Conn Iggulden - Imperator 04 - Bogovi rata

prebjeći k Cezaru. Labijen se odjednom sav stresao, govoreći
sam sebi da je to samo zbog hladnoće.

Julije je ležao nauznak na hladnoj zemlji i osjećao kako

se u nj uvlači studen. Zaklonjen više tamom nego niskom
travom, cijeli sat je promatrao građevinske radove, zapažajući
svaku pojedinost kod ljudi koji su se mučili na Pompejevim
zidovima i utvrdama.

Vidio je da vojnici koji nose drvo i opeke nikada nisu
daleko od oružja. Sama činjenica da nisu imali straža miljama
naokolo pokazivala je koliko su se sigurno osjećali. Julije
zagrize usnu razmišljajući znači li to da su veće snage dovoljno
blizu da odgovore na njihove rogove. Nije bilo načina da se
uvjeri ako ne prijeđe crtu Pompejevih zidova, i plan je već bio
načinjen. Domicije je poveo dvije tisuće ljudi iz Treće legije u
širokom krugu prema sjeveru. Kad Julije izbaci plamene strijele
u zrak, udarit će s obiju strana na tabor u isto vrijeme. Budu li
im naklonjeni bogovi, bit će to brzo uništenje.

Julije se odjednom upita je li Brut dolje među njegovim
neprijateljima, možda upravo očekujući napad. Znali su skupa
ići na noćne pohode u Galiji. Hoće li upozoriti Pompeja? Julije
grčevito potrese glavom, ljut što je dopustio mislima da
odlutaju. Viđao je kako se to drugima događa, kad su se
predviđanja preklapala s neodlučnosti. Stisnuo je zube protiv
hladnoće i usredotočio se na promatranje samo onoga što je
stvarno.

U dubokoj tami činilo se da su straže nestale između
svjetala koja su obilježavala rub tabora. I zid je bio njima
obilježen, tako da se njihov treperavi niz pružao daleko prema
Dirahiju.

Pogledao je u nebo gdje se pojavila Venera. Dovoljno je
dugo čekao da Domicije stigne na položaj. Polagano je izvukao
mač iza pojasa i čuo piskutav šapat dok su oko njega isto činili

vojnici Treće legije. Njima na čast nije se oglasilo nikakvo
gunđanje da poremeti noćnu tišinu. Izabrao ih je djelomice zbog
toga što su pripadali Bratovoj legiji. Znao je da se moraju
okrvaviti protiv neprijatelja više negoli ijedna druga skupina.
Oni su podnijeli ruglo i poniženje nakon generalove izdaje i još
im je gorio obraz od sramote. Ta će im noć donekle povratiti
ponos.

»Prenesite zapovijed strijelcima«, šapnu Julije, držeći se
tako nisko da je mogao osjetiti miris crne zemlje. Doveo ih je
stotinu da napadnu tabor, i čim polete u zrak plamene strijele,
posijat će se zator među neprijateljima.

Julije se trznuo kad su zaiskrili njihovi kremeni. Tijelima
su zaklanjali plamičke, ali on je svejedno bio zabrinut da bi neki
oštrooki stražar mogao ugledati svjetlost i viknuti na uzbunu.
Odahnuo je s olakšanjem kad su plamenovi napokon zatreperili
i prenijeli se duž linije da bi planulo stotinu strijela.

»Sada!« viknuo je Julije i plamenovi su se vinuli u zrak.
Domicije će ih vidjeti i jurnuti da uništi tabor.

Julije ustade na noge. »Za mnom«, reče on počinjući
trčati nizbrdo. Vojnici su ga slijedili.

Domicije je puzao kroz tamu, zaustavljajući se samo da
pogleda u zvijezde kako bi ostao na pravcu. Odabrani put vodio
ga je unutar nedovršena zida i mogao je iskoristiti njihova
svjetla da procijeni svoje napredovanje. Nije bilo straža unutar
obodnice i njegove su dvije tisuće još bile neotkrivene. Molio
se bogovima da ostanu takve, znajući da Julije ne smije napasti
bez njih.

Bio je ponosan što mu je Julije povjerio zapovjedništvo,
ali to je samo povećavalo užasnu napetost koju je osjećao dok
se zagrijavao napredujući kroz mračan krajolik. Znoj mu je
grizao oči od tjelesnog napora, ali morao je biti na položaju kad
mu Julije dade znak.

Pogledao je iza sebe ljude koji su krenuli u napad. Lica
su im bila premazana ugljenom i bili su gotovo nevidljivi. Kad

se dignu da napadnu legijski tabor s boka, izgledat će kao da su
izniknuli iz zemlje. Domicije zagunđa kad ga je oštar kamen
ogrebao po rebrima. Bio je žedan, ali nisu bili ponijeli ni vodu
na taj munjeviti prodor. Bio je zahvalan što ne mora nositi
mješinicu ni štit kroz nisko raslinje. Jedino su im smetali
mačevi jer su zapinjali za korijenje i otežavali napredovanje.

Dvojica su se Domicijeva izvidnika vratila pužući.
Skočio je kad su mu se pojavili iza leđa bez ikakva zvuka.

»Gospodine, ispred nas je rijeka«, šapnuo mu je bliži na
uho.

Domicije se prestade micati. »Duboka?« upita on.
»Tako izgleda, gospodine. Ravno je ispred nas.«
Domicije se namršti. Naredi zatim ljudima da stanu,
premda je znao da im vrijeme istječe. Venera se približavala
zenitu i Julije će napasti znajući pouzdano da će ga Domicije
poduprijeti.
Pridignuvši se napola, Domicije pretrča stotinjak koraka.
Čuo je šum vode i vidio traku pokretne crnine. Iznenada ga
obuze strah.
»Koliko je široka?«
»Ne znam, gospodine. Zagazio sam do pojasa, onda se
vratio da ti javim«, odgovori čovjek. »Opasna je struja. Ne
znam možemo li prijeći.«
Domicije ga zgrabi, gurnuvši ga gotovo u vodu.
»Moramo! Zato sam te poslao naprijed. Prenesi uže preko rijeke
a ja ću dovde dovesti ljude.«
Dok je izvidnik gacao po pličini, Domicije je otrčao do
utihlih kohorta. Trebalo je samo nekoliko trenutaka da ih
dovede do rijeke gdje su skupa zastali u mraku.
Domicije je stiskao šake dok su protjecale minute bez
ikakva znaka. Povremeno je dodirivao uže koje je bilo zavezano
za deblo srušena stabla. Ono je nevidljivo treperilo i prisiljavalo
ga da psuje zbog kašnjenja. Trebao je izvidniku dati nekakav
znak da im javi kad stigne na drugu stranu, shvatio je. Takve se

sitne pojedinosti lako zaborave u žaru trenutka, ali sad je morao
trpjeti čekajući. Izvidnik se mogao utopiti, ili se isto tako
mogao sporo vraćati k njima. Ponovno je posegnuo za užetom i
tiho opsovao. Bilo je labavo bez ikakva gibanja.

Neprijateljski je tabor bio vidljiv na drugoj obali.
Domicije je mogao razaznati njihove svjetiljke kao zlatnike u
tami. Grizao se i drhtao od hladnoće.

»Još dvojica u vodu ovdje«, naredio je naposljetku.
»Druga desetorica na obje strane da nađu gaz. Moramo prijeći
rijeku.«

Dok je govorio, ugledao je kako svijetle pruge plamenih
strijela jure u zrak s druge strane tabora.

»O bozi, ne!« prošaptao je.

Vrisci su trgnuli Labijena iz misli. Oklijevao je samo

jedan trenutak kad je vidio kako se linija tamnih likova
pojavljuje na osvijetljenim mjestima da bi počeo prvi pokolj
legionara.

»Rogovi!« riknuo je. »Napadnuti smo! Zatrubite u
rogove!«

Počeo je trčati prema neprijatelju dok su se razlijegali
prodorni zvuci, znajući da brzo mora preuzeti zapovjedništvo.
Zatim se poskliznuo i zastao, okrećući se prema drugoj strani
tabora, prema tamošnjoj spokojnoj tami. Postupa upravo onako
kako se Cezar nada da će postupiti, postade mu jasno.

»Prva kohorta - čuvajte zapad.«
Vidio je kako se ljudi preusmjeravaju na njegovu
zapovijed i tek tada je pojurio do svoga konja i vinuo se u sedlo.
U njegovoj su legiji bili iskusni borci i vidio je obrise struktura
među likovima koji su trčali oko njega. Čuo je kako njegovi
centurioni naređuju da se oblikuju obrambene linije i počne
stvarati jedinstvena obrana iz početnih trenutaka kaosa.
Zadovoljno se nacerio.

»Branite istok!« zaurlao je. »Štitovi u liniju i koplja!«
Zario je pete u konjske slabine i trkom jurnuo kroz tabor prema
zvucima smrti i željeza.

17. POGLAVLJE

Julije je znao da se našao u nevolji. Legija s kojom se

sukobio izgubila je vrlo malo vremena prije nego što je
formirala obrambenu liniju i prešla u protunapad. Kamo god je
pogledao, mogao je vidjeti vojnike koji su jurili prema njegovu
položaju. Tko god je njima zapovijedao, jasno je znao svoj
posao i Julije je mogao osjetiti iznenadno kolebanje među
svojim ljudima dok im je juriš slabio i usporavao se.

»Naprijed, Treća!« naredio je Julije.
Izvorni plan o brzom uništenju i povlačenju pao je u
vodu. Nije se mogao povući i ostaviti Domicijeve kohorte da
budu poklane. Iako je propalo iznenađenje, Julije je znao da će
Domicijev prodor, ako samo dovoljno dugo izdrži, zasijati strah
među hraniteljima i tako bi još mogao spasiti napad. Morao je
potisnuti neprijatelja da Trećoj osigura prostor za povlačenje, ali
u protivničkim linijama nije bilo slabosti. Julije je bio prisiljen
promatrati kako njegovi ljudi padaju pod udarcima dok sve više
i više neprijatelja navaljuje sa sve većom snagom. Nastalo je
pravo krvoproliće.
Redovi vojnika odjeljivali su ga od pokolja i Julije je
mogao vidjeti kako njegovi ljudi pogledavaju natrag dok ih je
sve više padalo, očekujući od njega da zapovjedi povlačenje.
Tlo je bilo pokriveno truplima vojnika, pocrnjena lica i na
hladnoći iz njihovih se rana vidljivo pušilo dok je krv zalijevala
zemlju.
Julije je čekao, postajući sve očajniji. Domicije bi morao
brzo doći ili će sve biti izgubljeno.
»Strijelci! Dajte opet znak!« zaurlao je iako su mnogi od
njih već bili mrtvi.

Njegovi su ljudi stali čvršće kad su to čuli, našavši se
prsa u prsa s neprijateljem. Bez štitova bili su užasno ranjivi i
Pompejevi su ljudi iskorištavali tu prednost, udarajući ih svojim
štitovima po licu ili pak po nogama da im slome koščice u
gležnjevima. Julije se trzao od vriskova, i dok su se plamene
strijele još jedanput izvijale iznad njihovih glava, osjetio je da je
nešto popustilo u njegovim ljudima. Nije mogao vidjeti kako je
to počelo, ali na mjestima gdje su se dotada dobro držali
odjednom su počeli bježati.

Julije je stajalo zaprepašten od nevjerice dok su ljudi
koje je sam uvježbavao počinjali promicati pokraj njega. Čuo je
kako centurioni izdaju žestoke zapovijedi, ali val bježanja
proširio se redovima Treće legije i užas ih je raspolovio.

Iz daljine je do Julija dopro tutanj konjaništva i srce mu
je palo u pete. Dolazi Pompej a njegovi su ljudi razbijeni. Vidio
je kako stjegonoša Treće legije bježi pokraj njega pa mu je
istrgnuo zastavu iz ruku.

»Treća oko mene!«, urlao je mašući kopljem stijega u
velikim lukovima.

Gomila ljudi u bijegu mimo njega nije se zaustavila.
Ugledao je veliku tamnu masu jahača i shvatio da će poginuti
pod njihovim jurišem. U strašnoj zbrci rasula Julije je osjetio
kako ga obuzima neka sablasna mirnoća. Nije mogao okupiti
Treću i uskoro će ostati sam. Ruke su ga boljele i pitao se kako
će Brut primiti vijest kad je čuje. Požalio je zbog bezbroj stvari
i osjetio kako se zemlja trese pod kopitima Pompejevih
konjanika koji u galopu stižu iz mraka.

Jedva je primijetio kako se nekolicina vojnika iz Treće
odazvala stvarajući krug oko njega. Novi pozivi rogova
rasparali su zrak i Julije vidje kako se zaustavlja struja
konjanika. Očekivao je kraj i čudio se svojem pomanjkanju
emocija. To se dogodilo tako brzo da je jedva uspio shvatiti
mijenu sudbine. Pompej nema drugoga protivnika u Rimu.
Marka Antonija će odgurnuti u stranu, tiho će ga prognati ili

ubiti.
Julije se nasloni na stijeg teško dišući. Ništa nije rekao

ljudima oko sebe u mraku, osjećajući prema njima samo
prijezir. Naučio je što znači strah tako davno da se nije mogao
sjetiti kad je to bilo. Možda je to bio Renijev primjer, ili čin
njegova oca, ili pak Tubrukov jednostavni žig hrabrosti, ali
ostao je zauvijek u njemu. Bez obzira na ono što čovjek
postigne, sve je nevrijedno ako dopusti da strah upravlja
njegovim postupcima. Ako je posrijedi užas pred mukama,
mora se s njim suočiti i svladati ga. Što je muka, na kraju
krajeva? Rane koje zacijele ili čak one koje ne zacijele bolje su
nego život u sramoti. Julije je viđao ljude s ranama od kojih su
ostajali bogalji ali su se i dalje ponosno držali. Nosili su ožiljke
s jednakom hrabrosti koju su pokazali kad su ih zadobili.

Podignuo je glavu dok su neprijateljski konjanici vrvjeli,
čekajući skupa s njim zapovijed koja će ih poslati da polete
prema njemu. On neće kriknuti. On neće pobjeći.

Pompej dojaha na čelo svoga konjaništva dok ga je svaki
trzaj konja pod njim tako bolno probadao da mu se maglilo pred
očima. Čuo je povike na uzbunu i prekinuo ophodnju da se
odazove, ali sada su mu se oči skupile gledajući kako Julijevi
legionari bježe. Vidio je kako Labijen juri galopom prema
njemu i prihvatio je njegov pozdrav.

»Što se događa?« upitao je.
»Noćni napad, gospodine. Odbili smo ih. Uništit će ih
juriš konjaništva.«
Obojica su pogledala preko tabora prema neprijatelju u
bijegu koji je nestajao u mraku. Daleki osamljeni lik mahao je
zastavom u polutami i to je gibanje privuklo Pompejev pogled.
Vidio je kako čovjek zabija u tvrdu zemlju stijeg koji leprša na
povjetarcu. Čovjek je stajao neprirodno mirno okrenuvši bijelu
mrlja svoga lica prema konjanicima. Pompej se sumnjičavo
namrštio.
»Ovo je pobjeda, gospodine«, reče Labijen žurno. »S

tvojim dopuštenjem, povest ću konjanike i dokrajčiti ih.«
»To je zamka«, odgovori Pompej. »Siguran sam u to.

Kad si čuo da Cezarove legije bježe od straha? On želi da
pojurimo u mrak prema onom što nas ondje čeka. Ne. Držat ćeš
položaj do zore.«

Labijen udahnu zrak koji je šištao kroz njegove stisnute
zube dok se borio da savlada gnjev.

»Gospodine, ja u to ne vjerujem. Izgubili su stotine
boraca kad su napali moje linije.«

»On je poslao trojicu da umru pod mojim šatorom, samo
da bi proširio laži među odanima, Labijene. To ti je moralo
pokazati kakav je taj čovjek. On je varalica, a ja se ne dam
prevariti. Čuo si moju naredbu.«

Pompejeve su oči bile hladne i neumoljive, i Labijen je
znao da ga mora ubiti ili pak poslušati što mu je rečeno. A to
nije bio stvaran izbor.

»Da, gospodine«, rekao je prignuvši glavu. »Zapovjedit
ću ljudima da se zaustave.«

Pompej je vidio tjeskobu na Labijenovu licu premda ju je
pokušavao prikriti. Unatoč bolovima koji su ga mučili u
valovima, prislio se da progovori. »Dobro si sada postupio,
generale. Neću zaboraviti tvoju odanost.«

Gledajući niz tabor, Pompej vidje kako se stjegonoša
okreće da bi ga progutao mrak. Stijeg je ostao lepršati kao mrlja
zatamnjene boje na noćnoj pozadini. Dobacivši posljednji
pogled Labijenu, Pompej okrenu konja i odjaha a za njim
krenuše njegovi konjanici.

Labijen je mogao vidjeti razočaranje na njihovim licima,
kao odraz vlastite nemoći. Nije bilo nikakve zamke. Labijen je
prošao kroz dovoljno bitaka da bi znao kad je neprijatelj
poražen. Slom može doći od jednog jedinog kukavice koji bi
bacio mač, ili čak od čudnovata neviđena priopćenja kad iscuri
hrabrost iz ljudi koji to sat prije nisu mogli ni zamisliti. Stisnuo
je šake od bijesa gledajući u okolni mrak. Njegov zamjenik

treptio je pokraj njega, a Labijen nije nalazio nijedne riječi koju
bi se usudio kazati naglas.

Naposljetku je ugušio razočaranje iza ukočene maske.
»Naredi ljudima da podignu obrambeni logor oko utvrda«,
rekao je. »Time će se usporiti rad, ali zar je to važno?«

Začepio je vlastita usta da ne bi nastavio, a njegov je
zamjenik pozdravio i pošao prenijeti naredbu. Labijen je
osjećao na sebi uporne poglede svojih vojnika i pitao se koliko
oni razumiju bitku.

»Dobri ste noćas bili«, rekao im je naglo. »Napokon smo
ranili Cezara.«

Oni kliknuše na njegovu pohvalu i oko njega se počne
vraćati red. Vratila se kohorta koju je bio poslao na zapad,
izgledali su svježe naspram svojih kolega. Nisu bili potrebni, ali
Labijen je našao još nekoliko riječi za njih prije nego što je
pošao do svoga šatora da napiše službeno izvješće. Dugo je
vremena sjedio kraj jedne jedine svjetiljke i zurio u prazninu.

Julije je obamrlo koračao kroz tamu. Od umora je

postao nespretan i činilo mu se da svaki grm i trn ima namjeru
zapriječiti njegov prolaz. Dobar dio Treće legije držao se uza nj
iako su samo bogovi znali kamo se ostatak raštrkao. Bio je to
najgori poraz što ga je godinama doživio i koračao je kao
omamljen. Nije mogao razumjeti što se dogodilo. Kad nije
došao očekivani napad, napustio je položaj kod stijega i
okrenuo leđa Pompeju. I tada je očekivao da će ih konjaništvo
pregaziti.

Julije je vidio diktatora u svjetlu baklje i prepoznao ga je
izdaleka. Crven je plašt lepršao oko njega na vjetru i lako je bilo
zamisliti kakav će biti divlji užitak toga čovjeka kad mu donesu
Cezarovo tijelo. Julije je čak na trenutak osjetio kako ga
Pompej izravno gleda, ali ipak mu je bilo dopušteno da klizne u
zaklon noći i vrati se u sigurnost svojih redova.

Kad je Julije čuo bat koraka oko sebe, trgnuo je mač,
uvjeren da su ga Pompejevi ljudi napokon stigli. Nije
progovorio kad je ugledao Domicija, uistinu nije bio sposoban
uputiti riječ nikomu od njih. Vojnici Treće teško su se
osramotili. Oni su to znali i koračali su pognutih glava pod
teretom vlastite bijede, sličeći više na pljačkaše nego na
discipliniranu snagu. Nikakve zapovijedi nisu izdane. Činilo se
da im je neuspjeh oduzeo svako pravo da se nazivaju rimskim
vojnicima. Julije nikada nije vidio tako potištenu skupinu i nije
osjetio nikakva sažaljenja prema nijednomu od njih.

Zora je svitala kad su se približili svojem glavnom
taboru i u sivoj svjetlosti Julije je napokon povjerovao da je
Pompej izgubio hrabrost. Nije mogao vidjeti nikakvo drugo
objašnjenje. Domicije je pokušao govoriti, ali Julijev ga je
pogled smjesta ušutkao. Straže su ih pustile da prođu bez
lozinke i nisu pitale što ima novo. Dovoljno su jasni bili izrazi
na njihovim licima i koplja što su ih vukli za sobom.

Julije zakorači u svoj šator i bučno baci na pod kacigu i
mač, prije nego što će sjesti za stol sa zemljovidima. Naslonio
je načas glavu na ruke i počeo razmišljati o noćašnjim
događajima. Prožeo ga je užas kad je preko čistine u taboru
osjetio Pompejev pogled na sebi, ali nije bilo sramote u tome
što je osjetio strah nego u onome što je slijedilo. Ljudi mogu
stajati i kad se znoje od straha. Oni se mogu oduprijeti patnji i
umoru i slabosti. Oni sve to mogu zatomiti u sebi i stajati na
liniji. To je bila snaga Rima i to su jednako tako znali njegovi
ljudi. Ali zbog nečega je Treća legija nagnula u bijeg.

Sve bliži koraci potaknuli su ga da se uspravi na stolici i
on je duboko udahnuo kad se pred njim prvi pojavio Ciro.
Regul, Oktavijan i Domicije bili su odmah iza njega i Julije je
promatrao kako Domicije bez ikakva izraza na licu prilazi da
stane ispred njega. Je li i on noćas izgubio hrabrost?

Ispod crnih premaza Domicije je izgledao iscrpljeno.
Skinuo je mač i položio ga na Julijev stol.

»Gospodine, zahtijevam da me oslobodiš
zapovijedanja«, rekao je. Julije nije odgovorio i Domicije je
progutao pljuvačku. »Nisam... mogao na vrijeme stići na
položaj, gospodine. Nema nikakva opravdanja. Podnijet ću
ostavku i vratiti se u Rim.«

»Da je naše neprijatelje vodio čovjek koji zna kako se
postiže pobjeda, ja bih bio mrtav«, reče Julije tiho.

Domicije je nijemo zurio ispred sebe.
»Kaži mi što se dogodilo«, doda Julije.
Domicije duboko udahnu i strese se pri izdisaju. »Naišli
smo na rijeku koja je bila preduboka da bismo je pregazili,
gospodine. Vidio sam znak tvojih strijela dok sam još bio na
pogrješnoj obali. Kad smo napokon našli gaz, Pompejeve su
legije odgovorile na zvuk rogova i bilo je prekasno. Mogao sam
ih i tada napasti. Sam sam odlučio da to ne učinim. Prešli smo
natrag preko rijeke i vratili se ovamo.« Nije rekao da bi napad
na Pompejeve legije značio samoubojstvo. Ali zapovijedi koje
je dobio nisu mu dopuštale da samostalno donosi odluke.
Julije je zabubnjao prstima po stolu. »Jesi li vidio zašto
je Pompej zaustavio napad?«
»Vidio sam ga kako razgovara sa svojim časnicima, ali
bili su mi predaleko«, odgovori Domicije posramljen zbog toga
što nije mogao pružiti ni tu neznatnu informaciju.
»Još nisam odlučio o tvojoj sudbini, Domicije. Pođi i
sazovi Treću ispred moga šatora. Neka ih moja Deseta prati kao
zarobljenike.«
Domicije pozdravi, podignuta mu je ruka zadrhtala.
Julije je pričekao dok ne ode prije nego što će opet progovoriti.
»Nikada nisam pomislio da ću vidjeti svoju legiju kako
bježi od straha«, reče on. Svrnuo je oči na svoje generale i oni
nisu mogli podnijeti njegov pogled. »Držao sam stijeg legije, a
oni se na to nisu obazreli. Prolazili su pokraj mene.« Potrese
glavom sjetivši se toga. »Ostavio sam ga ondje Pompeju. Kad
im je oduzeo čast, može im oduzeti i zastavu.«

Svi su začuli povike i topot sandala dok su se Deseta i
Treća okupljale. Julije je sjedio zureći u ništavilo dok su
njegovi generali čekali. Činilo se da ga je poraz postarao i kad
je napokon ustao oči su mu bile prazne i umorne.

»Zauzmite mjesta, gospodo. Dan mora dalje teći«, rekao
je pokazujući rukom prema izlazu. Oni su bez riječi napustili
šator a on je za njima izišao na blijedo sunce.

Treća je legija stajala u šutljivim redovima na smrznutu
tlu. Mnogi su još nosili tragove čađe na licu, iako se većina njih
poslužila mokrom krpom da obrisu najcrnje dijelove. Nosili su
štitove i mačeve i stajali kao ljudi koji čekaju smaknuće, sa
strahom u svakom oku.

Iza njih je stajala Deseta, stariji i okorjeliji ljudi. Julije se
sjećao kako su neki od njih pobjegli u bitci protiv Spartaka.
Pitao se misli li itko među njima o onom krvavom danu kad je
Pompej naredio uništenje njihovih redova. Vojnike izabrane
brojenjem tukle su do smrti pesnice njihovih najbližih prijatelja.
Bila je to najokrutnija stvar kojoj je Julije ikada pribivao u ono
vrijeme, ali on je od ostatka stvorio Desetu i dao im to ime da
se upamti onaj čin.

Treća je legija u tišini iščekivala njegove riječi. Hladan
je povjetarac puhao kroz njihove redove dok je Julije prilazio
konju i uzjahivao.

»Vi ste se sa mnom borili u Galiji. Hoću li nabrajati
plemena, bitke? Helvećane, Sveve, Belgijane, Nervljane i
druge? Sa mnom ste se borili kod Gergovije, Alezije, protiv
Vercingetoriksa, u Britaniji. Bili ste sa mnom kad sam
pomilovao vojnike u Korfiniju. Ovdje ste sa mnom osvojili
Dirahij.«

Zastao je, zatvorivši načas oči od gađenja.
»Ostavili ste svoju čast na bojišnici kad ste pobjegli. Sve
što ste prije bili pretvorilo se prošle noći u prah i pepeo.
Obeščastili ste me i osramotili, a nikada nisam ni pomislio da

ću to od vas dočekati. Samo je moja Deseta bila dulje uz
mene.«

Sjedeći visoko na konju mogao je vidjeti sve postrojene
redove. Zurili su naprijed ne usuđujući se da ga pogledaju, ali
on je vidio da se neki tresu od poniženja kao da se nalaze pred
ocem koji kori pokajane sinove. Potresao je glavom i dugo
zurio u prazninu.

»Vaši životi si izgubljeni«, rekao je oporo, prisiljavajući
se da nastavi. »Postoji samo jedna plaća za kukavištvo.«

Oktavijan je također uzjahao i krenuo kasom duž
umuklih redova prema Juliju. Kad se približio, nagnuo se
naprijed i progovorio Juliju nasamo. »Gospodine, u Desetoj
manjka dosta ljudi. Neka odaberu najbolje između njih.«

Julije je svrnuo crveno obrubljene oči na svoga mlađeg
rođaka i nakon stanke kimnuo. Podignuo je glavu da se opet
obrati Trećoj.

»Ja nemam sinova. Nikada mi nisu bili potrebni dok sam
poznavao vas. Neka sada završi sve među nama. Dovoljno smo
daleko zajedno stigli.« Pročistio je grlo i doviknuo najdalje što
je mogao. »Mojoj Desetoj nedostaje ljudi. Oni će zaći među vas
i odabrati neke da popune njihove redove. Ostali će biti
pogubljeni. Preživjeli će zauzeti mjesta poginulih u mojim
odanim legijama. Više mi ne možete biti korisni.«

Tih mrmor od užasna straha začuo se iz redova Treće
legije. Nitko se nije pomaknuo s mjesta. Julije je mogao čuti
preklinjući prizvuk u njihovu glasu i srce mu je otvrdnulo.

»Deseta legijo! Istupite naprijed i odaberite najbolje
između njih. Nadgledat ćete ono što poslije toga dolazi.«

Promatrao je dok su centurioni zalazili u njihove redove.
Bio je iscrpljen i očaj ga je ispunio. Prošle su noći izgubili
stotine ljudi, što poginulih, što zarobljenih. Ali ostale su još tri
tisuće legijskih veterana. Nije ih mogao raspustiti tako daleko
od Rima. Morali bi pljačkati grčke gradove i sela samo da bi
preživjeli. Izvrgnuo bi silnoj mržnji rimske građane koji bi se

naposljetku morali loviti i ubijati. Nije imao drugog izbora nego
obilježiti dan njihovom krvlju. Oni su pobjegli iz bitke.

Časnici su svoj izbor pokazivali kratkim dodirom po
ramenu. Svaki se izabrani čovjek malko smanjio kao da nije
mogao vjerovati što se događa. Iza njih su ostajale praznine u
redovima dok su odlazili prema Desetoj, a pratilo ih je
podjednako poniženje i olakšanje.

Dok se taj postupak nastavljao, Julije je sumnjičavo
pogledao Oktavijana i vidio da ga njegov general već promatra.
Mlađi je čovjek bio ukočen od napetosti, i kad je Julije otvorio
usta da prekine odabiranje, vidio je da Oktavijan gotovo
neprimjetno odmahuje glavom dok mu je iz očiju izbijala
molba. Julije vrati pogled na legije i ništa ne reče.

Odabrani su se ljudi postrojili kao treća skupina pokraj
Desete i uskoro je postalo jasno da su časnici na svoj način
protumačili Julijevo naređenje. Julije je slutio da iza svega toga
stoji Oktavijan i mogao je samo gledati kako centurioni tapšu
po ramenu svakog čovjeka Treće legije koji zatim zauzima
mjesto u novoj skupini.

Nitko nije ostao iza njih i Julije je vidio kako se na
njihovim licima rada nada kad su razumjeli što se zbiva.
Pritisak Oktavijanova pogleda nije prestajao.

Julije dade Oktavijanu znak da priđe. Kad je bio
dovoljno blizu, Julije se nagnuo prema njemu i obratio tihim
glasom. »Što si to učinio?« promrmljao je.

»Njihovi životi sada pripadaju Desetoj«, odgovori
Oktavijan. »Molim te. Neka tako ostane.«

»Ti mi rušiš ugled«, reče Julije. »Bi li htio da prođu
nekažnjeno?«

»Treće legije više nema, gospodine. Ovi su ljudi opet
tvoji. Oni neće zaboraviti priliku koju im pružaš.«

Julije je zurio u Oktavijana, videći opet dokle je stigao
dječak kojega je davno upoznao. Ratnik i general pred njim
nadrastao je svoju mladost. Julije je znao da su ga prevarili, ali

nekako se čudno ponosio videći da je to poteklo od njegove
krvi.

»Onda su tvoji, generale. Domicije će voditi Desetu.«
Oktavijan se premjesti u sedlu. »Ti mu iskazuješ čast?«
reče on.
Julije kimnu. »Čini se da te još mogu iznenaditi. To je
sad jedini izbor. Ta 'nova' legija dobro će se boriti za tebe, za
čovjeka koji ih je spasio. Ako Domiciju dadem da zapovijeda
postrojbom imalo manjom od moje Desete, izgubit će obraz i to
će mu narušiti disciplinu. Ovo će pokazati da ga ne držim
odgovornim za neuspjeh.« Zastao je razmišljajući. »Zapravo,
trebao sam noćas dopustiti moguća odgađanja i dogovoriti se o
različitom sustavu znakova. Sada je za sve prekasno, ali
odgovornost je i na meni.«
Vidio je kako se Oktavijan opušta kad je shvatio da plan
spašavanja Treće neće biti odbijen. Pružio je Juliju prigodu da
ponizi i Oktavijana i Desetu ili da iz toga izvuče sve najbolje.
Taj se mudar potez svidio Juliju kao što ne bi nijednom drugom
rimskom vojskovođi.
»Imaš li ime za njih?« upitao je Julije.
Je li Oktavijan mislio toliko unaprijed? Činilo se da jest,
jer je mlađi čovjek smjesta odgovorio.
»Zvat će se Četvrta grčka legija.«
»Postoji već jedna toga imena«, odgovori Julije hladno.
»To su oni s kojima smo se noćas borili. Njima zapovijeda
Labijen.«
»To znam. Kad se idući put sukobe, borit će se najžešće
što mogu kako bi zadobili pravo da zadrže ime«, reče
Oktavijan.
Unatoč iskustvu tražio je na Julijevu licu odobrenje i
Julije je umjesto odgovora pružio ruku i potapšao ga po
ramenu.
»Vrlo dobro«, rekao je, »ali ako ikada više pobjegnu,
razapet ću ih do posljednjeg čovjeka. Ni tebe ne ću poštedjeti

njihove kazne, Oktavijane. Želiš li još njima zapovijedati?«
Oktavijan nije oklijevao. »Želim, gospodine«, rekao je

pozdravljajući. Trgnuo je uzdom i odjahao natrag duž redova
ostavivši Julija sama.

»Moja Deseta dala vam je novu čast«, reče Julije i
njegov glas zazvoni iznad postrojenih ljudi. »Ako oni vide vašu
vrijednost, ja im to ne ću uskratiti. Treće legije više nema i
njezino će ime biti izbrisano sa senatskoga popisa u Rimu kad
se vratimo. Ne mogu vam vratiti vašu povijest. Mogu vam samo
ponuditi nov početak i novo ime. Bit ćete Četvrta grčka legija.
Znate to ime od ljudi s kojima smo se sukobili prošle noći.
Oduzet ćete ga njima, i kad se susretnemo u ratu s tim ćete
imenom povratiti našu čast.«

Skamenjeni vojnici podignuše glave s olakšanjem.
Mnogi su se tresli od uzbuđenja i Julije je bio zadovoljan što je
donio ispravnu odluku.

»General Domicije je čist od prigovora i zapovijedat će
Desetom da se vidi čast koju sam mu iskazao. General
Oktavijan zahtijevao je da mu se dade nova Četvrta i ja sam to
prihvatio. Zapamtite da svoj život dugujete časti moje Desete
legije i da njihovu čast nosite sa sobom. Nemojte ih osramotiti.«

Preletio je pogledom preko tisuća ljudi pred sobom i
osjetio kako je s njih sramota od prethodne noći uistinu
djelomice sprana. Sada je znao da je Pompej izgubio svu
hrabrost. Mogao bi mu se nanijeti poraz.

Labijen je mirno stajao na vježbalištu u Dirahiju. Više

od dvije stotine vojnika Cezarove Treće legije klečalo je na
crvenici s rukama svezanim na leđima. Vjetar je oštro pirio
preko čistine prekrivajući ih prašinom tako da su morali pognuti
glave i treptanjem izbacivati zrnca koja su ih pekla u očima.

Labijen je još bio bijesan na čovjeka koji je promatrao
postupak s hrpta krasna španjolskog konja. Ipak je znao svoju

dužnost, i neće oklijevati s izdavanjem zapovijedi da počne
pogubljenje. Desetak časnika ostalo je pod stražom u vojarnama
i bit će podvrgnuto mukama radi informacija. Ostali su bili
jednostavno primjer koji treba pokazati.

Labijen pogleda Pompeja, čekajući njegov znak. Nije se
mogao otresti osjećaja da trima legijama koje je Pompej
postrojio nije nimalo stalo do toga da gledaju novu rimsku krv.
Sami su dovoljno svjedočili prolijevanju vlastite krvi da bi išta
novo naučili u toj prigodi. Ovo nije za njih, pomislio je. Ovo je
za Pompeja. Možda je starac ipak djelomice razumio kakva je
bio budala kad je prošle noći zadržao konjaništvo. Labijen je u
zoru poslao tragače i oni nisu našli ni traga nikakvoj većoj
snazi. Labijen je znao da će ta vijest procuriti i još više nagristi
moral vojnika.

Kad se Pompej susreo s njegovim očima, Labijen je
postao svjestan da zuri pa je žurno pozdravio da prikrije
zbunjenost. Pompej je izgledao kao da ga svaki čas može
otpuhnuti oštar vjetar i koža mu je bila žuta i napeta preko
kostiju. Labijen pomisli da starac umire, ali dok Senat ne
opozove njegovu diktaturu, u njegovim je rukama vlast nad
životom i smrti svih njih.

Pompej oštro kimnu i Labijen se okrenu prema petorici
ljudi koji su bili izabrani za tu zadaću. Mogao je vidjeti da u
tome ne uživaju, iako je probrao najokrutnije ubojice pod
svojim zapovjedništvom.

»Počnite«, reče Labijen.
Četvorica krenuše naprijed, držeći spremne noževe, ali
peti je oklijevao.
»Gospodine, ovo su Rimljani. To nije pravedno.«
»Stoj gdje jesi«, reče mu Labijen resko. »Centurione!
Priđi!«
Vojnik je tresao glavom od užasa dok mu se časnik
primicao. »Žao mi je, gospodine. Samo sam mislio...«
Labijen se ne osvrnu na njega. Vidio je da centuriona

koji je pristupio na njegovu zapovijed oblijeva bljedilo i znoj.
»Taj čovjek je odbio moju zapovijed. On će se pridružiti

ostalima«, reče Labijen.
Vojnik otvori usta da krikne a centurion ga snažno udari

šakom prije nego što je mogao povećati sramotu koju je nanio
svojoj legiji. Još dva silovita udarca svališe omamljena vojnika
na koljena i Labijen je ravnodušno gledao kako mu oduzimaju
oružje i vuku ga na začelje zarobljenika. Oni ga nisu ni
pogledali.

Labijen polagano ispusti dah nastojeći smiriti ubrzano
bilo. Pompej je bio svjedokom toga ispada, ali kao da je htio
prijeći preko toga. Labijen je stisnuo šake iza leđa,
pokušavajući prikriti napetost. U mirnijim danima možda bi dao
da se čovjek bičuje zbog drskosti, ali Pompej je bio sposoban
pogubiti cijelu centuriju zbog gluposti jednog čovjeka. Barem
je to izbjegnuto i Labijen je nijemo izrekao molitvu da ga zaštiti
toga dana.

Četiri preostala čovjeka iz skupine za pogubljenje
prijeđoše na posao, brzo i djelotvorno. Hodali su s noževima iza
zarobljenika na koljenima i pružali ruke da im prerežu grkljane.
Brz trzaj i zatim udarac u zatiljak da se samrtnik svali licem na
zemlju, pa korak dalje. Crvenica je postajala tamnija od krvi sve
dok se do nije posve ispunilo ne mogavši više primati trupla.
Tada su se redovi lijeno pomaknuli stvarajući krivudave grane,
kao da je na tlu načinjen crtež crvena stabla.

Pompej je pričekao dok i posljednji zarobljenik nije pao
u grču prije nego što će prizvati Labijena.

»Senat je zahtijevao sastanak sa mnom, generale. Čudno
je što to traže tako brzo nakon noćašnjih događaja, zar ne?
Pitam se je li im tko iz tvojih redova mogao prenijeti
informaciju?«

Labijen se susreo s njegovim pogledom ne usuđujući se
ni trepnuti. Pomislio je na pismo koje je napisao i ostavio ga
bez potpisa, ali nikakav trag krivnje nije se pokazao na njegovu

licu. To je bilo učinjeno i on nije mogao zbog toga zažaliti.
»Nemoguće, gospodine. Imao sam ih na oku otkad smo

se vratili.«
Pompej zagunđa i slegnu ramenima. »Onda je to možda

samo radi produljenja moje diktature. Njezin rok istječe za dva
dana, iako je to samo formalnost. Tvoji se ljudi moraju opet
prihvatiti posla na zidovima, generale. Čim se spale ova
tjelesa.«

Labijen je promatrao kako Pompej napušta vježbalište i
poželio pribivati sjednici Senata da čuje što će mu senatori reći.
Slutio je da će to oblikovati budućnost.

18. POGLAVLJE

Ovdje se ne raspravlja o mojem zdravlju!« grmio je

Pompej, sav zajapuren u licu. »Usuđujete se nagađati da nisam
sposoban?«

Tetive na njegovim rukama isticale su se kao žice dok je
stezao govornicu i suočavao se sa senatorima. Vijećnica je bila
dupkom puna i mnogi su ustali javljajući se za riječ. Vladala je
zbrka bez uobičajena reda za vrijeme rasprava u Kuriji.
Pompeja su već dvaput prekidali i na njegovoj sljepoočnici
vidljivo je kucala žila dok je pomišljao da kočoperno iziđe i
napusti senatore. Bio bi to učinio da mu je ostalo barem mjesec
dana do isteka diktature. Znali su koja je njihova moć i činilo se
da su odlučili iskoristiti njezinu vrijednost.

Ciceron spusti pogled da prouči pergament u ruci.
Pompej bi dao sve na svijetu da dozna tko ga je napisao. Kad je
Ciceron opet podignuo pogled, ostali su ušutjeli s poštovanjem
koje nisu iskazdi Pompeju.

»O tvojem se zdravlju raspravlja kad te bolest sprječava
da ne djeluješ najkorisnije za Rim«, reče Ciceron pogledavši još
jednom srdito u pergament. »Morao bi odstupiti dok ti ne bude
bolje, Pompeju. Da je riječ o drugom čovjeku, ti bi to prvi
rekao.«

Pompej ga prostrijeli očima, osjećajući kako se pogledi
svih ostalih svrstavaju u njegovu obranu. Bol u njegovoj utrobi
bila je nešto divlje crveno i trebao mu je svaki trun snage da ne
pokaže mučninu.

»Niste bili tako bezočni kad je Rim gorio i kad mi je
povjerena diktatura«, reče Pompej. »Tada sam očuvao red, kad
nitko drugi to nije mogao. Porazio sam Spartaka kad nam je

svima zaprijetio. Sjećate li se toga? I vi se usuđujete nagađati da
nisam sposoban zapovijedati? Zašto ne pročitaš taj papir što ga
držiš u ruci, Cicerone, umjesto što se oslanjaš na njegov
sadržaj? Ja se ne bojim kritike od tebe ili bilo koga drugoga.
Moja djela govore za mene.«

Iz klupa se začulo potvrdno mrmljanje i Pompeju je bilo
drago vidjeti kako Ciceron nema potporu svih u dvorani. Mnogi
bi se od njih užasnuli zbog pokušaja da se dokine diktatura na
takvoj osnovi. Da su u Rimu, o tome se ne bi ni razmišljalo, ali
Pompej je znao da se stvari ne razvijaju dobro. Ima ih previše u
Senatu koji se nimalo ne razumiju u ratovanje, a teško im je bez
udobnosti i poštovanja što ih uživaju u svojem gradu. Znao je
da mora naći riječi koje će ih dirnuti.

»Tvojim djelima nema premca«, reče Ciceron, »ali ti se
sada znojiš, Pompeju, jer si bolestan. Odstupi na mjesec dana i
dovest ćemo ti najbolje liječnike. Kad ozdraviš, nastavit ćeš
ratovati.«

»A ako ne odstupim? Izreci svoje prijetnje naglas,
Cicerone, tako da te svi čujemo. Objavi nam kakvu izdaju
spremaš«, reče Pompej oporo, naginjući se naprijed na
govornici. Pojačani je žamor popratio njegove riječi i on je
vidio da se Ciceron nelagodno osjeća.

»Tvoja diktatura završava za dva dana, Pompeju, kao što
dobro znaš. Bolje je da ona prestane dok ne budeš dovoljno
zdrav da nastaviš.«

Ciceron je mirno izdržao njegov pogled i Pompej je znao
da se neće usuditi natuknuti da mu je bolest oduzela hrabrost.
Čuo je šaputanja oko sebe i prezreo ih. Upravo je htio
odgovoriti kad je vidio da Svetonije ustaje i pokazuje rukom
prema njemu. Pompej nije mogao sam provesti glasovanje i
osjetio je tračak nade kad su on i Ciceron istodobno sjeli.

Svetonije pročisti grlo. »Ovo se pitanje nikada nije
smjelo postaviti«, počne on. Ciceron smjesta ustade i Svetonije
ga prostrijeli pogledom. »Ja imam riječ«, reče on. »U svakom

pohodu ima zastoja, kako iskusni ljudi dobro znaju. Na
Pompejevu su se riječ okupile grčke legije. On je izmamio
Cezara iz sigurnosti Rima na bolje bojno polje. Mi smo željeli
da Cezar bude ovdje i to je postignuto zahvaljujući Pompejevoj
vještini. Tko je od vas predvidio da se rat mora voditi u Grčkoj?
Pompej je na se preuzeo teške odluke u našu korist. Njegova je
diktatura stvorena da bi se odupro prijetnjama koje su bile
prevelike za običnu vladavinu zakona. On je ispunio svoje
obveze, i razmatranje da se na ovom stupnju ukinu njegove
ovlasti predstavlja opasno kockanje.«

Zastao je da pogledom preleti preko okupljenih ljudi.
»Ja ne znam nijednoga drugoga generala koji bi bio
sposoban potući Cezara. A dobro znam da je Pompej više nego
kadar to učiniti. Glasovat ću za produljenje diktature. Ne postoji
nijedan drugi častan put.«
Sjeo je popraćen snažnim valom odobravanja koje je
Pompeju dalo malo utjehe. Osjetio je kako se rađa grč u
njegovu želudcu i načas je odgodio ustajanje, služeći se finom
tkaninom da dodirne usne. Nije se usudio pogledati tkaninu dok
ju je gurao natrag u nutrinu toge.
I Ciceron je oklijevao prije nego što će ustati. Znao je da
je Pompejeva bolest teža nego što se vidi. Ostane li
zapovjedništvo u njegovim rukama, lako bi mogao prepustiti
pobjedu Cezaru. Ali možda je to bolji put, na koncu konca. Ako
Labijen preuzme zapovijedanje, dvije bi se vojske mogle
međusobno izmrcvariti, a gdje bi onda bio Rim? Nadao se da bi
Senat nakon Pompejeva uklanjanja mogao s Cezarom
dogovoriti nekakvu nagodbu. Ali sada su mu misli bile zbrkane
i nije znao kako bi pridobio senatore. Teško mu je bilo krenuti
tom stazom. Previše ih je bilo koji su pristajali na to da Pompej
smjesta povede rat bez odgađanja ili milosti. Zbog toga su i
došli u Grčku, uostalom. Ciceron je mogao samo zaklimati
glavom vidjevši koliko su slijepi takvi ljudi. Nije mu bilo stalo
do Pompeja, još manje do Cezara. Budućnost Rima bila je

važnija od njih obojice.
Ciceron je vidio da njegovo oklijevanje nije prošlo

neprimijećeno. Brzo je progovorio da prikrije stanku. »Govorim
za dobro Rima, Pompeju, možeš li to poreći? Očekivao sam od
tebe ovdje da ćeš pobijediti u početom ratu, ali ti se nisi uspio ni
sastati s neprijateljem. To nisu 'zastoji' u pohodu koje je
Svetonije spomenuo. Više si pobio vlastitih ljudi zbog pobune
nego što je to Cezar uspio. Moral je nizak i odbacio si
jedinstvenu prigodu da ga napadneš s Labijenom.« Duboko je
udahnuo, znajući da je udario pogibeljnim putem. »Koliko ćeš
još prilika propustiti?«

»Tu smo, napokon«, reče Pompej.
Naglo se namrštio i pogledao u ruke. Ciceron se
odjedanput ponadao da će svi opaziti bolove. Neka se samo
sruši ili krikne i sve će biti gotovo. Pompej je polagano dignuo
glavu, oči su mu zasjale.
»Usuđuješ se nagađati da sam izgubio hrabrost,
Cicerone? Jesi li zbog toga krenuo u ovaj osobni napad?
Izgradio sam zidine za zaštitim grad koji je jednom zauzeo
Cezar. Potražio sam ga na bojištu, da, i on me je izbjegao.« Na
trenutak nije mogao govoriti od bola i pričekao je da prođe.
»Imaš dvostruko više vojnika i četverostruko više
konjanika«, prekide ga Ciceron. »U bolja vremena ti bi dosad
izvojevao pobjedu. Samo tvoja bolest...«
»Moja bolest, kako ti to nazivaš, nije ništa drugo nego
grčevi u želudcu koje ublažavaju gutljaji krede i mlijeka«,
odbrusi Pompej. »Ne želim stajati ovdje da me ti ispituješ na
takav način.«
»Tvoja diktatura...« pokuša Ciceron ponovno.
»Dosta!« riknu Pompej na njega. »Vrlo dobro, ako želiš
vidjeti rat, ja ću ti ga dati. Izvest ću vojsku i ovo silom privesti
kraju. Jesi li to htio čuti? Zgazit ću Cezara i donijeti njegovu
glavu, ili ću umrijeti. To je moja posljednja riječ. Glasujte da se
nastavi moja diktatura ili ne, kako vas je volja. Kad glasovanje

o tome bude završeno, ja ću već biti na bojnom polju.«
Ciceron je problijedio kad je većina u Senatu klicanjem

pozdravila tu najavu. Nimalo mu nije bilo drago što je potaknuo
Pompeja da se tako prenagli. Izravan sukob bio je posljednja
stvar koju bi poželio.

»Za dobro Rima...« viknuo je, ali nitko ga nije slušao.
Senatori su ustali. Pompej je prihvatio njihovo
odobravanje s posljednjim otrovnim pogledom prema Ciceronu
i sišao s govornice uputivši se prema izlazu. Svetonije i drugi
tribuni natisnuše se za njim, ostavivši Cicerona da se svali na
klupu i zuri u ništavilo.

Brut je stajao ispruženih ruku, dišući sporo i duboko.

Tijelo mu je bilo namazano uljem i ostrugano i koža mu je sjala
od zdravlja. Duh mu se bavio skorom bitkom i jedva je
primjećivao tihe robove koji su mu podizali tuniku preko glave
i navlačili preko tijela, skupljajući je u čvor svezan na zatiljku.
Njegov oklop visio je na drvenom klinu pod šatorom i on ga je
promotrio kritičkim okom zapažajući uglačane stare ogrebotine
i izravnana udubljenja. Srebro nije izgubilo nimalo sjaja od
uporabe, i premda je taj metal bio mnogo mekši od željeza,
znao je da se njegovo bijelo blistavilo može vidjeti preko
cijeloga bojnog polja. Julije će ga ugledati čim se vojske
sastanu.

Dok je nepokretno stajao, robovi su mu zakopčali širok
kožni pojas oko struka, stežući nabore tamne lanene tkanine.
Prije nego što će nastaviti, on se savio u ramenima da provjeri
može li se još slobodno gibati. Obred se izvodio u tišini i Brutu
je bila ugodna prisnost svake pojedinosti. Nijedan komad
odjeće na njemu nije bio nov, vunene hlače i tunika bile su dio
njegove opreme u Galiji. Boje su izbijedjele nakon tisuću
pranja, ali sve je bilo udobnije nego što može biti nov hrapavi
materijal. Prignuo je glavu dok mu je rob vezivao lagan rubac

oko vrata da ga zaštiti od žuljanja. Lagano ga je olabavio s dva
prsta i zurio u prazninu, razmišljajući o susretu s Julijem.

Pompej se vratio sa sastanka sa senatorima napokon
prožet vatrom. Nitko od njih neće imati počinka dok ne budu
potučeni njihovi protivnici u Grčkoj. To je Brut želio od
početka i znao je da će njegove četiri kohorte biti prve na bojnoj
crti.

Ta je misao poslala trnce straha niz njegovu kralježnicu.
Unatoč svemu vježbanju, ako Julije pošalje Desetu u čelnu
liniju, bit će to težak i krvav posao. Brut ih je dovoljno puta
vidio u borbi da bi znao kako neće uzmaknuti dok ne padnu
mrtvi. To su preživjeli veterani iz bezbrojnih bitaka i grčke se
legije ne mogu mjeriti s njihovim iskustvom.

»Brojčana je nadmoć na našoj strani«, promrmlja Brut,
nagnavši robove da zastanu i upitno ga pogledaju. »Nastavite«,
rekao im je.

Jedan je kleknuo kraj njegovih nogu da mu zaveže
sandale, brižno provjeravajući jesu li zategnute vrpce dok ih je
ukrštavao preko Bratovih gležnjeva. Meka vunena tkanina
ispod njih nadimala se kroz stegnutu mrežu od kože i Brut je
udobno namjstio nožne prste. Ponovno je podignuo ruke dok su
mu oko struka vezali kožnu pregaču da mu njezine vrpce zaštite
slabine i donji dio trbuha, osjetivši žmarce uzbuđenja kad su se
oba poslužitelja naposljetku okrenula prema oklopu.

Prsni mu je dio vratio gorkoslatke uspomene dok je
razmišljao o rukama koje su ga načinile. Aleksandrija ga je
voljela dok je pravila nacrt i njezina se briga jasno vidjela. Bio
je to lijep predmet, s oblikovanim mišićima što su ih krasile
izrezbarene figure Marsa i Jupitera koji su se rukovali pod
njegovim grlom. Brut je duboko udahnuo kad su ga robovi
prikopčali s leđnim dijelom i čvrsto stegnuli kopče. Oklop ga
neće sputavati. Pomaknuo je glavu lijevo i desno i osjetio
početak uzbuđenja koje mu je uvijek donosilo nošenje oklopa.
Rameni komadi spojeni su ispod vrata i učvršćeni, i on ih je

opet iskušao da vidi hoće li mu smetati u gibanju. Pružio je
lijevu nogu naprijed da mu prikopčaju srebreni štitnik za
potkoljenicu i zatim uzeo kacigu i spustio je na glavu. Bila je
čudo od lagane izrade i blistala je čak u polutami šatora.
Privlačit će neprijatelje k njemu, to je znao.

Pričvrstio je kopču koja drži štitnike za obraze i glava
mu je bila okružena kovinom.

Seneka je ušao pod šator kad je Brut stajao
provjeravajući svaki čvor i kopču što su ih robovi spojili.
Seneka je dobro znao da ne smije prekidati obred, ali Brut ga je
pogledao i nasmiješio se.

»Jesi li spreman?« upita on.
»Jesam, ali nisam zbog toga došao ovamo. Iz grada je
stigao neki neznanac da te vidi.«
»Otjeraj ga«, smjesta odgovori Brat. »Što god bilo, to
može pričekati. Mi polazimo u zoru.«
»Bio bih ga otjerao, ali kad sam mu rekao da se vrati dao
mi je ovo.«
Seneka podiže prsten koji je Brutu bio vrlo dobro poznat.
Bio je to jednostavan zlatni pečatnjak i ruka mu je lagano
zadrhtala kad ga je uzeo.
»Znaš li ti što je ovo?« reče on.
Seneka odmahnu glavom a Brut prijeđe prstima preko
grba s ukrštenim strijelama koji je nekoć pripadao Mariju.
Osjećao ga je toplo u ruci i zahvaljivao bogovima što Seneka
nije razumio njegovo značenje. Da ga je vidio Pompej, ili bilo
koji drugi stariji čovjek, to bi značilo njegovu smrt.
»Dovedi ga k meni«, reče on, otpuštajući robove. Seneka
znatiželjno pogleda svoga generala, ali on je vojnički pozdravio
i ostavio ga sama bez riječi.
Brut se počeo znojiti dok je čekao. Nakon razmišljanja,
prišao je stolu gdje je ležalo njegovo oružje i uzeo gladius koji
je negda osvojio na sverimskom natjecanju. Poput njegova
oklopa, mač je bio lijep, fino uravnotežen i izrađen od najboljeg

željeza na svijetu. Poželio je izvući oštricu i provjeriti ima li na
njoj oštećenja kao što je tisuću puta učinio, ali u taj se čas vratio
Seneka vodeći neznanca.

»Ostavi nas same, Seneka«, reče Brut zureći u došljaka.
Nije bio osobita izgleda i sličio je na prosječnoga grčkog
seljaka kakvih je bilo bezbroj u gradu. Na trenutak se Brut
upitao nije li on možda našao prsten i ponadao se nagradi, ali
zašto bi ga između svih ljudi donio njemu?

»Gdje si ovo našao?« upita Brut držeći prsten među
prstima.

Čovjek je izgledao nervozno i prije nego što će
progovoriti obrisa znoj s čela. »Ja sam ga dobio, gospodine. Iz
njegove ruke sam ga dobio.«

»Kaži njegovo ime«, prošapta Brut.
»Cezar«, odgovori Cecilije. »Ja sam njegov uhoda.«
Brut na trenutak sklopi oči, osjećajući kako se iznad
njega nadvija opasnost. Je li to još jedna Labijenova kušnja?
General je dovoljno lukav da bi se toga sjetio. Možda čeka vani
s centurijom ljudi da ga odvede na ispitivanje. Sigurno je vidio
neke tragove nervoze na Seneki, neki znak da nešto nije u redu?
»Zašto si ga meni donio?« upita ga Brut. Spustio je ruku
na držak mača, više zbog ugodna dodira nego radi prijetnje.
Cecilije je primijetio kretnju i kao da se malo trgnuo.
»Mene su poslali da izvješćujem o Pompejevoj vojsci,
gospodine. Prije nego što sam pošao, doznao sam da si još
odan. Vidio sam te mnogo puta u gradu, ali nisam ti pristupio da
te ne dovedem u opasnost.«
»Zašto si onda sad pristupio?« upita ga Brut. Igre unutar
igara, pomislio je. Ako je čovjek doista uhoda, zašto bi mu
Julije lagao? To nije imalo smisla.
»Napuštam Dirahij, gospodine. Netko mora odnijeti
upozorenje Cezaru, a mislim da sam jedini njegov uhoda koji je
ostao na životu. Ne očekujem da ću se vratiti ovamo i pomislio
sam kako bi ti možda htio da mu prenesem tvoju poruku.«

»Stoj ovdje«, reče oštro Brut te priđe šatorskom ulazu i
razmaknu krilo. Zastao je na svjedu i pogledao oko sebe, ali
nije primijetio ništa neobično. Ljudi su se posvuda vrzmali
spremajući se za pokret. Izvikivale su se naredbe, ali nije bilo ni
traga Labijenu ili Pompeju, niti mu je išta prijetilo. Odmahnuo
je glavom sav zbunjen i pustio krilo da padne.

Ako je taj čovječuljak ubojica, Julije je loše izabrao,
pomisli Brut. Bez upozorenja pograbio je grubo Cecilija i
temeljito ga pretražio. Kroz glavu mu je sijevnulo kako bi
Pompej cijenio da mu se dovede uhoda, ali Brut je tu ideju zatro
u začetku. Čovjek je mislio da Brut igra neku zamršenu
dvostruku ulogu. Ne bi bilo dobro iznijeti takvu sumnju pred
Pompeja točno uoči polaska. On bi tada vjerojatno ostavio
Bruta u gradu.

Nešto mu se od tih misli pokazivalo na licu i Cecilije se
stresao od njegova pogleda.

»Gospodine, ako nema poruke, ja bih pošao. Jedva
ionako imam vremena, čak ako smjesta krenem.«

Brut ga pomno promotri. Čovjek je izgledao iskreno, ali
Julije ga je namjerno zaveo i to je bila tajna. Osim ako nije bila
svrha svega toga da ga Pompej otkrije. Pod mukama bi čovjek
rekao sve što zna i s Brutom bi bilo svršeno. Osmjehnuo se kad
je vidio da je napokon sve prozreo pa je prišao oružju i izabrao
bodež sa srebrenim drškom.

Cecilije je sa sve većom nelagodom promatrao kako ga
izvlači iz toka. »Gospodine, trebao bih poći. Moram upozoriti
Cezara.«

Brut kimnu, pristupajući gipko k njemu. »Razumijem«,
reče on. Naglom kretnjom uhvati Cecilija za kosu i sijevnu
nožem preko njegova grla, pustivši ga da padne na tlo. Mali se
uhoda samrtnički uhvatio za ranu.

»Ali ja ne želim da ga upozoriš«, reče Brut brišući bodež
dvama prstima. Na njegovu je oklopu bilo kapi krvi i on opsova
videći kako one oblikuju zrnca na nauljenoj podlozi. Morat će

narediti da se oklop ponovno očisti.

19. POGLAVLJE

Deset milja južno od Dirahija Julije je iz sedla

promatrao daleku kolonu. Plašt mu je lepršao i lupkao kao živa
stvar, natežući kopču koja ga je držala oko vrata. Oktavijan je
stajao na zemlji i jednom rukom stezao uzdu Julijeva konja a
drugom ga držao za gležanj. Obojica su bila prašna i gladna od
cjelodnevna marširanja. »Dolazi ravno na nas«, reče Julije.
»Ima li glasa od Cecilija?«

»Ništa. Ako nije u Pompejevu taboru, ostao je iza njih«,
odgovori Oktavijan. Premjestio se s noge na nogu od
nestrpljenja. »Što vidiš?«

Iz tolike daljine Pompejeva je kolona bila crna mrlja
preko krajolika, sa sićušnim likovima izaslanih konjanika poput
pužućih kukaca.

»Ne mogu reći je li sa sobom poveo sve svoje snage. O
bozi, puno ih ima«, reče Julije. »Je li naš ljubljeni diktator
izgubio strpljenje s nama, što misliš?«

»Možda ga izgubimo iz vida kad padne noć«, reče
Oktavijan.

Julije pogleda odozgo generala koji mu je pridržavao
konja. »Nisam zbog toga došao u Grčku, mladiću. Ne želim da
moje legije pobjegnu pred Pompejem, osobito nakon što su se
osramotili ljudi kojima ti sad zapovijedaš. Imamo dovoljno
hrane i ponovno smo jaki. Suprotstavio bih naše veterane
neprijatelju koji je dvostruko brojniji od ovoga i očekivao bih
pobjedu.«

Julije je zašutio zureći u mnoštvo koje se poredalo protiv
njega. Oduvijek je znao da će Pompej na kraju napustiti
sigurnost zidina oko Dirahija, ali nešto ga je nagnalo da iziđe

prije nego što su završene, i vojske su sada opet bile dostatno
blizu da zaprijete ratom. Julije je hinio samopouzdanje kojega u
njemu nije bilo. Istina je da je učinio sve što je mogao da
nagrize moral grčkih legija. Svi su oni vjerojatno čuli za
njegovu ponudu Pompeju, a oni koji su ulovljeni pri bijegu
imaju prijatelja i drugara. To su časni ljudi, žive i rade daleko
od rimskih spletaka i urota. Kad bi imao samo jedan sat da im
izloži svoj slučaj! Što god je Julije učinio bilo je usmjereno na
sijanje sumnje u njihovim redovima, i nadao se da je
Pompejeva okrutnost još više stavila na kušnju njihovu
vjernost.

Pogled na toliko mnoštvo što je krenulo da ga uništi
morao je ulijevati strah, ali Julije je osjećao da u njemu polako
raste gnjev. Pompej je bahat s takvom pratnjom, ali oni koji
stupaju iza njega nisu njegovi ljudi. Oni su rimski vojnici,
obavljaju dužnost kako je sami shvaćaju. A veterani iz Galije
pripadaju samo Juliju.

Julije pogleda preko ramena postrojbe koje je poslao da
marširaju dalje na jug. Mogao bi ih lako stići na konju a ostao je
da osobno prosudi vojsku s kojom će se sukobiti. I dalje ga je
plašilo što vidi toliko legija na bojnom polju. Sada kad su bile
bliže vidjelo se kako zastave lepršaju iznad redova i brončani
orlovi blistaju na suncu. Da mu nisu neprijateljske, on bi
likovao od takva pogleda. U cijelom svojem iskustvu nikada
nije vidio toliko rimskih ratnika i to ga je ganulo. Helvetska je
vojska nekoć bila daleko veća, ali ovo su legionari, iste krvi,
pod istim oklopima. S istom povijesti. To bi bila bratoubilačka
borba, i on je znao da bi gorčina mogla trajati godinama nakon
bitke. Njegova Deseta nikada ne bi oprostila Rimljanima koji su
krenuli protiv njih.

»S ovima se možemo ogledati«, reče Julije. Oktavijan
pogleda uvis i vidje da smiješak savija kutove njegovih usta.
»Oni su vidjeli kako je Pompej ponižen u Dirahiju. Vidjeli su
kako je propustio priliku koju je imao s Labijenom. Oni neće

htjeti umrijeti za takva čovjeka, Oktavijane, i to će ih oslabiti.«
Promatrao je kako se kolona približava, znajući da će se

sam uskoro morati povući ili bi inače ostao u dosegu njihovih
izvidnika.

»Samo dođite«, rekao je pretiho da bi ga Oktavijan
razumio. Obojica su mogla čuti kako najbliži jahači trube u
rogove kad su ih ugledali.

»Trebali bismo poći«, reče Oktavijan.
Julije se nije micao i Oktavijan je nervozno gledao kako
izvidnici podbadaju konje u galop i počinju se sa svih strana
slijevati prema njihovu položaju.
»Gospodine, sada bismo trebali poći.«
»Mnogo su brojniji, Oktavijane«, reče Julije. »Samo
odupiranje njihovoj čelnoj liniji ostavit će nas tanke na bojnom
polju, ali zbog toga smo došli. Zbog toga smo prešli Rubikon.
Nemamo kamo drugdje poći, generale. Nađi mi mjesto gdje
bismo mogli stati i mi ćemo ih slomiti.«
Na Oktavijanovo olakšanje Julije se pognu u sedlu i opet
prihvati uzdu. Oktavijan skoči na leđa svojem konjiću i oni se u
galopu udaljiše od sve bližih izvidnika, utrkujući se s dugačkim
sjenama ispod sebe. Malo je Pompejevih jahača ostalo na
njihovu tragu još jednu milju prije nego što su se okrenuli, dok
su se njihovi rogovi oglasili tugaljivim žaljenjem što su zaostali.

Brut je divlje trgnuo uzdom kad je zrak proparala

zapovijed da se zaustave. Mogao je vidjeti kako Julijeve legije i
dalje marširaju pa je svaka izgubljena milja ostajala da se
nadoknadi sljedećeg dana. Bilo je začudno kako je dobro
poznavao ljude u onim redovima. Borio se s njima godinama i
mogao je zamisliti glasove prijatelja i drugova dok se
postrojavaju u linije. Djelomice ga je boljela ta stara prisnost,
ali nije bilo povratka. Julije je negdje u masi ljudi i Brut će ga
vidjeti mrtva prije završetka bitke. On je željan sukoba i njegovi

ljudi pomno hodaju oko njega dok zuri preko brežuljaka.
Do časa kad su nasipi bili podignuti i jarci iskopani, tama

je pala i prve su se svjetiljke upalile. Pompej je naredio da se
napravi jedinstven tabor koji će obuhvatiti cijelu njegovu
vojsku. Bio je to grad u pustoši, i unutar njegovih sigurnih
rubova grčke su legije posljednji put oštrile mačeve i jele u
tišini, sjedeći oko stražarskih vatri. Mnogi su sastavljali
oporuke i oni koju su znali pisati zaradili su poneki dodatni
novčić. Nije bilo smijeha i Brut se nelagodno osjećao dok je
slušao njihove razgovore duboko u noć. Bili su brojniji od
neprijatelja i morali su već promuknuti od glasna hvalisanja. Ali
nisu galamili niti su se čule pjesme u taboru, činilo se da ih guši
neko mrzovoljno raspoloženje.

Brut priđe mjestu gdje je Seneka zurio u plamenove
stražarske vatre, žvačući dokono posljednji komad pečene
kobasice. Ljudi okupljeni oko izvora topline maknuli su se
ispred njega u stranu i Brut je sjeo s uzdahom, gledajući oko
sebe. Vladala je napeta tišina i on se pitao o čemu su govorili
prije nego što je došao.

»No, ovo je vesela skupina«, reče Brut Seneki. »Mislio
sam da ću čuti barem malo pjevanja.« Seneka se nasmiješio ali
nije odgovorio, i Brut je podignuo obrve. »Učinio sam mnogo
za vas, to znate. Našao sam galiju da vas preveze u Grčku, je li
tako? Darovao sam vam svoje vrijeme i iskustvo. A je li itko od
vas uglačao moj oklop ili od zahvalnosti mi prepustio dio
plaće? Nije. Je li me itko barem ponudio vinom?«

Seneka se osmjehnu, promatrajući čovjeka koji je sjedio
u srebrenom oklopu.

»Bi li želio malo vina, generale?« reče on i posegnu iza
sebe da dohvati amforu.

»Ne, ne želim ga malo«, odgovori Brut uzimajući
kositrenu čašu od najbližega čovjeka koji ju je bio pružio za
sebe. Čovjek je trepnuo od iznenađenja.

»Mi ćemo pobijediti, znate«, reče Brut držeći čašu da se

kucne sa Senekom. Seneka je svoju čašu iskapio bez riječi. »On
ne može spriječiti da ga naše konjaništvo ne napadne s bokova,
zar ne? A kad se jednom nađemo iza njegovih čelnih linija,
smotat će se kao stari sag. Čuli ste kako su bježali pred
Labijenom? Što mislite da će učiniti kad ugledaju ostatak naše
vojske?«

Promatrao je kako Seneka potvrđuje njegove riječi preko
volje, kao da je počinjao gubiti dijelak svoga tmurnog
raspoloženja. Kad je Brut čuo vijest da je njegova stara legija
razbijena, bio je siguran da je to dio nekoga mudrog plana.
Izjahao je s prvim tracima zore da istraži okolicu, ali nije bilo
nikakvih tragova ni znakova zasjede. I dalje nije mogao u to
povjerovati. Na neki način to mu je pružilo izopačeno
zadovoljstvo: Treća nikada nije pobjegla dok je on njome
zapovijedao. Možda Julije gubi osjećaj za stvarnost.

Nakon što je popio vino, Brut zavuče ruku ispod oklopa i
izvadi kesicu s kockama. Izabra dvije nasumce i zašuška njima
u čaši. Zvuk je djelovao kao čarolija na lica ljudi oko njega koji
su ga počeli gledati s iznenadnim zanimanjem.

»Ah, sada sam privukao vašu pozornost«, reče Brut
veselo. »Hoćemo li malo zaigrati prije nego što pođemo na
spavanje? Razmišljam o kupnji novoga konja a nemam
dovoljno sredstava.«

Sat poslije toga Labijen je prošao pokraj skupine i vidio
Bruta usred njih. Smijeh i vika privukli su mnogo više
gledatelja i druge su se igre zametnule na rubovima gomile.
Labijen je polagano ispuštao zrak iz pluća dok je gledao kako
Brut skuplja hrpu kovanica, kličući zbog uspjeha bez ikakva
suzdržavanja. Tabor se oko njih pružao daleko u mrak i Labijen
se nasmiješio u sebi prije nego što će krenuti dalje.

U zoru je Pompej ustao iz kreveta i pozvao liječnika.

Trbuh mu je bio tvrd i nabreknuo, koža tako napeta da je

osjećao bolne grčeve na najmanji dodir. Škripio je zubima dok
ga je pipao ukočenim prstima, štiteći se srdžbom od bola dok je
dahtao. Bi li trebao dopustiti liječniku da ga razreže? Bilo je
noći kad mu je bivalo toliko loše da je Pompej sam htio uzeti
nož i probosti se od pukog očaja. Svakog je jutra maštao o
tankoj oštrici koja će iz njega ispustiti sav vjetar i gnoj otekline,
ali tada bi se prisilio da se odjene opasujući sam oteklu masu
tako da je nitko drugi ne vidi.

Pogladio se grubom rukom po licu i vidio kako se na njoj
svijetli noćni znoj. Oči su mu bile ljepljive i bolne pa ih je
protrljao, bijesan na tijelo koje ga je iznevjerilo.

Pompej sjede na rub poljskog kreveta, pognuvši se iznad
izbočene kože. Ušao je zatim liječnik i namrštio se zbog
njegove bolesne boje. U sumornoj tišini čovjek je odložio torbu
sa stvarima i prišao k njemu. Hladan se dlan spustio na
Pompejevo čelo i liječnik je potresao glavom.

»Dobio si groznicu, generale. Ima li krvi u tvojoj
stolici?«

»Napravi svoje kašice i odlazi«, odbrusi Pompej ne
otvarajući oči.

Liječnik je dobro znao da ne smije odgovoriti. Okrenuo
se i izvadio stupu i tučak s nizom začepljenih bočica. Pompej je
zažmirio na jedno oko da ga promatra dok dodaje sastojke i
melje ih u bijelu kašu. Liječnik je osjetio njegovo zanimanje pa
je podignuo zdjelicu da mu pokaže mliječnu pjenu koja se
prilijepila uz stijenke posude.

»Polažem nade u ovaj pripravak. To je stucana kora koju
sam našao u Dirahiju, pomiješana s maslinovim uljem, vodom i
mlijekom. Čovjek od kojega sam je kupio zaklinjao se da
pomaže kod svake bolesti u trbuhu.

»Izgleda kao ljudsko sjeme«, reče Pompej kroz stisnute
zube.

Liječnik porumenje i Pompej srdito mahnu rukom, već
umoran od toga čovjeka.

»Daj mi to«, reče on uzimajući zdjelicu i služeći se
prstima da prinese malo smjese k ustima. Nije imala nikakva
okusa, ali činilo se da mu je nakon nekog vremena donijela
malo olakšanja.

»Napravi još toga. Ne mogu trčati za tobom kad god se
pogorša bol.«

»To djeluje, je li tako?« reče liječnik. »Kad bi mi samo
dopustio da oslobodim otrove iz tebe, mogao bih...«

»Samo napravi još jednu dozu i zapečati voskom tako da
je mogu uzeti poslije«, prekide ga Pompej. »Dvije doze, i još
jednu bočicu tvoje uobičajene mješavine.«

On se strese pomislivši na trbušne rane koje je viđao u
prošlosti. Kad je bio malo stariji dječak, ubio je kunića i
razrezao mu utrobu pokušavajući oderati kožu. Smrdljive crne i
zelene graševine zaprljale su mu ruke i onečistile dobro meso.
Morao je baciti cijelog kunića i cijelog se života mogao sjetiti
smrada. Viđao je i jednostavne ubode kopljem iz kojih je
navirala nečistoća čim bi u njih ušao zrak. Uvijek je zatim
nastupala smrt.

»Kako želiš, generale«, odgovori čovjek uvrijeđeno.
»Imam još ove kore u svojem šatoru. Naredit ću da ti je
donesu.«

Pompej ga je samo oštro gledao dok nije otišao.
Kad je ostao sam, Pompej se postavio na noge. Legije su
već bile spremne za pokret, to je znao. Svjetlost se probijala
između krila na zapovjedničkom šatoru i ljudi su vjerojatno
postrojeni, čekajući da se on pojavi. Ipak još nije mogao
zovnuti robove dok sam ne povije trbuh. Samo je liječnik vidio
naduto meso koje je skrivao vrpcama čiste tkanine, a ni on nije
ništa znao o krvi koju je Pompej pljuvao po noći. Kad je bivao
na javnim mjestima, gutao je ljepljivu masu svaki put kad bi se
podignula iz želudca u grlo, ali to mu je svaki dan sve teže bilo
činiti.
Dok je stajao, zaljuljao ga je val vrtoglavice i on je tiho

opsovao, čekajući da napadaj prođe. Peckav znoj slijevao mu se
niz lice i kosa mu je bila mokra od njega.

»Dajte mi samo još nekoliko dana«, šaptao je a nije ni
sam znao je li ta molitva upućena bogovima ili bolestima koje
su ga izjedale.

Posegnuo je za krpama s mrljama od znoja koje je držao
na kraju kreveta i počeo ih omatati oko trbuha, stežući oteklinu
uz divlje trzaje od kojih je podrhtavao. Prsti su mu bili nespretni
s uzlovima, ali naposljetku je bio sposoban stajati uspravno te je
nekoliko puta duboko udahnuo. Prišao je k vjedru s vodom i
polio se prije nego što će navući tuniku preko glave.

Bio je sav zadihan u trenutku kad je pozvao robove. Ušli
su spuštena pogleda i počeli mu pripremati oklop. Pompej se
pitao naslućuju li oni razlog kašnjenja i zaključio da ga nije
briga. Bogovi će mu dati potrebno vrijeme da ponizi svoga
posljednjeg neprijatelja. Kad Cezar bude mrtav, dopustit će da
ga režu, ali do tada će trpjeti svaki dan, svaki sat, dok sve ne
bude gotovo.

Liječnikova mu je mast ublažila nevolju, pomisli on s
olakšanjem. Kad su robovi izišli, Pompej dodirnu rukom držak
mača i podiže glavu da stupi pred vojsku koja je čekala. Zastao
je na pragu šatora i duboko udahnuo. Možda je počelo djelovati
neko smirujuće svojstvo liječnikove masti ili pak svijest o tome
kako je napokon zakoračio svojom stazom, ali prvi put u
posljednjih nekoliko mjeseci shvatio je da se ne boji
neprijatelja.

Trećeg jutra tijekom marširanja na jug izvidnici su se

vratili do Julijeve kolone, zajapurena lica od utrke tko će prvi
donijeti vijest. Opisivali su prostranu i praznu ravnicu samo
nekoliko milja ispred njih. Farsal.

Malo je ljudi u redovima čulo za to ime, ali oni koji su
poznavali Grčku osjetili su prve trnce uzbuđenja. Napokon su

stigli do mjesta koje je prikladno za bitku.
Pristajalo je na neki način da se borba odvija kako su je

stari rimski vojskovođe vodili. Na ravnoj zemlji u dnu doline
nije moglo biti nikakvih zamka ni lukava iskorištavanja
zemljišta. Samo je blatna smeđa rijeka tekla po sredini južnog
dijela ravnice, čineći prirodnu granicu. Ako Farsal bude bojno
polje, Julije je znao da će se sve svesti na brzinu, taktiku i
sirovu snagu. Zapovjednici će se sučeliti preko redova svojih
vojnika i njihove će se vojske sukobiti i ubijati dok samo jedna
od njih ne stekne pravo da se vrati u Rim. Scipion Afrički
odobrio bi taj izbor. Julije je brzo donio odluku. Oduprijet će se
kod Farsala.

Galske su legije stupile na ravnicu poslije dva sata i
kolona se nije zaustavljala dok je stupala preko čistine. Mjesto
je bilo golo. Iako je bilo zaštićeno planinama, zima je za sobom
ostavila crn krajolik glatke suhe zemlje i razbijenih gromada
kamenja, razbacanih kao da su ih posijale neke nadzemaljske
snage. Bilo je pravo olakšanje imati čvrsto tlo pod nogama, iako
je ono bilo tako suho da su se posvuda dizali kovidaci prašine
koji su nestajali u daljini. Legionari su se pognuli prema vjetru i
štitovima zaklanjali oči od zrnaca koja su lupkala po njihovim
oklopima.

Grad Farsal ležao je iza lijene rijeke prema jugu,
predaleko da bi se vidio. Julije ga je isključio iz misli. Građani
neće igrati nikakvu ulogu u bitci osim ako ne bude prisiljen
povući se iza njihovih visokih zidova. Odmahnuo je glavom
kad je pomislio da bi trebalo na obali naći mjesta za prijelaz.
Neće biti povlačenja.

»Nastavi marširanje do krajnje točke«, naredio je
Domiciju nadjačavši zavijanje vjetra. »Hoću tvrd tabor u
podnožju brda na onoj strani.«

Julije je promatrao kako konjanici jure pokraj njega,
napokon lišeni brige da čuvaju bokove. Sva neprijateljska snaga
bila je iza njih i Julije je čuo kako njegovi jahači podvikuju

tjerajući konje u galop ponukani da brže prijeđu preko otvorena
zemljišta. I on je osjetio polet u duhu te je čvršće stisnuo uzdu.

»Ovdje ćemo ih zaustaviti«, viknuo je Oktavijanu i svi
koji su ga čuli okrutno se osmjehnuše. Znali su da nakon
Pompeja Cezar nema drugih neprijatelja. Kad slomi starca,
veterani će napokon poći u mirovinu. Oni koji su ostarjeli u
Julijevoj službi osjetiše promjenu u zraku i počeše uspravnije
hodati usprkos umoru. Zanemarene su bolne kosti i tko god bi
ih pogledao vidio bi neodoljivo samopouzdanje ljudi koji su
Galiju bacili na koljena.

Samo je nova Četvrta legija pod Oktavijanom ostala
namrgođena i šudjiva dok su prelazili ravnicu. Još jedanput
morali su dokazati pravo da koračaju Cezarovim stopama.

20. POGLAVLJE

Svjetlo zore prosipalo se po Farsalskoj ravnici, dok su

se sjene oblaka utrkivale preko njezine površine. Rimske su se
vojske probudile mnogo prije, dok je još vladao mrak. Pri
svjedu baklja pripremali su se za dolazak dana. Oprema je
natovarena na kola s uobičajenom brigom, kožni šatori složeni i
povezani u tišini. Pojeli su kašu s mesom posutu komadićima
kruha netom izvađena iz glinenih pećnica. To će im dati snage
za ono što ih je čekalo. Pratioci tabora i trgovci iskazivali su
poštovanje stojeći pognute glave. Čak su i kurve bile tihe,
skupljajući se zajedno dok su promatrale kako legije izlaze na
ravnicu. Rogovi su ječali s oba kraja bojnoga polja a topot nogu
čuo se kao kucanje srca.

Galski su veterani bili željni borbe. Napredovali su kao
najfiniji konji, a linije su se morale formirati i trebalo je
izvikivati zapovijedi da se održava postojan korak. Unatoč svim
naporima nižih i viših časnika, razmjenjivale su se vesele šale i
uvrede ljudi koji su se skupa borili toliko godina da im se ni
broja nije znalo. Kako je Pompejeva vojska rasla pred njima,
tako su se dozivanja i peckanja smanjivala da bi naposljetku
posve utihnula dok se svaki čovjek spremao za ono što će doći.

Ljudske i konjske postrojbe stalno su se mijenjale dok su
se vojske približavale. Isprva je Julije svoju Desetu postavio u
sredinu čelne crte, ali onda ih je poslao na desni bok da ondje
ojača snagu. Pompej je vidio taj pokret pa su se i njegovi redovi
premjestili kao svijetla tekućina, manevrirajući radi postizanja i
najmanje prednosti. Bila je to igra hinjenja i protuhinjenja dok
su dvojica vojskovođa mijenjala formacije kao figure na ploči
igre latrunculi,( Igra kamenčićima na pravokutnoj ploči, slična

japanskoj igri go. Latrunculi doslovce znači »razbojnici«.)
Pompej je osjetio i strah i ushićenje kad je vidio da će se

Cezarove legije okrenuti i napokon se s njim sučeliti. Bio je to
kolosalan čin Julijeva samopouzdanja kad je izabrao otvorenu
ravnicu. Netko drugi možda bi pokušao s neravnim zemljištem
koje je prikladnije za strateške poteze i vještinu. Cezarova je
poruka bila jasna Pompejevim vojnicima. Uopće ih nije uplašio.
Možda je zbog toga Pompej razvio svoje legije u tri široke
linije, svaka duboka po deset redova, protežući se više od milje
preko ravnice. S rijekom koja mu je štitila desno krilo, mogao
je uporabiti lijevo krilo kao čekić.

Kad je Julije vidio tešku formaciju, osjetio je novu
navalu samopouzdanja. Ako zapovjednik misli da njegovi ljudi
mogu slomiti protivnika, može ih zaštititi u tako snažnim
blokovima gdje se prijatelji i časnici podupiru i pokrivaju. Julije
je znao da će grčke legije osjećati Pompejevo pomanjkanje
vjere i to će im još više sniziti moral. Planirao je bitku u skladu
s tim šaljući niz novih zapovijedi svojim generalima. Vojske su
se sve više primicale.

Julije je jahao korakom na najboljem španjolskom konju.
Okružio se izvidnicima da preuzimaju zapovijedi, ali na tako
širokoj crti zapovjedna mreža bila je opasno spora. Bio je
prisiljen pouzdavati se u poduzetnost svojih generala. Poznaje
ih dovoljno dugo, pomislio je. Poznaje njihove jake i slabe
strane kao i svoje vlastite. Barem u tome Pompej ne može imati
prednost.

Julije je vidio da je Pompej okupio konjaništvo na
njegovu lijevom krilu. Prijetila je njihova brojčana nadmoć i
Julije je odmah poslao zapovijed da se odijeli tisuću ljudi koji
će tvoriti pokretnu četvrtu liniju. Ako dopusti da tolika snaga
napadne njegove veterane s boka, neće im biti spasa. Sam je
stao na desnu stranu sa svojom

Desetom, tako da će se on i Pompej izravno suočiti.
Dodirnuo je držak mača i opipao crte na njemu, stoti put, tražeći

nedostatke. Bio je u dovoljno bitaka da bi znao kako iluzija
vremena na raspolaganju nestaje brže od jutarnje magle ljeti.
Viđao je kako i iskusni zapovjednici prekasno premještaju ljude
na najbolji položaj. On neće učiniti takvu pogrješku pa je
odlučio da ih pošalje ranije, ostavljajući Pompeju da reagira.

Vjetar je bio popustio i vrtlozi prašine slijegali su se
neprimjetno dok su dvije vojske neumoljivo stupale jedna
prema drugoj. Julije zažmiri prema formaciji koju je složio
Pompej. S još samo tisuću konjanika mogao bi ugroziti daleki
rub Pompejeve vojske i prisiliti ga da razdijeli svoje
konjaništvo. U trenutnoj je situaciji Pompej bio slobodan da ih
postroji kao jedinstveno golemo mnoštvo. Iza njih tlo se
zacrnjelo od strijelaca koji štite Pompejev osobni položaj.
Ondje će sve početi.

»Pošalji glasnika generalu Oktavijanu da svoju Četvrtu
pomakne natrag prema sredini«, reče Julije najbližem izvidniku.
»Kad počne bitka, moramo navaliti naprijed sa svom brzinom.«
Pogledao je oko sebe i izabrao drugog izvidnika, malo starijeg
od dječaka. »Konjanici ne smiju napredovati mimo krila. Oni
moraju držati položaj.«

Dok je mladić žurno odlazio, Julija su mučile dvojbe,
znojio se usprkos vjetru. Je li mislio na sve? Njegove škorpije i
teške strojeve dovlačili su volovi i bučni vojnici stižući na
položaj duž kolone koja se rastegnuta čitavu milju. I Pompej je
rasporedio svoje teško oružje i Julije se stresao pomislivši što
ono može učiniti. Pompej je imao mnogo više toga oružja nego
što ga je mogao dopremiti na bojište. Ono će bez sumnje
odigrati odlučnu ulogu u bitci.

Na razmaku od šest stotina koraka, i Julije i Pompej
prestali su tražiti prednosti u rasporedu formacija. Bojne su se
crte ustalile i ono što bude slijedilo bit će ispit hrabrosti i
vještine kakav nitko nije do tada polagao. Unatoč tolikim
ratovima i manjim bitkama između sebe, još se nisu bili našli
sučelice s najboljim rimskim legijama na tvrdoj, suhoj zemlji.

Nije se mogao znati ishod.
Julije je nastavio izdavati zapovijedi, znajući da to

sigurno i Pompej čini. Djelomice je bio gotovo opčinjen
obrednim gibanjem snaga poput plesa dok su se vojske
približavale. Sve je izgledalo formalno i užasno, i Julije se pitao
hoće li se Pompej primaknuti na točnu udaljenost koja se
navodi u priručnicima prije nego što prijeđe u konačan juriš. U
njegovu pamćenju čuli su se daleki suhi glasovi učitelja koji su
mu govorili da je dvjesta koraka savršen razmak na dobru
zemljištu. Ako je imalo veći, ljudi će malaksati prije nego što
stignu do nasrnula neprijatelja. Ako je imalo manji, izgubit će
prednost prvog razorna udarca. Julije podiže ruku i navuče
kacigu koja sakri njegovo lice. Kad je škljocnula kopča, vjetar
je prešao u tupo bubnjanje i znoj mu se počeo slijevati niz kosu.

Široke bojne crte bile su razmaknute oko tri stotine
koraka i Julije je osjetio napetost u svojim legijama dok je
skupa s njima polako koračao naprijed. Njegov konj je frktao i
natezao uzdu kojom mu je jahač vukao glavu natrag sve do
vrata. Ljudi i životinje bili su dobro nahranjeni, a dječaci
vodonoše stupali su s njima. Brusovi su bili zaposleni cijelu noć
oštreći mačeve. Učinio je također sve čega se mogao sjetiti da
bi oslabio vojsku s kojom se sukobljuje.

Nije znao je li to dovoljno i osjetio je stare znakove
straha iz svake bitke u mladosti. Mjehur mu se napeo, iako ga je
ispraznio nad jarkom za mokrenje prije nego što je uzjahao.
Usta su mu bila suha od prašine što se kovitlala hladnim
zrakom. Vid mu je postao oštriji dok je svako osjetilo upijalo
zemljište i ljude oko njega. Znao je da može poginuti na ravnici
i prezreo je tu misao. Bio je dvaput konzul, osvojio je Galiju i
Britaniju. Osvojio je i sam Rim. Upisao je svoje nasljeđe u
zakone grada i narod ga neće lako zaboraviti.

Potražio je srebreni oklop među neprijateljima. Brut će
biti ondje i Julije ga je dovoljno dobro poznavao da bi zamislio
njegove namjere, njegov izraz lica dok se vojske približavaju.

Zbog njegove izdaje Julije je trajno osjećao mučninu,
pomiješanu s potrebom da ga još jednom vidi, makar to bilo
preko dužine mača.

Pogledao je preko svojih redova da vidi Oktavijana.
Požalio je što nema sinova da produlje njegovu lozu, ali krv će
preživjeti ako on i pogine. Je li rekao Oktavijanu koliko se
njime ponosi? Pomisli da je rekao.

»Neka on ostane na životu ako ja padnem«, šapnuo je
Julije u kopču kacige. »Tako mi Marsa, neka obojica ostanemo
na životu.«

***

Pompej pogleda legije koje su stupale prema njemu i

nije mogao osjetiti nazočnost bogova. Kroz njegov duh palucale
su Cezarove pobjede u Galiji poput jezika. Taj čovjek je
potukao horde Helvećana. Pompejeva bolest bubnjala je u
njegovu struku, cijedeći mu samopouzdanje.

Bilo je ljudi u Rimu i Grčkoj koji su govorili da je Cezar
najveći vojskovođa toga doba; a sad će ga Pompej pokušati
ubiti. Poželio je prizvati hrabrost iz mladosti, ali nje nije bilo
protiv posljednjeg neprijatelja. Bilo mu je hladno i neudobno u
sedlu, povremeno se toliko ljutio na bol da je jedva vidio ispred
sebe. Znoj mu se slijevao ispod oklopa i tako ga hladio da je
osjećao kako ga tunika vlažno grebe po vratu.

Pompej baci pogled na lijevu stranu gdje je Labijen
jahao na konju, sav ukočen od srdžbe. General je prosvjedovao
protiv zapovijedi da se ljudi postroje u tako dubokim redovima,
ali Pompej ih je bolje poznavao nego on. Pomno ih je motrio i
primijetio nevoljkost koja predstavlja smrt borbenoga duha. Oni
se boje galskih legija. To neće biti važno kad vide kako njegovo
konjaništvo slama bok, ali dok bitka ne počne, Pompej se nije
usudio u njih povjerovati.

Čak i kad su se veteranske legije primaknule, mogao je
vidjeti znakove tjeskobe u svojim redovima. Zauzeli su
položaje kako im je naredio, ali njegovo iskusno oko vidjelo je
propuste i oklijevanje.

»Neka mi pristupi general Labijen«, reče Pompej svojim
glasnicima.

Oni odjahaše kasom duž pomičnih linija i vratiše se s
njim.

»Generale, na dvjesta koraka mi ćemo stati i čekati
njihov juriš«, reče Pompej.

Labijen je na trenutak bio previše zapanjen da bi
progovorio. »Gospodine?« rekao je napokon.

Pompej mu je kimnuo da se primakne.
»Oni će se slomiti nakon prvog juriša osim ako ih ne
natjeramo da stanu, generale. Ja imam duboke redove i sad ću
ih iskoristiti.
Neka se ljudi pripreme za zaustavljanje. Barem će točno
izbaciti koplja.« Zastao je na trenutak, oči su mu se sjale. »Ako
moji konjanici razbiju bok onako brzo kako mislim da hoće,
legije možda neće ni imati prilike da ih izbace!«
»Gospodine, ne smiješ prisiljavati…«
Pompej mu naglo okrenu leđa. »Dobio si zapovijedi.
Provedi ih.«
Labijen je instinktivno pozdravio prije nego što će
odjahati do legija da bi poslao nove zapovijedi duž linija.
Pompej je osjećao poglede svojih vojnika dok su se zbunjeno
okretali prema njemu, ali on je skamenjeno zurio naprijed. Da
su pokazali više borbenoga duha, pustio bi ih da jurišaju na
veterane. Umjesto toga bit će njegov zid protiv juriša.
Dok su vojske prelazile tri stotine koraka, topot tolikih
nogu čuo se kao potmula grmljavina koju su svi osjećali kroz
potplate sandala. Stotine zastava lepršale su na objema stranama
i brončani su se orlovi visoko dizali da ulove sunce. Na dvjesta
pedeset koraka obje su vojske pripremile koplja. Čelne su linije

bile ispresijecane teškim oružjem i oni koji su stupali prema
njemu osjetili su prvi svileni dodir užasa.

Na dvjesta koraka Pompej je vidio kako čitava Cezarova
čelna linija drhti očekujući da njegovi ljudi krenu na juriš.
Umjesto toga Pompej je podignuo mač i oštro ga spustio,
zaustavljajući pedeset tisuća ljudi u tri koračaja. Zapovijedi su
se prolomile duž linija i Pompej poče brže disati dok su posade
natezale ratne strojeve. Mogao je vidjeti neprijateljska lica duž
cijele milje sve užeg razmaka.

Lukovi škorpija tresnuše u ležišta s obiju strana, šaljući
debele kolce dužine čovjeka tako brzo da su se mogli vidjeti
samo kao tamne mrlje u letu. Probili su se kroz redove
razbacujući ljude u kolopletu udova.

Dok se Pompejevo konjaništvo ubrzavalo na boku, Cezar
je naredio juriš na razmaku manjem od sedamdeset koraka i
njegovi su ljudi pojurili po suhom tlu. Dvadeset tisuća kopalja
poletjelo je s obiju strana, stvarajući sjenu na traci zemlje
između njih.

Ako je bilo krikova, njih je progutala grmljavina pri
srazu.

Duž cijele milje tisuće oklopljenih ratnika sudarile su se
sa štitovima i mačevima svojih neprijatelja. Nitko nije ni
pomišljao na bratstvo. Ubijali su se s mahnitom okrutnosti koja
nije znala za milost niti ju je očekivala u tom krvavom klanju
kod Farsala. Borbena se milja nije pomicala dok su padali
životi.

Pompejevi su konjanici galopirali duž ruba, jašući protiv
manje konjaničke snage koju su došli uništiti. Pompej je brisao
ljepljiv znoj iz očiju i izduživao vrat da bolje vidi. Kad su
njegovi konjanici počeli potiskivati bok, osjetio je drhtavicu.
Nije mogao otrgnuti oči od njihova napredovanja, znajući da o
tome ovisi bitka. Udarili su poput malja po Cezarovu
konjaništvu, razbijajući njihove redove pukom brojnošću, tako
da se svaki branitelj suočavao s dva-tri Pompejeva jahača.

»Slomite se, gadovi jedni. Slomite se! Dajte mi ga«,
viknuo je u vjetar.

Tada je Deseta prešla u protunapad. Raširili su redove da
ojačaju konjanike na krilu i Pompej je gledao kako kolju
njegove dragocjene konje i jahače koji su se usporavali u masi.
Zavapio je kad je vidio da napreduju prema njemu. Bacio je
pogled na centurije koje su branile njegov položaj i osokolio se.
Zadržao je ne samo stražu nego i najbolje strijelce da saspu
krvoproliće na svaku snagu koja mu zaprijeti. Bio je dovoljno
siguran.

Čak ni oštrice Desete legije nisu mogle zaustaviti
Pompejeve konjanike koji su ih zaobišli. Bili su previše brzi i
pokretni da bi ih dugo zadržali i Pompej je vidio kako linija
bitke puca na istoku dok se Cezarovi jahači beznadno bore da
zaustave prodor.

Pompej je mogao vidjeti Julija iznad mnogih tisuća
glava. Vitka je figura mirno pokazivala rukama, šaljući
zapovijedi preko bojišnice. Pompej je pogledao vlastite redove
da provjeri kako se drže. Vratio je pogled na juriš konjaništva i
s navalom radosti vidio kako se Cezarovi jahači napokon
slamaju, okrećući leđa neprijatelju i bježe u galopu. Zaboravio
je na bol dok je podizao obje ruke.

Ljudi i konji umirali su ležeći na du koje je postalo
sklizavo od krvi. Pompej je vidio kako njegovi časnici odjeljuju
dvjesto konjanika na krajnjem rubu i šalju ih za odbjeglim
neprijateljem. Oštro je kimnuo, s okrutnim izrazom lica.
Dogodilo se kako se nadao da će se dogoditi i on zahvali
bogovima. Glasnici su pogledali u njega očekujući nove
zapovijedi, ali one nisu bile potrebne.

Buka je bila strahovita i prašina se dizala iznad redova u
tako gustim oblacima da su jahači i pješaci iz njih izranjali kao
sjene. Pompej je vidio kako se njegovo konjaništvo zaustavlja
da bi se preustrojilo, i znao je da će se probiti do samog srca
veterana čim napadnu u punom galopu. Bit će uništena sva

slava koju je Cezar izgradio oko sebe.
Četiri kohorte uredno su se okrenule da se suoče s

jurišem koji su očekivale i Pompej opsova prašinu koja ih je
skrivala. Oni su jezgra Cezarove legende i jednako je želio
vidjeti njihovo poniženje kao i propast njihova zapovjednika.
Sam Julije bio je negdje u masi, ali bivalo je sve teže i teže
vidjeti.

»Idemo, idemo. Zabijte se u njih kao klin«, rekao je
prepuklim glasom. »Krenite na juriš.«

U središtu bojne crte Brut odgurnu natraške umirućeg

čovjeka i podiže štit da zaustavi udarac. Konj mu je smrtno
nastradao i on je jedva iskočio iz sedla prije nego što se svalio.
Nije znao je li Julije namjerno poslao njegovu nekadašnju legiju
protiv njega. Možda su očekivali da će mu zbog toga oslabjeti
ruka. Ali nije oslabjela. Iako je sam uvježbavao ljude s kojima
se suočavao, iako ih je poznavao kao braću, ubijao ih je bez
ijedne misli.

Njegov ih je oklop privlačio, kao što je pretpostavljao, pa
su se remetili borbeni redovi čim bi vojnici ugledali srebro i
nastojali ga oboriti.

»Bojite li se svoga starog učitelja?« doviknuo im je kroz
neobuzdan smijeh. »Zar među vama nema nijednoga koji je
dovoljno dobar da se sa mnom sada sukobi? Iskušajte me,
momci. Priđite i iskušajte me.«

Oni su čuli i odgovor je bio tako divlji da je Brut
odgurnut natrag dok mu je od tišme ljudi mač ostao pritiješnjen
uz tijelo. Nešto ga je teško udarilo po kacigi i prekinulo vrpcu
na bradi. Opsovao je kad je pao na tlo i osjetio da mu se kaciga
olabavila, ali ustao je s trzajem i ubio dvojicu prije nego što su
se mogli zaštititi.

Zatim ih je više krenulo na njega i štit mu je istrgnut iz
ruku kad ga je podignuo, oderavši mu kožu s prstiju. Vrisnuo je

od boli i odbio mač žarivši svoj odozdol čovjeku u trbuh. Noga
mu se okliznula i čavlići na sandalama ostavili su pruge na licu
nekog trupla. Vidio je da je to Seneka kojemu su otvorene oči
bile prekrivene prašinom.

Brut se mahnito borio dugo vremena, sijekući sve što mu
je dolazilo na dohvat i urlajući prkosno prema neprijateljskim
redovima. Zapazio je bljesak srebra na opremi koja je
odgovarala njegovoj i izazovno doviknuo u tom smjeru videći
da je u taj čas Oktavijan okrenuo glavu. Brut ga je čekao. Nije
mogao naći malo čistine da predahne jer su navaljivali na njega
i on je osjećao umor. Iza leđa je čuo kako Labijen viče Četvrtoj
da krene naprijed i činilo se da je taj povik potaknuo njegovu
nekadašnju legiju. Opet su zaurlali i borili se kao luđaci, ne
obazirući se na rane. Oktavijan je nastojao stići do njega i Brut
mu je umorno klimnuo glavom. Krv je prskala po njemu dok se
sav zasopljen borio. Želio je vidjeti Julija, ali nije ga mogao
naći.

Njegov se mač uzalud odbio od nekog štita. Nije vidio
udarac koji ga je bacio na koljena, ni drugi koji ga je svalio na
leđa.

»Gdje si?« zovnuo je svoga starog prijatelja, gledajući u
nebo. Velika težina istisnula mu je zrak iz pluća i čuo je kako
mu se desna ruka lomi. Zatim ništa više nije znao.

Dvjesto Pompejevih konjanika jezdilo je preko ravnice

ostavljajući buku i krv i smrt iza sebe da bi uskoro čuli samo
frktanje svojih konja i tutanj njihovih kopita. Bili su žestoki od
ushićenja dok su progonili potučena neprijatelja. Držali su
dugačke mačeve visoko iznad glave i uzvikivali od uživanja u
tome. Kasitas je bio napredovao do čina dekuriona (Najniži
časnički položaj; dekurion je zapovijedao postrojbom od deset
(katkad i više) pješaka ili konjanika.)a da nije uopće vidio bitke
tijekom sporih godina službovanja u Grčkoj. Nije znao da će to