporno i sporo. Nije
odgovaralo raspoloženju ljudi na palubi. Svi su se okrenuli da
promatraju veliku vatru na Farskom svjetioniku što je
upozoravala brodove miljama daleko. Sjaj plamenova
obasjavao je njihova lica u prolazu i bacao dugačke sjene prema
molovima.

»Dolazi lučka straža!« viknu glas odozgo.
Brut ih je jasno mogao vidjeti, njihovi su se obrisi isticali
naspram sjaja sa svjetionika. Tri su galije promijenile smjer da
ih presretnu, dok su na veslima lagano plovile protiv vjetra.
Brut se pitao koliko su im jake posade. Pozdravio je njihovu
nazočnost jer bi inače morao pokušati plivajući se vratiti na
suho.
Kameniti rtovi što su tvorili izvanjska vrata luke
polagano su se pojavili na vidiku, obilježeni manjim svjetlima
koja se nikada nisu smjela ugasiti radi plovidbe. Brut je naredio
svojim ljudima da plove ravno prema njima, videći da će dva od
ostalih brodova stići prije njih. Gibanje morskom površinom
teklo je i dalje sporo i mogao je vidjeti kako im se progonitelji
približavaju. Bit će tijesno, shvatio je potresavši glavom. Julije
im je rekao da se posluže sjekirama ili vatrom, ali probijanje
dna predugo bi trajalo. Morat će zapaliti brod.
»Nađite mi svjetiljku, ili kremen i kresivo«, reče on.

Nađena je oštećena svjetiljka i smjesta upaljena, i Brut je
pojačao plamen istegnuvši stijenj. Trgovački su brodovi bili
građeni od starog drva koje će planuti natječući se sa
svjetionikom.

Dva su preoteta broda već bila na položaju i Brut je
mogao vidjeti kako ih ljudi vežu skupa. Bio je zahvalan što je
lahor bio slab i jedra mlohava. Takvo osjedjivo manevriranje
bilo bi teško na imalo jačem vjetru.

Kad je stigao do njih, prebačeni su konopi i njegov je
brod zaškripio i zastenjao kad su se veze zategnule, da bi se
napokon smirio pokraj hridi koje su virile iz dublje vode. Kad
su sidra pljusnula preko bokova, Brut je vidio da su galije lučke
straže gotovo stigle do njih.

Požalio je što nema kljunastih mostova da ih spusti na
neprijateljske brodove kad su uz njih pristali, pa je zapovjedio
ljudima da povezu skupa daske kako bi se ipak mogli prebaciti.

»Zapalite ih!« zaurlao je, nadajući se da će mu glas
doprijeti do drugih brodova. Prolio je ulje iz svjetiljke po hrpi
iscjepkana drva i gledao kako plamenovi suču uz pokatranjenu
užad. Brzina vatre bila je strahovita i Brut se ponadao da je nije
prerano zapalio.

Dok se požar širio, mogao je čuti srdite povike na
galijama i tada se njegov brod potresao od silovita udarca. Brut
se glasno nasmijao pomislivši kako mu je dolje probijeno
potpalublje. Lučka straža obavlja posao umjesto njih.

Kad se brod počeo naginjati, Brut doviknu ljudima da
podignu povezane daske iznad glava i bace ih na ogradu galije
koja ih je udarila. Nisu bile čvrste i micale su se zbog ljuljanja,
prijeteći da će pasti. Vesla su se na galiji već okretala da je
odmaknu natrag. Usprkos opasnosti, legionari su skočili na
priručni most i jurnuli na palubu navalivši na ustrašenu posadu.

Nastao je pokolj. Kao što se Brut nadao, galije su na
palubama imale nekoliko desetaka ljudi i u potpalublju okovane
robove koji se nisu mogli uključiti u borbu. Za nekoliko

trenutaka skliska je krv zaprljala tamno drvo i legionari su se
prebacili na galiju pustivši da privremeni most padne u more.

Iza njih su bjesnjeli plamenovi stvarajući pakao na
nagnutom brodu. Brzo je počeo propadati u vodu i Brut se
načas pobojao da će plovilo potonuti tako duboko da će i dalje
biti moguć prolaz u luku. Dok je zabrinuto promatrao, plovilo
se zaustavilo s dobrom trećinom iznad površine. Kleopatra je
imala pravo. Dno se nije čistilo nekoliko naraštaja pa su se čak i
brodovi plitka gaza katkada nasukivali za vrijeme oseke.

Brut se vratio svojem poslu dok mu je lice sjalo od
zadovoljstva. Ostale su se galije držale daleko videći kakva je
sudbina snašla prvu. Nije oklijevao kad su plamenovi suknuli
na sva četiri broda osuđena na potapanje. Poslao je ljude dolje
da narede robovima da se opet prihvate vesala i nasmiješio se
kad se galija okrenula uz vjetar. Neće morati plivati.

Brodovi su gorjeli, a povjetarac ih je hladio odnoseći
iskre u visinu. Dok je Brut ukrcavao posljednju kohortu na
galiju, bilo je vruće kao u pećnici i mnogi su ljudi zadobili
opekline čekajući da ih pokupe. Pepeo je šištao na moru dok ga
je sve više bivalo na snastima usidrenih brodova. Brut se smijao
gledajući kako plovila bukte. Njegovi su ljudi bili zaposleni s
vjedrima morske vode radi vlastite sigurnosti.

U daljini su svjetleći komadići ugljevlja dopirali do
krovova na zgradama oko pristaništa.

Julije je promatrao kako se glasovi i poredak u
Ptolemejevoj vojsci jedva zamjetljivo mijenjaju. Vidio je kako
stižu skoroteče iz luke i naslutio da su njegovi ljudi izazvali
pomutnju. Srdita su se lica okretala prema palači i on im se
neviđen smiješio.

Pri svjetlu njihovih baklja Julije je vidio kako stiže
Panek kojega su dignuli iz postelje; pokazivao je prema
pristaništu i izdavao

mahnite zapovijedi. Počele su se postrojavati stotine
vojnika i marširati na istok, a Julije je shvatio da mu se nikada

neće pružiti bolja prilika. Još malo pa će ogranuti zora.
»Pripremite ljude za pokret«, viknuo je dolje Regulu i

Oktavijanu. »Izlazimo.«

28. POGLAVLJE

Aleksandrijski vojnici nisu nosili oklope ni kacige. Na

žestini egipatskog sunca kovina je postajalo prevruća da bi se
nosila na goloj koži i svako bi marširanje bilo bi nemoguće.

Julije je izabrao najhladniji trenutak dana za napad.
Sunce se tek pomaljalo na obzoru i rimske su legije mogle
iskoristiti svoje prednosti. Vrata na palači širom su se otvorila a
Deseta i Četvrta izišle su s punom brzinom, podignuvši visoko
štitove.

Povrvjeli su vrtovima i konjanici su urlali od srdžbe
ugledavši nagomilane strvine svojih konja pod rojevima muha.
Vidjeti najbolje čistokrvne bojne konje kako leže pocrnjelih
jezika bilo im je dovoljno da podivljaju od mržnje i gnušanja.

Centurioni i niži časnici jedva su zadržavali svoje ljude
da ne pojure naprijed. Čelni su redovi snažno izbacili koplja i
pokosili Egipćane koji su pokušali suzbiti iznenadnu prijetnju.
Zatim je zid štitova stigao do njih i ubojiti su ih redovi počeli
gaziti prodirući sa svih strana.

Rimski je oklop bio odlučan u tom naletu. Gdje su
Ptolemejevi vojnici udarali, dočekivao ih je zveket metala.
Legionarski su se veterani služili kacigama da udaraju glavom,
štitnicima za potkoljenice lomili su bedra, mačevima odsijecali
neprijatelju udove. Dok su bili zatočeni u palači, Ptolemejevi su
se vojnici izrugivali i nabacivali strijelama i kopljima. Sad se
Rimljanima pružila prilika da im uzvrate za svaku uvredu.

»Regule! Razvij čelnu crtu!« doviknuo je Julije svojem
generalu.

Vidio je kako Četvrta legija usporava izravno
napredovanje u sredinu Egipćana i širi napad, dovodeći sve više

mačeva na čelnu crtu. Julije se osvrnu straga na palaču i vidje
kako njegovi ljudi još iz nje izlaze. Stupali su naprijed dok su
im veterani čistili put, a kad su Ptolemejeve snage pokušale
izvesti protuudar, Julije je podignuo štit protiv strijela i
ustobočio se, pomno prateći napredovanje svojih legija.

Pokraj Regula jedan je borac dobio strijelu u bedro i pao
pod njegove noge. Pokušao je nastaviti, ali rana je liptala i
Julije je vidio kako ga njegov niži časnik pridiže i šalje kroz
redove u pozadinu.

Kad je sunce ogranulo, činilo se da njegova vrućina traži
samo oklope na Rimljanima koji su se znojili i počinjali dahtati.
Palača i širina oko nje ostale su iza njih i sad su rimskoj čelnoj
crti smetale uske ulice. I dalje su sjekli i ubijali i gazili preko
mrtvih.

Julije je sa zaprepaštenjem vidio kako i građani izlaze na
svjetlo dana. Tisuće Egipćana vikale su i jaukale, ispunjavajući
ulice oko sukobljenih vojska. Mnogi su nosili oružje i Julije je
već razmišljaao o povlačenju u palaču. Njegova Deseta i
Četvrta uništavali su Ptolemejeve ratnike, ali brojčano su i dalje
bili u neravnopravnu položaju.

S desne strane, prema pristaništu, Julije začu upozorenje
rogova. Dotrčao je jedan od njegovih izvidnika, toliko poprskan
krvlju da su mu oči i zubi bili naizgled neprirodno bijeli.

»Vraća se kohorta iz luke, gospodine.«
Julije obrisa peckav znoj iz očiju. »Ima li ikakva znaka
od onih koji su poslani za njima?«
»Nema, gospodine.«
Julije se pitao što se dogodilo ljudima koje je Ptolemej
poslao da pobiju rimsku kohortu u pristaništu. Da je kralj
shvatio tko ih vodi, možda bi naredio da ih mnogo više pođe u
luku.
»Ako možeš do njih doprijeti, kaži Bratu da udari s
boka«, naredi Julije. »Ako vide Ptolemeja, moraju ga ubiti.«
Izvidnik pozdravi i nestade u gužvi.

Julije postade svjestan da je zasopljen. Koliko je prošlo
vremena otkad su izišli i mlate po vojsci koja samo čeka? Sunce
je odskočilo iznad obzora, ali nije znao koliko je sati. Korak po
korak, njegove su se legije pomicale naprijed i između
preplanulih egipatskih tjelesa ležali su ljudi koje je poznavao i s
njima se godinama borio. Zaškripio je zubima i krenuo dalje.

Brut je proklinjao slabu desnu ruku dok je njegova

kohorta, pocrnjela od dima, trkom prolazila ulicama. Čuo je
zvuk bitke i prvi put u životu nije ga pozdravio niti je osjetio
uzbuđenje koje ga je obično vuklo u sukob. Zasjeda koju su
postavili Egipćanima u luci pokazala mu je vlastitu slabost.
Rimski su veterani ipak potukli neprijateljsku vojsku kao da su
bili na vježbi. U mračnim uskim ulicama oko luke nasrnuli su
na Egipćane kao vukovi na janjad, sijekući ih na komade.

Brut je nespretno držao mač, osjećajući kako mu njegova
težina priteže slabo rame. Domicije ga je ugledao kad se tutanj
nabujalih redova pojavio na vidiku. Vidio je nemoć na Brutovu
licu i razumio ga.

»Uzmi ovo«, viknuo je Domicije i dobacio mu bodež.
Brut ga je uhvatio lijevom rukom. Radije bi imao štit, ili
svoj srebreni oklop, ali barem će moći udarati. Njegov prvi
udarac u zasjedi okrenuo mu je bodež u ruci, ne postigavši ništa
više od ogrebotine na nekim prsima. Tada je trebao poginuti, ali
Ciro je odsjekao protivniku ruku i Brut je bio spašen.
Kad su se približili kraljevoj vojsci, postrojili su se u
šeterored, s Cirom u sredini. Ptolemejevi bočni ratnici okrenuli
su se sučelice njima i sva šestorica su izabrala ciljeve,
dovikujući jedan drugomu na koga su se usmjerili.
Udarili su na egipatske vojnike u gotovo punoj brzini
protiv podignutih štitova. Cirova je gromada pokosila svoga
čovjeka, ali neprijateljski rubovi su izdržali i juriš je oslabio.
Ciro je za njih probio rupu da ga slijede, mašući mačem kao

željeznom šipkom i služeći se slobodnom šakom da ruši ljude s
nogu. Bilo da je udarao ploštimice ili bridom, njegova je snaga
bila golema i bio je za glavu viši od neprijatelja. Brut je krenuo
za njim u gužvu, udarajući bodežom i služeći se mačem samo
za obranu. I tada mu se činilo da ga udarci ujedaju i pitao se
hoće li njegove kosti još dugo izdržati.

Brut posrnu preko štita na zemlji i s bolnim žaljenjem
odbaci mač koji je osvojio u Rimu da bi podignuo štit. Stao je
Ciru s desne strane i zaklanjao ga. Domicije se pak pojavio s
njegove desne strane s još jednim štitom i rimska se linija
gibala sve dalje u klaustrofobično srce bitke.

Učinilo mu se da je začuo daleki odjek jauka s otvorene
ravnice kod Farsala. Brut je vidio kako se ljudi penju na kapije i
kipove, sijekući i dalje mačevima one koji su na njih
navaljivali. Strijele su se odapinjale bez ciljanja, a Egipćani su
iznad vrištanja počeli dubokim i zlokobnim glasovima pojati na
svom nepoznatom jeziku.

To im nije pomagalo. Bez oklopa padali su kao pokošeno
žito, a povratak kohorte iz luke proširio je jezu kroz njihove
redove. Pojanje se promijenilo u tiho ustrašeno stenjanje koje se
razlijegalo i odjekivalo kroz nabujalu vrevu iza njihovih leđa.
Brut vidje kako se dvojica konjanika bez konja dobro brane,
prije nego što su oba pala pod toljagama i bodežima
aleksandrijskog pučanstva. Sagnuo se ispod bačenoga koplja,
odbivši ga štitom u stranu.

Odjednom je u blizini čuo topot nogu i zastenjao. Vidio
je dovoljno rimskih linija da bi znao kako je Julije ubacio u
bitku sve svoje snage.

»Dolazi neprijateljsko pojačanje«, viknuo je uto
Domicije.

Čudno su rogovi zasvirali da potvrde njegove sumnje i
Brut zadobi toliko omamljujući udarac po štitu da je vrisnuo.
Misli su mu se munjevito vratile na završne trenutke Farsalske
bitke i on poče mahnito udarati bodežom iskaljujući bijes sa

svakom smrću.
»Eno dječaka«, zaurla Domicije i pokaza rukom.
Svi su opazili tanahni Ptolemejev lik koji je sjedio na

konju i blistao na podignutu suncu, okružen dvorjanima.
Kraljevsko je društvo promatralo bitku s udaljenosti koja je
razdražila Rimljane. Ljudi oko Bruta zaboraviše na umor i
nesrnuše još jednom naprijed, boreći se da dopru do onoga koji
ih je iznevjerio. Teško je bilo naći čovjeka koji nije razmijenio
pokoju riječ s kraljem dječakom za vrijeme njegova
jednomjesečnog zatočeništva. To što se nakon sklapanja
prijateljstva okrenuo protiv njih, protiv Cezara, bilo je dovoljno
da privuče rimske koljače kao svijeća noćne leptire.

Ptolemejeva se maska okrenula s trzajem dok je
promatrao kako ginu njegovi pratioci. Panek je stajao kraj
njega, izdajući zapovijedi bez znakova straha. Brut je vidio
kako se glasnici klanjaju dvorjaninu i trče prema mjestima
odakle su se javljali rogovi. Ako je pojačanje veliko, znao je da
možda nitko od njih neće nadživjeti to jutro.

Ciro je pretraživao tlo dok su srljali naprijed, zatim se
naglo prignu da bi se uspravio s rimskim kopljem koje su
pokrivali krv i prašina po cijeloj dužini. Uočio je Ptolemeja i s
urlikom izbacio koplje, poslavši ga veoma visoko. Brut nije
vidio gdje je palo, iako je kralj i dalje stajao uspravno kad su se
redovi razmaknuli. Paneka nije više bilo kraj kralja i Brut nije
znao je li još živ. Još jedan udarac pao je na njegovu ruku sa
štitom i on je bolno jauknuo. Preteško mu je bilo podizati ga da
se obrani, i triput ga je Domicije spasio od brončane oštrice.

Ciro je neprekidno hitao koplja koja je nalazio, i tada je
Brut vidio kako se Ptolemejevi dvorjani žurno povlače izvan
dometa. Čuo je razočaran urlik iz legijskih redova ispred sebe, i
tada je nenadano njegova iscrpljena kohorta stigla do oklopljena
rimskog boka. Probili su se kroz neprijateljsko more i sada su u
dodiru obje rimske postrojbe naizgled dobile novu snagu.
Četvrta je bila podalje na krilu, suzbijajući novodošle Egipćane,

ali Deseta je bila slobodna da se pokuša probiti do kralja.
Sve veća i veća gomila bacala je na njih sve što im je

padalo pod ruku. Usmrđena goveđa balega nije bila štetna, ali
kamenje i crjepovi predstavljali su trajnu opasnost i mnogom
legionaru zasmetali su dovoljno dugo da pogine.

Brut se poče gurati kroz borbenu četvorinu Desete da bi
stigao do Julija. Zadihani vojnici gledali su ga poprijeko i
propuštali.

Julije ga vidje i nasmiješi se zbog njegova izudarana
izgleda. »Ne mogu nas zadržati«, viknu on iznad zaglušne buke.
»Mislim da je kralj pao.«

»Što je s pojačanjima?« reče Brut vičući Juliju na uho.
Dok je još govorio, obojica su osjetila pomak u gibanju
ljudi i Julije se okrenu da bi vidio kako je Četvrta odbačena
natrag. Nisu bježali. Svakoga čovjeka spasila je čast Desete
protiv Pompeja i oni neće popustiti. Ali da bi se spojile linije,
Julije je znao da im mora stići u pomoć sa snažnim pojačanjem.
»Deseta! Kohorte od prve do četvrte! Pomiješajte se sa
Četvrtom legijom! Naprijed da im pomognete! Od prve do
četvrte!«
Julije je urlao zapovijedi sve dok ga kohorte nisu čule i
počele se gibati. Cijelo lijevo krilo bilo je pod pritiskom i Julije
je potresao glavom.
»Dobro bi mi sada došao konj, da ih ti gadovi nisu
poklali«, reče ogorčeno. »Ne mogu vidjeti što se zbiva.«
Kad se okrenuo da pogleda Bruta, primijetio je nešto
krajičkom oka i skamenio se. »Što ti tu radiš?« prošaptao je
Julije.
Brut se okrenu da pogleda. Kleopatra se pojavila iza
legija i obojica su sa zaprepaštenjem gledala kako se penje na
postolje Izidina kipa, uzdižući se veoma spretno dok nije stala
kraj božičinih nogu i počela odozgo promatrati vojske.
»Skinite je otamo dok je nisu ugledali strijelci!« viknu
Julije i pokaza rukom.

Imala je rog u ruci i prije nego što se on upitao što
namjerava, prinijela ga je ustima i puhnula.

Zvuk je bio dubok i nizak, produžujući se sve više dok
nije ostala bez daha. Dotle su se glave počele okretati u njezinu
smjeru i Julije se uplašio da će je s njezina položaja srušiti jato
strijela.

»Zaustavite se!« viknula je ona. »U ime Kleopatre, vaše
kraljice. Vratila sam se k vama i vi ćete stati!«

Julije vidje kako se rimske ruke podižu k njoj preklinjući
je da siđe. Ona se nije na njih osvrnula, ponovno je viknula.
Njezin je glas dopro do egipatskih vojnika i na njih djelovalo
poput hladne vode. Pokazivali su rukama prema njoj i oči su im
se širile od strahopoštovanja. Nisu znali da se vratila u grad.
Julije je vidio kako se njihovi mačevi počinju spuštati i Deseta
je smjesta pohitala naprijed ubijajući sve po redu.

»Objavite zaustavljanje«, doviknuo Julije trubačima.
»Brzo!«

Rimski su se rogovi oglasili kao jeka Kleopatrina glasa i
sablasna je tišina zavladala okrvavljenim ulicama.

»Vratila sam se k vama, moj narode. Ovi su ljudi moji
saveznici. Smjesta morate prekinuti ubijanje.«

Činilo se da je njezin glas snažniji nego prije jer nije bilo
zveketa oružja da ga zaguši. Ptolemejeva je vojska bila
omamljena zbog njezine pojave i Julije se pitao je li ona
namjerno izabrala Izidin kip ili joj je jednostavno bio najbliži.
Oko njega su bili zasopljeni okrvavljeni ljudi, a u njegovoj
glavi nije bilo nijedne misli.

»Pitam se što ona...« počne Julije, ali tada s lica
aleksandrijskog pučanstva nestane zabezeknut izraz i svi padoše
na koljena.

Julije je iznenađeno gledao oko sebe videći da i
Ptolemejevi vojnici kleče, spuštajući glave na zemlju. Rimski
su legionari stajali kao skamenjeni i gledali u Julija očekujući
zapovijedi.

»Deseta i Četvrta, na koljena!« riknuo je Julije
instinktivno.

Njegovi su ljudi razmjenjivali poglede, ali učinili su
kako im je zapovjeđeno, iako su njihovi mačevi bili spremni.
Ciro, Regul i Domicije spustili su se na jedno koljeno. Brut ih je
slijedio kad je na njega pao Julijev pogled, i tada su samo Julije
i Oktavijan još bili na nogama.

»Ne traži to od mene«, reče Oktavijan tiho.
Julije ga pogleda u oči i pričeka. Oktavijan se namršti i
kleče.
Naspram tisuća pognutih glava, jedna je skupina još
stajala na najdaljem dijelu bojišta. Kraljevi su dvorjani visoko
držali glave, promatrajući s užasom razvoj događaja. Julije
vidje kako jedan od njih udara vojnika na zemlji, očito
zahtijevajući od njega da se dalje bori. Čovjek se stresao, ali
nije ustao. Juliju se činilo da vidi jato naličenih strvinara.
Uživao je u strahu što se pojavio na njihovim sjajnim licima.
»Gdje je moj brat Ptolemej? Gdje je moj kralj?«
dovikivala im je Kleopatra.
Julije vidje kako je lako skočila s postolja i onako
dugonoga oštro zakoračila između okrvavljenih tjelesa i
klečećih vojnika. Hodala je ponosno i kimnula Juliju kad je
prošla pokraj njega.
»Gdje je moj brat?« ponovno je upitala.
Njezin glas je pao na dvorjane kao udarac i činilo se da
se povijaju dok se približavala, kao da je njezina nazočnost bila
više nego što mogu podnijeti. Razmaknuli su se kad je
Kleopatra zašla usred njih. Julije ju je ustopice slijedio, prijeteći
im pogledom da ne bi na nju dignuli ruku.
Ptolemej je ležao blijed i beskrvan na zaprašenom
zlatnom plaštu. Njegovi su udovi bili dostojanstveno složeni,
desna ruka visoko na prsima gdje je gotovo pokrivala
razjapljenu ranu. Maska mu je bila zgnječena i ležala je na tlu
kraj njegovih nogu. Julije je promatrao djetinje crte dok je

Kleopatra spuštala ruku da dodirne brata i osjetio bolno
sažaljenje kad je ugledao maleni gladius za njegovim pojasom.
Dok je gledao, Kleopatra se nagnula da poljubi bratove usne i
zatim sjela. Oči su joj bile širom otvorene od boli, ali nije bilo
suza.

Dok je Kleopatra sjedila u tišini, Julije se osvrtao za
Panekom, znajući da ne može biti daleko. Oči su mu se suzile
kad je prepoznao crne haljine. Panek je sjedio u prašini, dišući
polagano i glasno. Julije učini dva brza koraka jer se u njemu
ponovno razbuktala srdžba, ali oči koje su se okrenule na taj
šum bile su tupe i grudi su bile razderane i krvave. Panek je
umirao i Julije nije više imao riječi za njega.

Iza njegovih leđa ustala je Kleopatra. Nikakav zvuk nije
dopirao iz gomile, mogao se čuti lagani povjetarac.

»Kralj je mrtav«, rekla je i njezin se glas prosuo preko
mnoštva. »Odnesite mi brata u kraljevsku palaču, narode moj.
Znajte da polažete ruke na božanstvo kad to budete činili.«

Tada joj je prepuknuo glas i ona je zastala oklijevajući.
Julije ju je lagano dodirnuo po ramenu, ali činilo se da ona to ne
osjeća.

»Ja koja sam Izida, vratila sam se k vama. Moja krv
prolivena je danas, i tu smrt nisu prouzročili ljudi iz Rima nego
izdaja moga dvora. Ustajte i tugujte, narode moj. Trgajte svoju
odjeću i utrljavajte pepeo u kožu. Častite svoje božanstvo
žalošću i suzama.«

Maleno Ptolemejevo tijelo podignuto je u zrak, iza njega
je visio zlatni plašt.

Dugo vremena Kleopatra nije mogla otrgnuti očiju od
bratova tijela. Zatim se okrenula licem prema dvorjanima.

»Nije li bila vaša zadaća da mi očuvate brata na životu?«
promrmljala je, uhvativši za grlo najbližega. On se borio da ne
uzdrhti od dodira njezinih naličenih nokata, i bilo je nekako
nastrano vidjeti kako ga ona miluje duž čeljusti.

»Cezare, htjela bih da svežeš ove ljude radi kazne. Oni

će služiti mojem bratu u njegovu grobu.«
Dvorjani su napokon pali ničice, zanijemjeli od straha i

bijede. Julije dade Domiciju znak da se donesu konopi. Blag
zapuh dima stigao je do njih dok su vezali dvorjane. Kleopatra
je trgnula uvis glavu dok je mirisala vruć i težak zrak. Napala je
Julija u iznenadnom bijesu.

»Što si to učinio mojem gradu?« upitala je.
Brut je umjesto njega odgovorio. »Znaš da samo zapalili
brodove u luci. Možda su plamenovi zahvatili lučke zgrade.«
»I ti si dopustio da gore?« odsjekla je ona okrećući se
prema njemu.
Brut ju je hladno pogledao. »Bili smo napadnuti«, rekao
je on ne trepnuvši.
Kleopatra je načas ostala bez riječi. Svrnula je hladne oči
na Julija. »Tvoji ljudi moraju zaustaviti požar prije nego što se
proširi.«
Julije se namrštio zbog njezina prizvuka i činilo se da
ona osjeća ljutnju koja je u njemu narastala.
»Molim te, Julije«, rekla je blaže.
On kimnu i dade znak generalima da pristupe k njemu.
»Učinit ću što mogu«, reče on uznemiren zbog munjevitih
promjena njezina raspoloženja. Izgubila je brata i ponovno
zadobila prijestolje, pomisli on. Mnogo bi se toga moglo
oprostiti na takav dan.
Kleopatra nije otišla dok kraljevski stražari nisu donijeli
natkrivenu nosiljku - legla je na nju nauznak i oni su je
podignuli na ramena. Julije je vidio koliko su njihova lica bila
ponosna dok su svoju kraljicu nosili u palaču.
»Naredi da se iskopaju rake za mrtvace, Oktavijane«,
naredi Julije gledajući kako Kleopatra odlazi. »Prije nego što se
počnu raspadati na vrućini. A Četvrta neka krene u luku da se
pobrine za požar.«
Dok je govorio, iznad glave mu je hladan pepeo plovio
na povjetarcu. Promatrao je kako se taloži, i dalje smućen od

događaja. Poginuo je kralj dječak koji mu se vješao o ruku.
Bitka je dobivena.

Nije znao bi li mogli ostvariti pobjedu bez kraljičina
miješanja. Veteranske su legije ostarjele i ne bi se bile mogle
dugo boriti protiv sve jačega sunca. Možda bi Kleopatrin rob
doveo pojačanje, ili bi možda Julije iskrvario do smrti na
egipatskom pijesku.

U njezinoj odsutnosti osjetio je kako se u njemu rađa bol.
Mogao je osjetiti njezin miris iznad kiselkasta okusa spaljena
zraka. Upoznao ju je kao ženu. Uznemirilo ga je i pokorilo kad
ju je vidio kao kraljicu, od trenutka kad su pučani i vojnici na
njezinu riječ kleknuli na zemlju. Gledao je za povorkom koja je
odmicala prema palači i pitao se kako bi se rimski građani
ponašali kad bi je doveo u svoj grad.

»Slobodni smo poći«, reče Oktavijan. »U Rim, Julije.«
Julije ga pogleda i nasmiješi se. Nije mogao zamisliti da
bi napustio Kleopatru. »Borim se više godina nego što sam ih
upamtio«, reče on. »Rim će mene još malo pričekati.«

29. POGLAVLJE

Velika aleksandrijska knjižnica gorjela je nakon izlaska

sunca, tisuće svitaka pretvarale su je u tako vrelu pećnicu da joj
se rimski vojnici nisu mogli približiti. Mramorni stupovi koje je
podignuo Aleksandar pucali su i urušavali se u peć koja je
gutala milijune misli i riječi. Ljudi Četvrte legije tvorili su lanac
za dodavanje vjedara vode od pristaništa, boreći se omamljeno
protiv sunca i iscrpljenosti dok im se oprištena koža crvenjela i
crnjela od pepela. Najbliže su zgrade ispražnjene, i njihove su
zidove obilno zalijevali, ali knjižnica se nije mogla spasiti.

Julije je stajao s Brutom, promatrajući kako se golemi
kostur od krovnih greda savija i zatim strovaljuju preko
stoljetnih plodova rada. Obojica su bila iscrpljena, lica im je
prekrivala čađa. Mogli su čuti glasna naređenja dok su
vatrogasne momčadi jurile na sve strane da uzastopce zatiru
nove plamenove. Pratilo ih je tiho pojanje povorke donositelja
vjedara.

»Zlo mi je dok ovo gledam«, promrmlja Julije.
Činilo se da ga je porazilo to uništenje i Brut ga je iskosa
pogledao, pitajući se hoće li prijekor pasti na njegova pleća.
Brodovima koji su dovozili katapulte iz Kanopa bio je
zapriječen ulaz u luku, ali pekla ih je spoznaja da je bitka bila
dobivena prije nego što bi oružje s brodova povećalo snagu
opsade. Blokada nije bila potrebna.
»Neke je svitke ovamo donio sam Aleksandar«, reče
Julije brišući rukom čelo. »Platona, Aristotela, Sokrata, stotine
drugih. Učenjaci su prelazili tisuće milja da čitaju ta djela. Kažu
da je to bila najveća zbirka na svijetu.«
A mi smo je spalili, pomisli ironično Brut ne usuđujući se

glasno izreći svoje riječi. »Njihov rad sigurno je preživio na
drugim mjestima«, uspio je izustiti.

Julije odmahnu glavom. »Ništa nije bilo poput ovoga.
Ništa potpuno.«

Brut ga pogleda, nije bio u stanju razumjeti njegovo
raspoloženje. Sa svoje strane zanijemio je od pukih razmjera
uništenja. Ono ga je opčinjavalo i proveo je dobar dio jutra u
jednostavnom promatranju kako bjesni vatra. Nije mario za
zapanjena lica okupljena mnoštva.

»Ovdje ništa više ne možeš učiniti«, rekao je.
Julije se namrštio i kimnuo, zatim pošao kroz utihlu
svjetinu koja se okupila da promatra propast. Bili su sablasno
tihi, i čudno je bilo što su ljudi odgovorni za požar prolazili
između njih, neprimijećeni.

Aleksandrov grob bio je hram s bijelim kamenim

stupovima u središtu grada, posvećen božanstvu koje ga je
utemeljilo. Pogled na ozbiljne rimske legionare zadržao je
znatiželjne promatrače podalje kad je Julije stupio na prag. Srce
mu je brže zakucalo kad je uputio pogled prema lijesu od stakla
i zlata. Bio je podignut iznad visine glave, s bijelim stubama sa
svih strana da bi se štovatelji mogli popeti. Već s rubova Julije
je mogao vidjeti kako u njemu počiva lik najvećega
vojskovođe. Progutao je pljuvačku od nelagode. Kao dječak
nacrtao je taj grob prema pričanju jednog učitelja iz Grčke.
Poljubio je Serviliju u podnožju Aleksandrova kipa u
Španjolskoj. Pročitao je izvješća o svakoj njegovoj bitci i
obožavao čovjeka.

Popeo se stubama do kamene osnove, udišući plitko
tamjan koji je lebdio u zraku. Činilo se da tamjan dolikuje
okruženju hladne smrti bez raspadanja. Julije je spustio ruke na
staklo, diveći se vještini majstora koji je izradio ploče i
brončanu mrežu da ih drži zajedno. Kad je bio spreman,