Conn Iggulden - Imperator 04 - Bogovi rata

biti tako uzbudljivo i glasno se smijao dok je jurio Farsalskom
ravnicom osjećajući se kao da leti.

Pred njima su Cezarovi konjanici iznenada odgovorili na
jedan zvuk roga i divlje se rasulo promijenilo. Redovi su se
zbili točno kao na paradnom vježbalištu i kolona u bijegu
usporila se i zaokrenula kao jedan, vraćajući se prema bojišnici.

Kasitas nije mogao povjerovati u ono što vidi. U osvit
straha shvatio je da se glavnina od dvije tisuće razbijena
konjaništva vraća u savršenu jahačkom poretku. Pogledao je
preko ramena i pomislio da pokuša spriječiti njihovo ponovno
spajanje s Cezarovom vojskom. Jedan pogled na tamnu liniju
neprijateljskih konja bio mu je dovoljan da spozna kako je to
besmislen potez.

»Natrag prema linijama. Ondje ćemo ih satrti«, viknuo
je, zaokrenuo konja i poveo ostale. Vidio je da njegovi ljudi
nervozno gledaju preko ramena i pokušao se oduprijeti tom
iskušenju. Osjećalo se u zraku da će biti gusto. Kasitas ih je
mogao čuti kako stižu.

Glavnina Pompejeva konjaništva kao da se od dalekih
sitnih likova počela pretvarati u masu ljudi i konja što vrvi kroz
oblak tamne prašine. Kasitas je uzalud vikao u vjetar da upozori
svoje, nitko nije čuo njegov glas.

Julije je gromko izdavao zapovijedi ljudima koje je

jedva mogao vidjeti u prašini koja ih je obavijala poput plašta.
Deseta se borila u savršenom redu, zatvarajući nastale rupe u
redovima. Mučno ih je bilo gledati pod tolikim pritiskom, ali
Julije nije mogao dovesti čitavu njihovu snagu da udari na
vojnike oko Pompeja. Na rubovima je mogao vidjeti kako se
okupljaju konjanici da krenu u juriš. Mogao je čuti njištanje
konja kroz prašinu i svaki mu je živac i mišić bio napet od
pritiska. Ako provale njegovu bojnu liniju s leđa, znao je da će
bitka biti izgubljena pa je tražio sve što se moglo iskoristiti da

se odbije napad kad počne.
Ničega nije bilo. Gledao je preko redova i vidio kako

umiru njegovi legionari boreći se do posljednjega, kao što je i
očekivao. Prašina će zaslijepiti konje, shvatio je. Oni će razbiti
čak i cjelovit zid od štitova kad u nj udare. Potresao je glavom i
zadrhtao. Deseta ne može povezivati štitove i braniti glavnu
liniju u isto vrijeme. Bit će uništena.

»Gospodine! Pogledaj na istok!« viknuo je jedan njegov
izvidnik.

Čovjek je bio uzet iz konjaništva i možda ga je ta
pripadnost navela da ih potraži. Julije se okrenu u sedlu i srce
mu zaigra. Vidio je kako se Pompejevi progonitelji vraćaju u
bitku. Iza njih su stizali extraordinarii u punom galopu.

Julije je suhih usta gledao kako jahači u bijegu
pokušavaju zaći među svoje redove. Nisu imali vremena da se
uspore i rezultat je bio trenutačan kaos. Raspao se pokušaj da se
formira juriš i tada su Cezarovi extraordinarii udarili na njih s
leđa.

Uništili su Pompejeve jahače. Njihovi vlastiti ljudi
otvarali su rupe u svojim redovima a extraordinarii su kroz njih
prodirali i rastjerivali ih. Julije je vidio kako se konji propinju
od užasa dok ih je gutala i gušila prašina. Prerasla je u gust
oblak iznad pokolja iz kojega su Pompejevi jahači izišli
slomljeni i krvavi. Neki su umirali i padali iz sedla. Drugi su
bezglavo potezali uzde svojih usplahirenih konja.

Pompejevo se krilo savijalo kao da je nestalo njihova
velikog pritiska i gotovo su padali natrag prema strijelcima koji
su okruživali diktatora. Julije se spremao zapovjediti da se
podignu štitovi, ali su se i strijelci slomili dok je Deseta odreda
sjekla one koji su se usudili okrenuti leđa.

Kad se prašina razišla, Julije je vidio da je Pompejevo
konjaništvo već izvan bojišnice i odmiče sve dalje. Njegovi
konjanici nisu krenuli u potjeru za njima nego su likovali zbog
promjene sudbina. Gledao je kako njegovi jahači jure

pozadinom Pompejevih redova birajući mjesta gdje će ući da ih
počnu sjeći na komade.

Julije ponovno potraži Pompeja, ali ondje ga nije bilo.
Njegov je konj gazio preko izmrcvarenih tjelesa Pompejevih
strijelaca koje su probadali svi redovi što su tuda prošli. Kopita
su bacala uvis grude okrvavljene zemlje što su ga udarale po
nogama i odbijale se, ostavljajući hladne mrlje koje nije
osjećao.

Negdje u daljini odjeknuli su rogovi i Julije se naglo
okrenuo u sedlu. Bio je to znak predaje i njega je odjednom
prožela užasna pomisao da su njegovi veterani popustili dok je
on bio zaposlen na desnom boku. Čuo je metalni zveket dok su
ljudi bacali oružje i u gužvi još nije znao je li pobijedio ili
izgubio.

Oktavijan je jahao prema njemu duž linija, teško dišući.
Njegov štitnik za nogu visio je o samo jednoj vrpci, dok su mu
oklop i koža bili podjednako izudarani i ogrebani. Jedno mu je
oko bilo potpuno zatvoreno od otekline, ali to nije bilo važno.
Preživio je i Juliju je srce zaigralo od radosti što ga vidi.

»Predali su se, gospodine«, rekao je Oktavijan. »Pompej
je pobjegao s bojišnice. Gotovo je.« Pozdravio je i Julije vidje
da se pritom sav tresao od uzbuđenja.

Julije se opusti u sedlu, pruživši naprijed pognutu glavu.
Nakon duga oklijevanja uspravio se i pogledao na sjever. Nije
smio dopustiti Pompeju da pobjegne, ali mogla je opet planuti
borba na najmanji izazov ako ne ostane sa svojim legijama.
Njegova je dužnost bila ostati na ravnici i uspostaviti red, a ne
poći u potjeru za potučenim čovjekom. Znao je to, ali žudio je
pozvati svoje konjanike te stići i prestići Pompeja. Potresao je
glavom da je očisti od ratničkih emocija i obratio se Oktavijanu.

»Razoružaj ih sve i naredi da se ranjenici prenesu u
Pompejev tabor«, rekao je. »Dovedi generale k meni i pristojno
postupaj s njima. Dobro su učinili što su se predali, ali to će ih
boljeti. Reci jasno ljudima da ne smije biti zlostavljanja. Oni

nisu naši neprijatelji. Moramo se prema njima pristojno
ponašati.«

»Da, gospodine«, reče Oktavijan. Glas mu je bio malo
potresen i Julije ga pogleda, smiješeći se ironično zbog
obožavanja koje je vidio na licu mlađeg čovjeka.

»Prihvatit ću njihovu novu prisegu, kao rimski konzul.
Kaži im da je rat završen.«

Jedva je i sam mogao u to povjerovati i znao je da satima
neće biti svjestan stvarnosti, možda i danima. Vodio je bitke
cijelog života i one su ga na kraju dovele na Farsalsku ravnicu u
središtu Grčke. Dosta mu je bilo toga.

»Gospodine, vidio sam kako Brut pada«, reče Oktavijan.
Julije izroni iz sanjarenja. »Gdje?« reče naglo, spreman
poći.
»U sredini, gospodine. Borio se s Labijenom.«
»Odvedi me tamo«, odgovori Julije pognavši konja u
kas. Tada ga obuze mučan strah. Ruke su mu se lagano tresle
dok je jahao, iako nije znao je li to bilo od protivljenja ili straha.
Dvojica su jahača prošla kroz redove ljudi koji su već
bili prionuli uz redovite poslove koje su tako dobro poznavali.
Podizale su se hrpe zarobljenih mačeva i dodavala se voda
onima koji satima nisu pili. Kad su legije ugledale svoga
vojskovođu, počelo je klicanje i raslo je sve dok svi zajedno
nisu vikali od olakšanja i likovanja.
Julije ih je jedva čuo, oči su mu bile prikovane uz
mlitavu figuru u srebrenom oklopu koju su izvlačili iz gomile
trupala. Osjetio je kako ga suze peku u očima dok je sjahivao.
Nije mogao govoriti. Vojnici Nove četvrte legije odmaknuli su
se s poštovanjem da mu naprave mjesta, i on je kleknuo na
koljeno da pogleda lice svoga najstarijeg prijatelja.
Bilo je krvi posvuda i Brutova je koža bila mramorno
bijela naspram mrlja. Julije izvadi krpu iza pojasa i poče nježno
brisati stvrdnuto blato.
Brut otvori oči. Sa sviješću došli su bolovi i on tjeskobno

zastenja. Obrazi i usta bili su mu natečeni i izobličeni, krv mu je
curila iz uha. Pogled mu je bio prazan dok se usmjeravao prema
Juliju, zatim se polagano vratila mutna spoznaja. Brut se
pokušao pridignuti, ali slomljena mu je ruka bila nekorisna. Pao
je na leđa i slabašno zaječao. Usne su mu se micale preko
okrvavljenih zubi i Julije se prignuo bliže da čuje što govori.

»Hoćeš li me sada ubiti?« prošaptao je Brut.
»Neću«, rekao je Julije.
Brut je ispustio dugačak, drhtav izdisaj. »Onda
umirem?« rekao je.
Julije ga pogleda. »Možda. Zaslužio si.«
»A Pompej?«
»Pobjegao je. Naći ću ga«, odgovori Julije.
Brut se pokuša nasmiješiti dok ga je bolno kidao kašalj.
Julije ga je promatrao, njegove su crne oči bile hladnije od
smrti.
»Onda smo izgubili«, reče Brut tiho, pokušavajući
ispljunuti krv. Nije imao snage. »Bio sam zabrinut kad te prije
nisam mogao vidjeti«, reče. »Mislio sam da sam gotov.«
Julije odmahnu glavom dok ga je polagano obuzimala
tuga. »Što da s tobom radim?« promrmlja. »Zar si mislio da te
ne cijenim? Zar si mislio da mi nećeš nedostajati u Rimu?
Nisam mogao vjerovati tvojoj majci kad mi je rekla. Kazao sam
joj da me ti ne bi izdao, nikada. Tada si me ranio. Još me
ranjavaš.«
Suze su navrle u Brutove oči, iscijeđene iz muke i patnje.
»Ponekad sam samo želio učiniti nešto bez pomisli da veliki
Julije može to učiniti bolje. Još dok smo bili mladi, to sam
želio.« Zastao je da ga mine grč, stišćući zube. »Sve što jesam,
to sam postigao sam. Probijao sam se kroz stvari koje bi slomile
slabiće. Dok sam se tako mučio, kod tebe je sve izgledalo lako.
I bilo je lako tebi. Ti si jedini čovjek koji me je ikada naveo na
pomisao da sam potratio život.«
Julije pogleda slomljenu figuru čovjeka kojega je

poznavao otkad zna za sebe. Glas mu se slomio kad je
progovorio. »Zašto nisi mogao biti sretan za mene?« rekao je.
»Zašto si me izdao?«

»Htio sam biti jednak tebi«, reče Brut, pokazujući crvene
zube. Zadahtao je od novih bolova kad se pomaknuo. »Nisam
očekivao da će Pompej biti takva budala.« Pogledao je gore u
Julijeve hladne oči i znao je da se o njegovu životu i sudbini
odlučuje dok bespomoćno leži. »Možeš li mi i ovo oprostiti?«
promrmlja Brut pridižući glavu. »Mogu li te zamoliti za ovu
posljednju stvar?«

Julije nije odgovorio tako dugo da je Brut spustio glavu i
zaklopio oči.

»Ako preživiš«, reče naposljetku Julije, »prijeći ću preko
prošlosti. Razumiješ li me? Bit ćeš mi potreban, Brute.«

Nije bio siguran da ga je ranjenik čuo. Brutovo je lice još
više problijedjelo i samo je podrhtavanje žile na vratu
pokazivalo da je još živ. S velikom je nježnošću Julije obrisao
krv s prijateljevih usta i gurnuo krpu u mlitavu ruku prije nego
što će ustati.

Suočio se s Oktavijanom i vidio kako se mladić strašno
zaprepastio zbog onoga što je čuo.

»Pobrini se za njega, Oktavijane. Teško je ranjen.«
Oktavijan polagano zatvori usta. »Gospodine, molim
te...« poče on.
»Pusti to, mladiću. Predaleko smo stigli skupa da bi išta
drugo bilo važno.«
Nakon otegnuta trenutka, Oktavijan je pognuo glavu.
»Da, gospodine«, rekao je.

21. POGLAVLJE

Pompejev tabor bio je na vrhu brijega koji se uzdizao

iznad ravnice. Golo sivo kamenje vidjelo se kroz zeleni lišaj
kao kosti i jedini je zvuk potjecao od vjetra. Na takvoj visini
vjetar je mogao jaukati i zavijati oko njih dok je Julije prilazio
vratima. Vidio je da su radnici u taboru upalili velike baklje i
pruge crnog dima izvijale su se iznad ravnice.

Julije zastade da pogleda dolje na Farsal. Njegovi su
generali stvarali red na ravnici, ali s te točke Julije je mogao
vidjeti liniju tjelesa koja je obilježavala mjesto gdje su se vojske
sukobile. Mrtvaci su ležali gdje su pali. Iz tolike daljine linija je
izgledala kao vijugav ožiljak na tlu, više obilježje ravnice nego
mjesto smrti. Stegnuo je plašt oko ramena i ponovno učvrstio
kopču koja ga je držala.

Pompej je bio dobro izabrao mjesto za svoje uporište.
Staza do ravna sljemena bila je uska i zarasla na mjestima gdje
su se čak i divokoze klonile najstrmijih prtina. Njegov je konj
pomno birao put i Julije ga nije požurivao. Još ga je zbunjivala
nova stvarnost i njegove inače hitre misli kao da su bile
pokopane ispod strahovite težine uspomena. Cijelog se života
borio protiv neprijatelja. Sebe je određivao u njihovoj sjeni,
govoreći da nije ni Sula, ni Katon, ni Pompej. Sada je nastao
nov svijet bez njih i bilo je straha u toj slobodi.

Bilo mu je žao što ne može dovesti Kaberu u utvrdu
navrh brijega. Starac bi razumio zašto ne može likovati u tom
trenutku. Možda je to bilo zbog vjetra i velike visine, ali lako je
bilo zamisliti duhove onih koji su pali. Nije bilo smisla u smrti.
Ljudi poput Renija i Tubruka ispunili su jednako dugačke i
široke grobove kao Katon ili Sula. Na kraju se sve to meso

pretvorilo u prah.
Poslije će zapaliti žrtve bogovima i prinijeti hvale, ali

dok se penjao uz brijeg osjećao se tupo. Prije nekoliko sati
sukobio se s golemom vojskom i pobjeda je još bila previše
svježa i sirova da bi bila stvarna.

Velika utvrda koju je izgradio Pompej nadvijala se iznad
njega dok joj se približavao. Spoznaja da je svaki njezin dio bio
donesen iz nizine bila je oporuka rimske domišljatosti i snage.
Julije je pomišljao kako će je spaliti, ali kad je stigao na zaravan
sljemena, znao je da je treba ostaviti kao spomenik onima koji
su poginuli. Dolikovalo je da im se posveti nešto u tom golom
krajoliku gdje je čak i krvava prašina uskoro nestala na oštrom
vjetru. Za nekoliko dana, kada odu legije, utvrda će biti
sklonište divljim životinjama dok se ne ospe i uruši od vremena
i raspadanja.

Vrata su bila otvorena kad je Julije pojahao prema njima.
Tisuću vojnika iz njegove Desete popelo se skupa s njim i
mogao ih je čuti kako sopću dok je prolazio kroz zidove i bacao
pogled na urednost Pompejeva posljednjeg tabora.

Kuhinjske rupe i šatori ležali su pusti dokle mu je pogled
sezao. Bilo je to samotno mjesto i Julije se stresao pomislivši
koliko onih ljudi što su ga jutros napustili sada leži na ravnici.
Možda su i tada znali da će mu se predati, ali dužnost ih je
prisiljavala da se bore sve dok Pompej nije pobjegao s bojišta.

Bivši rimski senatori svrstali su se u tihe redove na
glavnom putu kroz tabor, pognutih glava. Julije ih nije
pogledao, oči su mu bile uprte u pretorski šator gdje se Pompej
probudio toga jutra. Sjahao je ispred njega i zastao da odriješi
vrpce koje su sprječavale ulazak vjetra. Legionari su stupili
naprijed da mu pomognu i dvojica su razmaknula tešku kožu
vežući je uz dovratke dok je on zakoračio u polumrak.

Julije pogleda oko sebe, obeshrabren sumornim
prostorom, osjećajući se kao da je uljez. Pričekao je dok njegovi
ljudi nisu upalili svjetiljke i žeravnike tako da je treperavo zlato

obasjalo unutrašnjost. Bilo je veoma hladno i on je drhtao.
»Pričekajte vani«, rekao im je i na trenutak ostao sam.

Prošao je kraj pregrade i vidio da je Pompejev krevet bio
uredno pripremljen za njegov povratak. Na tom je mjestu
vladao osjećaj za red, bez sumnje zahvaljujući radu robova
nakon odlaska vojske. Julije je podignuo sa stola glinenu zdjelu
s ostatcima bijele kaše i pomirisao je. Otvorio je škrinju i na
brzinu pogledao njezin sadržaj. Osjećao se nervozno kao da u
svakom trenutku Pompej može doći na vrata i upitati ga što tu
radi.

Julije je nastavio pregledavati osobne diktatorove stvari i
naposljetku potresao glavom. Nadao se protiv zdrava razuma da
je među njima možda ostao senatski pečat, ali nije mu našao
traga niti je imao razloga tu boraviti.

Dok je koračao nabijenom zemljom, pogled mu je pao na
Pompejev stol i svežanj privatnih spisa. Instinktivno je
posegnuo za svilenom vrpcom i prsti su mu počeli razvezivati
čvor dok je razmišljao. Znao je da ih ne bi smio čitati. Dnevnik
i pisma upotpunit će sliku čovjeka s kojim se borio u Grčkoj.
Otkrit će njegove najskrivenije misli, pokazat će njegove
pogrješke, ali isto tako i Julijeve. Negdje u uredno složenu
svežnju bit će riječi o Brutu, pojedinost za kojom je Julije
čeznuo da je dozna.

Pucketanje plamenova iz žeravnika upade u njegove
misli i on prijeđe na djelo prije nego što je njegov um mogao
početi raspravu, podignuvši svežanj i bacivši ga u vatru. Gotovo
istodobno posegnuo je da ga izvadi, ali tada se svladao i počeo
promatrati kako se crvena vrpca svija i gori, postajući polako
smeđa dok su plamenovi palucali po rubovima svežnja.

Dim nije bio gust, ali ipak se činilo da peče Julijeve oči
dok se vraćao na slabo sunce. Vidio je da se tisuću legionara
postrojilo i osjetio ponos zbog njihova držanja. Deseta očekuje
da ih povede natrag u Dirahij i počne pregovore s Pompejevim
Senatom, radije u gradu nego na bojnom polju. Znao je

djelomice da mora dovršiti taj posao. Tisuću je stvari trebalo
obaviti. Mora isplatiti legije, i trznuo se kad je shvatio da je
preuzeo odgovornost i za legije koje je vodio Pompej. I one će
očekivati na vrijeme svoje srebrenjake, isto tako hranu i opremu
i smještaj. Moraju se podignuti lomače za mrtve.

Julije se vrati na rub sljemena i pogleda u daljinu.
Pompej je poražen i nema potrebe da krene za njim u potjeru.
Istina je da nosi senatski prsten, ali Julije može iz Rima
razaslati brodove i pisma poričući njegovu vlast. Diktator će
morati odvesti svoje raštrkane konjanike izvan rimskih zemalja
i nestati.

Julije duboko odahnu u vjetar. Njegove su se legije
godinama borile za taj trenutak. Legionari su se željeli povući
na zemlju koju im je obećao, sa srebrom i zlatom da izgrade
kuće u kolonijama. Dao im je dio onoga što su zaradili u Galiji,
ali zaslužili su tisuću puta više. Dali su sve.

Julije vidje Oktavijana kako vodi konja uz vijugavu
stazu. Mlađi je čovjek izgledao umorno, iako je to pokušao
skriti pred Julijevim ispitivačkim pogledom. Stigao je na vrh sa
svježim sjajem znoja na licu koje je bilo prljavo od farsalske
prašine.

»Zapovijedi, gospodine?« rekao je Oktavijan dok je
pozdravljao.

Julije pogleda prema obzoru. Mogao je vidjeti miljama
daleko i Grčka nikada nije izgledala tako prostrana i pusta kao s
te visine.

»Ostat ću radi noćašnjeg pogreba mrtvih, Oktavijane.«
Duboko udahnu osjećajući iscrpljenost u kostima. »Sutra ću
krenuti za Pompejem. Trebat će mi konjaništvo, te Deseta i
Četvrta. S drugima ću govoriti i poslat ću ih kući.«

Oktavijan je pratio vojskovođin pogled prije nego što će
odgovoriti. »Oni se neće htjeti vratiti, gospodine«, rekao je
naposljetku.

Julije se okrenu prema njemu. »Napisat ću pisma Marku

Antoniju. Bit će isplaćeni a oni koji to žele mogu dobiti zemlju
koju sam im obećao. Svima ću ispuniti obećanje na koje sam
prisegnuo.«

»Ne, gospodine, nije riječ o tome. Oni neće htjeti natrag
dok ti nastavljaš borbu. Čuo sam ih. Čak je Ciro došao k meni
da ga preporučim. Oni žele biti u tome do kraja.«

Julije pomisli na obećanje koje je dao kćeri. Hoće li ga
zamrziti ako ubije Pompeja? Na trenutak je zamislio kako skida
senatski prsten s Pompejeve mrtve ruke. Možda će to biti
dovoljno da mu donese mir. Nije još znao, ali ništa neće biti
gotovo dok se ne nađe licem u lice s diktatorom. Sula je bio
ostavio Mitridata na životu u toj istoj zemlji i to je bilo plaćeno
rimskom krvlju.

Julije se grubo protrlja po licu. Trebala mu je kupelj i
čista odjeća i nešto za jelo. Tijelo je uvijek slabo.

»Govorit ću s njima. Njihova vjernost...« Zastao je ne
nalazeći prave riječi. »Rim mora biti osiguran a mi smo ga
ogolili da bismo došli ovamo. Uzet ću Četvrtu i Desetu i
konjaništvo, ništa više. Kaži Ciru da najstarijeg tribuna imenuje
na svoje mjesto, jer ću i njega povesti sa sobom. Mislim da je
primjereno da oni koji su bili na Rubikonu ostanu do kraja.«

Julije se nasmiješi nakon toga, ali vidio je kako se
Oktavijanovo lice uozbiljilo na te riječi.

»A Brut, gospodine? Što želiš da s njim učinim?«
Juliju nestane smiješak. »Povedi ga. Smjesti ga u neka
kola s namirnicama. Može ozdraviti na putu.«
»Gospodine...« poče Oktavijan. Zašutio je pod Julijevim
pogledom.
»Bio je sa mnom od početka«, reče Julije tiho, riječi su
mu se gotovo gubile na vjetru. »Neka dođe.«

Brut je ležao u tami i bolovima. Pod punim mjesecom

ravnica je bila sablasno mjesto ispunjeno bijelim sjenama koje

su jedva prodirale do ranjenika pod šatorima. Brut je sklopio
oči želeći još jednom potonuti u san. Ruka mu je bila
namještena i rebra povezana na mjestu gdje su pukla pod
težinom mrtvih ljudi. Bolovi su bili teži dok se pokušavao
pomaknuti i posljednji put kad je zbog nabreknuta mjehura bio
prinuđen sjesti, škripnuo je zubima da ne bi vrisnuo. Pod
njegovim se krevetom punio lonac, postajao je taman i teško je
zaudarao. U glavi mu se još sve ljuljalo od zadobivenih udaraca
i jedva se sjećao kako je u krvi i blatu vodio razgovor s Julijem
nakon bitke. Razmišljanje o tome jače ga je peklo nego rane.

Netko je kraj njega kriknuo u snu, i on se trgnuo. Požalio
je što nema snage da otetura izvan smrdljiva šatora na noćni
zrak. Neprekidno se znojio i kad bi mu se razbistrile misli znao
je da ga trese groznica. Zagraktao je da mu dadu piti, ali voda
nije došla. Naposljetku je potonuo u mračnije dubine i mir.

Izronio je iz nesvjesnosti sa stenjanjem, neka ga je ruka
grubo izvlačila i obamrlosti. Od straha mu je brže zakucalo srce
kad je ugledao kako oko njega stoje ljudi. Poznati su mu bili.
Svaki je bio s njim u Španjolskoj i Galiji. Nekoć su bili braća,
ali sada su njihovi izrazi lica bili okrutni.

Jedan od njih utisnu malen bodež u njegovu lijevu ruku.
»Ako je u tebi ostalo imalo časti, trebao bi sam sebi
prerezati grkljan«, reče čovjek kao da pljuje riječi.
Brut je bio bez svijesti neko vrijeme, ali kad se probudio
oni su još bili kraj njega i nož je ležao zataknut između njegove
ruke i omotanih prsiju. Je li to potrajalo samo nekoliko
trenutaka? Njemu se činilo da su protekli sati, ali nijedan se
čovjek nije bio pomaknuo.
»Ako on ne želi to učiniti, mi bismo trebali«, reče jedan
vojnik kroz grleno režanje.
Drugi kimnu i posegnu za nožem. Brut opsova i pokuša
se odmaknuti od dodira prstiju. Bio je preslab. Ispunio ga je
strah da će umrijeti u smrdljivom šatoru i pokušao je kriknuti,
ali grlo mu je bilo previše natečeno i suho. Osjetio je kako prsti

glatko izvlače nož i trznuo se očekujući ubod.
Nov glas se probio kroz njegov užas u mraku. »Što radite

ovdje, ljudi?«
Nije ga prepoznao, ali oni su se razbježali i došljak je

srdito vikao dok su promicali pokraj njega. Brut je dahtao ležeći
na leđima, držeći opet nož koji njegova ruka nije osjećala. Čuo
je korake što su se približavali i pogledao u lice centuriona koji
se nagnuo prema njemu.

»Treba mi stražar«, prošapta Brut.
»Ne mogu ti ga dati«, odgovori centurion hladno.
Vani su na ravnici plamenovi s pogrebnih lomača
rasvjetljavali noć. Tama pod šatorima neznatno se smanjila i
centurionov je pogled pao na zdjelu za juhu na drvenom stolcu.
Uzeo ju je u ruku i namrštio se videći krpice pljuvačke što su u
njoj plutale.
»Donijet ću ti čiste hrane i oprati posudu u koju možeš
mokriti«, reče on s gađenjem. »Toliko mogu učiniti za tebe.«
»Hvala ti«, reče Brut sklapajući oči od bolova.
»Nemoj mi zahvaljivati. Ne želim ništa od tebe«, odbrusi
čovjek.
Brut je mogao čuti srdžbu u njegovu glasu. Podignuo je
nož bez gledanja. »Ovo su oni ostavili«, reče. Čuo je kako
centurion otpuhuje.
»Zadrži ga. Čuo sam što su ti govorili. Možda su imali
pravo. Ali ne od njihove ruke, i nikako za vrijeme moje straže.
Ali možda bi trebao razmisliti da sam to učiniš. Tada bi sve bilo
čisto.«
S golemim naporom Brut odbaci nož od sebe, čuo je
njegov tup udarac o zemlju u blizini. Centurion nije više
progovorio i nakon nekog vremena je otišao.
Pucketanje lomača trajalo je satima i Brut je slušao
molitve prije nego što je ponovno potonuo u san.

Dok je svitalo, krici ranjenih ljudi u šatoru postajali su

sve glasniji. Legijski su vidari ispirali i zašivali i stavljali
udlage najbolje što su mogli. Poslije će se većini njih rane
upaliti i zagnojiti.

Brut je imao lagan san, ali probudila ga je iznenadna
tišina. Podignuo je glavu i vidio kako Julije ulazi u šator. Ljudi
nisu željeli da konzul vidi njihove patnje i probudili su one koji
su stenjali u snu.

Brut se s mukom pridignuo koliko je mogao. Ljudi koji
su ležali u blizini otvoreno su zurili u njega. Mogao je osjetiti
njihovu odbojnost i odlučio je ne pokazati svoju patnju, stežući
zube zbog oštrih bolova u slomljenoj ruci.

Brut je promatrao kako Julije razgovara sa svakim
čovjekom, razmjenjujući nekoliko riječi i ostavljajući ih da
ponosno sjede iza njega zatomivši muku. Brut nije znao je li to
bilo u njegovoj mašti, ali osjećao je kako napetost raste dok se
Julije približavao k njemu da bi naposljetku privukao stolac do
njegova kreveta i sjeo.

Julijeve su oči bile crveno obrubljene od dima. Oklop
mu je bio uglačan i činilo se da je smiren i odmoran kad bi se
usporedio s ljudima oko njega.

»Brinu li se o tebi?« upita Julije, bacivši pogled na
udlage i zavoje na izudaranu tijelu.

»Cvijeće i grožđe svakog jutra«, odgovori Brut.
Opet je otvorio usta da izgovori željene riječi ali nije
mogao početi. Nije bilo prijevare u crnim očima koje su
postojano zurile u njega. Isprva nije mogao povjerovati, ali na
neki mu je način bilo oprošteno. Osjetio je kako mu srce brže
kuca u prsima dok su mu je javljale iskre na rubovima vidnog
polja. Znao je da ga još drži groznica i želio je leći natrag u
tamu. Nije se mogao suočiti s Julijem i pogledao je u stranu.
»Zašto me nisi ubio?« prošapta on.
»Zato što si moj najstariji prijatelj«, odgovori Julije

naginjući se bliže. »Koliko si ti puta spasio moj život tijekom
proteklih godina? Zar misiliš da bih ja mogao oduzeti tvoj? Ne
mogu to.«

Brut potrese glavom, nije bio sposoban razumjeti. Noću
je pomišljao da će umrijeti od srama i bilo je trenutaka kad je
poželio imati u ruci odbačeni nož.

»Ljudi misle da bi trebao«, reče on misleći na mračne
likove i pokvarenu hranu.

»Oni ne razumiju«, reče Julije i Brut ga je mrzio zbog
milosrđa. Svaki će rimski građanin čuti kako je Cezar poštedio
prijatelja koji ga je izdao. Brut je mogao zamisliti ganutljive
stihove što će ih pisati pjesnici, a on će moći samo pljunuti.

Nije pokazivao ništa od svojih misli dok je gledao u
Julija. Nakon Farsala nastao je novi svijet, i on se drugi put
rodio. Možda je moguć nov početak za njega. Zamišljao je kako
odbacuje mrtvu kožu prošlosti i ponovno nalazi mjesto kao
Julijev prijatelj. Ali ne kao njemu ravan. To mu je zauvijek
zanijekala odvratna plemenitost njegova oprosta. Julijeva ruka
darovala mu je život i on nije znao hoće li s tim moći dalje
živjeti.

I nehotice je stisnuo zube i zastenjao, podlegavši navali
emocija. Očajno je želio da se vrati dvije godine natrag, ili da
bude kadar prihvatiti što se dogodilo. Nije mogao to podnijeti.
Nije mogao.

Sklopio je čvrsto oči da ne gleda čovjeka koji je kraj
njega sjedio. Kad ih je nakon nekog vremena otvorio, Julija više
nije bilo a on je ostao okružen optužujućim pogledima ranjenih
vojnika. Njihova očaranost nije mu dopuštala da u jecajima
izbaci iz sebe svoju mržnju i svoju ljubav.

22. POGLAVLJE

Deseta i Četvrta legija bile su umorne i izmoždene

nakon mnogo dana provedenih na putu. Kola su ostala bez
namirnica a proljetno žito još je bilo samo malo više od
tamnozelenih vlati. Voda je bila bljutava i stalno su bili gladni. I
konjima su se vidjela rebra ispod sloja tamne prašine, ali oni
nisu posustajali. Kada god je Julije pomislio da su stigli do ruba
izdržljivosti, u idućem su selu dobili vijesti o Pompejevim
jahačima i nastavili dalje na istok. Znali su da su sve bliže
Pompeju dok je on jurio da stigne do mora.

Julije je trljao umorne oči stojeći u pristaništu i gledajući
preko sivih valova. Tu je bilo šest galija, vitkih i ubojitih poput
ptica grabljivica. Štitile su more između Grčke i Male Azije i
čekale njega.

Pompej je stigao do obale prošle noći i Julije se nadao da
će dospjeti u škripac, prisiljen da se suoči s progoniteljima. Ali
diktatorovi su brodovi bili spremni da ga odvezu. Pompej nije
gotovo ni zastao u bijegu i grčke su ravnice ostale iza njega.

»Doći ovoliko daleko...« reče Julije glasno.
Osjetio je da su njegovi ljudi podignuli pogled svuda oko
njega. Da je put bio nezapriječen, Julije ne bi oklijevao.
Istočnom obalom Grčke plovilo je mnogo trgovačkih brodova i
mogli bi ga prevesti. Skupio je obrve gledajući kako Pompejevi
brodovi manevriraju na pučini dok im se pramci bijele od
vodene prašine. Nisu mogli imati dobru posadu, jer je Pompej
odveo sa sobom najsposobnije vojnike, ali to mu nije donosilo
nikakve utjehe. Na otvorenom moru mogli su jednostavno
razbiti trgovačka plovila. Čak je i noćni prijelaz bio nemoguć,
sada kad su vidjeli da su stigle legije. Nije se mogao nadati da

će iznenaditi neprijateljske galije i njihov odgovor bio bi
poguban.

U očaju se pitao koliko ih još ima uz stjenovitu obalu
izvan pogleda. Načinili su zid od drva i željeza koji on ne može
probiti.

U pristaništu su strpljivo čekali njegovi ljudi. Iako je
Pompej opljačkao gotovo sve iz luke, bilo je dovoljno vode da
operu prašinu s lica i napune mješinice i bačve. Sjedili su u
šudjivim skupinama od osam ili deset ljudi po cijelom
pristaništu, zabavljeni kockanjem ili dijeljenjem malo hrane što
su je uspjeli naći. Prijelaz preko mora nije bio njihov posao,
uostalom. Oni su obavili svoj dio.

Julije je stiskao šaku i njome udarao po teškom drvenom
stupu na koji se naslonio. Ne može se okrenuti i pustiti Pompeja
da ode nakon tolike potjere. Predaleko je stigao. Njegov pogled
pade na malen ribarski brod u kojem su vlasnici bili zaposleni
oko užadi i jedra.

»Zaustavite one ljude«, zapovjedi promatrajući kako se
trojica vojnika iz Desete legije hvataju za čamac prije nego što
su ribari mogli isploviti. Jedro je bučno lepršalo na povjetarcu
dok je Julije koračao prema kamenom molu.

»Odvest ćete me do onih brodova«, reče on šepavim
grčkim jezikom. Oni ga tupo pogledaše i on viknu da mu
pošalju Adana.

»Kaži im da ćemo platiti za prijevoz do galija«, reče on
kad se Španjolac primaknuo.

Adan izvadi dva srebrenjaka i dobaci ih ljudima.
Složenom mimikom pokazivao je na brodove i na Julija sve dok
ribarima nije nestalo mrštenje s lica.

Julije s nevjericom pogleda svoga tumača. »Mislio sam
da si rekao kako učiš grčki?« reče on.

»To je težak jezik«, odgovori Adan zbunjeno.
Oktavijan priđe i pogleda brod. »Gospodine, ne misliš
valjda poći sam«, reče on. »Oni će te ubiti.«

»Kakav izbor imam? Ako pođem sa snagama, galije će
napasti. Možda će me ovako htjeti saslušati.«

Julije je promatrao kako Oktavijan pruža mač vojniku i
počinje skidati oklop.

»Što to radiš?« upita Julije.
»Idem s tobom, ali u ovome ne mogu plivati ako nas
potope.« Značajno je pogledao oklop na prsima svoga
vojskovođe, ali Julije se nije osvrtao na njega.
»Onda pođi«, reče Julije pokazujući prema krhkom
plovilu. »Jedan više ili manje, nema razlike.«
Pomno je gledao kako Oktavijan nalazi mjesto na
skliskim mrežama, mrgodeći se zbog mirisa ribe. Julije je pošao
za njim i opasno zaljuljao brodicu prije nego što se smjestio.
»Dižite jedro«, reče Julije ribarima.
Uzdahnuo je vidjevši njihove izraze i zatim pokazao
jedro podignuvši ruke. Za nekoliko trenutaka čamac se odvojio
od mola. Julij e se okrenuo da vidi zabrinuta lica svojih vojnika
i nasmiješio se, uživajući u gibanju.
»Patiš li od morske bolesti, Oktavijane?« upita on.
»Nikada. Imam želudac od željeza«, šlaga Oktavijan
veselo.
Galije su prijeteći izgledale ali njih dvojica su osjećala
neobjašnjiv polet u duhu. Ribarski je brod isplovio iz zatona i
Julije je duboko disao, uživajući u njihanju na morskim
valovima.
»Vidjeli su nas«, reče on. »Evo dolaze.«
Dvije su galije preokrenule vesla i usmjeravale se prema
brodu koji se usudio isploviti na pučinu. Kad su se primaknuli,
Julije začu stražarske povike. Možda bi zanemarili ribare, ali
pogled na vojnike u brodici bio je dovoljan da brzo promijene
smjer plovidbe. Julije je promatrao kako se zastavice dižu do
najviše točke jarbola, dok se u daljini druga prijeteća plovila
počinju okretati.
Njegovo vedro raspoloženje nestalo je brže nego što je

stiglo. Sjedio je ukočenih leđa dok su galije veslale prema
njemu, a ribari su spustili jedro. Bez šuma plovidbe jedinu su
buku stvarala rimska grla izdajući naredbe, i on osjeti bolnu
sjetu za davnim danima koje je proveo na brzim brodovima kraj
neke druge obale.

Kad su im se približili, Julije ugleda nanizane vojnike na
bokovima galija i požali što ne može ustati. Osjetio je strah, ali
odluka je bila donesena i on je nakanio ići do kraja. Tada im već
nije mogao pobjeći, čak i da je htio. Galije bi lako prestigle
brod tjeran samo veslima. S naporom je progutao svoju
uznemirenost.

Bokovi galija bili su zeleni i skliski, dokazujući da su
već mjesecima bile na moru dok se Julije borio protiv Pompeja.
Vesla su podignuta i Julije se stresao kad mu je hladna voda
poprskala lice dok je brod prolazio tik uz njih. Vidio je odoru
centuriona koji se pojavio među vojnicima.

»Tko si ti?« upita čovjek.
»Konzul Gaj Julije Cezar«, odgovori Julije. »Baci mi
uže.«
Zbog gibanja dvaju plovila nije mogao zadržati
centurionov pogled, iako je Julije to pokušao. Shvatio je u
kakvoj je teškoći taj čovjek. Pompej mu je bez sumnje strogo
naredio da potopi i spali sve što krene za njima.
Julije se nije smiješio kad su se dugačke ljestve od užadi
kloparajući spustile niz bok galije, dok im je otežani kraj nestao
ispod morske površine. S mukom se za njih uhvatio,
zanemarujući upozorenja ribara koji su se uplašili da će im se
more preliti preko ruba brodice.
Oprezno se penjao. Nije pomagalo njegovu držanju to
što su ga izbliza promatrale posade s triju galija, kao ni pomisao
da će se zbog oklopa utopiti ako padne. Teško je disao kad je
stigao do ograde i prihvatio je kapetanovu ruku da mu pomogne
prijeći preko nje. Užad je zaškripila kad se za njim počeo
penjati Oktavijan.

»A tvoje ime, kapetane?« reče Julije čim je stupio na
palubu.

Časnik nije odgovarao, stajao je mršteći se i lupkajući
rukom po ruci.

»Onda ću ti još jedanput reći svoje ime. Ja sam Julije
Cezar. Ja sam rimski konzul i jedina izabrana vlast kojoj si
prisegnuo da ćeš služiti. Opozvane su sve zapovijedi koje ti je
dao Pompej. Od ovoga časa ti si pod mojim zapovjedništvom.«

Kapetan otvori usta ali Julije nastavi, ne želeći izgubiti
trenutnu prednost. Govorio je kao da ne postoji ni najmanja
mogućnost neposluha.

»Prenijet ćeš zapovijed ostalim galijama da se njihovi
kapetani okupe ovdje i dobiju naređenja. Imam šest tisuća ljudi
i konja koji čekaju u pristaništu da se ukrcaju. Ti si moj prijevoz
do Male Azije, kapetane.«

Julije se namjerno okrenu da Oktavijanu pomogne prijeći
ogradu. Kad se opet suočio s kapetanom, pokazao je prve
znakove ljutnje.

»Zar nisi razumio što sam ti naredio, kapetane? Kao
konzul, ja sam i privremeni Senat. Zapovijedi koje izdajem
imaju prednost pred svim drugima koje si možda dobio. Potvrdi
to sad, ili ću te smijeniti.«

Kapetan se trudio da smisli odgovor. Nalazio se u
nemogućem položaju. Od njega se zahtijevalo da izabere
između dvojice zapovjednika i od toga proturječja zarumenjeli
su mu se obrazi.

»Potvrdi!« zaurla Julije, prilazeći bliže.
Kapetan zatrepta od očaja. »Da, gospodine. Naređenje je
potvrđeno. Ti imaš vlast. Poslat ću zapovijed ostalim galijama.«
Bio je znojan kad je Julije napokon kimnuo a posada je
potrčala da podigne zastavice koje će prizvati druge kapetane.
Julije osjeti kako Oktavijan zuri u njega i nije se usudio
nasmiješiti.
»Vrati se u pristanište i spremi ljude za ukrcaj, generale«,

reče on. »Nastavljamo put.«

Brut je stajao na kamenom molu češući se po rani ispod

poveza dok je promatrao galije. Napokon su mu prizdravila
rebra i ruka, iako je isprva mislio da će poludjeti od drmusanja
teretnih kola na kojima se vozio. Bio je to čist lom, ali vidio je
dovoljno ozljeda da bi znao kako će oporavak mišića trajati
jednako dugo kao zacjeljivanje kostiju. Još je nosio mač koji je
imao kod Farsala, ali mogao ga je izvući samo lijevom rukom i
osjećao se nespretno kao dijete. Mrzio je slaboću. Vojnici
Desete i Četvrte postali su drski s porugama i uvredama, možda
zbog toga što je bio preponosan da bi se žalio. Iako je u njemu
gorjelo, Brut je mogao samo čekati svoje vrijeme skrivajući
bijes.

S njim su stajali Domicije, Oktavijan, Regul i Ciro,
pokazujući nervozu dok su naprezali oči gledajući sve tamnije
more. Oktavijan se bio vratio s novostima i svi su vidjeli kako
su kapetani stigli u brodicama da se susretnu s Pompejevim
neprijateljem. Ni riječi više nije stiglo otkad se posljednji
kapetan popeo na palubu i napetost je rasla sa svakim satom.

»Što će biti ako su ga zadržali?« reče Domicije iznenada.
»Nikada to ne bismo mogli doznati.«

»A što možemo učiniti u tom slučaju?« odgovori
Oktavijan. »Uzeti one kabaste trgovačke brodove i krenuti u
bitku? Potopili bi nas prije nego što bismo im se približili, i vi
to znate.« Govorio je ne skidajući pogled s glatkih oblika galija
koje su se njihale na bibavici izvan pristaništa. »Sam se
izvrgnuo riziku.«

Ciro pogleda na zalazeće sunce, namrštivši se sam za se.
»Ako se ne vrati do sumraka, mogli bismo krenuti. Ako se
nabijemo svi na jedan brod, bilo bi nas dovoljno da osvojimo
jednu od tih galija. A kad osvojiš jednu možeš osvojiti i drugu.«

Brut ga pogleda s iznenađenjem. Godine su postupno

promijenile ljude koje je mislio da poznaje. Ciro se naviknuo
zapovijedati i njegovo je samopouzdanje poraslo. Brut odgovori
bez razmišljanja.

»Ako su ga zadržali, oni će očekivati da to učinimo.
Usidrit će se najdalje dokle mogu stići i provesti noć u zbijenoj
formaciji. To jest, ako smjesta ne otplove s Julijem u Malu
Aziju da ga predaju Pompeju.«

Oktavijan se ukočio dok je on govorio. »Jezik za zube«,
reče on grubo. »Ti ne zapovijedaš. Ovdje si samo zato što je
moj vojskovođa smatrao da te nije primjereno smaknuti. Ti nam
nemaš što reći.«

Brut ga je gnjevno pogledao, ali oborio je oči pod
ujedinjenim pogledima ljudi koje je poznavao. Nije važno,
rekao je sam sebi, iako je bio iznenađen kad je shvatio koliko
ga još mogu uvrijediti. Zapazio je kako svi gledaju Oktavijana u
Julijevoj odsutnosti. Možda ima nečega u krvi. Duboko je i
srdito udahnuo a desna mu je ruka zadrhtala u povezu prije
nego što se pribrao.

»Ja ne mislim…« poče on.
Oktavijan se okosi na njega. »Da se mene pitalo, ja bih te
pribio na križ u ovom pristaništu. Zar misliš da bi ljudi
prosvjedovali?«
Brut nije trebao o tome razmišljati. Doista je vrlo dobro
znao odgovor. »Ne, jedva bi to dočekali. Ali ti im to nećeš
dopustiti, je li tako, momče? Slijedit ćeš njegove zapovijedi
makar to značilo da propada sve što ti je vrijedno.«
»Još pokušavaš opravdati ono što si učinio?« upita
Oktavijan. »Ne nalazim dovoljno riječi. Ne razumijem zašto te
je doveo ovamo, ali reći ću ti ovo. Ako Julije očekuje da se
vratiš kao jedan od nas, ja to ne ću prihvatiti. Prvi put kad mi
pokušaš išta zapovjediti, prerezat ću ti grkljan.«
Brut skupi obrve, naginjući se naprijed. »Sada si hrabar,
momče, ali kosti zacjeljuju. Kad zacijele...«
»Učinit ću to sada!« reče Oktavijan bjesneći.

On jurnu na Bruta, ali Regul i Ciro uhvatiše ga za ruku
da ne izvuče mač. Brut se izmaknu izvan dosega.

»Pitam se kako bi Juliju objasnio moju smrt«, reče on.
Oči su mu bile pune kivnosti dok se mlađi čovjek otimao da ga
dosegne. »On zna biti i okrutan, Oktavijane. Možda me je zbog
toga ostavio na životu.«

Oktavijan se smirio kad mu je Ciro oteo nož iz ruke.
»Misliš da ćeš ozdraviti, Brute?« reče on. »Što će biti
ako pošaljem ljude da ti negdje u tišini potpuno zgnječe ruku?
Mogu ti je tako grdno uništiti da se nikada više nećeš poslužiti
mačem.«
Oktavijan se nasmiješio kad je vidio tračak straha u
Brutovim očima.
»To bi te zaboljelo, zar ne? Nikada ne bi pojahao konja,
čak se nikada ne bi ni potpisao. To bi napokon istjeralo bahatost
iz tebe.«
»Ah, ti si plemenit čovjek, Oktavijane«, reče Brut.
»Volio bih da dijelim tvoja načela.«
Oktavijan nastavi jedva obuzdavajući mržnju. »Izgovori
još jednu riječ i to ću učiniti. Nitko me neće zaustaviti, nitko te
neće zaštititi. Svi znaju da to zaslužuješ. Nastavi, generale. Još
samo jednu riječ.
Brut je dugo zurio u njega, zatim je s gađenjem
odmahnuo glavom prije nego što će se okrenuti i napustiti
skupinu. Oktavijan je oštro kimnuo, tresući se od srdžbe. Jedva
je na ramenu osjećao Domicijev stisak koji ga je pokušavao
smiriti.
»Nisi to smio pokazati«, reče Domicije blago, gledajući
za slomljenim čovjekom kojega je nekoć štovao.
Oktavijan otpuhnu. »Nema tu pomoći. Nakon svega što
je učinio, on stoji s nama kao da ima pravo. Ne znam što je
Julije mislio kad ga je doveo ovamo. «
»Ne znam ni ja«, odvrati Domicije. »Ali to je između
njih dvojice.«

Regul lagano zazvižda potaknuvši ih sve da se okrenu
prema moru. Dok je sunce zapadalo, galije su se počinjale
gibati, njihova su ih velika vesla gurala prema pristaništu.

Oktavijan pogleda skupa s ostalima. »Dok ne doznamo
da je živ i zdrav, hoću da se ljudi svrstaju u formacije za
odbijanje napada. Pripremite koplja. Domicije, neka konjanici
stanu otraga kao pričuva pješacima. Ovdje nam nisu korisni s
konjima.«

Cezarovi se generali brzo raziđoše da izdaju naredbe, i
ne pomišljajući dovesti u pitanje njegovo pravo da im
zapovijeda. Oktavijan je ostao sam da promatra kako galije
klize.

Malo pristanište nije moglo primiti svih šest brodova
koji su se rasporedili oko zatona. Dva su ušla skupa i Oktavijan
je promatrao kako se uvlači jedan red vesala, ostavljajućim
drugim redovima da prijeđu posljednji razmak do pristaništa. U
polutami jedva je mogao vidjeti velike kljunaste mostove koji
su s praskom izbačeni na mol. Posada je zatutnjala preko njih
noseći užad i tada je Oktavijan ugledao Julija na drvenoj kosini.
Opustio se od olakšanja.

Julije podiže ruku na formalan pozdrav. »Jesu li ljudi
spremni za ukrcavanje, generale?« viknu on.

»Spremni su, gospodine«, odvrati Oktavijan sa
smiješkom. Julije ga još može zapanjiti, pomisli s ugodom.

»Onda ih ukrcavaj. Nemamo vremena na bacanje. Galije
su prevozile njegove konje prije samo dva dana - zamalo ih
nismo stigli.« On zastade, osjećajući ponovno uzbuđenje što ga
izaziva lov. »Reci im da su na brodovima velike zalihe hrane pa
će se malo brže micati.«

Oktavijan pozdravi i pođe do ljudi kojima je
zapovijedao. Julije je sigurno vidio formacije i spremna koplja,
premda to nije mogao spomenuti pred posadom galije.
Oktavijan nije mogao suzbiti smiješak dok je izdavao
zapovijedi centurionima Četvrte legije. Iako će još biti tegobnih

dana marširanja, osjećao je kako mu raste samopouzdanje.
Pompej im neće umaknuti.

Zora je polagano stigla i obasjala na vidiku Malu Aziju

sa strmim sivozelenim planinama što su se sunovraćivale u
more. Guske su gakale iznad njihovih glava i pelikani su plovili
visoko nad galijama tražeći srebrnasta jata riba ispod površine.
U zraku se osjećao prvi dah proljeća i jutro kao da je bilo puno
obećanja.

Bila je to svima njima nova zemlja, dalje od Rima na
istok nego što je Britanija ležala na zapadu. Iz Male Azije
dolazila je cedrovina od koje su se gradile rimske galije.
Njezine smokve, marelice i orasi ispunjivali su potpalublja
trgovačkih brodova koji su isplovljivali prema italskim
tržnicama. Bila je to zlatna zemlja, drevna zemlja, i negdje na
njezinu sjeveru ležale su ruševine Troje. Julije se sjetio kako je
dosađivao učiteljima da mu govore o tom gradu. Aleksandar je
bio ondje i prinio je žrtvu na Ahilejevu grobu. Julije je žarko
želio stati na mjesto gdje je negda stajao grčki kralj.

Drhtao je u vodenoj prašini pramca dok su robovi veslači
potiskivali galiju prema malenoj luci.

»Kad se poslije ovoga vratim u Rim«, reče on Domiciju,
»moći ću reći da sam vidio krajeve rimskih zemalja, na istoku i
zapadu. Ponosim se time što sam ovoliko daleko od kuće i još
čujem govor svoga grada. Ovdje nalazim naše vojnike, naše
zakone i brodove. Zar to nije divno?«

Domicije se nasmiješio Julijevu zanosu, i sam ga je
osjećao. Iako je potjera preko Grčke bila teška, različito se
raspoloženje provlačilo kroz legije. Možda su to bile posljedice
Farsala, kad su shvatili da su stigli do svršetka svojih ratničkih
godina. Pogled na Julija koji zapovijeda neprijateljskim
galijama pretvorio je san u stvarnost. Više nisu bili u ratu.
Njihova je zadaća samo da zgaze posljednje ugljevlje

Pompejeve vladavine. To su najjače osjećali oni koji su s
Julijem bili u Španjolskoj i Galiji. Okupljali su se uz ograde na
galijama smijući se i razgovarajući s neuobičajenom vedrinom.

Domicije pogleda kako se Adan penje na jarbol. Visoko
iznad njihovih glava čulo se kako Španjolac pjeva neku baladu
iz svoje mladosti.

Kvestor malene luke govorio je izvrsno latinski, iako je

odrastao u susjedstvu mjesnih vojarna. Bio je nizak,
crnomanjast čovjek koji se naklonio kad je Julije ušao u
pristanišnu zgradu i nije se pridignuo dok nije čuo zapovijed.

»Konzule«, rekao je, »ovdje si dobrodošao.«
»Koliko je prošlo od vremena kad su Pompejevi jahači
napustili ovo mjesto?« upita Julije nestrpljivo.
Maleni čovjek nije oklijevao i Julije shvati da Pompej
nije ostavio nikakvih zapovijedi da se zaustavi potjera. Nije
očekivao da će progonitelji preploviti more mimo njegovih
galija. To je u Juliju probudilo nadu da je Pompej možda
usporio napredovanje.
»Diktator je otišao prošle noći, konzule. Je li tvoj posao
hitan? Mogu poslati glasnike na jug ako želiš.«
Julije trepnu od iznenađenja. »Ne. Ja lovim toga čovjeka.
Ne želim da bude upozoren.«
Kvestor je izgledao zbunjeno. Za dva dana vidio je više
stranih vojnika nego ikada u životu. Bit će to prava priča za
njegovu djecu kad im kaže da je razgovarao ne s jednim nego s
dvojicom gospodara Rima.
»Onda ti želim sretan lov, konzule«, rekao je kvestor.

23. POGLAVLJE

Nakon četiri dana naporna marširanja ugledali su

Pompejeve jahače. Postizali su dobru brzinu napredujući prema
jugu, i kad su se izvidnici napokon vratili s tom vijesti, Julijevi
su ljudi glasno kliknuli. Bila je to duga potjera, ali kad su se
oglasili rogovi i oni se svrstali u borbeni poredak, bili su
spremni poraziti neprijatelja posljednji put.

Pompejevi su ljudi čuli rogove i Julije je mogao samo
zamišljati strah i pomutnju u njegovim redovima. Bili su to isti
oni extraordinarii koji su pobjegli iz bitke kod Farsala. Neka
upoznaju kakav je osjećaj sukobiti se s toliko mnogo ratnika
koji su krenuli da ih unište.

Julije je vidio kako se u daljini okreću redovi rimskih
konjanika da bi se suočili s prijetnjom. Bio je to beznadan
potez, ali divio se njihovoj hrabrosti. Možda su željeli sprati
sramotu teškog poraza koji su prije pretrpjeli. Vidio je kako
podbadaju konje i ujednačenim se kasom vraćaju prema
Desetoj. Pokazao je zube s iščekivanjem, tražeći među njima
Pompejev crveni plašt.

Diljem redova Desete i Četvrte legionari su pripremali
koplja. Kad je do njih doprla grmljavina kopita, podignuli su
glave poneseni osjećajem divlje okrutnosti koja je pomalo
sličila na radost.

***

Idi, gospodine, molim te! Pusti nas da ih ovdje

zadržimo«, doviknu dekurion Kasitas Pompeju.
Diktator je sjedio kao da je omamljen. Nije ni riječi

progovorio od trenutka kad su iza njih odjeknuli rimski rogovi.
Nije očekivao da će ikada više čuti taj zvuk.

Dok je promatrao legije s Farsalske ravnice, Pompej je
krpom brisao tamne mrlje na usnama i razmišljao o tome da
pojaše u boj s posljednjim ostatcima svoje vojske. Možda bi to
bio velik čin. Rimski bi ga pjesnici opisali u baladama kad bi
govorili o njegovu životu.

Vid mu se zamagljivao dok su ga iznutra razdirali bolovi.
Nije više nosio oklop, nijedan nije mogao obuhvatiti njegovu
oteklinu. Danju je nabreklost rasla, pritiskujući mu toliko pluća
da je teško disao. Bilo je trenutaka kada bi dao bilo što da
potone u spokojnu tamu. Sanjao je o svršetku agonije i dok je
tapšao konja po vratu poželio je podbosti ga u posljednji galop.

»Gospodine! Možeš se izvući. Obala je samo nekoliko
milja dalje na jug«, urlao je Kasitas, pokušavajući prodrijeti
kroz obamrlost koja je obuzimala njegova vojskovođu.

Pompej je polagano zatreptao očima, zatim mu se učinilo
da se Cezarove legije izoštravaju u njegovu vidu i svijest mu se
vratila. Pogledao je isprijeka dekuriona. Čovjek je očajno želio
da Pompej odjaše i preklinjao ga je pogledom.

»Učini što možeš«, reče Pompej naposljetku i Kasitas je
to nekako čuo kroz buku i kimnuo s olakšanjem. Uzviknuo je
nekoliko zapovijedi ljudima oko sebe.

»Izdvoji se, Kvinto! Povedi Lucija i pođi s konzulom. Mi
ćemo ih zadržavati dok budemo mogli.«

Imenovani jahači istupiše iz formacije i prijeđoše na
Pompejevu stranu. Pompej pogleda oko sebe ljude koji su bili
toliko daleko od kuće. Učinilo mu se tijekom nekoliko
dragocjenih trenutaka da se razišla magla koja je bila pritisnula
njegov duh dok mu se bolest pogoršavala.

»Svi ste mi dobro služili«, doviknuo im je.
Okrenuo im je leđa i dok je jahao dalje čuo je kako se
izdaje zapovijed za pokret koji će završiti kao očajnički napad
na Cezarove vojnike.

More nije predaleko i ondje će biti brodovi da ga
napokon odvezu izvan rimskih zemalja. Izgubit će se u
krajevima gdje Rim nema vlasti i Julije bi ga mogao godinama
tražiti a da ga ne nađe.

Pompej potapša kožnu torbu koja je visjela o njegovu
sedlu, nalazeći utjehu u sačuvanu zlatu. Neće biti siromah kad
stigne u egipatske luke. Ondje ima izlječitelja koji će ga
napokon osloboditi bolova.

Deseta i Četvrta izbaciše koplja kad je razmak bio manji

od deset koraka od jurišne crte. Teška su koplja uništila prvi red
konja i zaustavila ostale koji su naišli na zapriječen put.
Veteranske su legije hitro krenule naprijed probijajući se
između uzvrpoljenih konja i rušeći pritom jahače. Borili su se s
konjaništvom u Galiji i nisu se bojali životinja u propnju.

Pompejevi konjanici nisu lako polagali živote i Julija je
zapanjila njihova upornost. Čak i kad je sve bilo beznadno,
borili su se grčevito. Jedva je mogao povjerovati da su to isti
oni vojnici koje je vidio kako bježe s Farsalske ravnice.

Bojišnica je bila ispunjena grlenim povicima i reskim
zvukom oštre kovine koja siječe meso. Julijevi su se jahači
pokrenuli da opkole jednokratni napad i počeli su ih tući sa svih
strana. Gazili su ljubičasto cvijeće ispod konjskih kopita i
prskali do mlazovima krvi dok nisu obnevidjeli od ubijanja.

Kad su Pompejevi ljudi spali ispod tisuću glava, Julije je
naredio trubačima da oglase prekid. Njegove su se legije
povukle od hrpa izmrcvarenih tjelesa i on je u zatišju ponudio
završetak svega toga.

»Kakve koristi imate da se borite do posljednjeg
čovjeka?« doviknuo im je.

Jedan čovjek u oklopu dekuriona dojahao je do njega i
pozdravio ga, smrknut u licu.

»Nije osobito velika stvar poginuti ovdje«, rekao je

Kasitas. »Ponovno smo zadobili čast.«
»Ja ti jamčim svu čast, dekurione. Prihvati moj oprost i

reci svojim ljudima da sjašu.«
Kasitas se nasmiješi i odmahnu glavom. »Ništa nam ti ne

možeš ponuditi«, reče on i okrenu konja.
Julije mu je dao vremena da stigne do svojih drugova

prije nego što će još jednom poslati legije u napad. Dugo je
vremena trebalo da ih sve pobiju. Kad je preostalo samo
nekoliko umornih ljudi na bojnom polju, pokušao im je
posljednji put ponuditi mir ali oni su ga odbili. Zadnji živ
čovjek bio je izgubio konja i svejedno je podignuo mač dok su
ga obarali s nogu.

Legionari nisu klicali zbog pobjede. Stajali su
okrvavljeni i zasopljeni, kao psi na žestoku suncu. Tišina se
prostirala bojnim poljem i bilo ih je mnogo u redovima koji su
šaptali molitve za ljude s kojima su se sukobili.

Julije je zapanjeno tresao glavom zbog onoga čemu je
svjedočio. Jedva je primijetio da je počela potraga za
Pompejevim tijelom. Kad nije nađeno, Julije pogleda na jug sa
zamišljenaim izrazom na licu.

»Nije zaslužio takvu odanost«, reče on. »Nađite čisto
mjesto za tabor i počinak. Sutra ćemo krenuti nakon što
iskažemo počast našim poginulim Rimljanima. Ne pravite
razliku među njima. Bili su ljudi iz istoga grada.«

Na tri trgovačka broda samo su dvije tisuće preživjelih

boraca Julijeve voljene Desete legije naposljetku zaplovile
prema Aleksandriji. Njegovi su konjanici ostali s Četvrtom da
čekaju drugi prijevoz. Nije znao hoće li ondje naći Pompeja. Tu
zemlju nikada nije osvojio Rim, i sve što je Julije znao o
njihovim običajima nalazilo se u uspomenama na pouke iz
djetinjstva. Bio je to Aleksandrov grad, ime je dobio po njemu.
Iako je Egipat bio drugi svijet za Julija, Aleksandrija je bila

posljednje počivalište grčkoga kralja koji mu je bio uzor cijelog
života.

Trag koji je ostavio u svijetu potrajao je stoljećima i čak
su egipatski kraljevi potjecali od Aleksandrova generala
Ptolemeja. Ako Pompej i nije pobjegao preko mora da umakne
ispred njega, Julije je znao da ipak može onamo otputovati
samo da vidi slavu koju su mu opisivali učitelji u dječaštvu.
Sjetio se kako je jednom stajao kraj oštećena kipa grčkoga
kralja i pitao se može li se njegov život tako dobro iskoristiti.
Sada će stupiti na egipatsko tlo kao vladar najvećega carstva na
svijetu. Ne treba pognuti glavu ni pred jednim čovjekom, ni
pred čijom uspomenom.

Ta ga je misao zapljusnula valom domotužja kad se
sjetio da će proljeće stići na Forum u Rimu. Govornici će se
obraćati gomilama, poučavajući ih filozofiju i zakone za sitan
novac. Julije je proveo samo nekoliko mjeseci u rodnom gradu
tijekom gotovo dvadeset godina i ostario je u njegovoj službi.
Ostavio je mladost u stranim zemljama i izgubio više nego što
je Rim njemu ikada dao.

Što je dobio kad se usporedi sa životima ljudi koje
naziva prijateljima? Bilo je čudno pomisliti da je tako darežljivo
potrošio godine. Zaslužio je pravo da bude prvi u gradu, ali nije
mogao uživati u njemu. Možda ga je izmijenila staza kojom je
prošao, ali više je očekivao.

Glavni ulaz u aleksandrijsku luku bio je dubok prolaz
između dviju kamenitih hridi zbog kojih su se iskusni ljudi
mrštili. Tjesnac kroz koji su plovili bio je dovoljno uzak da se
lako mogao zapriječiti, i Julije se nije mogao oteti dojmu da je
ta luka prirodna zamka.

Dok su brodovi pod jedrima klizili prema pristaništu,
vrućina se povećavala i Julije je brisao znoj s čela. Vojnici na
palubi s čuđenjem su pokazivali golem četvrtast stup od bijela
mramora podignut na rubu luke. Bio je viši od svih građevina u
Rimu i Julija je ganula sjeta za danima kad se nije imao ničega

bojati osim učiteljskih šiba. Farski mu je svjetionik tada bio
nemoguće dalek. Nikada nije očekivao da će proći tako blizu
njega pa je s ostalima istezao vrat predajući se čuđenju. Negdje
je u tome gradu ležala najveća knjižnica na svijetu, sadržavajući
sva djela iz filozofije i matematike što su ikada napisana. Bilo
je nekako nepristojno dovesti svoje ubojice na takvo mjesto
bogatstva i učenosti, ali njegova će osveta uskoro završiti i on
će biti slobodan da razgleda tu zlatnu zemlju.

Voda je vrvjela stotinama drugih plovila koja su nosila
trgovačku robu sa svih strana svijeta. Julijevi su se kapetani
morali truditi tla izbjegnu sudare dok su se približavali
poluotoku koji je duboko zadirao u savršeno sidrište koje je
nekoć privuklo Aleksandra.

Julije napokon svrnu pogled na grad, mršteći se kad je
vidio kako se udaljene figure pretvaraju u vojnike što su čekali
u pristaništu. Vidio je podignute lukove i koplja. Prednji su
redovi držali okrugle štitove, iako nisu nosili oklope nego samo
krpe oko bokova i sandale, ostavljajući gole prsi. Bilo je očito
da nisu Rimljani. Nisu to mogli biti.

Na čelu im je stajao visok čovjek u prostranoj odjeći
koja je svijetlila na suncu. Čovjekov se pogled mogao osjetiti i
na tolikoj daljini i Julije je na suho gutao pljuvačku. Jesu li
ondje da ih pozdrave na dolasku ili da mu spriječe iskrcavanje?
Julije osjeti prve trnce uzbune kad je vidio da najbliži vojnici
drže isukane brončane mačeve koji su blistali poput zlata.

»Pusti mene da pođem prvi, gospodine«, promrmlja
Oktavijan iza njega. Legionari Desete legije ušutjeli su videći
vojsku u pristaništu, čekali su što će se dogoditi.

»Ne«, odvrati Julije ne okrećući se. Ne smije on pokazati
strah pred tim tuđincima. Rimski konzul ide kamo hoće.

Spušten je kljunasti corvus s pomoću užadi i Julije je
prešao preko njega. Čuo je klopot željeznih čavlića dok su
njegovi ljudi stupali za njim i osjećao je Oktavijana tik pokraj
sebe. S promišljenim dostojanstvom Julije je pristupio čovjeku

koji ga je čekao.
»Ja se zovem Porfiris, dvorjanin kralja Ptolemeja,

trinaestog po redu«, poče čovjek neobično piskutavim glasom.
»Onoga koji je kralj Donjeg i Gornjeg Egipta, koji nosi
kraljevska znamenja i udobrovoljuje bogove. Onoga koji je
obljubljen...«

»Ja tražim čovjeka iz Rima«, prekide ga Julije, povisivši
glas da se daleko čuje. Zanemario je zaprepaštenje i srdžbu u
Porfirisovim očima. »Znam da je došao ovamo i hoću da se
dovede preda me.«

Porfiris prignu glavu prikrivajući negodovanje. »Trgovci
su nam prenijeli vijest o tvojoj potrazi, konzule. Znaj da je
Egipat prijatelj Rimu. Moj je kralj bio ožalošćen kad je
pomislio kako će se vaše vojske sukobljavati u našim trošnim
gradovima i pripremio je za tebe dar.«

Julije je skupio obrve kad su se redovi postrojenih
vojnika rastvorili da propuste mišićava roba koji je stupao
naprijed odmjerenim korakom. Nosio je glinenu posudu u
ispruženim rukama. Julije vidje na njezinoj površini urezane
figure velike ljepote.

Kad je položena pred njegove noge, rob se odmaknuo i
kleknuo. Julije se susreo s pogledom kraljeva predstavnika i
nije se pomaknuo. Na njegovo pitanje nije stigao odgovor i
osjećao je da se topi njegovo strpljenje. Nije znao što oni
očekuju od njega.

»Gdje je Pompej?« upitao je. »Ja sam...«
»Molim te, otvori posudu«, odgovorio je čovjek.
Julije s nestrpljivom kretnjom podignu poklopac.
Vrisnuo je od užasa i poklopac mu je iskliznuo iz ruke da bi se
razmrskao na kamenom molu.
Pompejevo blijedo lice gledalo ga je ispod mirisava ulja.
Julije je mogao vidjeti sjaj senatskoga prstena koji mu je bio
položen na obraz. Pružio je polagano ruku i probio površinu,
dodirnuvši hladnu kožu dok je izvlačio zlatni kolut.

Prvi put se s Pompejem sreo u staroj zgradi Senata kad je
Julije bio malo veći od dječaka. Upamtio je snažno
strahopoštovanje koje je oćutio u nazočnosti legendarnih ljudi
kakvi su bili Marije, Ciceron, Sula i mladi general po imenu
Gnej Pompej. To je bio onaj Pompej koji je za četrdeset dana
očistio Mare Internum od gusara. On je ugušio ustanak robova
pod Spartakom. Unatoč svemu tomu postao je neprijatelj. Julije
je bio povezao svoju obitelj i sudbinu s Pompejem da bi vladao
u trijumviratu.

Bilo je previše imena na popisima mrtvih, previše onih
koji su poginuli. Pompej je bio ponosan čovjek. Zaslužio je
bolji kraj nego što je podmuklo ubojstvo od tuđinske ruke,
daleko od zavičaja.

Pred svima njima, Julije zaplaka

DRUGI DIO

24. POGLAVLJE

Kad su se vrata na dvorani tiho otvorila, Julije je

zadržao dah zbog onoga što je u njoj ugledao. Očekivao je da će
njegova audijencija proći u obliku privatnog sastanka, ali u
prostranoj dvorani stajale su stotine ljudi sa strana, ostavljajući
slobodan stedišnji prolaz sve do prijestolja. Okrenuli su se da ga
vide i bio je zabliješten rasponom boja koje su se lelujale i
miješale. To je bio kraljevski dvor, obilno oslikan i urešen
draguljima.

Svjetiljke su visjele o teškim lancima i njihale se na
nevidljivim strujama iznad njegove glave kad je prekoračio
prag nastojeći ne pokazati prirodan strah. Nije to bio lak
zadatak. Kamo god je pogledao, bili su crni bazaltni kipovi
egipatskih bogova koji su se uzdizali iznad dvorjana. Među
njima je prepoznao i likove grčkih božanstava i mogao je samo
potresti glavom od čuđenja kad je vidio i Aleksandrov kip.
Grčko je nasljeđe bilo posvuda, od arhitekture do načina
odijevanja, stopivši se istančano s egipatskim nasljeđem i
Aleksandrija je u tome prednjačila.

Miris jetka tamjana bio je tako jak da je Julije osjetio
laganu omamljenost i morao se usredotočiti da bi ostao
priseban. Nosio je najbolji oklop i plašt, ali u usporedbi s
dvorjanima osjećao se kao nepripremljen odrpanac. Podignuo je
glavu od ljutnje pod pritiskom stotina očiju. On je već vidio
rubove svijeta. Neće ga valjda uplašiti zlato i granit.

Kraljevsko je prijestolje ležalo na dalekom kraju dvorane
i Julije je koračao prema osobi koja ga je zauzimala. Njegovi su
koraci glasno odjekivali a dvorjani su se poput šarenih kukaca
prestajali micati dok se približavao. Julije baci pogled preko
ramena i vidje da Porfiris ide s njim u korak bez ikakva šuma.
Čuo je glasine o uškopljenicima koji služe u istočnim
kraljevstvima i pitao se nije li i Porfiris jedan od te čudne vrste.

Dugačak hod prema prijestolju kao da je vječno trajao, i
Julije s nelagodom otkri da se ono nalazi na uzvišenu kamenom
podnožju tako da će morati gledati gore kao neki kraljev
molitelj. Zaustavio se kad su mu dvojica Ptolemejevih osobnih
čuvara zapriječila put, ukrstivši urešene zlatne štapove. Julije se
namršti ne dopuštajući da ga se to dojmi. Pomislio je da ga
Ptolemej promatra sa zanimanjem, iako je teško mogao biti
siguran. Kralj je nosio zlatno pokrivalo za glavu i masku koja
mu je zaklanjala sve osim očiju. Odjeća mu je bila protkana
zlatnim nitima tako da je sav blistao. Julije je mogao samo
nagađati koliko je vruće onomu tko nosi takve stvari u
zagušljivoj prostoriji. Porfiris istupi naprijed.

»Predstavljam Gaja Julija Cezara«, reče Porfiris i njegov
glas poprati jeka, »konzula rimskih zemalja, Italije, Grčke,
Cipra i Krete, Sardinije i Sicilije, Galije, Španjolske i Afričkih
provincija.«

»Ovdje si dobrodošao«, odgovori Ptolemej i Julije prikri
iznenađenje zbog tanka i visoka glasa. Teško je bilo pomiriti
glas dječaka s bogatstvom i moći što ih je vidio, ili s kraljicom
koja je na glasu po ljepoti i pameti. Julije se zateče kako
oklijeva. Dim mirisne smole zadržavao mu se u grlu i tjerao ga
na kašalj.

»Zahvalan sam za smještaj koji si mi pružio, veliki
kralju«, reče Julije trenutak poslije.

Još jedan čovjek stade pokraj zlatne figure i nagnu se da
kralju nešto šapne. Julije ga pogleda primjećujući crte tipična
Egipćanina. Vjeđe su mu bile premazane nekim tamnim sjajem

koji mu je davao prozračnu, gotovo žensku ljepotu. U njemu
nema grčke krvi, pomisli Julije.

»Ja govorim Ptolemejevim glasom«, reče čovjek zureći u
Julijeve oči. »Mi častimo veliki Rim koji je naraštajima trgovao
s našom zemljom. Promatrali smo njegov uspon od
jednostavnih pastira do čudesne moći kakvu danas ima.«

Julije osjeti kako se u njemu ponovno rađa ljutnja. Nije
znao hoće li prekršiti dobre običaje ako se izravno obrati tom
čovjeku, jer bi valjda morao odgovoriti Ptolemeju. Kraljeve su
se oči sjale od zanimanja, ali nije davao nikakva znaka.

»Ako ćeš ti govoriti sa mnom, kaži mi svoje ime«, reče
Julije resko dvorjaninu.

Val zaprepaštenja prođe dvoranom i Ptolemej se malo
udobnije nasloni na prijestolju, s očitim zanimanjem. Egipćanin
se nije zbunio.

»Moje je ime Panek, konzule. Ja govorim kraljevim
glasom.«

»Onda ušuti, Panek. Ja nisam ovdje da s tobom
govorim«, reče Julije. Iza njega se začuo hroptavo grgoljanje
kad je Porfiris oštro udahnuo, ali Julije se nije na nj osvrnuo.
Obratio se Ptolemeju.

»Moj narod je doista mlad narod, kao što je bio
Aleksandrov kad je on došao ovamo«, poče Julije. Na njegovo
zaprepaštenje sve su se glave u dvorani nakratko prignule na
spomen toga imena.

Panek je opet progovorio prije nego što je Julije mogao
nastaviti. »Mi častimo božanstvo koje je začelo ovaj veliki grad.
Njegovo smrtno tijelo leži ovdje u znak naše ljubavi prema
njemu.«

Julije dopusti da se odulji tišina dok je zurio u Paneka.
Čovjek mu je uzvratio pogled ispunjen spokojnom prazninom
kao da se nimalo ne sjeća Julijeve zapovijedi. Julije potrese
glavom da je očisti od tamjanova dima. Činilo mu se da ne
može pribrati misli koje je kanio reći. Zar je Aleksandar

božanstvo?
»Jedan rimski konzul došao je ovamo prije mene«, reče

on. »Prema kojem je pravu njemu oduzet život?«
Tada je nastala tišina i kraljeva zlatna figura bila je

nepomična poput njegovih kipova. Panekov je pogled postao
oštriji i Julije pomisli kako ga je napokon naljutio.

»Sitne rimske razmirice ne smiju se prenositi u
Aleksandriju. To je kraljeva riječ«, reče Panek i njegov glas
odjeknu po cijeloj dvorani. »Vašim vojskama i vašim ratovima
nema ovdje mjesta. Dobio si glavu svoga neprijatelja kao
Ptolemejev dar.«

Julije se uporno zagleda u Ptolemeja i primijeti da je
kralj trepnuo. Je li nervozan? Teško je bilo prosuditi lice iza
zlatne maske. Trenutak potom Julije dopusti svojoj srdžbi da se
pokaže. »Ti se usuđuješ glavu rimskoga konzula nazvati darom,
Panek? Hoćeš li mi ti odgovoriti, veličanstvo, ili ćeš pustiti da
ovo naličeno stvorenje govori za tebe?«

Kralj se neudobno pomaknu i Julije je vidio kako se
Panekova ruka spušta na Ptolemejevo rame, kao znak
upozorenja. Sada je svaki trag mirnoće nestao s nauljena lica.
Panek poče govoriti kao da mu riječi gore u ustima.

»Gostoljublje koje ti je ponuđeno traje samo sedam dana,
konzule. Poslije toga ukrcat ćeš se na svoje brodove i napustiti
Aleksandriju.«

Julije nije obratio pozornost na Paneka, oči su mu bile
čvrsto uprte u zlatnu masku. Ptolemej se ni tada nije pomaknuo
i nakon nekog vremena Julije je bijesno pogledao u stranu.
Mogao je osjetiti gnjev stražara oko sebe ali nije zbog toga
mario.

»Onda nemamo ništa više reći. Veličanstvo, bila mi je
čast.«

Julije se naglo okrenu, iznenadivši toliko Porfirisa da je
morao pohitati kako bi ga stigao do dalekih vrata.

Kad su se ona zatvorila iza njega, Porfiris mu je

namjerno zapriječio put. »Konzule, ti si nadaren za stvaranje
neprijatelja«, rekao je.

Julije ništa ne reče i Porfiris se malo potom savio pod
njegovim pogledom.

»Ako kralj misli da si ga uvrijedio, tvojim se ljudima
neće dopustiti da ostanu na životu«, reče Porfiris. »Narod će vas
rastrgati na komade.«

Julije se zagleda u crne oči toga čovjeka. »Jesi li ti
uškopljenik, Porfirise? To sam se pitao?«

Porfiris uzbuđeno mahnu rukom. »Što? Zar nisi čuo što
sam ti rekao?«

»Čuo sam te, kao što sam čuo prijetnje desetak kraljeva u
svojem životu. Što meni znači jedan kralj više?«

Porfiris je zinuo od zapanjenosti. »Kralj Ptolemej je bog,
konzule. Ako ti on izrekne smrt, ništa te na svijetu neće spasiti.«

Činilo se da Julije razmišlja o tome. »Imat ću to na umu.
Sad me odvedi k mojim ljudima što se nalaze u onoj krasnoj
palači koju mi je udijelio tvoj bog. Ovdje je za mene prejak
tamjan.«

Porfiris se poklonio sav zbunjen.
»Da, konzule«, rekao je pošavši prvi naprijed.

Kad je pala noć, Julije je koračao gore-dolje po

mramornom podu i razmišljao. Udijeljena palača je bila veća i
prostranija od svake građevine koju je ikada posjedovao u
Rimu, a prostorija gdje je jeo bila je samo jedna od mnogo
desetaka njih koje su mu stavljene na raspolaganje. Porfiris se
pobrinuo da mu nađe robove radi udobnosti, ali Julije ih je
otpustio nakon povratka s kraljeva dvora. Draže mu je bilo
društvo vojnika Desete legije nego nazočnost uhoda i mogućih
ubojica.

Zastao je kraj otvorena prozora i pogledao prema
aleksandrijskoj luci, dopuštajući povjetarcu da ohladi njegovo

gnušanje. Vidio je vječni plamen na Faru, ali isto tako tisuće
svjetala u kućama, trgovinama i skladištima. Pristanište je bilo
puno brodova u pokretu i tereta, ništa se nije promijenilo zbog
mraka. U drukčijem raspoloženju možda bi uživao u tom
prizoru, ali njegov se stisak na kamenom podboju pojačao
zaboravivši na njegovu majstorsku izradu. Isprva ga je
zaprepastio stupanj urešenosti grada. Njegov smještaj nije bio
nikakva iznimka, ali zidovi oko njega bili su obloženi modrom
keramikom s pozlatom. Nakon kratka vremena to ga je prestalo
očaravati. Možda zbog toga što je tako dugo bio na bojnom
polju, ili zbog toga što su njegovi korijeni potjecali iz pri
prostijega Rima, ali Julije nije više hodao kao da svaki njegov
korak može razbiti krhke kipove s obiju strana. Nije ga bilo
briga hoće Ii iza njega nešto pasti i razbiti se u komadiće.

»Samo što me nisu otjerali, Oktavijane!« reče on stežući
šake iza leđa. »Ne možeš zamisliti koliko su bahati oni naličeni
i nauljeni dvorjani. Jato šarenih ptica koje sve zajedno nemaju
dovoljno mozga da ispune jednu dobru rimsku glavu.«

»Što je njihov kralj rekao o Pompeju?« upita Oktavijan.
Sjeo je na pojastučenu klupu koja je izgledala kao da je
isklesana od jednog komada crnoga granita. I on je doživio
egipatsku dobrodošlicu, s polugolim stražarima koji su
njegovim vojnicima zapriječili razgledavanje grada. Domicije
im je uspio umaknuti na jedan sat, da bi ga doveli kao odlutalo
dijete dok su stražari prijekorno klimali glavom.
»Po onome što sam od njega dobio, kralj je jednako tako
mogao biti nijem«, reče Julije. »Sudeći prema nekoliko
njegovih riječi koje sam čuo, rekao bih da je još dječak. Nisam
vidio ni njegovu slavnu kraljicu. Uvreda za uvredom! Njegovi
dvorjani imaju stvarnu moć u ovom gradu i oni su nas otpustili
kao trgovce koji nisu dobrodošli. To je nepodnošljivo! Kad
samo pomislim da je ovo Aleksandrov grad i da mi se pruža
prigoda da ga vidim. Mogao bih danima biti samo u velikoj
knjižnici i možda poći dublje u unutrašnjost da vidim Nil. Rim

bi malo dulje pričekao na moj povratak.«
»Dobio si ono zbog čega si došao, Julije. Pompejevu

glavu i prsten...«
»Da! Dobio sam one sablasne ostatke velikoga čovjeka.

Oni nisu smjeli oduzeti njegov život, Oktavijane. Tako mi
bogova, razbjesnim se kad pomislim kako ga ubijaju oni
uškopljenici pozlaćene kože.«

Pomislio je na obećanje koje je dao kćeri - da će se
suzdržati, da neće Pompeja lišiti života. Kako će ona reagirati
kad čuje tu vijest? Pompej nije umro od njegove ruke, ali
možda ga je stigao gori način smrti, tako daleko od svoga doma
i naroda. On stisnu zube od srdžbe.

»Prema njihovu govoru pomislilo bi se da smo im
poharali grad tražeći njega, Oktavijane. Kao da smo barbari
koje treba umiriti i poslati natrag s nekoliko šarenih zrnaca i
lončića! Bio je moj neprijatelj, ali zaslužio je bolju sudbinu
nego da pogine od ruku tih ljudi. Bio je rimski konzul, ništa
manje. Zar ću dopustiti da to prođe bez osvete?«

»Mislim da moraš«, reče Oktavijan mršteći se u sebi.
Znao je da je Julije kadar objaviti gradu rat zbog
Pompejeve smrti. Iako dvorjani i kralj nisu mogli to znati,
gotovo četiri tisuće ljudi i konja moglo je svakog trenutka stići
u luku. Ako bi Julije poslao glasnike u Grčku, mogao bi narediti
da se pokrene desetak legija. Jedna iskra, i Oktavijan je znao da
opet nekoliko godina ne bi vidio Rim.
»Mislili su da ti ugađaju kad su ti dali Pompejevu
glavu«, reče Oktavijan. »Prema njihovim običajima, s nama su
uljudno postupili. Je li uvreda ako su nam dali palaču?«
Odlučio je ne spominjati poniženje koje je Deseta
pretrpjela od stražara u palači. Julije se više brinuo o svojoj
voljenoj legiji nego o vlastitu životu. Kad bi čuo da se s njima
loše postupalo, još prije sunčeva izlaska zatrubio bi u ratne
rogove.
Julije je zastao da ga sasluša i Oktavijan je u tišini

mogao čuti kako lupka prstima iza leđa.
»Ali sedam dana!« reče Julije resko. »Hoću li podviti rep

i krotko poslušati naredbe dječaka zlatnog lica? To jest, ako su
to uopće njegove naredbe a ne samo hir nekoga iz njegove
vladajuće klike. Aleksandar bi se zaprepastio kad bi mogao
vidjeti da ovaj grad sa mnom postupa na takav način. Jesam li
rekao da ga štuju kao božanstvo?«

»Spomenuo si to«, odgovori Oktavijan, iako se činilo da
ga Julije ne čuje. Zurio je kao da razmatra neku mogućnost.

»Njegovi kipovi ovdje krase hramove njihovih bogova,
uz tamjan i žrtve. To me iznenađuje. Porfiris je rekao da je i
Ptolemej božanstvena osoba. Ovo je čudan narod, Oktavijane. I
zašto bi se nekom čovjeku odrezala jaja? Postaje li od toga jači,
ili se bolje usredotočuje na dužnost? Kakva je korist od takve
prakse? Bilo ih je oko kralja koji su mogli biti muško ili žensko,
nisam mogao pogoditi. Možda su uškopljeni. Ali vidio sam
mnogo čudnih stvari tijekom godina. Sjećaš li se kakve su
lubanje imali Svevi? Nevjerojatno.«

Oktavijan je pozorno gledao Julija, sluteći da njegova
tirada napokon stiže kraju. Nije se usudio ostaviti Julija sama u
kandžama takva raspoloženja, ali nije se mogao ni oduprijeti
zijevanju kako je odmicala noć. Zora jamačno nije mogla biti
daleko.

Domicije uđe kroz visoka brončana vrata. Oktavijan
ustade čim je vidio izraz svoga prijatelja.

»Julije«, reče Domicije, »trebao bi ovo vidjeti.«
»Što je?« odvrati Julije.
»Nisam siguran da znam«, reče Domicije i naceri se.
»Pred vratima je čovjek Cirova stasa. Nosi nekakav sag.«
Julije ga bezizražajno pogleda. »Prodaje li ga?«
»Ne, gospodine, kaže da je to dar egipatske kraljice.«
Julije razmijeni pogled s Oktavijanom.
»Možda se žele ispričati«, reče Oktavijan sliježući
ramenima.

»Pošalji ga gore«, reče Julije.
Domicije nestane da bi se vratio s čovjekom koji je za
glavu nadvisivao trojicu Rimljana. Julije i Oktavijan čuli su
njegove teške korake prije nego što je stupio na vrata i vidjeli su
da Domicije nije pretjerivao. Čovjek je bio visok i bradat,
snažnim je rukama obavijao smotak zlatne tkanine.
»Pozdrav i čast tebi, konzule«, rekao je čovjek
besprijekornim latinskim jezikom. »Donosim dar Kleopatre,
kćeri Izidine, kraljice Egipta, štovane Ptolemejeve žene.«
Dok je govorio čovjek je s neizmjernom pažnjom
položio teret na pod. Nešto se u sagu pomaknulo i Oktavijan je
trgnuo mač iz toka.
Stranac se okrenuo na taj zvuk i podignuo dlanove.
»Molim, nema nikakve opasnosti«, rekao je.
Oktavijan stupi naprijed s mačem a čovjek brzo kleknu i
trzajem odmota sag.
Iz omota se otkotrljala mlada žena, dočekavši se na ruke
i koljena kao mačka. Julije je zinuo od čuda kad se smirila.
Oskudan komadić žute svile pokrivao je njezine grudi a drugim
joj je bio omotan struk, otkrivajući dugačke noge do golih
stopala. Koža joj je bila tamnozlatna a kosa raskuštrana zbog
boravka u sagu. Čuperci su joj padali sprijeda pokrivajući lice
koje se rumenjelo od vrućine i zbunjenosti. Možda je to bila
samo Julijeva mašta, ali on pomisli da je čuje kako tiho psuje
ispod glasa.
Dok su zaprepašteni Rimljani gledali, ona podiže donju
usnu napola preko gornje i otpuhnu kovčicu koja joj je
zaklanjala vid. Njezin se pogled zaustavi na Juliju dok se
namještala u dostojanstvenici položaj i polagano ustajala.
»Ja sam Kleopatra«, reče ona. »Htjela bih s tobom
nasamo govoriti, Cezare.«
Julije je bio zanesen. Imala je tijelo plesačice, s teškim
vjeđama i punim usnama koje su pokazivale rijetku putenost.
Blistale su na njoj zlatne naušnice i crven granat visio joj je o

vratu kao kaplja krvi. Bila je lijepa kao što se o njoj govorilo.
»Ostavite nas«, reče Julije ne gledajući druge.
Oktavijan je oklijevao trenutak dok se nije susreo s

Julijevim pogledom, zatim je izišao s Domicijem i bradatim
slugom.

Julije priđe stolu i napuni srebren pehar crnim vinom,
čineći to polagano da bi imao vremena razmisliti. Ona mu
pristupi i prihvati pehar objema rukama.

»Zašto si se isporučila na takav način?« upita Julije.
Onda popi dobar gutljaj prije nego što će odgovoriti i on
se pitao kako se osjećala dok je onako dugo bila zarobljena u
zagušljivom sagu.
»Da sam došla otvoreno, dvorjanici bi me utamničili. Ja
nisam dobrodošla u Aleksandriji, ne više.«
Gledala ga je u oči cijelo vrijeme dok je govorila, i Juliju
je bila neugodna njezina izravnost. Pokazao je prema klupi i
ona je pošla za njim, vukući polagano noge.
»Kako kraljica može ne biti dobrodošla?« upita Julije.
»Jer sam u ratu, Cezare. Moji vjerni ratnici su na
sirijskoj granici, ne mogu ući u Egipat. Moj život ne bi ništa
vrijedio da sam ovamo došla po danu.«
»Ne razumijem«, reče Julije.
Ona se nagnu bliže k njemu tako da je mogao osjetiti
kako snažan miris izbija iz njezine kože poput dima. On se
počeo tjelesno uzbuđivati zbog gotovo gole djevojke i trsio se
da to ne pokaže.
»Moj brat Ptolemej ima trinaest godina«, reče ona. »Pod
Panekom ne dolazi do riječi u vladanju mojom zemljom.«
»Tvoj brat?« reče Julije.
Ona kimnu. »Moj brat i ujedno moj muž.« Vidjela je
njegov izraz lica i tiho se nasmijala što se njemu svidjelo.
»To je formalna stvar, Rimljanine, da bi se očuvala čista
loza. Skupa smo bili kralj i kraljica, kao što se moj otac oženio
svojom sestrom. Kad bi Ptolemej dorastao do zrelosti, ja bih mu

rodila djecu da vladaju poslije nas.«
Julije se osjećao izgubljeno usred tih otkrića. Trudio se

naći nešto čime bi prekinuo tišinu koja je odjednom nastala
među njima.

»Krasno govoriš moj jezik«, osmjelio se napokon.
Ona se opet nasmijala, na njegovu radost. »Moj me je
otac naučio, iako sam ja prva u njegovoj lozi koja govorim
egipatski. Bi li ti draže bilo govoriti grčki? To je bio jezik moga
djetinjstva.«
»Drago mi je što to od tebe čujem«, reče on iskreno.
»Cijeli sam se život divio Aleksandru. Divno mi je kad
pomislim da ovdje sjedim s potomkom njegova generala.«
»Mene sada zove Egipat, Cezare; teče u meni kao vatra«,
reče ona.
Njezina je glatka koža bila bakrenozlatna, mazana uljem
cijelog života. Znao je da bi izvanredno bilo dodirnuti je.
»Ali ne možeš zasjesti na prijestolje, od straha«, reče on
tiho.
Kleopatra otpuhnu. »Ne bojim se svoga naroda. Oni su
vjerni božici u meni.«
Julije se namršti izjavi tako mlade djevojke. »Ja ne
vjerujem u takve stvari.«
Ona ga pogleda sa zanimanjem i on osjeti kako mu bilo
ubrzava. »Meso koje vidiš nije ništa, Cezare. Moj Ka je
božanstvo, boravi u meni do moje smrti. Ne može se vidjeti.«
»Tvoj Ka?«
»Moj... duh. Moja duša. Kao plamen u razbijenoj
svjetiljci, ako hoćeš.«
Julije odmahnu glavom. Činilo mu se da njezin miris
ispunjava svaki njegov udisaj, tako joj je blizu sjedio. Nije
primijetio da se ona pomiče, ali razmak između njih kao da se
smanjivao i u sobi je postajalo vruće.
»Nisi rekla zašto si došla k meni«, reče on.
»Zar to nije očito? Čula sam za tebe, Cezare. Molila sam

se Izidi da me izbavi iz progonstva i poslala mi je tebe. Ti imaš
vojsku koja će poremetiti ravnotežu u srcu Aleksandrije.«
Njezine su ga oči preklinjale.

»Što je s tvojim vojnicima?« upita on.
»Premalo ih je i uhode oblijeću njihov tabor kao muhe.
Izvrgnula sam se smrtnoj opasnosti da dođem do tebe, a ja sam
sama.« Posegnula je i dotaknula mu lice hladnom rukom.
»Treba mi častan čovjek, Cezare. Očajno mi je potreban. Ti
možeš tvrditi da ne razumiješ, ali bogovi su te zbog toga ovamo
doveli.«
Julije odmahnu glavom. »Progonio sam Gneja Pompeja,
koji je ubijen na vašoj obali.«
Ona nije skrenula pogled. »A što je njega nagnalo da
dođe u Aleksandrov grad? Ima mnogo luka. Ako ne možeš
vjerovati, onda mi pomozi da se osvetim kao što si se ti osvetio!
Zapovijed da se Pompej usmrti nosila je ime moje obitelji, na
našu sramotu. Panek se služi kraljevskim pečatom kao da je
njegov. Hoćeš li mi pomoći, Rimljanine?«
Julije nespretno ustade s divana, očaran njome. Sviđala
mu se pomisao da bahate dvorjane baci na koljena. Pomislio je
na konjanike i vojnike što dolaze iz Male Azije i pitao se hoće li
stići prije nego što istekne njegovih sedam dana.
»Koliko ljudi imaju oni?« reče Julije.
Ona se nasmiješila i ispružila noge sve dok joj prsti nisu
dodirnuli mramorni pod.

***

Domicije i Oktavijan promatrali su Julija dok je koračao

s novom energijom. Nije spavao niti je imao vremena obrijati
se, iako se sunce izdignulo iznad grada dok je kroz visoke
prozore dopirala buka trgovanja i života.

»Ovo nije naša borba, Julije«, reče Oktavijan, zabrinut i

uznemiren. Mogao je vidjeti kako mu se pred očima smanjuju
izgledi da se vrati u Rim i smjesta se u njemu javila odbojnost
prema ženi koja je donijela tu promjenu.

»Naša je, ako hoću da to bude«, odgovori Julije. »Moja
riječ je dovoljan razlog.« Zastao je, želeći da ga mlađi čovjek
razumije. »Ako se ovdje umiješamo, onda će možda jednog
dana ovaj grad biti dio našega carstva - i sav Egipat iza njega.
Zamisli to! Gradovi stariji od Grčke, i put prema Istoku.« Oči
su mu sjale od vizije i Oktavijan je znao da mu nema povratka
doma.

»Pretpostavljam da njezina ljepota nije utjecala na tvoju
prosudbu«, reče Oktavijan.

Julije srdito stegnu čeljust, zatim slegnu ramenima.
»Nisam na to otporan, priznajem, ali ovo je prigoda da se
odredi što je glavni rimski interes. Nisam mogao zamisliti bolju
priliku da presiječem čvor njihove zamršene politike. Ako su
bogovi na našoj strani, to su sigurno rimski bogovi! To me
glasno zove, Oktavijane.«

»A Rim te glasno zove da se vratiš!« odbrusi Oktavijan,
iznenadivši obojicu slušatelja. »Pobijedio si u svim svojim
bitkama. Zar nije vrijeme da počneš dijeliti nagrade? Ljudi
očekuju tvoju riječ o tome.«

Julije rukom protrlja bradu poprimivši odjednom
zabrinut izraz.

»Ako se vratim, možda nikada više ne ću napustiti Rim.
Previše sam star da bih planirao nove pohode. Ali nisam
dovoljno star da bih se uplašio još jednog pothvata radi
pravedne stvari. Kako mogu tvrditi da donosim svjetlo naše
civilizacije i nakon toga odvratiti se od ovog slučaja? Ako samo
zavirimo u vlastite poslove, propast će nam sav utjecaj koji smo
postigli.« Zastao je pred Oktavijanom i stisnuo ga za rame.
»Namjeravam iskoristiti utjecaj koji su mi priskrbile godine
ratovanja. Volio bih da mi se od svoje volje pridružiš, ali ako ne
možeš, slobodno se vrati.«

»Bez tebe?« reče Oktavijan znajući svoj odgovor. Julije
kimnu i Oktavijan uzdahnu. »Moje je mjesto s tvoje desne
strane. Ako kažeš da moramo nastaviti, bit ću s tobom, kao što
sam uvijek bio.«

»Ti si dobar čovjek, Oktavijane. Ako ne bude sinova da
me naslijede, bio bih ponosan da tebe vidim na svojemu
mjestu«, reče Julije i nasmija se. »Gdje bi inače našao ovakav
odgoj! Ovdje možeš od mene naučiti više politike nego što bi je
našao na sjednicama Senata tijekom deset godina. Misli na
budućnost, Oktavijane. Misli na ono što ćeš ostvariti kad mene
više ne bude. Ovo je Aleksandrov grad i on bi mogao biti
nagrada Rimu. A tko je bolji od nas da se zaogrne tim
plaštem?«

Oktavijan polagano kimnu i Julije ga potapša po ramenu.
»Koliko ih ima protiv nas, točno?« reče Domicije
upadajući u razgovor. Učinilo se da druga dvojica prekidaju
neku privatnu vezu.
»Previše za samu Desetu«, reče Julije. »Moramo čekati
dok ne stigne Četvrta. Čak i tada možda bi nam trebala
Kleopatrina vojska da završimo posao. Iako su toliko okruženi
dojavljivačima da će dvorjani sigurno doznati čim se pokrenu.
Moramo preoteti prednost od prvog trenutka, dok još misle da
ćemo otići u miru. Imamo iznenađenje. Kad ovdje bude Četvrta
u punoj snazi, udarit ćemo gdje to ne očekuju.«
On se naceri i Oktavijan mu odgovori smiješkom,
osjećajući uzbuđenje usprkos zlim slutnjama.
»Što imaš na umu?« upita Oktavijan.
»To je nalik na igru latrunculi,« reče Julije. »Moramo
zarobiti kralja.«

25. POGLAVLJE

Legionari su čekali u tami, zbijeni u svakom kutku

palače. Julije je bio pošao u pristanište da pozdravi vojnike
Četvrte legije kad su uplovili. Došli su očekujući da progone
Pompeja po novom kontinentu, ali umjesto toga postali su
dijelom plana da se otme kralj dječak. Možda je razlog tomu
bio povratak toplih noći, ili jednostavno činjenica da je Pompej
bio mrtav a oni napokon slobodni, ali među njih se zavuklo
rijetko raspoloženje mladenačkog uzbuđenja. Gurkali su se
međusobni i smiješili u mraku. Cezar je pobijedio neprijatelje, a
oni su svemu tome svjedočili.

Julije je čekao kraj teških vrata, zureći u mjesec. Čuo je
frktanje rimskih konja i pogledao prema izvoru zvuka,
promatrajući kako se giblju sjene. Konji su bili dobro
nahranjeni žitom, bolje nego tjednima prije toga. I palača je bila
puna namirnica, prvoklasnom robom iz Grčke, s Cipra, čak i sa
Sicilije. Rimsko je zlato imalo težinu na aleksandrijskim
molovima.

Unatoč napetosti Julije nije mogao skriti činjenicu da
uživa u sebi. Ciro, Brut i Regul doplovili su u Egipat. Ponovno
je imao svoje generale oko sebe i osjećao punoću života.

Brut nije mogao s ostalima dijeliti vedro raspoloženje.
Njegova slomljena ruka zacijeljela je tijekom tjedana potjere,
ali mišići su još bili preslabi da bi se usudio poći na takav
pothvat. Čeznuo je da im se pridruži, da bi se stvari vratile u
nekadašnje stanje. Bilo je trenutaka kad je mogao zaboraviti sve
što se dogodilo i zamisliti da su ponovno u Galiji ili
Španjolskoj, povezani povjerenjem i prijateljstvom. Ali nije
mogao zanemariti odbojne poglede ljudi koji su ga podsjećali

na njegov novi položaj. Nisu mu dopuštali ni najmanju sumnju
u toj stvari. Osjećao je svugdje da ga Oktavijan motri i zurio je
u prazninu dok taj osjećaj ne bi prošao. To će se promijeniti kad
mu se vrati snaga. Potrudit će se da se promijeni. Do tada je
prihvaćao da mora ostati i čuvati palaču do njihova povratka.

Zureći u noć, Julije nije isprva vidio Kleopatru. Došla je
tiho u pretrpan ulazni hodnik bez najave, vijugajući između
osupnutih vojnika. Julije se okrenuo na vrijeme da je vidi kako
se nasmiješila kad je netko lagano zazviždao i među vojnicima
se proširio val smijeha. Pojma nije imao kako je to učinila, ali
vidio je na njoj novu odjeću koja je samo malo manje otkrivala
nego ono što ju je nosila prigodom njihova prvog susreta.
Gibala se vitko poput djevojčice, iako su joj oči bile starije.
Zlatna kopča držala joj je kosu na zatiljku, a gole noge i
obnažen trbuh privlačili su kriomične poglede dok je hodala
između njih.

Julije se nehotice zarumenio kad mu se približila, znajući
da njegovi vojnici radosno izvlače vlastite zaključke o njegovu
iznenadnom zanimanju za Egipat. Njegovi su se generali sreli s
njom prije toga, ali i dalje su stajali kao skamenjeni kad se
zaustavila sučelice njima.

»Slušala sam o rimskoj hrabrosti«, reče ona mekim
glasom. »I vidjela sam koliko ste časni kad ste došli da mi
pomognete. Vi ćete upoznati zahvalnost kraljice kad se vratim
na prijestolje.«

Naklonila se grubim rimskim ubojicama i u tome
trenutku oni bi za nju pošli bilo kamo. Znali su da ne smiju
klicati ljepoti koja je tako ponizno došla među njih, ali prigušen
žamor odobravanja prosuo se kroz palaču, gotovo nalik na
režanje.

»Vrijeme je«, reče Julije gledajući kraljicu na čudan
način.

Njezina je koža svjetlucala u polutami i oči su joj bile
sjajne na mjesečini kad se okrenula prema njemu. Prije nego što