Conn Iggulden - Imperator 04 - Bogovi rata

***

Julija je sjedila u vrtu Pompejeve kuće u gradu igrajući

se s djetetom na krilu kad se njezin muž vratio doma. Dnevni se
mir narušio čim je povikao na sluge koji su mu pomagali.
Trgnula se zbog oštra tona i dijete se s koljena nasmijalo
njezinu izrazu lica pokušavajući oponašati majku. Dječak je
obećavao da će dalje prenijeti ozbiljne očeve crte i ona se pitala
hoće li naslijediti i njegovu ćudljivu narav. Zveket ispuštena
posuđa govorio joj je da je Pompej prošao kroz glavne sobe i da
joj dolazi u posjet. Mogla je čuti svaku riječ dok je naređivao da
mu donesu najbolji oklop i mač. Znala je da je Julije napokon
stigao u Grčku i srce joj je snažno lupalo kad je ustala.

»Tu si!« reče Pompej ulazeći u vrt. Nagnuo se da je
poljubi u čelo i ona je to primila sa škrtim smiješkom. Njihov
sinčić je pružio ruke ali time nije izazvao očevu pozornost.

»Kucnuo je čas, Julija. Ja odlazim i želim da se preseliš
na sigurnije mjesto.«

»Je li se iskrcao?« upita ona.
Pompej se namršti i zagleda joj se u oči. »Da. Tvoj se
otac probio kroz moju flotu.«
»Ti ćeš ga uništiti«, reče ona i bez upozorenja čvrsto
poljubi muža u usta. On porumenje od ugodna iznenađenja.
»Hoću«, reče on smiješeći se. Žensko je srce za njega
oduvijek bilo tajna, pomisli on, ali njegova je žena prihvatila
novu vjernost bez muke ili prijepora. Dobro je pristajala kao
majka njegovu sinu.
»A Brut? Hoćeš li ga iskoristiti?«
»Čim budem siguran, dat ću mu slobodu da širi zator
gdje god bude mogao. Imala si pravo glede njegovih konjanika,
Julija. Čovjek najbolje radi kad nije prečvrsto upleten u
zapovjedni lanac. Dao sam mu još dvije kohorte.«

Julija nježno spusti sina na tlo i malko ga odgurnu.
Približila se zatim mužu i stegnula ga u strastan zagrljaj.
Dopustila je ruci da sklizne ispod njegova trbuha i on je
odskočio smijući se.

»O bozi, nemam vremena!« rekao je podižući njezinu
ruku k svojim usnama. »Proljepšala si se u Grčkoj, ženo. Godi
ti ovaj zrak.«

»Ti mi godiš«, reče ona.
Usprkos brigama on je izgledao zadovoljno. »Sada neka
sluge pokupe sve što ti treba.«
S njezina lica nestane smiješak. »Zar ovdje nisam
sigurna?« reče ona. »Ne bih se željela seliti na neko nepoznato
mjesto u ovo vrijeme.«
Pompej zbunjeno trepnu. »O čemu ti to govoriš?« upita
je, odjednom nestrpljiv.
Ona se prisili da mu se primakne i uze ga za ruku. »Bit
ćeš još jednom otac, Pompeju. Ne bih željela izgubiti čedo.«
Lice njezina muža polagano se mijenjalo dok je to slušao
i razmatrao ženine riječi. Pogledao joj je u struk. »Ne vidi se.«
»Još ne, ali ti bi mogao mjesecima ostati na bojnom
polju. Vidjet će se.«
On kimnu, donoseći brzo odluku. »Vrlo dobro. Ovaj grad
je daleko od svake borbe, uostalom. Volio bih da mogu
nagovoriti senatore da ostanu ovdje s tobom, ali oni zahtijevaju
da prate legije.«
Pomisao kako će imati senatore da propitkuju svaku
njegovu zapovijed bila je dovoljna da uguši radost zbog njezine
novosti, opazi Julija.
»Moraš imati njihovu potporu, barem zasada«, reče ona.
On očajno zakoluta očima. »To je previsoka cijena,
Julija, vjeruj mi. Ali tvoj je otac ponovno izabran za konzula i
prisiljen sam pokoriti se volji onih budala. Znaju da su mi sada
potrebni, u tome je nevolja.« Pompej uzdahnu. »Imat ćeš barem
društvo njihovih obitelji. Ostavit ću još jednu centuriju da te

štiti. Sad mi obećaj da nećeš ovdje ostati ako se pojavi ikakva
opasnost. Previše si mi dragocjena da bih riskirao.«

Ona ga opet poljubi. »Obećavam.«
Pompej s ljubavlju razbaruši sinovu kosu. Glas mu se
vratio na prijašnju visinu kad se vratio u kuću izdajući nove
zapovijedi stražarima i osoblju. Otišao je nakon nekog vremena
i kuća se vratila u svoj uobičajeni sneni mir.
»Hoćeš li dobiti malo dijete?« upita njezin sin
piskutavim glasom, pružajući ruke da ga majka podigne.
Julija se nasmiješi pomišljajući kako će Brut reagirati
kad mu kaže. »Hoću, zlato moje.«
Oči su joj bile hladne na slabom suncu. Donijela je
odluku. Spoznaja da je Brut spreman izdati Pompeja pokazala
se teškim teretom otkad joj se povjerio. Djelomice ju je boljela
vlastita izdaja, ali između njezina oca i ljubavnika nije ostajalo
mjesta za vjernost Pompeju.

Gospodine, doista je ostalo malo vremena«, reče

Svetonije.
Ciceron je pratio njegov pogled preko balkona vijećnice

i usne su mu se stisnule.
»Ako me ne nagnaš da sve veliko i dobro iz Rima

odvučemo na njihovim šijama, ostaje nam samo da čekamo«,
reče on.

Protekli sat svjedočio je promjeni Svetonijeva ponašanja
od bezbrižna samopouzdanja do zgražanja zbog pomanjkanja
napretka. Promatrao je kako dolazi još jedna skupina robova da
poveća opću zbrku. Iznenadio se jul koliko je kovčega i omota
upleteno u preseljenje Senata, i mogao je zamisliti sve veće
Pompejevo nestrpljenje. Ispod njih dvojice počela je nova
svađa.

»Trebao bih ipak sići«, reče Svetonije preko volje.
Ciceron je pomislio kako ga treba pustiti da pokuša. Bit

će to veoma zabavno, iako mu se senator nije nimalo sviđao.
Zrelost mu nije donijela mudrosti, zaključi Ciceron gledajući ga
od glave do pete. Ali on je spona s Pompejevim vojnim
ustrojem i mora biti obziran prema njemu ako Senat želi
zadržati ikakav utjecaj za vrijeme borbe. Nužno im je potrebna
svaka prednost do koje mogu doći.

»Nisu raspoloženi za zapovijedi, Svetonije, čak i da je
Pompej ovdje. Bolje je strpljivo čekati.«

Nastavili su zuriti preko balkona, tražeći znak koji bi
pokazao da se zbrka smanjuje. Stotine robova nosile su papire i
materijale u vijugavoj povorci ljudi koja je izgledala kao da
nema kraja. Svetonije je čvršće stisnuo ogradu ne mogavši skriti
ljutnju.

»Možda bi im ti mogao objasniti hitnost, gospodine«,
reče naposljetku.

Ciceron se glasno nasmija. »Hitnost? Pompej je jasno
pokazao da mi nismo ništa drugo nego prtljaga. Zar je njemu
stalo do toga hoće li prtljaga ponijeti sa sobom prdjagu?«

Osjećajući nemoć Svetonije je progovorio bez
uobičajena opreza. »Možda bi ipak bolje bilo da ostanu. Od
kakve će koristi oni biti na bojnom polju?«

Ciceronova šutnja nagnala ga je da se osvrne oko sebe.
Govornik je bio hladno srdit, njegove riječi reske. »Trebali smo
biti vlada u progonstvu, mladiću, a ne lišeni svakog
odlučivanja. Bez nas Pompej nema pravo voditi rat u ime Rima.
Nimalo više nego Cezar, možda čak i manje.«

On se nagnu naprijed i zagleda se u sugovornika ispod
čekinjastih obrva.

»Izdržali smo godinu dana na ovome mjestu, Svetonije,
daleko od svake udobnosti i poštovanja. Naše obitelji kukaju da
ih odvedemo doma, ali mi im govorimo da izdrže dok se
ponovno ne uspostavi zakonit red. Zar si mislio da nećemo biti
sastavnim dijelom borbe?« Pokaza glavom prema gužvi u
vijećnici. »Ovdje ćeš naći ljude koji razumiju najistančanije

dosege civilizacije, one ideale koji se najlakše lome pod
vojničkim sandalama. Među njima su zakonodavci i
matematičari, najsposobniji članovi velikih obitelji. Umovi koji
će misliti za tebe kad se suočiš s protivnikom kakav je Cezar, je
li tako?«

Svetonije nije želio biti uvučen u raspravu, ali znao je da
bi ne trepnuvši ostavio Senat iza sebe, ako bi se njega pitalo.
Duboko je udahnuo, nemajući snage da se suoči s Ciceronovom
velikom srdžbom.

»Možda bi sada bolje bilo prepustiti Pompeju da donosi
odluke, gospodine. On je sposoban general.«

Ciceron je tako glasnuo prasnuo u smijeh da je Svetonije
poskočio. »U tome je nešto više od zapovijedi za bočni napad!
Cezar zapovijeda rimskim legijama. On je preuzeo vlast nad
novim

Senatom. Ti možda ne misliš dalje od zastava i rogova,
ali morat će se donijeti političke odluke prije svršetka, s tim
možeš računati. Pompeju će biti potrebni savjetnici, znao on to
ili ne.«

»Možda, možda«, reče Svetonije i kimnu pokušavajući
da ga time umiriti.

Ciceron se nije dao tako lako obeshrabriti. »Je li tvoja
ogluha toliko jaka da ti nije vrijedno ni raspravljati«, upita on.
»Što misliš da će se dogoditi ako Cezar pobijedi? Tko će tada
vladati, što kažeš?«

Svetonije se ukoči i odmahnu glavom. »On ne može
pobijediti, gospodine. Mi imamo...« Zastade kad je Ciceron
glasno otpuhnuo.

»Moje su kćeri oštroumnije, kunem ti se. Ništa nije
sigurno u bitci. Ulozi su previsoki da bi se jednostavno gurnule
vojske jedna protiv druge dok naposljetku ne ostane samo jedan
čovjek na nogama. Rim će biti bez obrane i naše neprijatelje
neće imati tko spriječiti da ne stupe na Forum po miloj volji.
Razumiješ li barem toliko? Mora postojati preživjela vojska kad

sva gungula i halabuka prestanu.« On uzdahnu jul Svetonijev
tup izraz. »Na što ćemo se osloniti iduće godine, i godine nakon
toga? Bude li pobjeda odlučna, neće biti nikoga da ograniči
Pompejevu vlast kad padne Cezar. Ako odluči proglasiti se
kraljem ili carem, napuštajući Republiku svojih predaka, ili pak
krenuti u osvajanje Afrike - neće biti nikoga tko bi se usudio
proturječiti. Ako nadjača Cezar, dogodit će se ista stvar i svijet
će se podjednako promijeniti. Ovo je novi poredak, mladiću,
bez obzira na ono što će se ovdje dogoditi. Kad jedan general
padne, mora se uspostaviti red i mir. Tada ćemo mi biti
potrebni.«

Svetonije je i dalje šutio. Mislio je kako čuje strah u
Ciceronovim upozorenjima i prezreo je starčevu zabrinutost.
Ako Pompej odnese pobjedu, Svetonije će osjetiti samo radost,
makar to vodilo u carstvo koje će početi na grčkim bojištima.
Cezar raspolaže mnogo manjim snagama i uskoro će gladovati.
Čak i nagađanje da bi Pompej mogao ne pobijediti bilo je
uvrjedljivo. Nije mogao odoljeti posljednjem žalcu.

»Možda će tvojem novom poretku biti potrebna mlađa
krv, senatore.«

Starčev se pogled nije pokolebao.
»Ako je prošlo vrijeme za mudrost i raspravu, neka nam
onda svi bogovi pomognu«, rekao je na kraju.

Brut i Seneka jahali su skupa na čelu legija koje su

miljama potamnile grčki krajolik. Seneka je iznimno bio šudjiv
i Brut je slutio da razmišlja o Labijenovim zapovijedima i
njihovu smislu. Iako je u toeriji bila čast predvoditi veliku
vojsku, obojica su znala da će u ispitu odanosti ostati mrtvi na
bojnom polju već nakon prvog juriša.

»Barem ne moramo gacati po blatu kao svi ostali«, reče
Brut bacivši pogled iza sebe.

Seneka se prisili na kiseo smiješak. Postrojbe su bile

odijeljene tisućama tovarnih životinja i kola, i bila je istina da
će daleko začelje stupati stazom koju će neugodno utrti oni koji
prođu prije njih.

Negdje ispred njih bile su legije koje su se iskrcale u
Oriku pod vodstvom generala čije je ime u vojsci bio gotovo
poštapalica za pobjedu. Svaki je čovjek slušao izvješća iz Galije
pa je unatoč nejednakoj brojnosti malo njih mislilo da će skore
bitke biti išta drugo osim krvoprolića.

»Mislim da će nas Pompej žrtvovati«, reče Seneka
gotovo pretiho da bi ga Brut čuo. Kad je osjetio generalove oči
na sebi, potonuo je u sedlu. »Kad pomislim koliko sam daleko
stigao poslije Korfinija, volio bih da ne budemo poldani u
prvim trenutcima bitke samo zato da bi se iskušala naša
odanost.«

Brut pogleda u stranu. On je razmišljao o istoj stvari i
borio se da nađe rješenje. Labijenova Četvrta marširala je
odmah iza njegovih kohorta i zapovijedi su bile bolno jasne.
Svako maštovito tumačenje dozvalo bi brzo uništenje s leđa.
Iako bi zbog toga nastala zbrka u početnom Pompejevu napadu,
Brut je znao da je Labijen sposoban za takav nemilosrdan čin, i
mogao je samo ne gledati iza sebe da ne vidi generala koji ga
promatra. Osjećao je jednako postojan nadzor kao u Dirahiju i
to mu je počinjalo ići na živce.

»Sumnjam da će naš voljeni vođa narediti izravan juriš
na neprijatelja«, reče Brut naposljetku. »Pompej zna da će Julije
smišljati kako da stekne prednost, i previše ga cijeni da bi
krenuo na juriš čim se sretnemo. Julije će...« Ulovio je sam sebe
u riječi i srdito odmahnuo glavom. »Cezar će vjerojatno
postaviti zasjede i zašiljene kolce po zemljištu, iskopati jame i
sakriti bočne snage gdje god bude imao zaklon. Pompej mu
neće dopustiti da ima takvu prednost. Gdje god naiđemo na
njega bit će zasjeda, to ti jamčim.«

»Onda ćemo mi biti ljudi koji će poginuti dok to budemo
otkrivali«, reče Seneka turobno.

Brut otpuhnu. »Ima trenutaka kad zaboravljam tvoje
pomanjkanje iskustva, što je pohvala, usput rečeno. Pompej će
zauzeti položaj u blizini i poslati izvidnike da istraže teren. Dok
mu je Labijen savjetnik, neće nas poslati dok nam se ne ukaže
ravna staza da progrmimo kroz njihove redove. Kladio bih se da
će tako biti, ako Labijen već nije upravo tako postupio.«
Nasmijao se jul da se Senekino raspoloženje vidljivo popravilo.
»Naše legije nisu jurišale kao luđaci od vremena Hanibala i
njegovih gadnih slonova, Seneka. Učimo iz pogrješaka, dok se
svaki novi neprijatelj s nama sukobljuje prvi put.«

Senekin je smiješak nestao. »To ne vrijedi za Cezara. On
poznaje Pompeja bolje nego itko od nas. On poznaje nas.«

»Ne poznaje mene«, reče Brut resko. »Nikada me nije
poznavao. I mi ćemo ga razbiti, Seneka.«

Vidio je kako je Senekin stisak na uzdi dovoljno snažan
da mu pobijele članci pa se upitao je li taj čovjek kukavica. Da
je Renije tu, on bi odbrusio nešto grubo da ojača hrabrost
mladog časnika, ali Brut nije znao naći potrebne riječi.

»Ako hoćeš, mogu te poslati natrag prije prvog juriša«,
rekao je nakon uzdaha. »U tome neće biti sramote. Mogu ti
narediti da odneseš poruku Pompeju.« Ideja ga je zabavljala pa
je nastavio. »Nešto poput: 'Sada vidi što si učinio, stara budalo.'
Što kažeš na to?«

Seneka se nije nasmijao, samo je promatrao čovjeka koji
je tako samopouzdano jahao kraj njega. »Ne. Ovo su moji ljudi.
Poći ću kamo oni pođu.«

Brut pruži ruku preko razmaka između konja i potapša
mladića po ramenu. »Zadovoljstvo mi je služiti s tobom,
Seneka. Sada se prestani brinuti. Idemo pobijediti.«

13. POGLAVLJE

Usprkos teškom zimskom plaštu koji ga je štitio od

najgore studeni, Pompej se osjećao kao da se sledio s oklopom.
Činilo se da mu jedinu toplinu pruža gorka tekućina što je
klokotala i slijevala se niz grkljan u crijeva oduzimajući mu
snagu. Po poljima na ugaru bilo je zamrznutih gruda koje su
strašno otežavale napredovanje. Sjetio se kako je u mladosti bio
sposoban prijeći preko najgorih krajnosti ratovanja, ali sad je
mogao samo stisnuti zube da ne bi glasno cvokotao. Dvostruke
perjanice pare sukljale su iz nozdrva njegova konja i Pompej je
rastreseno spustio ruku da ga potapše po vratu. Njegove su se
misli bavile vojskom koju je mogao vidjeti u daljini.

Nije mogao poželjeti bolji položaj. Cezarove su se legije
zaustavile četrdeset milja istočno od Orika, na kraju ravnice
okružene šumama. Pompejevi izvidnici došli su do vrha
uzvisine i smjesta izvijestili glavne snage, nakon što su prošli
kraj Bruta i Seneke ne bacivši na njih pogled. Pompej je došao
naprijed da provjeri njihova opažanja i sad je šuteći sumnjičavo
motrio.

U ledenom zraku barem nije bilo magle. Iako su
Cezarove snage morale biti dvije milje daleko, isticale su se na
kržljavoj travi ravnice. Iz tolike daljine nisu izgledale kao
prijetnja, doimale su se poput sitnih metalnih broševa
zabodenih u tvrdo tlo. Bile su nepomične kao mjestimična šuma
koja je pokrivala padine brežuljaka, i Pompej se namrštio.

»Što li radi« promrmljao je između stisnutih zubi.
S jedne strane osjećao je radost što je našao neprijatelja
unutar dosega, ali njegova prirodna opreznost ponovno se
povrdila. Julje nikada ne bi stavio svoj opstanak na jednostavni

sudar oružja. Ravnica gdje je okupio vojsku bila je dobar teren
za juriš i Pompej je znao da bi njegovo konjaništvo moglo
uništiti manji broj konjanika koje je Julije doveo u Grčku. To je
bilo previše primamljivo i Pompej je odmahnuo glavom.

»Koliko legija možeš nabrojiti, Labijene?« reče on.
»Samo šest, gospodine«, odgovori Labijen smjesta.
Prema njegovu kiselu izgledu Pompej je mogao zaključiti da
dijeli iste sumnje.
»Gdje je onda sedma legija? Cime se ona bavi dok ovdje
stojimo i promatramo ostale? Razašalji izvidnike daleko
naokolo. Želim da je nađu prije nego što krenemo dalje.«
Labijen izda zapovijedi i najbrži njihovi konjanici
pohitaše u svim smjerovima.
»Jesu li oni nas vidjeli?« upita Pompej.
Umjesto odgovora Labijen pokaza prstom daleka
konjanika koji je kasao duž stjenovite crte šume što je
obrubljivala ravnicu. Dok su njih dvojica promatrala, čovjek je
podignuo zastavu i dao znak Julijevim snagama.
»To mi se ne sviđa«, reče Pompej. »U onim se šumama
može svašta skrivati. Ipak sve toliko sliči na zamku da se pitam
je li njegova želja da i mi dođemo do toga zaključka.«
»Ti imaš viška ljudi, gospodine. S dopuštenjem, ja bih
poslao jednu legiju da ih iskuša - možda kohorte s generalom
Brutom, gospodine.«
»Ne. Premalo njih ne bi otkrilo zamku, ako postoji. On
bi ih pustio da se približe i onda bi ih uništio. Izgubili bismo
ljude uzalud. A veće snage ne želim poslati prije nego što
dobijem opširnije informacije. Reci ljudima da čekaju dok se ne
vrate izvidnici. Razdijeli im topao obrok i kaži im da budu
spremni na sve.«
Vjetar je jačao kako je dan protjecao. Dirahij je bio
daleko iza njih i Pompej je znao da su njegovi ljudi umorni.
Možda je bolje prenoćiti u logorima i krenuti dalje u zoru.
Slutio je da se Labijena ne doimlju njegove mjere opreza, ali

Pompej se još mogao sjetiti kako je Julije okupio oko sebe
Primigeniju i od nje načinio jezgru svoje slavne Desete legije.
Čak i oni koji su mrzili Cezara priznavali su mu sposobnost da
postigne uspjeh protiv nadmoćnijeg protivnika. Njegova se
vještina mogla pročitati iz svakoga izvješća, i Pompej je znao
da je Julije jedan od rijetkih ljudi koji stalno osjećaju bitku dok
ona bjesni oko njih. Galija nije pala sama od sebe, nisu ni
britanske obale. Njegovi su ljudi ponajprije odani njemu, iznad
Senata i Rima. Kad je od njih zahtijevao da umiru, oni su
polazili zato što je on to zahtijevao. Možda su zbog te vjere bili
naviknuti na pobjede. Labijen se nikada nije ni sreo s tim
čovjekom, i Pompej je bio čvrsto odlučan da ne bude još jedno
ime na popisu onih koje je Julije svladao. Želudac mu se grčio
od boli i on se neudobno pomaknuo u sedlu.

»Gospodine! Pomiču se na istok!« viknu jedan od
izvidnika, upravo kad je to i sam Pompej primijetio. Desetak
časaka nakon početka pomicanja neprijateljskih legija stigao je i
udaljeni šapat njihovih rogova, gotovo izgubljen na vjetru.

»Tvoje mišljenje, generale?« promrmlja Pompej.
»Možda nas pokušavaju uvući u borbu«, reče Labijen
sumnjičavo.
»To bih i ja rekao«, odgovori Pompej. »Neka izvidnici
održavaju najširi lanac do nas dok se budemo pomicali za
njima. Želim da jedan drugoga mogu stalno vidjeti.«
Labijen baci zabrinut pogled na gustu šumu koja je
okruživala područja čistine svuda oko njih. Grane su čak i zimi
tvorile neprovidnu masu i teško bi izvidnicima bilo ostati u
stalnom dodira na takvu terenu.
»Za samo nekoliko sati past će mrak, gospodine«, reče
on.
»Učini najviše što možeš za vidjela«, reče resko Pompej.
»Želim da osjećaju kako im dišemo za vratom kad počne padati
noć. Neka strahuju što ćemo im učiniti kad nas više ne budu
mogli vidjeti. Sutra će biti dovoljno dug dan da ih sve

pobijemo.«
Labijen pozdravi i smjesta odjaha da izda zapovijedi.

Legionare koji su već bili počeli sjedati u skupinama očekujući
obrok pozvali su centurioni da ustanu. Labijen se pravio da ne
čuje promrmljane pritužbe iz redova vojnika dok je jahao
između njih da bi časnicima prenio zapovijed. Vojnici rado
kritiziraju teškoće svog života, to je znao, ali to su bili iskusni
ljudi i to su činili više od navike nego od stvarna osjećaja. Od
početka su znali da će zimsko ratovanje biti ispit njihove
spremnosti i izdržljivosti. Nije očekivao da bi se mogli slomiti.

Kad se velika kolona počela gibati, Brut je odjahao
natrag duž linije izvidnika i njegov srebreni oklop privukao je
pozornost Pompejevih časnika. Prožimale su ga emocije i jahao
je vješto bez ikakva napora. Pompej ga je vidio kako se primiče
i njegov je izraz postao malko napetiji dok su mu se usta
pretvarala u blijedu crtu na preplanuloj koži.

Brut se zaustavi, pred Pompejevim konjem i brzo
pozdravi. »Gospodine, moji su ljudi spremni za napad. Na tvoju
zapovijed, pustit ću ih da pojure.«

»Vrati se na svoj položaj, generale«, odgovori Pompej i
tržnu se zbog grča u želudcu. »Neću krenuti na juriš preko
zemljišta koje je protivnik mogao na vrijeme pripremiti.«

Brut nije pokazao nikakvu reakciju na vojskovođinu
zapovijed. »On je krenuo, gospodine, i to je pogrješka. Nije
imao vremena postaviti zamke na cijelom području.« Pompejev
se izraz nije promijenio i Brut poče žurnije govoriti. »On nas
poznaje obojicu, gospodine. Misli da ćemo čekati i procjenjivati
njegove planove prije nego što udarimo. Ako sada krenemo,
možemo ih raniti prije mraka. Do trenutka kad se budemo
morali povući, pobjedom ćemo podignuti moral našim
vojnicima i narušiti njegovo samopouzdanje.«

Kad je Brut završio, Pompej je lagano trgnuo uzdom.
Labijen je primijetio taj znak i dojahao do Bruta.

»Dobio si zapovijed, generale«, reče on.

Brut ga pogleda i Labijen se načas ukočio od onoga što
je vidio u njegovim očima. Tada Brut opet pozdravi i odjaha
natrag u čelne redove.

Pompej zabubnja prstima po visokom obluku na sedlu,
što je bio znak napetosti koju je izazvao Brut. Labijen nije
prekidao tišinu dok su nastavili jahati, dopuštajući Pompeju da
razmišlja na miru.

Izvidnici su se javljali svakog sata da ih održe na liniji
kad bi glavnini postalo nemoguće da ih vidi. Zimska se noć
brzo spuštala i Pompej je sa sve većim nestrpljenjem čekao da
se neprijateljske legije zaustave.

»Ako se uskoro ne zaustave, provest će noć na
otvorenom«, reče Pompej srdito. »Pola će ih umrijeti od
smrzavanja.«

Zažmirio je kroz sjene drveća u daljinu, iako ništa nije
bilo vidljivo. Neprijatelj je bio nestao u sumraku, ali
najudaljeniji izvidnici i dalje su javljali o njihovu napredovanju.
Pompej stisnu čeljusti od hladnoće i upita se nije li i to
iskušavanje. Možda se Julije nada da će im umaknuti, ili ih
jednostavno želi navesti da stupaju do smrti preko grčkih
ravnica.

»Možda su već prije pripremili logor, gospodine«, reče
Labijen.

Usne su mu bile umrtvljene i znao je da će Pompej
morati dopustiti ljudima da se odmore ili će početi gledati kako
padaju s nogu. Zatomio je svaki znak ljutnje kad je Pompej
nastavio jahati kao da nije svjestan patnje ljudi oko sebe. Nije
želio nagovarati svoga zapovjednika, ali ako uskoro ne podignu
logor izvrgnut će se opasnosti da izgube prednost koju su tako
mukotropno ostvarili.

Zvuk kopita u galopu otrgnuo je obojicu od misli i
hladnoće.

»Zaustavili su se, gospodine!« izvijesti izvidnik. »Mala
skupina jaše prema nama.«

Pompej podiže glavu poput psa koji je nešto nanjušio.
»Koliko ih je?« upita.

I pri posljednjem sivom svjetlu Labijen je mogao vidjeti
kako se izvidnik toliko smrznuo da se jedva drži u sedlu.
Primaknuo je konja bliže i uzeo uzdu iz ukočenih prstiju
mlađeg čovjeka. »Tvoj te vojskovođa pita koliko ih dolazi«,
reče on.

Izvidnik trepnu, sabirući misli. »Trojica, gospodine, pod
zastavom primirja«, odgovori on.

»Naredi da se podigne tabor, Labijene«, reče napokon
Pompej. »Želim visok nasip oko nas prije nego što stignu. Oni
će sigurno prenijeti Cezaru svaku pojedinost kad se vrate. Neka
sve bude na svome mjestu.« Zastao je i uspravio leđa da prikrije
nelagodu. »Pošalji mi liječnika. Treba mi malo njegove krede i
mlijeka da mi smiri želudac.«

Labijen posla čovjeka da trkom ispuni zapovijed.
Premda su umorni i smrznuti, pedeset tisuća vojnika će začas
podignuti utvrđen tabor. S tim su se gotovo srodili nakon tako
duga uvježbavanja, i bilo mu je drago kad je vidio da se počinju
oblikovati četvorine. Zvuk sjekira što ruše debla bio mu je
dobro poznat i on se počeo opuštati. Pompej je prekasno izdao
zapovijed, priznavao je Labijen sam za se. Dio posla dovršavat
će se po mraku i bit će nesreća.

Mnogo više brinula su ga tri čovjeka koja je Cezar
poslao na pregovore s Pompejem. Što se ima reći u tako kasnoj
fazi pohoda? Ne može biti riječi o predaji bez ijednog izbačena
koplja. Labijen se namrštio u mraku kad je pomislio da pošalje
nekoliko svojih konjanika da pobiju izaslanike. Nije se bojao
posljedica ako bi se trupla pokopala, znajući da bi Pompej
mislio kako se radilo o varci ili taktici odgađanja. Labijen je
imao odanih ljudi u koje se mogao pouzdati da bi ih smaknuli
po mraku i tada bi to bila tek još jedna mala, brzo zaboravljena
tajna.

S druge strane mogao je pothranjivati ono što je u

Pompeja vidio kao strah od neprijatelja. Samopouzdanje koje je
privuklo Labijena pri njihovu prvom susretu kao da je nestalo
čim su stigle vijesti o iskrcavanju u Oriku. Labijen je također
vidio kako Pompej rukom pritišće trbuh i bojao se da bolest
dolazi jače do izražaja nego njegovo zdravlje i narav. Pompej je
vidljivo stario i Labijen se suočavao s ulogom vojskovođina
zamjenika što je daleko nadmašivalo sve što je očekivao.

Bio je na rubu odluke da pozove k sebi svoje pouzdanike
kad se javio jedan od izvidnika. Trojica jahača stigla su na
granicu od jedne milje i stizala su k njima s pratnjom. Labijen je
spustio ruku i naljutio se što mu je oklijevanje pokvarilo zrelu
prigodu. Možda je to tajna Cezarova genija, pomisli on dok mu
je iskrivljen osmijeh natezao usta. Njegovi se protivnici muče
nagađajući što će sljedeće pokušati. Labijen se upita bi li i on
bio jednako ranjiv kao što Pompej izgleda, pa se ohrabri
nazočnošću gradskih legija koje su doveli sa sjevera. Bez obzira
na mudrost koju Cezar pokazuje na bojnom polju, on se nikada
nije sukobio s rimskim legijama u punoj snazi. Galija ga nije
mogla pripremiti za njihov napad.

Do časa kad su se trojica jahača pojavila iz tame, logor je
poprimao oblik. Tisuće legionara iskopale su rovove i
podignule zemlju do visine dva čovjeka. Svako stablo miljama
ukrug bilo je posječeno i pretvoreno u kolce, prepiljeno i
pobodeno na mjesto. Zemljani nasipi i travnato busenje
podupirali su stupove, tvoreći neprobojni zid za neprijateljsku
paljbu. Sagradili su ni iz čega utvrde za nekoliko sati, luke mira
i sigurnosti u divljini. Baklje su stajale na željeznim stalcima
svuda po taboru i treperavim žutilom rasvjedjavale noć. Labijen
je mogao namirisati kuhanje mesa na noćnom vjetru i prazan
mu je želudac zakrulio. Njegove će potrebe morati malo dulje
čekati i on je silom zatomio tjelesnu slabost.

Čekao je da u tabor uđu trojica jahača koja su prošla
između izvidničkih linija, zapažajući znamenja Desete legije i
centurionske oklope. Cezar je poslao više časnike da

pregovaraju s Pompejem, primijeti Labijen. Bili su prisiljeni
hodati kroz obrambene prstenove s isukanim mačevima iza
leđa. Labijen ih je promatrao naborana čela. Na njegovu
zapovijed oduzeti su im konji i trojica su ratnika brzo
opkoljena. Labijen zakorači preko smrznuta tla prema njima.
Razmijenili su poglede dok im se približavao i njihov je vođa
prvi progovorio.

»Došli smo po zapovijedi Gaja Julija Cezara, rimskoga
konzula«, reče on. Centurion je samopouzdano stajao kao da
nije bio okružen ljudima koji su bili spremni da ga sasijeku na
prvu iznenadnu kretnju.

»Čini se da si malko tup za diplomaciju, vojniče«,
odgovori Labijen. »Kaži onda svoju poruku. Čeka me jelo.«

Centurion odmahnu glavom. »Ne tebi, Labijene. Poruka
je za Pompeja.«

Labijen pogleda ljude, lice mu je bilo smireno ne odajući
nikakvu srdžbu. Nije mu promaknula činjenica da je njima bilo
poznato njegovo ime i pitao se koliko uhoda ima Cezar u
Grčkoj. Doista ih je morao pobiti prije nego što su stigli na
odredište, pomisli Labijen sa žaljenjem.

»Ne možete se približiti vojskovođi s oružjem,
gospodo«, reče on.

Oni kimnuše i otkopčaše mačeve i bodeže, pustivši ih da
im padnu kraj nogu. Vjetar je hujao oko njih i najbliže su baklje
mahnito lepršale.

»Skinite odjeću sa sebe, a ja ću narediti da vam donesu
drugu.«

Trojica su izgledala srdito, ali nisu se opirala i uskoro su
bili goli i drhtali. Njihova je koža pokazivala da su se godinama
borili, sakupivši mrežu ožiljaka. Čovjek koji je govorio imao je
posebno lijepu zbirku i Labijen pomisli kako Cezar mora imati
izvrsne liječnike kad je preživio. Stajali su ne pokazujući
neugodnosti i Labijen osjeti trun divljenja što se nisu grčili od
studeni. Videći koliko su oholi, htio je narediti pomnu pretragu,

ali od toga je odustao. Pompej će se pitati zbog čega su toliko
zadržani.

Robovi su donijeli grube vunene pokrivače kojima su
centurioni omotali golu kožu koja je već počinjala modrjeti.

Labijen pregleda njihove sandale tražeći nešto neobično,
zatim slegnu ramenima i baci im ih natrag.

»Otpratite ih u logor broj jedan, do zapovjedničkog
šatora«, reče on.

Izbliza je promatrao njihova lica, ali ti su ljudi bili
ravnodušni poput vojnika što su stajali oko njih. Labijen je znao
da će njegovo jelo morati malo dulje pričekati. Bio je previše
znatiželjan zašto je Cezar poslao važne ljude na takav sastanak.

Logor broj jedan sadržavao je jedanaest tisuća ljudi i

ključne karike zapovjednog lanca. Okruživala su ga četiri druga
logora slične veličine, tako da bi iz zraka izgledali kao latice
cvijeta na dječjem crtežu. Tri su obilježena puta presijecala
središte tabora, i dok je Labijen koračao glavnom stazom prema
Pompejevu zapovjednom šatoru, vidio je kako centurioni
uočavaju svaku pojedinost oko sebe. Namrštio se pomislivši
kako će oni prenijeti svoja opažanja neprijatelju te je još
jednom razmotrio mogućnost da ih potiho ubije. Da ne bi
propustio drugu prigodu, odvojio se od pratnje i dao brze upute
tribunu iz svoje Četvrte legije. Čovjek je bez oklijevanja
pozdravio i pošao skupiti desetak drugih za taj zadatak. Labijen
je zatim pohitao glavnom stazom da sustigne Cezarove ljude,
osjećajući se bolje u pogledu njihova poslanstva.

Pretorski je šator bio golema građevina od kože blizu
sjevernih vrata tabora. Ojačana gredama i povezana konopima
bila je temeljita kao zidana zgrada i sigurna protiv kiše ili oluje.
Cijelo je područje bilo dobro osvijetljeno uljanim bakljama koje
su djelomice bile zaštićene željeznom rešetkom. Njihovi su
plamenovi palucali na vjetru bacajući čudnovate sjene kad je

Labijen stigao do svojih ljudi i naredio im da se zaustave.
Izrekao je dnevnu lozinku stražarima i ušao pod šator, zatekavši
Pompeja u raspravi s desetak časnika. Šator je bio jednostavno
namješten, s dugačkim stolom i urešenom hrastovom stolicom
za Pompeja. Klupe za sastanke naslanjale su se na zidove i sve
je imalo spartanski izgled, što je Labijen odobravao. I što je
važnije, pod šatorom je bilo mnogo toplije nego vani. Žeravnici
su se žarili na nabijenoj zemlji i svojom toplinom zgušnjavali i
umrtvljivali zrak. Labijen osjeti kako mu znoj izbija po koži od
iznenadne promjene.

»Doveli ste ih ovamo?« upita Pompej. Ruka mu se
polagano spustila na trbuh dok je govorio.

»Svukao sam ih i pretražio, gospodine. S tvojim
dopuštenjem, reći ću svojim ljudima da ih uvedu.«

Pompej mahnu prema zemljovidima na teškom stolu i
jedan od časnika brzo ih smota u uredne svitke. Kad ništa važno
nije više bilo vidljivo, sjeo je pomno i savršeno namjestio
nabore na togi preko nogu.

Trojica su se centuriona dobro držala kad su došla pred
Pompeja. Unatoč tomu što su bili čudno odjeveni, njihova
kratko ostrižena kosa i ožiljci po rukama smjesta su potvrdili
što su i kakvi su. Pratnja je držala gole mačeve zauzimajući
mjesto uza zidove šatora i ostavljajući trojicu izaslanika
sučelice Pompeju. Labijen je shvatio kako teže diše dok je
čekao zaboravivši na glad.

»Kažite mi onda što to važno ima poručiti Cezar kad je
izvrgnuo pogibelji vaše živote«, reče Pompej.

U tišini se moglo čuti samo pucketanje žeravnika.
Centurion koji je prije govorio istupi korak naprijed, a
svi stražari u šatoru kao jedan prijeđoše iz mirovanja na bridak
rub opasnosti. On ih je pogledao i načas podignuo oči kao da ga
zabavlja njihov stav.
»Ja se zovem Decimo, gospodine. Centurion sam u
Desetoj legiji. Već smo se jednom sreli, u Ariminu.«

»Sjećam te se«, reče Pompej. »Na sastanku s Krasom.
Bio si ondje kad je Cezar donio zlato na povratku iz Galije.«

»Bio sam, gospodine. Konzul Cezar je radije poslao
čovjeka kojega ćeš prepoznati da pokaže dobru volju.«

Usprkos neutralnu tonu, Pompeja je smjesta obuzela
srdžba. »Nemoj se služiti lažnim naslovom u mojoj nazočnosti,
Decimo. Čovjek kojega slijediš nema prava da ga preda mnom
nazivaju konzulom.«

»Izabran je glasovanjem po izbornim jedinicama,
gospodine, u skladu s najstarijom tradicijom. On zahtijeva vlast
i prava koja su mu dali građani Rima.«

Labijen se namrštio pitajući se što Decimo očekuje da će
postići kad se već na početku sastanka tako suprotstavlja
Pompeju. Nije mogao izbjeći pomisao da su te riječi upućene
drugim nazočnim ljudima s kojima se moglo računati da će o
njima raspravljati s prijateljima i kolegama. Kao da je dijelio
njegovu sumnju, Pompej se osvrnuo da pogleda ljude u šatoru i
čelo mu se smrknulo.

»Budući da sam diktator, čak i lažni konzuli moraju se
pokoravati mojim zapovijedima, Decimo. Ali pretpostavljam da
nisi došao raspravljati o tome.«

»Nisam, gospodine. Poslan sam ovamo da zahtijevam da
vojnici vjerni Rimu napuste ovaj tabor te da se potom ili udalje
s bojnog polja ili pristupe Cezarovim legijama u borbi protiv
tebe.«

Odmah je nastala gužva. Pompej je ustao sa stolice i na
njegov su znak najbliži stražari udarcima svalili svu trojicu
izaslanika na koljena. Nijedan od njih nije ni pisnuo. Pompej se
teško suzdržavao.

»Tvoj gospodar je drzak, Decimo. Ovdje nema izdajica.«
Decimo je izgledao malko ošamućeno od udarca po
zatiljku. Podignuo je ruku da se počeše po mjestu gdje je udaren
i da zatim bolje promisli što će učiniti. Stražari oko njega jedva
su čekali da ga sasijeku na najmanji izazov.

»U tom slučaju imam njegovu ovlast da ponudim mir,
gospodine. Radi dobrobiti Rima, on traži da ga saslušaš.«

Pompej se s teškoćom sjetio svoga dostojanstva.
Podignuo je ruku spremajući se izdati zapovijed da se
centurioni smaknu i Decimo je promatrao njegovu kretnju dok
su mu se oči sjajile na svjedu baklja.

»Pazi, Decimo«, rekao je naposljetku Pompej. »Ne
dopuštam da mi se predbacuje u vlastitom taboru. Pomnije biraj
riječi ili ćeš biti smaknut.«

Decimo kimnu. »Cezar želi da se zna kako on služi Rimu
iznad vlastite sigurnosti ili častohleplja. On ne želi vidjeti kako
se rimske vojske međusobno uništavaju da bi iza njih ostao grad
s kukavnom obranom tijekom cijelog naraštaja. On nudi mir,
ako se prihvate neki uvjeti.«

Pompej stisnu šaku koju je držao u zraku i jedan od
dvojice s Decimom lagano se tržnu, očekujući svakog trenutka
da će osjetiti hladno željezo u leđima. Decimo nije odgovorio
na prijetnju, i dok je Pompej u njih zurio svi su začuli povišene
glasove izvan šatora.

Trenutak poslije toga ušao je Ciceron s još dvojicom
senatora koji su nahrupili u toplinu s kristalima mraza na
plaštevima. Bili su blijedi od hladnoće, ali Ciceron je smjesta
shvatio prizor ispred sebe. Naklonio se Pompeju.

»Generale, došao sam predstavljati Senat na ovom
sastanku.«

Pompej je starca prostrijelio pogledom, ali ga nije mogao
otjerati dok gledaju trojica centuriona.

»Dobro si došao, Cicerone. Labijene, privuci klupu za
senatore da mogu svjedočiti Cezarovoj drskosti.«

Senatori sjedoše a Decimo upitno podiže obrve. »Trebam
li ponoviti što sam rekao, generale?« reče on.

Njegov je mir bio neprirodan za čovjeka s oštrim
željezom za vratom i Labijen se pitao nije li centurion žvakao
korijenje za koje kažu da otupljuje strah. Pompej se vrati na

stolicu i njegovi se dugački prsti pozabaviše naborima na togi
dok je razmišljao.

»Cezar je ponudio mir«, reče Ciceronu. »Pretpostavljam
da je to još jedan pokušaj da se među našim ljudima posije
nesloga.«

Decimo pognu glavu na trenutak i duboko udahnu. »Moj
gospodar tvrdi da ima prava koja mu je udijelio narod Rima na
zakonitim izborima. Prema tim pravima on prihvaća
odgovornost da izbjegne rat ako je to moguće. Boji se da bi
sukob između nas ostavio opustošenu Grčku i nezaštićen Rim.
On prije svega misli na Rim.«

Ciceron se nagnu naprijed kao stari jastreb. »Ali treba
podnijeti i određeni žalac, je li tako? Ja ne bih od Cezara
očekivao da će najprije izazivati našu flotu kako bi stigao do
Grčke i zatim se krotko odreći svoga-častohleplja.«

Decimo se nasmiješi. »Ne, senatore. On traži mirno
rješenje samo zato što ne želi vidjeti kako slabi Rim.«

»Što nudi?« reče Ciceron.
Pompej se zajapurio zbog starčeva miješanja, ali ponos
ga je sprječavao da ne pokaže gnjev pred svojim najvišim
časnicima.
Kao da je naslutio Pompejevu nelagodu, Decimo se
okrenu od Cicerona i obrati se izravno Pompeju. »Cezar nudi
primirje između dviju vojska. Nitko neće za to vrijeme biti
kažnjen ni odgovoran za svoje časnike.«
On ponovno duboko udahnu i Labijen se ukruti,
osjećajući napetost pod kojom je Decimo nastavio govoriti.
»Cezar samo zahtijeva da Pompej uzme malu počasnu
stražu i napusti Grčku, pošavši možda k nekom miroljubivu
savezniku. Njegova će se vojska vratiti na svoja mjesta i neće ih
stići nikakva kazna što su dignuli oružje protiv zakonito
izabrana konzula Rima.«
Pompej ponovno ustade i približi se ljudima koji su još
bili na koljenima. Glas mu se gušio od bijesa. »Zar vaš

gospodar misli da ću ja prihvatiti mir pod tim uvjetima? Radije
bih bio prah i pepeo nego prihvatio život kao izraz njegove
velikodušnosti.«

Labijen baci pogled na ostale ljude pod šatorom. Gorko
je zažalio svjestan da je morao pobiti te ljude prije nego što su
stigli do Pompeja. Tko može reći koliku će štetu nanijeti ta
ponuda kad se proširi do najnižih redova?

»Ja ću mu prenijeti tvoj odgovor, generale«, reče
Decimo.

Pompej odmahnu glavom i poprimi čvrst izraz. »Ne,
nećeš ga prenijeti«, reče on. »Ubijte ih.«

Ciceron skoči s klupe od užasa, Decimo također ustade
čuvši zapovijed. Jedan legionar zakorači prema centurionu a
Decimo s podrugljivim smiješkom raširi ruke da primi udarac
mača.

»Ti nisi doličan da vodiš Rim«, reče on Pompeju dahćući
dok se gladius čvrsto zabijao u njegove grudi.

Lice mu se iskrivilo od bola ali ipak nije pao nego je
objema rukama uhvatio držak mača. Gledajući Pompeja u oči,
Decimo ga gurnu dublje u svoje tijelo ispuštajući životinjski
urlik razjarenosti. Dok su drugoj dvojici rezali grkljane, Decimo
se srušio i mučan vonj krvi ispunio je šator. Neki su ljudi
rukama pravili kretnje protiv zlih duhova, i sam Pompej bio je
potresen izvanrednom hrabrošću toga čovjeka. Činilo se da se
stisnuo na stolici i nije mogao otrgnuti pogleda od tjelesa kraj
svojih nogu.

Prepušteno je Labijenu da izdaje naredbe i on je
zapovjedio da se mrtvaci uklone a stražari su poslušali. Nije
mogao povjerovati da je vidio što Decimo čini kad je potpuno
prezreo vlastitu smrt. Cezar je mudro postupio kad je poslao
takva čovjeka, morao je Labijen priznati. Prije nego što svane
zora svaki će vojnik u Pompejevu taboru čuti što je centurion
rekao i učinio. Oni iznad svega cijene hrabrost. Labijen se
mrštio dok je razmišljao kako bi najbolje mogao nadzirati

širenje glasina. Bi li mogao otupiti snagu priče s pomoću
proturječnih glasina? To bi teško bilo izvesti, kraj toliko mnogo
svjedoka. On poznaje svoje vojnike. Neki će se doista upitati
pristaju li uz pravog čovjeka.

Dok je izlazio iz šatora u hučan vjetar i čvršće stezao
plašt oko sebe, mogao je zapljeskati čovjeku koji se tako
djelotvorno poslužio trima životima. Suočili su se s
nemilosrdnim neprijateljem, i kada kucne čas on će još više
uživati u Cezarovu konačnom uništenju.

Pogledao je u daljinu razmatrajući stanje svoga
zapovjednika. Labijen je poznavao ljude koji su godinama
živjeli s čirevima i kilama. Sjetio se kako je stari vojnik s kojim
je nekoć dijelio šator uživao pokazivati sjajnu gvalju koja mu je
stršala iz trbuha, zarađujući čak poneki novčić od onih koji su je
prstom htjeli ugurati pod kožu. Labijen se nadao da njegova
bolest nije izvor sve slabije duhovne snage. U suprotnom je
mogao očekivati samo gore stanje.

14. POGLAVLJE

Julije se nije mogao sjetiti da mu je ikada bilo tako

hladno. Znajući da će prelaziti Grčku zimi, dao je novac da se
njegovi ljudi opreme najboljim plaštevima i vunenim oblogama
za ruke i noge. Nakon projahane noći sa samo nekoliko zalogaja
opljačkana mesa da ga održi u snazi, činilo mu se da njegove
misli plove polaganije, kao da se mozak ulijenio od mraza.

Noć je prošla bez nevolja dok su njegove legije
zaobilazile Pompejev tabor u velikom luku. Mjesec u trećoj
četvrti davao im je dovoljno svjeda da dobro napreduju, i
njegovi su veterani uporno ispunjavali zadatak bez ijedne riječi
pritužbe.

Susreo se s Domicijevom legijom deset milja zapadno od
Pompejeva tabora i ondje se zadržao dva sata dok su zaprežne
životinje povicima i bičevima tjerane da se kreću. I one su bile
zaštićene pokrivačima iz zaliha a bolje su jele nego ljudi. Kad je
svanula zora mogao je procijeniti koliko je odmaknuo na sjever.
Pompejeva će se vojska pripremati da napadne napušten položaj
i neće proći dugo a njegova će odsutnost biti otkrivena. Zatim
će dobro odmoreni i dobro uhranjeni ljudi krenuti za njima u
lov. Uskoro će Pompej pogoditi koje je njegovo odredište jer će
sedam legija ostavljati trag koji se teško može prikriti. Njihove
potkovane sandale utiru zemlju u širok put koji bi i dijete moglo
naći.

»N-ne... ne sjećam se da je Grčka bila ovako hladna«,
promuca Julije zakrabuljenom Oktavijanu kraj sebe. Lice
mlađeg čovjeka bilo je prekriveno s toliko krpa da je samo
perjanica od bijela daha dokazivala da se netko nalazi negdje u
toj masi.

»Rekao si da se legionar mora izdignuti iznad tjelesnih
neugodnosti«, odgovori Oktavijan s laganim smiješkom.

Julije ga pogleda ugodno iznenađen što njegov rođak
valjda pamti svaki razgovor koji je ikada s njim vodio.

»To je meni rekao Renije prije toliko vremena«, potvrdi
on. »Govorio je da ljudi na samrti hodaju cijeli dan prije nego
što padnu. Govorio je da prava snaga leži u tome dokle možemo
zanemarivati tijelo. Ponekad mislim da je taj čovjek bio
Spartanac u srcu, osim što je mnogo pio.« Julije pogleda natrag
duž kolone svojih legija dok su marširale u tmurnoj tišini.
»Nadam se da ćemo biti brži od naših progonitelja.«

Vidio je kako se Oktavijanova glava ukočeno okreće
prema njemu i susreo se s očima koje su bile duboko unutar
nabora kukuljice.

»Ljudi razumiju«, reče Oktavijan. »Nećemo te
iznevjeriti.«

Julije osjeti stezanje u grlu što nije imalo nikakve veze s
hladnoćom. »Znam, mladiću. Doista znam«, reče on blago.

Vjetar je udarao po njima poput ruke koja upozorava dok
su nastavljali napredovati. Julije nije mogao progovoriti od
ponosa koji je osjećao. Mislio je kako jedva zaslužuje
jednostavno pouzdanje koje ljudi polažu u njegovo vodstvo.
Jedini je on odgovoran pobrinuti se da prežive dok su u Grčkoj i
znao je što mu daju skupa sa svojim povjerenjem.

»Do sada je Pompej stigao u naš tabor«, reče Oktavijan
iznenada, gledajući u sunce koje se borilo s oblacima iznad
istočnih brda. »Brzo će nas stići kad vidi kamo idemo.«

»Nagnat ćemo ih da trče dok ne padnu s nogu«, reče
Julije, a nije bio siguran da i sam u to vjeruje.

Planirao je i pripremao se koliko god je mogao prije
nego što će napustiti Rim, ali postojala je jednostavna činjenica
da mora naći hranu za svoje ljude. Cecilije je javio da su glavne
zalihe u Dirahiju, i Julije će morati tjerati svoje legije do
iznemoglosti da bi onamo stigao. Imao je i drugih razloga ići

prema tom gradu, ali bez hrane njegov bi se pohod onemoćalo
zaustavio i propalo bi sve za što se borio.

Bojao se potjere. Iako su njegovi ljudi bili dobro
odmoreni kad su se spremali za lažni pokret prema istoku, nisu
mogli beskonačno marširati u takvim okolnostima. Bez obzira
na ono što je Renije mislio o duhu ljudi koji se bore, snaga
njihova tijela može ih nositi samo do određene granice. Julije
pogleda iza sebe od iskonskoga straha, znajući da će morati
udvostručiti korak ako se Pompej pojavi na vidiku. Njegovi će
ljudi bez odmora početi padati, a Dirahij je još bio daleko na
sjeveru.

Reklo bi se da svaki stadij pohoda graniči s rubom
katastrofe, pomislio je u sebi. Kad se domogne opskrbnih zaliha
u Dirahiju, možda će imati vremena predahnuti ne osjećajući
Pompejevu vojsku za petama. Jedini razlog za optimizam
nalazio je u tome što je znao da mu Pompej prepušta prednost u
manevriranju. Nadao se da Pompej neće napasti dok ne zna gdje
se nalazi cijela jedna legija. Domicije je bio spreman da sam
zauzme Dirahij ako bi bilo potrebno, dok Julije bude odvlačio
neprijatelja prema istoku, ali Pompej se ponašao točno onako
kako je očekivao.

Julije je sam sebi neprekidno ponavljao da mora biti
oprezan, iako nikada nije očekivao da će Pompej napustiti Rim.
Nije se mogao otresti sumnje da je diktator izgubio volju za rat.
Ako je to istina, Julije je znao da mora učiniti sve što može
kako bi Pompeja držao u strahu.

Pogledao je u sunce i popustio pred onim što je bilo
neizbježno.

»Zapovjedi da se ovdje zaustave, neka ljudi jedu i
spavaju. Počivat ćemo četiri sata prije nego što krenemo dalje.«

Oglasili su se rogovi i Julije je s mukom sjahao, boljeli
su ga bokovi i koljena. Svuda oko njega legionari su posjedali
gdje su se zatekli i izvadili ono malo hrane što su je nosili u
zavežljajima. Suho meso bilo je poput kamena i Julije je

sumnjičavo pogledao svoj obrok kad su mu ga donijeli. Trebalo
bi ga dugo žvakati prije nego što bi postao približno jestiv.
Drhtureći kao starac ugurao je komadić mesa između usana i
otpio gutljaj iz mješinice da ga malo razmekša. Iz džepa na
plaštu izvadio je grudicu sušene potočarke o kojoj se govorilo
da zaustavlja ćelavljenje, ubacivši je u usta brzom
kradomičnom kretnjom. Slike meka kruha i voća u Dirahiju
ispunile su mu misli dok je žvakao.

Pompej je bio desetak sati iza njih i brže će napredovati
tijekom kratka zimskog dana. Julije predade uzdu vojniku na
prvoj straži i leže na tvrdu zemlju. Zaspao je za nekoliko
trenutaka.

Oktavijan se odano nasmiješio dok je gledao smirene
crte njegova blijedog lica. Pazeći da ga ne probudi, skinuo je
dodatni pokrivač sa sedla i raširio ga preko svoga vojskovođe.

Pompej zavuče ruku u pepeo stražarske vatre i namršti

se osjetivši toplo ognjište. Želudac mu se prevrtao na pomisao o
hrani i ništa nije jeo od jučerašnjeg ručka. Progutao je gorku
kiselinu i trzao se dok mu je žegla grlo.

»Jesu li se vratili tragači?« upita glasom koji je bio
promukao od srdžbe i bola.

»Jesu, gospodine«, odgovori Labijen. »Staza vodi na jug
i zapad savijajući se na sjever prema Dirahiju.«

Stajao je ukočeno na vjetru, zanemarujući neugodnu
hladnoću dok su u njemu bjesnjele misli. Ljudi su vrlo dobro
znali da je Pompej zbog opreznosti izgubio iz vida vojsku od
dvadeset tisuća ratnika. To neće pomoći moralu ako su se dan
prije toga bili dovoljno približili da ih vide. Probudili su se iz
sna s nervoznom napetosti koja se mogla očekivati prije bitke, a
sada nije bilo neprijatelja na vidiku.

»Znao sam to«, reče Pompej sav bijesan. »Čim sam čuo
da su otišli, znao sam. Morali bismo presjeći tu krivulju i

smanjiti njihovu prednost za jedan sat.« Stisnuo je šaku i
pljesnuo se po nozi. »Ako su krenuli na Dirahij, u našem taboru
mora biti uhoda«, reče grizući se za usnu.

Labijen je zurio u obzorje.
»Kako su nas mogli zaobići a da nijedan izvidnik nije
primijetio njihovo kretanje, Labijene? Reci mi to!« upita
Pompej.
Labijen je znao kao i on da dokaz te mogućnosti leži u
činjenici što su to izveli. Krenuvši daljim putem Cezar je uvijek
bio barem dvije milje daleko od Pompejeva tabora a to je očito
bilo dovoljno. Pompej valjda nije ni tražio odgovor.
»Čini mi se da moram za njim«, nastavi on srdito. »Imali
su cijelu noć da se udalje. Možemo li ih stići?«
Labijen automatski pogleda u sunce prosuđujući koliko
je sati izgubljeno. Njegov je gorki zaključak bio da je to gotovo
nemoguće, ali nije smogao snage reći istinu Pompeju u takvu
raspoloženju.
»Uz najveću brzinu, ako budemo jeli u hodu i ne budemo
spavali, dostići ćemo njihovu zaštitnicu prije nego što dođu do
grada«, reče on. »Tvoji novi zidovi mogli bi ih usporiti.« Zastao
je da izabere riječi koje neće još više zabrinuti Pompeja. »Čak
ako stignu do grada, trebat će im vremena da popune zalihe. To
im možemo uskratiti.«
Labijen se jako trudio da iz glasa izbaci svaki prizvuk
kritike, iako je osobno bio duboko zaprepašten razvojem
događaja. Dirahij je ključna luka na obali i glavna opskrbna
postaja za vojsku na bojnom polju. Cezarovim legijama nije se
smjelo dopustiti da udare na grad. Znao je da je dio
odgovornosti i na njegovim plećima, ali nije bilo nikakve koristi
od umovanja o prošlim pogrješkama. U novom stanju stvari još
nije bilo sve izgubljeno.
Pompej se osvrnu oko sebe. »Napustimo ovo jalovo
mjesto. Sve osim hrane i vode mora poći za nama s najvećom
mogućom brzinom. I Senat, premda neće izdržati ritam koji

nametnemo.«
Dok je Labijen pozdravljao, Pompej je uzjahao, a svaka

mu je kretnja bila ukočena od srdžbe. Nije ni trebao reći da su
njegova obitelj i obitelji svih senatora ostale u Dirahiju. Čim ih
Julije zarobi kao taoce, njegov će položaj silno ojačati. Pompej
potrese glavom da je očisti od mržnje i straha. Želudac mu se
malo smirio nakon donesene odluke, i on se ponadao da će ga
napitak od krede i mlijeka držati u pokornosti do kraja dana.
Oko njega su se pokrenule legije, ali on nije više mogao nad
utjehe u njihovoj brojčanoj nadmoći.

Julije je računao koliku su udaljenost prešli, žaleći što
nema zemljovida ispred sebe. Marširali su dvanaest sati i ljudi
su jedva vukli noge po zemlji. Iako su to namrgođeno podnosili,
neki su teturali putem i Julije je napokon izdao zapovijed da
vojnici stanu i zbiju redove oslanjujući ruku na rame ispred
sebe. Zbog toga su više sličili na invalide ili izbjeglice nego na
rimske legije, ali svaka je milja značila veći razmak od
neprijatelja iza leđa.

»Već bi morao biti na vidiku, zar ne?« reče Oktavijan
kraj njega.

Julije je šutke zurio u njega sve dok mlađi rođak nije
progutao pljuvačku i skrenuo pogledom u stranu. Julije je
zažmirio u daljinu, tražeći prve znakove grada. More je
srebrnasto blistalo na zapadu i to mu je krijepilo nadu da su
blizu cilja. Oči su ga boljele od umora i bio bi ih sklopio dok su
jahali kad se ne bi vidjela slabost.

Sjetio se potjere za Spartakovom robovskom vojskom
prije mnogo godina, i bilo mu je čudno kad je shvatio da je u
takvu lovu velika prednost na strani lovca. Nešto u spoznaji da
su progonjeni iscrpljivalo je volju da se to stanje nastavi i Julije
je vidio sve više i više glava kako se okreću u hodu da promotre
zemlju iza sebe. Gotovo je htio izdati zapovijed da vojnici
moraju gledati prema čelu kolone kad je ispred sebe vidio
Domicija koji je izvikivao zapovijedi jašući gore-dolje duž

redova.
Tlo po kojem su stupali bilo je mjestimice poliveno

tamnom mokraćom. Nije bilo lako mokriti dok se maršira, ali
ljudi su se odavno na to priviknuli. Začelje će hodati po važnu
tlu cijelim putem do Dirahija. Kad su se zaustavljali nije bilo
vremena da se iskopa poljski zahod, i morali su iskorištavati
svaki nađeni listak da se obrišu. Neki su nosili krpu koju su
vlažili, ali tkanina je postajala skliska i smrdljiva nakon prve
noći i dana. Dugo marširanje bilo je svima njima neugodan i
smradan posao, a hladnoća je izjedala snagu mnogo gore nego
ljetna vrućina.

Činilo se da dan beskrajno traje, i premda se Julije
naljutio zbog Oktavijanove primjedbe, i sam je pomislio da su
već morali ugledati Dirahij. Sunce se već spuštalo prema
obzoru i uskoro je trebala doći zapovijed da još jednom počne
dragocjeni četverosatni počinak.

Zvuci upozorenja stigli su sa začelja kolone i Julije se
okrenuo u sedlu istežući vrat da bolje vidi. U daljini je nešto
blistalo usred niske linije podignute prašine. Očajnički je
potresao glavom. Upravo u trenutku kad je htio zapovjediti da
se zaustave, Pompej se pojavio na obzoru. Julije nije znao treba
li bjesnjeti zbog činjenice da se potpuno smanjio razmak, ili biti
zahvalan što njegovim iscrpljenim ljudima nije bilo rečeno da
se zaustave u tom najopasnijem trenutku. Pogledao je teturave i
poljuljane redove i znao je da će njegovi ljudi morati nekako
nastaviti kretanje.

Dvojica daleko izaslanih konjanika dojuriše do njegova
položaja i oštro pozdraviše dok su okretali konje.

»Što je novo?« upita Julije nestrpljiv zbog najmanjeg
odgađanja.

»Grad je na vidiku, gospodine. Tri milje ispred nas.«
Julije nagonski baci pogled u sunce i natrag na svoju
kolonu. Past će mrak prije nego što stignu do zidina, ali unatoč
tomu novost će pomoći ljudima da nastave hodati.

»Ispred grada postoji zid, gospodine, oko dvije milje
daleko. Čini se da ima posadu.«

Julije glasno opsova. Pompej je bio radišan. Pomisao da
će se morati probijati kroz obrambenu liniju dok Pompej trkom
stiže iza njega bila je gotovo nepodnošljiva.

»Ja ću s vama pojahati naprijed«, reče brzo. »Moram to
sam vidjeti.« Dok je čvršće stezao uzdu, preko ramena je
pogledao Oktavijana. »Reci ljudima da uspostave uobičajeni
razmak između redova. Ne želim se osramotiti pred
neprijateljem. Ubrzaj korak na posljednjim miljama puta.«

Vidio je da Oktavijan oklijeva, ne usuđujući se glasno
reći da mu se ne sviđa takva zapovijed.

»Oni me neće iznevjeriti, generale. Moja će ih Deseta
predvoditi.«

***

U sumrak toga dana Cezarova je vojska izazivala strah u

srcu svakog vojnika koji je stajao na nedovršenu zidu oko
Dirahija. Uz punu visinu od dvanaest stopa i s nekoliko tisuća
ljudi možda su mogli zaustaviti galske legije, ali na više dionica
bilo je postavljeno samo nekoliko greda preko jarka. To ni
izdaleka neće biti dovoljno.

Glasna upozorenja Pompejevih časnika slala su grčke
radnike da se žurno vrate na utvrđivanje grada, dok je oružje
ležalo na tlu oko njih. Preostali namršteni vojnici zauzimali su
položaje kako im je naređivano, vadeći mačeve i razmjenjujući
nekoliko posljednjih riječi. Nisu pomišljali umaknuti, premda
su se čekajući tresli na vjetru.

»Držite se dok vam ne dođe zamjena«, vikao je stariji
centurion da bi mu se glas daleko čuo. Zapovijed se prenosila
duž zida i hranitelji su podizali štitove u znak spremnosti. Svi
su znali da neće biti zamjenskih snaga, ali čudno je bilo kako su

riječi donosile malo nade.
Cezarove su se legije sve više i više približavale, dok se

nisu ugledala lica usprkos pomanjkanju svjetlosti. Obje su
strane zaurlale kad su galske legije stigle do zadnje zapreke
pred Dirahijem i počele se probijati. Kroz rupe u zidovima
kuljali su ljudi i hranitelji su redom padali sasječeni. Julijeva
Deseta prošla je poput vihora jedva smanjujući brzinu, hitajući
krupnim koracima prema nezaštićenom gradu.

15. POGLAVLJE

Julije je polagano jahao kroz mračne ulice boreći se s

iscrpljenosti. Domaći su ih ljudi vodili s mačevima uprtim u
leđa, ali ipak je bilo nelagodno nalaziti se tako duboko u spletu
uličica koje nitko od njih nikada prije nije vidio.

Samo je Desetoj bilo dopušteno da uđe u grad. Ostalih
šest legija neće ništa drugo vidjeti osim zidova koje su
zaposjele. Julije je bio odlučan da im ne popusti uzdu na
neprijateljskom području. Još se tresao sjećajući se grada u
Galiji gdje je bio izgubio nadzor nad ljudima. Kada god bi mu
srce jače zalupalo od grmljavine juriša ili lepršanja zastava na
oštru povjetarcu, sjetio bi se Avarika i izgleda njegovih ulica u
osvit novog dana. Neće dopustiti da se takve stvari ponove pod
njegovim zapovjedništvom.

Da je ijedan drugi čovjek vodio grčke legije, Julije bi
očekivao napad po noći. Pompejevi su časnici dobro poznavali
grad i možda su postojali ulazi koje Julije nije vidio. To je bila
dovoljna prijetnja da svoje ljude povuče sa zidina, ali nije ni
pomišljao da će Pompej riskirati dragocjene živote u Dirahiju.
Dani bezobzirne mladosti bili su daleko iza njih obojice.

Njegov vodič promrmlja nešto na grčkom i pokaza
široka vrata u zidu. Jedna je svjetiljka visjela o brončanom
lancu da obasjava ulaz i Julije je hirovito pomislio da je ondje
obješena kako bi mu zaželjela dobrodošlicu. On dade znak i
dvojica ljudi s maljevima stupiše naprijed da obiju bravu. U
tihoj ulici zvuk je bio poput zvonjave i Julije je mogao na sebi
osjetiti od iz svih okolnih kuća. Kroz glavu su mu prostrujale
mogućnosti i on duboko udahnu noćni zrak, misleći na
neprijatelja izvan zidova Dirahija.

Voditi rat uz pomoć lukavština i propagande pogibeljno
ga je opajalo. Julije je razmotrio svaku najsitniju pojedinost
Pompejevih jakih i slabih strana, svega što se moglo iskoristiti.
Poslao je ljude da potkopavaju diktatora u njegovu vlastitom
taboru, premda je znao da bi mogli poginuti. Bila je to opaka
vrsta ratovanja što su ga vodili u Grčkoj, ali predaleko je došao
i previše toga žrtvovao da bi dopustio gubitak svega.

Njegove su se tmurne misli prekinule kad je kapija sa
zveketom pala na ulični pločnik. Buka je probudila kuću i
svjetiljke su se u njoj upalile, djelujući kao iskra na okolne
stanovnike koji su se budili i tražili svjetlo da odagnaju užas.

Kao što je očekivao, zvuci koraka iz dvorišta došli su
ubrzo nakon udaraca maljeva i za nekoliko trenutaka
namrgođeni vojnici ispunili su otvor u zidu. Julije im isprva
ništa nije rekao, promatrao je s profesionalnim zanimanjem
kako zbijaju štitove da spriječe iznenadan nasrtaj.

»Zakasnili ste, gospodo«, reče on sjahujući. »Mogao sam
već biti unutra da nisam vas čekao.«

Pet stotina vojnika njegove Desete već je stizalo ulicom i
Julije je mogao u hladnom zraku osjetiti njihovu napetost. Jedna
njegova riječ i oni bi sasjekli branitelje. Pogledao je oči
centuriona koji je štitio kapiju pitajući se hoće li u njima naći
tragove straha. Časnik se nije potrudio odgovoriti riječima,
samo je svrnuo pogled. Pompej je izabrao dobra vojnika.

»Ja sam rimski konzul«, reče Julije zakoračivši naprijed.
»Nemoj se usuditi da mi staneš na put.«

Ljudi na ulazu nelagodno su se vrpoljili dok su im te
riječi dirale u sve što su naučili od djetinjstva. Centurion je
trepnuo i Julije vidje kako pruža ruku da smiri jednog branitelja.

»Ja imam zapovijedi od Pompeja, konzule«, reče
centurion. »Ova se kuća ne smije dirnuti.«

Julij e se namršti. Ne bi bio dobar početak njegove nove
politike ako bi poklao pristojne ljude koji obavljaju svoju
dužnost. Našao se u škripcu, poštujući ograničenja koja je sam

sebi nametnuo.
»Hoćeš li mi dopustiti da sam uđem? Bit ću

nenaoružan«, reče on stupajući unutar dosega ispružena oružja.
Centurion nabora čelo i Julije začu glasan dah vojnika

Desete legije. Njima ne bi bilo drago da se izvrgne opasnosti,
ali on nije vidio drugog izbora.

Iznutra je odjednom odjeknuo neki glas. »Pustite me da
prođem!«

Julije se nasmiješio kad ga je prepoznao. Čuo se tih
prosvjed, promrmljan negdje izvan pogleda.

»Čovjek kojega ostavljate da čeka je moj otac. Nije me
briga kakve zapovijedi imate, morate me pustiti da prođem k
njemu!«

Opet su se uzvrpoljili vojnici na kapiji, ovaj put zbunjeni
do neizdržljivosti. Julije se nasmijao zbog njihova škakljiva
položaja.

»Mislim da joj ne možete zabraniti da iziđe ovamo k
meni, zar ne, gospodo? Hoćete li spustiti ruke na Pompejevu
ženu? Mislim da nećete. Moja kći ide kamo želi.«

Iako je govorio svima njima, oči su mu bile uprte u
centuriona znajući da on mora donijeti odluku. Napokon je
čovjek izrekao nekoliko kratkih riječi i štitovi su se razmaknuli.

U dvorištu je stajala Julija, držeći sina u naručju. Julije
duboko udahnu i prvi put osjeti dašak vrta, kao da je ona sa
sobom donijela miris svježine.

»Hoćeš li me pozvati unutra, Julija?« upita on smiješeći
se.

Julija baci prijekoran pogled na vojnike oko kapije koji
su i dalje nespretno ondje stajali. Lice joj je bilo rumeno i Julije
pomisli kako njegova kći nikada nije ljepše izgledala nego na
svjetlu one jedine svjetiljke.

»Možeš odstupiti, centurione«, reče ona. »Moj otac je
vjerojatno umoran i gladan. Potrči u kuhinju i naredi da se
iznese okrjepa.«

Centurion otvori usta, ali ona ponovno progovori prije
nego što je on mogao izreći ikakvu primjedbu.

»Želim najbolje kobasice, svjež kruh, kuhano vino iz
podruma moga muža, te sir i malo voća.«

Časnik je dugo promatrao oca i kćer prije nego što se
predao. Naposljetku se povukao s ukočenom dostojanstvenosti.

»Moj dom je tvoj dom, konzule«, reče Julija i po načinu
kako su se iskrile njezine oči Julije je znao da je uživala u
sukobu volja. »Tvoj posjet mi čast.«

»Ljubazna si, kćeri«, odgovori on uživajući u tobožnjoj
formalnosti. »Kaži mi, jesu li senatorske obitelji još u gradu?«

»Jesu.«
Julije se okrenu prema svojim ljudima i primijeti Grka
koji ih je doveo od zidina. Čovjek se od straha stresao kad ga je
Julije pogledao.
»Ti ćeš voditi moje ljude do tih obitelji«, reče Julije.
»Njima nitko neće naštetiti, kunem ti se.« Grk je prignuo glavu
kad mu se Julije obratio. »Skupite ih...«
Zastao je da pogleda kćer. »Ne poznajem ovaj grad.
Postoji li ovdje neka senatska zgrada, vijećnica?«
»Jupiterov hram je dobro poznat«, odgovori Julija.
»To će biti u redu«, reče Julije. »Upamtite da njih štiti
moja čast, gospodo. Objesit ću vas za jednu jedinu modricu. Je
li to jasno?«
»Jasno je, gospodine«, odgovori centurion za sve njih.
»Pošalji čovjeka generalu Domiciju i kaži mu da počne
ukrcavati namirnice na naša kola. Htio bih da mogu ujutro brzo
napustiti grad.«
Vojnici Desete odmarširali su dalje, uskoro je bat
njihovih sandala sve tiše odjekivao niz ulicu.
»To je dakle moj unuk«, reče Julije. Dječak je još bio
polupospan i nije se pomaknuo kad mu je Julije nježno položio
ruku na glavu. »Jesam li doista dobrodošao ovamo, Julija?«
rekao je blago.

»Zašto moj otac ne bi bio dobrodošao?« upita ona njega.
»Zato što sam u ratu s tvojim mužem i ti si se našla
između nas dvojice.«
Ona pruži ruku da dodirne čovjeka koji je bio odsutan
tijekom cijelog njezina djetinjstva i najveći dio njezina života.
Izbjegao je sve mogućnosti da joj pokaže normalne očinske
nedostatke. Nikada ga nije vidjela kako tuče psa ili pada od
pijanstva ili pokazuje neki sitan prkos. Poznavala ga je samo
kao galskog vojskovođu, rimskog konzula. Istina je da ga je
mrzila sa svom strasti mlade djevojke kad ju je ponudio
Pompeju za ženu, ali navika obožavanja bila je prejaka da bi ta
mržnja potrajala. Brut ju je prvi put uvukao u očeve urote, i bila
je silno radosna kad je saznala da je dragocjena tom čovjeku.
Bilo je to previše da bi se izrazilo riječima i ona je umjesto toga
odlučila samo pružiti dokaz svoje odanosti.
»Da u meni nije kolala tvoja prava krv, bila bih izdala
Bruta«, šapnu mu ona na uho.
Za Julija je zastalo vrijeme dok su mu se misli kovitlale.
Borio se da ostane miran.
»Što ti je kazao?« reče on.
Ona malo porumenje i on nije mogao suzbiti sumnju
koja mu je prostrujala kroz glavu.
»Da je njegova izdaja dio tvoga plana.« Vidjela je da je
on načas zatvorio oči i krivo razumio. »Nikomu to nisam rekla.
Čak sam mu pomogla da dobije još dvije kohorte od moga
muža.«
Podignula je bradu s krhkim ponosom koji ga je ranio.
Osjetio je teret iscrpljenosti od duga marša na sjever kao da je
tijelo čekalo upravo takav trenutak. Lagano se zaljuljao dok ju
je promatrao tako da se morao nasloniti rukom na zid.
»Dobro... dobro...« rekao je odsutno. »Nisam vjerovao
da bi ti to mogao reći.«
»On mi je vjerovao«, reče Julija. »A ja tebi vjerujem da
ćeš moga muža ostaviti na životu, ako ti na kraju padne u ruke.

To je moj izbor, oče. Ako pobijediš, obojica ćete preživjeti.«
Gledala ga je s molbom u očima i on joj nije mogao kazati da
ne postoji nikakav tajni dogovor između njega i Brata. To bi je
uništilo. »Oprost kod Korfinija bio je ovdje novost koja je
mjesecima trajala«, nastavi ona. »Zar bi mogao išta manje
učiniti za njega?«

S beskrajnom nježnošću Julije ju je uhvatio za ruku.
»Vrlo dobro. Bude li u mojoj moći, ostat će na životu.«

Jupiterov hram u Dirahiju bio je hladan gotovo kao

gradske ulice. Julijev je dah bio struja magle kad je ušao, dok su
se njegovi ljudi s djelotvornim štropotom raspoređivali duž
zidova.

Sva je buka prestala kad je zakoračio niz središnji prolaz
prema velikom bijelom kipu vrhovnoga boga. Sandale su mu
lupkale i odjekivale dok je žmirkao zbog oskudne svjetlosti, i
na kraju je ugledao senatorske obitelji. Žene s djecom sličile su
na izbjeglice nakon što su žurno poslušale zapovijedi
naoružanih stražara. Popunile su sve klupe i još ih je dosta
sjedilo na hladnom mramornom podu. Zadrhtale su od
obnovljena straha kad su ugledale generala koji je došao u
Grčku da im uništi muževe.

Julije je zanemario njihove poglede ukočenih očiju.
Zaustavio se ispred Jupiterova kipa i nakratko kleknuo na jedno
koljeno, prignuvši glavu. Teško mu je bilo usredotočiti se a
morao je ugušiti brigu i strah što mu ih je zadala kći. Brut je bio
vješt zavodnik i lako je bilo zamisliti koliko je ona bila ranjiva.
Ali uplesti je na takav način značilo je nemilosrdnost od koje
zastaje dah. Nimalo ga nije tješila činjenica da ju je dao
Pompeju bez grižnje savjesti. To je bilo njegovo očinsko pravo.
Dok je klečao u svjedu svijeće, general je pridodao novu
informaciju onomu što je već znao o Pompejevim snagama.
Brut je pomalo zaljubljen, i to bi se izvrgavanje riziku možda

moglo iskoristiti. Otac i muškarac bili su tako bijesni da je
jedva mogao razumno razmišljati.

»Hoćeš li onda zatvoriti vrata i sve nas pobiti?« dopro je
do njega vrištav glas remeteći mu maštanje.

Julije oštro pogleda dok je ustajao i prepozna
Ciceronovu ženu Terenciju. Bila je sva u crnini i sličila je na
gavrana s oštrim crtama lica i još oštrijim očima.

Julije se prisili na smiješak, iako su zbog toga neka
mlađa djeca počela plakati parajući njegove uši.

»Ja sam rimski konzul, gospo. Ja ne ratujem protiv žena i
djece«, reče on hladno. »Vas štiti moja čast.«

»Hoćemo li onda biti taoci?« upita Terencija. Glas joj je
bio iznimno kreštav i naveo je Julija da se upita što je u njoj
vidio Ciceron.

»Samo noćas. Moji će se ljudi pobrinuti da vam bude što
udobnije u ovoj zgradi.«

»Što namjeravaš, Cezare?« reče Terencija skupljajući
obrve. »Pompej nikada neće ovo zaboraviti, jesi li toga
svjestan? On neće imati mira dok tvoja vojska ne bude
poklana.«

Julije osjeti kako u njemu raste srdžba. »Umukni«, reče
on resko i glas mu se pojača. »Ti ništa ne znaš o mojim
poslovima, niti o Pompejevim. Sačuvaj prijetnje za svoje sestre.
Moji se ljudi bore zato što vole Rim i zato što vole mene.
Nemoj govoriti o njima.«

Gorak ga je stid prožeo kad je vidio strah na njihovim
licima. Bilo mu je mučno od vlastite slabosti. S velikim se
naporom savladao, stegnuvši drhtave ruke iza leđa.

Terencija je prkosno podignula glavu. »Ti si dakle jedan
od onih ljudi, Cezare«, reče ona podrugljivo. »Zabijaš mač u
svoje neprijatelje i misliš da je to nešto divno. Jednako bi tako
mesar mogao pjevati pjesme o svinjama koje svaki dan kolje.«
Jedna joj žena spusti ruku na rame ali ona joj se istrgnu. »Ti si
ovdje zato što si tako odlučio, Cezare, nemoj to zaboraviti!

Mogao si se vratiti u Galiju s tim legijama koje te 'vole'. Da
cijeniš njihove živote, ti bi ih poštedio.«

Strah je postao opipljiv dok su se sve ostale žene ledeno
ukočile. Nešto u Julijevu blijedom bijesu navelo je Terenciju da
shvati kako je predaleko otišla, pa je pogledala u stranu i ugrizla
se za usnu. Nakon duge stanke on je progovorio s užasnom
snagom.

»Ljudi će umirati, ali oni daju svoje živote zato što
razumiju mnogo više nego što si ti ikada mogla razumjeti. Mi
smo ovdje da stvaramo budućnost, ženo, ništa manje. Mi ne
želimo da nama vladaju kraljevi. Za vašu sigurnost, za naše
građane u Španjolskoj i Grčkoj i Galiji, ovdje smo da obnovimo
Republiku. To je vrijedan san. Po čemu smo mi različiti od
plemena u Galiji, ili naroda u Grčkoj? Mi također jedemo, i
spavamo, i trgujemo. Ali postoji i nešto više, Terencija. Više od
udobnosti i više od zlata. Čak više od obitelji, što bi te moralo
mučiti. Ti se rugaš jer ne možeš vidjeti da mora postojati
vrijeme kad čovjek podigne pogled s posla i kaže: 'Ne. Ovo je
previše da bi se moglo podnositi.'«

Terencija bi možda i tada bila odgovorila da je žene nisu
ušutkale strogim šaptanjem. Povukla se pred prodornim
Julijevim očima i nije ga smjela više pogledati.

»Ako imate zdrava razuma«, nastavio je Julije, »recite
senatorima da ja imam samo jednog neprijatelja u Grčkoj i da
sam mu ponudio progonstvo umjesto ovog sukoba. Pokazao
sam svoju čast kod Korfinija. Recite im da se sjete da su mene
izabrali za konzula isti oni građani koji su njima povjerili vlast.
Rim je uz mene.« Pogledao je njihova skamenjena lica i
slegnuo ramenima. »Kažite mojim ljudima što vam osobno
treba, u razumnim granicama. Ja ću biti na zidinama. Javit ću
vašim muževima i očevima da ste na sigurnom i neozlijeđeni.
To je sve.«

Ne dodavši više ni riječi, Julije se okrenuo na peti i
oštrim korakom krenuo prema velikim vratima na hramu. Oči

su ga pekle od iscrpljenosti i pomisao na mekan krevet vukla ga
je snagom požude. Znao je da bi ga ugruhano tijelo nosilo još
malo dulje, ali tada bi se izvrgnuo opasnosti da ga zateče
napadaj u toj ključnoj noći. I dalje je hodio po bridu noža i
jedan jedini posrtaj mogao ga je stajati rata.

Kad je stigao do svojih stražara, centurion se susreo s
njegovim pogledom i kratko kimnuo, pokazujući da je slušao.
Julije mu je uzvratio škrtim osmijehom dok je izlazio u hladan
mrak. Zora je bila još daleko i zapanjeni grad je bio tih od
straha. Njegovim je ulicama hodao osvajač.

Pompej je pogledao na gradske zidine, zahvalan

pomrčini koja je skrivala njegov očaj. Otpustio je Labijena s
pukim pokušajem da iskaže trunak uljudnosti, bijesan zbog toga
što nisu stigli do Dirahija prije nego što se Cezar mogao u
njemu spokojno razmetati. Bol u želudcu osjećao je kao da ga
nešto iznutra jede naživo. Kaša od krede koja mu je u početku
pomagala sada se činila gotovo nekorisnom. Iz usta mu se otelo
tiho stenjanje dok je šakom pritiskivao trbuh. Obrisao je krv s
usana prije nego što je iscurila i vidio crvene točkice koje su
prijeteći zamrljale bijelu tkaninu. Njegovo se tijelo okretalo
protiv njega i on je zario prste u meso kao da bi silom mogao
iščupati bolest iz sebe. Nije mogao dopustiti da bude bolestan i
pomislio je kako senatorski zahtjevi postaju kreštaviji s
pogoršanjem njegove patnje. Činilo se da su namirisali njegovu
slabost i bili su spremni rastrgati ga na komade.

Samo je strogo opiranje njegovih vojnika zadržavalo
Cicerona i kolege da ne dođu k njemu u šator. Kakva se korist
može izvući iz još jedne svadljive rasprave s njima? Pompej
nije mogao podnijeti misao da mora biti pristojan s tim
uplašenim ljudima dok budu blejali o svojim dragocjenim
ženama i robovima.

Nije znao što će Cezar učiniti s gradom. Naravno, zalihe

namirnica nestat će u jednjaku njegovih legija. Pompej je
saslušao Labijenovo ravnodušno izvješće o stanju vlastitih
zaliha sada kad im je Dirahij nedostupan. Zahvaljivao je
bogovima što je bio dovoljno dalekovidan da prebaci tone
namirnica prije nego što je rat počeo. Barem njegovi ljudi neće
skapavati od gladi dok se Julije bude debljao na usoljenoj
govedini i crnom sladom.

Začuo je topot kopita u mraku i ugledao tamni Labijenov
lik koji mu se približavao. S naporom se Pompej uspravio da ga
dočeka, opustivši ruke. Činilo mu se da je bol u želudcu sve
jača, ali to neće pokazati pred svojim generalom.

»Što je sad?« reče resko kad je Labijen sjahao.
»Cezarov glasnik, gospodine. Došao je noseći zastavu
primirja«, odgovori Labijen.
Obojica su se sjetila trojice centuriona kojima se Julije
prije poslužio i upitala se hoće li taj novi čovjek posijati razdor
u taboru.
»Neka ga dovedu k meni u šator, Labijene. Ne izvješćuj
nikoga ako cijeniš povjerenu zadaću.«
Pompej se trudio zadržati bezosjećajan izraz lica dok mu
je svrdlalo u želudcu. Ne čekajući odgovor, prošao je mimo
stražara u šator i sjeo, spreman čuti što Cezar želi.
Tek što se namjestio, Labijen je već preda nj doveo
glasnika. Pompejevo je čelo oblijevao znoj usprkos hladnoći i
on ga je brisao krpom, zaboravivši prijašnje krvave mrlje.
Glasnik je bio visok, vitak vojnik kratko ošišane kose i
crnih očiju koje su zapažale svaku pojedinost na čovjeku s
kojim se sučelio. Pompej se upitao hoće li prenijeti vijest o
njegovoj bolesti pa je morao uporabiti svu snagu da zatomi
muku koja ga je razdirala. Nikakav znak njegove slabosti ne
smije stići do Cezara.
»Onda?« upitao je nestrpljivo.
»Generale, moj gospodar želi da znaš da su senatorske
obitelji žive i zdrave. Vratit će ti ih u zoru. Grad Dirahij bit će

tvoj u podne. Zabranio je pljačkanje i uništavanje bilo koje
vrste.«

Pompej vidje kako je Labijen trepnuo od iznenađenja.
Bilo je nečuveno da bi se neka vojska odrekla prednosti koju je
tako lako zadobila.

»Što želi zauzvrat?« reče Pompej sumnjičavo.
»Tri dana, gospodine. Nudi ti obitelji i grad za zalihe u
njemu i tri dana primirja da može odstupiti. On traži da
prihvatiš te uvjete.«
»Labijene«, reče Pompej, »izvedi ga dok razmišljam.«
U trenutcima dragocjene privatnosti Pompej se naginjao
naprijed i trzao. Kad se Labijen vratio, opet je stajao uspravno i
lice mu je sjalo od znoja.
»Jesi li bolestan, gospodaru?« upita odmah Labijen.
»Prolazna slabost. Reci mi što misliš o tim uvjetima.«
Pompejeve su misli bile maglovite i gotovo da nije
mogao ništa razmisliti od bola. Kao da je to razumio, Labijen je
brzo počeo govoriti.
»Meni se čini da su uvjeti velikodušni, iako će naši ljudi
ponovno vidjeti da Cezar glumi državnika. Vidjet će oslobođene
obitelji i tri dana primirja bit će još jedna pobjeda ako mu
budemo morali prepustiti vodstvo.« Labijen zastade. »Kad ulozi
ne bi bili toliko visoki, ja bih ga napao u zoru, dok vrata budu
otvorena da se propuste obitelji.«
»Obitelji bi mogle izginuti u takvu pokušaju«, odbrusi
Pompej.
Labijen kimnu. »Postoji rizik, iako ja u to sumnjam.
Cezaru bi bila uskraćena prigoda da pred svima nama pokaže
svoju velikodušnost. Moral je nizak u našim redovima,
uhvaćena su još trojica pri pokušaju bijega.«
»To mi nije rečeno!« reče Pompej srdito.
Labijen izdrža njegov pogled na trenutak. »Nije se
moglo do tebe doći, gospodine.«
Pompej se sjeti kako ga je prije otpustio i zajapuri se u

licu.
»Razglasi da će svaki bjegunac biti pogubljen pred

svima. Podsjetit ću ih na njihovu dužnost krvlju tih ljudi.«
»Mislio sam da ih najprije ispitamo, gospodine, pa da...«
»Ne. Pogubi ih u zoru za opomenu ostalima.« Oklijevao

je, dok se njegova srdžba borila s potrebom da otpusti čovjeka i
pobrine se za svoju muku. »Prihvatit ću primirje, Labijene.
Nemam izbora ako hoću da se obnovi moja diktatura.
Senatorske se obitelji moraju zaštititi od opasnosti.«

»A grad, gospodine? Ako mu dopustimo da ode bez
otpora, imat će dovoljno namirnica da provede barem tri
mjeseca na bojnom polju. Moramo napasti čim senatorske
obitelji budu na sigurnom.«

»A što misliš koliko će vremena proći dok i posljednji
vojnik ne sazna da sam prekršio riječ? Zar ne vidiš izbor koji mi
je ostavio?« reče Pompej.

»To je prigoda da se sve završi, gospodine«, reče Labijen
tiho.

Pompej se zagleda u njega, poželjevši da ode. Oči mu
odlutaše do tučka i stupe u kojoj je još bilo malo kaše
spravljene prije jedan sat. Jedva je mogao podnijeti da Labijen
bude i trenutak dulje u njegovoj nazočnosti. Sjetio se prisege
koja ga je promaknula na taj položaj.

»Iziđi, generale. Cezar je ponudio dobru cijenu za
trodnevno primirje. Poslije toga bit ćemo slobodni da ponovno
krenemo u rat protiv njega. To je zasada sve.«

Labijen ukočeno pozdravi. »Kazat ću glasniku što si
naredio, gospodine«, reče on.

Ostavši napokon sam, Pompej posla po liječnika i sklopi
oči od bola koji ga je proždirao.

16. POGLAVLJE

Julije uzdahnu od zadovoljstva nakon objeda. Svaka

kola u njegovim legijama stenjala su pod teretom namirnica
koje je zaplijenio u gradu. Prvi put od dolaska u Grčku ljudi su
se mogli najesti. Njihovo novo samopouzdanje mogle se vidjeti
dok su stupali, čak ni hladnoća nije više onako zvjerski ujedala.

U zapovjednom su šatoru generali bili veselo raspoloženi
dok su kušali dobro vino i žvakali meso sa svježim kruhom od
grčkoga žita. Činjenica da je to potjecalo iz Pompejevih zaliha
davala je svemu poseban okus.

Julije pogleda sedmoricu ljudi koje je okupio na tome
mjestu, ponoseći se svima njima. Znao je da će doći teži dani,
ali zašto se ne bi smijali i šalili između sebe? Prevarili su
Pompeja na bojnom polju i zatim ga prisilili da prihvati primirje
u zamjenu za grad. To je bio potez kojemu su generali pljeskali
više nego legionari koji su osjećali da su prevareni za
uobičajeni plijen. Ali su oni i dalje toliko vjerovali Juliju da je
gunđanje brzo prestalo. Kao vojnici, uživali su u strategiji koja
je ponizila njihova neprijatelja bez veće bitke.

»Ako vas smijem odvući od jasala, gospodo«, reče Julije
lupkajući po stolu da privuče pozornost, »stigli su izvidnici i
ima novosti.« Stavio je ruku preko usta da prikrije podrigivanje
i nasmiješio se, sjetivši se koliko su dugo i naporno marširali da
bi zauzeli grad. Bogovi su se nasmiješili njegovu pothvatu, i
premda je sam sebe upozoravao da ne bude pretjerano
samopouzdan, posljednja izvješća potvrdila su ono u što je
počeo vjerovati. Nastavio je kad su mu obratili pozornost.

»Pompejeva vojska nije napustila Dirahij. Nastavio je
podizati niz utvrda i zidina, sada kad smo mu pokazali da su mu

potrebni.«
Oktavijan na to tresnu Domicija po plećima i Julije se

nasmiješi njihovu oduševljenju.
»Imamo samo jednog čovjeka u gradu i Ceciliju se do

sada nije pružila prilika da nam se javi. Ostala su nam samo
izvješća izvidnika. Može biti da Pompej namjerava okružiti
grad linijom snažnih utvrda prije nego što ponovno iziđe na
bojno polje. Ili je možda potpuno izgubio volju za ratovanjem.
Nije više onaj čovjek koji je bio. Kad pomislim kako se borio
protiv Spartaka, promjena je izvanredna.«

»Ostario je«, reče Regul.
Julije razmijeni s njim pogled, znajući da Regul poznaje
Pompeja bolje negoli itko od njih. »Još nema šezdeset godina,
iako se ne mogu sjetiti nijednoga drugog razloga zašto je
preuzeo takvu obrambenu ulogu. Ima dvostruko više ljudi nego
ja, ali oni miruju oko Dirahija i ne rade ništa drugo nego podižu
zidove da nam ne dopuste ući u grad.«
»Možda strahuje od nas«, reče Oktavijan kroz zalogaj
usoljene govedine. »Dali smo mu razloga dok smo ga vukli za
nos po cijeloj Grčkoj. Senatori su dobili svoje žene i kćeri
zahvaljujući tvojoj velikodušnosti, a morali bi isto tako znati da
smo mogli spaliti Dirahij.«
Julije kimnu razmišljajući. »Nadao sam se da će nam se
do sada pridružiti neke njegove legije. Učinio sam sve osim što
nisam osobno odjahao da ih zamolim, ali samo se nekolicina
njih usudila izazvati Pompeja i Senat. Izvidnici javljaju da više
od osamdeset glava resi njegove nove zidine, a to su bili časni
ljudi koji su se odazvali našem pozivu i bili uhvaćeni. Još manje
ih je uspjelo stići do naših tabora.«
»To mu neće pomoći«, reče Domicije. »Što više
bjegunaca pogubi, to će više poštovanja izgubiti. Mi smo mu
predali Dirahij gdje nikomu nije pala ni dlaka s glave. Dok
Pompej ubija svoje ljude jamačno pomaže našoj stvari.«
»Nadam se da je tako, iako bi mi draže bilo da je više

njih pokušalo stići do nas«, reče Julije. »Njihova vjernost
pokazuje se kao teška zapreka.« On ustade i poče koračati gore-
dolje ispod šatora. »Ako mu ne budemo mogli smanjiti broj
vojnika, samo ćemo odgoditi rješenje. Koliko će nam trajati ovo
novo meso i žito? Pompej se može opskrbljivati preko mora, a
mi moramo sve nositi sa sobom.« On potrese glavom. »Ne
smijemo biti samozadovoljni. Pokušao sam ga pobijediti bez
prolijevanja krvi, ali mislim da je došlo vrijeme da se pokuša
nešto više od toga.«

Julije je podignuo pisano izvješće i još jednom bacio
pogled na riječi na pergamentu.

»Njegove su legije jako razrijeđene dok grade one
zidove. Samo je šest legija smješteno na najistočnijem kraju
njegovih linija. Ako povedem samo jednu legiju, ostavivši svu
opremu ovdje, možemo ih odsjeći od njegova nadzora i tako mu
umanjiti snagu. Što je još važnije, treba nam prava pobjeda da
bismo potaknuli više njegovih ljudi da prijeđu na našu stranu.
To bismo mogli postići na taj način.«

Pod šatorom se promijenilo raspoloženje kad su shvatili
da je prošlo vrijeme planiranja i strategije. Okanili su se jela i
promatrali vojskovođino koračanje, osjećajući kako im staro
uzbuđenje uspravlja leđa.

»Ne želim biti uvučen u glavni sukob, gospodo. Ovo
mora biti brz udarac - upad i zatim brzo povlačenje. Ciro, ti se
možeš sjetiti kako smo se borili protiv Mitriđata u ovoj istoj
zemlji. To imam na umu. Uništit ćemo te kohorte i zatim se
povući prije nego što Pompej okupi glavninu svoje vojske.«

Zastao je promatrajući lica ljudi kojima je vjerovao.
»Domicije, ti ćeš zapovijedati četirima kohortama i
udariti na njih s jednog boka dok ja budem napadao s drugog.
Imamo prednost iznenađenja i mraka i sve bi moralo biti brzo
gotovo.«
»Razumijem, gospodine«, reče Domicije. »Hoće li četiri
kohorte biti dovoljne?«

»S još četiri pod mojim nadzorom, hoće. Male se snage
mogu brzo i tiho premještati. Budu li imalo veće, Pompej bi
mogao dobiti priliku da se pripremi za protunapad. Tu je riječ
samo o brzini. Marširat ćemo po mraku, udariti po njima i
nestati.« Trljao je točku na čelu dok je razmišljao. »To bi moglo
zaboljeti Pompeja i navesti ga da iziđe na bojno polje. Ako se to
dogodi, sve se legije moraju povlačiti na jug dok ne stignemo
do zemljišta koje je najprikladnije za obranu.«

»Što će biti ako se ne pokrene?« upita Ciro.
»Onda je potpuno izgubio živce. Pretpostavljam da će
Senat pokušati na njegovo mjesto postaviti nekoga iz grčkih
legija. Tada bi se opet otvorili pregovori. Bez Pompeja bi svaka
njihova akcija bila nezakonita i sve više njih bježalo bi k
nama.« On uze pehar s vinom i podiže ga da svima nazdravi.
»Noćas nema mjeseca. Kad oni ne žele izići iz grada, mi
ćemo prenijeti borbu k njima.«

Radovi na podizanju Pompejevih zidova nisu prestajali.

Čak i po zimskom mraku ljudi su se naprezali u smjenama pod
treperavim bakljama. Labijen je gledao niz padinu brežuljka
osluškujući povike i naređenja dok je njegova legija gradila
produžetak utvrda oko Dirahija.

»Ovo je ludost«, promrmlja on ispod glasa.
Premda je stajao sam, osvrnuo se oko sebe da vidi je li
ga mogao čuti koji od njegovih ljudi. Otkad je Dirahij opet
prešao u Pompejeve ruke, Labijen je osjećao da je njegova
osobna disciplina napeta do točke pucanja. Morao je promatrati
kako Pompej propušta prigodu da završi rat, rasipljući snage na
podizanje zidina oko grada koji je već izgubio svoju jedinu
pravu vrijednost. Istina je da su nove namirnice stizale u luku,
ali gubiti vrijeme i snagu na zaštitu malenog područja dok
Cezar tumara ostatkom Grčke protivilo se svakom Labijenovu
instinktu. U svojim najskrivenijim mislima shvaćao je da je

Pompej ustrašen. Je li to bila bolest koju je uzalud pokušavao
skriti, ili ga je jednostavno napustila hrabrost,

Labijen nije znao reći. Nije mu bilo ni stalo koji je razlog
posrijedi. Najveća vojska što ju je Grčka od pamtivijeka vidjela
samo je postajala mlitava u gradu ili dangubila gradeći
nepotrebnu obranu.

Hvatao ga je bijes dok je gledao kako vjerne legije
postaju tupe i oprezne. Samo toga jutra zapovijedao je
pogubljenjem još četvorice ljudi prema Pompejevoj naredbi.
Zapis o kazni pokazat će da su bili bezočni, iako se to dogodilo
tek kada ih je Pompej osudio. Počelo je s bičevanjem zato što
su bili ponijeli kocke od kosti na stražu. Trojica su bila dovoljno
luda da pokažu svoj gnjev.

Labijen grčevito stisnu šake. Jednoga je osobno
poznavao i osjećao se bijedno kad je morao odustati od privatne
žalbe. Bio bi riskirao podnijeti zahtjev za pomilovanje, ali
Pompej ga nije htio vidjeti prije nego što je izvedeno
pogubljenje.

Labijen je pretpostavljao da je riječ o strahu koji prožme
čovjeka kad vidi neprijatelje među vlastitim ljudima. Pompej je
svoju nemoć iskaljivao na grčkim legijama, a najgore je bilo to
što su one vrlo dobro znale što se događa i zbog toga su ga
prezirale. Labijen je mogao osjetiti njihov nemir i sve veći
gnjev. Naposljetku će se zbog takva postupanja i najodaniji
vojnici odmetnuti.

U ozračju sumnje Labijen je mrzio opasnost kojoj se
morao izvrgavati. Kad se pokušavao savjetovati s Pompejem,
grubo je bivao odbijen, ali zapovjedni lanac morao je stalno
dobivati naredbe i zahtjeve. Nije mogao dopustiti da njegovi
podređeni vide Pompejevu slabost. Svakoga je jutra Labijen
izdavao stroge upute kao da dolaze od Pompeja, nadajući se
cijelo vrijeme da će diktator doći k sebi i preuzeti nadzor nad
svime. Bila je to samoubilački opasna igra, ali činilo se da su
jedina Pompejeva briga bili obrambeni zidovi koji su izrastali u

krajoliku poput ružnih kostiju. Uz brzinu gradnje koju je
zahtijevao gubili su se životi i raspoloženje legija svaki dan se
sve više pogoršavalo. Ljudi su znali da se njihova snaga i
brojnost ne smiju osipati, ako to Pompej i nije znao.

Toga je jutra Labijen morao odbiti vojne tribune koji su
načeli pitanje Pompejeva zapovjedništva. Nisu razumjeli da se
ne smije vidjeti kako se on koleba. Odanost njemu morala je
biti javna i apsolutna, ili bi se zapovjedni lanac urušio. Bilo je
previše opasno čak i raspravljati o tome, i on se razbjesnio zbog
njihove gluposti. Više ga je zabrinjavala činjenica što su se
stariji časnici usudili progovoriti, jer je to značilo da je trulež
uhvatila maha u nižim redovima.

Labijen je predmnijevao da ga vojskovođa nije slučajno
toliko dugo zadržao u gradu. Možda je Pompej već počeo
dvojiti o njegovoj vjernosti. Sigurno je bio dovoljno sumnjičav.
Kad je posljednji put dopustio da mu pristupi, bio je uhvaćen
jedan Cezarov letak i Pompej je bjesnio o izdajicama među
njima, prijeteći sve okrutnijim osvetama. Prepisivanje letaka
kažnjavalo se smrću, ali oni su se i dalje pojavljivali. Pompej je
zahtijevao da sam pročita naglas Cezarove riječi, dok su mu
pljuvačka i kreda stvarale ljepljiv sloj u kutovima usta.
Sljedećih je dana krenuo u iznenadne nadzorne posjete legijama
u gradu, kažnjavajući i najsitniji prijestup okrutnim bičevanjem.

Misao koju Labijen nikada nije mogao glasno izgovoriti
otela se napokon kao šapat. Ako se Pompej ne oporavi od svoje
bolesti, mogao bi ih sve uništiti. Iako je bilo strašno bolno
razmišljati o tome, Labijen je znao kako bi moglo doći vrijeme
da osobno preuzme zapovjedništvo.

Pomislio je da bi senatori stali iza njega, ako bi se mogli
odlučiti da svrgnu Pompejevu vlast. Diktatura koju su
obnavljali svake godine istjecala je za nekoliko dana. Ili će sve
proći bez prijepora, ili će Pompej pasti. Ako Pompej pozove
legije bez ovlasti Senata, Labijen je znao da će mu se morati
usprotiviti. Neki će slijediti Pompeja, ali možda će ih više